E-knjige

Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu

Miroslav Mićanović

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

Ako bih odgovorio brzo, rekao bih da ne koristim u pisanju jezične priručnike, što je samo djelomično istina, jer loveći vlastiti pjesnički ili pripovjedački glas (kao da između njih postoji razlika i kao da je znam), mogu reći: čitam, čitam sve: napisano, objavljeno, zapisano, izrečeno, prešućeno... Što hoću reći, odgovoriti: nisam sustavan i pedantan u pisanju da bih se zaustavljao i listao stranice priručnika dok pišem, tražio pojedino rješenje, savjet – ali svemu tomu se vraćam u završnom čitanju, provjeravanju, ispravljanju i odustajanju od onoga što je završilo u pjesmi, priči, zapisu.

Moje pisanje živi od pamćenja i prizora, probija se iza zatvorenih vrata, živi na ulici, s imenima i znacima proteklog i budućeg vremena, od grafita do teksta u kazalištu, govora u filmu i glasa u glazbi, živi od svakodnevice, od praktične suvremenosti i zaborava, prolaznosti. A sad ću tu stati: jezični priručnici (pravopisi, gramatike, savjetnici...) jesu pisani i mišljeni iz svoga vremena, neki su kratkovidni, neki su popustljivi i nedorečeni, neki su neupotrebljivi, ali nužni.

Jezični priručnici dio su moga posla u Agenciji za odgoj i obrazovanje dok čitam uvide i nadzore, programe i molbe, služim se njima dok provjeravam što i kako dok nastaju novouvezene riječi, misli i proizvodi, koji su njihovi hrvatski oblici i kratice... 

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

Vjerujem da su moj način pisanja i njegova pravopisna organizacija sastavni dio – ničim zamjenjivi – dio kreacije: u tekstu mi je važno svako njegovo mjesto, dionica grafičke organizacije, margine teksta, njegovih bjelina i crnih mjesta, od naslova do zatvorenog ili otvorenog kraja, do točke, uskličnika, upitnika. Tekst živi od vidljivoga svijeta i onoga što je njegov nevidljivi podtekst, koji je nerijetko jednako važan kao fabula, fragment, zanemarena kronologija... Navodim to jer sam siguran da zaboravljen prekid u pjesmi, tipfeler, neučinjeni razmak, gomilanje zareza, ili nepotrebnih znakova oduzima tekstu na značenju, propulzivnosti, živosti...

Dopuštam i zahvalan sam na svim vrstama čitanja moga teksta prije objavljivanja, tako i uredničkim i lektorskim, ako su suvisla, ako krate, pojednostavljuju, ako unapređuju tekst i pomažu mu u njegovu putu do čitatelja... Objavljeni tekstovi redovito su i plod čitanja onih kojima vjerujem (ali i onih kojima ne vjerujem). Nikako ne bih pristao na lektorske zahvate koji su izvan moga uvida, pristanka ili na uredničke intervencije koje stavljaju u prvi plan ono s čim se ne mogu složiti. Jedan od mojih urednika predložio mi je da u autorskoj bilješki navedem da sam upravo izašao iz zatvora!

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

Krećem se u okviru hrvatskoga jezičnog standarda i, da sad ostanem na istoj razini opisivanja, njemu pripadajućeg pravopisnog i izražajnog konteksta. Hoću reći da vjerojatno nisam od onih koji bi na radikalan način mijenjali jezičnu (pravopisnu, interpunkcijsku) praksu nego je u različitim pjesničkim, narativnim strategijama iznevjeravam, umnožavam, preraspodjeljujem i dijelim. Što ne znači da mi ne bi dobrodošao neki znak iz španjolskog ili kineskog jezika, na primjer!

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

Čitam na glas i u sebi, čitam tekst u dijelovima i u cjelini, čitam kad mislim da je sve gotovo i da moje čitanje ne može više ništa promijeniti. Sličan sam u pisanju onome koji je na dnu bunara i kopa i kopa i kopa, a vode nema i nema. U trenutku kad dižem ruku i dajem znak da odustajem, da nemam više snage i zraka, stiže voda i spašen sam. Ali ta radost ne traje dugo, slijede čitanja drugih, pristižu provjere dok hodam, sanjam i putujem. Vraćam se stolu, sjedam za kompjutor i provjeravam, brišem, skraćujem, mijenjam početak, sredinu i kraj. Tražim drugi ton, sliku, poantu, osjećaj (prolaznosti, radosti, ushita, žalosti, zbunjenosti…).

Mislim o čitatelju, tom Drugom, glasu koji nagovara i prigovara, svjesno i uporno tražim blizinu prvog impulsa, prve ideje, prve slike, prvog zvuka – znajući da „prvo” ne postoji, kao što ne postoji neupitna jedinstvenost, autentičnost, inspiracija... Postoji tekst čitanja i pisanja, tekst rada i nade da je područje jezika i teme nepregledno, baš kao naš život, tako pojedinačan, ali i ništa manje predvidiv, običan i isprazan.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

Potpisao bih puno toga što je kritika govorila o mom nastojanju da se dođe do teksta svijeta u kojem živim i u kojem se neprekidno provjeravam, preslagujem i mijenjam. Slažem da se je granica lirskog i proznog u mojim tekstovima nesigurna i neuhvatljiva, uz sva moja nastojanja da tekst bude jasan i pregledan, jednostavan. Mislim da je jedno od njegovih obilježja strast onoga koji govori, piše i čita, da živi od toliko drugih tekstova, jer je s njima u neophodnom dijalogu, da lovi čitatelja u nekoliko trenutaka, prolaznih prizora, o tekstu pamćenja...

Nastojao sam ne ponavljati se u knjigama, mijenjati jezike i teme, borio se s formatom pjesme, kontekstom priče, mijenjao onoga koji govori, pronalazio druge i drukčije prostore od onih u kojima sam rođen i koji su me odredili. Ali upravo ta svijest o jeziku, o tekstu, o vlastitom pismu – jest ono što je zajedničko svemu dosad napisanom i, trebam li to reći, i nenapisanom.