E-biblioteka

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

Slobodni neupravni govor kao stilska osobina

Krležini Davni dani

Umjetnost riječi br. 4 (1963)

I

Narodna pjesma Sekula se u zmiju pretvorio ima dvije varijante: Vuk, II, broj 84 i broj 85. U prvoj varijanti govori mladi Sekula:

Kad ustaneš, ujko, iza sanka,
nemoj dati umlje za bezumlje:
ti ne streljaj zmiju šestokrilu,
već ti streljaj sivoga sokola.

A kad kasnije ujak pogriješi i, po junakovoj logici, strijelja radije u zmiju nego u sokola, mladi mu Sekula govori:

Ujko Janko, nemereno blago,
nisam li ti lepo govorio
kad si pošo sanak boraviti
da ne daješ umlje za bezumlje,
da ne streljaš zmiju šestokrilu,
već da streljaš sivoga sokola.

U drugoj se varijanti riječi prenose direktno:

Moj ujače, od Sibinja Janko!
Nemoj dati umlje za bezumlje […]

A kad je pogreška učinjena:

Moj ujače, od Sibinja Janko!
Nisam li ti, jadan, besjedio:
Nemoj dati umlje za bezumlje […]

Narodni izraz poznaje prema tome samo ova dva načina prenošenja tuđih riječi: upravni i neupravni. To ne znači da se stanja, raspoloženja, koja se mnogo lakše i rekao bih efikasnije prikazuju pomoću tzv. slobodnog neupravnog govora (dalje u radnji sng) ne mogu prenositi pomoću ta dva načina; to samo znači da je sng određeni stupanj psihologije do kojega narodni izraz nije došao.

Svakom poznati početni stihovi Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengijića donose ovaj prizor:

Sluge zove Smail-aga
usred Stolca, kule svoje,
a u zemlji hercegovoj:
»Ajte amo, sluge moje,
brđane mi izvedite,
štono sam ih zarobio robjem
na Morači, vodi hladnoj.
Još Duraka starca k tome,
što me hrđa svjetovaše,
da ih pustim domu svome,
jer su, reče, vlašad ljuta:
oni će mi odmazditi
mojom glavom vlaške glave:
ko da strepi mrki vuče
s planinskoga gladna miša.«

Sa gledišta prikazivanja tuđih riječi, iznošenja tuđega govora, prizor je posve jasan. Određeno je lice koje govori, smješteno je u društveni i prostorni okvir koji mu pripada (riječ sluge, kojom se pjesan otvara, uspostavlja odmah socijalnu razliku između onoga koji govori i onih kojima se govori, upravo kojima se naređuje), a onda se, materijalno vjerno, poslije dviju tačaka, donose i »doslovne« riječi naređivača, agine. No ima u njima jedno mjesto na koje kritika dosad nije obraćala pažnje. Stihovi 11–13 jesu – doduše – riječi agine, ali su zapravo navođenje tuđih riječi; to su s gledišta agina – malodušne, defetističke bojazni staroga Duraka da se zlo mora platiti jednakom mjerom. Bez obzira na to što u okviru Mažuranićeva djela te riječi znače zapravo najavu prvu neumitne sudbine, kobi koja će pogoditi nasilnika, i time anticipiraju rasplet u Haraču i završnu, toliko sporenu scenu u Kobi – bez obzira dakle na njihovu funkcionalnu vrijednost u etici i kompoziciji djela, ove se riječi i gramatički, bolje reći stilistički, odvajaju iz konteksta u kojem se nalaze. Durak je, očito, rekao ovako: – Pusti ih domu njihovu, / jer su vlašad ljuta: / ona će ti odmazditi / tvojom glavom vlaške glave. – To su, oslanjamo li se na pjesnikov tekst, morala biti Durakova upozorenja. U stvari, bila su to strahovanja iskusna čovjeka, koji se rukovodi razumom a ne slijepom strašću. (Kasnije, kad počnu mučenja, pjesnik će taj kontrast produpsti: »Turad bulji skrstiv ruke. / Tko je mlađi, rado gleda / na lipovu krstu muke, / a tko starij’, muke iste / sam na sebi s vlaške ruke / već unaprijed od strâ ćuti.«) Nego je ovdje, za svrhu kojom se bavimo, potrebno upozoriti da je aga sudbinu Durakovu već odredio u ranije navedenim stihovima, nazvavši ga prvo rđom a poslije time što će »doslovno« navesti Durakova odvraćanja i upotrijebiti takozvani slobodni neupravni govor (style indirect libre, Erlebte Rede), konstrukciju o kojoj naše gramatike uporno šute, a bez koje se moderna umjetnost pripovijedanja uopće ne da zamisliti. Revolucija u umjetničkom izrazu nastupila je onoga časa kad je pripovjedač odlučio da gledište vlastitih junaka pretpostavi vlastitome, da upotrijebi sng. Tu odista kao da treba prihvatiti riječi Marcela Cohena o konstrukciji koja do nekog vremena životari u govorenom i pisanom jeziku, nepoznata gramatičarima i nevažna kritičarima, a koja onda odjednom osvaja pripovjedačku prozu.1

Već je iz navedenih stihova Mažuranićevih jasno da se konstrukcija sng javlja ponajprije kao intonacija. Tuđe se riječi navode u cijelosti, ali kao dio vlastitoga govora: da se istakne, s jedne strane, njihova vjernost, njihova doslovnost, a s druge strane i pripovjedačev kritički odnosno afektivni stav prema njima.2 Velik dio prezira i gorč ne što ga Smail-aga osjeća prema Crnogorcima odnosno prema starom Duraku, izražen je u tekstu upravo zahvaljujući konstrukciji o kojoj govorimo. I kad bi se stihovi »Ko da strepi mrki vuče / s planinskoga gladna miša« nadovezivali na direktnu varijantu Durakorih riječi (kako smo je gore izn'jeli), ne bi oni imali prave vrijednosti, bili bi odviše deklarativni, isto onako kao što bi deklarativne bile i direktno izrečene Durakove strepnje. Pa iako ćemo dalje govoriti o tom izražajnom postupku, njegovu nastanku i primjeni u modernoj hrvatskoj prozi (a na tekstu Krležinih Davnih dana, Sabrana djela 11-12, Zagreb, 1956) i modernom umjetničkom izrazu uopće, potrebno je ovdje još jednom upozoriti kako se ljepota i umjetnička vrijednost određenih konstrukcija zasniva prije svega na pravilno upotrijebljenim i suptilno doživljenim jezičkim mogućnostima. A Mažuraniću, i ovdje, treba odati priznanje da je, u jezičnoj situaciji u kojoj će tek mnogo kasnije započeti obilata upotreba slobodnoga neupravnog govora, usput ali veoma izražajno, primijenio i taj postupak.

U pitanju je dakle prenošenje tuđih riječi, izrečenih ili samo mišljenih, u svakodnevnom govoru i u umjetničkom izrazu. Ipak ćemo u našim gramatikama o tome naći vrlo malo ili ništa: »Nečije misli možemo izreći upravo onako kako su rečene ili napisane, tj. istim riječima, u istim oblicima i u istom redu. To zovemo upravni govor, odnosno upravno pitanje.« I dalje: »Upravni govor i upravno pitanje možemo pretvoriti u neupravni govor i u zavisno-upitnu rečenicu. Pri tome nastaju složene rečenice.«3 I to je, uglavnom, sve. O postupku o kojem ćemo u ovoj radnji govoriti, – ni riječi. A ipak on predstavlja jedan od osnovnih načina prenošenja tuđih misli, ne samo u umjetničkoj književnosti nego i u svakidašnjem govoru, pa pripada prema tome i gramatici koliko i stilistici.

Zamislimo, u takozvanom svakodnevnom razgovoru, ovakvu situaciju. Lica: otac, majka i sin. Tema: sin je donio negativnu ocjenu iz škole i opravdava se ocu; majka ulazi kasnije.

Sin: – Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me obara.

Prenoseći sinovljeve riječi majci, koja je upravo ušla u sobu, otac ima ove mogućnosti pred sobom:

(1.) Otac: – Kaže: Imam jedinicu jer me profesor proganja, pita me svaki dan i uvijek me obara.« (Dakle, upravo ono što gramatika navodi za upravni govor: iste riječi, isti oblici, isti red);

(2.) Otac: – Kaže da ima jedinicu jer ga profesor proganja, [jer] ga pita svaki dan i [jer] ga uvijek obara. (Dakle, ono što napominje gramatika za neupravni govor, koji se pretvara u složenu rečenicu. Posve jasno, ako riječi u zagradi izostavimo, onda će i nenaglašena zamjenica ga biti položena poslije glagola odnosno priloga);

(3.) Otac: – Ima jedinicu jer ga proganja, pita ga svaki dan i uvijek [ga] obara. (Ovdje je izvjestilac, odnosno Pripovjedač, u cijelosti prihvatio riječi i, rekao bih, objašnjenje zainteresiranog sugovornika. Je li pak on pristao uz te riječi i uz to objašnjenje, pokazat će intonacija. U govornom jeziku ona se čuje; u pisanom, ona se »čuje« iz konteksta, upravo onako kako se ona »čuje« iz Smail-agina konteksta u već navedenim stihovima. Treba odmah upozoriti da ta intonacija može biti dvostruka:

ako Pripovjedač, koji prenosi gornji dijalog, na tip 3. doda objašnjenje: »reče otac pomirljivo«, to onda znači da je otac, u odnosu na majku, prihvatio ulogu opravdavača. Ako pak Pripovjedač doda: »reče otac bijesno«, jasno je da je intonacija posve oprečna, da su »doslovno« prenesene riječi samo zato da se ironiziraju i obezvrijede.)

(4.) Otac: – Da ima jedinicu jer da ga profesor proganja i uvijek obara. (Ovaj se postupak mnogima može učiniti kao neka vrsta germanizma ili uopće sintaktičkoga barbarizma. No on je sve češći u umjetničkoj književnosti, a pokazat će to i primjeri koje ćemo kasnije navesti. Dakako, izostavljanje verbuma dicendi a insistiranje na rječci da pridaje posebnu boju i intonaciju ovoj formi. U ovom slučaju, kako se to i inače vrlo često dešava u izravnom prenošenju tuđih riječi, intonacija je ironična, a postignuta je upravo ponavljanjem tog da).

Osnovni problem za razumijevanje sng u hs jeziku svakako je pitanje takozvanog slaganja vremena. U tome se sng potpuno podvrgava istim pravilima kao i uopće slaganje vremena u zavisnim rečenicama u hs jeziku. Uzmimo najobičniji primjer: Ja kažem: Ja sam bolestan. Pretvorena u izjavnu rečenicu, s takozvanim verbumom dicendi, ta bi se izjava u prošlosti mogla prikazati ovako:

[I] Ja sam rekao (mislio): – Ja sam bolestan.

Odnosno:

[II] Ja sam rekao (mislio) da sam bolestan.

U jezicima, koji vremena slažu na drugi način, te dvije rečenice glase otprilike:

[I] J’ai dit (pensé): – Je suis malade.

Odnosno:

[II] J’ai dit (pensé) que j’étais malade.

gdje je u zavisnoj rečenici prošlo vrijeme, posve u skladu s prošlim vremenom u glavnoj. Tu slaganje vremena odražava dva stava.

1 francuski:

Prošlost: a) Bio sam bolestan. Ja sam to [tada] rekao:

J’étais malade. Je l’ai dit.

J’ai dit que j’étais malade.

Sadašnjost: b) Ja sam bolestan. Ja to [sada] kažem.

Je suis malade. Je le dis.

Je dis que je suis malade.

2 hrvatskosrpski:

Prošlost: a) Ja sam bio bolestan. Ja sam to [tada] kazao.

Ja sam kazao da sam bolestan.

Sadašnjost: b) Ja sam bolestan. Ja to [sada] kažem.

Ja kažem da sam bolestan.

Iz tih su činjenica gramatičke posljedice dalekosežne. Pogledajmo ih na primjerima koji su već obrađivani u literaturi. U svojoj izvrsnoj analitičkoj studiji Die »Erlebte Rede« Etienne Lorck iznosi i ovaj primjer iz Madame Bovary, uspoređujući francuske i njemačke izražajne mogućnosti: Tout à coup ils virent entrer par la barrière M. Lheureux, le marchand d'étoffes. Il venait offrir ses services, eu égard à la fatale circonstance. Emma répondit qu’elle croyait pouvoir s’en passer.« Tu se, kaže Lorck, njemačkom jeziku otvaraju dvije mogućnosti: »er kam«, i »er komme (käme)«, um seine Dienste anzubieten. I jedno i drugo govor je, nastavlja Lorck, i u jednoj i u drugoj mogućnosti čujemo gospodina Lheureuxa kako govori. »Er kam...« to je po piscu doživljen govor (Erlebte Rede), dok je »er komme« po piscu utvrđen govor njegova lica (Festgestellte Rede). Razliku ćemo lakše ustanoviti ako uklopimo njemačke primjere u gornju paradigmu.

I

(On je bolestan. On to kaže.)

On kaže da je bolestan.

Er sagt, er ist krank.

Er sagt, er sei krank.

II

(On je bio bolestan. On je to rekao.)

On je rekao da je bolestan.

Er sagte, er war krank.

Er sagte, er wäre krank.

I u jednom i u drugom slučaju stoje pred onim koji govori (ili piše) hrvatskosrpski samo one mogućnosti koje pruža naš tip slaganja vremena. Upravo zato što je radnja zavisne rečenice, kako su to i ovi letimični primjeri pokazali, stavljena u prezent, i to u neku vrstu gnomičkog prezenta, koji svoju vrijednost dobiva prema glavnoj rečenici (dakle je on prezent u sadašnjosti, a perfekt u prošlosti), upravo zato se sng izražava u hs jeziku drugim sredstvom i uključuje drugu psihologiju; upravo zato u francuskoj pripovjedačkoj prozi prevladava imperfekt, vrijeme koje razmješta sva prošla vremena i daje najširu platformu prošlim zbivanjima. Dovoljno je u potvrdu toga navesti Lansonovo upozorenje u vezi s imperfektom: »Les présents et passés narratifs donnent au style cette réalité pure que traduit l’image de la glace sans tain; l’imparfait compose un réalisme artistique et fait voir les actions comme sur la toile d’un peintre.«4

Pretpostavimo li, međutim, da je tvrdnje izgovorene u tački 3. otac čuo od nekoga drugog (recimo od školskog druga svog sina), a da ih je sin čuo od oca i sad ih pripovijeda majci, sin bi govorio istim riječima kojima smo započeli, samo bi intonacija bila drugačija. Budući da u hrvatsko-srpskom jeziku, kao i uopće u slavenskim jezicima, nema slaganja vremena u onom smislu u kojem ono postoji u romanskim i germanskim jezicima, može se reći da je intonacija, vrlo često, jedini pokazatelj za odluku i doživljaj – radi li se o neupravnom ili slobodnom neupravnom govoru.

Nas ovdje ne zanimaju toliko gramatičke forme koliko njihova izražajna vrijednost. Već smo upozorili na to da gramatičke forme ne moraju same sobom imati određeno, uvijek isto značenje: ono ovisi od upotrebe. Upravo o toj upotrebi, a pretežno na tekstu Krležinih Davnih dana, hoće da govori ova radnja.

II

Slobodni neupravni govor, kao izražajno sredstvo, značajan je i vrijedan upravo zato što na prvo mjesto stavlja kategoriju Pripovjedača. Jer dok je u običnom pripovijedanju, u iznošenju događaja i tuđih riječi, Pripovjedač toliko očit da ga u navođenju tuđih riječi i ne primjećujemo, u tehnici slobodnoga neupravnog govora ne možemo ni na čas zaboraviti da je sve što se iznosi, a pogotovu tuđe riječi, filtrirano kroz sluh i govor Pripovjedačev. I u tom i jeste čitav paradoks, prividan i vrlo sugestivan paradoks moderne proze. Uostalom, prijeđimo na primjere. Pripovjedač (– pisac dnevnika) govori o licu (Pukšec), iznosi njegove riječi u kojima su sadržane i riječi treće osobe:

Priča Pukšec: vratio se sin nadzornika R. iz Rusije. Bio je, veli, slavenofil, a sada se je, veli, razočarao. Pitam zašto? Svi su, veli, za socijalizam. I caristi, veli, isto tako. Nema ni boga tko bi mogao to, veli, zaustaviti. (DD, 274)

Verbum dicendi, koji se u sng obično izostavlja, ovdje je izrijekom naveden. On se čak ponavlja pet puta: veli, veli... Osim svoje uobičajene vrijednosti ima on ovdje i ritmičku vrijednost. Izostavimo li ga, rečenice su izgubile intonaciju, svoju pravu ritmičku liniju. No i bez obzira na to, ostala verba dicendi (priča, veli, pitam…) svjedoče o činjenici da autor insistira prije svega na toj ritmičkoj liniji a ne na »bojazni« da čitalac možda neće shvatiti čije se riječi navode. U stvarnosti riječi su – po svoj prilici – izgovorene ovako:

Pukšec: Vratio se sin nadzornika R. iz Rusije [i veli:]

Sin nadzornika: – Bio sam slavenofil, a sada sam se razočarao.

Pukšec: – Zašto?

Sin nadzornika: – Svi su za socijalizam. I caristi, isto tako. Nema ni boga tko bi mogao to zaustaviti.

Primjer je dakle jasan: Pisac dnevnika (Pripovjedač, koji se neprestano iskazuje u prvom licu) navodi nekoga, u trećem licu; a taj opet sa svoje strane, također navodi nečije riječi. Pripovjedač je ovdje u prvom licu, (radi se o dnevniku, i to je prirodno), ali su sve ostale riječi vezane uz gramatička treća lica. Odnos je dakle: Ja – On – On.

Drugi primjer:

Petar R. kaže da se on te vrste convertiseura ne boji. On se neće dati proselytisirati…

– To ja i nemam namjere da ga obratim. Nisam ja nikakav sektaš. Nisam ja nikakav obratitelj! […]

U tom pogledu on je, veli, matematski sigurno inkonvertibilan. Svaki mi je napor uzaludan, da ga obratim u ništa. (DD, 452-3)

Primjer je vrijedan jer pokazuje kako se slobodni neupravni govor upotrebljava za treće lice, kako za prvo, i to u slučaju kad prvo lice prenosi i tuđe i svoje riječi. I dok je ono što govori Petar R. iskazano uobičajenim načinom, Pripovjedačeve se riječi donose, doduše, u prvom licu, ali se njihova neupravnost odaje zamjenicom trećeg lica, premda se dijalog, prirodno, mogao voditi samo u drugom licu, dakle: – To ja i nemam nikakve namjere da vas obratim, a ne »da ga obratim«.

Najpotpunija, dvostruka transpozicija lica ostvarena je u višestruko klasičnoj sceni s Ljubom Wiesnerom.

Gospodin urednik »Sutle« sluša me s uzvišenom ironijom svog zatucanog stava, da bi mi izjavio, kako su to sve »pemske bedarije«, da se on ne zove Prohaska, da je njemu šecko jeno tko je Hus a tko je Masarik, da njega teologija ne zanima, jer da je on (kao što mi je poznato) klerikalan, ali da ne će da bude bogoslov! Ne zanima ga ni Budha!

– Što će mi Budha?

Izvukao mi je iz ruke Budhu i zapitao me sarkastično: šta će mi taj glupi Budha?

Prčka indiskretno po mojim knjigama na stolu, i pita me, šta će mi grčka gramatika?

– Učim grčki?

– Zašto?

– Jer ne znam grčki.

– A šta će mi grčki?

– Da bih mogao da pišem.

– Pa zar sam ja grčki književnik? Što pišem?

– Pišem pjesme, drame, romane, sentence, aforizme, napisao sam nekoliko drama, napisao sam nekih pet, šest drama, ali ne će da me igraju. Imam nekoliko knjiga pjesama. Ne će da me štampaju.

Njega drame ne zanimaju. Njegova mama, veli, da je garderobijerka u teatru, to je jedina njegova veza s teatrom. On da nije vidio ni jedne drame u svom životu. A pišem pjesme?

– Nisam zadovoljan svojim pjesmama, odgovaram mu skromno. Ne znam zapravo kako. Pet sam drama predao prošle godine, ali to su kreteni. Pitam ga zašto on ništa ne piše?

– Ne piše, kaže, jer ne može. Htio bi, ali ne ide. Nažalost! Nema više što da kaže! I na koncu, kome? (DD, 207-208)

Stilističko-kritička (ne više samo gramatička) analiza ovoga teksta pokazuje nekoliko istina. Intonaciju prvome odlomku daje uvodna rečenica, upravo onaj dodatak njen koji govori o »uzvišenoj ironiji«. Verbum dicendi posve je jasan: da bi mi izjavio, ali je uza nj organski vezana već spominjana ironija kojom je ta sintagma upravo natopljena. Glagol ovdje (kao uostalom vrlo često u živom tekstu) nije samo jedna riječ (koja, prema gramatici, »označava radnju, stanje ili zbivanje«), nego se njeno značenje dopunjava dodacima. Ovdje je, dakle, verbum dicendi čitava sintagma: »izjaviti nakon što se slušalo s uzvišenom ironijom zatucanog stava«, a onda je jasno da taj »glagol« udara pečat tekstu koji dolazi:

kako su to sve »pemske bedarije«,

da se on ne zove Prohaska,

da je njemu šecko jeno tko je Hus a tko je Masarik,

da njega teologija ne zanima,

jer da je on (kao što mi je poznato) klerikalan,

ali da neće da bude bogoslov!

Sve to izrečeno je u neupravnom govoru, a on je ovdje rastavljen na ritmičke dijelove, da se pokaže kako je Pripovjedaču, upravo u ime već spominjane ironije, puno važnije da ostavi one brojne veznike kako i da, jer mu upravo oni daju ritam i mrzovoljnu ironiju one sintagme koja, u funkciji verbuma dicendi, uvodi dalji tekst a sve to ne bi se tako uspješno izrazilo slobodnim neupravnim govorom, kojim je izražena samo posljednja rečenica odlomka:

»Ne zanima ga ni Budha!«

Ono što slijedi već je prava majstorija upotrebe sng. Dva su tu sugovornika: Wiesner i Krleža, gramatički rečeno Pripovjedač koji govori (tačnije rečeno: piše) u prvom licu, i sugovornik, koji se, nužno, izražava u trećem licu. No kako je Pripovjedač ujedno i takozvana »sveznajuća treća osoba«, izmjena gramatičkih lica potpuna je. Wiesner, naravno, govori o sebi u prvom licu, dok se Pripovjedaču obraća u drugom licu. To u stvarnosti. U tekstu, međutim, odnos se mijenja. Uzmimo završetak prvog odlomka i početak dijaloga. On je, jamačno, bio izgovoren ovako:

– Ne zanima me ni Budha!«

Zatim je nastala pauza, Wiesner je, idući dalje slijedom svojih misli, morao posve promijeniti intonaciju i naglo upitati:

– Šta će vam Budha?

Rečenica koja slijedi dovoljno objašnjava sarkastičnu intonaciju tog pitanja. Sve to, međutim, bilo je rečeno već ranije, u opoziciji prvog sng, kojim se završava odlomak iz ovoga drugog, koji je isto tako neupravan, a ipak je, grafički, predočen kao pitanje. Dijalog u daljem toku dobiva tako bogatu ekspresivnost upravo zato što su sva pitanja Wiesnerova u sng, dok su odgovori Pripovjedačevi izravni. Evo kako su te riječi donesene u tekstu [I] a kako su bile izgovorene u stvarnosti [II]:

Prčka indiskretno po mojim knjigama na stolu, i pita me, šta će mi grčka gramatika:

[I]

– Učim grčki?

[II]

– Učite grčki?

[Ovdje je – u originalu – stanka između ovog i narednog pitanja obilježena povlakom; ipak, to još uvijek govori Wiesner:]

Zašto?

– Jer ne znam grčki.

– A šta će mi grčki?

– Da bih mogao da pišem.

– Pa zar sam ja grčki književnik?

Što pišem?

Zašto?

– Jer ne znam grčki.

– A šta će vam grčki?

– Da bih mogao da pišem.

– Pa zar ste vi grčki književnik?

Što pišete?

– Pišem pjesme, drame, romane, sentence, aforizme, napisao sam nekoliko drama, napisao sam nekih pet, šest drama […]

Tekst se nastavlja ponovo u sng, koji ovdje dolazi zbog nove, promijenjene intonacije, odnosno lake sjete kojom su riječi prožete. Sarkastična agresivnost ustupila je mjesto melanholiji. I odlomak se zatvara rečenicom koja ponovo uspostavlja izmijenjenu situaciju. Odgovori su bili izravni, iako skromni, kako to jasno naglašava tekst: »– Nisam zadovoljan svojim pjesmama, odgovaram mu skromno […]«. A onda, umjesto izravnog, upravnog pitanja: – Zašto vi ništa ne pišete? ponovo sng, uveden verbumom dicendi, a onda pitanje: »Pitam ga, zašto on ništa ne piše?« Ovdje treba upozoriti da poslije »pitam ga« zarez mora ostati jer je glagol ovdje zapravo »suvišan«: on daje intonaciju, a ne značenje, on je samostalan isto onoliko koliko i njegov »objekt«. Dovoljno je izgovoriti tu rečenicu prvo s pauzom, pa bez nje, i uvjeriti se o tome. Ili dalje: »[...] ali, to su kreteni. […] zašto on ništa ne piše?« Upravo ovaj primjer pokazuje značaj intonacije odnosno intonacionu vrijednost prividno suvišnih umetaka. A potvrđuje to i završetak odlomka: »– Ne piše, kaže, jer ne može [...]«. (DD, 208)

Istu tu rezignirano melanholičnu notu ima i prizor koji neposredno slijedi:

Čudan čovjek je taj Ljubo Wiesner! Ne zanima toga čovjeka ni drama, ni knjige, ni Bogumili, ni politika, ni fronta, ni grčki, ni Budha, ne ide u kazalište, nije teolog, nije klerik, klerikalac je, tata mu je bio, veli, kanonik, Matoš mu je katedrala, a oni ostali matoševci ordinarne svinje. Poezija nije domobranska glupost! Sinclair i Zola su glupani, a mi neka pišemo šta nas je volja, on nema s time nikakve veze, on ne piše ništa. On je pjesnik! On je hrvatski pjesnik! Kako je ogroman razmak između te stare kazališnokavanske frajle i jednoga Gjure Cvijića, kada govori o Mahlerovoj muzici, ili lirike Augustove, lepoglavske, kada se čuje vjetar kako zviždi po praznim hodnicima one krvave zgrade na srijemskoj ravnici, gdje su ta djeca provela tri godine. (DD, 209)

Vrijednost je sng u tome što riječi: »[...] on ne piše ništa. On je pjesnik! On je hrvatski pjesnik!«, pripadaju i licu koje ih je izgovorilo i, na neki način, komentaru Pripovjedačevu, ili, tačnije, lice je izreklo riječi, Pripovjedač je stavio uskličnik, dao je dakle drugu intonaciju. Koju, vidi se to odmah dalje, po evokaciji Augusta Cesarca i po iskrenoj, borbenoj melankoliji kojom je natopljena ritmička linija Pripovjedačeva komentara: »[…] lirika Augustove, lepoglavske, kada se čuje vjetar kako zviždi po praznim hodnicima one krvave zgrade na srijemskoj ravnici, gdje su ta djeca provela tri godine.«

Drugi jedan majstorski portret iz Davnih dana izvanredno prikazuje gradaciju koju ostvaruje pravilna, umjesna upotreba sng.

Ona je gigant, amazonka, plavojka, sa sitnom kovrčavom, tankom oštrom kosom, sva pjegava kao mačka, s prašnjavim trepavicama, kao da je provirila iz brašnjave vreće, u mačjoj bundi, alpinistka, turistka, koja bi mogla da jednim jedinim korakom pregazi čitavo Sljeme, a on sa svojim visokim tenorom i čupavim horvackim seljačkim brčinama sav je u protuslovlju sa svojom gospođom, sa svojim hermafroditskim glasom, sa svojim kontokorentskim pogledima na svijet, u jednu riječ sa svim nerazmjerima koji ga uvjetuju da bude upravo to što jeste i kakav jeste.

Ljubazan svijet. Veoma srdačan susret. Upravo čitaju neke moje stvari (upravo: stvarčice). Kolosalno. Dakle znate? Sami treferi! Zašto ne dolazim nikada k njima? Imaju kućicu na Jelenovcu, dolazi Božić, kolinje za Nikolinje, bit će im drago, kod njih je veoma ugodno, toplo, njihova kućica, njihova slobodica, mamica i tatica, i dječica i bančica i trinaesta plaćica! Odoše. Naši ljudi i krajevi, mislim ja. Nikad vas nitko neće opisati. Blago nama koji smo vam pjesnici. (DD, 341-342)

Prvi smo dio naveli u cijelosti zato da bi dalje riječi bile jasnije. Ironija Pripovjedačeva izražena je, bez obzira na već navedeni portret, uvodnim, eliptičnim rečenicama: »Ljubazan svijet. Veoma srdačan susret.« Međutim, ona je na neki način nastavljena u mogućnosti da se naredne riječi pripišu i autoru i licima: zapravo, situacija je jasna, to je sng, umjesto upravnoga: »Upravo čitamo neke vaše stvari (upravo stvarčice).« Tu sad prestane sng, intonacija raste: »Kolosalno. Dakle znate? Sami treferi!« to je sve izravno izgovoreno, riječi su podignute, s njima i intonacija (ali ovdje već i intonacija dokazuje da se radi o upravnom govoru). Ton se mijenja, rečenice se ponovo spuštaju u sng, da bi se kasnije ponovo predale Pripovjedaču: »Zašto ne dolazite nikad k nama? Imamo kućicu …« i tu se negdje, od onih ironičnih nabrajanja, koja su počela iz njihovih riječi, prelazi na direktnu ironiju Pripovjedačevu, otprilike nakon riječi: »… kod nas je veoma ugodno, toplo, naša kućica, naša slobodica …«, tu sad, u istoj ritmici, počinje Pripovjedačeva karikatura: »mamica i tatica, i dječica i bančica i trinaesta plaćica!« Zatim pauza, sugovornici odlaze, ton postaje drugačiji, ironija je eksplicitna, ona sad pripada samo Pripovjedaču: »Odoše. Naši ljudi i krajevi, mislim ja.« Tako ovaj primjer očito prikazuje podesnost sng da izrazi ovaj duhoviti porast i pad intenziteta Pripovjedačevih osjećaja, izražen rasponom posebnih načina intoniranja:

  1. Pripovjedačev komentar: »Ljubazan svijet.«
  2. Slobodni neupravni govor: »Upravo čitaju neke moje stvari...«
  3. Upravni govor: »Kolosalno. Dakle znate?«
  4. Slobodni neupravni govor: »Zašto ne dolazim nikada ...«
  5. Pripovjedačev komentar: »… mamica i tatica, i dječica ...«

Amplituda je ispunjena, kako je to očito prikazano u gornjoj ljestvici.

Vrlo je česta upotreba sng u izražavanju distance lica prema samom sebi, osjećanje vlastite nemoći koje je još očitije i još beznadnije upravo zato što se izražava neizravno izgovorenim riječima:

– Zašto nisi opalio zaušnicu ovom kretenu, zapitao sam svoga znanca kada nas je Gospodin Šef počastio svojim glasnim odlaskom, tako da je to pobudilo zanimanje i kod susjednih stolova. Jedan od malih skandala u kavani. Senzacija.

– A gdje je meni toliko snage, da udarim glavom o stijenu, odgovara mi moj neurastenik, obliven rumenilom, te mu se čelo orosilo od muke. Bas imam smolu!

A onda je počeo filozofirati: koga da ispljuska? Može li on ispljuskati sve ove svinje oko nas? U tom našem zahodu, tko tu nešto može? To smo mi: stoka. Staja. Blato. Svinje. Lopovi.

A čemu živimo? Ili da se ubijemo, ili da počnemo pljuskati svinje i lopove ...

– A gdje su ti partneri? Stojiš sam! Žena treba za plac, a djeca cipele ... Ove svinje rokću iza svojih bedema. Sve sami zamci i tvrđave, mreže i zamke i gvožđe... (DD, 263)

Verbum dicendi, koji daje ton i smisao kasnijem sng, ovdje je filozofirati, i to u bijednom, jalovom značenju riječi: »A onda je počeo filozofirati«. Kasniji tekst ima bogatiju ekspresivnost jer kao da pretpostavlja Pripovjedačevu sućut; iznesen u sng, taj tekst – i opet – kao ne pripada samom zainteresiranom licu, nego kao da ih u isti mah Pripovjedač i prihvaća i prenosi nekom trećem.

Specifičan karakter sng u hrvatskosrpskom jeziku pokazuje i već napomenuto slaganje vremena. Uzmimo ovu scenu:

Htio sam objasniti jednom glupanu kako na toj planeti djeluju posve drugi zakoni, a prije svega naša vlastita specifična težina. Pretvarati ovu stvarnost u bestjelesne sne, čini mi se djetinjastom rabotom. Bilo bi glupo i onda kad bi se ta šarlatanska rabota tjerala dobrim stihovima, ali ovako blesavo, to nije dostojno ljudskog mozga. Odgovorio je da ne razumije.

– Kako »kao pjesnik« ne osjećam »pjesničke vrijednosti« ovog duhovnog pokreta koji hoće da podigne čitavu naciju na piedestal narodne poezije?

Usudio sam se primijetiti, da ta nova pjesnička jugoreligija nema nikakva značenja izvan uskog Kruga, gdje svršava s matinejom upravo tako jalovo kao što je i počela, ali me je gospodin jugo-prorok pregazio kao antipoetskog odroda.

– Upamtit ću, kaže, ja svoju rapsodiju! (DD, 262)

Prvi se odsjek završava običnim neupravnim govorom: »Odgovorio mi je da me ne razumije.«

Šta ne razumije? Ne razumije: »– Kako ja »kao pjesnik« ne osjećam »pjesničke vrijednosti ovog duhovnog pokreta […]« Itd. Pokušamo li to prevesti na francuski, talijanski ili koji drugi jezik, zahtijevat će to drugačiju upotrebu vremena: »Mi rispose che non mi capiva«. [I dalje: »Che cosa non capiva«? Non capiva...«] A onda, ponovo imperfetto umjesto prezenta: »– Come mai che io 'essendo poeta' non sentivo 'il valore poetico di questo movimento spirituale' …« Primjer je zanimljiv radi završne rečenice: »– Upamtit ću, kaže, ja svoju rapsodiju!« Prevedemo li je, ta se rečenica mora staviti u sasvim drugi vremenski odnos, ona biva ponesena logikom pripovijedanja i glagolskim vremenom koje to pripovijedanje najpotpunije ostvaruje, imperfektom, onim što se u francuskom jeziku zove imparfait des dires. Prevedena na talijanski, ta bi rečenica glasila: »L’avrei ricordata bene, diceva, la mia rapsodia!«

Sasvim je tačno da s gledišta adekvatnog izražavanja postoji potpuna jednakost između prezenta u hs jeziku i imperfekta u talijanskom, francuskom ili nekom drugom jeziku. Ali je isto tako istina da se svaka od tih konvencija (prezent odnosno imperfekt) drugačije uklapa u tkivo umjetničkog pripovijedanja i stvara različita pripovjedačku dimenziju.

Napomenuli smo, u prvom dijelu radnje (pod tačkom 4), kako ima jedna prijelazna forma sng u kojoj je verbum dicendi ukinut ali je ostala rječca da. Evo primjera u kojem nalazimo i jedan i drugi postupak:

22. V 1916. u 7 sati ujutro

Kako to da Zagreba nema u našoj Beletristici? Bio sam u Kazališnoj kavani jučer poslije podne i tamo razgovarao s Ljubom Wiesnerom. Ljubo Wiesner, iritiran nekim mojim antiklerikalnim primjedbama, koje se tiču njegovih soneta, tvrdi za sebe, da je bastard, da je klerikalno raspoložen zato, jer mu je otac zagrebački kanonik. On da je bio ministrant kod sv. Vinka Pavlinskog, i šta će drugo da bude nego klerikalac? Nisam imao impresije, da govori istinu. (DD, 197)

U rečenici: »[...] tvrdi za sebe, da je bastard, da je klerikalno raspoložen zato [...]« nalazimo tipičan neupravni govor. Lice govori, Pripovjedač izvješćuje o tom govoru. Ali u nastavku ima jedno da koje bi se moglo ukloniti, i tada bismo dobili tipičan sng: »On […] je bio ministrant […]« Samo, bez onoga da rečenica bi imala drugačiju intonaciju, nekako objektivniju i hladniju. Ovako: lice tvrdi, Pripovjedač ne zna sigurno, prenosi što je čuo. To prenošenje čuvenoga odnosno prepričavanoga još je očitije u ovom primjeru:

Nitko, zapravo, poslije katastrofe nije znao da opiše tog nepoznatog putnika detaljno. Da je bio u crnoj mantiji, zaogrnut nekom vrstom bogate, španske pelerine, da je bio blijed, vitak, svakako mladić, gotovo dječak, a jedna je djevojka izjavila da je pod pelerinom, kada mu se na trenutak razgrnula, primijetila blistav, zlatni balčak od mača. Bio je dakle duh nečisti ili glasnik boljih dana, svejedno, fantastični neznanac ostavio je po kućama naivnih stanovnika maloga grada po jedno kandioce, u crvenoj čaši, optočenoj srebrnom, sitno izrezbarenom ljuskom. (DD, 316-317)

Istu funkciju može imati i sinonimno kako. Evo izvrsnog primjera, gdje se ne radi samo o potrebi variranja postupka, nego i o posve drugačijoj intonaciji monologa:

Oberleutenant H-ić. Da mu je da se probije do zagrebačkog Crvenog Križa na Obrtnoj školi, poklonio bi Majci Božjoj Kamenitoj zlatnu uru. Bio bi gotov čovjek! Tamo su najljepše bolničarke. A brus! Opet je u marškompaniji za Dolomite. Kako ima svijeta koji je Leopoldsritter, a nije bio na fronti nego svega dvije nedjelje kod Batara augusta 1914 do danas. Sve sami štrajfšusi i katari crijeva. To su, veli, majstori. On to ne razumije. Refram u historiji, da je njeni suvremenici ne razumiju. Ovi dani ili bolje: dublji smisao ovih dana, objasnit će nam se tek iz retrospektive ... (DD, 439)

Naznačimo tu intonaciju ispuštenim glagolom: »Opet je u marškompaniji za Dolomite. [I veli dalje žalosno i ogorčeno:] Kako ima svijeta [...]«. Zatim tipična transpozicija lica: »On to ne razumije«, umjesto: – Ja to ne razumijem, – i konačno, Pripovjedačev komentar: »Refren u historiji jeste [...]«

Ove su napomene o zanemarenom (u našim gramatikama) a toliko rasprostranjenom (u naših pisaca) slobodnom neupravnom govoru htjele da pokažu dvoje. Kako je krupna pogreška smatrati da su pojedinim gramatičkim konstrukcijama rezervirani tačno određeni sadržaji, i da se tim formama, uvijek, i u svakome kontekstu, može pridavati samo jedno, unaprijed određeno značenje, odnosno propisivati samo jedna upotreba. Naprotiv, kao i svim postupcima tako se i slobodnim neupravnim govorom, u rukama dobra majstora, može postići najbogatija skala izražajnosti. I drugo, da se takozvani narodni jezik ne može uzimati kao stilski apsolut. On to, eventualno, može biti u gramatičkom smislu, a to upravo i pokazuju naše gramatike koje još uvijek više računa vode o takozvanom narodnom negoli o umjetničkom izrazu. Danas je međutim došlo vrijeme kad narodni izraz treba shvatiti kao uglavnom završen sistem koji ima posebnu evokativnu vrijednost, odnosno koji stvara određenu semantičku atmosferu ili bar je evocira. Sng očit je primjer izvanrednih mogućnosti urbaniziranog izraza.

Treće gotovo da nije bilo potrebno ni kazati, nakon tolikih primjera iz samo jednoga djela Krležinog: rafinirana upotreba sng intimna je potreba i umjetnička vrijednost ovoga velikog teksta.

Bilješke

1 Marcel Cohen, Grammaire et style, Paris [1954], na str. 97, na početku poglavlja Le style indirect libre et l’imparfait en français après 1850, kaže doslovno: »Une tournure qui vivotait dans la langue parlée, aussi dans la langue écrite, ignorée des grammairiens, non remarquée des critiques, peut à un moment donné prendre une importance sous la p!ume de certains écrivains, proliférer de telle manière que sa nouvelle abondance lui donne la qualité d’une construction grammaticale de pleine exercice.«

Sng ima bogatu literaturu. Navodimo nekoliko najznačajnijih naslova:

Marguerite Lips, Style indirect libre, Paris 1926.

Albert Thibaudet, Gustave Flaubert, Paris 1922 (poglavlje Le style de Flaubert), str. 245-323.

Leo Spitzer, Zur Entstehung der sogenannten »erlebten Rede«, GRM, XVI, str. 327-332, Heidelberg 1928.

Etienne Lorck, Die »erlebte Rede«. Eine sprachliche Untersuchung, Heidelberg 1921.

Na slavenskim je jezicima literatura puno siromašnija. Spominjem samo neka ruska djela, koja o sng govore usput:

A. N. Gvozdev, Očerki po stilistike russkogo jazyka, Moskva 1952, str. 331.

Isti, Sovremennyj russkij jazyk I-II, Moskva 1958, str. 280.

N. S. Valgina D. E. Rozental’ – M. I. Fomina – V. V. Capukevič, Sovremennyj russkij jazyk, Moskva 1961, paragraf 346.

Na hrvatskosrpskom jeziku literatura nije ništa bogatija. Osim nekih članaka u časopisu »Umjetnost riječi« treba još spomenuti bogat zapažanjima članak Miroslava Fellera Kritički fragmenti o Miroslavu Krleži, »Republika« IX, br. 7-8, str. 576-598, Zagreb, srpanj/kolovoz 1953, (posebno strane 581-585).

2 Vidi Spitzer, nav. djelo.

3 Brabec-Hraste-Živković, Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, Zagreb 1961, str. 192. Nije bogatija o tome pitanju ni Gramatika srpskohrvatskog jezika Mihaila Stevanovića (Novi Sad 1954, str. 328-329).

4 Gustave Lanson, L'art de la prose, XVI ed. [s. a.], str. 267.