Obično se stilistika definira kao nauka o stilu. Asimilira se dakle s literaturom. Mi ovdje ne ćemo govoriti o takvoj stilistici, jer želimo prije svega da se naši studenti upoznaju s jednom novom stilistikom koja je posebno definirana i razvijena već god.1905. Radi se o Ballyevoj stilistici kako je najprije opisana u Précis de Stylistique (1905), a nekoliko godina kasnije u Traité de Stylistique française (2 toma. Prvi sadrži teoriju, a drugi vježbe). Ovo drugo djelo osnovica je za poznavanje Ballyeve stilistike te se ono općenito citira, dok se Précis de Stylistique danas isključivo navodi zbog historijskoga poznavanja Ballyeve misli.
Ballyeva stilistika zapravo je lingvistička stilistika i ide u područje jezika, općeg jezika, a ne literature. Bally je početkom ovoga vijeka, kad je psihologija već dobila pravo svoga samostalnog postojanja, a sociologija uzdrmala mnoge nauke, pa i lingvistiku, unio u analizu jezičnoga izraza psihološki i sociološki kriterij. Ballyeva stilistika proučava afektivne elemente u jezičnom izrazu kao i efekte koje proizvode izrazi raznih sredina. Iako se ova dva kriterija – psihološki i sociološki – ne poklapaju, Bally čitavu svoju stilistiku definira kao nauku o afektivnom sadržaju izraza. Bally doduše govori u široj definiciji svoje stilistike također o utjecaju jezičnih izraza na našu »sensibilité« čime bi se i efekti na osnovi jezičnih izraza iz raznih sredina mogli shvatiti šire. Ali Bally stvarno smatra u cjelini svoju stilistiku kao nauku o afektivnom sadržaju riječi, a tako je općenito i shvaćena njegova stilistika. Ona se sa tih baza dalje i razvijala.
Ballyeva stilistika je dakle lingvistička stilistika, ide u lingvistiku i proučava elemente, strukture, općega jezika. Ona je istovremeno jedna nova lingvistička metoda koja unosi u jezičnu analizu kriterij afektivnosti.
Razumljivo je da ta stilistika ne može biti historijska nauka. Da bi se mogli proučiti efekti koji se odnose na razne afektivne sadržaje jezičnog izraza, potrebno je da se svi ti izrazi nalaze istovremeno živi u jezičnoj svijesti. Inače se ne bi moglo vršiti nikakvo uspoređenje i ne bismo mogli da znamo koji je izraz afektivan, a koji nije.
Zbog istog razloga Ballyeva stilistika ne može da slijedi zakone semantike. Semantika proučava značenje riječi kroz historiju, vodi računa o istom izvoru, o uzrocima promjene smisla jedne riječi. Tako na primjer glagol »tirer« znači vući i pucati. Proizlazi iz iste osnovice i semantika treba da tumači kako je došlo do ovih raznih značenja. Za stilistiku ovo su dvije razne riječi i one njoj ne mogu nikada da budu sredstva za uspoređivanje.
Stilistika naprotiv može doći do svojih rezultata samo onda ako može da odmah poveže riječ sa mišlju, ako izraze poveže sa jedinicom misli i ako istovremeno može da opaža izraz i sve što on uključuje, to jest njegovu intelektualnu i afektivnu vrijednost. Dat ćemo jedan primjer iz Ballyeve stilistike da vidimo kako on istražuje stilističku vrijednost jednog izraza i kako primjenjuje svoje shvaćanje stilistike. U rečenici: »C'est un frêle appui que le sien« [Njegova je podrška krhka], Bally analizirajući stilističku vrijednost riječi »frêle« kaže najprije da se njezino intelektualno značenje može uhvatiti širim terminom »faible«, »faiblesse«. Međutim, ističe Bally, »frêle« se razlikuje od »faible« većom dozom afektivnih elemenata. »Frêle appui« je podrška koja nije samo slaba, nego popušta već pri prvom udarcu. Upotrebiti dakle uz riječ »appui« pridjev »frêle« mjesto pridjeva »faible« znači afektivnije izraziti da se radi o slaboj podršci. Takvom analizom riječi pridjeva »frêle« odredili smo dakle njezin afektivni karakter. Ako još dodamo da riječ »frêle« pripada literarnom jeziku, a ne općem govornom jeziku (u smislu »langue commune«) tada ističemo da ta riječ proizvodi efekt također na osnovi svoje specifične pripadnosti jednoj jezičnoj sredini. Taj efekt Bally naziva »effet par évocation« [evokacijski učinak], zato što doziva jednu specijalnu sredinu koja se svojim jezikom unosi u drugu sredinu, za koju taj dotični izraz nije specifičan.
Vidi se dakle već iz ove analize da Ballyeva stilistika pretpostavlja da onaj koji govori vrši izbor između afektivnijih i neafektivnijih izraza kao i između izraza koji imaju ili nemaju »effet par évocation«.
Da bismo došli do stilističke vrijednosti jednog jezičnog izraza, na osnovi Ballyeve teorije, potrebno je nesumnjivo poznavati stanovite kriterije za određivanje afektivnosti jezičnog izraza. Potrebno je nadalje poznavati koje prethodne analize treba izvršiti da se može pristupiti traženju stilističke, afektivne vrijednosti jezičnih izraza.
Već time što smo rekli da stilistika nije historijska nauka, da ona gleda misaone cjeline, odredili smo također da ona ima i svoje posebne jedinice koje se ne moraju poklapati sa historijskim jedinicama ni po broju riječi ni po značenju.
Stoga je razumljivo da je Bally postavio kao nužni zahtjev da se izvrši delimitacija jezičnog izraza i identifikacija prije nego se pristupi traženju afektivne vrijednosti izraza.
1) Delimitacija. Iz činjenice da jedno značenje ne mora biti pokriveno samo jednom riječju, Bally ističe da moramo prije svega delimitirati jezični izraz. To jest potrebno je znati koliki broj grafičkih cjelina izražava jednu misaonu cjelinu. Na primjer: ako »Panier percé« znači »Probušena košara« onda će delimitacija u tom sklopu poznavati dvije jedinice: »Panier« i »percé«. Naprotiv ako je »Panier percé« uzet u smislu »rasipan«, onda će delimitacija poznavati samo jednu jedinicu, to jest obuhvatit će zajedno: »Panier percé«. Prema tome u rečenici koju citira Bally: »Etes-vous toujours furieux contre votre panier percé de gendre« [Jeste li još srditi na svog rasipnog zeta] (Augier, Le gendre de Monsieur Poirier) dio kojih obuhvaća izraze »panier percé de gendre« obuhvaća dvije jedinice, a ne tri.
Iako je delimitacija, na prvi mah, neka mehanička operacija, ona zapravo polazi od jedinice smisla. Svaka jedinica smisla obuhvaćena je samo jednom delimitacionom jedinicom bez obzira koliko ima grafičkih jedinica.
Delimitacija nam dakle već govori koliko stilistika duboko čuva jedinicu misli i kako se upravo ova moderna stilistika može shvatiti samo u onoj lingvističkoj koncepciji koja smatra da izraz predstavlja samo drugo lice misli i stvarnosti.
Na što treba paziti pri vršenju delimitacije? Kada smo kazali da jedna delimitaciona jedinica obuhvaća samo jednu misaonu jedinicu, onda smo utvrdili osnovno načelo delimitacije. Ali je potrebno da uočimo koji nas elementi mogu odvesti na krivi put. U prvom redu treba paziti da nas historija jezika ne zavede u bludnju. Tako na primjer u izrazu »tout de suite« nalazimo tri jedinice sa stanovišta historije jezika, ali samo jednu sa stanovišta današnjeg značenja, dakle sa stanovišta slilistike. Kako smo već rekli, Ballyeva stilistika, dakle moderna stilistika može se osnivati samo na savremenom stanju jezika, odnosno može da proučava izraze samo u istom historijskom periodu. Inače ne bismo nikako mogli doći do stilističke vrijednosti riječi. Potrebno je da opazimo razlike u značenju u vrijednosti izraza pri cjelini govornih navika, da bismo mogli odrediti razlike između upotrebe jednog ili drugog jezičnog izraza.
To je stilistički aksiom i on je već vrlo osjetljiv kad vršimo prvu radnju pri studiranju stilističke vrijednosti izraza, to jest delimitaciju. Slučajevi kao »tout de suite« [odmah], »avoir peur« [bojati se], »avoir faim« [biti gladan] vrlo su laki i jasno je da oni sačinjavaju po jednu delimitacionu jedinicu. Ali uzmimo ova dva primjera: »Cet homme est fier, dans le bon sens du mot« [Ovaj je čovjek ponosan u pozitivnom smislu riječi] i »Le bon sens suffit pour montrer l'absurdité d'une pareille entreprise« [Dovoljan je zdrav razum da se uvidi besmislenost takva pothvata]. U prvoj rečenici »bon sens« sačinjava dvije delimitacione jedinice (i znači »u dobrom, pozitivnom, smislu«), a u drugoj samo jednu (»Zdrav razum«). Opazimo ovdje da i kod nas imamo dvije grafičke jedinice, a samo jednu misaonu, i prema tome samo jednu delimitacionu jedinicu).
U primjeru »Chaleur solaire« [Sunčeva toplina] ili u primjeru »Chaleur artificielle« [umjetna toplina] imamo dvije delimitacione jedinice. Naprotiv kada kažemo »chaleur suffocante, accablante« [zagušljiva, nesnosna vrućina], osjećamo da pridjevi imaju samo intenzivnu funkciju te prave jednu prelaznu kategoriju između dvaju tipova koje smo opisali s pomoću dvaju značenja izraza »bon sens« u gore navedenim rečenicama.
2) Identifikacija. U stilističkom smislu identifikacija, identificirati znači traženje, tražiti logički smisao jezičnog izraza, kako kaže Bally. Bally veli: »Identifikacija ima za cilj da poveže jezični izraz za njegov logički ekvivalent«. To jest traži se ekvivalent smisla s pomoću one riječi koja ne sadrži u sebi afektivne elemente.
Očito je da je delimitacija u stanovitom smislu već pripremila put identifikaciji. Samo delimitacija nije vodila računa o većem ili manjem afektivnom sadržaju izraza, već isključivo o tome da li jedna ili više riječi pokriva jednu misaonu jedinicu.
Identifikacija naprotiv uz smisao treba da pazi i na to, da riječ koja služi kao pojam za identifikaciju proučavanog izraza, ne uključuje u sebi afektivne momente. U već navedenom primjeru »C'est un frêle appui que le vôtre« mi smo rekli da se »frêle« može pokriti značenjem imenice »faiblesse« i pridjeva »faible«. Budući da »faible« znači samo »slab« bez ikakve afektivne primjese, to on služi kao termin za identifikaciju pridjeva »frêle«. Dosta je lako opaziti da je termin koji služi za identifikaciju uvijek općenitija riječ i obuhvatnija od riječi za koju služi kao identifikacija. Termin za identifikaciju ne smije dakle da ima nikakve specifičnosti ni sa stanovišta afektivnosti ni sa stanovišta sredina. Termin za identifikaciju mora dakle u neku ruku biti afektivno neutralan i definirati intelektualnu vrijednost riječi koju proučavamo.
Kada tražimo identifikaciju jednog izraza treba dakle tražiti riječ koja ima isti smisao, ali koja ne uključuje afektivne elemente.
3) Stilistička vrijednost izraza. Kada smo izvršili delimitaciju i identifikaciju izraza onda smo pripremili put da tražimo njegovu stilističku vrijednost. Stilistička vrijednost izraza ogleda se direktno u uspoređenju između izraza koji je služio za identifikaciju (i koji je morao biti efektivno neutralan) i izraza koji proučavamo, i koji nas je ponukao da mu tražimo stilističku vrijednost. Da ovo lakše ilustriramo poslužit ćemo se dvama primjerima o kojima smo već prije govorili. U Augierovoj rečenici: »Etes-vous toujours furieux contre votre panier percé de gendre«, »panier percé« znači »prodigue« (»rasipan«). Identifikacija izraza »Panier percé« jest »prodigue« i to samo što »prodigue« izražava ideju rasipnosti bez afektivne primjese. Naprotiv, »panier percé« iako znači »rasipan« kao i »prodigue«, svojom konkretnošću uključuje i izražava veću afektivnost. U rečenici »C'est un frêle appui que le vôtre« pridjev »fréle« ima isto intelektualno značenje kao i »faible«. Zato smo i rekli da »faible« identificira »frêle«. Međutim »frêle« ima afektivnu stilističku vrijednost upravo zato što ostavlja dojam da je pojam »slab« preveden pridjevom »frêle« u neku ruku više nego »slab«. »Frele appui« je upravo »krhka podrška«, to znači takva da nam ostavlja dojam da će nestati pri prvoj poteškoći. Prema tome »frêle« izražavat će jedno afektivno stanje i djelovat će afektivnije, budući da vrlo dobro znamo da izbor između »frêle« i »faible« ne će biti izvršen na osnovi logičke analize već na osnovi veće ili manje afektivnosti.
Iz ovoga izlazi da se stilistička vrijednost izraza dobija ako se izvrši uspoređenje između izraza koji proučavamo i izraza kojim smo identificirali riječ, izraz čiju stilističku vrijednost tražimo.
Nema sumnje da je Ballyeva stilistika preporodila lingvističku nauku unošenjem psihološkog i sociološkog momenta u jezičnu analizu. Bally se međutim uglavnom zaustavio na analizi riječi. Nije studirao stilističku vrijednost kompleksnijih struktura kao što su rečenice. O tome ne ćemo ovdje mnogo govoriti, jer je to opširno izneseno u mojoj knjizi Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes. Navest ću samo jedan primjer da se bolje može shvatiti čitava cjelina u kojoj ovdje govorimo. Ako kažemo: »Il a travaillé de sorte qu'il a réussi« [Radio je pa je uspio], onda smo izrazili posljedičnu misao dvjema rečenicama od kojih druga počinje posljedičnim veznikom »de sorte que«. Povezanost misli data je riječima i čitava se struktura odvija leksičkim sredstvima. »De sorte que« pravi samo jednu cjelinu, to jest jednu delimitacionu cjelinu. Ova je cjelina identificirana kao posljedični veznik sa prvotnim značenjem (tako da). Ovakvo uvođenje posljedične rečenice gdje jedna riječ sa svojim značenjem izražava smisao uvedene rečenice predstavlja pun izraz riječima.Takva konstrukcija ne će uključivati afektivne elemente. Ali ako ovu istu rečenicu izrazimo sa: »Il a travaillé et il a réussi« [Radio je i uspio je] onda se mijenja afektivna atmosfera. Umjesto »de sorte que« koji je svojim značenjem uvodio posljedičnu rečenicu, upotrebio sam veznik »et« koji ima više značenja i kojemu nije osnovno značenje da uvodi posljedičnu rečenicu. Da bih ga shvatio kao dio jedne cjeline koja izražava posljedicu, potrebno je da veznik »et« dobije specifičnu intonaciju zajedno sa čitavom rečenicom. Ako sada izrazimo ovu istu rečenicu bez veznika: »Il a travaillé, il a réussi« [Radio je, uspio je], očito je da je ovakvu jednu eliptičnu konstrukciju tražilo jače afektivno stanje.
Vidimo da su one rečenice manje afektivne koje posjeduju više leksičkih elemenata, naročito ako ti leksički elementi uvode po smislu rečenicu: naprotiv one su rečenice jače stilistički, koje su uvedene veznicima koje treba da tumači u datom slučaju intonacija. Bezvezničke rečenice, dakle u neku ruku eliptičke, uvijek izražavaju afektivnost, te predstavljaju stilističku konstrukciju.
Mi ćemo se više puta navratiti na stilističku vrijednost rečenica u našim predavanjima pa će ovaj problem biti još jače osvijetljen (v.specijalno poglavlje o prevođenju).
Time bismo završili ovo prvo poglavlje u kojem nam je bio cilj da uglavnom izložimo ideje Ch. Ballya, osnivača moderne stilistike, to jest one stilistike koja ide u lingvistiku i proučava opći, a ne invidualni jezik. Iz zadnjeg dijela ovoga poglavlja moglo se vidjeti da se ta lingvistička stilistika može primijeniti i na rečenice. Drugim riječima ova moderna stilistika predstavlja istovremeno i metodu za novo studiranje gramatike.
Da bi ona mogla dobiti svoj dublji razvoj potrebno je čitav jezični izraz promatrati kao cjelinu, proučiti sistem izražajnih sredstava. Na taj način leksički faktor dobit će svoje pravo mjesto u jezičnom izrazu, koji ne će biti u apsolutnom smislu prvo mjesto, ali će riječ kao leksička vrijednost biti obogaćena drugim izražajnim elementima.
Stoga će drugo poglavlje biti posvećeno problemu govornoga jezika i pisanoga jezika.Već je Bally istakao vrijednost govornog jezika i zapravo je sva svoja opažanja uglavnom osnivao na građi iz govornoga jezika. Međutim govorni jezik nam pruža mogućnost da sistemski proučimo čitav sklop izražajnih sredstava pa ćemo u tom smislu mi i razvijati u drugom poglavlju tematiku: Govorni jezik i pisani jezik.