Daničićev »Stari zavjet«

Neće biti na odmet uvodno ponoviti općepoznato: ono o golemoj kulturnopovijesnoj, spoznajnoj i obrazovnoj vrijednosti biblijskih tekstova; k tomu još i ovo: da je već drugi milenij Biblija i najčitanija i najprevođenija knjiga na svijetu: osim toga: bez upoznavanja s biblijskom tematikom, motivikom i simbolikom nema potpuna razumijevanja tolikih univerzalnih djela i epoha u književnosti, u likovnim umjetnostima, u glazbi, u arhitekturi...1

Dakle, prihvatljivijih motivacija zbog čega bi se i suvremeni čovjek utjecao lektiri Biblije – doista je na pretek.

No da ove neosporno valjane poticaje podupremo, makar tek parafrazno pa i anegdotski, dvojicom duhovnih autoriteta naše suvremenosti:

• parafrazno: za filozofskog humanista Ernsta Blocha čitati Bibliju znači slijediti historiju heretika: a – njegovim riječima – hereza nije nipošto stanje kojim su pogođeni ravnodušni; dapače: ona inspirira i daje modele ponašanja protiv servilnosti, protiv ideologije gospodara, protiv heteronomne mitologije...
• anegdotski: književnoga humanista, i revolucionara, Bertolta Brechta, upitali jednom zgodom o njegovoj najmilijoj lektiri; odgovorio je lakonski: – Biblija!

* * *

Rijetko je koja »logija« toliko razgranata obuhvaćajući više disciplina koliko je to bibliologija; ona razumijeva: biblijsku hermenutiku: povijest; geografiju; biblijsku arheologiju, pa filologiju uključujući proučavanja biblijskoga rječnika na temelju usporedne literature Staroga Istoka: napokon i: biblijsku tekstualnu kritiku kojoj je pridružena biblijska prijevodna problematika.2

Odavde bismo i začeli svoje zanimanje za Stari zavjet u prijevodu Đure Daničića: iz pouzdane romansirane biografije njegove3 saznajemo da ga je (uza broje druge poslove za koje bi mu jedva dostajalo i deset krepkih života, ne jedan njegov jedini, i to još zdravljem krhak) da je prijevod, dakle, radio za knjižarskog trgovca Müllera, pa kasnije Milarda po narudžbi Britanskog biblijskog društva, radio godinama, a dovršio u Zagrebu kao tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867 (štampom se taj prijevod pojavio 1870); i saznajemo, iz istog izvora, da mu kao prijevodni predložak nije poslužio hebrejski i aramejski izvornik, već latinski po izdanju Tremeliusa,4 pa biograf spominje kako je savjesni, i brižni, i autokritični Daničić u sebi zebao plašeći se da li mu je sasvim uspio prijevod iz druge ruke te navodi, u tom povodu, odlomak iz bogate Daničićeve korespondencije:

Bolje je da narod naš ima i ovakvi prevod Biblije nego nikakav [...] Kad nastanu u našem narodu hebrejisti, neka popravljaju. Hvala Bogu te sam i toliko mogao.5

(Biograf nije navodio te tako ostaje neznano da li je Daničić poznavao Sveto pismo Starog’ zakona [...] Sada u Jezik Slavno–Illyricski Izgovara Bosanskog prinesheno. PETAR KATANCSICH. Posthumno izdao Grgur Čevapović. Svezak I–IV; u Budimu 1831. I nije rečeno, te nije ni znano, da li je Daničić poznavao još jedan, od njegova raniji, hrvatski prijevod: Sveto pismo Staroga i Novoga uvita iz latinskoga s obzirom na matične knjige izbistreno i iztumačeno po IVANU MATIJU ŠKARIĆU [...] U Beču 1858–1861. Izvjesnost o upitanome ne bi vele pripomogla našoj nakani: promotriti izražajne, tj. stilističke vrijednosti dijelova Daničićeva prijevoda; drugo bi zanimanje bilo jednako uzbudljivo i napora vrijedno: da se usporedo promotre te vrednuju rečeni prijevodi sa stajališta prijevodne jednakòvrednosti i prihvatljivosti polazeći od razine fonološke, razine riječi, pa hijerarhijski se penjući preko razine sintaktičke do razine odlomka; ili pak da se zanemari jezična ekvivalencija, a da se ogleda kako se supstancija sadržaja među znacima različitih jezika odnosi na istu zbilju gdje bi se konzument ponašao posve jednako kao da je razumio sâm izvornik – a to da su moguća shvaćanja prijevoda i prevođenja.6

U povodu novijih preinaka Vukova prijevoda Novoga zavjeta Dimitrije Bogdanović razložno je ustvrdio:

[...] stodvadesetisedam godina posle izlaska iz štampe prvog izdanja Novog zavjeta, nema ni smisla nastojati da ono bude »popravljeno«. Ono je celina za sebe, jedinstveno u svome književnom izrazu, neponovljivo i nepopravljivo u isti mah. Vreme je za nove prevode.7

Jednakovredna je ova tvrdnja analogijski prenesena i na Daničićev prijevod Starog zavjeta svejedno što je već i njemu stoljeće i decenij da je sačinjen; spekulativnom se gestom, naime, jednako kao za svaki prijevodni tekst, tako i za Daničićev starozavjetni može zanemariti da je prijevodan; prijevod se jednostavno može uzeti te promatrati kao pjesničko djelo sui generis, nezavisno od svojega izvornoga predloška.8

Tako ćemo i učiniti kušajući sada uspostaviti uvjetno minimalnu ali tipologijsku listu stilskih postupaka reprezentativnih po Daničića-prevodioca jednako koliko i reprezentativnih za stilsku majestezu klasične pučke štokavštine kojoj je – ne libimo se reći unàprijed – upravo Daničićev prijevod starozavjetni – idealna summa.

Podvrgavajući se stezi metodološke (stilografske) čistote i stezi metodičke postupnosti: od delimitacije i identifikacije preko interpretacije do valorizacije9 – imenovat ćemo, i ogledati, nekolike Daničićeve stilske postupke na različitim razinama jezičnog izraza.

1. Kad sintaksa znači...

Per definitionem, uzeli je mi normativno, deskriptivno, strukturalno ili transformacionalistički – sintaksa u svim mogućim navedenim poimanjima svedljiva je na jedno zajedničko: znači ona odnose među jedinicama koje imaju zajedništvo u višim, složenijim (sintagmatskim, iskaznim) cjelinama: relacijske pak riječi (veznici npr.) koje indiciraju različite tipove rečeničnih veza (parataksu ili hipotaksu) riječi su, dakako, bez samostalne značenjske vrijednosti: njihova je funkcija da pokažu, i opet: odnos između dijelova cjeline. No kad funkcija pokazivanja odnosa poprima značenjsku vrijednost, posrijedi će biti visoka stilistička, dapače i estetička vrijednost ostvarene inačice teksta, kad je posrijedi ostvaraj sugestivne, pjesničke naracije. Uzmimo promotriti četiri od šest stavaka iz različitih glava Prve knjige Mojsijeve koja se zove Postanje,10 u prvome navratu bez ikakva komentara, tek u slijedu:

XXXVII, 5. Uz to usni Josip san i pripovjedi braći svojoj, te oni još većima omrznu na nj.

6. Jer im reče: da čujete što sam snio:

7. Vezasmo snoplje u polju, pa moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi iđahu u naokolo i klanjaju se snopu mojemu.

9. Poslije opet usni drugi san, i pripovjedi braći svojoj govoreći: usnih opet san, a to se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjaju meni.

XL, 9. I starješina nad peharnicima pripovjedi san svoj Josipu govoreći: snih, a preda mnom čokot; XLI, 1; – A poslije dvije godine usni Faraon, a on stoji na jednoj rijeci.

Primjer XXXVII, 7. primjer je gdje se upotrebljuje legitimna, pretkažljiva, normalna i normativna adverzativna hipotaksa s veznikom a; stilistički on je neobilježen, neutralan; no s primjerom 9. tomu više nije tako; upotrebljen je tu jedan manje čestotan, no u korpusu usmene predaje formulaičan model naracije, eminentno stilogen. Registrira ga i Maretić: – Mjesto a, kad se hoće da izreče što nenadano, govori se a ono ili (češće) a to, npr. [...] carev sin uzme goluba te ga raspori, a to u golubu vrabac, nar. prip. 62; oni malo idu u napredak niz Grahovo, niz polje široko, dok dođoše bijelu čadoru, a to Vuče sjedi pod čadorom, nar. pjes. 3, 379; podiže oči svoje i pogleda, a to čovjek stoji prema njemu s golijem mačem u ruci. Daničić, is. nav. 5. 13.11 Maretić nȅ spomenu očitō: da u ovakvoj vezi ono ono i to nisu više demonstrativi nego da su to funkcionalno partikule, ali im je stilističnost i te kako istakao onim: »kad se hoće da izreče što nenadano«. No stilističnost Daničićeva prevođenja upravo ekspandira u primjerima XL, 9: [...] snih, a preda mnom čokot; i XLI, 1: [...] usni Faraon, a on stoji na jednoj rijeci; i ne samo stilističnost već i estetičnost sugestivna, pjesničkog pripovijedanja gdje se sintaktičkim jednostavnim sredstvom, relacijskom riječju: adverzativnim a – naracija iz sfere realnosti, aktualnosti prenosi u sferu oniričke virtualnosti!! Maestro Daničić!

Zbog kuriozitetea, a dakako i zbog komparativno-kontrastivne spoznaje o mogućnostima i nemogućnostima prevođenja, ogledajmo tek posljednja dva primjerka, XL, 9 i XLI, 1 u različitim ostvarajima drugih, sve znanih prijevoda:

Onda je glavni peharnik ispripovijedao Josipu svoj san: Sanjao sam da je preda mnom lozov trs.

Poslije dvije godine usni Faraon da stoji pokraj Nila.12

Na prvi se pogled vidi: gdje je u Daničića bila pripòvjednā začudnost, u supostavljenom prijevodu je stilistički neutralna, estetički nulta inačica puke izvještajnosti, referencijalnosti izražene eksplikativnom hipotaksom s pomoću veznika da.

Latinska verzija istih alineja nema hipotakse uopće: u prvom navratu ima upravni govor (XL, 9):

Et narravit princeps vinariorum somnium suum ipsi Joseph, et dixit: In somno meo erat vitis in conspectu meo...

U drugome navratu nema ni upravnoga govora, već se nižu asindetske paratakse (XLI, 1):

Et factum est post biennium dierum, Pharao vidit somnium. Videbatur sibi stare super flumen.13

I čuveni Lutherov prijevod – dakako, riječ je samo o respektivnim dvama primjerima iz Geneze – lišen je poetičnosti te sveden na ton izvještajnosti ostvarujući u prvome navratu eksplikativnu hipotaksu s veznikom das:

DA erzelet der öberst Schenck seinem traum Joseph/vnd sprach zu jm/Mir hat getreumet/ Das ein Weinstock fur mir were/;

u drugom navratu tomu je isto tako samo ovaj put s veznikom wie:

VND NACH ZWEIEN JAREN HATTE PHARAO EINEN Trawm/Wie er stünde am wasser/.14

U engleskome jednom suvremenom prijevodu američke verzije isto je kao i u latinskome na obojim mjestima: prvo upravni govor, a onda asindetska usporednost:

Then the chief cupbearer told Joseph his dream. «In my dream» he said, «I saw a vine in front of me.»

After a lapse of two years, Pharaoh had a dream. He saw himself standing by the Nile.15

Na obojim respektivnim mjestima ruski i francuski po jedan prijevod imaju – vjerujem koincidentalnu tek – ali ipak zajedničkost, gotovo istost:

I rasskazal glavnyj vinočerpij Josifu son svoj, i skazal emu: mne snilos’: vot vinogradnaja loza preda mnoju; (Le chef des échansons raconta son songe à Joseph, et lui dit: Dans mon songe, voici, il y avait un cep devant moi.)

Po prošestvil dvuh let faraonu snilos’: vot, on stoit u reki.16 (Au bout de deux ans, Pharaon eut un songe. Voici, il se tenait près du fleuve.)17

Svejedno ako je i slučajno, ali: frapantno je podudarno ovo rusko-francusko prevodilačko rješenje za prijenos dviju priča o snovima: ni bezličnošću hipotakse, ni ravnodušnošću asindetske paratakse ili upravnoga govora (kao što je u navedenim verzijama: hrvatskoj, njemačkoj, latinskoj ili američkoj), a ni da bi blizu daničićevskoj (pučkoštokavskoj?!) ingenioznosti prevodilačkoj sa začudnom adverzacijom – ruski i francuski prijevod imaju, dopustimo, stilistički čak jaču, izrazitiju, obilježeniju prijevodnu dovitljivost, imaju usklik: vot! Voici! Dȁ, stilistički je to obojenije, no umjetnički ostaje inferiornije.

Kad je već pri ruci, i pod filološkim te stilističkim sitnozorom, primjer XL, 9 podaje se još jednome zgodnom prijevodnom uspoređivanju: dok je svih šest navođenih prijevodnih inačica sintagme: starješina nad peharnicima (glavni peharnik, princeps vinariorum, öberst Schenck, chief cupbearer, glavnyj vinočerpij, chef des échansons) morfološki ili sintagmatski ekvivalentno, jedini je Daničićev iznimka: on je onim, lingvistički analitičkim, pomoćnim nad bliži supstanciji sadržaja, bliži zbilji pojma nadređenosti (starješina) i podređenosti (peharnik); Daničić je, opet: i stilističkiji, i poetičniji.

Dok smo još u riječi o biblijskim snovima, da primetnemo još jedan stilografskoanalitički opažaj, pa i vrednovanje; u istoj I knjizi Mojsijevoj koja se zove Postanje (usput: Postanak u verziji izd. »Stvarnosti« izrazuje finitivnost, dovršenost; Daničićevo Postanje pak sugerira procesualnost) u već navođenom mjestu, (XXXVII, 9) imamo:

[...] usnih opet san, a to se [...]; u svim uspoređivanim prijevodima ima kako slijedi:

[...] Još sam jedan san usnio. Pazite! [...]

[...] Ecce somniavi somnium aliud: Tamquam [...]

[...] Ich habe noch einen Traum gehabt / Mich dauchte [...]

[...] »I had another dream«, he said; »This time [...]

[...] Vot, ja videl ešče son: vot [...]

[...] J’ai eu encore un songe! Et voici [...]

Dakle! Samo u srpsko-hrvatskoj i u latinskoj verziji ostvarena je etimološka figura usnih san / somnium somniare, dok je u pet ostalih ili to ostvariti nemoguće (ili je zanemareno); tamo je, kao što pratimo: Traum haben, to have a dream, videt’ son, avoir un songe.

* * *

Višejezičnog stilografskoga omjeravanja Daničićeva prijevoda Staroga zavjeta – neka je zasad dosta! No, osvrnimo se još ponešto na taj prijevod kao samostalno djelo, tekst – kako je rečeno – sui generis te ga stilografski još malo proanalizirajmo u njemu samome. I pridružimo spoznaju o povijesnoj uvjetovanosti stilskih postupaka, o njihovoj fleksibilnosti, dinamičnosti: štošta što je stilematsko u vremenu nastanka prijevoda – nije to i danas, za suvremeni jezični senzibilitet i suvremeno jezično stanje; i: vice versa: što je Daničiću normom, nama je danas to stilemom.

2. »Slavenski« genitiv i predikatni instrumental

Oba su ova padeža uvijek besprijedložna: kad je negiran glagol te slijedi objekt – u Daničića uvijek je u genitivu; kad je imenica dio predikata – najčešće je u instrumentalu; mada je to Daničićevu tekstu normom, mi to danas osjećamo stilističkim, a Daničićev tekst svečanim, majestetičnim – kako biblijskom tekstu i priliči; primjerice:

XXXVII, 4: – A braća videći gdje ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrziti na nj tako da mu ne mogahu lijepe riječi progovoriti.18

XLVII, 22: – Samo ne kupi svećeničkih njiva; jer Faraon odredi dio svećenicima, i hranjahu se od svojega dijela, koji im dade Faraon, te ne prodaše svojih njiva.

Odreda se i beziznimno javljaju genitivi uz negirane glagole: ... ne mogahu lijepe riječi progovoriti, ... ne kupi svećenićkih njiva, ... ne prodaše svojih njiva; suvremeni, pogotovu urbani štokavski uzus mahom bi ove genitive preinačio u akuzative: lijepu riječ, svećenićke njive, svoje njive.

Predikatni pak instrumental Daničić upotrebljuje primjerice ovako:

XLV, 8: – I tako nijeste me vi opravili ovamo nego sam Bog, koji me postavi ocem Faraonu i gospodarem od svega doma njegova i starješinom nad svom zemljom Egipatskom.

Preinačeni prema suvremenom jezičnom senzibilitetu i čestotnijoj uporabi u većine suvremenih govornika – ovi bi predikatni instrumentali zacijelo bili prijedložni akuzativi: za oca, za gospodara, za starješinu; no ni Daničić sâm ne stavlja uvijek imenski predikat u instrumental, nego ga varira nominativom:

XXXVII, 8: – Tada mu braća rekoše: da ne ćeš još biti car nad nama i zapovijedati nam?

Motivaciju za izmjenjivanja sad predikatnog instrumentala, sad istoga takva nominativa vidim u Daničićevu profinjenu jezičnom osjećanju da jedno te isto sredstvo mogućega stilističkoga pojačanja ne eksploatira do mjere (neukusne) jednolikosti.

Prilika je da u povodu posljednjih nekoliko primjera istaknemo još jednu Daničićevu stilsku značajku koja će i opet zasvjedočiti o njegovoj jezičnoj vrsnoći: statistička je činjenica da su sintagme imenice s pridjevom ili imenice s posvojnom zamjenicom – ponajčešće u prijemetnome redu: zemljom Egipatskom, braće njegove... Stilografska je jedna spoznaja: što su koji izbori u jeziku čestotniji, to su potencijalno manje stilistički obilježeni; kako su, dakle, spomenute sintagme u Daničićevu prijevodnome tekstu pretežito invertne bivajući tako gotovo normom u njega, inverzija je tu na nultom stupnju stilističke obilježenosti; i obrnuto: stilističke su, za Daničićev stil, upravo pojave redovnoga reda pridjeva ili posvojne zamjenice uz imenicu, kao što je u primjerima: svećenićkih njiva, svojega dijela; jezičnoizražajno ugibanje monotoniji a utjecanje onoj variatio koja delectat u jednoj te istoj alineji Knjige o Jobu uzorno se potvrđuje:

I, 15: I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko će vidjeti?

Usporedimo li ovu pojavu sa statističkom činjenicom o redu riječi u, obično dvočlanim, atributskim sintagmama s imenicom u pratnji adjektiva ili posesiva, prepoznat ćemo da je nama suvremena, i govorna i pisana, čak spontana norma upravo suprotna: nepremetnutost je čestotnija od premetnutosti; odatle i zaključak o stilističnosti: što je Daničiću pojačanje – nama je izražajno neutralna normala i obratno; uzoran i uzorkovit primjer o dijalektičnosti stilema unutar istoga jezika, ono dijalektično shvativši doslovno etimološki, što će reći: vješto u raspravljanju, dosjetljivo i doskočljivo.

3. Poimeničenje pridjeva – stilem

Ovo, do sada kažemo latinskim nazivljem: ovo supstantiviziranje adjektiva kao stilsko sredstvo, poput tolikih drugih Daničićevih stilskih postupaka, potječe od izravnog nasljedovanja stila usmene štokavske tradicije; primjerice, kao u ovim dvjema pučkim poslovicama što je:

Kloni se lúda kao i svéta.

Lûdī boj biju, a mûdrī vino piju.

U Daničića ovaj postupak ȍdabīra različitih oblika riječi za izražavanje i misli – stvarnosti poprima svoju maksimalnu izražajnu, stilističku dakle, vrijednost upravo u varijacijama; kao što je npr. u Knjizi o Jobu:

V, 2: Doista, bezumnoga ubija gnjev, i ludoga usmrćuje srdnja.

V, 3: Ja vidjeh bezumnika gdje se ukorijenio [...]

Kontekstualno je ovdje maksimalno iznijansirana uporaba: poimeničeni pridjevi: bezumnoga i ludoga ovdje su generalizacije, »vraćen« imenički bezumnik ovdje je situacijska konkretizacija.

Ujedno nas ovi primjeri mogu utvrditi u spoznaji o nadilaženju, o relativnosti tradicionalne striktne gramatičke podjele na podvojene i kao neprožimljive kategorije riječi. Važan element ukidanja (premašivanja) odvojenosti jezičnih elemenata jeste kontekst.19 No okrenimo dijalektički: kontekst, istina, dokida funkcionalnu podvojenost kategorija riječi, no kadikad jē, baš podvojenost, upravo determinirana kao po zakonu prožimanja suprotnosti. Posvema je prikladan primjer da se rečeno prikaže opet u Knjizi o Jobu:

I, 10: Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi lavićima satiru se.

Posvojnost se ovdje stilistički osobito ističe dativom pripadanja (rika lavu), a svedena bi bila na stilističku neutralnost drugim dvama mogućim izborima: posvojnim genitivom (rika lava) ili posvojnim pridjevom u nominativu (lavlja, lavova rika); ovakav izbor očito da je diktirao kontekst: uzevši pridjev ljut za imenicu lav, jezična se gramatička mogućnost preoblike u pridjevsku nominativnu sintagmu jednostavno dokida: ljuti lavlji glas ne bi više bio glas ljutoga lava (posvojni genitiv): ostala je, dakle, kontekstualno jedina i najizražajnija, »najstilističkija« mogućnost, ona koja i jest: glas ljutom lavu; (slično je i s preoblikom dativske sintagme zubi lavićima: može ona biti samo u genitivu: zubi lavića, ali s pridjevskim nominativom: lavićji/lavić(s)ki – više ne). Još jedan primjer stilističkoga dativa pripadanja iz Knjige proroka Jeremije:

II, 31: O rode! vidite riječ Gospodina; bijah li pustinja Izraelu ili mračna zemlja?

Uzorci za ovakve stilističke nijanse i opet su nalažljivi u pučkoj štokavskoj usmenosti:

to začule begu sluge

sjedi mlada kuli na pendžeru
i fata se boru za ogranke

izvadi ga vodi na obalu.20

4. Veznička polifunkcionalnost kao birana izražajnost

Vratit ćemo se opet primjerima iz Prve knjige Mojsijeve (koja se zove Postanje):

XXXVII, 4: A braća videći gdje ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrziti na nj.

30: A iza njih nastaće sedam gladnijeh godina, gdje će se zaboraviti sve obilje u zemlji Egipatskoj, jer će glas satrti zemlju.

XLIII, 30: A Josipu goraše srce od ljubavi prema bratu svojemu, te brže potraži gdje će plakati, i ušav u jednu sobu plaka ondje.

Sve su tri navedene zavisne rečenice povezane mjesnim prilogom gdje kao veznikom; no mjesno značenje izvjesno je tek u posljednjem primjeru (potraži gdje će plakati) premda je i ta rečenica preobličljiva u relativnu: potraži mjesto na kojem će plakati; prva rečenica dade se preoblikovati

• u objasnidbenu: A braća videći da (ili: kako) ga otac ljubi...; druga se pak dade višestruko preoblikovati:
• u parataksu: ... sedam gladnijeh godina te (pa) će se zaboraviti (no i ta je parataktičnost, kopulativna, ipak i hipotaktična: konzekutivna);
• u hipotaksu,
  1. temporalnu: ... sedam gladnijeh godina kada će se zaboraviti...
  2. konzekutivnu: tako da će se
  3. relativnu: u kojima će se (za kojih će se)

Polifunkcionalnost jednoga jedinoga mjesnoga gdje nikako nije izražajno siromaštvo niti je značenjski ambigvitet koji bi smetao jasnoći, naprotiv: stilističnost je to par excellence; a porijeklo joj je i opet u izražajnim modelima pučke štokavštine; i još o nečemu to svjedoči: o premašivanju podvojenosti među tipovima rečenica bile one zavisne ili nezavisne. Još jedna usputna stilografska primjedba à propos oblika poput: gladnijeh, nijeste i sl. Dulji su ovi oblici stalan Daničićev izbor, za nama suvremeno jezično osjećanje i za naš uzus oni se doimlju arhaično; a baš takvi oni su uvjet održanja majestetičnoga tona cijeloga svetopisamskog teksta – kakav mu ton kao knjizi svečanoj, obrednoj i priliči.

5. Aoristi imperfektiva

Opet dvoprimjer iz Knjige koja se zove Postanje.

XLV, 14: Tada pade oko vrata Benjamina bratu svojem i plaka. I Benjamin plaka o vratu njegovu.

15: I ižljubi svu braću svoju i isplaka se nad njima. Potom se braća njegova razgovarahu s njim.

I opet tankoćutno varira Daničić: čas aorist imperfektiva (plaka), čas aorist perfektiva iste osnove (isplaka), iste, samo prefigirane.

I Maretić veli: – Što ću ovdje dalje govoriti o aoristu, ticat će se gotovo sve toga vremena od trenutnih glagola, jer je on u svojoj porabi mnogo razvijeniji, negoli je aorist od trajnih glagola.21 Za potkrepu dostajat će dva njegova primjera iz narodne pjesme:

Argatovah tri godine dana /i ja vukoh drvlje i kamenje.

Što nam stari bolji od vas biše/ te ih paše bolje milovaše / i veziri bolje darivaše.

Ako i jesu razvijeniji, dakle i čestotniji, aoristi trenutnih glagola, samim time su aoristi nesvršenih glagola, baš zbog toga što su u manjoj »porabi« – stilistični.

Vrstan je primjer te stilističnosti u Knjizi o Jobu:

I, 7: I Gospodin reče Sotoni: od kuda ideš? A Sotona odgovori Gospodinu i reče: prohodih zemlju i obilazih.

Aorist je ovdje stilistički dvovrijedan upravo stoga što se javlja u prožimanju suprotnosti: vrijeme je to kojemu je prva funkcija da izražuje prošlu trenutnost, kratkotrajnost koje radnje, a kad se za to upotrijebi ne trenutni već trajni glagolski oblik – u toj se protivštini i srazu čak oblika (vremenskog) i vida (glagolskog) očituje visoka izražajnost; navedeni primjeri (prohodih/obilazih) oblici su trenutni, vidski trajni, pa zbog toga zadržavaju i refleks finitivnosti (završno-svršenosti) i refleks preciznosti (razvojnosti, evolutivnosti, dakle: trajnosti).22

Dok je još riječi o glagolskim oblicima i njihovoj stilističkoj vrijednosti, da primetnemo svega jedan primjer u kojemu se manifestira rijetka a time izražajno vrsna infinitivna konstrukcija:

(Geneza) XLV, 2: Pa briznu plakati tako da čuše Egipćani, ču i dom Faraonov.

Pretkažljiva je, čestotnija, dakle na nultom stoga stupnju stilističke obilježenosti inačica koja bi dvočlanu glagolsko-glagolsku Daničićevu sintagmu (briznuti plakati) zamijenila također dvočlanom, ali manje izražajnom glagolsko-imeničkom sintagmom (briznuti u plač).23

U posljednjoj naumljenoj ilustraciji stilskih vrednota Daničićeva prijevoda još jednom ćemo se uteći komparativno-kontrastivnu oglédānju s prevodilačkim rješenjima u drugim jezicima ovdje već navođenih verzija: bit će posrijedi afirmacija jedne strukturne prednosti hrvatskoga ili srpskoga koja prednost potječe od slobodnijega reda riječi sve kad su to riječi-riječce kojima je slijed fiksiraniji; posrijedi će biti:

6. Ritmizacija i simbolizacija enklitikom

(Geneza) XLVIII, 12:

A Josip odmače ih od koljena njegovijeh i pokloni se licem do zemlje.

Et eduxit eos Joseph a genibus ejus, et adoraverunt in faciem super terram.

Vnd Joseph nam sie von seinem schos/vnd neiget sich zur erden/gegen sein angesicht.

Joseph removed them from his father’s knees and bowed down before him with his face to the ground.

Joseph les retira des genoux de son père, et se prosterna en terre devant lui.

I otvel ih Josif ot kolen ego, i poklonilsja emu licem svojim do zemli.

Josip ih tada skine s njegovih koljena i duboko se, sve do zemlje, nakloni.

A Josip, taj sin Jakovljev, po biblijskom predanju u egipatsko ropstvo prodan od ljubomorne braće svoje, no tamo se uzdigav sposobnošću i značajnošću svojom do najuglednijeg vrhovništva u faraonskoj upravi, Josip je taj tek u Daničićevu prijevodu i simbolski uzvišen te izoliran: jezično-ritmički-stilistički; namještanjem enklitike: – A Josip ‖ odmače ih... Da ta enklitika (ih) nije gdje jest, ni stanke u izgovoru, toj ritmičkoj izoliranosti i simboličnosti Josipove osobe – ni traga ni glasa; baš kao što je u ritmički, stoga i simbolički, u stilistički neutralnoj i samo referencijalnoj, izvještajnoj verziji u (prijevodu »Stvarnosti«): – Josip ih tada skine... Ponovo: magistralni, maestralni Daničić!!

Da to stilsko sredstvo isticanja namještenjem enklitike nije mehanizirano, formulaizirano, svjedoče druge neke pozicije gdje je red i slijed enklitike najlegitimniji, najpretkažljiviji, izražajno neutralan, zacijelo daničićevski voljno nulti, pa je po tome onoj prvoj inačici cijena to veća:

XLIV, 15: A Josip im reče: šta ste učinili? Zar nijeste znali da čovjek kao što sam ja može za cijelo doznati?

I XLV, 21: I sinovi Izraelovi učiniše tako; i Josip im dade kola, po zapovijesti Faraonovoj; dade im i brašnjenice na put.

I doista naš posljednji primjer za ilustraciju bit će analogna tipa (gdje je posrijedi stilski efekt proklizom) samo s još objasnidbenih dodataka; prvo primjer:

XLVIII, 17: A Josip ‖ kad vidje gdje otac metnu desnu ruku svoju na glavu Efraimu, ne bi mu milo, pa uhvati za ruku oca svojega da je premjesti s glave Efraimove na glavu Manasijinu.

Osobito je ovdje to što je u funkciji proklitike inače tonička riječ (kad), pa su posrijedi dva takta i dva fonetička bloka, fonetički i pisano: Ajòsip – kadvȉdje..., no tu je još uzbudljivija, još kurioznija osobitost: dosljedni poštovalac gramatike Daničić nȁpravi anakolut, per definitionem: »stavak, u kojem je poremećen pravilan savez, tako da se svršetak gramatički ne slaže s početkom; nepravilni rečenični skup u kojemu ovaj ili onaj dio stoji u obliku koji ne odgovara ostalome, npr. rana, koja još pod zavojem stoji, nju je lasno pozlijediti. Anakolut je nepravilan i pogrešan.«24 (Sic!)

A baš tom »nepravilnošću i pogrešnošću«, antigramatičnošću tȏm ȍstvāri Daničić ritmičko-stilistički efekt; pravilnom i bespogrešnom preinakom dobit ćemo referencijalnu verziju vrsti: A kad je vidio da je otac metnuo svoju ruku na Efraimora glavu, Josipu nije bilo milo...

Pitanje o tome da li izbor i postupak Daničićev bijahu voljni ili tek po slučaju, možda i po omašci, pitanje je irelevantno.

* * *

Daničićev već spomenuti biograf, Miodrag Popović, ovako se oduševio njegovim prijevodom Staroga zavjeta:

Njemu, večito skromnom Daničiću [...] nenadmašnom umetniku srpskohrvatske reči, duguje naša književnost i nezaboravni prepev Solomunove Pesme nad pesmama:

(II) 10. Progovori dragi moj i reče mi ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.

11. Jer gle, zima prođe, minuše daždi, otidoše.

12. Cvijeće se vidi po zemlji, dođe vrijeme pjevanju, i glas grličin čuje se u našoj zemlji.

13. Smokva je pustila zametke svoje, i loza vinova ucvala miriše. Ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.

14. Golubice moja u rasjelinama kamenijem, u zaklonu vrletnom! daj da vidim lice tvoje, daj da čujem glas tvoj, jer je glas tvoj sladak i lice tvoje krasno.

[...]

17. Dok zahladi dan i sjenke otidu, vrati se, budi kao srna, dragi moj, ili kao jelenče po gorama razdijeljenijem.

Nikada dotle u pisanom tekstu nije narodni jezik lepše i čistije zazvonio nego u Daničićevu prepevima lirskih mesta Staroga zavjeta. Ti prepevi i danas pretstavljaju pravo otkrovenje poetskih svežina i izražajnih lepota našeg jezika, za koji je Daničić tvrdio da je srpski ili hrvatski.25

* * *

Završno: imamo pravo Daničićev prijevod Staroga zavjeta uzimati kao književni, pjesnički tekst sui generis bez obzira na njegov utvrđeni latinski prijevodni predložak.

On je doista cjelina za sebe, jedinstven u svome književnom izrazu, neponovljiv, a preinaka mu nikakvih ne treba;26 dokumenat je summae expressionis »štokavianae« classicae.

Izvor: Jezikom i stilom kroza književnost, 1986. Zagreb: Školska knjiga