Mehanika peluda treća je zbirka je pjesama Martine Vidaić. Definira li se s jedne strane mehanika kao grana tehničkih znanosti koja proučava najjednostavnije oblike gibanja materije ili promjene položaja materijalnih tijela u prostoru ovisno o vremenu, a s druge strane pelud kao jedinstven dar prirode, optimalno uravnotežen i upotpunjen omjer vrijednih prirodnih sastojaka, kao zrno koje u sebi sadrži sve sastojke neophodne za zdrav život i normalan razvoj organizma, pred čitatelja je stavljen neobičan naslov. Čitanjem, on svakako dobiva smisao, ni najmanje ne začuđuje. Mehanika peluda bi se isto tako mogla zvati primjerice Elementi života, u kretanju jer autorica u svoju zbirku britko uvrštava mnoge elemente naših života, uključujući one iz biljnog i životinjskog svijeta. Mnoge pjesme naslovljava zanimanjima, pa tako na Thomasu Hobbesu diplomira jedna sobarica, magnezij je popio činovnik, u mirovini se nalazi medicinska sestra, trener trenira strogoću, maneken se susreće s rakom, a jedna djevojka traži probleme ili posao.
Stih je jednostavan, slobodan, poanta je često istaknuta različitom duljinom stiha. Iza jednostavnih se konstrukcija kriju velike životne misli, one koje su dio naše svakodnevnice, ali ih prečesto ne osvješćujemo. »Za bolest je potrebna sumnja« stih je kojim započinje pjesma »Maneken s rakom:«. Stih je to koji na sasvim jednostavan način sažima turbulentan osjećaj grča u želucu u trenutku kada čovjek prešutno znade da se nešto događa, nadasve strašno za njega, ali još uvijek to nije spreman artikulirati, priznati sebi i svijetu oko sebe. On bulji u tamne polumjesece podočnjaka koji jednog jutra tako jednostavno padaju na pluća.
Iz svakog stiha progovara netko, a autorica ima iznimnu sposobnost ubacivanja u tuđu kožu i artikuliranja svih onih životnih elemenata koje počesto vrlo ignoriramo jer su preteški za suočavanje, jer nas uvode u dotad nepoznati novi svijet boli i patnje. Iako su autorici tek trideset tri godine, vrlo uspješno ulazi u cipele umirovljenice koja se suočava sa svojom tjelesnošću. Njezina je koža mnogo očekivala pa je sada ima previše, mogla bi prostrijeti od nje ležaj na kauču i potom činiti sve ono što čine stari ljudi, primjerice rješavati križaljke ili slovima sklapati glasove. Starost je zastrašujuća, donosi suočavanje s prolaznošću i brzinom života. Odjednom stabla prebrzo rastu, a priroda sve više pritišće.
U mnogim se pjesmama javljaju motivi smrti, čovjekove prolaznosti, jasna je mehanika života, jasna su gibanja svih zrnaca koja život znače, očita je promjena položaja materijalnih stvari u prostoru, ali i svih duhovnih stanja koja slijede. Stihovi Martine Vidaić nose duboku i sugestivnu filozofiju života, oni osvještavaju činjenicu da život često uzimamo zdravo za gotovo ne obazirući se pritom na sve njegove elemente, zanemarujući ona dragocjena zrnca koja se gibaju s nama, ticala se ona čovjeka, životinja ili biljaka. Često shvatimo prekasno, nakon suočavanja sa smrću voljenih, onda kada nema povratka na prošlo, a »crno u košulji upija toplinu« našeg tijela, toliko intenzivno da se ostali smrzavaju u našoj blizini, a »Prazna polovica kreveta napeta je pa se sklopi«. Mehaniku peluda ne treba samo čitati, zbirka je to nad kojom se valja zadržavati i puštati je da probudi dušu, da protrese čovjeka i natjera ga da se zamisli o svemu što se kreće u njegovu svijetu, da počinje uviđati da stvarnost nisu samo velike stvari, nego da ju čine i naborana ruka, raskrižje, djevojčica na biciklu, kaktus, semafor i sunce. Život su zrnca koja lebde, kreću se i mijenjaju smjer u prostoru ovisno o vremenu. Jer »između mog života i mene je more«.