E-biblioteka

Janko Tomić: Hrvatska stilistika

Uvod.

Kad hoćemo ono, što mislimo drugomu da kažemo, onda to činimo govoreći. Kad se ma šta reče, iskazuje se nekakva misao. A govoreći mi ne činimo ništa drugo, nego razne vrste rieči i razne oblike njihove jedne s drugimi sastavljamo s namjerom, da izkažemo ono, što mislimo. Govor nam je liep, kad se uho i duh nasladjuju načinom, kojim izrazujemo svoje misli. Način, kojim se misli izrazuju, zove se govor, ili ako se napiše slog. Slog može biti raznolik, jer tako rekuć: koliko ljudi, toliko sloga, pošto po Francuzu Buffonu: slog je čovjek. Isto tako može i svrha slogu biti različita. Nu ipak se dadu pravila u glavnome naznačiti, kojih se treba pri slogu u obće držati.

§. 1. O slogu u obće.

Nauk o načinu, kako se imaju misli izraziti, mora se obzirati na dvie glavne točke, t. j. na misli, koje se kane predočiti i rieči, kojimi se predočuju. Misliti će reći: Kada duh posluje (radi, diela, tvori šta), velimo da misli. Posao ili radnja duha zove se misao, a djelovanje, poslovanje i t. d. mišljenje. Prvi i najbliži proizvod mišljenja glede osjeta tudjega jest mu rieč, t. j. misafo izgovorena ili napisana (tiskana), il onako kako za oko ili za uho (sliepu za tipalo iztisnutim pismom ili znakom) osjetno priredjena, u obće dakle umotvor, a kasnje rukotvor. Moj duh posluje = ja mislim; tvoj duh posluje = ti misliš i t. d.

Što-godj mislimo, to se može ogledati sa smatrališta mišljenja dvojako: kako i čim duh posluje, a to ide u duhoslovje i u dušoslovje iliti psihologiju, i šta duh posluje, a to ide u misloslovje iliti u logiku.

§. 2. Dušoslovje i logika.

Znanost, koja upoznaje čovjeka s njegovom dušom, njezinimi moćmi i djelatnostju, zove se dušoslovje; ako se ovo ciglo s duhom ljudskim bavi kao bićem, koje samo o sebi stoji: tada postaje duhoslovje (psihologija). Dušoslovje dieli se na umno i na izkustveno, kako se na spoznanju po umu ili izkustvu osniva. Dušoslovje dakle slovi o duši; tumači, kako i u kom stanju ova do predstava dolazi. Sve, što dušu na djelovanje potiče, dolazi stranom vanjskimi utisci po osjećalih, stranom nutrnjimi po ćutilu do nje. Odtuda vidimo, da je tielo orudjem duše.

Znanost, koja uči, kako misliti valja, zove se logika. Ona na vidik iznosi zakone mišljenja, po kojih to bivati mora. Kada mislimo o tom, što je u sebi predstavljen predmet, to onda mišlju i razumjemo, a moć duše, koja to proizvodi, zove se obično razum. Izpitujemo li misleć uzrok i postanak predmeta, tada umujemo nad otim, istu moć pako, koja shvaća i dokazuje, zovemo obično um.

Bez govora neda se ni misliti; govor je dakle uvjet mišljenja. Ako čujemo rieč, a neznamo što da pojmimo njom, dosljedno ni nemožemo o tom misliti. Čovjek gluh od poroda, nemože misliti, jer mu manjka vanjsko osiećalo, kojim čuje glasove, kao izraz pojmova, štono su podlog mišljenja; isto tako onaj čovjek ni sam ne zna govoriti, koj nije nikada drugoga čuo govoriti.

Slovnica iliti gramatika je stvarna ili utjelovljena logika, jer uči, kako valja misli izraziti i slagati jih u rieči.

§. 3. Nauka o jeziku.

Tko je rad, da do dobroga stila iliti sloga dodje, taj se mora s nekimi pravili pretečno upoznati. Pravila ova sadržaju se u dvie nauke: u nauci o jeziku i u nauci o govoru. Nauka o jeziku inače: gramatika uči nas stroju jezika, a to je, kako se iz glasova sastavljaju slogovi to jest slovke, a iz slovaka rieči, iz rieči: stavovi iliti izreke, iz izreka: perijodi.

§. 4. Nauka o govoru.

Nauka o govoru uči nas stroju govora, a to je, kako valja sastavljati misli naše, pa da iz njih valjan govor proizadje. Ovdje rieč govor znači nam svako sastavljanje stavova, koje nam predstavlja jedno kao sliveno-organsko cielo, kojega se posebni dielovi jedan s drugim tako podudaraju, da svi skuša teže k jednoj izvjestnoj svrsi. Nauka pak, koja nam daje pravila i uputstva u pismenom govoru u obće, zove se: stilistika ili teorija stila iliti sloga, a dieli se na dva glavna diela: na teoriju proze i teoriju poezije.

Svaki mlad stilista, kao početnik u pismenom govoru mora se obazirati na: epigrafiku, heuristiku, ekonomiku, frastiku i epanortotiku.

§. 5. Epigrafika.

Kad se više misli smišljeno u jednu misao poredano misli, to se može nazvati epigrafikom iliti themom. Kod theme valja paziti na sadržaj i formu. Po sadržaju se dieli na teoretičku i historičku themu. Sadržaj teoretičke theme crpi se iz unutrašnjeg duševnog nazora i izkustva ili se dodje do njega poslovanjem duha t. j. mišljenjem; n. pr.: Mi smo neumrli. Čovjek je slobodan.

Sadržaj historičke theme crpi se iz vanjskih stvarnih nazora i izkustva; n. pr.: Pripoviest o padu Sigeta. Opis grada Karlovca, Dubrovnika ili koje slike ili inoga kojega prizora, čina.

Thema je grčka rieč te znači postavljeno ili strogo uzeto: stavak, to će reći predmet, o kojem se ima govoriti. Thema ima više imena, kanoti su: predmet, zadaća, natpis ili napis, naslov itd. S toga svaki govor, čim se on stavlja na pismeno, pa ako će imati i nekoliko rêdaka, nazivamo mi sastav. U ovom daklje značenju svaki javni oglas ili obznana, pismo ili poslanica, besjeda ili propovied, najposlje čitava knjiga zove se sastav. Svrha sastavu, kao glavni njegov sadržaj ili osnovnu mu ideju, kazuje obično njegov naslov ili titula. Ova zaključuje u sebi themu, a to je glavni predmet, o kojem će rieč biti u sastavu. Svaki sastav, pa ako to i ne bude izrečeno, mora se na themu, kao na svoj temelj oslanjati. Sastav, pri kom pisac ne ima pred očima predmeta odredjenoga i sebi predpostavljenoga, neće nikada sretno za rukom izpasti.

§. 6. Zadatak sastavu.

Sastavu je zadatak, da svoju themu što bolje razvije i obdjela, a to će reći, da čitaocu iznese na vidik one misli, koje su za postignuće svrhe najshodnije i najudesnije. Sve štogod se u njem nalazi, mora da je u tiesnoj i dobro smišljenoj svezi sa glavnim predmetom; a brižljivo valja se uklanjati od svih onih misli, koje bi ili kao izlišne smetale, ili kao neshodne samo kvara nanosile. Svaki sastav, ako je i najmanji, počinje obično s nekim pristupom ili uvodom; za ovim dolazi predloženje; pa onda razprava sa izlaganjem glavnoga predmeta, što je uprav tielo sastavu; i najposlje zaključak. Uvod i zaključak razmjeravaju se obično prema veličini razprave. Tako se pri manjih sastavih, n. pr. nekih pisaca, sastoje se samo iz nekoliko rieči.

Recimo još koju o naslovu.

Najobičnije i najjednostavnije opredieljuje se predmet u naslovu samostavnikom naprosto ili s predlogom pred samostavnikom o, ob; n. pr. O znanosti, O prirodi, Ob ugovoru itd.

Predmet može imati uza se pobliže oznake, n. pr.: O hrvatskom Leonidi, Nikoli Zrinskom. Kod prispodabljanja, gdje su dva samostavnika spojena veznikom; n. pr. Napoleon i Kronvel. Aleksander Veliki i Caesar. Zdravlje i boles. Žalost i radost.

Naslov je često u slici izreke, koja nije uviek podpuna n. pr. Kako narodi postaju slobodni. (Razumjeva se, ima se dokazati.) Kako upliva hrana na uzgoj i značaj čovjeka. Je li Gundulićev Osman podpun?

U naslovu može biti poslovica ili direktna izreka; n. pr. Kako došlo tako prošlo. Napoleon je u Rusiji uništen.

No naslov se može i inače pobliže označiti, n. p.: O taštini, ćudoredna razprava. Scipio i Hanibal, značajna parallela. O svladanju sama sebe, iz Sokratičkih spomena po Xenofontu.

Ali nije moći sve moguće forme i načine nabrojiti, kojimi se služe razni pisci. Vježbanje je i u tom najboljim učiteljem. Pri naslovu se mora kao i pri stavku, razpravi ili govoru paziti na sve one uvjete, koji su nuždni, da naslov odgovara stvari, a stvar naslovu.

§. 7. Heuristika ili: prikupljanje (sabiranje) potrebnogâ gradiva.

Prvo pitanje, koje svaki sebi obično stavlja, čim pero u ruke uzme, ovo je: šta ću da kažem? Koje misli o svojoj themi da priberem? Daklje iztražuje sebi materiju iliti gradju za svoj sastav. Ovu gradju sastavljaju: imena, brojevi, djela nesumnjiva i podatci (fakta i dana), izviešća, pojedine misli, primjetbe itd. Kadikad biva, te imamo pri ruci toliko gradiva, da nam samo još pitanje ostaje, kakav ćemo izbor učiniti i na koji način i kako njime se poslužiti; n. p. pri gdjekojih piscih. Ali ponajviše stoji nas to prevelikoga truda i muke, dok potrebno gradivo (materijal) prikupimo; a to je baš ono, čega se netreba bojati početniku, ako je rad vidjeti napredka u pismenom govoru. Za to neka se prvo i prvo obraća na svoje vlastito pamtenje s pitanjem: šta mu je ono kadro dati od svega onoga, što je kad u životu svome opazio, čuo ili gdje čitao. Pamtenju silno pritiču u pomoć svakojake zapiske i bilježke, kao neke zbirke, koje naučnik možda imao prilike prije toga sebi spremiti. Dosta puta nalazimo materije i u knjigah, koje nam svakojako valja nabaviti. Takve knjige valja velikom pomnjom proučavati, pa iz njih sve ono, što je za nas od potrebe, uviek izvodno i na naročitoj knjižici (bilježnici) izpisivati. Tu gradju, koju nam dodaju ili knjige ili naše pamtenje valja poslije s pažnjom pretresati, razmatrati i sravnjivati; od svega, što je nesrodno, lučiti, a skladnim izpunjavati i tako ju odmah u neki poredak dovoditi. Najposlje ima i slučajeva, u kojih možemo i sami razmišljanjem potrebnu materiju pronalaziti, n. pr.: kad se od pisaca zahtjevaju samo njegove misli i osjećanja, kao što to biva pri nekih piscih. Štogod je tko znanjem bogatiji i izobraženiji, umjeti će jamačno o svakome predmetu i više i bolje govoriti; jer gdje je oskudica u znanju i u mislih, tu je nemože nadoknaditi nikakva teorija i nikakvo uputstvo ili umovanje.

§. 8. Ekonomika ili: kako treba svoje misli u sastavu razrediti.

Pošto je pisac prikupio potrebno gradivo iliti materijal, onda nekad mu je za tim stalo, da se dobro promisli, kojim će ga redom namjestiti, a to će reći, kako će svoje misli u sastavu razrediti i razpoložiti: daklje mora sebi neki plan (razpored, razpoložaj, razgodbu) napraviti, t. j. ustanoviti svakoj pojedinoj misli svoje mjesto. To pako uči ekonomika.

Ako je predmet omanji, neznatan ili hitan, onda plan biva samo oblaš u glavi; ali pri većih i težih sastavih najbolje je, ako se napiše. Pisac pri njem neka se uviek ravna po svrhi i namjeri, koju mora da ima pred sobom; pa neka reda svoje misli onako, da jedna iz druge čisto teku i jedna drugu snažno podupiru; jer će samo tako svrhu postići. Ako n. pr. kakov predmet opisuje, valja mu sastav tako razrediti, da svome čitaocu predoči stvar, koliko je moguće: jasno i živo. Ako li koga pobudjuje i volju mu na teško priklanja: moraju primjeri i dokazi jedni za drugim tako teći, kako će ih svaki ne samo lasno pregledati i razumjeti, nego moraju se jedan s drugim tako podupirati te tako najsnažnije na dušu čitatelja djeluju.

O planu u obće stoji ovo pravilo: Pisac nek reda svoje misli prirodnim poredkom, a to je, što je po prirodi preče, ono neka i predhodi.

§. 9. Frastika ili: izbor rieči i izraza pri sabranu gradivu.

Svakomu je piscu, kad već ima gradivo, oko toga nastojati, da bira za svoje misli i shodne i skladne izraze. Ovdje izrazi znače nam kako pojedine rieči, naročito samostavnike, pridavnike i glagole: tako i čitave načine govora: fraze. Ove nisu ništa drugo do neka uobičajena i poznata slaganja bilo dvijuh ili više rieči, na primjer: samostavnik sa pridavnikom: golema nevolja, britka sablja, nejaka djeca; ili glagoli sa samostavnikom, kao: povesti rieč, dopasti rana itd. svaki ovaj izraz ima se smatrati prvo: s točke gramatične, pa onda stilistične. Gramatika ili slovnica iziskuje, da se svaka rieč po pravilu upotrebljava, mienja i sa svojim padežem slaže. Stilistika pako zahtjeva, da je svaki izraz čisto hrvatski; da je običajem utvrdjen, da ima u sebi snage i ljepote. A da pisac uzmože rieči i fraze birati, treba da je pripravan, te da ima pri ruci bogatstvo takovih rieči i fraza: daklje da oko toga svojski nastoji, da nesamo što većma jeziku vičan postane, nego i da svakomu pojedinomu izrazu pravo značenje saznaje, ako nije rad, da govori ono, što je ili protivno ili izopačeno ili nerazumljivo i smiešno. Ovo se ponajviše tiče rieči stranih, t. j. iz tudjega jezika pozajmljenih; pa onda izraza, koji su smislom srodni, što se inače zovu sinonima. Ovamo idu tako nazvani nepravi ili prenosni inače figurni izrazi, koji daju stilu mnogo okretnosti i predočljivosti, a kroz to i živosti i ljepote, kao kad se na primjer veli: ići kome o glavi: ne imati obraza; ili proljeća moga cvieće je uvenulo itd. Najposlje izrazi tehnički ili vještački, a to su oni, kojimi se uviek služe ljudi od nekoga zanimanja, ili učenja, kad koga i čemu obučavaju ili mu nauku razjašnjuju, za koje izraze obično drugi neznaju; kao kad se u slovnici govori o spolovih, brojevih, padežih, načinih, vremenih itd.

§. 10. Navodjenje prelaza.

Drugi posao, što je nemanje važan, jest navodjenje prelaza. A prelazi su nam ovdje ili pojedine rieči ili čitavi stavci, kojimi se služi pisac, kad hoće čitatelja sprovesti od jednog glavnog diela sastava na drugi; ili s jedne misli na drugu. Samo to mora da bude na način prirodan i ugodan. Netko je nauman, da unese u sastav nešto iz svoga života. To mu se može ili za zlo primiti, ili barem njegovoj taštini pripisati. Ali će svega toga ne stati, ako se on zgodnim prelazom posluži, te slušaoce za to najprije pripravi bilo molbom ili kojom poznatom izrekom, n. pr.: »Izkustvo je uviek od koristi, al od najveće još onda, kad ga sobom učinimo.« Ili: »Vi se divite tome, ali će vašega divljenja nestati; ono će se u osvjedočenje pretvoriti, ako me još ovo saslušate.«

Ovakovi i tome podobni prelazi daju nam uviek svjedočbu, da je pisac i pazljiv i sposoban, ta to privlači čitatelja. Osim toga prelazi podpomažu jako i silu shvatanja, najposlje daju sastavu i ugladjenosti i liepe okrugljine. Učenik daklje nek za rana oko toga nastoji, da i na ovu točku sastava svoju pažnju obraća; a to će najbolje doznati čitanjem i izučavanjem uzornih primjera od valjanih pisaca.

§. 11. Svojstva dobru slogu.

Osim dosad rečenoga mora još pisac gledati, da sastavu svomu daje ona svojstva, što čine slog dobrim; a ta svojstva iziskuju: ili sâm zdravi razum, ili vladajući običaji, ili tako zvani dobar kus iliti ukus. Slog je dobar, ako je jezik u njem čist, običan, pravilan, logičan, odrješit, shodan, blagoglasan, živ, silan, okretan, nov, liep, jednovit, dostojanstven, točan.2

§. 12. Čistoća.

Čistoća govora zahtjeva, da se klonimo onih rieči i njihovih slaganja i sastavljanja, koja su hrvatskomu uhu protivna i strana. Pisac ako je rad, da nam nevredja čuvstvo narodno ili da nemrači sam smisao svomu govoru, neka bira onakove rieči i fraze, koje se s duhom hrvatskoga jezika slažu, i neka se služi onakovimi izrazi, što se većinom mogu čuti ili iz ustijuh čisto narodnjih ili barem u spisih obrazovanijeg djela književnika naših. Proti prvomu griešit će, ako se služi barbarizmi t. j. tudjimi riečmi ili tudjim načinom kazivanja, kao što su u nas: mnogi turcizmi, germanizmi; latinske i tolike druge talijanske, grčke ili francuzke rieči, za koje ima hrvatskih izraza, što ti isto ono kazuju. Ovamo spadaju i slavizmi pa i arhaizmi, a to su zastarjele rieči hrvatske. Proti drugomu griešit ćeš, ako se služiš provincijalizmi, t. j. mjestnimi izrazi, što se čuju samo u pojedinih krajevih naroda našega; najposlije i neologizmi t. j. proti svojstvu jezika novoskovanimi riečmi, kao što ih ima mnogo, dà i suviše u terminologiji za nepučke pa i pučke stvari.

§. 13. Točnost ili izpravnost.

Izpravnost bit će u pisanju onda, kad svaki pa i najmanji dio sastava nosi na sebi znake brižljivosti i marljivosti. Primjećujemo dosta krat na sastavu, koji je inače valjan, da se pisac na mjestih mogao ljepše, kraće i izpravnije izraziti, da je htio samo ijole marljiv biti. Ovakove pogrješke, koje bivaju samo žurbom i hitnjom, daju se najbolje izbjeći, ako sastav prije, nego ga na sviet izdamo, jošte koji put pažljivo pročitamo; pa svako mjesto, koje bi nam kao takovo u oči palo, brižljivo izpitamo i izpravimo, jeda se nebi: slovnici skladnji ili logici protivilo.

§. 14. Običajnost.

Običajnost nazivamo ono svojstvo u slogu, kad se pisac u izboru svojih rieči i fraza, pa i u svih ostalih uzgrednostih, ravna po onom, što je vladajućim običajem već utvrdjeno, obće primljeno i usvojeno tako, da ga nesmije po svojoj volji mienjati. Dogadja se po koji put, da izraz po sebi nebi bio pogrješân ni proti pravilu gramatike učinjen; ali se tako neupotrebljuje, ili drugčije piše i govori, pa ga moramo samo za to izbjegavati, a na mjesto njegovo stavljati ono, što je uobičajeno. Odstupanje od usvojenoga načina biva dvojako: ili po neznanju ili nehotice, gdje je oskudica u bolji izrazih, i onda slog postaje neskladan; ili s namjerom i nahvalice, kad pisac ide na to, da jako pada u oči i da pazljivost publike na sebe obraća, te mu slog postaje neprirodan i iznudjen, što se inače zove afektacija. Obojega se valja čuvati, jer čitaocu samo otežava shvatanje, osobito ova posljednje može pisca i smiešnim da učini. Sasvim je drugo šta, kad n. pr. pjesnici u svojih pjesmah na neki vješt i omiljen način od uobičajenoga odstupaju, što se u prozi neda i nerado čita.

§. 15. Odredjenost.

Odredjenostî imat će slog onda, ako pisac umije pomoćju shodnih rieči pojedine misli tako podpuno kazivati, da čitalac ni o kakvoj točki neostaje u sumnji i neizvjestnosti. Za ovu svrhu stoje na uslugi tako zvane opredjeljujuće rieči, kao što su n. pr. pridavnici, narečice i predlozi, kojimi se bliže i bolje odredjuje značenje ostalim riečim. Ovimi riečmi umjeti se valjano poslužiti i pomoćju njihovom označiti sve nebrojene pa i najmanje osobine svakoj misli jest glavni zadatak za onoga, tko je rad, da mu slog bude odredjen. Isto tako i za sastavljanje stavova nalazi se u jeziku množina sredstva i načina, kojim se daje podpuno odrediti odnošaj jedne misli prema drugoj; samo ih valja pomnjom proučavati. Gdje neima odredjenosti, ondje o piscu velimo, da je neopredeljen, – a slog mu nazivamo oskudan i kolebljiv, što u duši čitatelja neostavlja nikakva stalna ni živa utiska. S druge opet strane nevalja ni u odredjenosti granicu prekoračiti, ni u izrazu suviše pretjeran biti; što onda postaje izlišnost ili suvišnost ili mnogorečivost, koje se isto tako valja čuvati.

§. 16. Jasnost.

»Mit dem Gedanken wird das Wort geboren,
Und was du dunkel denkst, das sprichst du dunkel.« (C. Tegner)

Jasnost sloga sastoji se u tom, da slušalac ili čitalac prije, što lakše i što podpunije dobije pojam o stvari, koju mu je pisac predstaviti naumio.3

Pa počem je jasnost prava svrha našemu govoru, ili najposlje bar to jedini uslov, pod kojim se daje na razum i srdce drugoga djelovati: to sliedi, da sva ona ostala svojstva dobroga sloga, kao: čistoća govora, točnost, običajnost itd., pa najposlje i plan sastava i sami prelazi imaju jedino i poglavito odnositi se na ovu jasnost i razumljivost. Tko je rad, da drugomu što jasno predstavi, mora sam najprije i razgovjetnu predstavu imati. Pamti si i ovu: može što za nekog čitaoca da bude jasno i razumljivo, a za drugoga tamno i nerazgovjetno. S toga pazi: komu i za koga što pišeš, da li će ti slušatelji ili čitatelji moći smisao posve shvatiti.

§. 17. Kratkost.

Kao što jasnost sloga iziskuje, da se ništa neizostavi, što bi predmet govora u veću svjetlost postavilo: tako opet kratkost zahtjeva, da se u sastavu ne nalazi više ni rieči ni misli, do samo onoliko, koliko je za postizanje svrhe potrebno. Ovdje valja razlikovati kratkost običnu ili u riečih od tako zvane neobične ili kratkosti u mislih. Obična kratkost iziskuje, da se u riečih klonimo svega onoga, što je uprav izlišno, i to se inače zove pleonazam; pa onda da bez nužde ne činimo prazna opetovanja bilo to jednih istih ideja, bilo rieči, što se inače zove tautologija; n. pr.: odveć preskupo; odvažno junačtvo; u Karlovcu ima žitelja preko 5.000 duša itd.

Neobična kratkost zahtjeva, da se što je moguće služimo manjimi sredstvi dakle: da sa malo rieči mnogo kažemo, izrazimo; da iz množine misli i predstava biramo uviek one, koje su najvažnije i bogate, što u sebi zaključuju mnoge druge misli i predstave. Ovamo idu skraćivanja izrekâ i različno izostavljanja. Tako n. pr. kratko je a puno rečeno ono Mušickovo: Stara bez osnova zla je novost; ili: Sa svietom združiti se mora škola, pust bez polze (koristi) slave glas. Ili ono u apostola sv. Petra: »I na samo ovo okrenite sve staranje svoje, da pokažete u vjeri svojoj dobrodjetelj (kriepost), a u dobrodjetelji razum, a u razumu uzdržanje, a u razumu uzdržanje, a u uzdržanju trpljenje; a u trpljenju pobožnost, a u pobožnosti bratoljublje, a bratoljublju ljubav.« (Druga pos., vers. 5–8 po Vuku Štef. Karadžiću.)

U obće umjerena kratkost velika je olakšica shvatanju. Ona daje snage mislim, uštedjuje vrieme i nebiva nikad dosadna. Najveća kratkost u stilu naziva se lakonizam ili slog lakoničan. Predmet su mu samo misli važne, porazne i pune značenja, kao što su izvještaji vojvodski, nadpisi na javnih spomenicih, stupovih, epigrami i. t. d.

§. 18. Originalnost (novost).

I ako je malo prije rečeno, da se pri pisanju valja držati onoga, što je običajem utvrdjeno: ipak zato neće piscu nimalo smetati, ako svoga čitaoca malo pozabavi shodnim udesnim i vještim izborom rieči i izraza, što je lijepo, javlja se u svom rodu kao novo, a novost obično godi, jer obraća na se pozornost. I to je ono, što u slogu nazivamo novost ili originalnost. Tko je rad, da u stilu dodje do neke novosti, taj nek se veoma kloni posve svakdanjih prostih rieči i izraza, ako će poznate, ali ne toliko dugim upotrebljavanjem oslabljene i ostarjele. Još je lakše piscu, da izbjegava često nasliedovanje i opetovanje posve jednakih izraza, zamnjejujućih ove drugimi sličnimi ili sinonimi. Tim neće čitatelju nikada biti dosadan. Što su sinonimi? Ima takovih rieči u svakom jeziku pa i u hrvatskom, kojeno ne znače sasvim isto, ali je tako mala razlika izmedju njih, da se u običnom, pače i u ugladjenom obrazovanom govoru rabe izmedju sebe, kano da nije razlike velike, pače nikakove; n. pr.: harnost, zahvalnost i blagodarnost; velik i ogroman, životinja i živina i zvier; čest, diel, udo član i t. d. Ove i ovakove rieči zovu se sinonimi t. j. rieči suznačne.

Koliko n. pr. ljepote oduzima govoru, gdje neima novosti, može se odtud vidjeti, što često najvažnije istine u moralu, vjeri i ostalih naucih vrlo slabu djeluju na razum i srce slušalaca jedino s toga, što se predstavljaju načinom posve običnim i svakdašnjim. Isto tako postaju dosadni i prosti oponašaoci narodnih pjesama.

§. 19. Dostojnost.

Dostojnost pripisujemo slogu onda, kad nije protivan plemenitoj pristojnosti, dobrim naravnim liepim običajem; kad se slaže ili sklada s višim čuvstvom; dakle kad izraz ima u sebi to svojstvo, da se ga ne mora stidjeti čovjek, koji ijole cieni prosvjetu i kriepost no da ga upotriebiti može u svakom družtvu ljudi obrazovanih. Proti dostojnosti biti će sve nizke, podle i nepristojne rieči, koje opominju i siećaju na predmete gadke i odvratne, pa onda i suviše šaljive, što preveć draže samo putenu prirodu čovječju. Pa kao što se svaki čestit kloni djela takovih, isto tako uzdržava se i od izraza podobnih, jer tko je nepristojan u govoru ili pisanju, taj predpostavlja, da su nepristojni i svi oni, koji ga slušaju ili čitaju. No ako se baš izbjeći nemože, nego se po nuždi moraju i takvi predmeti spomenuti, onda se valja barem poslužiti izrazom, koliko je moguće mekšim i blažim, što se inače zove eufemizam, n. pr.: lakouman mjesto razkošan; nije mi baš prijatelj; on nemrzi na vino; zaliepiti koga mjesto čusnuti. Liepi su eufemizmi: namjestiti komu kičmu = izbiti ga; ozebao po glavi = lud je; šarati = lagati; nakititi se = opiti; udarila ga čutura po glavi = opiso se i t. d.

§. 20. Dobroglasnost.

Počem je više puta od potrebe, da sastav moraš na glas pročitavati; pa počem ga i sami za se čitajuć barem u mislih izgovaramo: s toga je ne manje potrebno, da slog ima u sebi dobroglasnosti, a to će reći, da svojimi zvuci prijatno djeluje na uho slušaoca, te da ugadja i našemu čustvu za muziku i harmoniju. Premda je pisac za ljubav ugadjanja toj dobrozvučnosti nesmije uštrba nanosti ostalim svojstvom: zato opet, gdje mu je god moguće, neka bira blagoglasne rieči mjesto hrapavih i uhu neprijatnih. Po ovom dakle smetati će blagoglasnosti: a) Sljedovanje jedno za drugim više jednakih i srodnih zvukova, bilo to pismena suglasnih ili samoglasnih. b) Sticanje mnogih rieči jednosloženih ili mnogosloženih. c) Sticanje onakovih rieči, koje u sebi imaju mnoga tvrda i za izgovor neudesna slova, kao što je n. pr. u nas glas r. d) Počimanje mnogih izreka ili perijoda jednom istom riečju, a osobito završivanje njihovo riečju jednosložnom ili od svoje izreke odkinutom, n. pr.: Ja sam davna i dosta o tom govorio mu: ne ima sumnje, da su svi poroci, što proizlaze iz nesmotrenosti ili naše ugodljivosti ubitačni. Ili: Nije li to dovoljan dokaz, da je onaj sviet od ovoga, gdje se smrtni neprestance, koljeba, bolji. e) Najposlje nek ima u izrekah i perijodah takta ili blagoglasnog dizanja, što se inače zove ritmus ili broj oratorski. Ovaj se sastoji u liepoj promjeni težkih i lahkih slogova, pa onda u prijatnoj smjesi dužih i kraćih rieči i izreka. Tako n. pr. lahak je, tečan i neprinudjen govor ovo: Ljubiti narod svoj, ne zove se njega samo hvaliti i u zviezde kovati, a slabosti i poroke mu prikrivati; nego hvaliti ga ondje, gdje hvale zaslužuje, a slabosti i nedostatke saznavati, pa svojski nastojati o sredstvih, da nam narod bude bolji, savršeniji, razumniji, sretniji i dugovječniji. Konačno pamti si ovo:

Die schöne Form macht kein Gedicht,
Der schöne Gedanke thut’s auch noch nicht:
Es kommt darauf an, dass Leib und Seele
Zur guten Stunde sich vermähle.

E. Geibel.

§. 21. Razumljivost hrvatske izreke.

Tim, što se u hrvatskom jeziku upotrebljavaju rieči, koje točno izrazuju misao, a izpuštaju svi suvišni više za nakit i blaoglasje služeči izrazi, biva hrvatski govor posve razumljiv. Ali ta se razumljivost postigava ne samo pojedinimi riečmi, nego i cielimi izrekami, koje se uviek tako udesuju, da se ne može nikad poroditi sumnja o pravom značenju govora.

  1. Ne trpi hrvatska izreka dva infinitivna zasebice već ako jih treba, razstavlja jih drugimi riečmi; zlo bi se hrvatski kazalo: Otac dopusti sinu knjigâ nabaviti dati, već dati knjiga nabaviti; ili mjesto jednoga infinitiva uzima drugu vrst izreke: Otac dopusti sinu, da dade knjiga nabaviti.
  2. Ne trpi hrvatska izreka, da dva participija ili gerundija, osobito ako su jednaka, jedan zasebice o drugom visi, već jedan pretvara u druge vrsti izreku; n. pr. zlo bi se hrvatski kazalo: Ljudi, trgujući služeći si kruh, često propadaju, već trgovanjem služeći si kruh, često propadaju i. t. d.
  3. Ne trpi hrvatska izreka više rieči razna odnošaja, a slična dočetka. Proti tomu je pravilu jako pogriešio Cuceri, ovako pišući: Tko jih (nadahnuća duha svetoga) paka od sebe odmeće, ah nesrećan, imati će na svojoj smrti duha svetoga obaditelja i oštra sudca, koji će ga u ono težko vrieme prikoriti svojiem miliem nadahnućim otverdnutiem srdcem odmetnutiem, gdje bi mogao kadazati: je njegova mila nadahnuća otverdnutiem serdcem odmetnuo.
  4. Ne trpi hrvatska izreka dva predloga zasebice; tako mjesto: U od Hrvata nastanjenoj zemlji mora se kazati: U zemlji od Hrvata nastanjenoj.
  5. Ne trpi hrvatska izreka mnogo incizâ, već ako treba više izreka, onda se ova metne ili na početak, a druge sliede onim redom, kojim koja koju pobliže označuje; ili u sredinu, a druge se metnu pred nju, koje za nju onim redom, kojim se mogu misliti; na kraj se meće samo onda, ako je cielu svezu lahko pregledati; u obće hrvatski je slog antiperijodičan, ako se tim imenom naznačuje latinska poraba perijoda. Toga se pravila divno drži Vuk, pa mu je i zato jezik vrlo razumljiv: Knezovi su ga razgovarali i uvjeravali, da se ne boji prevare, i da će Miloš doći jamačno, nego ima medju narodom posla, dok još koješta uredi; gdje bi bilo proti duhu hrvatske izreke reći n. pr. ovako: nego ima medju narodom, dok koješta uredi, posla. – Dok je knez išao na Drinu i preko Drine, a ovi na Velici počinjali razgovore o miru, izidje jedanput nešto turske vojske u Resavu, te udari na srbski šanac u selu Milivi itd.

§. 22. Zoritost hrvatske izreke.

Jednostavnosti i razumljivosti hrvatske izreke ne smeta njezina zorovitost, po kojoj se često upotrebljavaju prenosi to jest tropi svake vrsti, tako da se značenje rieči sa duševnoga polja prenaša na fizičko, a osobito s fizičkoga na duševno. Pače to je svojstvo velika podpora razumljivost, jer proizvadja zorove, inuticije, koje su svakomu pristupne, osobito ako se s fizičkoga polja uzmu. Ali to svojstvo podieljuje i osobita živahnost hrvatskomu izrazu, pak se može smatrati i glavnim izvorom hrvatske pismene elegancije. Već se i prosti narod mnogo služi takovimi zorovi, a od pisaca čim je tko vrstniji, tim više obiluje njimi. Tim se svojstvom slavno odlikuje slog slavjanski, a napose hrvatski nad slogom ostalih naroda europejskih, ter se bujnošću svojom primiče izrazu iztočnih naroda, čineći prijelaz sa zapada na iztok i uzvratice. Čujmo starijega pisca, slavnoga nam govornika Cucera, koji u svojih Besjedah ovako govori: Nijesam sadar tvoj vjerenik, nego sudac, koga si u zienicu njegove časti uvriedila. – Kad si izžeo s obje ruke sok najljepši svieh razbludâ, sadar Bogu mećeš koru. – Da počasti tkogod tebe narančima ožetiem, taki dar bi li primio? – Doslek cvietom vina najboljem napio si svietu, hudobi i tvojoj puti a Bogu si otještine, paček od dna gusti mutež ostavio.« Ali tim se svojstvom odlikuje slog i novijeg pisca, po imenu Kurelca, osobito u knjizi: »Recimo koju«, koja je puna puncata toga narodnjega blaga. Evo nekoliko primera: Mi Hrvati zagazismo u glib, te pljuskamo po kalcu današnje pisarije naše. Iznamimo dakle iz jezika zube etimologične, čto onda? kašu kuhat? – čto je slavnije nego potjerat laž? Dok vas živih, na tom bojištu stegovi uzprhajte, na tom poprišću oštrac vam se blistaj i zasieva. Ne terpimo je ni u jeziku našem. S nje se on tako naherio i navrnuo, s nje je on uzeo sahnut i venut, te mu ne može zdravlje ni veselje u jagodice skočit. – A tko se ljulja i zibulja na truhloj dasci neistine, tomu se je omaknut, i bresti po mutnih vodah nespomenicah, te u blatu i kalu oveznut i ogreznut.

Nu kod toga svojstva treba nastojati:

  1. Da se prečesto ne upotrebljavaju prenosi, jer kano što svaki pretjerani nakit kvari ljepotu, tako i prečesti prenosi dosadjuju napokon. Taj govornički ures treba čuvati za važnija miesta, koimi govornik nešto osobita postići želi.
  2. Da prenosi ne budu presmieli, kakovi su iztočni, u kojih se, n. pr. nos liepe djevojke prispodablja kuli na gori Libanonu. U tom treba popitati ukus narodnji pak onj omierivati smielost prenosa.
  3. Da se prenosi ne uzimaju od preprostih ili ogavnih stvari, jer će više nagrditi, nego li ukrasiti govor. Tako nebih ja s Cucerom kazao: Za sve, da se Bog i od crva i od mrava spomenjuje, za pomoć ih i utješit ih, spustit će te (tebe), da crknjivaš bez ufanja u gladu i žedji i u ognju vjekovitomu.

Dokle traje ljepota, a gdje počima grdoba, oabnost prenosi, to uči svakoga ugladjeniji ukus, koji se ne crpi uviek u pojatah narodnjih.

§. 23. Simetrija hrvatske izreke.

Pravilo je simetriji: Kad si u jednoj izreci izrekao koju misao n. pr. pridavnikom, posluži se i u drugih izrekah za sličnu misao takodjer pridavnikom; kad si se u jednoj izreci poslužio kojim mu drago vremenom, upotriebi i u drugih izrekah za sličnu misao isto vrieme, makar se ta misao mogla izreći i drugim kojim vremenom; kad si u jednoj izreci glagolj metnuo na konac, metní ga onamo i u svih drugih sličnih izrekah; riečju gledaj, da ti bude slog u svačem simetrički razredjen, jer bez simetrije nema ljepote kano u nijednoj, tako ni u jezičnoj dvoranii, makar bili pojedini komadi onoga pokućtva što bogatiji i ljepši. Evo primjer: O braćo, za Boga! Mi hodismo po gori i po svakim miestima i danju i noćju, bismo se s ljudima i udarasmo na kule i dvorove, i ni oda šta se nepoplašismo do noćas od mrtvih ljudi! Ima li koji junak medju nama, da se vrati natrag, da vidi, kako je sad u onoj crkvi? Jedan veli: Ja neću; drugi veli: Ja ne smem; treći veli: Ja bih volio udarati na deset živih, nego li na jednog mrtvog, dok se najposlie jedan ne nadje, te reče, da će on ići. Vuk prip. Nije li to krasno rečeno? A po čem? Doduše ne po osobitosti rieči, koje su sve obične, već samo po simetriji. Poremetimo tu simetriju, pa će nam izaći grdoba od sloga po prilici ovako: Mi hodismo po gori i po svakim miestima i danju i noćju, s ljudima smo se bili i udarasmo na kule i dvorove, a ni oda šta se nismo poplašili do noćas mrtvih ljudi .... Jedan veli: Ja neću, a kaže drugi: Meni nije slobodno, dok primjećuje treći: Ja bih volio udariti na deset živih, nego li na jednoga mrtvaca i t. d. – Čujmo dalje: Trubarov jezik, ubog i neuk, grub i smugal, težak i mrzak, danas je na snagu stupio, svojim se plašćem ogrnuo, vsaki nauk objamio, te zakonu slovinskomu prisegao. (Kurelac: Recimo koju str. 3.) I ovo prekrasno mjesto možeš pokvariti, samo ako poremetiš simetriju po prilici ovako: Trubarov jezik, ubog i neuk s jedne strane grub a smugal s druge, težak i osobite mrzkosti danas je stupio na snagu, svojim se plaštem ogrnuo, a svaki nauk objami i priseže slovinskomu zakonu. – Ako hoćemo dakle pravoga jedinstva na slovinskom jugu, to nije druga, nego narječja treba u jedno da splove: da se sliju u jedno korito, da se sbiju u jedno tielo. (Kurelac Recimo koju.) Nu ta se simetrija ne ima tako razumievati, da se u cieloj izrečnoj sglobi, ako je poveća, ima upotrebljavati jedan ter isti način govora, već se, podielivši sglobu na više čestî, u ovih mogu metati iste vrsti izrazâ.

Po tom je simetričan i ovaj primjer: Iza toga to veliko stablo na jednoj kiti cvietaj, na drugoj sahni: jedan ogranak zdrav, sirov i kosmat, drugi suh, goluždrav i sušnjast. U vsake kite voće drugo: u jedne krasno i oslastno, u druge grko, u treće trpko, u četvrte nagnjilo. (Recimo koju str. 39.)

Istim načinom ne ima se ni tako razumievati simetrija, da bi se porad nje imala sila nanositi jeziku, ter kad na primjer nebi u jeziku bilo shodna samostavnika, da se nebi koja misao smiela izreći glagolom, zato što je druga slična misao izrečena samostavnikom: u slogu treba, da je sve voljko, da rek bi samo teče.

Uvrstimo amo dvie tri o slobodi hrvatske izreke. Kad je jedna ter ista rieč subjektom ili objektom u više izreka, nesmije se u latinskom jeziku dva puta kazati; u nas može. Kad dijete naraste poveliko, ono navali da ide iz pećine u svijet. Vuk pr. – Tad me obidi kděkad i uputi me u nauke svete. (Kurelac: Stope Hristove.) Onaj čto ljubi, on leti, on teče, on se raduje, on je slobodan, nit ga ičto drži. (Kur. Stope Hrist.)

Kad je ista rieč ili subjektom ili objektom u više izreka, onda Latini te izreke tako udesuju, da ona rieč, koja se jednom izriče, ostane uviek u jednom ter istom padežu; kod nas se na to ne pazi, premda bih ja (Veber) savjetovao, da bi se više pazilo; već se meće padež, kakov dodje; n. pr. ljubav miluje visinu, a nije rada, da ju čto zadrži na nizini. (Kur. Stop.) Ljubavi se hoće bit svobodnoj, nit izakoje strane za sviet priljepljenoj: da joj ětogod oka ne natruhne, da se ne zavitla s kojega mila vremenita, ni s kojega ne mila srce da joj klone. Kur. S. (Vidi Rad jugosl. ak. knj. 18. str. 183–190.)

O ukrasih hrv. sloga bude govora obširno na poseb.4

§. 24. Epanortotika ili: nauk o popravljanju pismenih sastavaka.

Pod epanortozom razumieva se svaki popravak kojega pismenoga sastavka, da bude bolji i savršeniji. To se dvojako obavlja: razsudjivanjem iliti kritikom; ili kad zamieniš ono boljim, što si našao, da nije dobro. To se zove epanorthoza ili popravljanje u užem smislu. Dobro će učiniti svaki, a osobito novak, ako nesotavi prvoga popravka na miru onako, kako mu se najboljim učinio, već ako nakon duljega vremena po drugi ili više krat razgleda obradjeni i popravljeni predmet, jer se samo tako može doći do dobra i podpuna, dapače i do izvrstna sastavka, spisa ili djela.

§. 25. Epiteti.

Epiteti. Epit je pridavnik (pidavničko zaime, brojnik), koji sa podmetom iliti subjektom čini jednu nerazdieljivu misao ter se s njim jednako proteže na glagolj. Epiteti ili tako zvani kitni pridavnici (epitheta ornantia) dodaju izrazu snage, ljepote i živosti; n. pr. gluho doba; oštar jezik, grobna tišina; zvjersko srce, jasne zviezde; ili ono u »Smrti Sm. Age Čeng.«:

Stoji aga gorsko zviere,
Gvozden stupac, kamen tvrdi.

I:

Nežvekeće gvoždje svietlo,
Nit grme smrtne cievi

Ovamo spadaju i mnogi u naših narodnih pjesmah epiteti, koji su postali već stalni i utvrdjeni, jer se uviek uz isti predmet nalaze, kao: bojno polje, rusa glava, britka sablja, sinje more, oganj živi, noge lagane i t. d. Navedimo još nekoliko primjera:

Biel: Taj pridavnik prati premnoge samostavnike. Ponajprije za čovjeka i njegovo tielo: Biela je vila pokliknula: biele žetelice. Al govori bielo Latinče. Ona bielo umivala tielo. Poje Ivan iz grla biela; zasukala biele rukave, Crna oka, biela boka. Od životinja dobivaju taj pridavnik: Kano vuče u bìele ovce. I za njima devet bielih hrta i t. d. Miesta se već i s daleka biele. U prizrenu gradu bielome; bieli Zagreb, bieli Zadar, krčma biela. Da ja idem u sviet bieli. Sbog svjetlosti naravski da je i dan biel. Piše vino tri biela dana; dok biela zora zabielila. Svjetslosti se svatko raduje, zato je biela vesela; po tom kad li meni bielo ljeto prodje. Hrani ga hljebom bielijem. Pošljite mi list knjige biele. – Crn dolazi vrlo često; obično protivno znamenovanju biel. Id odatle crni Bugarine. Svega ga crna krvca obalila. Kada li mi crna zima dodje. Crni mrače pade na zemljicu i. t. d. Jedna mi je tanka i visoka. Tanka ruha i biela kruha. Kroz nju teče zelena Bojana. Izgorje ti majku oganj živi. Zapamti si još ove najpoglavitije proste pridavnike naših narodnih pjesama: bagav, bajat, biesan, bistar, blied, bojni, bolan, britak, brižan, brčni brz, crven, čavlen, čestit, čist, čudan, debeo, divan, dobar, drag, droban, drven, durnovit, dubok, gizdav, glasan, glasovit, glavan, glavit, gluh, gojen, ogojen, gol, golem, gorak, gorski, gospodski, grdan, gromovit, grozan, grozdan, grub, haran, hitar, hud, istini, jadan, jalov, jarki, jasan, jedar, jelov, jesenji, junački, kameni, kićen, kosnat, krasan, krilat, kriv, krk, kršan, krut, ladan, lagan, ledan, liep, loman, loš, lud, ljut, medao, mehak, milostiv, mlad, mlak, modar, mrk, mudar, muklo, mutan, nagao, nebrojen, nejak, neveseo, neznan, očinji, ognjen, ogrejan, okovan, okrečen, opran, oštar, paklen, peran, pitom, plah, plamenit, plav, pobjedljiv, pogani, pogodan, pokapljiv, pokorljiv, polovan, pomaman, popet, ponosit, postidan, potmuo, pouzdan, povodan, pretio, pun, pust, ran, ravan, razlomljen, razuman, rosan, rujan, rumen, rus, slan, silovit, sinj, sitan, siv, sjajan, skrovit, sladak, slan, smrtan, stidan, strm, strunjav, studen, suh, sušan, sur, svjetao, svilen, šaren, širok, tavan, težak, tiesan, tih, tmav, topao, tovan, tvrd, ubav, ubojan, ubojit, valovit, vedar, velik, vjeran, vidjen, visok, vran, zaboravan, zaklonit, zao, zelen, zimni, žarak, žestok, žežen, žitnji, živ, žut (Dr. V. Jagić.)

§. 26. Figure.

Assonancija je ponavljanje jednoga te istoga samoglasa u korenu rieči.

Na pr.: Šum u šumi šumom šumi, Sablje zveče – Brda ječe. Krv se lije – Srce bije. Konji vrište – Majke pište – A junake rane tište. (J. S. Popović.)

»Wer da ein Dieb war – Und sich gerettet sah – Der fing zu fasten an – und ward ein guter Mann.« – Er ist niemals gestorben – Er lebt darin noch jetzt – Er hat im Schloss verborgen – Zum Schlaf sich hingersetzt. (Rückert.)

Alliteracija. Gdje ima u stihovih jednakih ili sličnih suglasnika osobito na početku rieči: to se zove alliteracija. Na primjer:

Ništ na zemlji postojana:

Danas veseo, sutra tužan,
Danas silan, sutra sužanj,
Danas slavan, sutra biedan,
Danas soko, sutra mrtav.

(Pop.)

Buči, zvižda vihar kroz grede i tram,
Staro drma sljeme, stari drma hram.
Od smrti barjake noć je razastrla,
Spasonosne zviezde u svoj dvor zaprla,
Grozovitom rukom od oblaka gromni
Do oblaka trza Perun nebolomni.

(St. Vraz.)

Biesno kliče: »Svima, svima:
Zulumčaru ubojici,
Prošćeno je svima, svima –
Samo nije izdajici.«

(A. Niemčić.)

Wo Liebe lebt, ist lieb das Leben

(Schlegel.)

Grau, grämlich, griesgram, gräulich, Gräber, grimmig
Etymologisch gleicherweise stimmig,
Verstimmen uns.

(Goethe.)

Weil sie schön schien, schien ihr Schielen mir auch Schönheit.

(Rückert.)

Anominacija. Jest često ponavljanje jedne te iste rieči, ali ne u istoj formi, a naznačuje jednu misao, koja se često dodira glasbe – poezije. Na pr.:

Sluti, sluto doslutit ćeš! Trgovac trguje na trgu! Neka zove i prizivlje. Da se bijem i prebijam. Baci zmija krila i okrile. Zagorje ga izgorjelo, polomlje ga polomilo. Laži lažni Lazare. Hvalila se Hvalisava. Na ti žito, da si žitna. Na ti meda, da si medna. Kad u jutro jutro osvanulo.

Onomatopoeia. To je grčka rieč te doslovce znači tvorbu imêna ili rieči. Tih onomatopeia ima u svakom jeziku. Čovjek u najnježnijem djetinjstvu hoće da stvarim, koje se oko njega nalaze, nadjene ime. Pri tom u prvoj liniji djeluju glasovi prirode na sluh čovjeka. Što od toga razabere po sluhu, sastavi kao u muzici pojedine rieči. Te su dakle rieči puko oponašanje prirode i živih stvorova, ali s tom razlikom, da jedne lahko razpoznaš a druge, kojih takodjer ima mnogo u svakom jeziku, težko možeš razabrati, da su onomatopeia. U hrv. jeziku nalazi se mnogo takovih rieči. Evo nekoliko: cmokati, ceriti se, klopotati. U babe zubi boboću, u starca kosti grohoću.

Primj.: Kvocati, klopotati, klopotanje, klepètalo, klokót, glas vode, kad izvire ili kad vrije u loncu, ili kad se toči iz tiesna grljka n. pr. iz čuture; klokotanje, klik, kliktati, klikćem. Vuk veli pri ovoj rieči: vikati kao žuna: kli, kli, kli!

Ti (Bože) razširi mé stupaje
Da put slave krokom idem:
I moj stupaj trud nehaje,
Samo više da uzidem;
Kad poplešem grla prîka
Tvoih, i moih protivnika.

(Ignjat Gjorgjić Salt. Slov. XVII. str. 26.)

On krokaja gorostasna
Duziem putom veseo hrli:
S kraja od neba svietla, i jasna
Svoj počinje stupaj vrli:
I sviet pašuć, sebe opeta
Na drugomu kraju svieta.

(I. Gjorgjić Salt. Slov. XVII. str. 26.)

Descriptio (opisivanje). Upotrebljava se, kad se koja stvar ili dogadja koji živahnije opisuje i reć bi na očigled slika.

N. pr.: Zašto svemogućemu nijesu sakrivena vremena? i koji ga znaju, ne vide dana njegovijeh? 2. Medje pomiću bezbožni, otimaju stado i pasu; 3. magarca sirotama odgone; u zalogu uzimaju vola udovici; 4. siromahe odbijaju s puta; ubogi u zemlji kriju se svi; 5. gle, kao divlji magarci u pustinji izlaze na posao svoj ustajući kano na plijen: pustinja je hrana njima i djeci njihovoj; 6. Žanju njivu i beru vinograd, koji nije njihov; 7. gola nagone, da noćuje bez haljine, koji se nemaju čim pokriti na zimi; 8. okisli od pljuska u gori, nemajući zaklona, privijaju se k stijeni. 9. Grabe siroče od dojke i sa siromaha skidaju zalog. 10. Gologa ostavljaju, da ide bez haljine, i one koji nose snopove, da gladuju. 11. Koji medju njihovijemi zidovima ulje cijede i grožgje u kacama gaze, podnose žedju. 12. Ljudi u gradu uzdišu, i duše pobijenijeh viču, a Bog ne ukida toga. 13. Oni se protive svjetlosti, ne znaju za putove njezine i ne staju na stazama njezinijem. 14. Zorom ustajući krvnik ubija siromaha i ubogoga; a noću je kao lupež. 16. Prokopavaju po mraku kuće, koje ob dan sebi zabilježe; ne znaju za svjetlost. 17. Jer je zora njima svjema sjen smrtni; ako ih ko pozna, strah ih je sjena smrtnoga. 18. Brzi su kao povrh vode, proklet je dio njihov na zemlji; neće vidjeti puta vinogradskoga. 19. Kao suša i vrućina grabi vode snježne, tako grob grješnike. 20. Zaboravlja ih utroba materina, sladki su crvima, ne spominju se više; kao drvo skršite će se nepravednik. 22. Grabi jake svojom silom; ostane li koji, ne uzda se u život svoj. 23. Da mu Bog u što će se pouzdati; ali oči njegove paze na njihove pute. 24. Uzvise se za malo, pa ih nema; padaju i ginu kao svi drugi, i kao vrh od klasa odsiecaju se. 25. Nije li tako? ko će me utjerati u laž i obratiti u ništa riječi moje?« (Sveto pismo: Job. gl. 24. po Daničiću.)

Comparatio (prispodabljanje, simile). Tu se radi o dviema predstavama, od kojih se jedna slikom zove. Ove su si predstave jednake u jednoj točki t. j. u tako zvanoj trećoj točki prispodobe (jednake). Ako li se slika samo malo označi a predstava, koja se na proti sliki postavi, dalje podje, nastane prispodabljanje a inače prispodoba. Navesti ćemo najprije samo nekoliko primjera dosjetljive prispodobe, i to iz narodnih poslovica, gdje joj je veliko polje i područje. S te strane tko uzme pobliže ogledati darovitost našega naroda, uvjerit će se o velikom oštroumju njegovu, o skrajnjoj smjelosti i podjedno divnoj prikladnosti i sgodnosti u pritezanju i spajanju najrazstavnijih odnošaja, iz česa električnom silom niču varnice dosjetke.

Evo primjera: Pijan kao zemlja ili sjekira. Gotov kao bos u trnje. Pouzdan kao vrbov klin. Drži rieč kao rešeto vodu. Pije kao duga. Pliva kao crtalo- Pogleda kao seka na svatove. Napeo se kao svetčarski lonac u vatru.

Primjeri za prispodabljanje: Mudrac bez krieposti priliči kazalu bez života, koji prima sunčane trake te ih na svojoj površini daje drugim opažati bez vlastite koristi. (Gellert) Bez Boga, providnosti i neumrlosti je život na zemlji kao putovanje po vjetru i nepogodi. (Mendelssohn)

Metonimija. Osnovana je na predstavah, koje stoje u svezi ili su srodne. Ona stavlja mjesto pravoga izraza drugi izraz, koji je s pravim u bližem savezu. Metonimijom stavljamo:

  1. Uzrok mjesto učinka (Causam pro effectu). Na pr.: Uči marljivo Gundulića (razumjevam njegove spise, knjige).
  2. Učinak mjesto uzroka (Effectus pro causa). Na pr.: Nebo lije blagodat (mjesto kišu).
  3. Glavnu stvar mjesto nuzgredne (Subjectum pro adjuncto). Noć nije nikomu prijateljica t. j. noćna tama.
  4. Prediduće mjesto sliedećega. Odmah se preporučio t. j. brzo otišao.
  5. Sliedeće za prošlo; na. pr.: Ne bude dugo slušao kukavice kukati t. j. opasno je obolio i za koji dan će umrieti.
  6. Kad se atribut koje osobe ili stvari metne namjesto predmeta, koga se drži; na pr.: On se zauzimlje za siromaštvo (za siromake). Mir nas hrani a nemir uništuje.
  7. Ako se uzme vidiv znak mjesto samoga predmeta i bića, dostojanstva i stanja. Zadobio je lovor (t. j. pobjedio).
  8. Kada stoji oruđe mjesto diela; n. pr.: Tako piše pero Gundulićevo mjesto Gundulić. Julija Klovija kist obožavat će se još sto i sto godina; mjesto njegova djela.
  9. Vrieme mjesto onoga, što se u vremenu dogodilo. Godina 1389. razori srbsko carstvo.
  10. Prostor mjesto onoga, što je na prostu. Sada su oživili vrtovi, zrak zuji (mjesto ptice pjevaju, pčele zuje).
  11. Posjednik mjesto posjeda; na pr.: Karlovčani su pogorjeli (na mjesto kuće karlovačke su pogorjele).
  12. Kada vodja, poduzetnik, načelnik i t. d. na mejsto vojske ili druge česte i t. d. stoji. Na pr.: Zrinjski je pobjedio Turke; namjesto Hrvati su pod Zrinjskim ili na čelu sa Zrinjskim Turke potukli. Radecky potukao neprijatelja.

Evo još nekoliko primjera za pomenute slučajeve: Živi od svojih ruku, mjesto od zasluge ili novca, što ga za rad dobiva. Pobjeda je neobuzdana, mjesto pobjeditelj. Huli na nebo, mjesto na Boga. Susjed je pogorio, mjesto kuća susjedova. Iz njega vino govori. Cielo se selo podiže. Prosvjećeni viek. Izobražena Grčka. Prijatelji ga pojedoše. Kad se digne kuka i motika. Koliki si veliki, a neimaš gaća (pameti). Ječam trči, a rakija viče. Nikada neće imati tri jake za vratom (nikada neće doćerati do tri košulje).

Synekdoha (izvadak). Synekdoha jest zamjena pojmova nejednake veličine: većega s manjim, višega s nižim, širega s užim i obratno. Synekdoha imamo sliedeće vrsti: Tuj se stavlja:

  1. Ako uzmemo cielo za dio (Totum pro parte). Na pr.: Sviet je zločest t. j. jedan dio svieta. Grad će spasti na prosjački štap t. j. jedan dio gradjanstva.
  2. Jedan dio i to važan dio (Pars pro toto). Na primj.: Ima svoj kruh. Do zlata i srebra nedržim mnogo.
  3. Čitav rod (Gattung) mjesto pojedine vrsti (Art). (Genus pro specie); na pr.: Knjigami si kratim vrieme. Rado imam cvieće, glasbu, znanosti i t. d.
  4. Vrst mjesto roda (Species pro genere); na pr.; Susjed ljubi čaše, premda pije i iz vrčeva.
  5. Vrst mjesto individuuma, n. pr.: Rimski govornik (namjesto Cicero): grčki Epiker (mjesto Homer); mudri čovjek (mjesto Salomon).

Ovu vrst sinekdohe zovemo antonomasijom, pa ju brojimo k metonimiji.

  1. Jednobroj mjesto višebroja (Singularis pro plurali). Na pr.: Lastavica cvrkuta t. j. lastavice cvrkutaju. Pas je čovjeku vjeran prijatelj.
  2. Višebroj mjesto jednobroja (Pluralis pro singulari). Ljudi su sebični i tašti. (Amo ide i i ona porava osobnoga zaimena mi mjesto ja. Mi Franjo Josip i t. d.)
  3. Opredieljen broj mjesto neopredieljena. Neprijatelj ima 50.000 duša; akoprem ih može i manje biti.
  4. Obćenito mjesto posebnoga. Oružjem uzprotivismo se neprijatelju.

Metafora (prenosba) se osniva na sličnosti ili podobnosti predstava. Metafora je pravo rekuć prispodoba, u kojoj se izpušta prispodobna rieč. Ona se dakle temelji na sravnjivanju. Car nalići krmanu. (Ovo je prispodoba.) Car je krman države. (To je metafora.) U metafori može se sravniti živa stvar ili osoba s neživućom; na pr.: Deva je brod u pustinji; ili neživuća sa živućom: Lienost je mati mnogih zala i t. d. Metafora prenosi dakle rieči sa stvari žive na živu, sa mrtve na mrtvu i obratno. Metafora može se izraziti samostavnikom, pridavnikom, prislovom i glagolje. Metafora postaje, kad se:

a) Vlastitost ili svojstvo kojega živućega bića prenosi na drugo živuće; na pr.: Ciknu aga kano guja ljuta. b) Kad se svojstvo živućega bića prenosi na neživuće; na pr.: Čižma prosi kruha. c) Kad se svojstvo neživućih bića prenosi na živuća; na pr.: Silna množina ljudi poplavila je trg. d) Kad se prenosi svojstvo neživuća bića na drugo neživo; na pr.: Grom se valja (slika od kamena).

Evo još primjera: a) Samostavnici: Cviet života = mladost; pamet je svietlilo čovjećega uma i t. d. b) Pridavnici: Zlatni (= sretni) viek; sreberni (= kao srebro bieli) vlas. c) Glagol: Vjetar brije (= oštro puše); zemlja rodi (= doprinaša sad).

Razni primjeri: Zagreb je glava Hrvatskoj. Drumovi će poželjeti Turaka. Mač mu je žedan moje krvi. Oganj mu se uz obraz zapali. Ima zvjersko srce. Nebo mu je priestol, a zemlja podnožje nogama njegovima. Prelazimo danas duhom na zlatni viek narodnoga bića. Proljeća moga cvieće je uvenulo. Kad se gora zaodene listom.

Ironija. Ona je figura ugladjenoga ruganja, koja pod vidom izsmjehava ljudske mane iliti falinge i budalaštine. Služi se uviek protivnim; jedno misli a drugo izrekom kaže, t. j. hvali ondje, gdje hoće, da kudi, a kudi gdje hoće, da hvali. Na primj.: Kad bi tko pust neplodan predjel nazvao rajem; Nerona čovjekoljubivim; Vuka Brankovića patrijotom; u njega ima novaca kao u žabe dlaka.

Primjeri: Damasip iznese pred svojega gosta Cicerona nevaljaloga mladoga gorupog vina, pa rekne: »ovo ti je 40 letni falernac«. Na ove rieči vrne mu Ciceron: »zbilja je zdrave i frižke starosti.« Ironija bude lukava, ako uzme naivni vid: »vele, da opat tudje prodike prodiče, pače znam, da su njegove, jer ih je kupio.« Tako je ono Lesingovo: »Sirota Galateja! Vele, da ona vráni (crni) kosu; a kosa (vlasi) njena bila je vrana (crna) još onda, kad ju je kupila.«

Evo još nekoliko primjera za ironiju:

Što se mnogi nestašno tvojim’ knjigam’ rugaju,
I takove djubretz ravne biti smatraju,
Nek ti ništa, Filipe, u pisanju ne smêta:
I književne livade potrebuju djubreta.

(J. S. Popović.)

Hiperbola. Postaje, kad pisac stvar kakvu preko mjere uveličava, ili na suprot isto tako smanjava. U posljednjem slučaju zove se figura litotis.

Kolika je sila u Turaka,
Da se svi mi u sol pretvorimo,
Ne bi Turbom ručka osolili.

(Nar. pj.)

Nit sijaset već taj mogu snesti,
Da se crvî moru orkanu om’knu,
Što uzdiže more do nebesa:
A još manje, da s’ tor kozji opre
Turskim, gru’dma svemu odoljivim.

(S. Milut.)

Eufemizam je, kad se koje zlo blažim izrazom krsti, nego li ga u istinu zaslužuje. Tako se velikom krepčinom emfaze veli kod nas: zaliepiti koga = čušnuti; razpaliti koga batinom ili buzdovanom = udariti; opuckati = pojesti.

Primjeri: Liepi su eufemizmi: namjestiti komu kičmu = izbiti ga; ozebao po glavi = lud je; šarati = lagati; nakiti se = opiti se; udarila ga čutura po glavi = opio se.

Kontrast. Uzporedjuje dva predmeta, koja su po sebi različna, ali opet po nečem podobna.

Na pr.: Ti spavaš na meku dušeku, ja spavam na mekoj deteljini; ti se ogledaš u ogledalu, a ja u tihome jezeru; ti stanuješ u robskih zidinah, a ja stanujem na slobodnoj poljani; tebi umjeća riše proletje, a meni priroda. (Evald.)

Antiteza. Sastavlja ujedno dvie predstave, koje su jedna drugoj zaista suprotne; na pr.: mudra budala, obrazovani divljak. Ili: Što je bilo mrtvo u prošlosti, oživilo je; što je bilo u tami, pojavilo se u svietu; što je bilo u potaji, izašlo je na vidjelo. (N. Gruić.)

Obje ove figure pridaju slogu velike živosti, osobito kad se jedne iste rieči vještački izprekrštaju; n. pr.: Ne živimo, da jedemo, već jedemo, da živimo. U ovoj knjizi ima dosta dobroga, a dosta i novoga; šteta samo što ono, što je dobro, nije novo; a što je novo nije dobro. (Lesing.)

»Za današnjom slavom ostaje dugovječna politička smrt naroda, a pred slavom stoji započeti politički život naroda; za slavom se današnjom crne pozatvarani grobovi ucvieljenih naših slavnih prednjaka; pred slavom se biele slobodni dvori utješenih naših potomaka; za slavom stoji bojno polje potamnjeno, ne samo od krvi naših praotaca, koja je na nepravdu naših dušmana iz zemlje provrela, nego i od krvi naše, koja se ni do danas još u zemlju upiti nije mogla, – pred slavom se zeleni usadjeno božje drvce slobode.« (N. Gruić.)

Oximoron. Takodjer spaja protivne predstave ali na uman način. Primjer: Tiesno mi biva u prostranoj zemlji. (Schiller.) Bogati siromah. Stara djevojka.

Allegorija je uprav samo produžena i do konca izvedena metafora. U njoj pisac, naročito pjesnik, pravi predmet prećutkuje; stavljajući mjesto njega sliku njegovu. Što god se tvrdje započete slike drži, i što se ova većma i u srodnih predstavah pojavljuje, tim je i allegorija bolja. Najljepše su još, kad se sa prosopopejom spoje.

Primjeri: Rimsko se pjesničtvo iz grčkoga sjemena prenielo u bašću jednoga cara, gdje je bilo i cvalo krasnim cvietom. Za mlada se hvojka ovija. Tko se dima ne nadimi, nemože se vatre nagrijati. Kuj željezo, dok je vruće.

Prosopopeja (personfikacija = oličenje), uzima mrtve stvari, pa i same odlučne pojmove, poroke i dobrodetelji kao žive osobe, te im dodaje život, razum, čustva, djelanja i svaka ostala svojstva. Primjeri: »I posramit će se mjesec i sunce će se zastidjeti, kad Gospod nad vojskama stane carovati na gori Sionu i Jerusalemu, i pred starješinama svojim proslavi se.« (Prorok Isaija gl. 24. vers. 23. Po Daničiću.)

Ja sam biedna Srbija
Koja sam vam stradala
Gdi su moji sinovi
Hrabri oni heroji?
Pali!

(L. Mušicki.)

Ili: Svani bieli dane! Sjaj mjeseče, ti noćni putniče!

Sermocinacija. Kad se osoba navadja kao da govori ili ako navodimo mrtve stvari kao da one govore, biva: sermonacija.

Primjeri: Ali mudrost gdje se nalazi? i gdje je mjesto razumu? Ne zna joj čovjek cijene, niti se nahodi u zemlji živijeh? Bezdana veli: nije u meni; i more veli: nije kod mene. Pogibao i smrt govore: ušima svojima čusmo slavu njezinu. (Hiob. gl. 28. vers. 13., 14. i 22. Daničić.)

Saziva s Šturca mudra vila
K obrani zemlje junake srbske:
»O hrabri! čujte? gluvo je doba sad,
Za vas bdim jadna; sa plačnim očima
Pod bliedosjajnom lunom gledim
Levo na Drinu na Timok desno!«

(L. Mušicki.)

Vizija. Predočuje odaljene osobe ili čine, štono se uzrujanoj fantaziji čine prisutnimi, t. j. ako tako postupa umrlimi lici ili stvorenji nadzemnimi.

Još nisam pravo usnuo, kad mi se ukaže slika prijatelja moga, padšeg s ruke izdajničke, te mi tužnim glasom progovori: Nebilo ti mira i počinka, dok si prijatelja neosvetiš.

Sveta gora.

Sveta goro, sveta
Tvrdjo kaludjerâ
U tebi se spasi
Knjiga, krst i vjera

Mnogo li si znoja
I blaga propila.
S kojim te slavjanska
Pobožnost hranila.

Slavjan te posveti,
Slavjan te ukrasi
A ti jadna hoćeš
Sada grčka da si.

Sjeti se, o goro!
Klimenta i Save,
Pa podigni opet
Slavjanske zastave.

Balkan.

Planino ti stara,
Bugarski Balkane!
Kad će opet sunce
Tvoje da osvane?

Gdje su silna carstva
Kruna, Simeona,
Asjena, Samujla,
Gdje su, gdje su ona?

Kamo duh Kirila,
I umna Metoda?
S pismom koj i vjeru
Svim Slavjanom poda?

Sve satreše Turci
Ne bilo im traga
Oj, planino, kad ćeš
Starog slomit vraga?

Dalmacija.

Aj more jadransko!
Slavo ti Hrvata,
Prije neg’ tudjincu
Sám otvori vrata.

Ti si ono blago
Koje sav sviet lovi,
Na kom se dieliše
Carstva i svietovi.

Hrvatska.

Velebite veli!
Koji sried sriedine,
Pašeš kamen-pásom
Bratske pokrajine.

Ti si vidio slavu
Hrvatskih kraljevâ
Gledao si tuge
S desna, kô iz ljeva.

Čestokrat si krvcu
Potokom sisao,
Kad je Hrvat mačem
Na noge ustao.

Dao Bog, da gledaš
Slobodna Hrvata,
Od Bojane rieke
Do starih Karpatâ.

Slovenija.

Triglave! Triglave!
Čuvaru jezera,
Krst od kuda slavske
Bogove potjera.

Ti si gledao bunu
Epula, Batona
Slavu Ljudevita,
Pobjedu Samona.

Seljana si gled’o,
Kom na stolcu svomu
Klanjahu se knezi
U slovenskom domu.

Daj da se nagledaš
I buduće slave,
Složnu kad Sloveniju
Na noge postave.

* * *

Heleni, Heleni!
Od prastarieh lieta
Mudri učitelji
Čitavoga svieta.

Od kada padoste
Pod bič Carigrada
Zloba i lukavstvo
Um i duh vam svlada.

Bosna.

Bosno, tužna Bosno!
Zemljo ti grobova,
I gradova silnih
Bez blaga i krova.

Zibko ti izdajstva
Vjere i naroda,
Leglo viečne svadje,
S kom brat brata proda

Una tebe veže
S jedne bratske strane
Drina tebe vodi
U zemlje poznane.

Kreni ledja Meki
I azijatskom skotu
Te pomogni oprat
Slavjansku sramotu.

(Povjestne pjesme I. Kukuljevića od g. 1874.)

Exclamatio. Uzklik, želja, kletva, zakletva ili prisega: sve to proiztiče iz dubljine čustva. Zakletva biva od prevelike žudnje, kad hoćemo druge u istini čega da uvjerimo. Kletva se upotrebljuje samo u gnjevu ili očajanju, i za to smotreno. Primjeri: Da grješna naroda! naroda ogrezla u bezzakonju! sjemena zlikovačkoga sinova pokvarenijeh! ostaviše gospoda, prezreše sveca Izrailjeva odstupiše natrag (Sveto pismo: Isaia gl. 1. vers. 4. Daničić.)

Još povade obojudne mače,
Okrenu ih u zemljicu vr’ sma:
Krv mu niz mač mjesto vražje tekla,
Tko uzmakne, ili se pokori.

(S. Milut.)

Ljuto kune sva Bugarska zemlja:
Duše vam se za rebra pripekle,
Božijega ne vidjele lica,
Nemogle se očistjeti vječno!
Rod vas kletvam pregruzio ljudski,
Ustopce vam zajmi vraćali se,
Odužit se nikada nemogli,
To l’ utješit nutrost plačnu igda!

(Milut.)

Pitanje (upros). Pitanje je u obće, kad se tko pita za privolu našega mnienja, našega nazora o kojoj osobi ili stvari. Pitanja su ili glagolska i partikularska. Glagolsko je pitanje, kad se počima izreka glagolom, koji ujedno mjesto upitne čestice stoji, n. pr.: Hoće li Rade uviek tako biti, na oružju danom, noćju bditi, tjerajući Turke u poćeru? Može li ti pomoći učenje pravila bez primjera? Partikularsko je pitanje, kad se izreka počima upitnom česticom te se od odgovora očekuje nadopunjenje misli; n. pr.: Šta je danas čovjek siromašan bez imetka? Kako i čim je to postigao?

Estetičko pitanje zovemo ono, koje ne traži odgovora, no tek se pod vidom čini, da bi se pazljivost većma pobudila, a kadkad sobom i odgovor zaključuje. Primjeri: Kakvi biše to užasni prestupi, što izriše ovome prestupniku bezdnu stradanju, koja će ga progutati? Što podžegoše osvetan oganj, koji će ga najposlje strošiti? Nije li oskvrnio on svoje tielo? Nije l’ okaljao ruke svoje krvlju nevinih? Udovicu i sirotu nije li učinio žrtvom nepravda svojih? Nije li bio čovjek bez pravila, bez karaktera, bez duše, čudovište grieha? (Masiljon u besedi o bogatome.)

Vas, koji ste vikli tome
Boraviti triezne dane,
Tko vas haje, plode l’ krši vinom?
Tko vas haje ploda l’ krši žitom?
Tko vas haje, plode l’ krši svilom?
Dok po vrelieh hladne vode ima;
Dok po dragah bujna stada mûču;
Dok po brdieh sitna krda bleje?
»Harač, harač!« Od kud raji harač?
Od kud zlato, koji krova neima,
Mirna krova, da ukloni glavu?
Od kud zlato, koji njive neima,
Nego Tursku svojiem znojem topi?
Odkud zlato, koji stoke neima,
No za tudjom po brdieh se bije?
Odkud zlato, koji ruha neima?
Odkud zlato, koji kruha neima?

(Smrt Smail-Age Čengića spjevao I. Mažuranić.)

Dje pogibe slavni kneže Lazo?
Dje pogibe stari Jug Bogdane?
Dje pogibe devet Jugovića?
Dje pogibe Miloš vojevoda?
Dje pogibe Vuče Brankoviću?
Dje pogibe Banović strahinja?

(II. knj. 45., 165. str. Vuk Stef. Karadžić.)

Kome: jaoh? kome: kuku? kome svadja? kome vika? kome rane ni za što? kome crven u očima? koji sjede kod vina, koji idu te traže raztvorena vina.

(Sal. gl. 24. vers. 29. Daničić.)

Perifraza (opis). Figura riečmi neupravnimi izražena mjesto upravnimi, ponajviše likom iz života za neživotne pojme ili likom poznatijim mjesto manje poznatim.

Tuj imamo ponajprije šaljivu perifrazu, kojom se veli: ljeskova mast = batine; lozova juha = vino; ubraditi koga bez igala = opiti; podkovati bez klinaca = po tabanih izbiti; udario ga, kud se teoci vežu = po vratu.

Za frazu navedimo samo nekoliko zastupnica. Koliko sgodno naš narod n. pr. veli: likom koga opasati ili u suho groždje opremiti = upropastiti; koli krepko: mehku postelju pod koga podvući = oblaskati ga; za pojas koga zadjeti = biti pretežniji od njega.

Dubitatio (dvojba) zove se ona figura, kad se ne zna, šta bi čovjek rekao ili držao o kojoj osobi ili stvari.

Gospodaru, pogorjeli smo; sve smo izgubili; možemo li se ikada više dobru nadati? Kako da te dam, Jefreme? da te predam Israilju? kako da učinim od tebe kao od Adame? da te obratim, da budeš kao Sevojim? Uztreptalo je srdce moje u meni, uskolebala se utroba moja od žalosti. Neću izvršiti ljutoga gnjeva svojega, neću opet zatrti Jefrema; jer sam ja Bog a ne čovjek, svetac usred tebe; neću doći na grad. (Prorok Osija, gl. 11., vers. 8–12. po Daničiću.)

Confessio (izpoviest). Kad se što izpoviedi i prizna, što mu se ne čini ugodnim; n. pr.. Gle, ja sam malen, šta bih ti odgovorio? Mečem ruku svoju na usta svoja. (Hiob, gl. 39. vers. 37. Daničić.)

Concessio (dopuštenje). Kad se protivniku u čem popusti ili što dopusti, ali uz ogradu tako, da onda tim jače uzmogneš braniti svoje nazore ili misli.

Na pr.: A Hiob odgovori i reče: Zaista, znam, da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti prav pred Bogom? Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuće na jedan.

Anadiplosis. Ako se rieč, kojom smo zaključili prvi stavak, odmah ponovi na početku druge izreke, to se zove anadiplosis; na pr.: Jeste li zaboravili zla otaca svojih i zla careva Judinijeh i zla žena njihovijeh, i svoja zla i zla žena svojih, koja počiniše u zemlji Judinoj i po ulicamo Jerusalimskim? (Prorok Jeremija, gl. 44. vers. 9. Daničić.) – Da, gospodaru, mi bijasmo braća, braća po krvi vezom nerazdružive prirode. Njegov život bijaše pun ljubavi, ljubavi za mene do groba hladna. (Schiller.)

Admiratio (udivljenje). Kad dolaze izvanredne velike ili neslučene stvari, zove se admiratio; n. pr.: Kako pade s neba, zvijezde danice, kćeri zorina? kako se obori na zemlju, koji si gazio narode? (Isaija gl. 14. vers. 12. Daničić.)

Antitheton (protimba). Kad se nekoje protivne stvari postave jedna proti drugoj, da se tim većma iztaknu, zove se antitheton; na pr.: Za malo ostavih te, ali s velikom milošću pribraću te. U malom gnjevu sakrih za čas lice svoje od tebe, ali ću te vječnom milošću pomilovati, veli izbavitelj tvoj Gospod. (Isaija gl. 54. vers. 7. i 8. Daničić.)

Hypotyposis (opisivanje). Kad se što tako živahno slika ili opisuje kano da to na svoje oči gledaš, zove se hipotiposis; n. pr.: Jesi li ti dao konju jačinu? jesi li ti okitio vrat njegov rzanjem? Hočeš li ga poplašiti kao skakavca? frkanje nozdrva njegovijeh strašno je. Kopa zemlju, veseo je od sile, ide na susret oružju. Smije se strahu i ne plaši se niti uzmiče izpred mača. Kad zvekeće nad njim tul, i sijeva koplje s ulica. Od nemirnoće i ljutine kopa zemlju, i ne može, da stoji kad truba zatrubi. Kad truba zatrubi on vrišti, iz daleka čuje boj, viku vojvoda i poklič. (Hiob, gl. 39. vers. 22–29. Daničić.)

Interruptia (prekidanje) je nastavljena elipsa te je posljedica žestoka čustva.

»Ostavi moju kćer na miru; njoj će biti neopisano milo, kad čuje, da ju je onaj ostavio, koji je ni braniti nije vriedan. Ona je za junaka, čovjeka odvažna, a ne, ne« – (J. S. Popović.)

Wer mir Bürge wäre! Es ist alles so finster! Verworrene Labyrinthe! Kein Ausgang, kein leitendes Gestirn! Wenn’s aus wäre mit diesem letzten Odemzuge, aus wie ein schales Marionettenspiel? (Schiller.)

Inversio dolazi jako često u govoru, a sastoji se u tom, da se obični red rieči preokrene. Zato se inversio obično zove preokrenuto redanje rieči.

Ne budi samo pred Bogom iskren, nego mu se i pokoravaj. Više se ruža razpupoli i razširi na suncu, ali samo jedna ide, uviek za suncem. (Jean Paul.)

Es ist besser, das geringste Ding von der Welt zu thun, als eine halbe Stunde für gering halten. (Goethe.) Der Schwache und Lahme bedarf einer Stütze oder Krücke, und welcher Mensch ist in keinem Zeitpunkt seines Lebens schwach? In diesem Fall ist es gut, eine Krücke zu haben, an der man gehen kann; gleichwohl ist es unläugbar besser, ohne Krücke zu können. (Wieland.)

»Zar moram ja sam niemim i bez pjevanja biti?« reče uzdišuć labud potiho sam u sebi te se kupaše u najljepšem sjaju večernjega rumenila: »skoro ja sam samcat u čitavome carstvu prnata jata?« (Herder.) Što duguješ radniku, kad više nemože raditi ili kad nebude više posla zanj? Što čovjeku, kad više nije za posao? (Schiller.)

Parenthesa se razlikuje od umetnute uzporedne i podredne izreke, jerbo stoji za se neodvisno posred stavka, da jedan ili drugi dio stavka bolje razjasni. Parentheza se može i izostaviti, a tim se smisao stavku ni malo ne oslabljuje niti ne potamnjuje.

»Kao što mi ura kaže čase, bije sate, a sunce mi broji godine; tako živeć – znam dobro – približujem se smrti.« (Schleiermacher.)

Correctio (popravak) sastoji se u tome, kad govornik ono, što je već rekao, opozivlje, ali ne za to, da ne bi bio istinu govorio nego s toga, da istu stvar kaže, drugimi riečmi krepčije, jasnije i pravije. N. pr.: »Cio srbski narod, no šta rekoh? cio slavenski narod obratio je na nas svoj željni pogled.« (Gruić.)

Hier steh’ ich in der Allmacht Hand und schwöre und schwöre Ihnen, schwöre ewiges – o Himmel, nein! – nur ewiges Verstummen, odch ewiges Vergessen nicht. (Schiller.)

Čemu se većma čudi začudjen narod, nego kad vidi pače i mrtve uskrsnule, kao i nemoće bolestnike probudjene! (Klopstock.)

Elipsa. U elipsi ne dolazi pogovr (predikat) ili subjekt ili napokon kopula. N. pr.: Mladost ludost, starost slabost. (Ovdje smo izostavili kopulu je.) Ako (ideš) u goru, vuci (ondje su). Tko o čem (govori), a baba o uštipcih. Na pr.: Reci koju (rieč) i t. d. Uz to sačinjava sačinjava elipsa s aposiopesom i s tako zvanim manjkavim stavkom trias pokraćenih samostalnih izreka.

Primjer za elipsu: Beklagenswerther Mensch, der mit dem edelsten aller Werkzeuge, mit Wissenschaft und Kunst, nichts höheres will und ausrichtet, als der Taglöhner mit dem schlechtesten! (Schiller.)

Aposiopesa. U njoj se misao ne izrazuje podpunoma, jerbo se od velike strasti naglo sam zasutaviš ter u strahu, da ne rekneš previše, ostavi se čitatelju ili slušatelju, da si on popuni misao. Ovamo ide i manjkavi stavak, koji se samo radi udobnosti ili s inih razloga stilističkih izpusti, jer se sam po sebi razumije.

Primjer: Hektor Achilla očekivajuć govoraše sam sa sobom: ali da sbacim sa sebê štit i kacigu te da sulicu osovim uz zid, pohitim neporočnomu Akilu u susret i obećam mu Jelenu i posjed i sve, tako bo htjede nekoć Aleksander vodjen u prostranih brodovih proti Troji, što i bi našoj borvi prvim povodom, da sve odvede k sinovom Atrejevim; i narodu od Agra, da razdieli, kolikogod očekuje grad tuj, a ja zatim, da si prisežem poglavice Troje, da mi se ništa ne zataji, ne, da se dvostruko podieli sve, štogod mili taj grad dobra hrani u stanovih svojih: – ali čemu za boga pobudjiva srce takve misli u meni. (Prev. Hom. Iliad.)

Epanorthosis (popravljanje). Kad govornik rieč svoju natrag uzima i rekao bi sebe popravlja, u čem se je prenaglio; n. pr.: Jesu li Jevreji? i ja sam; jesu li Izrailjci? i ja sam; jesu li sjeme Avramovo? i ja sam. Jesu li sluge Hristove? (ne govorim po mudrosti) ja sam još više. Više sam se trudio, više sam boja podnio, više puta sam bio u tamnici, mnogo puta sam dolazio do straha smrtnoga. (Poslanica druga Korinč. sv. Pavla gl. 11. vers. 22–24. Vuk Stef. Karadžić.)

Prolepsis (occupatio ili anteoccupatio). Kad se prigovoru, štono ga vidiš, unapred vješto i umjetno predusretne. Na pr.: Šta ćemo dakle reći? Hoćemo li ostati u grijehu, kako ćemo još življeti u njem? (Posl. Rimlj. sv. apost. Pavla gl. 6. Vuk Stef.)

Distributio (razglabanje). Kad se radi jasnoće koja stvar na pojedine dielove razstvori; n. pr.: »Mnogo puta sam putovao: bio sam u strahu na vodama, u strahu od hajduka, u strahu od rodbine, u strahu od neznabožaca, u strahu u gradovima, u strahu u pustinji, u strahu na moru, u strahu medju lažnom braćom; u trudu i poslu, u mnogom nespavanju, u gladovanju i žedji, u mnogom pošćenju, u zimi i golotinji; osim što je spolja, navaljivanje ljudi svaki dan, i briga za sve crkve. Ko oslabi i ja da ne oslabim? Ko se sablazni i ja da se ne raspalim? Ako mi se valja hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti.« (Sveto pismo: sv. Pavao Korinčanom u posl. II. gl. 11. vers. 26–30. Vuk Štef. Karadžić.)

Synonymia. Dva ili više jednakih izraza jesu synonym. Površno promatrajuć čini se, da isto znače, ali pobliže razabiruć daju se medju njima opaziti tanke razlike. Sinonima se upotrebljavaju, kad se hoće, da se što krepčije i jasnije izrazi. Sinonima su i u narodu obljubljene figure, kako se to vidi iz premnogih narodnih poslovica i fraza. (Miklošić.)

Primjeri: Umijte se, očistite se, uklonite zloću djela svojih iz pred očijuh mojih, prestanite zlo činiti. Učite se dobro činiti, tražite pravdu, izpravljajte potlaćenoga, dajite pravicu siroti, branite udovicu. Tada dogjite, veli Gospod, pa ćemo se suditi: ako grijesi vaši budu kao skerlet, posta će bijeli kao snijeg; ako budu crveni kao crvac, posta će kao vuna. (Prorok Isaija u gl. 1. vers. 16–19. po Daničiću.)

Parrhesija jest, kad se koja omrznuta stvar kaže, ali nastoji ublažiti te poljepšati; n. pr. Čujte moj odgovor, i slušajte razloge usta mojih. Slušajte dobru besjedu moju, i neka vam ugje u uši, što ću iskazati. Evo, spremio sam parbu svoju, znam, da ću biti prav. Ko će se preti sa mnom? da sad umuknem, izdahnuo bih. (Hiob, gl. 13. vers. 13., 17., 18. i 19. Daničić.)

Praeteritio (prelaženje). Kad se o kojoj stvari upravo ništa ne kani kazati, ali se ipak mimogred toliko napomene, koliko je nuždno; n. pr.: I šta ću još da kažem? Jer mi ne bi dostalo vremena, kad bi stao pripoviedati o Gedeonu, i o Varaku i Samsonu i Jeftaju, o Davidu i Samuilu, i o drugijem prorocima.

Paradoxon ili paradoxa. Ova figura predstavlja sud tako, da je, akoprem prividno neistinit, s druge strane promatran, ipak istinit. Mnoge sentencije, izreke velikih muževa, a i mnoge poslovice pričinjaju se paradoksami. Na pr.: sudbina dade često čovjeku melem prije nego ranu. (Jean Paul.)

Zeugma je, kad se jedna rieč proteže na dva različita izraza, dočim samo valja za jedan izraz, ili kad se jedan pogovor proteže na dva različita subjekta. Ta figura nastaje obično, kad se izreke stegnu, što ne riesi sloga. Na pr.: Ja ću mu mlieka i cvieća posuti na grob.

Hendiadys se u tom sastoji, kad se dvie rieči uzporede, koje samo jedan glavni pojam sačinjavaju, a inače stoji jedna prama drugoj u podredjenom odnošaju. Na pr.: Žrtvujemo iz zlata i zdjelica, namjesto iz zlatnih zdjelica.

Anakoluthia nastane, kad se iz pravilno poredanih izreka izadje.

[1. pad.] Sunce sa svojim neizmjernim djelovanjem, mjesec i zviezde, klijanje i rastenje i promjena dana u noć i obratno – [4. pad.] sve to nastojaše sin prirode u svom smislu protumačiti.

(Namjesto [1. pad.] sve se to nastojaše po sinu prirode i t. d. protumačiti.)

Postepenost (gradacija). U njoj sila izraza sve postepeno raste od izraza slabijega na jači, i od malo važnijega na važniji i obratno; n. pr.: I na samo ovo okrenite sve staranje svoje, da pokažete u vjeri svojoj dobrodjetelj, a u dobrodjetelji razum. A u razumu uzdržanje, a u uzdržanju trpljenje, a u trpljenju pobožnosti. A u pobožnosti bratoljublje, a u bratoljublju ljubav. Jer kad je ovo u vama, i množi se, ne će vas ostaviti lijene nití bez ploda u poznanju Gospoda našega Isusa Hrista. (Druga posl. sv. Petru vers. 5 – 9. Vuk Štef. Karadžić.) – »Drzkost je gradjanina rimskoga vezivati; bezakonje je, na muke ga metati; bratoubijstvo ubijati ga; a šta da rečem na krist ga razapinjati?« (Cicero prot. vjer.)

Anafora. Kad se jedna ista rieč na početku više izreka opetuje, to se zove anafora; n. pr.; Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko. Blago onima, koji plaču, jer će se utješiti. Blago krotkima, jer će naslijediti zemlju Blago gladnima i žednima pravde, jer će se nasititi. Blago milostivima, jer će biti pomilovani. Blago onima, koji su čistoga srca; jer će Boga vidjeti. Blago onima koji mir grade, jer će se sinovi Božji nazvati. Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko. Blago vama, ako vas uzasramote i usprogone i reku na vas svakojake rgjave rieči lažući, mene radi. (Sv. evangjelje po Mateju gl. 5. Vuk Štef. Karadžić.)

Epizeuxis. Kad u istoj izreci jednu te istu rieč dva ili višekrat opetujemo, to se zove epizeuxis; n. pr: I vikahu jedan drugomu govoreći: svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. (Isaija gl. 6. vers. 3. Daničić.)

Epanalepsis. Kad prvu rieč u izreci opetujemo na kraju iste izreke t. j. kad njom zaključimo stavak, to se zove epanalepsis; n. pr. Hvalite Boga u svetinji njegovoj, hvalite ga na tvrdji slave njegove. Hvalite ga prema sili njegovoj, hvalite ga prema visokome veličanstvu njegovu. Hvalite ga uz glas trubni, hvalite ga uz psaltir i gusle. Hvalite ga s bubnjem i veseljem, hvalite ga uz žice i organ. Hvalite ga uz jasne kimvale, hvalite ga uz kimvale gromovnê. Sve što diše, neka hvali Gospoda! Aliluja! (Psal. 150. Daničić.)

Epifora. Kad se jedna ista rieč na kraju više izreka opetuje, onda postaje epifora; n. pr.: Združujte se, narodi, ali ćete se potrti; čujte svi, koji ste u daljnjoj zemlji: oružajte se, ali ćete se potrti; oružajte se, ali ćete se potrti. (Isaija gl. 8. vers. 9. Daničić.) Jer će doći zatrti i zatrti zemlju Misirsku; ko bude za smrt, otići će na smrt; ko za ropstvo, u ropstvo: ko za mač, pod mač. (Jeremija gl. 43. vers. II. Daničić.) – Vidjeh te i ne proplakah; srce me bolilo od žalosti, no ja neplakah; već mi je krv tekla od silnih i nesmiljenih udaraca; pogledah opet na te, ali neplakah. Uhvatiše me, ja se ne dam; svezaše me, ja se ne dam; odvezoše me, ja se ne dam; povališe me, ja se ne dam.

Asindeton. Kad pisac od prevelike navale čustva u nestrpljivoj hitnji na svake sveze (veznike) zaboravlja ili hotomce izpušća, postaje asindeton; n. pr.: »Dokle (će) junačtvo, poštenje pod kivnim propadatí nožem? Svake bez obrane, osvete pravedne, naknade, kazni?« (M. Svetić.)

Polisindeton. Kad pisac nagomilava sveze, da bûdi u čitaocu veću pazljivost na neku predstavu, ali se pri tom naglo ponavlja jedan te isti veznik u sglobu izreka, postane polisindeton. Od sroka (rime) se tijem razlikuje, što opetujuća rieč mora biti samo čestica: veznik, predlog, prislov ili uzkličnik; n. pr.: Djeca njegova nek se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina. (109. psal. vers, 10. Daničić.)

Čuj molitveni glas moj, kad vapim k tebi, kad dižem ruke svoje k svetoj crkvi. Nemoj me zahvaliti s grješnicima i s onima, koji čine nepravdu, koji s bližnjima svojima mirno govore, a u srcu im je zlo. Podaj im, Gospode, po djelima njihovijem, po zlome postupanju njihovu; po djelima ruku njihovijeh podaj im, podaj im što su zaslužili. (Psalm. David. 28. vers. 2., 3. i 4. Daničić.) – »Obraz i zakon i crkvu i svetci pogaženi javno.« »Tajno se spremiše ljudi i žene i djeca i starci.« (M. Svetić.)

Parallela i parallelismus. U paralleli se predstave i misli izrekâ jedna na proti drugoj poredaju. Kod prispodobe se radi samo o jednakosti u jednoj točki, a u paralleli moraju sve pojedinosti predstava biti uzporedne. Parallelismus se često u sv. pismu nalazi, gdje se ista misao u dvieh îzrekah dvakrat ali svaki krat na drugi način izrazuje.

Primjer za parallelu: O kako bi rado bio takov, kakve ste vi drage pčelice! – – – Da mi je tako brzo, tako sretno na znanstvenom polju, tako daljeko ići kako vi; da sam tako stalan u marljivosti i sposoban od naravi ići od umeće do umieće, kako vi od polja na polje, da vjerne prijatelje korišću razblažim, a neprijatelja žalcem porazim. (Götz.)

Parallelismus: Već sam bio smrti u naručaju; groze su me podzemskih ponora hvatale; rieke su me dubline podzemske strašile; već sam bio u zankah smrti. – Tada zavapih u stisci gospodu – Bogu momu zavapih. Gospod usliša glas moj u svetištu svojem; njemu do ušijuh dopre vapaj moj. (Fr. L. Stollberg.)

§. 27. Glavne vrsti sloga.

Pošto svaki čovjek ima svoj poseban slog, koji nosi biljegu njegova duha i značaja, to zavisi slog u glavnome od dotične osobe, ali uz to i od predmeta, o kojem je govor kao i od okolnosti, u kojih se govori ili piše. S toga se slog, buduć da mu je glavnom svrhom ili pouka ili zabava, ganuće (tronuće), dieli na troje: na nizki, jednostavni, iliti prosto narodni (pučki), na srednji ili plemenitiji i na viši ili uzvišeni slog.

Jednostavni ili prosto-narodni slog.

Ova se vrst sloga zove latinski: genus dicendi planum et summissimum, tenue, attenuatum. Jednostavnomu ili nizkomu slogu misao je glavnom svrhom, a glede načina glavnom mu je zadaćom težiti za jednostavnošću, shvatljivošću, lahkoćom i čistoćom. S toga ne dopušta ova vrst sloga mnogo novih i visokih misli, niti smielih metafora, niti biranih izraza, a još manje velike izreke ili perijode. Nesmiju niti zakučaste misli u prenesenu smislu niti izreke u srokovih smetati glavnu svrhu ote vrsti sloga, već mu ima biti glavnim uresom prirodni tok govora, ljubežljivosti, jedrina i krepkost, te razumljivost kakova je u svakdanjem govoru. Napokon se ima izključiti sve, što osobita truda i pripravljanja stoji, riečju: sve, što bi slušaocu ili čitatelju otežčavalo brzo shvaćanje. Ovaj se slog iliti stil upotrebljava osobito kod podučavanja i u tako zvanoj družtvenoj prozi kanoti su: pripoviedanja, tumačenja, razjašnjivanja, listovi iliti pisma, opisivanja i t. d. To su u kratko sva svojstva i obilježja pučkoga iliti prostonarodnoga sloga. U tom se osobito svojom preciznošću i jedrinom misli i govora odlikuje naš hrvatski puk naposeb u Krajini i Dalmaciji. Razumjeca se po sebi, da bi pogriešio onaj štilista, koji bi proste i nepristojne izraze upotrebljavao, jer bi se prostonarodni i pristojni slog izvrnuo u prostački. Mnogi osobito mladi štilista grieši o tom prečesto, kad hoće, da bude popularan.

Primjeri prostonarodne proze:

Očina zakletva. Bio jedan starac, pa imao tri sina i jednu kćer. Kad dodje vrieme, da starac umre, on dozove svoja sva tri sina, pa ih zakune, da sestru dadu prvome, ko dodje, da je prosi, makar ko bio. Kad bo smrti očinoj prodje neko vrieme, dodje jedan starac na dvokolicama, te zaprosi djevojku. Dva starija brata ne htjednu mu je odmah dati, gdje je star i siromah, ali najmaldji navali, da je dadu opominjajući ih očine zakletve na samrti. I tako je dadu za starca, i starac je odvede svojoj kući. Poslije nekog vremena otide najstariji brat sestri u pohode; kad tamo, a to kuća velika ne može bolja biti. Sestra se vrlo obraduje, kad vidi brata; i kad je brat zapita, kako živi, ona mu odgovori: »Dobro, ne može bolje biti.« Kad je brat sestri došao, starca nije bilo kod kuće, ali malo čas dodje i on, i vrlo mu milo bude, kad vidi šuru, pa mu reče: »Častit ćemo se i veseliti, samo najpre da ideš na mome konju, da mu doneseš trave, ali ondje da nakosiš gdje konj zakopa nogom, a ne gdje je tebi volja.« Šura mu reče: »Dobro; zete, hoću.« Pa onda uzjaše na konja i otide. Idući tako dodje na srebrnu ćupriju (most); kad sagleda ćupriju i vidi, da je od sva od srebra, polakomi se, pa sjaše s konja, te iztrgne jednu srebrnu talpu (dasku, planku), govoreći: »Mogu se pomoći.« Po tom nakosi trave, gdje je njemu volja bila, nečekajući, dokle konj nogom zakopa, pa uzjaše opet na konja i vrati se natrag. Došavši kući, namiesti konja u konjušnicu, i metne travu predanj, pa otide u kuću. Kad dodje u kuću, starac ga zapita, je li namirio konja, i jede li konj travu, a on odgovori, da jest i da jede. Onda starac reče: »Dobro, da vidim i ja.« Pa izidje u konjušnicu; kad tamo, a konj nije ni takao. Starac pozna, da trava nije nakošena onako kao što je on kazao; zato odmah izprati šuru neugošćena, da ide od kuda je i došao. Onaj došavši kući, ne kaže braći svojoj, kako je kod zeta prošao, nego rekne srednjemu bratu: »Pozdravio te zet, da mu i ti ideš u goste.« Poslije nekoga vremena otide srednji brat sestri u pohode: ali i on prodje kao i onaj prvi: i njega pošalje zet onako po travu, a on kad dode na srebrni most, polakomi se kao i onaj, te iztrgne jednu srebrnu talpu, a ne nakosi trave, kao što mu je zet rekao, nego po svojoj volji. Kad se vrati k zetovoj kući, zet i njega uhvati u laži i pošalje kući neugošćena kao i prvoga. Kad i on dodje kući, ne kaže nikome, kako je prošao kod zeta, nego rekne najmaldjemu bratu: Pozdravio te zet, da mu ideš u goste.« Poslje nakoga vremena otide i najmladji brat. Sestra kad ga ugleda, vrlo se obraduje, pa mu reče: »Samo, brate, nemoj da učiniš, kao što su naša braća učinila.« On nije znao, šta su oni učinili, a ni sestra mu nije htjela više ništa kazati, do samo to. Kad dodje zet kući, i on se šuri vrlo obraduje, pa mu reče: »Častiti ćemo se i veseliti, samo idi najpre na mome konju te mu donesi trave, ali gdje konj nogom zakopa, ondje da nakosiš, a ne gdje je tebi volja.« On uzjaše na konja i otide po travu. Kad dodje na onaj most (ćupriju), začudi se njenoj krasoti, ali mu čisto žao bude, što mu ne ima i onih dviuh talpa, pa kad dodje na sredinu (sredu), pogleda i s jedne i s druge strane, i vidi izpod njega, gdje u jednom velikom kotlu (kazanu) ključa voda, i u njoj se kuvaju ljudske glave, a orlovi ih od ozgo čupaju. Zatim prešavši preko mosta, dodje u jedno selo, i prolazeći krozanj, čuje sa svijuh strana pjevanku i veselje, pa se začudi, gdje sve selo pjeva i veseli se, te zapita jednoga: »Kako je to, brate, u vas sve veselo?« A onaj mu odgovori: »Za što ne bi bilo, kad nam je svaka godina rodna i svega imamo izobila.« Kad izidje iza sela, nadje na putu dvie kučke, gdje se kolju jednako: pa ih stane razvadjati, ali nemogavši ih razvaditi, okani se i otide dalje. Idući tako dodje u drugo selo i prolazeći krozanj vidi, gdje je u njem sve žalostno i plačno, pa reče jednomu: »Ja prodjoh kroz jedno selo i vidjeh sve veselo, a za što je u vas sve tako žalostno?« Seljak mu odgovori: »Kako neće biti žalostno, kad nas tuča tuče svake godine, pa nemamo ništa.« Kad izidje iza onoga sela, nadje dva bravca, a oni se jednako kose. On ih stane razvadjati, ali zaludu, i nemogavši ih razvaditi, ostavi ih i podje dalje. Najposlje ga konj donese na jednu prekrasnu livadu. Kad budu na sred livade, konj stade, pa zakopa nogom, a on skoči s konja i nakosi trave, pa se vrne natrag kući. Kad dodje kući, uvede konja u konjušnicu, pa mu položi travu, a konj odmah stane jesti. Zet kad vidi, da mu je šura konja namirio, vrlo mu bude milo, pa mu reče: »Ti si moj šura; sad ćemo se veseliti i gostiti.« Pa onda sjednu za trpezu i stanu večerati. Za večerom reče mu starac: »Sad da mi kažeš, šta si vidio?« Á on mu odgovori: »O moj zete, izkazati se ne može, šta sam vidio. Prvo sam vidio srebrn most, vrlo liep, ali je nagrdjen, gdje mu ne ima dvijuh talpa. Tko ono uze, ubio ga živi bog!« Starac mu na to rekne: »Ono su tvoja braća ukrala: kako su učinili, onako su i prošli. Nego mi kazaj, šta si drugo vidio?« Šura mu odgovori: »Na sriedi pod mostom (ćuprijom) vidio sam velik kazan (kotao), gdje ključa, i u njemu glave mrtvačke, a odzgo ih orlovi čupaju.« Na to zet reče: »Onaka vječna muka na onom svietu. Šta si još vidio?« Šura nastavi dalje: »Vidio sam selo sve veselo.« Zet mu na to reče: »One su ljudi Bogu po volji, svakoga rado dočekaju i ugoste, i siromaha ne tjeraju prazna izpred svojih kuća. Kazuj, šta si još vidio?« A šura mu dalje kaže: »Vidio sam na putu dvie kučke, gdje se jednako kolju.« Zet na to: »Ono su dvie jetrve. Šta si još vidio?« Šura odgovori: »Vidio sam drugo selo i u njem sve neveselo.« Starac mu reče: »Ondje ne ima nikakve pravde i nikakve sloge, niti znadu za Boga. Šta si još vidio?« Šura odgovri: »Vidio sam dva brava, koja se jednako kose.« Na to zet: »Ono su braća, koja se dobro ne žive. Kazuj, šta si još vidio?« Šura mu reče: »Vidio sam prekrasnu livadu. Ondje bih ti stajao tri dana, da se one krasote nagledim.« Na to zet reče: Onaki je raj onoga svieta; ali je težko do njega doći.« – Poslije toga još su se dugo gana gostili i veselili. Najposlje se šura digne da ide kući, a zet ga liepo opravi i s velikim darom i reče mu, da ga je odmah poznao, da je pošten čovjek, što je navalio, da se izpuni očina zakletva, i da će biti sretan, a braća njegova nesretna. (Narod pripov. str. 87. Vuk Štef. Karadžić.)

Djevojka brža od konja. (Narod. pripov.) Bila je nekaka djevojka, koja nije rodjena od otca i majke, nego ju načinile vile od snijega izvadjena iz jame bezdanje prema suncu Ilijnskome, vjetar je (nju) oživio, rosa je (nju) podojila, a gora listjem obukla i livada cvijećem nakitila i nariesila. Ona je bila bjelija od snijega, rumenija od ružice, sjajnija od sunca, da se take na svietu rudjalo nije, niti će se radjati. Ona pusti glas po svietu, da će u taj i u taj dan, na tome i na tome mjestu biti trkija, pa koji je (t. j. nju) mladić na konju preteče, da će biti njegova. Ovo se u malo dana razglasi po svemu svietu, te se prosaca skupi hiljade na konjih, da ne znaš, koji je od kojega bolji. I sam carev sin dodje na trkiju. Djevojka stane na biljegu, i svi prosioci narede se na konjih, a ona izmedju njih bez konja, nego na svojih noguh, pa im onda reče: »Ja sam onamo postavila zlatnu jabuku, koji najprije do nje dodje i uzme je (t. j. nju), ja ću biti njegova, a ako ja prva k njoj dodjem i uzmem je (nju) prije vas, znadete, da ćete vi svi mrtvi na onom mjestu ostati, nego pazite dobro što činite.« Konjanici svi se pogledaju i svaki se u sebe uzdaše, da će zadobiti djevojku, pa rekoše izmedju sebe: »Znamo odista (doista), da neće ona nijednome od nas na nogah odbjeći, nego netko od nas, a ko, toga će Bog i sreća danas pomoći.« Te tako, kad djevojka rukom u ruku pljesne (pljasnu), svi potekoše u jedan tren. Kad je bilo na pol puta, bogme djevojka odvojila bješe, jer pusti nekaka krila izpod pazuha. U to ukori jedan drugoga, te priošinuše i obodoše konje i pristigoše djevojku. Kad ona vidje, izvadi jednu dlaku iz glave, te baci i onaj isti čas uzraste strašna gora, da nisu znali prosci kamo će ni kuda će, no tamo amo te za njom, a ona opet daleko im odvojila, a oni obodi konje i opet je (tj. nju) stigoše. A kad djevojka vidje zlu i goru, pusti jednu suzu, dok buknuše strašne rijeke, te se za malo svi ne potopiše. Za djevojkom nitko više nepristajaše do samoga careva sina, te on plij na konju te za njom, ali pošte vidje, da mu je djevojka odmakla, zakle ju tri puta imenom božjim, da stane, i ona stade na onom mjestu, na kojem se nadje; onda ju on uhvati, te za se na konja vrže, i prepliva na suho, pa se uputi jednom planinom doma, ali kad dodje u najvišu planinu, obazre se, kad li mu djevojke neima. (Narod. pripovj. str. 103. skupio Vuk Štef. Karadžić.)

Suočenje obtuženika i svjedoka pred sudom. Sudac pita obtuženika: Poznavaš li, Nikola, ovoga čovjeka, koji prema tebi stoji?

Obtuženik. Tako da ne gospodaru! Poznavaju ga i Crnogorci i Primorci po crnu obrazu i po lažih; to je moj zakleti neprijatelj i tajni krvnik; onako mu Bog sudio!

Svjedok. Za što po crnu obrazu, bezočniče? Zato što si pošten, zvone ti verige oko papaka, kano ti što si davno zaslužio.

Obtuženik. Ovo sam dobio na veliku božju pravdu, ti si me na dušu ponio, – nego sbori, sad preda mnom, ako obraza imaš, i u oči mi bistro gledaj.

Svjedok. Ja, gospodo, okopavah kukuruz, dok začuh ne daleko od mene, gdje se dvojica u velike zavadjahu. Ostavih motiku, iztrčim na jedan brežuljak, da vidim što je, kad ugledam Nikolu, gdje na pasji način tuče pokojnoga Puru Gjurova, koji vikaše od težke nevolje; »Aj, igdje li ikoga za Boga! Bog me, gospodo, da mi je pokojni Puro i brata ubio, u oni čas ne mogah srcu odóljeti, nego potrčah u razvadju. Prije nego što sam ja k njima prispio, vidjeh pokojnoga Puru gdje vrže jednim kamenom na Nikolu, i zvešti ga u lievu obrvu, a eno mu se i sad poznava; a Nikola ni pet ni devet, nego ščepa malu pušku iza pasa, te u njega puškom zvek; pa otolje svoj put; ni kučki od lova ne mogahu ga stići. Pritrčah na Puru, koji još bješe teke živ, poznade me, kaza mi, tko ga ubi. Vidjeh, gdje mu krv iz žličice kutlja, odpašem ga i vidim ranu poviše žličice. Obložim ga zaludu u onaj čas lozovim perjem i utegnem pasom, pa zavičem, da mu čeljad domaća dodju, a ja sve kod njega, i na moje ruke izpusti dušu, a u težkoj onoj muki ništa drugo negovoraše, no preporučivaše dušu Bogu i angjelu Gavrilu i svemu kolu nebesnomu, i reče mi: Na težki amanet ostavljam ti svoju sirotčad. Prispješe u toliko njegovi i okukaše, i na onom je istom mjestu ostao, doklen su došli iz Kotora Kacamot, i kako pravo tako zdravo.

Obtuženik. O gospodo! o braćo! čuste li ga? o igdje li ikoga za krst častni! Čujete li lajavoga kusova i šarenoga kudrova, kako ti slično veze, a liepo laže. (Prema svjedoku.) Misliš li umirati i bojiš li se Boga, njegova te sila sapela, ali se ljudî ne stidiš? Kojima očima gledaš ove ljude, kojim li obrazom misliš medju ljude? Duša nema no jedna vrata, a ti ju hoćeš da izgubiš, samo teke da mojoj glavi paka dodješ, i da se izpuni ona tvoja ljetošnja prietnja, kad ti nisam htio dati djevojke, kad si ju prosio. Udri sokole tako, kako si počeo, palo ti je šake do zgode; ali se uzdam u jakoga Boga i u pravedni carski sud, da ću čist izići, a ti se, ako Bog da stiditi tih rieči.

A ja onaj dan, kad je pokojni Puro poginuo, nisam znao ni gdje mi je glava, nego me vas dan tresla groznica, kao što može svjedočiti glavar sela i svi moji susjedi; nego pokaj se i nenosi me na svoju dušu, od moje ti kuće Bog i sveti Jovan. (Ilirska čit. za višu gimnaziju.)

Seljak pripovieda pred sudom, kako mu je kuća obnoć pokradena. Pričat ću vam za svoju pogibio. Na dva dni prije Nikolja dne žena mi, da oprostite, pošla s kućnom čeljadi u rod na pir, a ja ostadoh sam samcat u kući. Večerao, što je Bog dao, prigrijao se k ognju, izštetio nekolike sinsije (lule) duhana, dok mi se zakunja (zaspati): sklopi me san, a ja na ono isto mjesto na pustinu se izvalim i zaspah kao zaklan. Bog me sam, gospodo, tvrda sna u prvi dušak a i oglunuo malo, ma kroza san čujem, nasrnuo šarov, a netko škrkoće okolo vrata, te ja skoči, sjedi i priušavaj, kad li sve više nasrtje. Onako bosonog i gologlav, uzmem nož i malu pušku, te na vrata. Noć tmasta, ne vidi se prsta pred okom, povičem: Tko si na vratih? noćas ti zla večer, kako i hoće! Ne odgovara nitko ništa, te ja opet drugom, a po tom takni šarova: Šarove, šarove! pust mu ostanuo. Učini se, da netko pobježe i ošinu psa na pasji način, jer ga stade krika. Da i koga imah u kući, hotíjah na dvor izići, ali me bješe, pravo vi reći, strah, jer mi je kuća na samo i podaleko od porodice, pa se bojim, da me ne utuku, da mi se ne zna krvnika, i da ne poginem bez zamjene. Te ja opet lezi i priušavaj, za mlogo i hoće san, da me prevari, kao što i sklopi na moj zli put. Sve na jednom čuh, gdje me dvojica priklopiše, jedan mi veže ruke, a drugi zaklopio usta, da ne vičem. Čujem gdje traže po kući i iznose. Pošto su uzeli sve, što su našli u pustoj (za zlotvorom) kući, pušte me onako svezana, a zavežu mi usta jednom krpinom, te ja tako čamlji do crne zore bez ikoga. Kukam i lelečem za svojom krvavom mukom, kršno mi se a i sramotno čini štetu i sramotu na jedan mah, na očigledice pregoreti; nu stisni pusto srce, opomeni se, da su me živa ostavili, i razaberi se onom starom poslovicom: Nedaj Bože koliko se trpit može. Svanu dan i sunce skočilo, evo ti mi jedne sinovične, da me nadje po običaju; diete od desetak godinâ zove me: Striko! o striko! a meni puče srce i promakoše trostruke suze, gdje joj se ne mogu odazvati, i zoveći me, dodje do mene. Kad me upazi, jer pomisli, da sam mrtav, ciknu diete, kao zmija izpod kamen, i kad vidje, da sam živ, prionu ručicama, smače mi krpu s usta, te tako joj rekoh, da mi i ruke odrieši, a da nebi nje, Bog i duša hotijah dušu izpustiti i bez pričestja i bez izpoviesti. Pošto ti se dobavim noguh, razaberem diete, uzmem oružje, pa izpred kuće vrzi puškom, a klikni: tko je vitez! Igdje li ikoga! U trenuć oka evo ti pet šest momaka oružanih, gdje trče i pitaju, što je? – Kako, što je? odgovorim im napunjujući i podprašujući pušku, da li ne vidite, da sam izkopan bez lieka? Kako? zlo te smelo! upitaju me, dok im kazah, da sam pokraden. Te mi za lupeži u potjeru bolje-bolje, bolje-bolje sve tragom, jer mi bjehu i jednu kravicu, da oprostite, odagnali. Srećom nadjosmo dobar trag, te za njimi, da nam duša prene, a sve sokoleći družinu: Ha braćo! za Boga jutros, ali ikad, – a ne prestaj moleći Roga i moje krstno ime, da mi uzkrsne i pomože, kao što i jest. Dodjosmo na vrh jedne glavice, pripjeh se na jedan kam, gledam izpod ruke, jer bješe sunce uprlo, tam amo, dok Bog dade, vidjeh jednom stranputicom četvoricu uprćenu i gdje tjeraju kravu, daleko dva puškometa. Vrgnem se puškom za njimi i zavičem: Stante gnjili nigovići, – te bolje, te bolje, te već da ih pristignemo. Pošto vidiše da ćemo ih pristignuti, jedan od njih svrati s puta s kravom, a mi ne vidjeli, te ih opet upazih, i vidimo samo trojicu, a ne četvrtoga i krave. Bježe i oni i negdje nam se u onoj gustoj šumi zametnuše, i tako ništa ne povratismo, niti koga od njih poznadosmo. A sad? pita me jedan od družine: »Zlo i naopako« odgovorim im ja, i pridodam: Ajdmo da kravu tražimo, ona će biti negdje u onih krševih svezana. Družina mi se počnu rugati, ali zato ništa. Malo natrag dodjemo i na ono mjesto, gdje nam ne poznani lupež svrnu s kravom; pripnem se na jedan visoki oštri krš, i zavičem što god me mah naneše: Roge! Roge! dok ona iz nekakve prodoli: muu, muu, rekao bi, da mi s plačem odzivlje; ma ništa ne znam na koju stranu, te ja opet zovni dva tri puta, a ona isto, te tako po nje glasu nadjoh ju svezanu za jednu lipu. Kad ju vidjeh, proliše me suze, izljubih ju kao osvem krsta čeljade, i š njom dodjoh doma. Meni su, gospodo, ponieli što valja 100 talira, i mogu se bez grjehote zakleti, i izkopali su me siromaha. Bog me, gospodo, komarcu izvuci nogu, eto crieva na dolinu. Preporučivao sam po Primorju i po Crnoj Gori na kumove i na prijatelje, da potraže, i obećao jaku sočbinu (nagradu), i evo do danas nikakva glasa, i uzdam se, kaonoti prava muka da mi neće tako bezbrižno propanuti; ali kako se govori: Težko onomu, komu se iz pliena vrće, i oprostite, jadim se samo teke, da mi nije na srcu. (Ilir. čit. knij. Il.)

§. 28. Srednji ili plemenitiji slog.

Srednji ili plemenitiji slog zove se latinski: genus dicendi mediocre, medium temperatum. Ovaj slog sačinjava nekim načinom sredinu izmedju jednostavnoga i uzvišenoga (sloga). Od prostonarodnoga razlikuje se točnimi perijodičkimi izrekami, živahnošću i izabranimili izrazi i tropi, zato se govornik ili pisac trudi oko uresa ili ukrasa besjede. Svaka oštroumna misao, raznolikost, dražest i ugodnost, sve to karakteriše takov govor. Veća opisivanja i sve vrste govorničkoga predočivanja pravilno su složena ovim slogom. Naposeb se ovaj slog upotrebljava, kada govornik ili pisac hoće ne samo da poduči, nego da i čustva probudi, da volja bude činom, pri čem se služi raznimi figurami i tropi. Zato je srednji slog u užem smislu jezik govorničtva.

Primjer: Dajte mi ljepotu zemlje i vode, pučine i polja, zrcala jezerâ; gajeve zahumljâ; tihu maticu podražite vratolomnimi utoci, obrubite rudinastimi obrvami, razvedite niz dionice, niz jarke; dajte plugu oranicâ, srpu njivâ, kosi livadâ; tu mi ljepotu dajte pod nebom, s kojega žari sunce kao oko junačko: pa eto naporuč vam konjâ jahatih i čamacâ plivačâ da se utrkivate i da gospodski lov lovite.

Dajte mi ljepotu zemlje i vode, da vas nadnosim nad virove, nad jata ploticâ, iverakâ, pastrvâ, glavatica; da vas oblićem labudovî, iznebušim, zabezeknem nesići utvami zlatokrilkami, dajte da vas bacam u zlatne talase, da se topite u jezera pšenice; da vas penjem na Vratare, da zadjete junačke klance; da vas iznosim na Rujnicu, da unakrst svietu gledajuć želja vas mine ljepote zemaljske.

Dajte mi ljepotu zemlje i vode, raztvorit ću vam morske dubine, razvesti ću luke, obtočiti otoke, navratit ću vam jata jedaricâ ko jata galebovâ: da vam pukne odsvakle trgovina, da zalazite po svietu kao pčele po cvietu.

Dajte mi ljepotu zemlje i vode, dat ću vam tu krasnu sliku: ali vam ne dadoh još slike stare naše Neretve.

Što je kopna uprlo u tri mora, što je skoka od Dunaja do Visa, što zemlje zalieva Drina, Sava, Bosna, što hrani srce Južno Slovinkinji, toj diki jedrijoj od uzorite Talije, zanositijoj od darovite Španije, župnijoj i pristupnijoj od i jedne posestrime na poluostròvu: Slovinkinji toj odušak je ova gruda, na kojoj danas mi stojimo, oba nju jagmiše se Ilirci i Galci, Grci i Rimljani, Eruli i Goti, Vandali i Vizantinci, Obri i Slovinci, Hrvati i Srbi, Barbarezi i Normanci, Ugarci i Cicilianci, Turci i Mljetci, te napokon Francuzi i Englezi pa i Rusi. Ovdje je stožina, okolo koje se vrti ciela povjestnica dalmatinska.

Neretva je svojom ljepotom od iskona savila sve ovo sinje more, i krunom staro-ilirske slave, junačtva i bogatstva, ovjenčala je glavu svoju, Norin ponositi. Krasan li taj Norin bijaše u napli svoje snage i svoje mladosti! Od Pruda do Rujnice, pa što je leglo prostora od Dragovije i Vratara do Site i do Humke, odvalio se silni gorostas, kojim vrve ljudi ko pčelinjakom, da primaju i odpremaju trgovinu cieloga Ilirika. Topole se razkrilile od Glibuše do pod Bobal, da konjanici i putnici prohode hladovinom. Od utoka do pod tvrdjavu Norinsku zanizali jablonovi, da se podložnici redom okupljaju kralju i kraljici, kad od iztočnih stranâ dovažaju harač i pravdu pitaju. Zaredile ladje dvojedrice i trojedrice od Višnjice do Kuta i do Norinskoga utoka. Plutnjak prekrio jezerca i zaboke, da ti se neretvanske vode u bieli cviet pod očima pretvaraju. Brda se iz okola zazelenila od gore, a polja zatutnjela od tišme. Na četiri ždriela sviet navrvio: od Jezera, od Raztoka, od Krupe, od Ravna, da unosi i da raznosi trgovinu. Cio Ilirik prima i daje Norinu blagostanje i život. Pa cio Ilirik zaplaka, kad god. 229. pr. Isusa kraljica Teuta zaplaka – ovdje u Neretvi nad svojim poraženim brodovljem. (Različiti spisi Mihovila Pavlinovića u Zadru godine 1875. str. 376.)

§. 29. Uzvišeni ili viši slog.

Viši ili uzvišeni slog zove se latinski: genus dicendi sublime, grave, grande, patheticum. Ovaj se slog sastoji u uzvišenosti izraza te zavisi od sile, dostojanstva i veličine govorničkoga sadržaja. Ponajglavnija su mu svojstva ova: plemenitost i uzvišenost izraza ne samo u pojedinih riečih, nego i u vještu upotrebljavanju stavaka i skladanja, plemenitog slikovnog govora, odvažnosti, veličine i svečanosti. Ta svojstva može govornik ili pisac na različit način prikazati. Sad se lati plemenite i velčanstvene jednostavnosti, sad opet govorničke sjanosti i punoće; sad upotriebi iznenada kratke i jaklene izreke; sad opet bogate i pune svečana ritmusa perijode. Predmeti, za koje se ovaj slog upotrebljava, nove su, dostojanstvene, uzvišene misli, duboka uzrujanost čustva, podvustročena živost mašte, s toga je pravo polje ovomu slogu govorničtvo. Ob ovoj vrsti sloga, koji brzo može prekoračiti granicu propisa i svrhe te nevaljalim postati, veli sv. Augustin: »Viša ili uzvišena vrst govora razlikuje se od umjerene ili srednje osobito tiem, što nije toliko liepimi riečmi ukrašena, nego strastmi ili afekti duše silna. Takov govornik ili pisac upotrebljava svakojake urese, ali neobhodno nisu potrebni. Govor mora svojom nutrnjom silom više zanieti i uznieti, nego li vanjskom ljepotom izraza. Ako se hrabar junak pozlaćenim i dragim kamenjem ukrašenim mačem bori, to ne zavisi borba od oružja, nego od onoga duha i misli, koje junak u grudima nosi.«

Za ovu vrst sloga imade govornikâ i pisaca kod svih naobraženih naroda, a ima jih i kod Hrvata. Naposeb su uzorni Grci i Rimljani, mnogi crkveni otci, a još više proroci: Izaija, Jeremija, Baruh, Ezekijel, Habakuk, Nahum i pojedini psalmi.

Zemljo, ti sladka majčice naša! koliko si viekov viekovala, da znala nisi, što je pismo, što li knjiga? Kdje ničè, kdje li se izumjè ono, što danas knjigom zovemo? Koja bi, knjigo, reci, domovina tvoja? Istina li, što priča zemlja Kitajska i njezini vrači, da je knjiga njihovâ plemena kladi? Ili damo za pravo Misircu, koji se hvali, da je on književnik prvi? Ili morda objema preotme slavu Asurac i Ninive staro, danas prekopano i pismom klinovim sborno, izakako muča tolike tisuće godin?

Ali budi sveta koliebka tvoja, gdje mu drago, ti si danas, knjigo, velika gospodja. Pred tobom su svi narodi koljeno preklonuli; tamljanom te okadili, ružom ovjenčali; tvoj zakon podpisali i posluh zavjetovali. Kdje ti staneš, sunce ogranjuje; kdje te nije, sumrak se hvata. Kad narod pohodiš, ogrije se; kad odhodiš oledi se. I bez tebe zemlja bi stala, nu ne znajući da stoji; i bez tebe bi ljudi živjeli, nu ne znajući da živu. Ti si iskra, ti si luč života; ti si duša, koja se osviestila, bez koje osviesti duša ni dušom nije; ti si nietilo duha obamrlog: ti si uzkriesilo ilove naravi naše; ti si spasitelj i sahranitelj uma ljudskog i mudrosti ljudske; ti zasnovatelj viekov ljudskih i spomena ljudskog; ti si poruk i jamac sve to veće slave njihove, a nastajućega djelovanja ljudskog vodja sve to umniji, svieća sve to jasnija, sve to svietlija.

Oprosti knjigo, da se sad uklonim od tvoga kumira i tamnjana tvoga; da govor spustim te o tom prosborim, kako si ti na putu od roda do roda došla pred vrata i Slovinskoga roda; i kako za novijega časa u tebi oživljujemo i uzkrsujemo, te pravim li putem hodimo ili možda stranputicom zahodimo. Budi mi, prosim te, dok to rečem, u pomoć, a vi braćo i drugovi posluhnite.

Naši djedovi naučili su knjigu od bratov Ćurila i Metoda. Cvala je devetoga vieka po cielom jugu. Desetoga uzmače iz Ugrije: došla čeljad nekrštena; uzmače iz krajev Slavenskih: uzè ju progonit crkva neslovinska; a braća, kako znate, bijahu bogohvali i sluge božje u jeziku našem. Nu iza njihove smrti knjiga im se po drugih stranah i bolje usadì i dalje još prosù: jer do skorâ preotè svu zemlju Moskoviju. Dočim je dakle Ćurilovo pismi sa stane iztoka tako predobivalo, uzè ga sa strane zapada crv podgrizati, te se po našoj domovini i po otocieh, uz glagolicu kôj se za počelo ne zna, stadè širiti i mah otimati pismo Latinsko.

S toga bi da mjesto knjige jedne, kao što smo i koljena jednog, iznikoše knjige troje: Ćurilska, obilata rukopisî i naukom svetim, u jeziku Metodovom; Latinska uzbujala u Dubrovniku ter indje plodom višim mirskim, u jeziku kako se kad govoraše; glagolica, ili gledao što ili kako je pisala, zanosila je i sjemo i tamo, ali po ubožki. Tako stigosmo, razkrojeni u troje, do ovoga vieka: pošto se Turci med nas utisli, a oganj Dubrovački Francuz utrnuo, ni malo na pameti ne držeć što biasmo; ni, da bi kojom, knjigom odišuće; a jezikom našim s mukom prigovarajuće. Samo što je pod Josipom carem Obradović Srblje oživio; ono drugo podriemalo i obumrlo.

Kad tko ne ore, susjed odorava. U Magjarov zatim velike namjere, nam pogubne; krika, vika, jedva se prenusmo: prvi gaj. Zaprosi u cara, da novine štampa. Frane dopusti te reče: »Nije pravo da Magjari štampajuće toliko vi baš ne štampate ništa.« – S onoga života, koji iza toga nastà, i koji prem da ubog nam se činjaše plofan: kao ljudem ni vjedućim što smo bili ni čim da budemo; s onoga, djem (dim) kakva bud života niče ta pomisal da smo književnici, tvorci knjige nove; starih knjig da nije, pravil da ne treba, da sve u glavi stoji, i da svatko, ako rod svoj ljubi, može biti pisac. Prepiralo se i viećalo po Zagrebu, odgovara li besjeda narod onomu što Niemci zovu Nazion; a kad jednom netko reče, da bi se moglo govor reći mjesto govorenje, to se drugim ni prilika na besjedu ne vidjaše. Srbskih knjig nitko ne čitao, ni slov jim ne poznav; Dubrovnik, toli preporučen, više bì na glasu nego u pameti. Tolika bi slabost jezika hrvatskoga i tolika žalost njegova stanja.

Tielo koje, što je zdravlje i kreplje, više i probavi, bolje hranu pretvori i prisvoji; slabo li je tielo, te se namjeri na jestivo neprobavno: dočim bi ga zdravo tielo odmah izhitilo, u želudcu slabom zaleži i bolesti plodi.

Dopustite, braćo i drugovi, da ovu pripodobu na jezik prenesem. Živci našega jezika, kako znate, biahu otupjeli, duša omlitavila. A ni život visoko nad prostotom jezika ne stojaše. Pomislite sada, koliko je bilo za nas ne dospjelih i ne dozrelih Hrvatov hrane ne probavne, koliko je bilo težkih zalogajev u mislih umov prepečenih, duhov preizpredenih, srdac otrovanih; u stvarih svieta prepitomâ, do zla boga razprokšena i posve omeklâ! svieta koji se naživio i preživio; svieta u koga mal’ da ne svako dobro izvrglo se na zlo, u kom se ne zna ni što je pravo ni što je zdravo; gdje se konci života strašno zamrsili; gdje voće visoke prosvjete prezrijalo i ukislo; gdje jabuka iz vana je rumena a iz nutra gnjila. Čega li ne raste na njivi tako razrovanoj, po gnojniku tako kalužnû i slanû.

Treba priznati da nam je voće s toga stabla prepitomog zapada krv pokvarilo i žile podbulo, te s toga bol bolujemo, s koje ne znam kako da ozdravimo. S voća zapadnice knjige lice našega jezika, kô biaše zdravo i rumene, sada je žuto i uvelo; mišice pružne sada su spuzle; tielo; nekada jedo, sada se nadulo; pùt, inda čvrsta i gibka, sada je gnjila: žeži, reži po njoj koliko ti drago, nit ju boli nit ju peče; hod i postup, što je bio lagak i spretan, sada je klapeć i batajuć; korak, što je bio ponosan i skrojen, sad je trom i težak; vàs struk i stas, što je bio vítak i opasan, sad je kržljav i razpojas.

Kad koji jezik ono u se prima, što probavit ne može, kad on besjede zlo i krivo kroji te njimi obilovat stane; onda se može komu prividjeti, da se jezik razvija, da se puni, da se bogati: ali do dna gledaje to ništa drugo nije nego znamen, da je sila, da je tvoriva sila, da je klica, iz koje jezik klija, onemogla, oslabila i omlitavila; da životna hrana svojim putem ne ide, da se vàs napredak sustavnoga tiela obustavio. Samo onaj život, samo onaj podrast može biti istinit, koji se razstabruje i brči po zakonu svojega počela po obliku svoga prvotnoga bitka, gonjen silom nekom koja ne miruje, koja svud prodire. Iz borbe naravi i duha niče jezik, njihov uplodjenik: nije li duh pružan, ne može ni vladat: narav se oblieni i otežča; onda se na jeziku objavljuju nepodobne patvorine, oblici bez mozga, bez omasti, i one gnjile trohe s kojih ne znaš, više li jezik bude grdan ili nerazumljiv.

S ovoga sve to većega lastovanja i lenovanja našieh pisac, s ove sve to veće otupjelosti uma našeg ter mlohavosti tvorivne sile naše za besjede i oblike jezika našeg – s toga, rekoh, mogla bi nastupit ne samo gnjilost, nego (česa bog ne daj) i smrt narodnoga duha i života našeg.

Ali, braćo i drugovi, srcem ne klonte! Čega vaša mladost predobiti ne može? I drugieh narodov pismenost podobnim je nevoljam odolievala – odolimo i mi. Ako nam se knjiga razboljela sa slabosti narodne osviest u čas preporoda; ako vodje naši umjeli nisu boja biti sa zmajem duha tudjinskoga: zaždenimo se mi našom silom i mladim krilom na tog’ protivnika, te mu onu horugvu iz rukû izmaknimo, koje prvi zatočnici nikad ne oteše; te se onim lovorom okitimo, kojim se, iza boja ljutâ, druga netom vojska diči, iza prve izmučene i sustale. Tako se razmaknimo i tako se bormo, kan’ da prvu vojsku preziremo, ali nje uzbitak više treba da cienimo nego svoj dobitak: jer u počelu tiči dospielo. Laglje je sad dobivat neg’ biaše onda.

Sada nam se gore pozlatiše te u zoru i mladjahno sunce glasovi se čuju starieh otac, Slovinskieh otac. Njihovi dusi, od tolikieh viekov usnuli i samotni, ovieh godin sad uzkroše oživiše i med nas stupiše: progovarajuće glasom zvonkim neotudjelim, glasom duboko Slovinskim, zanašajuće svaki na mjesta i župe, u kojih boravljahu, na godine i vremena za kojih življahu i t. d. i t. d. (Ulomak o preporodu knjige Slovinske na jugu. Fluminensia str. 24. napisao Fran Kurelac.)

§. 30. Podrobne iliti podredjene vrsti sloga.

Osim glavnih vrsti sloga ima jošte drugih podrobnih iliti podredjenih, koje se ravnaju po svojstvih dotičnoga govornika ili pisca. Najvažnije vrsti toga sloga jesu:

1. Strpan slog (genus dicendi densum, pressum) upotrebljava se osobito kod važnih stvari te im podaje silu i krepkoću, nastojeć tako uljezti u dušu, da pobudi čustva ter da ih osobitom silom učvrsti i usadi.

Na primjer: Tko izpunjuje volju božju, živi do vieka. Hoćemo li, da do vieka živimo, moramo izpunjavati volju božju, koja je vjekovita. Volja pako božja je ona, koju je Isus izpunio i učio, a to je poniznost u životu, postojanost u vjer, stid u riečih, pravednost u činih, milosrdje u djelih, zapt u ćudorednosti, ne činiti krivo te naneseno zlo moći podnašati, s braćom u miru živjeti, boga iz svega srca ljubiti i to zato ga ljubiti, jer je on otac, a bojati se ga, jer je Bog; od Isusa ništa više cieniti, jer on nije ništa više od nas cienio, njegovoj ljubavi biti odan bez prestanka, njegova se križa postojano i s pouzdanjem držati, kada treba za njegovo ime i njegovu čast vojevati, postojanost u riečih, kojimi ga priznajemo, kod muke uzdanje, kad idemo u boj, u smrti uztrpljivost, čim si krunu zaslužujemo: to znači, da hoćeš biti subaštinikom Isusovim, to će reći božje zapoviedi obdržavati, znači uzpunjavati volju otca. (Sv. Cyprijan.)

2. Kratki i pun mislî slog (genus dicendi concisum et sententiosum) odlikuje se punoćom duha te sjaji krepkimi raznolikim i kraznimi misli koje sadržaju daju sad novu važnost, sad ga opet bolje razsvietljuju. Za ures govoru mnogo doprinose sentencije. No pri tom se mora govornik ili pisac jako čuvati, da ne zabrazdi.

Primjeri: Tri su stvari, braćo, po kojih vjera postoji, pobožnost traje, a kriepost ostaje: molitva, post, milosrdje. Što molitva pobudi, to postigne post, primi milosrdje. Molitva, milosrdje, post, ovo troje je jedno. Ono se medjusobno oživljuje; jer dušom molitvi je post, postu životom milosrdje. Nitko jih ne može razstaviti, one ne poznaju razdruženja. Tko jedno od njih ima, tko sve troje ne ima, ništa ne ima. Tko dakle moli, neka posti, tko posti, neka čini milosrdje. (Chrysologus.)

Da si zdrav naš hrvatski bane! Ako te izgleda i staro i mlado, veliko i malo, tudje i domaće i svaka živa duša, kâ još ne ugasla: kojim okom da te mi gledamo, koji se dasmo na nauk i na knjigu? Ljepše knjige u Hrvata nije nad onom, što ju ti napisà u mraku i metežu, desnicom i krvavicom sabljom. Kojim srcem da te mi čekamo, koji smo mladi, a mladost ufanja je puna: te pod tvoje, bane, utekosmo krilo, da nam budeš i otac i majka, da Slovinsku knjigu i med nas uvedeš, a kad ju izučimo, na svaku nas sreću uzvedeš. Živio! (Izgovorio Kurelčev djak Ivan Fiamin Jelačiću. Vidi Fluminensiju.)

3. Prelomljeni i lakonički slog (genus dicendi abruptum et laconicum) srodan je prijašnjemu poradi punoće mislî, no ipak se od njega razlikuje u bitnih točkah. On je prelomljen i kod mislî kao i kod riečî, jer je pokraćen te sa malo rieči mnogo kaže. Sve, što se inače obširno kazuje, opisuje i predočuje, ovdje se kao u klupko savije.

»Gdje je sila zlobom združena, tu ti je težko ljudski živjeti. Pogledaj na one, koji zlo tvore. Neka se boji tvoje srdjbe, koji se čovjeka ne boji, pred mačem ne drhće. Neka se boji tvoje molitve, tko tvoje opomene prezire. Na koga se ti ljutiš, neka znade, da se ti bože, a ne čovjek nanj ljuti. Tko tebe ne sluša, taj neka trepti, da ga Bog čuje.« (Bernhard.)

»Francezka je zemlja mode, Englezka je zemljom mušica (Launen), Španija je zemlja plemićâ, Italija je zemlja razkošja, a Niemačka je zemlja naslova (titula).« (Timi lakoničkimi riečmi označi veliki filozof Kant zlu stranu karaktera pomenutih naroda.)

»Zašto su prostaci siromaci? Kad su narodi dielili sreću ovoga svieta, skupe se svi na sried svieta i počnu dieliti dobra njegova, pa da bruškete (kocke) meću, i koga što dopane na sreću, neka ga nosi. Rišćani, ne znajući, šta bi oni odabrali za se najbolje, ne pristanu na bruškete, nego reku, da svaki za sebe izabira po svojoj volji, i da u isto vrieme vide ko što misli. Reku najprije Latini: »Mi ćemo mudrost;« Inglezi: »A mi ćemo more;« Turci: »Mi ćemo polje;« Rusi: »A mi ćemo gore i rudu;« Francuzi. »Mi ćemo aspre i rat.« »A vi Srbi, šta ćete bi?« »Dok se dogovorimo«, reku, pak i danas jošt se ne dogovoriše, te tako svaki svoj ponese.« (Nar. pripov. skupio ih i na sviet izdao Vuk Stef. Karadžić str. 282.)

4. Vatreni, strastveni, pokretajući slog (genus dicendi vehemens, incitatum et rapidum) većinom je dar prirode te se ponajviše upotrebljava u svetom pismu od duhovnih i svjetskih govornika osobito onda, kad je besjeda upravljena proti griehu zločinu.

Recite mi, nije li to umrostvo i gore od njega, kad siromaka gladom kine, bace ga u tamnicu pa ga okrom glada na sto i sto načina muče i progone? Ma da i ti sám toga ne činiš, to si ipak povodm tomu te većim krivcem, nego li tvoje sluge. Ubojica samo jedanput mačem zasieče, prouzroči bol samo na kratak čas, a ne produljuje muke; ti pako pomisli, kolikokrat ne usmrćuješ čovjeka, kad mu dan u noć pretvaraš s krivih tužba, s ružna postupanja i progonstva, čim dolazi u takov položaj, i kom si sto i sto puta smrt želi! A što je još najgore, niti te siromaštvo tišti, niti glad sili, da škrtiš i robiš; ti to činiš, da si uzmogneš pozlatiti uzdu konju, krov od kuće i glave na stupovih. Kolike paklene muke ne zaslužuješ tiem, kad si brata, koji je s tobom dionikom onih tajinstvenih dobara, u ponor tisućkratne nesreće strovaljuješ samo zato, da si uresiš kamenje, krov od kuće, nerazborite životinje, koje o tom uresu ništa ne znaju? Psa si s najvećom njegom njeguješ a nasuprot čovjeka otca, sina i brata ili dapače samoga Isusa Krsta psa radi turaš u najskrajniju biedu. Što je gore od toga tvorenja i činjenja, što li groznije i užasnije od te opačine i nečovječnosti? Koliko će gorećih potoka i rieka trebati i dosta biti za takovu dušu! (Chrysostomus.)

5. Cvatući, živahni, slikovni, jasni slog (genus dicendi floridum, vividum, pictum, luminosum) upotrebljava po Ciceronu svaki ures riečî, svaki ures misli. Mnogo u ovoj vrsti sloga lahko se izvrne u premnogo.

Jugoslavenska akademija i sveučilište. Sviest i srce naroda jest ono sveto ognjište i shranište, u kom se prema potreboćam narodnim plemenite misli, plemenite želje i zahtjevi radjaju i čuvaju; pak što narod čestit i nevin polag zakona vječite pravde i istine u sviesti svojoj pomisli i uzhtije; što u srcu svom zaželi, to pod blagim uplivom božje promisli prije ili poslie sve prepone i spletke ljudske nadvladati, i u javnom životu ožudjenim plodom uroditi mora. To je ono, što poštenjaka i tada tješi i hrabri, kad se tmasti oblaci nad glavom domovine viju [...]

Nemoć, pod kojom stenjaše i bolovaše doslje narodna hrv. knjiga naša, ona je ista, pod kojom stenje i boluje cielo državno tielo naše. Oštećeno nam je državno tielo hrvatsko i oslabljeno na sve četiri strane svieta; oštećeno i oslabljeno strahom nehajstvom našim, oštećeno i oslabljeno stranom tudjim nesmiljem i nepravdom; oštećeno i oslabljeno ponajviše našim požtrvovanjem za obće dobro.

Gospodo! Moje je uvjerenje cielim tečajem javnoga života hrvatske domovine naše potvrdjeno; da jedva ima naroda pod nebom, koj bi požrtvovanjem svojim i stoljetnim tako rekav mučeničtvom svojim toliko si susjedne narode, toliko cielo carstvo, pače cielu Europu zadužio, koliko naš narod hrvatski: zato cienim, da je sveta dužnost susjednih naroda, sveta dužnost carstva i ciele Europe, tim se narodu našemu odužiti, da ga živo i iskreno u težnji njegovoj, stare i nove rane državnoga tiela svoga po mogućnosti izcieliti, ter mu staru snagu i valjanost povratit, podupire. Bilo medjuto tomu, kako mu drago, istina je, da se oštećenost i razciepkanost državnoga života našega, a po tom naravno i u hrvatsku knjigu našu, na veliku štetu narodnoga izobraženja našega. Tužni književnik hrvatski, poslie kako bi velikim trudom i naporom knjigu izumio i svim mogućim uresom duše i srca svoga nakitio, tada mu se istom valja brinuti i glavu razbijati, kako će duševno ljubimče svoje na svietlo izniet i u bieli sviet odturiti. Trud pregolem, a šteta vazda gotova.

Nije čudo, da su se u tako nepovoljnom položaju najizvrstniji umovi od duševne radnje strašili i uztezali; nije čudo, da je u tih okolnostih mnogi plod duha domaćega u zabitnom kutu hranom moljaca postao, dočim bi krasnom hranom duhu domaćemu postati imao. Ah! Bog sám zna, koliko duševnoga blaga u starih i novih spisih s toga uzroka u tminah zakopano stoji, ter željno dan uzkrsnuća svoga očekuje. Znala bi nam ovom prilikom o tom koješta pripoviedati posestrima Dalmacija, da ju tudja ruka od ogrljaja našega ne prieči, posestrima, velim, Dalmacija, koja, kako što je negda bila središte državnoga i političkoga života hrvatskoga, sjedište kraljeva i krune naše te koljevka slavnih junaka naših; tako je bila ujedno ognjište više svjetlosti i obraženosti, koje djelo cienom i valjanosti svojom ništa ne odstupljuje najkrasnijim djelom izobraženih europeijskih naroda. Ah Dalmacijo mila, što se od tebe učini! Vrati, ah vrati se čim prije u naručaj naš hrvatski, pak ćeš bez dvojbe biti, što si negda bila, glava naša i kruna naša hrvatska.

Tomu nedostatku doskočiti će akademija znanosti pružajuć sredstva narodnoj knjizi hrvatskoj, da bez ikakvih prepona slobodno pred lice svieta i naroda stupiti može; akademija znanosti će, ako Bog da, narodnoj knjizi hrvatskoj onu slogu i ono jedinstvo pribaviti, koja jur kod izobraženih germanskih i romanskih naroda knjiga je narodna pod istim teretom stenjala kao i kod nas, pa je istim putem do sloge i jedinstva dospjela, a po slozi i jedinstvu do one gorostasne vrline, kojoj se punim pravom čudimo. Što je kod njih moguće, moguće je i kod nas. Još i dan danas više je razlikosti u narečjih kod Germana i Romana, nego kod nas Slavena na jugu, pa kad su oni raznolikost i razcjepkanost tu u knjizi nadvladati mogli, nadvladati ćemo ju i mi, ako mudro i postojano napredovali budemo. Tada će se istom dokazati, da duh slavjanski na jugu, lišen tudjih okova, puno liepih sposobnosti posjeduje, tada će se jamačno dokazati, da je crna kleveta, da duhu slavjanskomu originalnost i vîši polet manjka, koja kleveta u ustima ljudi, koji ju dosad narodu našemu predbacivaše, upravo toliko pravedna i istinita bijaše, kao da bi čovjeku, komu si noge i ruke sapeo, predbacivao, što onom brzinom ne gradi, kojom prost i svakih okova lišen; ili da bi se divio ptici, kojoj si krila podsjekao, što se ne baca nebu pod oblake.

Gospodo narodni zastupnici! S akademijom znanosti uzko je spojen drugi zavod, koj bez dvojbe svakomu domorodcu vruće na srcu leži i ležati mora. A zavod taj jest jugoslavensko sveučilište u Zagrebu. Gospodo! Uzklik i pohvala jednodušna, kojom primiste izušteno po meni jugoslavensko sveučilište svjedok je, da sam tim dirnuo upravo u živac domorodnih želja, da je i taj zahtjev, ko i prvi proiztekao iz žive duše naroda hrvatskoga. Akademija znanosti predpostavlja po mom mnienju sveučilište.

U akademiji znanosti sve struke znanja čovječanskoga u višjem znamenovanju zastupane biti moraju. Mudroslovje, philologija, pravoslovje, prirodoslovje sa svimi ogranci svojimi, bogoslovje, slovoslovje, povjestnica i t. d. i t. d. U višjem smislu, u akademiji znanosti stecište i utočište svoje naći imaju.

Akademija znanosti ima biti umovom, koji se poput orla na krilih uzvišenoga duha svoga nebu pod oblake dižu, najplemenitili cilj radnje duševne. Akademija znanosti ima biti nagrada lovor-vienac ljudem, koji su se ma u kojoj struci znanostî osobito odlikovali. To vam pako, gospodo, akademija samo onda biti može, ako se budu sve struke znanosti u sredini našoj i u narodnom duhu predstavljale i podučavale; ako se bude putem sveučilišta vrelo otvorilo, iz kojega će krasna hrvatska omladina naša žedju svoju duševnu trnuti i onim se blagom obogatiti moći, koje više čovjeka resi i odlikuje, nego ikakvo sjajno ime; više nego sve blago materijalno ovoga svieta. Ako misli akademija znanosti procvasti, tada je nuždno, da se za nju sjemenište u sveučilištu otvori mladih ljudi, koji bi se za višju duševnu radnju udesili i usposobili. Tko god na strani amo dodje, znajuć, da je u Zagrebu sjedište akademije znanosti, ni malo dvojiti neće, da je tu ujedno i sjedište sveučilišta; tako su te dvie ideje, ta dva zavoda jedan s drugim uzko spojena.

Gospodo narodni zastupnici! Naš položaj hrvatski vrlo je važan, ter ako se ne varam, narod će skoro pozvan biti, da ne samo u vlastitom interesu svom, nego i u interesu posvećenoga prestolja i sjajne dinastije, u interesu susjednih naroda, u interesu cieloga carstva, plemenitih zadaća rieši. Jedno od najogromnijih evropejskih pitanja, koje cieli sviet već odavna vele zanima, živo će se nas i naše budućnosti kosnuti. Pitanje to nas je jur rieke krvi stajalo, nije dvojbe, da ćemo mi zvani biti u isto to pitanje u interesu kršćansko-evropeijske civilizacije duboko uticati. Gospodo! u tu svrhu nije dosta, da nosimo zdravo mišicu i srce junačko. Danas se vojuje više i odlučuje oružjem duha, nego oružjem materijalnim. Zahman nam Hrvatom najznamenitiji položaj, zahman najplemenitije zadaće, ako nam umnih i moralnih sila uzmanjka, bez kojih sve blago neba i zemlje ništa ne prudi, jerbo je um, koj blago materijalno oživljuje, ravna i na korist obraća. Athena bijaše malahni grad, stara Grčka, što se prostora tiče, neznatna, pak se ipak Athena i stara Grčka sbog umnih i moralnih sila svojih na sve strane svieta proslavi, niti će joj igda slava potavnjeti, dok bude pod suncem ljudi, koji um, blago duševno više ciene, nego blago materijalno, koje samo po sebi nikakve vriednosti ne ima. Stari Rim već odavno poginu, al ne poginu slava staroga Rima. Duhu staroga Rima u istih razvalinah starorimskih umotvora ni danas se sviet dosti načuditi nemože. Živi stari Rim još i danas u neumrlih proizvodih uma i znanosti svojih. Upliv izobraženosti staroga Rima u preporodjenje i razvitak duševni još se i danas živo osjeća, i osjećati će se, dok je svieta i vieka. Mala šaka Francuza i Engleza zauze Peking, ponizi i upokori narod od više sto milijuna ljudi. Toli više valja umna sila od materijalne. To je ona sila, koja nebom i zemljom vlada, to je ona sila, koja zviezde po nebu broji i stazu im pokazuje; to je ona sila, koja parom upravlja, da plav napred goni; to je ona sila, koja munji zapovjeda, da misao čovječju s jednoga kraja na drugi prenosi; to je ona sila, koja u busulji mornaru na pučinu morskoj danju i noćju svietli. Te sile mi Hrvati potrebujemo, gospodo, nada sve, da važni položaj svoj upotrebimo, da zadaću svoju na korist i slavu naroda našega riešimo. Da si tih sila nabavimo, nuždno je, da u sredini našoj i narodnom duhu sveučilište ustanovimo. Mladež naša krasna je, čedna je, poslušna je, rado se naukom posvećuje, sposobna je. Mladež naša hrvatska taka je, da ju punim pravom cvietom sadašnjosti, a nadom bolje budućnosti nazvati možemo. Mladež naša hrvatska ima biti baštinica želja naših i duševnjih težnja naših. Da se niti mi, niti mila domovina hrvatska u nadi svojoj ne prevarimo, dužnost nam je priliku pružiti mladeži našoj, da se izobrazi, da plemenitom baštinicom ljubavi domorodne, domorodnih želja i težnja, slave i dike praotaca hrv. svojih po uzvišenom umu i oplemenjenom srcu postane; što samo tada možemo postići, ako sveučilište u sredini našoj podigli budemo. Mladež hrvatska puno duha i poleta ima, al je većim stranom siromašna, ter joj nije moguće velikim troškom tudja sveučilišta pohadjati, odkle višekrat biva, da najljepše sposobnosti zakopane i za narodni dobitak izgubljene ostaju. Da ni ne napomenem, da mladež u preranoj dobi izvan granicâ domovine svoje boraveć lahko dušu svoju otrovati i narodu se svomu za vazda odtudjiti može.

Još jedno, gospodo narodni zastupnici! I na Balkanu već počima zora bolje budućnosti lice svoje pomaljati. I s onu stranu Save i Une počimaju neki barem te neki nuždu osjećati višjega obrazovanja. Počimaju i u tih stranah osvjedočenje gojiti, da se treba ponajprije uzdati u se i u vlastite moralne sile svoje, da se od strašnoga sužanjstva oslobode. Kršćanstvo preko Save i Une, krv je od hrvatske krvi naše, udo je od hrvatskoga tiela našega. Negda i oni bijahz dio cieloviti državnog posjeda našega. Ne ima preko znamenitijega mjesta, gdje nebi hrpe kosti naših slavnih pradjedova pokopane ležale, ne ima grada, tamo znamenitijega, oko kog nebi zemlja riekom krvi hrvatske opojena bila. Jaram, pod kojim vjekove već stenju, i nas jednokrvu i jednoplemenu braću težko tišti. Onostrana braća u nas oči svoje obraćuje, u nas se uzdaju, k nam ruke svoje dižu. Mi doslje malo ili ništa im učinit ne mogosmo. Scienim, da ćemo im ponešto u pomoć priteći, ako ovdje u Zagrebu, a to jest upravo pred vrati njihovimi sveučilište podignemo, obilno vrelo ono, iz koga će i njihovi sinovi crpiti moći ono blago duševno, koje dočim um razsvietljuje i srce oplemenjuje, ujedno najsigurnije jamstvo pruža one slobode, za kojom svako plemenito srce toli čezne.

Gospodo! dužni smo, po mom mnienju, domovini i samim sebi; dužni smo akademiji znanosti, koju ustrojismo; dužni smo ono veličanstvenoj zadaći, koju u interesu ustavne slobode i sretnije budućnosti naše riešiti imamo; dužni smo u interesu cieloga slavenstva na jugu; dužni smo i braći našoj, koja pod turskim jarmom stenje; dužni smo krasnoj i miloj hrvatskoj omladini našoj; dužni smo napokon i slavnomu gradu Zagrebu u sredini našoj utemeljiti sveučilište. Gradu velim Zagrebu, koga hrvatske slave i milinja radi imenujem, koj od starodavnih vremena sredotečje kraljevina naših, višega državnoga i duševnoga hrvatskoga života bijaše, komu ista priroda višju znamenitost i budućnost dosudj i opredjelj, koga će slava neuvela i s toga ostati, što mu lovor nepobitnosti junačko čelo resi, a sniženi okovi tudji vrat nigda, niti onda oskvrnuli nisu, kad je bujica turska velike države oko nas poplavila i slavne gradove pod jaram skučila. (Biskup Josip Juraj Strossmajer govorio u 9. saborskoj sjednici dne 29. travnja god. 1861.)

6. Nježni, sladki, laskavi slog (genus dicendi tenerum, dulce unctuosum) nastoji se ulaskati te srce predobiti, no lahko se i ovdje granica prekorači.

Mladost zanešenost. O vi mlade godinice, vi ste rumene ružice. Za vašega cvieta mladenac je zdrav i čitav; krvca mu vrije, žila mu bije; lice mu se žari kao živi plamena; a srce, mlado srce, koje trnom života još ogrebeno nije, ono sve kuca i trepti i raju života se nada. Iz vesela mu oka čista dušra prozire: duša, kojom vihor našega nemira još razmitao, koju mrazovi nemilâ izkustva još osušili, te kojoj čisto ogledale strasti i slabosti ljudske još okaljale ni potamnile nisu. A što da rečem o duhu mladâ junakâ? Ako mu je ovaj zeleni sviet tako sladak; ako se tako rado popinje na brda i vrhove: da ga se nagleda, kako je liep, kako je prostran; ako se ničije oko tako ne opoji cvietom u dolu i klasom na polju; ako ničijemu uhu potoci tako milo ne žubore, ni slavulji tako divno ne poju; ako on žedan najsladje pije vodu studeniku, a gladan najdublje zagrize u jabuku rumeniku; ako gorska travica i pitoma ružica nikomu tako ne dahne; ako tihi vjetar i gusta dubrava nikomu tako ne godi nit ičije srce tako ne ljubi kako srce viteza mladog: u kom je sve mlado i jako kako je i sam; ako je dakle sva njegova narav puna i jedra, i silna i krepka, pravi sin zemlje – to sa druge opet strane duh njegov – kako samo iskra dobrâ nauka u mozgu zatinja, i onaj se oganj na srcu snieti, koji se ni ugasiti ni zapretati ne da – to onda taj duh, u takvoj puti, na zemlji mira ne ima. Krilom mahne, u visine jezdi, težke oblake probija i daleko za zviezde zaleti, te se mladi junak zemlje i ne sieća. Kako je mlad, za trud i ne zna, nu krila sve dalje još stire i bolji mah uzme, nebi li vidio, kdje je ta munja, koje se diete plašilo, kdje li se ti gromovi legu. Ali o ti srce ljudsko! čim više znaš, tim više bi znati htjelo. Brza nam junak konja zagledao, vihor-konja, na njega se hiti, te poždeni te poreni po svjetovih, po svemiru: da ugleda, što se gledati ne da; da dozna, što se doznati ne da; da ono što činiti drzne, što nitko činiti ne smio. Kao Bog (ta njegova je roda) ni za viekove nebi htio da zna ni za prostore. Omilio mu visoki sviet, napio se rajske luči te prezire našu zemaljsku nizinu, našu grjehotu. Ali kad na putu srio zmije aždaje, crvene jezike i duge rogove i druge sotone: to će on crne nepodobe i njihove vojvode, koje mu zemlju trovaše (tad se sieti) i do sad ju truju, na mejdan, da zove, na junački mejdan, te žarko sunce za devera kliče. Sad se on bori kao sv. Mihovil za istinu svetu gadom pogaženu; pa kad strašila premogao gornja, tada na zemlju se spusti, na zemlju domovinu svoju, da i strašila premogne dolnja; sad se spominje rebra Adamovoga, svog’ unučtva od matere Eve, i težke muke njezinih sinov, ta braće svoje. Svetim ognjem plane te se bori za pravicu ljudsku, dok vragove ne obori i sjemena im ne zatre.

Sretan i presretan, ako mu, dok se tako zanio, sunce krila ne raztopi; te i on slano more, kao Ikarus davni, ne okrvavi. (Fran. Kurelac.)

7. Dosjetljivi, bockavi i satirični slog (genus dicendi salsum, pungens, satiricum) upotrebljava se po Ciceronu onda, kad je govornik dovoljno ozbiljna i važna o stvari napomenuo, da razbistri i razveseli izmučene i ustrudjene slušatelje ili čitatelje. S toga se ova vrst sloga ne smije provlačiti po čitavu govoru, nego samo riedko i oprezno. U crkvenom govoru može se i smije se to još redje činiti. Na primj.:

Djavolska slanina. Nekakav kradljivac zamotri danju u čovjeka slaninu na tavanu, pa podje u veče, pošto ljudi pospe, te se sastrag popne na somić, i uvuče se na tavan. Pošto skine slaninu i uprti na ledja, podje gredom da se vrati natrag, pa se nekako omakne, te padne na sried kuće, gdje je spavao čovjek sa ženom i s djecom. Kad ovaj bubne sa slaninom medju njih, a čovjek skoči onako u mraku, pa stane vikati: »Ko je to?« A kradljivac odgovori: »Ja sam djavo.« A čovjek krsteći se poviče: »Pa šta ćeš ovdje, anate te mate bilo?« A kradljivac odgovori: »Čuti, evo sam ti donio jednu slaninu.« A čovjek još većma uplašen, poviče: Idi bez traga, anate mate i tebe i tvoje slanine!« A kradljivac onda reče: »E dobro, kad nećeš, a ti mi pridigni slaninu da idem.« Čovjek mu dragovoljno pridigne slaninu, samo da mu se djavo kine iz kuće; i on uprti slaninu na ledja, i odnese kao svoju. Kad u jutro svane, onda čovjek vidi, da je djavolu pridigao svoju slaninu. (Narod. prip. Vuka Štef. Karadžić.)

§. 31. O izrekah.

Riečmi izražena iliti očitovana misao zove se izreka ili stavak. Kad ja velim: golub guče; onda izričem misao kao stavak. Sadržaj misli i stavka sačinjavaju pojmovi: golub i gukati. Ali misao i stavak dobiju tek onda svoj lik, kad ja pojam gukati o pojmu golub izreknem.

U svakoj misli ima dvoje: a) Ono o čem se misli, i to se zove podmet ili subjekt. b) Ono što se o podmetu misli, to se zove pogovor, (prirok) iliti predikat. U svakoj dakle misli mora biti podmet i pogovor.

Podmet može biti svaka rieč, o kojoj se što reče. On dolazi na pitanje tko ili što; Na primjer: Ptica leti. Dani prolaze. Svaki sebi sreću kuje. Lasno je govoriti, ali je težko tvoriti.

l. O prostoj i razširenoj izreci.

Prosta je izreka, koja ima samo podmet i pogovor; n. pr.: Učenica uči. Bog je sudac. Ptica leti. Brodar dojedri.

Razširena je izreka onda, kada se glavni dieli pobliže označuju drugimi riečmi; n. pr.: Ptica ševa u proljetno vrieme krasno prebirući leti visoko po vedru zraku. Ptica orao leti visoko nebu pod oblake. Brodar putujući smielo po neizmjernoj pučini morskoj dojedri sretno na svojem krhkom brodu u sigurnu luku svojega miloga rodnoga grada.

II. Stavačna sveza.

Stavačna sveza (Satzverbindung) sastoji se uviek najmanje iz dvajuh glavnih stavaka. U stavačnoj svezi su stavci iliti izreke uviek uzporedne, t. j. stavci stoje jedan uz drugoga samostalno i samo se s toga zajedno vežu, da se jedan stavak drugim razširi ili stisne. U kratko: ako se više glavnih stavaka medjusobno spoji iliti uzporedi, to se zove stavačna sveza; na pr.: Ja čitam, a ti pišeš. Jednom rukom daje, a dviema uzima. Ja u sviralu, a on u bubanj. (Vuk. narod. posl.) Moja mati i njegova mati na jednom se suncu grijale. I ti možeš, i konj ti može. (Vuk. posl.)

I vojvode i viteza,
I na konju i sried mora,
I postelja i trpeza
Bješe koža zvieri od gora.
I gorani i pastiri
I sliede me, i gledaju.«

(Gund. Dubravka. Čin 11. sk 6.)

Otišao te donio vode; idi te ga zovni; uzmi te jedi.

(Vuk. rječnik.)

Knjigu piše od Kotara kneže,
Po imenu starac Radovane,
Ter je šalje pobratimu svomu
Milovanu od Gorice Crne.

* * *

U knjizi ga liepo pozdravljaše,
Ter ovako starac besedjaše:
Kadno lani prodje niz kotare
I pronese gusle javorove,
Ter zapjeva pjesmu od junakâ
Jedne slaviš, druge nespominješ.

(Kačić. Razg. nar. slov.)

Izpeci, pak reci, t. j. smisli dobro, pak onda reci.

Ah čiem si se zahvalila,
Tašta ljudska oholosti!
Sve što više stereš krila,
Sve ćeš paka niže pasti.«

(Gund. Osman I.1.)

Dječak je vrlo dobre glave; a i vrlo je marljiv. Ni luk jeo, ni njim mirisao. (Vuk.) Niti sam crnooka, niti se bojim uroka. Majka tukla, majka bila; ipak mi je majka mila. Španjolski kralj morao je biti pravovjernim kraljevićem ili se je morao toga prestolja odreći. (Schiller.) Čovjek može dobro činiti i zla se okaniti; jer imade slobodnu volju. – »Marija djevica majka je duhovna sviem pravovierniem, jer su oni duhovna braća nje sina Isukrsta.«

(Gjorgjić Saltjer slov. Pjesan 44. br, 8.)

III. O stavačnoj zglobi.

Stavačna zgloba (Satzgefüge) je sastavljen stavak (izreka), koji sastoji iz glavnoga i podredjenoga stavka. Podredjeni stavak spaja se sa glavnim stavkom podrednimi veznici. U stavačnoj sglobi izražava glavni stavak uviek sud t. j. glavnu misao govorećega. Podredjeni stavak naproti izražava samo pobliže opredieljenje glavnoga stavka, i odnosi se uviek na nekoji ud, te se ima smatrati kao stavačni ud glavnoga stavka. Primjeri: Ako smo mi braća, nisu kese sestre. (Vuk. narod. posl.) Da ga zemlja ne vuče k sebi, poletio bi. Da je mlika, kolika je Lika (rieka), bio bi sir, koliki je Zir (brieg pored rieke Like). Da zna tužna majka, što je trava iva, imala bi do dva do tri sinka živa.

IV. O pokraćenih izrekah.

Pokraćena se izreka zove ona, kojoj se izpušća koji dio, koji se lasno može razumjeti. Pokraćuje se pako ili jedna izreka, ili više njih u jednu.

Primjeri: Kurjak žderući ovcu (mjesto dočim ili kada je ovu žderao) stane mu kost u grlu. (Dositej Obradović Bas.) Jelen bježeći (mjesto kad je bježao) od lovaca sakrije se u zelen vinograd. (Dos. Obradović.) Država cvatuća (mjesto koja cvate) spodobna je proljeću ili mladosti. Ako (ideš) u goru, vuci (ondje su). Mladost (je) ludost, starost (je) slabost. Reci koju (rieč.) Kažu, da je zdrav = Kažu ga zdrava. Živi kano bubreg u loju. Čeka kano ozebao sunce i t. d.

V. O mnogostručnoj izreci.

Mnogostručna izreka sastoji se od trijuh ili više izreka, budi glavnih samo, budi glavnih spojenih sporedjenimi. Mi ćemo ovdje promatrati samo slučajeve trostruko sastavljenoga stavka.

a) Ili su tri glavna stavka uzporedjenjem uzaimno svezana; n. pr.: Bog je svigdje pritoman (nazočan) i dieli svoje darove; vaskoliki sviet je njegova kuća; blagoslov njegov djeluje po sve vieke.

b) Ili su dva glavna stavka uzporedjena i jedan pobočni stavak podredjen:

aa) Ili prvomu glavnomu stavku; n. pr.:

Prvi glavni stavak: Mojsiji samomu nije bilo sudjeno,

Pobočni stavak: da on svoj narod u obećanu zemlju dovede;

Drugi glavni stavak; nego je pobjeda te zemlje bila Jozui odredjena.

bb) Ili drugomu glavnomu stavku; n. pr.:

Prvi glavni stavak: Što je pravo ili krivo,

Drugi glavni stavak: kaže čovjeku glas saviesti,

Pobočni stavak: da bismo svi ljudi hotjeli slušati taj glas.

c) Ili su jednomu glavnomu stavku dva pobočna stavka podredjena, i to tako:

aa) oni su podredjeni različnim udom glavnoga stavka; n pr.: Jezik,

Prvi pobočni stavak: koji je izraz našega mislećega uma, razlučava nas od onih životinja,

Drugi pobočni stavak: koje ne mogu niti misliti niti govoriti.

bb) Oni se pretežu na obćeniti ud glavnoga stavka, i tiem su si uzaimno uzporedjeni; n. pr.: Vjeran prijatelj je pomoćnik u nuždi,

Prvi pobočni stavak: koji nas ne ostavlja,

Drugi pobočni stavak: nego koji nam po mogućnosti pomaže

cc) Jedan pobočni stavak preteže se na jedan ud glavnoga stavka, a drugi pobočni stavak podredjen je prvomu; n. pr.: Pošten je onaj,

Prvi pobočni stavak: koji svoje dužnosti savjestno izpunjuje,
Drugi pobočni stavak: koje on u svakom položaju puniti imade.

Primjeri:

1. Duša nesretnikova odmah se umiri, čim se u njoj misao uzkriesi, da jedan obćeniti i predobri otac svim svietom upravlja.

2. Bez čovjeka bi bila svakolika narav kao mrtva; jer se trs (čokot) ne uživa sám; cviet ne osetja sám svoje krasote; svilenoj bubi je nje tkanina grob; alem, dragi kamen, leži bez ikakove ciene medju ostalim kremenjem.

3. Prašina, koja obuzima moj duh; članci, koje on za svoju službu upotrebljuje: osietila (ćutila), kojimi je on za ovo vidiono stvorenje skopčan, nisu pravo moje Ja.

4. Svaki kamen, svako bilje, svaka životnja, svaki čovjek je navjestnik mudrosti, moći i dobrote božje; kažiput k onomu, koji je sve stvorio, koji svekoliko uzdržaje i njime vlada i upravlja.

5. Pred Bogom nije ništa maleno, niti je išta veliko; jer njegovo oko pregledje sve, njegova sila nadahne sve, njegova dobrota napunjuje nebo i zemlju.

6. Pravo je, što se činiti smije; dužnost je, što činiti valja. Dobar je, koji svagda čini, što je pravo; dobrodieteljan (kriepostan), koji svagda i rado čini, što je njegova dužnost. Ali pravo i dobrodietelj (kriepost) najljepše je cvieće mudrosti; zato je samo onaj mudar, koji po svojim dužnostima (dužnostih) živi (=žive), uviek iz obzira prava i dobrodietelji.«

(Dr. Steić.)

7. »U svakom čovjeku, kao umnom stvorenju, pojavljuje se jedan (neki) duševan glas, koji svaki njegov voljan rád čas preporučuje ili odobrava, a čas zabranjuje ili ne odobrava. Taj je glas rádna sila saviesti, koja ništa drugo nije, nego samoznanje dobra i zla, dobročinstva ili zločinstva. Po saviesti dakle doznaje um, osobito u čistom i zdravom prirode stanju koja su od čovječje volje zaviseća diela dobra, koja li zla, i koji je ono način života, koji on za svaki slobodne volje rád preporučuje i zahtjeva. Po tome je saviest ne samo pravo osnovo (= osnova) svega dobrotvornoga života, svake dobrodjetelji (krieposti) i dužnosti, no još i nutrašnji sudija cieloga vladanja, kojim se čovjek u družini ljudskoj odlikuje i ukazuje. Jer svaki postupak i rad, koji se po zakonu dobrodjetelji (krieposti) i dužnosti preduzima i čini, od saviesti je, kao od duševnoga suda, odobren, po tome i dobar; a nasuprot toga onaj, koji je zahtjevanju uma protivan, dakle i s duševnim nemirom i štetom čovječeskog stanja skopčan, saviesću se nikako ne odobrava, i svaki put za nevaljan proglašuje. Čovjek dakle, koji u svom životu i rádu saviest svoju pita i sluša, obično je dobrodjeteljan (kriepostan) i u svojim dužnostima točan, a onaj, koji nju bezumno prezire ili mlogim nevaljalstvom ućutkava i ugušuje, zločest i griešan. Čestit je i valjan, u kog saviest i najtanje žice srca u svojoj vladi drži.«

(Dr. Jov. Steić. Zabave za razum i srce.)

VI. O perijodih.

Perijod iz grčke rieči περίοδος nazva Ciceron latinski: ambitus, circutus, comprehensio, circumscriptio i t. d., što će reći: obuzetak ili objam, obilazak ili okolišanje, opis i t. d. Različni pisci različito su pojam iste rieči tumačili i opisivali. Svaki je perijod sastavljenom izrekom, ali svaka sastavljena izreka nije perijodom. Razlika je medju njimi ova: a) Sastavljena izreka može sastojati samo od dvie izreke, perijod jih ima obično više; n. pr.: Proljeće ogranu, jer ima lastavicâ. (To je sastavljena izreka.) Proljeće, koje kod nas, što stanujemo za gorami, malo traje, evo se liepo radja. b) Sastavljena izreka može sastojati od glavne i uzporedne, perijod samo od jedne glavne i više podredjenih; n. pr.: Sunce svietli, a zviezde se potamnjuju (sastavljena izreka). Kada sunce, koje i jest uzrok svakoj svietlosti, ograne: onda zviezde, koje od njega primaju svietlost, potamne. (Perijod.) c) Izreke u sastavljenoj izreci mogu tako stajati jedna do druge, da kada pročitaš dvie ne mora sliediti treća, često stoje i bez veznikâ; a u perijodu moraju biti sve tako vezane veznici ili česticami, da čim si jednu izrekao, moraš reći sve do kraja, inače ne ima podpuna smisla; n. pr.: Sunce se radja, ljudi uzstaju, marva ide na pašu, sve se giblje i kreće. (Sast. iz.) Kano što se narav, odpočinuvši od ljetnoga i jesenskoga tuda, prolieti oživljuje i ojačava, pa na novo dieluje: tako se i čovjek, pošto se je noćju snom okriepio, čim zora svane, ustane i posla primi.

Perijod je dakle umjetno sastavljen skup od više izrekâ, jedne glavne, a drugih podredjenih, koje su medju sobom tako spojene, da čim si jednu izrekao, moraš i sve do kraja.

Perijodi se diele na proste i sastavljene. Prosti sastoje od jedne glavne i više podredjenih i tako spojenih izreka, da čim si jednu izrekao, moraš i sve do kraja; n. pr.: Proljeće, koje kod nas, što stanujemo za gorami, malo traje, evo se liepo radja. (Perijod.) Premetni red ovako: Evo se liepo radja proljeće, koje kod nas malo traje, jerbo stanujemo za gorami, pak si i perijod razvrgao.

Sastavljeni perijod.

U sastavu sastavljenog perijoda već se pojavljuje, ako i u malom vidu, vještina prostranijeg pismenog govora. Uzrok je ovomu taj, što dielovi ili tako nazvani članovi njegovi, dobivaju takov razpoložaj, da s mjesta ne izlazi na vidik glavna sadržina smisla; nego se najprije pribavlja i sprema kao neki uvod ili pristup. Pristup ovaj biva sredstvom kakve misli poboćne, koja se istina uzimlje sa strane, ali stoji u bližem odnošaju, ili u tiesnoj svezi sa osnovnom misli perijoda. Odtuda sastavljeni perijod ima uviek dvie polovine: Pristup, koji se inače zove i prediduće ili podizanje, ili uzdignuće (protasis, Hebung) jer se pri ovom stavku glas postupno uzdiže; pa onda glavnu misao, koja se zove i posljedujuće, spuštanje ili padnuće (apotazis, Senkung), jer se u tom (stražnjem) stavku glas po malo spušta i time pada. U apodozi je uviek glavna izreka, na koju se odnose sve izreke podredjene glavnoj, koju pobliže tumače: protaza mora biti tako ustrojena, da čim si nju izrekao, moraš i apodozu, inače ne bi imala podpuna smisla: i protaza i apodoza mora sastojati od više izrekâ: n. pr.: Kano što se lavica, kojoj su skotove ugrabili, kojoj su skotove ugrabili, tako razbiesni, da sve obori, što u potjeri susretne: tako se i ljubeća mati, ako joj se djeca uvriede ili zlostave, tako razljuti, da ne poštedi nikoga, koji je krivac uvriedi. (Perijod. sast.) Kano što se lavica razbiesni, tako se i mati razsrdi, to nije perijod.

U protati mora stajati ili zaime odnosno ili veznici: vremeni, uvjetni, dopustni, prispodobni, uzročni. (Tko, koji, a, e, kad, ako, premda, kano što, buduć da i t. d.

U apodozi moraju stajati ili zaimena ili veznici koji se odnose na protazu. Apodoza t. j. glavni stavak počima obično sa: to, onda, tada, tako, zato, a, ali itd., ili se sveže bez ikakova veznika.

I protaza i apodoza može se razširiti članovi: članove pako pravi skup više izrekâ, protežućih se na jedan glavni subjekt i na jedan njegov glavni čin: sve izreke tumačeće pobliže taj glavni subjekt, čine jedan član.

Članovi se mekanički mogu razpoznati po tom: gdje se može metnuti budi isti veznik, koji je u jednom članu, budi drugi, a govor predje ili od jednoga subjekta na drugi, ili od jedne glavne okolnosti istoga subjekta na drugu, tako da svaka okolnost samo po sebi čini dio perijoda; to jest: gdje su okolonosti uzporedjene, ondje postaje novi član; n. pr.: Kano što mora težak, ako hoće, da ne samo sebe i svoju družinu prehrani, već i druge dužnosti, koje ima prama državi, izpuni, marljivo raditi; kano što se zanatlija, komu je još više teretâ naprćeno, mora i danju i noćju mučiti, ako želi sve, čim je komu dužan, namiriti: isto tako i učenik, pripravljajući se za više zvanje, mora ne samo cielu školsku godinu marljivo učiti, već i u praznicih nauke opetovati.

Izreke, koje dolaze u članovih, osim glavne, zovu se usieci(incisa); a po broju se članova mjeri dužina; i zove perijod: tako ima perijoda od dva, tri, četiri člana; a i od više.

Ako li perijod sastoji samo iz jednoga prostoga prednjega i jednoga prostoga stražnjega stavka, zove se dvoudnim iliti dvočlanim perijodom (||) ako li je prednji stavak ili stražnji stavak iz dvajuh poredjenih stavaka sastavljen, to se zove: troudnim iliti tročlanim perijodom (|| | ili | ||); sastoji li pako prednji i stražnji stavak iz dvajuh, ili jedan iz jednoga, a drugi iz trijuh podredjenih stavaka (|| || ili ||| | ili | |||), to se naziva četveroudnim iliti četveročlanim perijodom.

Perijodi rabe u svetčanu govoru, osobito u govorih poimence u uvodih; u znanostih i povjestnici služe sastavljene izreke.

Dvočlani perijodi:

»Ako i najmanja iskra vjerozakona u nas tinja, || to moramo vjerovati na božju upravu ovoga svieta.«

»Kadgod se proljeće vrati, || zaore nove pjesme radosti i veselja.«

»Ako te kadgod čama napane, || a ti se naoružaj proti njoj radnjom.«

»Čovjek se mora učiti, dok je živ; || ali treba, da ono, što se je učio, i u djelo privede.«

»S toga, što su ljudi vrlo skloni na to, da poslove uvijek odgadjaju, pa po toj sporosti svojoj ono, što bi valjalo, da vrše danas, obično ostavljaju za sutra; možemo se pouzdano nadati, da ćemo u svačem prvenstva zadobiti, ako se samo budemo poslova naših bez svakoga odlaganja laćali.«

Tročlani perijodi:

»Tko vaviek samo s jednoga veselja na drugo trči, | tko se osobito samo u krugu putenih razkoša vrti; || taj trati svoj život, ali ga ne uživa.«

»Tko sveudiljno nastoji, da svekolike svoje dužnosti vjerno izpuni; || taj ìmade uviek mirnu sviest, | taj može svakomu i u svako doba slobodno u oči pogledati.«

»Ako vihar dublje u gori
Strahovitiem hukom sláma, |
Ako davne čedre obori,
Nad visociem’ planinama; ||
Znaj, da vihar vrši i sliedi
Glas svemogućne zapoviedi.«

(Gjorgjić Saltjer slov. 28: 4.)

»Ako nismo radi, da svoga obraza kaljamo i povjerenja gubimo; ako nismo radi, da se pred Bogom i ljudmi izlažemo težkoj odgovornosti, i podlimi se izdajicami nazovemo svega onoga, što je ljudskome rodu najdraže i najsvetije: onda ne treba darom slova da se služimo drugčije, do samo za ljubav istini i za njeno unapredjenje.«

Četveročlani perijodi:

»Ako su pravda i vjernost tašta imena; ako zloba na ovom krugu zemaljskom zavlada; ako lukavština nad poštenjem nadvlada: || to je onda grob jedino utočište krieposti.«

»Kad čovjek smatra svemogućtvo božije u stvoru svega ovoga; kad se sieća onih blagodatih, koje se na njega s dana na dan obilno i milostivo izlivaju: onda mu dušu obuzimlje poštovanje sa nekim strahom, divljenje savladjuje mu čustva i misli, a čista ljubav prema nepostižnome udvorava se u prsi njegove.«

Peteročlani perijodi:

»Čim nas više opačine okružuju; čim ćešće njihova nasrtanja očima gledamo: || tim se laglje pomanjšava mrzost proti njim; || tim se većma priučavamo na sramotni pogled; | tim biva veće naše nagnuće, da ono s drugim činimo, čega bi se sramiti imali.«

»Da su od zlata polja i gora, |
Da sve rieke zlatom teku, |
Da e’ pučina zlatno more, |
Da vàs saj sviet zlatan rekù: ||
Sviem tiem ne bi stoti dio
Ženske želje napunio.«

(Gundulić. Suze. 1. 72.)

»Tamo, gdje te je sunce zracima prvi put obasjalo, i zviezde s nebesna svoda prvi put zatreptile; tamo, gdje ti je prvo ljudsko oko sa osmejkom oko koljevke lebdilo; tamo, gdje te je majka prvi put od miline u naručju poniela, a otac prvimi mudrimi riečmi srce ti napájao: tamo je tvoja ljubav; tamo ti je otačbina.«

Šestočlani perijodi:
»Ako čovjek promotri svemogućtvo stvoritelja svieta; | ako spozna mudrost, kojom je svekoliko uredjeno; | ako sluti dobrotu, koja se svakim jutrom iznovice na njem dokazuje: || to se njegovo cielo srce napunjuje nekim strahopočitanjem, | neko čudo obuzme njegovo čustvo, | i iskrena ljubav prama Nevidionomu pronikne dubljine njegove duše.«

»Bježi, kud znaš; | što hoć’, čini; |
Zapad i Iztok vas obhodi; |
I bezkrajno po pučini
Sviet kružeći Indije brodi; |
Krij se u jame gorskieh hridi’: |
Smrt svuda te slîdom slîdi.«

(Gundulić. Suze 1I. 30.)

»Što nas većma poroci svojima slikama okružuju; što češće pojave njihove očima gledamo; štogod se većim koristima od njih nadamo: tim se manje gnušamo od bezakonja; tim se pre navikivamo na skaredne oblike njihove; tim se lakše privolevamo, da i mi podobne istine tvorimo.«

(Sedmočlani perijod.) »Ko svašta samo na sebe i na svoje koristi samoživo odnosi: ko se ne dâ ni čim drugim tronuti, do samo izgledima na svoje dobiti; ko sebe za središte svemu uzima, a ostale ljude smatra za jedina orudja svojima težnjama; ko dakle može ravnodušno gledati, da sve oko njega strada, dok je samo njemu dobro: taj zaista nije kada dobrodjeteljno misliti ni raditi; u toga proističe sve iz onoga neosvećenoga izvora, što ljudsko srce truje; taj ne ima iskre osjećaja za ono, što velimo, da je plemenito i nekoristiljubivo.«

§. 32. Definicije.

Definovati ili označivati znači u širem smislu toliko, koliko razjasnjivati sadržaj komu pojmu, pomisli, predmetu, rieči i t. d. Znači razviti cielovito sadržaj pojmu. To biva, ako mu se izbroje svi bitni biljezi te granice oprediele. Biljezi se ne mogu prije označiti, nego li ih spoznamo, jer spoznani biljezi jur su i označeni, makar to bilo samo u duhu. Predmet ili pojam, koji se ima tako označiti ili razjasniti, zove se pojam označbeni (definitum). Svojstva ili biljezi označbenomu pojmo mogu biti stranom takovi, koji su drugim jednaki ili srodni, a stranom takovi, koji imaju u sebi posebnu vlastitost. Oznaka ili definicija mora oboja svojstva ili biljege navesti, da bude pojam jasan. Definicija ili oznaka zove se analitičkom, kad se pojam definicijom samo razrieši ili razdieli na svoje biljege te podpuno predočuje. Oznaka ili definicija je sintetičnom, kad se istom neki biljezi spoje, da bude pojam jasnijim t. j. da se bolje razjasni. Razumjeva se samo sobom, da u koga ne ima pojma o nekom pojmu, ne može tu biti ni govora o ponjanju, pa ni o definovanju.

Svaka istinita logična oznaka (definicija) mora već svojim bivstvom biti i stvarna (definitio realis): jer izbrojiv bitne biljege pojmu ili stvari, raztumačio si ju i označio točno. Oznaka se razlikuje od tumačenja tiem, što, ako se tumači pojam, ili po rieči glede slovnice, ili ako prevedeš u ini jezik, ili ako mu izvodiš znaem iz osnova ili iz korena, ili itd. itd., pojam tiem nije nijednim načinom jošte označen, jer iz tumačenja ne ima pregleda, niti prave jasnoće, nego upravo samo iz oznake. Tumačenjem se oznaka pojmu pripravlja. Na primjer: Filozofija je znanost o mudrosti. Tu se ima protumačiti, što je mudrost. Definicije su u obće proste, kratke ili pako podugačke, kad se naime na široko primjeri i prispodobami tumači koji pojam ili predmet. Takve su osobito često filozofske i oratorske (govorničke) opisne definicije.

1. Što je religija? (Definicija verbalno nominalna, filozof. i oratorska.) Religiju (vjeru) izvodi Ciceron od glagola relegere, wiederlesen oder überhaupt wiederholen, t. j. ponavljati ono, što se proteže na štovanje božanstva (qui omnia quae ad cultum deorum pertinerent, diligenter retractarent et tamquam relegerent, sunt dicti religiosi, ex relegendo.« Cicero de natura deorum II. 28.) Sv. Augustin (de vera religione cap 55.) izvadja rieč religiju od glagola religare, svezati, t. j. čovjeka s Bogom (religat nos religio omnipotenti Deo, unde religio dicta creditur). Lactantius (inst. div. IV. 28., 3.) zabacuje Ciceronovu definiciju pa pristaje s oduševljenjem uz sv. Augustina. – Pojam vjere znači svezu, koja spaja zemlju sa nebom ili vremenitost sa viečnošću. Prava i živa vjera osniva se na Bogu kao na najvećem dobru i na neumrlosti duše; poštenu životu i plementih činih čovjeka. »Šta je još vjera? pita slavni Francez. Uzvišena filozofija, koja dokazuje red, jedinstvo prirode, te tumači zagonetke srcu čovječjemu; najmogućnije poticalo, da privede čovjeka dobru, jerbo gâ vjera meće bez prestanka pod stražu oka božjega i jer ona djeluje na volju čovjeka istom silom, kojom i na misli njegove; dodatak je ona saviesti, koja zapovieda, nalaže, učvršćuje i usavršuje sve krieposti, uzpostavlja dobročinstva na nove sveze s čovječanstvom; pokazuje nam u siromasih vjerovnike i sudce, u dušmanih braću, te oca u najvišem biću; religija srca, kriepost u činu najljepši je od svih moralnih zakonika, kojega je svaka zapovied dobročinstva nebesnoga. Vjera ima klicu, koren i izvor u srcu, a podporu, granje i priznanje toga najuzvišenijega stabla u zdravu razumu. Za to dok bude u čovječima grudima srca, bit će i vjere u Boga kod svih zdravih ljudi i naroda.

(Le cardinal Jean Maury (Siffrein) 1746 † 1817. Essai sur l’eloquence de la chaire. Preveo s francezkoga Prof. dr. Petar Tomić.)

2. Što je istina? Istina je suglasje naših predstava s božjimi idejami ili s predmeti naših predstava, t. j. naše se predstave moraju s predmeti istine slagati; ili još bolje istina je napokojn skladanje ili saglasanje naših predstava medju sobom po zakonih našega vlastitoga duha. (Krug’s encyklopädisch-philosophisches Lexikon, zweite Auflage, 4. Band, 1834 Seite 453–458, gdje se u jedno dokazuje, kako je isto tako težko ovu rieč i pojam, štono je svaki dan tolikim milijonom na ustima, definovati, kako i rieč život (das Leben) i pravi joj pojam.)

3. Što je još istina? Istina, ta luč neba, jedina je stvar u ovoj nizini, koja je dostojna svake skrbi i neprestanoga iztraživanja čovječega. Ona je jedino svjetlo našega duha pravilo našega srca, vrelo istinitih zabava, temelj našim nadam, utjeha u naših brigah, ublaženje naših nesreća, liek svim našim mukam; ona je jedino vrelo čiste i dobre saviesti, strah i trepet zle (saviesti), tajna muka opakosti, zločinu, unutarnja nagrada krieposti; ona jedina čini neumrlimi one, koji su ju ljubili, proslavljuje okove onih, koji za nju trpe; javne podieluje počasti pepelu svojih mučenika i branilaca, te čini častnim i uglednim progonstvo, prezrenje i siromaštvo onih, koji su sve ostavili, da nju sliede; napokon ona nam jedina udahjnjuje velikodušne misli, čini ljude junaci, ljude, kojih sviet nije zavriedio, čini jedino pametnimi i vriednimi toga imena. Sve bi se dakle naše skrbi imale na to ograničiti, da nju znamo i poznamo, svi naši talenti, da ju manifestujemo, sva naša revnost, da ju branimo; mi ne bismo dakle smeli u ljudi ništa ina tražiti do lih istine te ne dopuštati, da nam se tko ulaska inače van njom: jednom riečju čini se, da bi dovoljno bilo, da nsam se ona ukaže, da je obljubimo te da bi nam se ukazala, da se ju naučimo poznavati. (Jean B. Massillon 1663 † 1742. Le petit Carême, slavni propovjednik i biskup franc. S frances. Preveo dr. Petar Tomić.)

4. Što je kriva, a što prava učenost? Mi znamo, da ima jedna znanost, koja je tobože malo dostojna silâ čovječjega uma; ili bolje malo cienjena od onih učenjaka, kojim se reć bi zdrav razum sgurio pod teretom umarajuće učenosti, umjetnost, koja bi imala prirodu kod njih što više podupirati, uguši se u njih i postane nemogućom. Može se reći, da učeći se oni misliti od drugih, odsudjeni su sami da dalje i više ne misle te je znanje njihovo uništilo porabu zdrava razuma. Obterećení budući suvišnim bogatstvom često pri tom tim učenjakom ono manjka, što im je najnuždnije; oni znadu sve ono, čega ne moraju znati, a ne znadu onoga, što bi morali znati. A ni dragomu Bogu ne može milo biti, što je takva znanost ikad mogla postati predmetom noćnih študija! Nu ne mojmo se povesti tragom pogriešaka nekoliko učenjaka, jer bi to bio zločin počinjen na znanosti samoj. No ima i takova vrst učenjačke izobraženosti, veleumna umjetnost daleko od toga, da uguši prirodu, te da ju učini neplodnom. Ona pomnožava sile te im daje srećnu plodovitost, razboritu nauku, po kojoj se manje služimo tudjimi mislimi, a više se učimo sami misliti, koja nam tako rekuć pomaže do posjeda našega vlastitoga razuma te po kojoj nam se čini, da nam ga drugi put daje, učeći nas, da se njim služimo; napokon ta vrst učenosti znanošću je porabe i družtva, koja samo zato sakuplja, da razširuje, a zato predobiva i pribavlja, da razdaje. Duboka bez obskurnosti, bogata bez pometnje, silna bez neizvjestnosti, prosvjetluje nam razum, razširuje nam granice umu, učvršćuje i osegurava sud. (Henri Françis d’ Aguesseau 1668 † 1751 Nécessité de la science; bio je najučenijim franc. pravnikom i ministrom pravde za Ljudevita XIV. te najuglednijim i najpoštenijim Francezom svoga vremena. S frances. preveo prof. dr. P. Tomić.)

Ljubav. Ljubav i njezina definicija mora se dvostrukoga gledišta smatrati: sa širega i sa užega. Svaka ljubav, bila pod kojim joj drago imenom te imala za predmet osobu, stvar ili kakovo mu drago zanimanje, mora imati to svojstvo, da joj se predmet ne samo sudara s predstavami čovjeka, nego da su se te predstave sasvim srastle u dotične ličnosti. Ljubav je u širem smislu rieči, ticala se ona osobe, stvari ili kakova zanimanja, n. pr. znanosti ili umjetnosti, koncentrirajuća se dopadnost, koja se osniva sad na objektivnih, sad na subjektivnih prednostih, no svagda si dotični predmet načini za središte višega kruga misli i za izhodište razna žudjenja. Drugo joj je svojstvo, da neprestano teži, čezne za svojim ljubeznim predmetom. Zato nije ona puko i jednostavno čuvstvovanje nego nuždno i potencirano žudjenje. Puka dakle slika, pusti pojam, čista predstava predmeta nije joj dovoljno, već teži za posjedom, zasjedinjenjem.

(U ostalom težko je definovati ljubav kao i ljepotu. Vidi C. G. Carus: Psyche; Nahlowsky Gefühlsleben i druge.)

6. Ljubav domovine. Ljubav domovine je svakomu prirodjeno čustvo, jer se svatko rado sieća onoga mjesta, gdje se je rodio i gdje je proživio najnježniju dobu voju. To isto čustvo prema rodjenu mjestu i odgojilištu sili svakoga na dužnosti, koje mu nalažu, da u svako doba izs svih sila i svimi sredstvi unapredjuje obće dobro svojih sugradjana. (Krug, phil. Lexikon 4. Band. 352.) (Dr. P. T.)

Opisna oratorska definicija ljubavi domovine. Ljubiti svoju domovinu znači njoj posvećivati sve svoje sile u domovini i izvan nje. Pobjede ili prudni ugovori pribavljaju joj ugled kod inih naroda. Dobro rukovodjenje zakona i ćudoredja može joj jedino ukriepiti i učvrstiti nutarnji mir; onako kako se postavljaju proti dušmanom države generali i vješti državnici: tako se treba naoružati i protiviti razpuštenosti i zločinom, koji idu zatim, da sve unište, zakone i krieposti, koje hoće da se svako dobro uzpostavi: pa zato je evo sila dužnosti bitnih i ne oprostivih za svaki razred građana i državljana, za svakoga gradjana naposeb! O vi, koji ste predmetom ovih razmatranja, vi, koji me silite u ovom času, da ne govorim onako živahno, za vas dostojno ob onih istinah, kojimi sam oduševljen; vi napokon, koje bih rado zagrlio čestitom ljubavlju, jer biste vi presretni bili, siećajte se bez prestanka, da domovina ima nezastarjeljih i posvećenih prava na vaše talente, na vaše krieposti, na vaša mišljenja i na sve vaše čine; nalazili se vi u kom mu drago stanju, u svako ste doba aktivni vojnici, obvezani svagda, da bdijete za nju te da joj pritrčite u pomoć i u najmanjoj pogibelji! Da uzmožete vršiti toli uzvišeno zvanje svoje, nije dosta, da si pribavite znanje i umjeću samo svoga posebnoga zvanja, već da branite zakone domovine, da poznate njezine interese, da prolijete vlastitu krv svoju na bojištu, na svakom javištu. Po otačbinu su opasnija zločinstva od svih dušmana i od svih liga inih naroda, jer ruše ćudoredje: takove najužasnije ratove po domovinu najteže je odstraniti. Dopustite, da Sokratu metnem u usta za mladež poučan govor: »Evo ovdje ste ugledali svietlo božje i u ovoj zemlji mudre su vam institucije usavršile razum. Moji zakoni bdiju nad sigurnošću svakoga pojedinca, a vi ste svi formalno ili mučeć položili zakletvu, da posvetite sve dane života vašega službi mojoj. Evo tu su moji naslovi: a koji su vaši, s kojih udarate na ćudorednost, temelj moga carstva i koji su to zakoni vaši bolji od mojih? Ne znate li, da se ne mogu oni povriediti, a da se ne posije po državi otrov razorujući?; da jedan jedini primjer razpuštenosti može pokvariti narod te mu pogubnijim postati, nego li gubitak ma koje bitke. Vi biste obću propast podupirali, da duhom klonete ter da ne biste imali srca uzprotiviti joj se, a zar ne biste smrtno griešili, da sami razkošno živite, ili da to dopustite činiti drugim s prezira vriednom lahkoumnošću i pokvarenošću? Mogu li si takovi sugradjani i državnici prisvojati moju slavu te se gizdati pred stranim svietom, što su se rodili u ovom gradu, koji je rodio Solona i Aristida, što lozu vuku od ovih istih junaka, koji su tolikim slavljem proslavili moje oružje. No što ipak imaju zajedničkoga ovi mudraci s vami? Ja velim još više: šta je zajedničkoga medju vami i vašimi predji? Znate li vi, tko su rodoljubi i djeca otih velikih muževa? Kriepostni i samo kriepostni gradjani! Sretne li njihove domovine, kada uz krieposti, kojimi se diče, nisu poznavali mlačnosti i popustljivosti.« – »Gledajte, da vas obuzme onaj žar ljubavi prema domovini, koji je obuzimao vaše predje, kadgod se je neprijatelj pomolio na granicah otačbine. Takvih danas žalibože ne imamo; ne imamo ih posred vas, ne imamo u senatu, ni u narodnom saboru, ni u sudištih, ni u većih, ni u kućah pri ognjištu, ni na dvoru. A na žalost boga velikoga to tako napreduje, da bi čovjek morao dvojiti o dobru i boljoj budućnosti domovine.« Da smo mi ljudi osjetljive ćudi, na ovakove bismo prigovore i ukore, pobjegli te ostavili domovinu tigrom i zmijam, da im bude prebivalištem zvjerske sreće; ali mi smo rodoljubi, pa stoga, jer domovinu nada sve ljubimo, ostajemo u otačbini te ne očajavamo, nego radimo iz svih sila da ju oslobodimo, pridignemo i unapriedimo.« (Jean Jacques Barthélemy 1716 † 1795. Voyage du jeune Anacharsis en Grèce vers le milieu du IVe siècle avant l’ère vulgaire, Paris 1788. 4 tomes avec atlas géograf; ulomak iz navedenog preko 30 godišnjeg književnoga truda, podkrepljenog sa preko 20,000 citata iz raznih spisatelja. Zato se i jest toliko puta prevelo u više evrop. jezika. Preveo s franc. dr. P. Tomić.)

7. O ljubavi domovine. (Opisna i oratorska definicija opet drugčije.) Domovinu i širu i užu i prirodnu i gradjansku s najvećim i s najsvetijim čustvom blažena oduševljenja od vajkada su kod svih naroda kroz viekove branili, slavili, zagovarali i uzvišavali najveći umovi najplementijega srca. Zato je u svako doba dopušteno svagda častno stajati na strani nesretnih sugradjana i suotačbenika svojih. Ljubav nam domovine nalaže, da se čuvamo onih pogrešaka, koje su počinili naši suotačbenici te da žalimo i oplakujemo one uzvišene žrtve udesne pogreške i nesreće, te da im ne zaniečemo zaslužene štovanje. Bilo dobro ili zlo stanje, u koje smo dospjeli, nikad nemojmo očajavati, sdvajati niti se odricati ufanja u bolju budućnost drage nam domovine. Zato nam u svako doba ne preostaje ino, nego da ostanemo dobri gradjani i vjerni sinovi, koji misle, zbore, tvore, vojuju s porodicom porodicâ: sa zemljom, koju zovemo otačbinom. Ali pustimo to! Za dvie ćemo godine dana opet vidjeti Francezku! Da ju Bog čuvao i sve ono, što smo u njoj draga i izvrstna ostavili! (Alfonse de Lamartine 1792 † 1869. Voyage en Orient 1835. 4. t. Slavni francezki pjesnik, historik i državnik.) (S franc. preveo dr. P. Tomić.)

8. Što je prijateljstvo? Na to je pitanje kao i kod ljubavi, ljepote i t. d., težko, strogom i podpunom definicijom odgovoriti. Mnogi veleumni muževi staroga i novoga vieka nastojali su pobliže označiti prijateljstvo. Medju timi se osobito odlikuju Aristotel, Pitagora i Cicero kao i Heraklit i Empedokles, Schiller i drugi. Aristotel dieli prijateljstvo na troje: a) na prijateljstvo radi zabave; ovamo spadaju igre, zajedničke gostbe, veselje i ina udruživanja. b) Na prijateljstvo koristi, kamo naposeb trgovački i politički interesi, poslovi spadaju. c) Na prijateljstvo krieposti. Tu posljednju vrst prijateljstva držao je Aristotel za pravo, iskreno i savršeno prijateljstvo. Trudno je lučiti u mnogih slučajevih i sgodah prijateljstvo od ljubavi tako, da mnogi te dvie rieči identifikuju ili pod sinonime uzimlju. Za pravo i trajno prijateljstvo se mnogo toga iziskuje, tako medju inim: jednako mišljenje i sporazumljenje u najnježnijih pitanjih ljudskoga roda, kano što su: vjera, bog, domovina i ina zajednička zanimanja. Čvršće će biti i trajnije prijateljstvo, ako nije jaz velik medju prijatelji ni glede stališa, ni karaktera, ni dobe, ni temperamenta kao ni glede stepena izobraženosti te imućnosti.

»Prijateljstvo – uzvišena strast, čustvo velikih duhova, sreća svieta, pred kojom izčezavaju ili se umanjuju sva zla, a poljepšava se i umnoža svako dobro, o božanstveno prijateljstvo, tvoje me samo ime već sieća svih dražesti moga života. Strast heroička, koje je vatra vazda čisto ugrijana čustvom, a pobudjena duhom; kriepost utješiteljica, koju je sve višnje biće dalo čovjeku za odštetu žalostnih posljedica ograničena duha; čustvo dobročineće, bez koga ne može nitko biti naš; jer što je, ako nije dobro ono, o čem se može govoriti prijatelju? Nebeska kriepost, kojoj se ime tako često oskvrnulo i oskvrnjuje, kojoj su sliku toli često promienili, koju umrli obožavaju i onda, kad je ne poznaju; strast velikodušna i uzvišena, koja oplemenjuje cielo naše biće, sav naš život, te koje radi živimo za prijatelja, koga si je odabralo srce naše! To si tí, što te imamo evo sad naslikati. Nikada ne okusi živo čustva, sladkimi plameni podgrijevana svetoga prijateljstva onaj, komu srce gori od toga, nego kad mu ljubezni prijatelj u najvećoj nuždi pruži pomoć; on ga sliedi i pomaže posred najokrutnije nesreće; on mu se pridruži, da se već s njim nikad ne razstane; najveća hladnoća ne može utrnuti nebesne vatre, kojom gori pravo prijateljstvo; s njega ljubiš nezahvalnika, nevjernika po svetih zakonih priajteljstva; ono ga sažaljuje, ono mu oprašta sva zla, koja no ima od njega; ono je doduše žalostno, ali ništa ne manje ono ljubi; ono žrtvuje svoju sreću sreći prijatelja: prijatelj hoće da umre za svoga Oresta. Prijateljeva se duša spoji s dušom prijatelja, ona ima iste želje, isto kretanje, iste pobude; ako kada smrt, koja je sve razdružila, otme predmet ljubavi njeznomu prijatelju, on ga sprovadja toplim srcem do tiha no hladna groba; tuj mu vadi pokojni prijatelj suze iz očiju, koje mu plačući prijatelj ponad grobom prosipava.

Prijateljstvo se tieši onaj čas, kad je sve izgubljeno bez povratka, pa kad se udesna vrata grobu zatvore bez nade i odštete ne možeš se od suza suzdržati; prijatelj dapače sried najgušće šumske tišine i najveće samoće plače za onim, koga je izgubio tiešeći se tim i hraneći si dušu prijateljevom slikom, kad više ne može imati onoga života i srca za sebe, koje ga je nesebično ljubilo. Kad nas zemljom najveća tmina vlada, misli prijatelj, da mu se posred slabe svietlosti prikazuje drug ljubavi, ter ga već razgovara, kad da bi ga mogao čuti i slušati; žalost mu se ublažuje tom sladkom ali okrutnom illuzijom te već trči toj toli dragoj sjeni u susret, da ju zagrli; ali ne nalazi ino do ne zahvatljive tmine, uslied čega mu se srce napuni najžalostnijim sažaljenjem; ono ga žudi po noći, ono ga žudi po danu te ne mogav podnieti gorkih jadâ i bolí sgubitka, smrvi ga tuga te izusti posljednju (rieč): ime prijatelja svoga. O nebesno prijateljstvo! zašto čisti plami tvoji ne razgaraju svaku dušu! Zašto te tako malo umrlih ima u srcu, kad te tako često imaju toliki na jeziku! A zašto je tvoje ime, koje bi samo kriepostna usta smiela izgovoriti, toli često poslužilo, da se prikriju crna izdaja i grdosni komploti.«

Bernard Germain Etienne de Lacépède 1756 † 1825. Poetique de la musique, Paris 1788. 2 t. Čuveni prirodoslovac, pomagač i suradnik Buffonov. (S franc. pr. dr. P. Tomić.)

9. Ljudska slava. Slava ima svojstvo, da sve prikupi okolo sebe, što ikad može. Čovjek se osieća zasebice premalenim i preveć samotnim, on nastoji, da se poveća i digne, koliko ikad može; on mnije, da si sve utjelovljuje, što na okolo sebe prikuplja, sve što si pribavlja i sve što dobiva; on si umišlja, da se i on povećava, kad na veliko koraca, kad si stanove povisuje, kad si imanje razširuje. No jer ne može, da si stas poveća niti svoju naravnu veličinu, s toga si s vana priudešava i uobražava, da postaje većim, kad se mnogo o njem govori, kad ga svi spominju, kad ga sve hvali. Jedina mu se kriepost čini preveć priprostom i jednostavnom. Mnogo krat se u istinu prikaže prava slava te dodje, reć bi kao po milosti. Tad ja ne znam, šta nam govori u srcu, da ju zaslužujemo za toliko više, koliko smo ju manje tražili; ali je i zato opasna. Mnogo se govorilo i pisalo proti slavi, kano da je to zlo. Tacit vlei, da je posljednja srast u mudraca. Mnogo ima ljudi, koji se hvastaju, da ju preziru, ali ima još više razloga ne vjerovati toga. Svaki si ju bo potajno želi i prisvaja. Razlika je samo u načinu, jedan ju javno traži, a drugi potajno. Kad prodjete historiju svieta i umjetnosti, svuda vidite neke ljudi na visini, a hrpe ljudskoga roda na nizini, koja laganimi koraci za njimi koraca. Ja vidim slavu, koja vodi prve i koja vodi sav sviet (svemir). Uzmite si u misli zemlju izpod nogu, u isti mah sve vam se promieni: čovječji pogled ne oduševljuje više čovjeka; on je osamljen u hrpi, prošlost nije ništa, sadašnjost se zatvara, budućnost izčezava. Slavu smije svaki tražiti, dok se kreće u granicah čednosti. (Jacques Bénigne Bossuet 1627 † 1704. Proslavljeni pisac, crkv. govornik, historik i biskup franc. Traité de la connaisance de Dleu et de soi – même. Antoine Léonard Thomas 1731 † 1785. Essai sur les Eloges. Sveuč. prof. retorike g. 1755. u Parizu) (S franc. preveo dr. P. Tomić.)

10. Što je prava slava? Slava je čustvo, koje nas podiže u vlastitim očima i koja nam ugled povećava u očijuh prosvietljenih ljudi. Slava je nerazdieljivo spojena s idejom velikih potežkoća i zapreka, koje se imaju svladati, s velikom korišću, koja sliedi nakon uspjeha te s velikom srećom za sav sviet ili za domovinu. Nu taj pojam slave sviet obično zlo upotrebljava te i onomu veli, da je slavan, koji si je zasluga ili obće kakvo priznanje, odlikovanje stekao te komu bi se moralo reći rpavilno i logično, da je zaslužan, znamenit, odličan, izvrstan, ali poduipošto slavan. Tako je glede govorničtva Demostenova i Ciceronova glede poviestne znamenitosti Thukididove i Tacitove; tako glede mnogih vojskovodja, umjetnika i pjesnika, učenjaka i t. d.: svim tim ja ne bih slave pripisao, slava bo patri jedinomu Boga na nebu. Na zemlji je to sreća i nagrada krieposti, korist, dobročinstvo, sjajnost, probit, junačtvo, znamenitost, odlika, zasluga i t. d. Tako je zasluga i kriepost vladara, koji je u burno i nesretno vrieme radio za dobro i spas milijonih podanika svojih; takova znamenitost ide one, koji su se žrtvovali za dobro svojih sugradjana; zato ne Cesaru ni Pompeju, nego Regulu ili Katonu priznajemo znamenitost. Znamenit je i onaj, koji je kakvim obretom koristio svietu. U veliku zaslugu pišemo čine onomu narodu, koji nije htio biti tudjim robom, već je volio umrietu, ili si izvojevati častno ime i slobodu zlatnu. Za to prave slave ne ima na zemlji. (Guillame Thomas François Raynal 1713 † 1796. Historie philosophique et politique des etablissement et du commerce des Européens dans les deux Indes 1770. 4 tomes. (S franc. preveo dr. P. Tomić.)

11. Što je logika? Mnogi prećeruju važnost logike, veli filosof Krug, jer ju smatraju organom svekolike filozofije, dočim je logika u filozofiji od prilike ono, što u filologiji slovnica (oblikoslovje). Logika se bavi misli, s toga je ona nauka o mislih, jer ona uči i pokazuje način, kako se i po kojih zakonih misli i kojim redom. (Lindner.) – Misliti u užem smislu je kretanje naših predstava ili predmnjeva. (Zimmermann.)

12. Što je hrv. slovnica? Hrvatska je slovnica nauk o pojedinih hrv. riečih i o cielom govoru. Zato se dieli na: riečoslovje i skladnju. (Veber.)

13. Što je zemljopis? Zemljopis je ona znanost, koja nas uči poznavati zemlju (u širem i užem smislu)

14. Što je poviest svieta? a) Poviest svieta (sveobća poviest) pripovieda one istinite i važne zgode, štono su to vanjsko to nutarnje stanje ljudskoga roda stvarale, razvijale i mienjale. b) Zadaća poviesti sastoji se u predočivanju čovječjih ćina i udesa. (Dr. Fr. Rehm. Lehrbuch der hist. Propädeutik. Herausg. v. Dr. H. Sybel. S. 2.) – c) Neprestano kretanje pojava u svietu jednoga za drugim, pa se to mienjalo ili perijodično ponavljalo i napredovalo, zovemo poviest. Joh. Gust. Droysen. Grundriss der Historik, S. 7.) d) Zadaća obće historije sastoji se u tom, da nadje put, kojim je išlo čovječanstvo od najstarijih vremena pa do dana današenjga za ciljem svoga bića te da nam ono pri tom daje ravnujuću ruku providnosti i upravljanje viečne vladavine shvatiti ili slutiti. (Dr. G. Veber. Allg. Weltg. I. B. Einleit.) e) Poviest u objektivnom smislu je proces razvijanja prirode i duha. Poviest u subjektivnom smislu je iztraživanje i predočivanje onoga, što pripada poviesti u objektivnom smislu. (Dr. Fr. Ueberweg Grundriss der Gesch. der Philosophie I. B. §. 2.)

15. Što je filozofija? a) Filozofija je misleće promatranje stvarî. Ona se razlikuje od ostalih posebnih znanosti tiem, što si ne uzima za predmet i svrhu iztraživanja i predočivanja emperičke stvari, kako to n. pr. prirodoslovne znanosti i poviest, nego ona ide preko izkustva k iztraživanju posljednjih razloga, uzroka realnoga bića i dogadjaja. Svaka druga znanost ima neke predpostave, koje pod gotovo uzima, pa makar su i ne dokazane i ne sigurne: tako fizika pojmove: uzrok i posljedica, biće i pojav, prostor i vrieme mučke i bez iztraživanja uzima i predpostavlja kao istine dokazane. Isto tako civilno i karno pravo pojam o imovini kao savršen pojam uzimlje ili predpostavlja. Istom filozofija iztražuje sve te pojmove i predpostave, pa u tom se i sastoji njezina prava zadaća. Dr. A. Schwegler i dr. K. Köstlin. Geschichte der griech. Philosophie.) b) Filozofija se ne ograničuje kao mnoge druge znanosti na specijalno koje polje, a niti na svakolika ostalih znanosti, nego ona ide za bićem, zakoni i suvislosti svega, što u istinu postoji, s toga odgovara filozofiji ova definicija: Filozofija je znanost načela iliti principija. (Dr. prof. Ueberweg.) c) Filozofija je obradjivanje pojmova. (Herbart.) d) Filozofija je znanost absolutnoga u formi dialektičkoga razvoja, ili znanost razuma, koji sam sebe shvaća, dokučuje. (Hegel.) (Dr. P. T.)

16. Što je historija filozofije? a) Historija filozofije ima za predmet ona znanstvena iztraživanja, štono su tečajem vremena poduzeta o posljednjih uzrocih i najviših zakonih, o biću i suvislosti duševnoga i prirodnoga svieta. filozofija ima svoju poviest iliti vremeni razvoj. Ona ne postoji kao gotov sistem znanja, nego u formi raznolikih vremenitih filozofijâ, koje su sliedile jedna za drugom. Ona je za to podvrgnuta onomu istomu zakonu postepenoga razvijanja, kojemu i sav duševni razvoj čovjeka. (Schwegler i Köstlin.)

b) Historija filozofije je slika (tableau) hoda ljudskoga duga ili ona barem dobar dio toga zauzimlje, jer obuhvaća ne samo njegova najplemenitija diela, nego sadržaje način izraživanja, koja su morala imati najmogućniji upliv na sve grane znanosti; ona se ne samo spaja uzko s historijom ćudorednosti, nego se po ovoj sjedinjuje još i s obćom historijom. (Jos. Marce de Gérando 1772 † 1842. Histoire comparée de systèmes de philosophie, considérés relativement aux principes des connaisances humaines. Paris 1803–4., 3 tom. chap I.) (Preveo dr. P. Tomić.)

17. Smrt. Smrt je protivna životu, jerbo sa smrću prestaje ovaj zemaljski naš život. Smrt nas razstavlja sa ovim, a sdružuje s onim svietom; ona nas lišava svega, što imamo ugodna ili neugodna na ovom svietu. – »Viečni zakon smrti pomora vlada po vasionoj živoj prirodi, sila je to silna i ne umoljiva, koja se proteže na sva bića jednoga proti drugim. Čovjek, čim se rodi, odmah nadje na početku te medje života svoga podpisan dekret od smrti, t. j. naznačen već kraj životu; ili kako hrvatski pjesnik Preradović pjeva: »čovjek, čim se rodi, mriet počima.« Gdje ima života, ima i smrti, viečni je zakon prirode. Zato ne ima ni jednoga časa u velikom ovom svietu živih stvorova, kad ne bi smrti bilo. Posred i ponad raznih rodova životinjskih postavljen je čovjek, koji svojom ubijajućom rukom ne štedi ništa, što je živo, pa ni sama čovjeka ne. S toga je čovjek osobita vrst smrti. On zadaje smrt drugim, da se hrani, on ubija, da se brani, on ubija, da napada, on ubija, da se uči, on ubija, da se zabavlja, da si ugadja i t. d. i t. d., on ubija, samo da ubija. Taj ponositi i strašni kralj zemlje treba svega i svačesa i ništa mu ne odolje. Samo mudrac može odkriti zakon, čemu je i zašto odredjeno to usmrčivanje, ubijanje ne samo životinja od čovjeka, nego čovjeka po čovjeku. Smrt je sudija svim ljudem, jer svaki poslije te katastrofe dobije zasluženu platu ili kaznu. (Le comte Jos. de Maistre 1754 † 1821. Soirées de Saint-Pétersburg. Poslanik u Petrogradu 1803–17. a dobro svemu svietu póznat kao riedki r. kat. pisac.) (S franc. pr. dr. P. Tomić.)

18. Duhovítost, domišljatos, dosjetljivost. Malo misliti, o svem govoriti, o ničem ne dvojiti, stanovati samo izvan svoje duše te uzgajazi samo površnost svoga duha, sretno se izraživati, imati dobar dio ugodne imaginacije, lahko i prijazno razgovarati, umjeti se prilaskati, a ne pribaviti si štovanja; roditi se s talentom dvojbene vriednosti, a ipak držati se nad svakim razmatranjem; letiti od predmeta na predmet, ne zadubiv se u ni jedan; hitro sakupljati svakovrstno cvieće te ne dati ni jednomu plodu, da dozrije: to je slaba slika onoga, što naš viek najvoli počastnim nazivati imenom: duhovitosti, domišljatosti ili dosjetljivosti (esprit). (D’Aguesseau Nécessité de la science.) (Preveo dr. P. Tomić.)

19. Veleum (le génie). Veleum iliti francezki génie (izgovori ženì) znači onu višu silu duha u kojega čovjeka, kojom je u kakvom predmetu ili u kakvoj struci nešto izvanredna ili neobična izveo, učinio, ili je kadar izvesti, učiniti. Ta izvanredna sila u pojedinih ljudi sačinjava vrhunac ili krunu tako zvanih dobrih talenta. Za to joj je osobito svojstvo originalnost, izvornost. Veleumá imade sveobćih iliti universalnih i posebnih ili špecijalnih, t. j. u pojedinom predmetu, kad je tko medju vrstnjaci prvi; n. pr. pjesnik, umjetnik i t. d. Grci su i Rimljani držali, da osobit genius iliti demon kao kakav angjeo čuvar sprovadja velike ljude od poroda pa do smrti.

20. Razgovor (la conversation). Ton dobre konversacije iliti razgovora prirodan je i teče; nije dosadan niti razpušten (frivolan), učen je, no bez pedanterije, veseo no bez halabuke, ugladjen ali bez afektacije, galantan, ali ukusan, šaljiv ali bez dvoumnih izraza. Razgovori nisu ni desertacije ni epigrami; u razgovoru se umuje, ali se ne argumentuje, zabavan je i šaljiv, ali bez tako zvanoga igranja riečmi (sans jeux de mots); rieči se spajaju duhovito i razborito s maksimami (moralnimi poukami) i dosjetkami, s duhovitom šalom i moralnom ozbiljnošću. U razgovoru se govoru o svačem, da svaki o nečem govori; ne udubljuje se u pitanja, da se družtvo ne bi dugočasilo; predlaže se kao mimogredce, razpravlja se hitro; elegancija sprovadja preciznost; svatko kaže svoje mnienje te ga podupire sa nekoliko rieči; nitko ne udara na tudje (mnienje) žestoko; nitko ne brani tvrdokorno svojega. Razgovara se, da se razjasni pouči, zaustavi se ili prekine s prepirkom, svako se pouči, svako se zabavlja, sve se razilazi zadovoljno. A mudri samo može ponieti sa sobom nauke o predmetih, o kojih je vriedno, da se na samu razmišlja. (Jean Jacques Rousseau 1712 † 1778.) (S franc. prev. dr. P. Tomić.)

21. Što je samoljublje, egoizam (l’amour-propre)? Samoljublje je ljubav sama sebe i svih stvari poradi sebe; ono čini od ljudi krivobožce samih sebe, tirane drugih, ako im je sreća dala za to sredstva. Oni se nikad ne umire izvan sebe, a ne zaustave se kod tudjih predmeta inače, nego kao pčele na cvieću, da izsišu, što je za njih. Ništa nije žešće od njihovih požuda, ništa nije tako sakriveno, kao njihove namjere, ništa tako vješto smajtorisano, kao njihovo ponašanje. Njihovo ponašanje ne da se predstaviti; njihovo mienjanje nadilazi iste metamorfoze, a njihovo previjanje procese (miene) lučbe: doprieti se ne da do dubljine niti proći kroz tminu njihovih bezdana (ponora). Samoljub ne vidi kod zdravih očiju sama sebe on u sebi sadržaje, u sebi hrani, u sebi uzgaja, da ni sam ne zna, silu božju strasti i mržnja, pa kad se kojom sgodom opomene, osviesti, došav mu djelo na vidjelo, on je zapoznaje ili se ne može odlučiti, da je izpoviedi. Od toga časa smiešno ima osvjedočenje o sebi samu, o svojih mahnah; dapače drži, da su često obumrle strasti u njem, a ono su samo zadremale. Samoljub (samoživ, samojed) rad bi i one stvari imao, koje su mu štetonosne, te akoprem su mu škodljive, teži ipak za njimi s najodurnijom ogavnošću; ponos mu skroz oduran; svuda je, u svakom kutu i stališu i sa svimi i s nikim, u sve zaviri, sve vidi, a ne vidi ništa; ide medju ljude, koji ga ne trpe. Svim je nesnosan, nepoćudan. Kad misle, da su se ga lišili, on je opet tu tražeći i ondje svoju korist za svoj vazda prazan džep i gladan želudac, gdje ništa zanj ne ima. (François due de La Rochefoucauld, price de Marsillac, 1613 † 1680. Réflexions on Sentences et Maximes morales, 1665.) (Pr. dr. P. T.)

22. Što je znanost? Znanost je u materijalnom značenju znanje ili spoznanje obće valjanosti, u formalnom značenju je objem naukâ uredjen po logičkih pravilih, koje nauke više ili manje teže za tim, da izraze to spoznanje. Znanost kao i znanje dieli se po raznih predmetih u razne razrede. Znanostju se čovjek osmjeljuje prekoračiti uzke granice, medju koje ga je, čini se, narav zatvorila: gradjankom je ona svih republika, stanovnikom svih carstva, čitav sviet joj je domovinom. Znanost kao vodja i vjeran i brz, vodi te iz zemlje u zemlju, iz carstva u carstvo; odkriva ti zakone, ćudorednost, religiju, vladu: natovarena blagom iztoka i zapada vraća se kući te nakupiv strana bogatstva u vlastitih riznicah, tad se čovjeku čini, da mu je podložnimi učinila sve narode svieta te ne uvažavajući strogo granice vremena, rekao bi, da je dala čovjeku živjeti već prije poroda. Čovjek je svih viekova i svih zemalja, koji je s njom. Svi su mudraci staroga vieka mislili, radili za nju ili je ona barem s njimi živila, slušala njihove lekcije, bila svjedokom njihovih velikih primjera. Tako su se i naši oci oduševljavali i natjecali od Athene do Rima i obratno; oni htjedoše nadkriliti Aristide pravničnošću, Fokione postojanošću, Fabricije umjerenošću, a Katone kriepošću. Što danas uzorni primjeri mudrosti, veličina duše, velikodušje, ljubav domovine, što to sve redje postaje, nego ikad prije, dolazi odatle što su mehkoputnost i taština razkinule spone onoga sladkoga i prudnoga družtva, koje sačinjava znanost medju živimi, i medju znamenitimi pokojnici, kojih pepeo ona opet oživljuje, da od njih načini model za naše ponašanje. D’Auguesseau. dr. P. T.

23. Slavohlepje (ambicije). Slavohlepje je potjerana poklepa za častmi, osobito za njezinimi spoljašnimi znakoni, te je s toga izrod pravoga častoljubja, koje je svakomu čovjeku prirodjeno, makar to i kušali mnogi zanijekati. No i slavohlepje mora imati svoje granice, koje ako prekorači, pretvori se u veliko zlo, kao i mnoge druge stvari. – Koju ideju imate vi o čovjeku slavohlepnu, koji gori od želje, da postane velikim? Da vam rečem, da je taj čovjek dušmanin po zanatu svim drugim ljudem, razumjevam sve one, s kojimi bi on mogao imati kakva posla interesa), čovjek, komu je sreća drugoga smrtnom kaznom; koji ne može gledati zasluge, a da te ne mrzi i ne napada; koji ne ima ni vjere ni iskrenosti, vazda pripravan na konkurenciju, da izda jednoga, a potlači drugoga, da ogovori, opadne ovoga, a pogubi onoga za ono malo koristi, kojoj se nada, koji si od svoje tobožnje veličine i sreće pravi božanstvo, pri čem ipak ne ima ni prijateljstva ni priznanja ni štovanja u poštenoga svieta, jednom riečju: koji nikoga ne ljubi i koga nitko ne može ljubiti. Da vam ga u živoj slici pokažem, vi biste mi rekli, da je to monstrum (grdosija) od čovjeka i čovječjega družtva. Pa ipak, kad se stanete razgledati i promišljati, naći ćete ih posred vas, te ja kriv, ako mi ne priznadete, da su to pravi i istiniti potezi často- iliti slavohlepja. (Le Jésuite Louis Bourdaloue 1632 † 1704. Les Fêtes des Saints, čuveni propoviednik. Preveo s franc. dr. P. Tomić.)

24. Književnik. Književnik (le littérateur) se zove onaj, koji se po zanatu svojem bavi sastavljanjem knjigâ, književnih djela, te koj toliko proizvede duhom i perom svojim, da u svietu do toga imena dodje.

Književnik je učenik prirode; sve što nam priroda daje liepa, dobra, ljubezna, velika, reflektuje (odsjeva) se, usredotočuje, razplodjuje se u njegovoj duši; on, čini se, da ne živi za drugo, nego da prima i daje te liepe pobude, kojim je prirofa počelom, sredstvom i predmetom. Književnik je takodjer učenikom umjetnosti: sve ono, što se on uči, sve, što zna, njemu je ne izcrpivim vrielom iztraživanja, opažanja, načela, motrećih pobuda; on sve raztvara, što se je prije njega uradilo, sve, što se oko njega stvorilo. Čovjek bi rekao, da su u njega dvie duše, on osieća i promatra u isto vrieme, a promatra samo zato, da još bolje osieća; oduševljenje, koje mu podpiruje misli, svietlost je opet, koja nije razsvietljuje. On proučava odmah sama sebe kao glavno bogatstvo te ga nadoknadjuje ne prestance: on se ne zna ganuti, zanieti, razigrati, popraviti svoje misli preokrenuti, nje zadržati, jednom riečju sve upotriebiti, što mu može poslužiti kao piscu na dobro i usavršenje. U njem je više ljudi, više talenta, sakupljeno zajedno. Čovjek je to idejalna svieta, u čijem se razmatranju sve poljepša, očisti poveća. Književnik-filozof baci se na uzroke, kamo se drugi ne mogu sa svojimi strastmi; on spaja pojmove i odnošaje, koji se inače odbijaju i protive. Književnik-govornik, čim je više proniknut svojim predmetom, tim se veće osvjedočnje stvara u njegovih mislih te iz njegovih ustiju teče predobljivost nagovarajuća. Književnik-pjesnik, njegove ideje postaju utisci, slikami, akordi; on ne meditira više, jer je nadahnut; on ne gleda više, jer razmatra, ne razlaže više, jer slika, ne govori, jer pjeva. (Pierre Louis Lacretelle sîné 1751 † 1824 Essai sur l’Eloquence du Barreau.)

25. Biblija. Sveto pismo, kojim se i kršćani i izraelićani služe kao svetom knjigom nauka nadahnutom Bogom duhom svetim, zovemo biblijom. Biblija nadilazi naivnošću, živahnošću, veličinom sve pisce rimske i grčke. Nikad se nije ni sam Homer u svojih pjesmah približio uzvišenoj visini Mojsije, koga su morala na pamet učiti sva djeca Izraela. Ni jedna oda ni grčka ni latinska, nije nikad mogla doći do visine psalma; n. pr. onoga, koji počima: »Bog nad bogovima, Gospod, govori i doziva zemlju od iztoka sunčanoga do zapada;« (Psalm. Asafov 49. 1. Daničić.) jer nadvisuje svaku imaginaciju ljudsku. Nikad nije Homer, niti koji drugi pjesnik slikajuć veličanstvo Boga, onako veličanstveno predočio kao Isaija: »Carstva nisu nego najmanji trun, zrnce praška; vas mir je šator, koj podigneš danas, a sutra razmetneš.« A šta ima u poganskom starom vieku slična nježnomu Jeremiji, oplakujućemu nesreće naroda svoga; ili Nahumu, koji u duhu s daleka vidi, kako ponosite Ninive padaju pred silom ne brojene vojske? Čovjek mislio bi, da gleda tu vojsku, da sluša zveket oružja, koturanje kola; sve je to tako živo narisano, kan da je pred tobom; Homer daleko zaostaje. Čitajte još jedanput Daniela, gdje navješćuje Baltazaru osvetu božju i tražite u najuzvišenijih originalih i remek-djelih staroga svieta, ima li šta, što bi se moglu tomu prispodobiti? Biblija je, čitanka nad čitankami, prava čitanka svemirska, uzvišena božjim odlikovanjem i posvećenjem nad sve knjige i proizvode profanoga svieta. (François de Salignac de la Motte Fénélon 1651 † 1715. a) Dialogues sur l’éeloquence de la chaire b) Les aventures de Télémaque. Čuveni nadbiskup, pisac, državnik i učenjak francezki.) (Dr. P. T.)

26. O ljubavi domovine. Vaš otac i majka, vaša djeca, častno i toplo gnjezdo, što vas kruži i druži, jest obitelj, stvar najmilija i najsvetija, što ju imate na zemlji. Zemlja što vas vidjela roditi se, gdje imate najugodnije uspomene djetinstva i mladjahne dobe, gdje uživate blago prijateljstva i štovanje dobrih ljudi; gdje ste radili, da stečete časti i sreću; ona zemlja, kojoj vas privezuju uspomene prošlosti, radosti sadašnje, a nada budućnosti; u stotine i tisuće obitelji, udruženih uzasobce; koje zajedno rodjene, nasljedovale su istu baštinu zajedničke slave, koje ujedno živu u jednom podnebju ugladjena običaja i zgoda, sad sretnih, sad ne prijaznih – sav ovaj kup blaga i čustva nije van jedna stvar, najuzvišenija, po kojoj živo ti ga bije srce ljudsko, a to je domovina. (Dobro i zlo, knjiga za svakoga, talijanski napisao dr. Pavao Antegazza, a hrvatski preveo Ivan Fiamin.)5

27. Ljubav i milostinja. Ljubav jest dobrina, što obujimlje vas široki prostor ljudskoga živovanja; a milostinja nije van jedan od tisuće načina njezinih ovršenja. (Dobro i zlo, dr. Pavao Antegazza, prev. I. Fiamin.)

28. Zdravoslovje. Ona nauka, koju zanimlje način, kako da se drži dragocjeno blago zdravlja, zove se zdravoslovje. (Dr. P. Antegazza, prev. Iv. Fiamin.)

29. Oporuka. Posljednja volja čovjeka, da si naznači nasljednika svoga dobra iliti imetka, zove se oporukom (testamentum). Običajem je narodâ i viekovâ, pa i samom naravi utvrdjeno, da se ima kao svetinja poštovati posljednja volja pokojnika. (Theologia moralis in compendium redacta ab Ambr. Jos. Stapf, p. m. theol. quondam doct. eccles. cathedr. Canonico etc. – Theolog moral.et paedagog. Professore Oeniponti 1856. ed. 7. Tomus III. str. 131, §. 417. dispositiones ultimae.)

30. Zavjet. Zavjet je obećanje učinjeno Bogu za bolje ili veće dobro. (Isti Stapf Tom. II. str. 169. §. 240. Po latinskom pohrvatio dr. P. T.)

31. Zakon. Zakoni su u najširem smislu potrebiti izljevi, koji proizlate iz prirode stvarî: te u tom smislu imaju sva bića svoje zakone; božanstvo ima svoje; tvarni (materijalni) sviet ima svoje zakone; viša umna bića prema čovjeku imaju svoje zakone; zvieri imaju svoje zakone: čovjek ima svoje zakone. Zakon je u obće razum i pravo ljudsko, u koliko on upravlja sve narode svieta; a politički i gradjanski zakoni svakoga naroda ne smiju biti drugo, nego pojedini slučaji, gdje se uporavlja to pravo razuma ljudskoga. Zato moraju biti zakoni sasvim svojstveni onomu narodu, za koji su doneseni; jer je velika i riedka slučajnost, kad se zakoni jednoga naroda sudaraju sa zakoni drugoga. Zakon je, veli Plutarch, kralj svih umrlih i neumrlih. (Charles de Secondat, baron de Montesquieu 1689 † 1755. gledj: de l’esprit des lois, livre I. chapitre I. str. 65, chap. II. str. 74. S franc. preveo prof. dr. P. Tomić.)

32. Politička stranka. Gdje se god u kojoj državi miče, razvija politički život sa slobodom, tu se pokazuju političke stranke. Samo ondje, gdje u koga naroda vlada tromi ravnodušje za javne poslove, ili gdje silovit pritisak silnika preprečuje svako zajedničko ne prisiljeno mnienje, izjavljenje misli u čitavih grupah pučanstva, tu se ne pojavljuju stranke. Ondje (u troma naroda) ne ima sposobnosti za politički život, a ovdje (gdje sila samovolje vlada) pritisnut mu je razvoj umjetno. U svih naroda, koji su sposobni za stvaranje države, ima i sila i nagnuća za stvaranje stranaka, akoprem kadikad dremlju ili im manjka zraka i svietlosti za frižko rastenje te slobodan prostor za micanje. Stranka kao što sama rieč od strane pokazuje ne znači nikada cielosti, nego samo dio naroda. Zato politička stranka može samo samosviest jednoga diela u koga naroda predočivati, sadržavati, a nikada se ne smije istovjetovati (identifikovati) s cielošću, s narodom, s državom. (Charakter und Geist der politischen Parteien, dargestellt von I. C. Bluntschli, Nördlingen 1869. str. 1. I. Was heisst politische Partei? pohrvatio dr. P. T.)

33. Pravo. a) Pravo je, što nije krivo, što se protivi svakoj krivici. Pojam prava je praktičan, t. j. pojam shodnosti, a kao takov je dvojake i to protivne naravi, jer sadržaje i svrhu i sredstvo u sebi. Sredstvo se reducira vazda na borbu proti nepravdi ili krivici. U pojmu prava nalaze se protuslovja borba i mir zajedno –, mir kao svrha, a borba kao sredstvo prava. – Svako pravo na svietu je izvojevano. – Pravo je neprekinuti rad i to ne samo možda državne sile nego čitava naroda. Cielovitosti pravnoga života predočuje nam istu sliku neumornoga borenja, hrvanja, namaganja, radnje čitava naroda. Borba je život i obratno. Svaki pojedinac, koji je u položaju, da čuva ili da mora braniti svoje pravo, dionikom je te narodnje radnje i brobe, osobito na polju svojine. (Der Kampf um’s Recht, von Rudolf v. Ihering, Universitäts-Prof. Wien 1872. str. 7–9. Pohrvatio prof. dr. P. Tomić.)

b) Pravo je čin ili udjelotvorenje, ili pokazivanje volje, što po pravu pripada kojoj ličnosti. Ili pravo je pravilo ilî sadržaj pravila, po kojih se moraju ravnati čini ljudi u odnošaju jednoga prema drugomu. Pravo u subjektivnom smislu znači vlast ili silu volje, štono je kojoj osobi dana nad kojim predmetom tako, da ju drugi moraju poštovati. Propisi i pravila, po kojih se vlast osobe mora od drugih priznavati, sadržaje pravo u objektivnom smislu. Pravo je predpolaganje kojega prava. Pravo postoji zaradi slobode; temelj i razlog ima u tom, što ima u čovjeka slobodna volja; pravo mora štititi slobodu, dočim ograničuje samovolju. Pravo i moral stoje u bližem odnošaju, u koliko se oboje odnosi na čine ljudi (ethika). (Dr. Ludwig Arndta, Universitäts-Prof., Juristische Encyklopädie und Methodologie, München 1866. §. 10.–13. I. Was ist das Recht? Pohrvatio dr. P. T.)6

34. Što je kriepost.7 Ovo je pitanje, što samo po sebi sadržaje najveću važnost iztraživanju, pitanje na ime: jeda li je kriepost snom, ili istinom, ili plašilom, ili istinito bivstvovanje? Pa ako jest to, šta da je upravo? Je li ona prolazno talasanje krvi, ili kolebanje misli u duši, lahka slika fantazije, prigodno mienjanje srca, poluodvažna volja, ili je ona šta više? Jeda li je ona porodom lih vremena ili je vjekovita? Jeda li je ona samo nebo, ili vrata unj, ili oboje zajedno? Je li joj bićem neprolaznost, ili mogu li ju izjesti molci kao kakovo odielo, ili ju vatra uništiti kao kolibicu ili zemunicu, ili ju može grob proždrieti kao lješinu? Je li joj viečnost karakterom kao njezinim zavičajem?

Na ovo je pitanje samo jedan odgovor, štono ga svi mudraci, koji to u istinu jesu, nalaze u svojoj samosviesti te ga životom svojim predočuju, odgovor: kriepost je ono, što je u prirodnom razumu čovjeka kao ne izbrisivo opredjeljenje zabilježeno te se kao pravo biće u izražaju svega, što je plemenito, izrazuje; što je jedino kardo ne brojene misli, želje, čine pojedinca čovjeka urediti te viečno dostojanstvo pribaviti svim minulim namaganjem (pregnućem) i kratkotrajnim trudom čovječjega družtva; što nikakva znanost učenoga iztražitelja ne može proizvesti te što ni jedno tiranstvo nije kadro provesti; što dakle više vriedi, nego ikoja znanost te više može, nego ikoja svjetska sila; što će razvaline svemira preživjeti, dakle sigurno i razvaline svih sistema čovječjih; što se u evangjelju i životu Isusovu najljepše izrazuje te što lješina pobožne majke u posljednjem pojavu razstaloga se s nami duha jošte navještuje; što dušman u dušmana hvali te bez čega čovjek sam sebe osudjuje i proklinje; što strogo žezlo zapovjedajućega čini blagim, a težko breme pokoravajućim se ugodnim; što najsiromašniji život čovječji raznolikim te najgorčiji konac životu zasladjuje; što me nad narav diže i nad sama mene, da me sjedini s pravirom (s prapočelom). Kriepost je, a ona je, što u svetom Bog je sam, njegova praslika, u izreci božjoj, što odjekuje u saviesti, njegov zakon, u pravcu slobodne volje k praslici njegovo biće, u oponašanju, što je sveto, njegovo djelo u izvojevanoj jednakosti s praslikom skrajnu sačinjavajuć točku pregnuću: sve je to kriepost. Kriepost, a božanstveno je, što je od Boga rodjeno, te što ponajprije prosvietluje čovjeku ćud; zatim s vana djelujuć od kaosa stvara red, sviet poljepšava a ublažuje biedu čovječju. Kriepost je, a to je božanstveno u njoj, što joj je visina u Bogu. a dubljina u ćudi, koja se moli Bogu, širina joj na pozorištu svieta, duljina u bezkonačnoj vječnosti. Kriepost, a to je u njoj božanstveno, što se u prvih pobudah bori za duh proti pùti; što pripravlja ćud za napredak živiti po duhu; što proizvadja u približavanju k cilju blaženost i sreću uljudnosti bez osobita boja u najljepšoj harmoniji. Kriepost je, a ona je božanstveno, što nije u predjelih putenosti niti pojma, nego u iskrenosti, srdačnosti, štono dolazi od Boga i privodi k Bogu, a svetkuje u Bogu sabat te živuć u nebu, na zemlji predstavlja u odsjevu sliku njegova nebesnoga života. Kriepost je, a to je božanstveno, što je u svom životu nova manifestacija Boga u svojoj savršenosti blažen život iz Boga, u Bogu i s Bogom. (J. M. Sailer. Pohrvatio prof. dr. P. Tomić.)

35. Anatomija je ona znanost, koja uči razmatrati sastav pojedinih dielova iliti čestica čovječjega ili životinskoga tiela. –

36. Dosjetka (Witz) je ono duševno svojstvo ili prirodjena sila, čijom se pomoćju lahko na vidik iznose sakrivene sličnosti stvari ili pojmova.

37. Zavist ili nenavidnost je ona moralna pogreška, kada se tko žalosti sbog sreće svoga bližnjega.8

§. 33. Distinkcija (distinctio, razluka, razlikovanje.)

Distinctio (ili razluka) od distinguere, t. j. opredieljenje razlike izmedju pojmova, koji su si srodni, ili izmedju rieči, kojim je značenje takodjer srodno ili slično. Ona se s toga najčešće nalazi kod tako zvanih sinonima. Razluka ili distinctio je viševrstna. Gramatikalna, nominalna ili verbalna razluka razlikuje rieči glede njihova značenja, a logična ili idejalna (razluka) razlikuje pojmove glede njihova sadržaja i obsega, realna pako napokon razlikuje bivstvujuće stvari, što se već samim opažanjem, izkustvom, induktivnim načinom (gledom, sluhom, njuhom, kusom, opipom) postizava; time se točnije, strogo iztraživanje znanosti ne smije ili ne mora zadovoljiti. S toga ide znanost dalje svojimi opažanji i pokusi. Razlikovanje je ili kratko i precizno, ili podulje govorničko, opisno u prispodobah jednoga prema drugomu.

Prìmjeri po sličnosti ili različnosti predmeta: Miš i lav jesu sisavci. Štuka i slavulj kralježnjaci. Označimo ovo pobliže: Miš i lav jesu predmet basni. Slavulj i štuka živu u umjerenom pojasu. Pero i kreda rabi mi svaki dan u školi.

Čim se dvie stvari razlikuju: Papir i pergament. Vosak i dolina. Sava i Drava. Kupa i Korana. Rana i mač.

Med i slador razlikuju se tiem, što je med proizvodom carstva živinskoga, a slador bilinskoga. Vosak priredjuju pčele, a loj priredjuje se prirodno u tielu goveda.

Prispodobe tielesnih predmeta sa duševnimi: Sijanje je učenje, rieka naliči životu čovječjemu, ljiljan je znak nevinosti.

Što je ulje lampi, to je jelo i pilo čovjeku najmre hrana, a tako je nauk i čitanje hranom duhu. – Zao jezik priličan je kojoj od onieh gora, koje izmeću oganj iz sebe. Gora taji,dokle je poredan oganj u skrovitijem unutrnjijem spilam: ali kada se skupi mnogo sumpora ter plane, ne mogući gora toliku silu trpjet u sebi, tiska iza dna, izmeće i lijeva priko (preko) vrha rijeke od ognja, koje kudgod proteku, gdjegod dopru, težko selima, vinogradim i dubravam. Jednako zô (zao) jezik.« (O. Arkangjela kalića Dubrovčanina reda sv. Dominika korizmene propovijedi i besjede za različite svečanosti i prigode na sviet izdao Kan. St. Skurla u Dubrovniku 1873.

»Kao što crv podgriza koren stablu, da se i ne vidi: lišće mu uvehne, grane usahnu, a na posljedku i deblo izumre; tako i bolest u potaji podkapa snagu života, te od vatre biva žeravica, od žeravice iskra, pa tinja, dok se i ona ne ugasi.« (Janko Jurković.)

»Ko što miomirisni cvietak ruže, u svom nježnom gondžetu, ko što šareni leptir u svojoj kućici savijen, samo toplinu čeka, da se razvije i na svjetlo izadje: tako i driemajuća duša u slabačkom djetečem tielu, ožudjeni čas samo čeka, da se probudi i razvije ljepotu svoju; pa ako joj u pomoć još priskoči dosjetljiva ljubav onih, koji orkužavaju diete, kako će se ona dosta rano na uranku svome bujno razviti, i udariti pravcem, koji joj se naznači i dade.« (Str. 8. obuka malenih dr. Stj. Ilijašević.)

»Parobrod je kano most bačeni preko mora, koji sjedinjava razstavljene narode, ter više krca misli i ćućenja nego trgovine.« (Nikola Tomaseo.) »Pjesme su medju trudovi života kano cvieće medju dračem, kano voda živa, koja izvire iz srca zemlje medju golimi stienami, kano glas nebeski, koji dolazi, ne zna se odkuda, ter svuda raznosi miris sklada.« (Iskrica 15. str. 20. Nikola Tomaseo.)

Kako li je ipak proljeće dobar vrtljar! S punima rukama siplje cvieće, siplje ga po drveću i grmlju, po ravnicah i brežuljcih, po najviših i visokih gorah, po najdubljih jaru gah i okolicah, koja malo prije pod sniežnim plaštom sva kao mrtva ležala, vidi se najednom u uresu od milijuna cvieća i cvieta kao paradiz. O koli je pak proljeće liepi vrtljar i sa svojim Gjurjev-danom! Ribica veselo pliva po vodici, ptica radostnim glasom podiže se pod oblake slavu noseć Svevišnjemu Gospodu; blago veselo svuda pase i sva se narav raduje nad milinjem Gjurgjev-dana; pak kako da se nad tom ljepotom ne uznese i čovječje srce gledeć preliepo dielo proljetnih dana?! Ali što je proljeće gledeć na svu narav, to je vjera gledeć na dušu. Kad se ona u pusti griehom natovareni sviet doselila, nestalo sa svieta prokletvstva i četiritisućljetna zimska noć pretvorila se u liepi – liepi sjajni dan; i ledeni plašt grieha natopio se pod blagimi traci nebeske svietlosti i proizašlo cvieće neizmjerno na broju, neprispodobivo na ljepoti, cvieće, koje, kako sjajne zviezdice prama nebu svietli i oko angjela na sebe mami. To crieće, kršćani dragi, jesu sveci, koje je vjrea rodila i odgojila. To cvieće cvalo je i po dvorovih kraljeva i po kolibah seljana, cvalo je i u napućenih gradovih i u samoći šuma, cvalo je po ravnicah i dolinah, dà u istih pustinjah i po golih klancih planina. Od toga cvieća stavlja nam crkva svaki dan jedno ili drugo pred oči, da se nad njegovom ljepotom radujemo, da se njegovim mirisom nasladjujemo i t. d. (Govorio na god. sv. Jurja g. Stj. Lukančić.)

Bilješke

2 Cicero (de Orat. I. 32, 144) veli: »Audieram etiam, quae de orationis ipsius ornamentis traderentur; in qua praecipue primum, ut pure et latine loquamur; deinde ut plane et dulcide; tum ornate: post ad rerum dignitatem et quasi decore.«

3 Záto i veli Quinctil. I. 6, 41.: Orationis summa virtus est perspicuitas. Goethe pako u Faustu:

Es trägt Verstand und rechter Sinn
Mit wenig Kunst sich selber vor.

4 Tko se želi pobliže poučiti o figurah, koje se osnivaju na jednakosti simetrije i čestî izreke, neka prouči vele važnu knjigu: Grundzüge der Beredsamkeit von Nikolaus Schleiniger, Priester der Gesellschaft Jesu. Freiburg 1859. Na 157. str. naći će uz njemačke, latinske i grčke klasične primjere i ona pravila, koja razvija za hrvaštinu g. Veber.

5 Ova knjiga izašla u Kraljevici, a morala bi ju imati svaka hrv. obitelj.

6 Više liepih oratorskih i filozofskih ima Louis de Grenade de l’ordre des frères-prêcheurs, Mélanges de philosophie morale, Paris 1865. volume IX.

7 Kriepost se pravom zove u hrvatskom ježiku tim imenom, jer znači jakost, te je kriepostan čovjek, narod u istinu kriepak, iliti jak moralno-duševno.

8 S definicijami se ima kao i sa sinonimi: znaš je i razumiješ je, no protumačit je težko. Definicije su u obće najteži posao u štilistici pa i u običnu životu kao i u filozofiji i u drugih znanostih. Zato se hoće ne samo potrebita temeljita znanja, nego i špecijalna svestrana poznavanja dotične stvari ili pojma. Po naravi stvari teže su definicije kod abstraktnih, nego li kod konkretnih ili vidljivih predmeta ili stvari. Često je jako mučno definovati običnu, svakdanju stvar, koju si sto i sto puta vidio i upotrebljavao, a mnoge se stvari i pojmovi, premda nam svim pred očima lebde i dobro ih razumijemo, ni ne daju pravo definovati.