U suvremenoj hrvatskoj prozi žargon se rabi na razne kreativne načine, bilo da se iskorištavaju njegovi imanentni potencijali, kao što to, primjerice, čine Šimpraga raznim postupcima hiperboliziranja i Ivančić svojim neologizmima, bilo da se tendira kreiranjima više ili manje originalnih i začudnih literarnih stilova raznim tipovima žargoniziranih hibridizacija, kao što to čine Radaković, Mraović ili Popović. Što se tiče političkih implikacija reprezentacije žargona i njegovih govornika, već zbog pretežne familijariziranosti svih ovdje razmatranih autora sa žargonom lako se daje naslutiti da se u tim tekstovima pretežno ne tendira stigmatiziranju pojedinih generacijskih i supkulturnih socijalnih skupina, pa niti njihova jezika. Doduše, pojedini među tim tekstovima – kao „Božin skaz“ u Radakovićevu Sjaju epohe, Šimpragine Kavice, rane priče R. Perišića i Metastaze I. Balenovića – zapravo manje upućuju na subverzivne impulse i potencijale žargona, a više na njegovu povezanost s pojedinim dominantnim (konzervativnim) diskursnim i ideološkim silnicama u suvremenom diskursnom polju. Demistifikacija je slenga međutim ovdje često ublažena isticanjem kreativnih retoričkih i pripovjednih obilježja žargonskoga diskursa, što u pojedinim slučajevima (Kavice Andreja Puplina) može podrazumijevati i dovođenje čitatelja u ambivalentnu poziciju. S druge strane teško bi se moglo govoriti i o tome da koji od ovdje razmatranih tekstova tendira neupitnoj glorifikaciji žargona. Premda se u nekima od njih može primijetiti i stanovito romantiziranje buntovnosti mladih urbanih subjekata i njihova jezika, i u njima je u pravilu istovremeno na djelu i tendencija njihovu demistificiranju. Primjerice demistifikacija generacijskih i svjetonazorskih vrijednosti i iluzija jedan je od središnjih motiva Perišićevih priča i romana Naš čovjek na terenu, a Bulićev buntovnik Dena u oba moguća završetka romana Putovanje u srce hrvatskoga sna skončava u nepovoljnoj situaciji za njegovo buntovništvo, pa i za sleng s kojim je ono bilo „linkano“.
Žargon se u prošlosti često povezivao s nižim socijalnim slojevima, ilegalnim ili zakonski sumnjivim djelatnostima i s vulgarnošću, no danas živimo u mnogo permisivnijim društvima u kojima njegova subverzivnost više nije toliko neupitna (usp. Adams 2009: 32–34). Slično je i s uporabom slenga u književnosti, koja u suvremeno vrijeme više svakako ne izaziva sablazan. Kao podoban „materijal“ za književnu uporabu žargon se kod nas etablirao još prije nekoliko desetljeća – tipovi subjekata i načini uporabe žargona u domaćoj književnoj prozi dobrim su dijelom već anticipirani, pa i kodificirani prozom u trapericama (usp. Kolanović 2011: 151). Stoga ne iznenađuje da kod povlaštenih čitatelja ni suvremeni žargonizirani tekstovi uglavnom ne nailaze na znatniji otpor. Barem je tako kod većine najutjecajnijih suvremenih književnih kritičara – a radi se pretežno o liberalno, građanski i lijevo orijentiranim intelektualcima – koji te tekstove i pretežno pozitivno vrednuju. Neki od tih tekstova dobivaju i prestižne književne nagrade, uvrštavaju se u antologije i prevode, pa tako možda pronalaze i put do kanona.
Unatoč pretežno dobrom prijemu kod kritike, sasvim je izvjesno da se ta proza javlja i kao reakcija na neka dominantna diskursna strujanja, i književna i neknjiževna, u doba svojeg objavljivanja. O tome svjedoče ne samo pojedine izjave samih autora nego i usporedba stanja u hrvatskoj proznoj produkciji u 1990-ima koje je prethodilo svojevrsnom (ponovnom) prodoru žargoniziranih tekstova potkraj desetljeća. Pojednostavljeno, književna situacija koja prethodi tome prodoru specifična je po relativno malom broju od strane kritike izrazitije pozitivno vrednovanih fikcijskih proznih tekstova. Uvelike kolokvijaliziranim i žargoniziranim diskursom oponira se sivilu ondašnje književne scene, a donekle i državotvornoj književnosti, čiji je glavni reprezentant možda proza Ivana Aralice, kao i visokoparnom patriotskom diskursu, u kojemu riječi i fraze poput naroda, slobode, suverenosti i sličnih zasjenjuju tzv. malog čovjeka, pa i urbanoga marginalca te njegov jezik i viđenje društvene situacije. (Osnovna obilježja potonjeg diskursa vjerojatno najbolje reprezentiraju retorika govora tadašnjeg predsjednika Tuđmana i pojedinih novinara u Vjesniku i Večernjem listu, a u svom hiperboličnom obliku ona su kondenzirana u Feralovoj rubrici Greatest shits i u parodijskim izvrtanjima Ivančićeva Robi K.) Kao što primjećuje Jurica Pavičić, domaća kultura tada je „ušla u centrifugu rekonzervativizacije 90-ih kada se revizijom pokušava konstruirati nacija i tradicija, a ogroman dio proze od konca 90-ih može se razumjeti kroz supkulturno pražnjenje frustracija takvom ‚kulturom hlača od štofa i kravate‘“ (2011: 69). Kao predmet oponiranja nije nevažna ni često zapažana pretežna „ukočenost“ diskursa ondašnje književne, filmske i kazališne produkcije, u kojima se relativno malo pozornosti posvećuje lokalnim, regionalnim i socijalnim specifičnostima jezika likova odnosno uvjerljivosti njihova govora.
Sam koncept FAK-a u kojemu je jedan dio spomenutih pisaca sudjelovao (Radaković, Popović, Mraović, Kulenović, Perišić), prisutnost pisaca u medijima i njihove izjave, mjestimice i odabir izdavača (uglavnom oni koji imaju „liberalniju“ reputaciju i omogućuju relativno široku distribuciju), ali i pristupačnost samih pisama, mogu uputiti na to da je ciljana publika tih tekstova uglavnom ona mlađih godišta, urbanog senzibiliteta, obrazovanija i liberalnoga svjetonazora, publika koja je također nesklona artificijelnosti kulturnoga diskursa i nacionalističkoj retorici 1990-ih. Pa ipak, dok javni nastupi prozaika i oni sami postaju sve zanimljiviji glavnostrujaškim medijima, pristupačnost uvelike kolokvijaliziranih i žargoniziranih stilova njihovih tekstova čini potonje potencijalno utrživima i široj publici. Neki od pisaca žargonizirane proze međutim istovremeno se ne klone ni od mogućnosti da se njihovi tekstovi proglase Književnošću, pa se u pojedinim slučajevima može govoriti i o ambivalentnoj poziciji, istovremenoj tendenciji da se bude i subverzivnim, prodavanim i književno priznatim, koja se manifestira i u njihovu djelovanju i izjavama, ali i na razini stila njihove proze. Slično kao što se i s njom dobrim dijelom povezan FAK od festivala „alternativne“ vrlo brzo (i to ne tek u vlastitoj percepciji) prometnuo u festival „A“ književnosti, tako je i žargonizirana proza u nultima postala jednom od poetičkih dominanti. Njezino zlatno doba u vrijeme objavljivanja ove studije davno je prošlo, ali ono što je napisano (uglavnom) i dalje ima potencijal odašiljanja glasova društvene kritičnosti u domaćem diskursnom polju, u kojemu su još uvijek u znatnoj mjeri prisutni neki represivni tipovi diskursa i ideologemi učvršćeni 90-ih.