U gotovo svim tekstovima o kolokvijalnom jeziku ističe se ili implicira da su neformalnost, govor kao primarni medij i razgovor (lat. colloqui = razgovarati) kao primarni diskursni žanr ono što određuje kolokvijalni jezik. Tako je kolokvijalni jezik prema Ranku Bugarskom varijetet određen neformalnom upotrebom, jezik svakodnevne govorne komunikacije (1989: 112). U članku O jezičkim varijetetima nastalim prema medijumu ostvarenja (govor – pisanje) i terminima koji ih označavaju Duške Klikovac termin kolokvijalni jezik sinonim je terminima razgovorni i govorni jezik, te se odnosi na jezik svakodnevne neformalne konverzacije koji se smatra tipičnim predstavnicima govorenog jezika:
[O]d svih manifestacija jezika u govoru, postoji jedna koja je tipična (primarna i u ontogenezi i u filogenezi, a i najčešća u čovekovom životu): u pitanju je razgovor (dijalog ili, ređe, polilog), koji se ostvaruje u neformalnim situacijama, spontan je, nepripremljen i vodi se na teme iz svakidašnjeg života. Tako bi govorni i razgovorni jezik bili tipični predstavnici govorenog / usmenog jezika. (2008: 159)
Termin neformalnost većina lingvista rabi u sličnim značenjima, koja uglavnom upućuju na obilježja što ih Trask navodi određujući kolokvijalni govor (colloquial speech) kao uobičajeni, opušteni, neslužbeni govor, koji se rabi u manje odgovornim okolnostima (2005: 162, usp. Klikovac 2008: 161).
Kao najvažnija (u daljnjem tekstu: općekolokvijalna) obilježja toga jezika mogu se izdvojiti: eliptičnost, kratkoća intonacijskih jedinica i parataktičnost, učestalost uporabe prvoga i drugoga lica, poštapalice, manja leksička gustoća, nadleksikalizacija u onim semantičkim poljima koja su izravnije povezana sa svakodnevnim životom, glasovne redukcije i dr. Što se tiče eliptičnosti, kolokvijalni se jezik uvelike oslanja na kontekst koji je poznat sudionicima komunikacije, stoga mnoga značenja mogu ostati implicitna (v. Klikovac 2008: 161). Znatan dio informacija u kolokvijalnom se jeziku prenosi i prozodijom (intonacija, ritam, rečenični tempo, jačina glasa, rečenični naglasak) i drugim parajezičnim sredstvima (dok se u formalnijim pisanim diskursima mnogo više značenja leksički eksplicira).
U nekim je jezičnim zajednicama kolokvijalni jezik više ili manje homogen, tj. s relativno malo varijacija, a u drugima heterogeniji, tj. geografski i socijalno raslojen(iji), s regionalno, lokalno i društveno specifičnim varijetetima, dakle i dijalektima koji se isključivo rabe u neformalnoj usmenoj komunikaciji te žargonima. (Iz toga proizlazi da se žargonizmi, pa i mnogi dijalektizmi, uz općekolokvijalizme, mogu smatrati podvrstama kolokvijalizama.) Socijalno i teritorijalno specifične varijante kolokvijalnoga jezika imaju, dakako, i neke posebne značajke uz one općekolokvijalne: specifičan leksik, frazeologiju i morfologiju (npr. dijalektni morfemi), fonetsko-fonološke posebnosti, specifične obrasce tvorbe i nastanka riječi (npr. plodnost nekih sufiksa i metaforizacija u žargonima) i dr.
Odnos kolokvijalnog spram standardnog jezika u hrvatskom je kontekstu prilično kompleksan, i to ne samo zato što se kao varijante kolokvijalnog jezika mogu smatrati razni žargoni i dijalekti ili zato što je status jednog vrlo važnog dijela (opće)kolokvijalnog leksika – vulgarizama i raznih pejorativnih izraza – spram norme često neodređen. Naime sudeći prema nekim funkcionalnostilističkim opisima, i tzv. razgovorni stil standardnoga jezika mogao bi se smatrati jednom – društveno osobitom – varijantom kolokvijalnog jezika. Tako o tom stilu na nekim mjestima piše Josip Silić, smatrajući ga „potkodom standardnog jezika“ (iako istovremeno „bez stroge ‚kontrole‘ kodifikacijskih normi“), koji se kao „neusiljen, prirodan, familijaran, ‚srednji‘ stil (...) rabi u običnome govoru (dakako: u govoru obrazovanih ljudi)“ (2006: 108-110, kurziv N.K.). Izričito ga razlikujući od „supstandarda“, za Silića razgovorni stil ipak može sadržavati „i vulgarizama, i dijalektizama, i regionalizama (provincijalizama), i barbarizama“. Silićev koncept razgovornoga stila pripušta dakle i ponešto dijalekatskih obilježja u sebe, i to – sudeći prema opisu – isključivo na leksičkoj razini, no žargonskih nimalo. (Točnije, prema njemu pojedine žargonske riječi – a žargone Silić određuje kao „specijalne jezike pojedinih socijalnih skupina ljudi“ – u razgovorni stil ulaze tek kada postanu dijelom općega govora zajednice i prestanu biti žargonizmima, rekli bismo dakle: kad takve riječi postanu općekolokvijalizmima.) Prema Siliću razgovorni stil pojavljuje se i u „pisanome govoru“, primjerice u pismima i bilješkama, pa prema tome razlikuje „govorenorazgovorni (usmenorazgovorni) i pisanorazgovorni oblik govora nositelja standardnoga jezika“ (2006: 108-110). Tako određen razgovorni stil varijantom je standardnog jezika koja je karakteristična primjerice za usmenu komunikaciju u nekim tipovima televizijskih i radijskih žanrova, pa i diskursa domaćih političara, ali Silićev nam prikaz dopušta da ga smatramo i osobitim kolokvijalnim sociolektom, kada „služi za potrebe svakodnevnoga sporazumijevanja o tekućim životnim pitanjima“ između onih koji rabe standard kao jezik neformalne komunikacije.
Uobičajenije je međutim da se kao socijalno osobite varijante kolokvijalnoga jezika shvaćaju razni žargoni. Na tom je tragu određenje žargona Ranka Bugarskoga, prema kojemu se on može definirati kao „neformalni i pretežno govorni varijetet nekog jezika koji služi za identifikaciju i komunikaciju unutar neke društveno određene grupe – po profesiji, socijalnom statusu, uzrastu i slično – čije članove povezuje zajednički interes ili način života, a koja uz to može biti i teritorijalno omeđena“ (2006: 12). Bugarski razlikuje profesionalne, supkulturne i omladinske žargone, napominjući da su neki supkulturni žargoni istovremeno i karakteristično omladinski. Kao sinonim za omladinske i supkulturne žargone u ovoj se knjizi rabi termin sleng, slijedeći Adamsovo razlikovanje argota ili canta za jezike kriminalnih skupina, žargona (jargon) kao jezika (legalnih) profesija i slenga kao svakog drugog jezika svojstvenog kakvoj društvenoj grupi koji posjeduje svojstva opuštenosti, energičnosti, deprecijativnosti, ludičnosti i živopisnosti (2009: 9). Za potrebe ovoga istraživanja žargon ili sleng određujemo dakle kao pretežno govoreni jezik urbane mladeži, koji može biti manje ili više specifičan za kakvu generaciju, lokalitet (osobito velike gradove poput Zagreba i Splita) ili supkulturu (npr. karakterističan za nogometne navijače, rokere ili rejvere).
Sleng se od ostalih varijeteta najuočljivije razlikuje po leksiku. Pri ilustriranju semantičkih polja na koje se pretežno odnosi taj leksik može se iskoristiti i popis onih polja koja, prema Bugarskom, pokrivaju žargonski sufiksi: „psihofizičke i moralne karakteristike muškaraca i žena, daleko najčešće negativne; hrana, piće, droga, seks; grupna pripadnost, druženje, zabava, tuča; zanimanje, hobi; radnje, lokali i ustanove; odeća i obuća; osećanja i raspoloženja“ (2006: 153). Često se doima da ovako orijentiran žargonski leksik „parazitira na fonetsko-fonološkom i gramatičkom sistemu jednog jezika“ (Katnić-Bakaršić 2007: 223, kurziv N. K.), a za poneke žargone doista vrijedi zapažanje da su njihovi „izgovor i gramatika (promjena riječi po padežima, tvorba glagolskih vremena, konstrukcija rečenice) isti (...) kao i u književnom jeziku“ (Pranjić 1973: 35). Mi bismo istakli da se u hrvatskom kontekstu žargoni ostvaruju na temelju fonoloških i gramatičkih sustava pojedinih lokalnih/regionalnih varijeteta, točnije urbanih vernakulara (primjerice zagrebačkog i splitskog, koji su i najvažniji za ovo istraživanje). Iako na pojedinim jezičnim razinama posjeduju mnoga obilježja lokalnoga govora, standardnoga i općekolokvijalnoga jezika, žargone čine osobitim prvenstveno prepoznatljiv leksik, uz mnogo leksikaliziranih metafora i često temeljen na osobitim derivacijskim postupcima, a potom i frazeologija, nadleksikalizacija u pojedinim semantičkim poljima, razne fonetske osobitosti poput glasovnih redukcija (npr. kuiš) ili produljena izgovora vokala i dr.
Unatoč nabrojenim osobitostima žargon ipak ima „praktično neodredive granice prema drugim vrstama jezičkih varijeteta, sa kojima se prepliće“ (Bugarski 2006: 37), a pojedini elementi kojega žargona mogu se ustaliti i u općekolokvijalnoj uporabi, rasprostraniti se i upotrebljavati na širem području (usp. Trask 2005: 403), pa čak i prijeći u standardni jezik (npr. riječ džoint). Počesto se događa da pojedini slengizmi postaju općekolokvijalizmima kod govornika narednih generacija, kao što je slučaj s nekoć žargonski obilježenim, a danas općekolokvijalnim izrazima mačka ili koka (za zgodnu ženu) ili frajer.
Žargon ima snažno izraženu simboličku funkciju: njegovom se uporabom iskazuje pripadnost određenoj društvenoj grupaciji i identificira sa stanovitim svjetonazorom, pa tako Trask čak ograničava sleng na izraze koji su posebni socijalni markeri, „neslužbeni i obično kratkotrajni jezični izrazi [što ih] obično uvode članovi koje društvene skupine“, a ti izrazi postaju „njihovom značajkom i služe im kao oznaka skupnog identiteta“ (2005: 403). Žargon njegovi govornici u pravilu smatraju prestižnim. No umjesto otvorenog ili javnog prestiža, koji se odnosi na standardni varijetet i obično se povezuje „sa društvenim statusom u smislu napredovanja u socioekonomskoj hijerarhiji, sa formalnim životnim i komunikacijskim domenima i sa visokom životnom kulturom“, kod žargona je riječ o prikrivenom ili tajnom prestižu (covert prestige), pojavom koja je „tipično povezana sa osećanjima solidarnosti i drugarske intimnosti koja afirmišu vrednosti jednog drugog reda, potpomažući samoodržanje i grupnu identifikaciju naročito kod grupa nižeg statusa i u neformalnoj domeni“ (Bugarski 1986: 138/139, usp. Trudgill 1987: 89).
Žargon se u pravilu nalazi i u svojevrsnoj opoziciji spram (rekli bismo: prividno) „neutralnog i bezbojnog jezika većine“ (Katnić-Bakaršić 2007: 223), odnosno spram legitimnog jezika (Pierre Bourdieu) ili dominantnih tipova diskursa u nekom društvu, pa pojedinim žargonima pristaje i etiketa antijezika u Hallidayevu smislu. Ta se opozicija nerijetko spominje i kao bitna za njegovo određenje, pa neki autori kao svrhu žargona određuju „odvajanje, razlikovanje, distanciranje od mase drugih govornika, tj. onih koji govore standardni, književni jezik“ te ga shvaćaju kao „ispoljenu težnju pripadnika kakve uske skupine da joj članovi govore jezikom koji neupućenima ostaje nepristupačan i nerazumljiv“ (Pranjić 1973: 34). (Ta se opozicija slikovito može ilustrirati i vicom u kojem se sin pohvali majci da je kupio genijalne tenisice izrazom „Do jaja su!“ Nefamilijarna sa sinovljevom „spikom“, majka sasvim ozbiljno uzvrati: „Auuu, zar baš toliko duboke?“)
No žargoni su nerijetko i svjetonazorski srodni širem kolokvijalnom jeziku neke zajednice. Na to primjerice upućuje usporedba podataka o kolokvijalnom jeziku i žargonu na području bivše Jugoslavije, gdje mnoštvo sinonima za spolni odnos i homoseksualce u tim varijetetima prema Šipki indicira na pretjeran interes za seks, netoleranciju spram seksualnih manjina i sl. (2000: XIII). Na srodnost u pogledu političke nekorektnosti upućuju i etnonimi i slični izrazi koji su prisutni i u žargonima i u širem kolokvijalnom jeziku na ovim prostorima, gdje se Srbi označavaju kao Srbende i četnici, crnci kao crnčuge ili kmice, ruralni kajkavci kao Dudeki ili Zakurci, riječ židov rabi se za škrca, a cigan za lažljivca itd.
Žargoni se često optužuju i zbog reprodukcije stereotipa o rodnim ulogama i izjednačavanja seksualnosti s nasiljem (Katnić-Bakaršić 2007: 225). Seksistički i mačistički elementi slenga lako se identificiraju u brojnim agresivnim ili uvredljivim izrazima za spolni odnos iz muške pozicije (puknuti, roštiljati), za žene (jebulja, dromfulja, kramp, dupetara), homoseksualce (gejša, analitičar, dudloje), dijelove tijela (alat i batina za penis, gepek i getriba za stražnjicu) itd. Krunoslav Pranjić žargonu (on ga naziva šatrovačkim jezikom) zamjera i nedelikatnost, grubost, okrutnost, degradiranje osjećajnih i estetskih vrednota, snobovsko preuzimanje riječi iz stranih jezika, riječi koje znače „sve i sva“, pretjeranu sinonimiju (što se prema njemu pogrešno shvaća kao izražajno bogatstvo) te izražavanje apstraktnoga konkretnim, što može indicirati nedostatak „obrazovanja, rafinmana i senzibilnosti, ili uopće duhovnih horizonata“ (1973: 36). Žargon, svakako, a to se osobito ogleda iz njegova leksika i frazeologije, često ima i nonkonformističkih, ali i antiintelektualističkih, ksenofobnih, seksističkih i sličnih obilježja. Potonje, dakako, umanjuje njegov osporavateljski potencijal te ga približava onim diskursima i jezicima koji na srodne načine utjelovljuju represivne stereotipove o drugima i drukčijima.
Mnogi pak zapažaju pozitivne vrijednosti u spontanosti, kreativnosti i maštovitosti žargona. Još je Balzac hvalio njegovu živopisnost i energičnost, hrabrost i ingenioznost, ali i „zastrašujuću“ narav njegovih metafora (v. Gaitet 1992: 4). Walt Whitman slavio je sleng i slične načine govorenja kao pokušaje običnog čovjeka da pobjegne od bezbojne doslovnosti i da probija ustaljene granice izražavanja, i to kao pokušaje koji u krajnjoj liniji proizvode i pjesnike i poeziju (v. Adams 2009: 45). Po uzoru na te i slične opservacije Michael Adams svoju knjigu o slengu podnaslovljava The People’s Poetry, ističe njegove srodnosti s poezijom te ga povezuje s potrebama govornika da testiraju formalne i funkcionalne mogućnosti jezika, poistovjećujući ga čak na stanovit način s pučkom lingvistikom (usp. 2009: 182, 196). Jan Mukařovský je pak razne vrste slenga i argo svrstavao među one funkcionalne jezike koji se priklanjaju nenormiranom estetskom i isticao da se u njima „posebno izbor imenovanja odvija sa snažnim smeranjem ka estetskoj nepredvidljivosti i jedinstvenosti“ (1986: 25, v. i 15). Izdvojivši i negativne i pozitivne aspekte žargona, Krunoslav Pranjić primjećuje da su „pojedini izrazi, čak velik njihov broj, u šatrovačkom jezično vrlo izražajni, pa i slikoviti, plastični, izvanredne su jezične metafore“ (1973: 35).
Začudne i često zapažane leksikalizirane metafore jedan su od prepoznatljivih dijelova žargonskog leksika. Već je spomenuto da se seksualnost u žargonima često povezuje s nasiljem, a nerijetko se i „debiologizira“ raznim tehničko-tehnološkim metaforama (instalirati /se/, mašiniti, blanjati, kresnuti). No ima u žargonu i mnogo izraza što se tiču seksualnosti kojima je zbog benign(ij)e duhovitosti lakše izbjeći osudu, kao što su vojna metafora pancirka za kondom, tehnička fukfeder za lumbalni dio kralježnice, arhitektonska balkoni za dojke, rozi kanu za vaginu i dr. Razni pejorativni izrazi u žargonu (kao i u kolokvijalnom jeziku uopće) često su potencijalno duhovite „animalizirajuće“ metafore (klokan za neuspješnog zavodnika, fazan za kicoša, možda i piletina za mladu djevojku), a u još jednom od favoriziranih i bogatih semantičkih polja, onome koji se tiče narkotika, komičnima se mogu doimati glazbenoinstrumentalne metafore frula i vuvuzele (za džoint). Osobitu bi pozornost trebalo obratiti i na žargonske metafore za pojmove koji nisu leksikalizirani u standardu, tj. za one pojmove koji se u standardu mogu označiti isključivo frazom. Premda je teško zamisliti da bi izrazi kao što su već spomenuti klokan, potom narikača (za ženu koja je vrlo glasna za vrijeme spolnog odnosa) ili ablendati (za uzvraćati pogled djevojci ili momku) mogli jednom zatrebati široj jezičnoj zajednici i konkurirati za ulazak u standardnojezične rječnike, oni svakako dobro oprimjeruju nadleksikalizaciju u onim semantičkim poljima koja su osobito važna i „potrebna“ govornicima žargona, a pomažu i pri preciznosti označavanja i ekonomičnosti u diskursu o temama vezanim uz ta polja. Već spominjana sklonost žargona konkretnosti može se oprimjeriti i metaforičnim izrazima za psihičke fenomene kao što su brijati (između ostalog i za krivo misliti i za izmišljati), odlijepiti (za poludjeti), imati antene (za predosjećati), ćopiti (za osjetiti), kopčati (za shvaćati) i dr.
Uz metaforizaciju sufiksacija je jedan od najvažnijih modela nastanka riječi u ovdašnjim žargonima. Žargoni počesto dijele sufikse sa standardnim jezikom, što je vidljivo iz primjera poput kladara (za kladionicu), no ističu se upravo samosvojnim modelima sufiksalne tvorbe. Prepoznatljivo su žargonske tvorbe one sa sufiksima -ga (benga za benzin), -ks (džoks, prema džoint), -sa (čoksa, fuksa) i dr. U žargonu su česte i svojevrsne pseudoposuđenice, riječi koje nisu posuđene iz drugih jezika, već svojom tvorbom imitiraju kakav tvorbeni model ili fonemski slijed s kraja riječi prepoznatljiv za neki strani jezik. Često se radi o spoju domaće osnove i (imitacije) stranoga sufiksa, kao što je primjetno iz pseudohispanizama alkos, cigos, cugos, mentos i narkos, prividnih posuđenica iz portugalskog tipa ustašinjo i onih iz skandinavskih jezika tipa glupson, pseudolatinizama useritis, tipus i dr. Nove riječi u žargonu često nastaju i slaganjem (babojeb, dupedavac), stapanjem (figuar, škodilak, nosinger, frigita), skraćivanjem (eks za ecstasy, klada za kladionicu, kreda za kredit), „šatrovačkom“ metatezom slogova (derpe, ljakse), katkad i uz dodavanje slogova i glasova (ušaflanje, prema flaša), a uz fonološki prilagođene posuđenice kao što su anglizmi aut, bed, daun, džob, džanki, kul i luzer u ovdašnjem žargonu nisu rijetka ni morfološka prilagođavanja stranih riječi (mjuza, šuze, špreha). Osobito su lingvistički zanimljive svojevrsne leksičke skrivalice, u kojima se raskida veza između posuđenog označitelja i njegova označenog te se prvi na temelju dijela njegova glasovnog sastava rabi za označavanje nečeg semantički posve nesrodnog (iglesias za narkomana, prema igla; karavela za seks, prema karati). Potonji primjeri „skrivalica“ i njima slični mogu se iskoristiti i kao ilustracije spominjanog tajnog prestiža žargona te njegove sklonosti da iskušava granice jezičnih mogućnosti, ali i mogućnosti komunikacije uopće.