5.1 Epilog. U osvit Velikoga rata i suton monarhije kakvu su sjeverni Hrvati stoljećima poznavali u subotu 3. I. 1914. počeo je u Zagrebu izlaziti Ilustrovani list. Puno fotografija, malo politike, malo zabave, malo vica i karikature, tekstovi kratki, Republikanci Marije Jurić Zagorke u nastavcima. Već u ponedjeljak 5. I. 1914. Vatroslav Jagić iz Beča piše Nikoli Andriću ovako:
Ali, molim Vas, zar nećete izgrditi onu „šmiražu“ novog nekog „ilustrovanog lista“, koji Zagrebu služi na sramotu!? Da još postoji Cuvajeva cenzura, to bi valjalo zabraniti s estetskih i tipografskih razloga! (NA 6, 1914)
Serioznom bečkom umirovljeniku Jagiću nije legao tabloid novoga doba. No taj Ilustrovani list (IL) odmah je u prvome broju donio crticu o Antunu Gustavu Matošu (IL, god. I, br. 1, 3. I. 1914, str. 10). Potpisani S. V. piše da je im za vrijeme izbora Matoš nedostajao u Zagrebu jer otišao je bio u Rim na liječenje. U dvadesetak redaka teksta mnogo je jezičnih podataka. Piše tako S. V. da smo Matoša u Zagrebu svi psovali, i on je sve psovao, upravo grizao, ali peče nas savjest sad kad je otišao „v Rim“ (sic!); glagol psovati s objektom u akuzativu (usp. Jagićevo psovati na + akuzativ, § 2.47). Tužio nam se Matoš, piše u Ilustrovanome listu, na „gerlo“, izdalo ga je „gerlo“. Pa se Matoš vratio, ali nekako porušen, svjedoči S. V. i zaključuje:
Kada će nas po običaju pitati: „No dečki, kaj ni, da sad bolše govorim?“ – ne znam, kako ćemo ga utješiti i nalagati.
Kao što smo u prethodnome poglavlju (v. § 4.38) imali kod Ljube Wiesnera (1994), tako i tu iz druge ruke imamo živo svjedočanstvo Matoševa govorenoga jezika: v Rim (vidjeli smo u pismima v Bugarsku), gerlo (ne znamo kako je to Matoš izgovarao, možda je upravo karikirao sa [er]), imamo sveprisutno Matoševo dečki, komparativ bolše i kajkavštinu (sve smo to vidjeli u pismima). Imamo i psovanje svih protiv sviju, a i to smo vidjeli u Matoševim pismima.
Matoš je preminuo 17. ožujka, a odmah 21. III. 1914. Ilustrovani je list donio oveći „ilustrovani“ tekst o njemu, in memoriam, s trima fotografijama i faksimilom rukopisa: Matoš 1895. godine kao vojni bjegunac u Beogradu, Matoš s prijateljima Juricom i Ivicom Tkalčićem, Matoš sa zaručnicom Olgom Herak, faksimil Matoševa rukopisa 30 dana prije smrti i dan prije smrti (IL, god. I, br. 12, 21. III. 1914, str. 273–274). Pažljivu filološkomu oku neće promaknuti da Ilustrovani list piše <dj> (ni traga slovu <đ>, a godina je 1914.), da u tekstu nahodimo genitiv česa i suprotni veznik nu, što smo sve viđali u trojice obrađenih u ovim paljetkovanjima.
Najzad dana 28. III. 1914. Ilustrovani je list donio izvještaj s Matoševa sprovoda, opet dakako „ilustrovano“ fotografijama, na kojima se doduše razaznaje samo mnoštvo kišobrana, potpisao ga je opet S. V. (IL, god. I, br. 13, 28. III. 1914, str. 296). Pisac i taj napis zaključuje matoševskom govorenom rečenicom:
Nikako nijesmo vjerovali, mi koji ga poznavasmo, da je umro. Tvrdo smo bili uvjereni, da je njegova tobožnja smrt tek uspio njegov vic. Nadali smo se, da će drugoga dana, oko deset sati izjutra, osvanuti u kavani i sa ugrzuškim smješkom na licu reći: – „Ste vidli dečki včera moj sprevod? Kaj ni bil kak se šika? Pak kak su se samo plakale i Fijuceki...“ No njega nije bilo, dakle je uistinu umro.
Na temelju tih kajkavskih interpolacija moglo bi se zaključivati o nostalgičnu, prisnu, familijarnu odnosu prema kajkavštini. To nedvojbeno jest jedna strana medalje, no isti taj Ilustrovani list imao je i redovitu rubriku „Satira i humor“, a kajkavština je u vicevima koji su se ondje donosili odlika kojom su „ilustrovani“ naivni kumeki, mužeki, kumice i mužače, oni koji su predmeti sprdnje. U trima brojevima u kojima se piše o Matošu nahodimo primjerice ova tri vica (naše isticanje):
U jedan zagrebački kino došao je jedan seljak, koji još nikada nije bio u kinu. Čitajući u rasporedu opis jedne strašne tragedije došao je do odlomka, na kome je stajalo: „Poslije godinu dana...“
Iza prve slike pograbit će seljak kapu i brzo na vrata.
„Kamo kume?“ – upitat će ga netko.
„Ki bi vrag čekal celo leto tu nutri. Idem rajše domov, pak bum došel za leto dan, če bum imel cajt...“ (IL, god. I, br. 1, 3. I. 1914, str. 22)
– A kaj je to, gospon, eksproprijacija?
– E, to vam je malo kompliciranija pravna stvar.
– Prav imaju gospon, ja sem si taki mislil, da je to nekakova fiškalska stvar, gda ju nigdo ne razme. (IL, god. I, br. 12, 21. III. 1914, str. 286)
Domaćica (novoj kuharici): „Znate li dobro kuhati?“
Kuharica: „I kak još! Naj izvoliju, milostiva, propitati pri milostivi Švarc!“
Domaćica: „A gdje je ona??“
Kuharica: „V bolnici milosrdnih sestara, želudec ih boli...“ (IL, god. I, br. 13, 28. III. 1914, str. 311)
Godina je 1914. i kajkavština se u tjedniku koji izlazi u Zagrebu percipira i tretira kao govor priproste luzerske margine, odlika selaka bedaka, jednako kao lička štokavština u jednome od viceva, ili pak kao dio tamo neke izgubljene jezične povijesti koja čeznutljivo proplamti u poeziji. U mnogočemu je i danas tako. Stvari su se popravile, vremena su se promijenila, prošlo je stotinu i deset godina, ali kajkavština je ostala margina. Najzaslužniji za to sami su kajkavci, uključujući Jagića i Šenou. Kad su se na prijelazu 19/20. stoljeća probudili, osokolili i bez hemunga počeli opet pisati kajkavski, bilo je već kasno, bilo je to mamuzanje mrtvoga kljuseta. Standardna štokavština već je bila zauzela sve sfere osim razgovorne, upravo govorene.
5.2 Privatni i javni jezici. Privatna jezika iz podnaslova ovih paljetaka nisu tri, jezici se tu ne zbrajaju, nego se množe. Svaki od trojice podnaslovnih pisaca i govornika aktivno se služio s mnogo privatnih jezika. Prije svega svaki je od njih na jedan način privatno govorio, a na drugi privatno pisao. Kako su, kojom prigodom i s kime govorili, toga smo se doticali onoliko koliko smo mogli, koliko nam je građa dopuštala ili davala naznaka. Pisali su, dakako, drugačije no što su govorili, opet prilagođavajući se u nekoj mjeri sugovorniku. Jedno je pisati bratu ili sestri, drugo je pisati bratu ili sestri s kojima si blizak i bratu i sestri s kojima nisi blizak, treće je pisati majci, četvrto je pisati ocu, peto je pisati staromu prijatelju, šesto je pisati poznaniku, sedmo je pisati ljubavnici, osmo je pisati supruzi, deveto je pisati djetetu, deseto je pisati dnevnike ili memoare. Kadšto su prilagodbe adresatu iz današnje perspektive velike, nije posrijedi samo razlika između slobodnijega i suzdržanijega registra, nego primjerice razlika u pridjevskoj morfologiji. Kako su Jagić, Šenoa i Matoš sami razumijevali te svoje različite jezike, koliko su ih bili svjesni, a koliko su oni bili nesvjesna spontana činjenica, možemo se domišljati. Jezik im je bio sredstvo za život, razmišljali su o njemu i pisali, ali teško da su vagali baš svaku svoju privatnu riječ.
Javni jezik koji su Jagić, Šenoa, Matoš i većina spomenutih u ovoj knjizi usvajali bio je izrazito različit od njihova materinskoga. S obzirom na okolnosti u kojima su ga usvajali – valja se vratiti stotinu i sedamdeset godina unatrag, kad je zvučna kulisa bila za današnja mjerila pretpovijesna, bez ikakva medija osim pisanoga – oni su taj jezik usvojili brzo i izvanredno, toliko da su podnaslovna trojica postali etalon i međaši svima ostalima. Ako je taj bio knjiški, možemo samo dometnuti da kakav je uopće mogao biti negoli knjiški. U mladosti su ti dečki čitali Gundulića, Matoš u pismu Milanu Ogrizoviću 1907. godine piše da mu je otac u djetinjstvu bio čitao Shakespearea i Maretićev prijevod Homera, objavljen inače 1882. i 1883 godine. U školi su naučili koliko su naučili, predavali su im jezikoslovni velemajstori, ali mogli su kao Matoš u sedmome razredu gimnazije pasti zbog drugoga reda iz hrvatskoga. Taj javni jezik najzad imao je svoje mijene i rukavce, slojeve naslijeđene iz zagrebačke filološke škole i naslage karadžićevske narodne umotvorine, k tomu sve što se importiralo iz inih jezika na kojima su aktivno komunicirali, uključujući materinski kajkavski.
Taj javni jezik, koji je s vremenom evoluirao u današnji standardni hrvatski, nije se razvijao teleološki unaprijed zacrtanom i jedinstvenom putanjom. Niti se danas razvija, ima svoje rukavce i meandre. Dojam je – može biti da se varamo, ali ipak ćemo ga iznijeti – da smo skloni smetnuti s uma da je suvremeni hrvatski rezultanta istodobnih, supostojećih i kadšto razrožnih silnica. Tri podnaslovna pisca i govornika to jasno pokazuju. A ta rezultanta mogla je biti i drugačija. Mi filolozi još uvijek sami sebi dugujemo pravi odgovor na pitanje kako je primjerice štokavska jekavština uspjela tako munjevito uhvatiti korijena. Da su nesinkretizirani pluralni padeži u zadnjem kvartalu 19. stoljeća polako iščezli iz slovničkoga vidokruga, to uzimamo kao samorazumljivo jer valjda nisu imali vojsku govornika koja bi ih sačuvala. Neka to bude tako, ali koja je to vojska govornika stajala iza štokavske jekavštine pola stoljeća prije? Prije će biti da se posrećilo da je imala Vjekoslava Babukića, koji bijaše ikavac, pa prešao na (i)jekavštinu, kako vidimo iz pisama profesoru Ivanu Krst. Franikiću u Požegu 1832. i 1833. godine – objavio ih je Smičiklas (1876: 56–62), a pozorno iščitala Tafra (1992) – i da su ilirci bili očarani Ivanom Gundulićem. Ništa od toga nije moralo biti baš tako i nije samorazumljivo, mogli su ilirci biti očarani i nekim drugim piscem, pa bi mjesto na tronu svečanoga zastora zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta, vertikalu u središtu Zagreba i kunsku novčanicu dobio taj drugi. Koja je to vojska govornika stajala iza četveronaglasnoga sustava i koja stoji danas? A ipak uzimamo kao samorazumljivo da je standardni hrvatski četveronaglasni, s vječitim zdvajanjem nad neštokavcem da „kakav ti je to naglasak“. Kad smo mi to svi skupa sjeli i rekli si neka bude četveronaglasni? Učeno pozivanje na devetnaestostoljetne slovnice naoko zvuči uvjerljivo, jer eto, dvjesto godina deskriptivne tradicije, otpočetka smo svi mi znali što hoćemo. Sve dok te slovnice ne pročitamo u cijelosti, pa se uvjerimo u to da u njima ima koješta što današnji govornik hrvatskoga jedva da bi razumio, nije mu – samorazumljivo. Uostalom i te su slovnice pisali ljudi krvavi ispod kože, kakvi smo i sami; svojih su zabluda i slijepih pjega bili svjesni upravo onoliko koliko smo ih svjesni mi danas.
Danas svaka prosječna, nezahtjevna hrvatska gramatika ima poglavlje o imperfektu i pedantno razloženo poglavlje o uporabi povratno-posvojne zamjenice svoj. Ne kažemo, i treba da ima. Danas nijedna prosječna, nezahtjevna hrvatska gramatika nema opisane tzv. stare pluralne padeže, ni uzročni veznik te, ni glagolski oblik bit ćete učili, ni glagolski oblik bili ste učiti, niti i u jednoj išta piše o konstrukciji tipa sit i presit. U čemu je razlika? Možda u tome što smo čitavo 19. stoljeće u međuvremenu jezično krivotvorili i objavljujemo ga na „suvremenome“ hrvatskome, tj. nekoj njegovoj izmišljenoj inačici. Očekivano ćemo domalo potaracati i sve Jagićeve, Šenoine i Matoševe imperfekte, prevesti ih na svima razumljiv influenserski jezik, pa će svaka potreba za njihovim gramatičkim opisom biti uklonjena.
5.3 Filologija. Ova paljetkovanja skromni su zagovor čestite filologije. Čestite prema tekstu kojim se bavi i prema sebi samoj. Filologije koja naslućuje što ne zna i koja neće podatak prilagođavati sebi, nego sebe podatku, kakav god on bio i kamo god nas on odveo. Filologije pozorna čitanja koju zanima odakle nam mangupi, finte i novinarke patke i kad su se u hrvatskome pojavili, a kad i komu ono što je iščezlo postaje „arhaično“. Najzad filologije koja će prestati krivotvoriti nedavnu jezičnu prošlost. Da, znamo, današnjoj mladeži – onoj koja rabi ft. i franšize iz predgovora ovim paljetkovanjima – prijelaz 20/21. stoljeća davna je, predinfluenserska prošlost, a prijelaz 19/20. stoljeća mračni je srednji vijek. Pa ipak.