VI. Neke nedovoljno razrađene osobine stila Kozarčaninove pripovjedne proze

U Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi uočili smo nekoliko stilskih postupaka koji nisu posebno izgrađeni, usprkos češćoj pojavnosti nekih od njih. Ono što je u pripovjednoj prozi ostvareno više je solidna podloga daljnjem razvoju negoli čvrsto izgrađen i potpuno funkcionalno valoriziran stilski postupak. U četiri odjeljka ovog poglavlja mi ćemo se zadržati nešto opširnije na četirima takvim osobinama: 1. interpoliranju narodnih poslovica u piščev tekst, 2. paralelnim mjestima u poeziji i prozi, 3. elementima grafostilistike i 4. zamecima jezične karakterizacije likova. Budući da sve te osobine nisu ni približno jednako prisutne i razrađene, može se učiniti metodološki pogrešnim u istom poglavlju govoriti npr. o interpoliranju narodnih poslovica u piščev tekst, pojavi dosta čestoj i jednoj od karakterističnijih za Kozarčaninovo jezično stvaralaštvo, i o jezičnoj karakterizaciji likova, uistinu samo rudimentarnoj. Mišljenja smo da bi bez obzira na to teško koja od ovdje razmatranih osobina stila Kozarčaninove pripovjedne proze zaslužila da bude raspravljena u posebnom poglavlju. Nešto zbog malo primjera za pojedinu od njih, a nešto i zbog neznatne »tipske« raznolikosti primjera. U to ćemo se na idućim stranicama bez teškoća uvjeriti.

1. Narodne poslovice interpolirane u piščev tekst

Nasljedovanja stila i leksika usmene narodne predaje različitog opsega i intenziteta zamijećena su do sada u nekoliko hrvatskih pripovjedača.82 To posvjedočuje da je odnos usmene narodne književnosti i pisane pripovjedne proze vrlo prisan, a utjecaj prve na drugu trajan. Nerijetko je bogata i neiscrpna baština usmene narodne književnosti hrvatskim književnicima različitih razdoblja pružala mnogo toga inspirativnog, motivski, tematski i izražajno.83 U pripovjednoj prozi Ive Kozarčanina zamijetili smo jedan osebujan vid utjecaja usmene narodne književnosti. Riječ je o interpoliranju narodnih poslovica, adaptiranih i neadaptiranih, u piščev tekst. Takvih je primjera, istina, svega desetak i svi su, osim jednog, iz romana Sam čovjek, po općem sudu književne kritike najzrelijeg Kozarčaninova pripovjednog ostvarenja.

1.1. Neadaptirane narodne poslovice

Takva su u svemu četiri primjera s pet poslovica. Gotovo svi primjeri su s kraja odlomaka poglavlja u kojemu se glavni lik romana (Valentin) sjeća davne i neslavne propasti svoje obitelji, nekad najbogatije i najuglednije u jednom malom bosanskom gradiću »kraj kojega teče teška, plodna i sivo-plava Sava« (SČ, 234–235). Naglu smrt njegova oca sumještani su tumačili njegovom (očevom) lakomošću i neutaživom žeđu za novcem:

(1) Preuzeli su na sebe ulogu javnog mišljenja, koje je osudilo oca, nametnuli se gradiću za tutore, jedan nenavideći drugome, no svi složni u tome, da treba za vremena što više oteti za oca, jer će im se teško kada u životu pružiti takova prilika.

– Ako je tko lud, ne budi mu drug. (SČ, 83)

Poslovica na kraju odlomka dolazi kao pomalo ironičan i djetinje naivan zaključak pisca-junaka (roman je pisan u prvom licu!) o očevim dojučerašnjim susjedima, braći, prijateljima i rođacima kojima je »tuđa smrt značila njihov praznik, a tuđa nesreća njihovu sreću« (SČ, 83). Dorječno uklopljena narodna poslovica (Čubelić 1975: 215, br. 4637) stvara dojam ljudskim iskustvom provjerena suda primjerena i ovakvom pojedinačnom neljudskom postupku.

Očita zluradost čaršije koja se propasti vodeće obitelji »uzradovala, zalajala, zaštektala« (SČ, 82) izbija iz završetka odlomka koji je tematski nastavak prethodnog:

(2) Obućari su krpili stare cipele i raspravljali o uzrocima naše propasti. Žene su pile crnu kavu i veselile se mraku i zaboravu, koji padaše na nas i na naše ime:

– Vrč ide na vodu, dok se ne razbije.

– Tko visoko leti, nisko pada. (SČ, 84)

Uspješno uklopljene narodne poslovice u funkciji upravnog govora anonimnog govornika – naroda rijetko je uspješan postupak transpozicije elemenata usmene u pisanu književnost. Dvije poslovice navedene jedna iza druge i ritmički dočaravaju kako je čaršija »zaštektala i zalajala« (Karadžić 1849: 148, br. 2234).84 Iskustveno, obje kazuju i poučavaju o istom: naglost uspjeha praćena je naglošću poraza. Trajnost uspjeha samo je privid.

Isti postupak primijenio je pisac i koju stranicu prije zaključujući tako još jedno bitno poglavlje iz povijesti njegove obitelji. Maćuhu mu, naime, u jednom trenutku na ulici napada seljak Jakov bijesan što mu njen suprug (a junakov otac) nije dao neophodnu novčanu pomoć. Trenutak kasnije ubija ga otac glavnog junaka zbog okaljane časti svoje supruge, uvrijeđen i razljućen. Sjećajući se tog događaja iz svog djetinjstva junak mu pripisuje značenje prvog koraka prema konačnoj propasti obitelji o kojoj govori prethodni primjer. Evo opisa momenta tog događaja:

(3) Nastala je uzbuna na ulici, ljudi su pritrčali sa svih strana, da ih rastave. Djeca su zaigrala na jednoj nozi vrišteći od radosti. Pred kućama se pojavile stare, ružne, lajave žene iz komšiluka i zagraktale:

– Kako si tko prostre, onako će i spavati.

– Što je zaslužila, to je i dobila.

– Koprivama je treba istrljati među nogama.

– Tko s vragom tikve sadi, vrag će ga i odnijeti.

– Vrč ide na vodu, dok se ne razbije. (SČ, 71)

I opet nizu poslovica prethodi jedan od glagola kojim označavamo glasanje životinja (onomatopejski glagoli) pripisan anonimnim ženama »dugih jezika«. U primjeru (2) bili su to glagoli zalajati i zaštektati, ovdje je to glagol zagraktati. Niz rečenica koje slijede iza piščevih opisa u stvari su upravni govor gomile u kojoj se ne zna tko je što rekao (poredba s graktanjem vrana sama se nameće); anonimnosti govornika odgovara mudrost narodnih poslovica kao posljedica uopćavanja ljudskog iskustva primijenjenog i ovjerenog ovdje, na pojedinačnom primjeru.

Nije poslovica nego frazeologizam usmene narodne predaje primjer što ga sad navodimo:

(4) Nama je svima dobro, dok seljak ništa ne zna, i bit će nam dobro samo dotle, dok on zbilja ne bude ništa znao. To stoji i toga se trebamo držati, jer ćemo inače odnijeti gaće na štapu. (SČ, 220)

Odnijeti gaće na štapu vizualno je slikovit i sadržajno duhovit narodni frazeologizam sa značenjem »nepovratno izgubiti, prokockati sve što se ima«. Ovdje je njegova upotreba većma stilotvorna i stilogena jer ga izgovara »gospodin« govoreći o mogućim i po »gospodu« lošim posljedicama osvješćivanja seoskog življa. Vrijedilo je spomenuti ga.

1.2. Adaptirane narodne poslovice

(5) Zašto vi uvijek tako kratko odgovarate, kao da se srdite? Iz vas treba izvlačiti svaku riječ. Čisto se čovjek umori, dok govori s vama. Možda se vi bojite žene, ili ste tako škrti, te čuvate riječi za sebe (crne riječi za bijele dane)? (SČ, 123)

(6) Stidio sam se siromaštva i bijede, u kojoj sam živio. Tražio sam, da čovjek čovjeku bude brat, a ne krvnik i vuk, (SČ, 225)

U rečenici čuvate riječi za sebe (crne riječi za bijele dane) prepoznajemo »na prvi pogled« poslovicu Čuvaj bijele novce za crne dane (Karadžić 1849: 310, br. 6179, Čubelić 1975: 225, br. 4952).85 Pisac je transformirao narodnu poslovicu sukladno potrebama novog konteksta u koji ju je uklopio (novci iz poslovice ovdje su riječi). Izmijenio je i mjesta atributima: u poslovici su bijeli novci i crni dani, a u Kozarčanina crne riječi i bijeli dani. U drugom primjeru prisjećamo se latinske izreke Homo homini lupus koju pripisuju engleskom filozofu Th. Hobbesu jer ona izražava jednu od dviju glavnih značajki primarnog ljudskog stanja (Klaić 1968). Ali je ona dobro poznata i u našem narodu. Ovi primjeri prilagodbi narodnih poslovica, kao i ostali primjeri o kojima ovdje govorimo, pokazuju da je nasljedovanje poslovične narodne baštine konstitutivan element Kozarčaninova pripovjednog stila. Pored toga, pisac stoji u aktivnom odnosu spram tog nasljeđa. U to će nas uvjeriti i sljedeća dva primjera. Ali su i doslovno preuzete narodne poslovice kao i ove koje pokazuju piščevu težnju da im dâ svoj pečat, sastavni i neodvojivi dio Kozarčaninova djela.86

Negdje na prijelaz između adaptiranih i neadaptiranih poslovica trebalo bi locirati ove primjere:

(7) Lud sam, lud, to je ono najgore. Lud. Ako je tko lud, ne budi mu drug. Ali ja nemam druga. Ni druga ni drage. Ja nikoga nemam. (MNS, 199–200)

(8) Ne kažu uzalud stari ljudi, da jabuka ne pada daleko od stabla. Ne mogu ja biti bolji od svoga oca, to bi bilo neprirodno, a priroda voli pravilnost i red. (SČ, 99)

Ove bismo primjere mogli nazvati neadaptiranim narodnim poslovicama s komentarom. U oba primjera nakon doslovno preuzete poslovice slijedi piščev komentar u kojemu dokazuje neprimjenljivost i neadekvatnost sadržaja poslovice u konkretnom, njegovom primjeru. Primjeri su u stanovitoj opreci s onim što je rečeno za primjere (2) i (3). Relativizira se vrijednost općevažećeg pravila.

1.3. Gnome sastavljene »na narodnu«

U treću grupu uvrštavamo nekoliko piščevih gnoma sastavljenih po uzoru na narodne poslovice:

(9) – Sve je u božjoj ruci. Bog dao, Bog uzeo. Pametan čovjek mogao je odmah zaključiti, da to ne će sretno svršiti. Što je god previše, ne valja. Bolje je malo, ali sigurno. Ne da bih se radovala, sestro, njihovoj nesreći, ne dao Bog, nego mi je drago, što vidim, da još ima pravde na svijetu. (SČ, 84)

(10) – Ništa nije izgubljeno, – rekao sam tada sam sebi poluglasno. – Sve će doći na red. Sve u svoje vrijeme. Kako je dobro ovo vino! (SČ, 251)

I na kraju jedan primjer kojeg je, ispravnog shvaćanja radi, potrebno navesti s nešto širim kontekstom:

(11) – Valentine! – zvao me je on porugljivo. – Ti ćeš nam danas govoriti o Perzijskim ratovima. (…)

– O Perzijskim ratovima. – Ponovio sam, pocrvenio, zamucao, počeo nešto govoriti o prošlosti Perzije, što sam slučajno zapamtio iz njegova predavanja i iz listanja po knjizi, prešao naglo na grčke državice i lokalne sukobe među njima, sve bez ikakove logične veze, opet se vratio u Malu Aziju, ne rekavši ni o Grčkoj ni o Perziji ništa, pocrvenio još jače i najzad tužno zašutio, kako je to uvijek bivalo u takvim slučajevima.

– Samo se nemoj žuriti. – Profesor velikodušno pokuša da mi pomogne. – Bez reda nema rada, a bez rada reda. Počni još jedamput ispočetka. (SČ, 76)

Iz navedenih primjera zapravo i nije lako zaključiti jesu li u pitanju narodne poslovice ili se to samo pisac stilu narodne poslovice primakao na neznatnu razdaljinu. Potcrtane gnome mogu nam se učiniti poznatima, može nam se učiniti da smo ih već ranije negdje čuli. To je, zacijelo, zbog toga što one u sebi objedinjuju stanovit dio čovječjeg iskustva uopćenog i podignutog na razinu općevažećeg zakona, upravo maksime ljudskog djelanja. Pa je teško razlučiti je li riječ o novoj ili već ranije ovjerenoj postavi. Jezik, uostalom, podsjetimo se »sadrži konačan (i to nevelik) broj točno odredivih uzajamno povezanih jedinica, kojih kombinacije teže k beskonačnome« (László 1959: 139). Zato je i moguće da nam se i sasvim nove kombinacije učine »poznatima«.

Mislimo da ima osnove tvrdnji da Kozarčaninu, piscu u kojega je gomilanje riječi dominantan stilski postupak, nije bila strana ni težnja za gnomski sažetim, sentencioznim izražavanjem. Navedeni primjeri to najbolje pokazuju.

2. Paralelna mjesta u poeziji i pripovjednoj prozi

Književna kritika do sada je u nekoliko navrata upozoravala na jednu pojavu u Kozarčaninovu stvaralaštvu: na pomiješanost poezije i pripovjedne proze (isp. Škritek 1959: 54, Bošković 1966: 253, Špoljar 1975: 8–9). Gotovo potpuno iste rečenice nalazimo u oba ova dijela njegova stvaralaštva:

(1a) U krilo žene zarijem čupavu satirsku glavu./ Privučem na svoje jagodice dragost njena dlana./ Čini mi se: tihe su noćas žudnje kroz rosnu travu. (»U krilu žene«, MO, 10)

(1b) S glavom u njezinom krilu (velikom, čupavom, satirskom glavom, koju je Buga tukla šakama), ja sam osjećao, kako joj je tijelo mlado, toplo i vitko, i kako peku njezina trpka usta. (SČ, 173)

(2a) Tužna i mračna večer. Teško je biti žena./ Vjetar je slomio sinoć zelenu granu klena. (»Uspavanka«, MO, 11)

(2b) Najgore je biti žena. Rodi li žensko dijete, zadavit će ga, dok još nije progledalo i zaplakalo prvi put. Prokleta je žena i prokleto je sve, čega se ona dotakne. (TP, 103)

(3a) O gorko je i bolno život kao milostinju za sobom vući. (»Kuća u planini«, MO, 13)87

(3b) Bridi u grudima žalost, grize, bode i boli, mašta grozničavo radi i muči svijest ružnim priviđenjima. Gorko je, bolno i krvavo vući za sobom život kao milostinju. (TP, 103)

(4a) Zatvori oči, slučaj, šuti i plači, jer žena što leži/ gola kraj tebe u krevetu, nije tvoja i prodat će te/ za svilenu košulju. (»Pohod mrtvih«, MO, 55)

(4b) Život je proklet i zao, a žena, koju voliš i koja leži gola na krevetu kraj tebe, nije tvoja žena i prodat će te za svilenu haljinu [sic!] ili za đerdan od lažnih bisera. (SČ, 8)

Iz primjera je vidljivo do koje granice sežu te podudarnosti. Riječ je nerijetko o jednakim čitavim rečenicama. Iako ima i manjih podudarnosti (nekoliko pripovijesti i pjesama imaju iste naslove, npr. »Šuma šumi«, »Mrlje na suncu«, u pjesmi »Jezera« i pripovijesti »Mlada voda« varirao je nekoliko istih motiva i dr.), dominira oprimjereni tip. Kritičari su ga različito ocjenjivali. Škriteku je to osnovna Kozarčaninova pogreška (»previše je prozaik u poeziji i previše lirik u prozi« (1959: 54)). Gotovo isto misli i Zvonko Bošković (1966: 253). Korijen ove pojave K. Špoljar pak tumači ovako: »Taj velik dio podudarnosti, pa čak i ponavljanja, nesumnjivo je proistekao iz neobično intenzivnog Kozarčaninova bavljenja književnošću i iz njegove vrlo opsežne spisateljske produkcije.« Dodajući: »Može se pretpostaviti da je prozaik Kozarčanin služio pjesniku, nasuprot, njegova lirska komponenta ponekad nije dopustila da mu se proza u potpunosti organizira i oslobodi pretjerane i suvišne poetizacije« (1975: 9). Špoljarovo mišljenje dijeli i V. Brešić uz napomenu da nije siguran »kolika je zapravo literarna vrijednost takva postupka« (1976).

Uočavajući sličan problem u stvaralaštvu A. G. Matoša, I. Frangeš postavlja načelno pitanje: »Ono što je, međutim, teoretski najzanimljivije u ovakvim uspoređivanjima različitih tekstova istog autora, genetički vezanih za istu inspiraciju, zapravo je problem: koliko ima opravdanja i koliko je legitimno “loviti” pjesnika u njegovim vlastitim riječima?« (1963a: 256).

Lingvistički bi se ovaj problem mogao ovako tumačiti. Prihvatimo li da je pisac pri pisanju (stvaranju) djela u istom položaju kao i sudionici govorne komunikacije, tj. da u oblikovanju književnih djela ima mogućnosti birati između izražajnih sredstava u jeziku, onda je svaki od navedenih izbora (svako od djela) postava. Realizaciju postave zovemo tekst. Stoga bi primjere (1), (2), (3) i (4) bilo moguće tumačiti kao različite tekstove iste postave (Katičić 1971: 143–144, 205, 214). Pa tako nabrojani primjeri i jesu i nisu isto. Jesu, jer je u primjeru (1a) i (1b), (2a) i (2b) itd. riječ o istim postavama. Nisu, jer su u pitanju dva različita ostvarenja pojedine postave.

Do ovakvih je pojava u Kozarčaninovu djelu moglo doći bar iz dvaju razloga. Jedan od njih je onaj o kojem govori Špoljar (1975) kad spominje neobično intenzivno piščevo bavljenje književnošću i njegovu uistinu opsežnu spisateljsku produkciju s obzirom na njegovo kratko bavljenje književnošću. To, implicite, znači da su sva ova ponavljanja plodovi omaški i previda, premalo distance pisca prema djelu – plod nesvjesna transponiranja elemenata jednog konteksta u drugi. Bitno drugačiji stav zauzima Frangeš kad tvrdi da je u ovakvim slučajevima »u pitanju pretpostavka o jedinstvu inspiracije odnosno senzibiliteta kod određenog autora« (1963a: 256, isticanje moje – M. S.). U ovom je primjeru teško odgovoriti na pitanje o uzroku ponavljanja. Obje navedene mogućnosti čine se ovdje podjednako opravdanima. A i jednu i drugu jednako je teško potkrijepiti ikakvim pouzdanijim podatkom. Isto tako i osporavati. Jednako nemamo argumenata kad tvrdimo da je u pitanju jedna relativno dobro razvijena stilska konstanta Kozarčaninova stvaralaštva (jer je i ovakvih primjera podosta), kao i kad negiramo taj stav tvrdeći da je riječ o nesvjesnu ponavljanju.

Problem je i kako pristupiti ovakvim primjerima. Nije dvojbeno da se ovdje ne radi o različitim varijantama istog djela kojima se bave priređivači kritičkih izdanja. U pitanju su različita djela. Kada bi bar interpreti književnosti mogli odgovoriti na pitanje »do koje mjere treba pojedina djela vezivati za cjelokupni opus pjesnikov, do koje mjere treba pretpostaviti da se pojedino djelo ne može doživjeti samostalno, bez obzira na to koliko je ono (očito ili skriveno) vezano za druga djela istog pjesnika?« (Frangeš 1963a: 256). Čvor bi tada bilo znatno lakše razmrsiti.

Možda ni ovakav načelan stav nije moguće odbaciti: svako od djela potrebno je analizirati kao posebnu postavu, neovisno o tome je li koji dio te postave preuzet i realiziran u kojoj drugoj. Zagovaramo, dakle, integritet književnog djela, svih njegovih elemenata koji nisu ništa manje njegovi pojave li se u kojem drugom piščevu djelu. Ovakve podudarnosti i ponavljanja imaju tada samo dokumentarnu vrijednosti.

3. Primjeri grafostilistički

Poznato je da su grafemi (slova) najmanje uzastopne jedinice pisma (Katičić 1971a: 134). Sustav grafema nazivamo grafijskim sustavom. Pomoću njegovih elemenata bilježimo glasove, skupine glasova, riječi. Skup propisa o pravilnom načinju pisanja, načinu bilježenja glasova i riječi slovima nazivamo pravopisom (Srpskohrvatski jezik 1972: s. v. grafija). Ili, pravopis je »općenito prihvaćen i jedinstven sustav pravila o pisanju riječi koji je svojstven stanovitom jeziku« (Simeon 1969: s. v. pravopis). Pravopis tako određuje koje će se riječi pisati velikim, a koje malim početnim slovom. Opće se imenice pišu malim slovom. U Kozarčanina, međutim, čitamo:

(1) U mraku izranjeno, otrovano, neizrecivo žalosno Isusovo lice, koje su popljuvali njegovi učenici. Noć, tama, krv i zima, kašlje glad, kolje bijeda i strašna neizvjesnost, protiv koje je svaki otpor uzaludan i nemoćan. Rezignacija i suze, groznica i samostanska tišina, koju kite zlatni prsti sunca čarobnim svjetlosnim cvijećem i vjerom u pobjedu čovjeka. U pobjedu Čovjeka. (TŽ, 58)

Personifikacija opće imenice povlači za sobom (pravopisom predviđen, P2M: § 8d) otklon od pravila. Opća imenica ponaša se odjednom kao vlastito ime. Namijenjena joj je ovdje uloga simbola ljudske nade i vjere u istinski spas čovječanstva.88

Pravopisom je propisan i način porabe i bilježenje interpunkcije i pravopisnih znakova. Jedan od njih je i nekoliko točaka. Najčešće se pišu umjesto u navodima ispuštena dijela teksta. Ali na završetku jedne Kozarčaninove pripovijesti imamo i ovako oblikovan odlomak:

(2) Dva mrtva… četiri ranjena… glavaru je prerezao grkljan… blagajniku ruku prebio… sveti Bože… Mati Božja… Isuse raspeti… što kugu ne pošalješ na njega… da ga udavi… da pomori njega i sve njegovo… (»Mizantrop«, 57)

Točkice označuju isprekidan govor, uplašen šapat i kletve seljana nakon strašnog pokolja u njihovu selu. Pisac nas nastoji uvjeriti da je uhvatio samo dijelove tog govora gomile. U tome mu pomaže neuobičajeno učestalo pojavljivanje triju točkica. Bez konteksta je, doduše, ovaj odlomak moguće shvatiti i kao dužim stankama isprekidan govor zadihanog ili preplašenog pojedinca.

Osim ovih u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi susrećemo još dva načina grafijskog isticanja nekih dijelova teksta. Jedan je od njih udvajanje grafema za vokal u nekim riječima:

(3) Konobar, molim čašu konjaka sa sodom. Pokazat ću ja vama, tko je Farkaš! Konobaar! Sluga ponizan, gospodine direktore! Klanjam se, gospodine knjigovođo! Ljubim ruke, gospođo Virginijo! Molim, platiti! Plaatiti! (SČ, 138)

(4) Nemoćno zavaljen u stolici, ogrlivši senatora oko vrata, Bugin otac je pijano mlatarao glavom pristajući na sve i potmulo grohoćući:

– Boožidare, ti si mooj Boog! Ja tebe ljubim, Boožidare! (SČ, 195)

(5) Dobri moj, zagrli me! Valent, kako je tu mrak. Pazi da mi haljinu ne podereš. Skini kravatu, smeta mi. Valent, nemoj gristi, boli! Ti si moj mali, moj maaali! (SČ, 232)89

Istaknuli smo ovdje nama relevantne dijelove. Pomoću njih dočarana su nam različita stanja u kojima se nalaze likovi koji ih izgovaraju (svi su primjeri u upravnom govoru!). U prvom, isprepletenim nizom pozdrava nadolazećima i poziva konobaru pisac uspijeva čitaocu dočarati kaotičnost polupijanog stanja svog junaka. Slično je i s drugim primjerima, dok u primjeru (5) zadnja, ponovljena i udvostručenim vokalom produžena riječ (maali) dočarava nježnost koju Buga iskazuje Valentinu (glavni likovi romana). Primjeri kao da su stvarani da potvrde istinitost ovakve tvrdnje: »Onaj, koji se izražava, “izabrat će” u mnoštvu artikuliranih izraza takav, koji se najprikladnije i najizražajnije može uključiti u zvučno-pokretnu cjelinu, kao najdirektniji odraz i izraz predmetne (stvarne) ili misaono-emocionalne stvarnosti« (Guberina 1952b: 63).

Takvu piščevu težnju nalazimo i u primjerima u kojima je bitna riječ ili sintagma istaknuta razmaknutim slovima. Upravo na tim je dijelovima rečenice tzv. rečenični naglasak. Oni upravo dominiraju okolinom. Evo primjera:

(6) – Zašto nas tako mrko gledaš, Valentine? Zar si zaboravio, da smo zajedno bili prvi put u javnoj kući? To je kao neke vrsti krvna veza među nama. Zaista je već vrijeme da nas upoznaš sa svojom ženom. Ili se možda bojiš, Valentine? (SČ, 17–18)

(7) trpko vino nudi utjehu i zaborav, mazno, dremljivo pletu riječi prozirnu mrežu sna oko ljudskih glava, koje se naginju nad svoj život. Jedan čovjek sanja o sreći i o ljubavi. O sreći. (SČ, 196)

(8) Ja ću skočiti u Savu, Valent, ili ću se objesiti u tvom ormaru za knjige. Ja više ne mogu. Ne mogu. (SČ, 256)

(9) – To je slika moje matere.

– Koje tvoje matere? Kakve matere? Zar nisam ja tvoja mati?

– Moje prave matere. (SČ, 50)

Mislimo da ni izrazita intonacijska, a ni njome izazvana afektivna vrijednost ovih primjera nije sporna. Pisac je razmicanjem istakao one riječi kojima pridaje posebnu važnost u razumijevanju iskaza. Tako je vizualno upozorio na promjenu intonacije ovako napisanih riječi u odnosu na ostale. Posljedica je stvaranje afektivnog momenta u iskazu. Upravo ovakvi primjeri najbolje afirmiraju »vrednote govorenog jezika« u književnoumjetničkom djelu (Guberina 1952b: 39). Šteta je samo da su afektivne vrijednosti ovakvog postupka podobnog za grafostilističku analizu premalo raznolike. Jer, iako je primjera poput navedenih u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi znatno više, isti bismo zaključak izveli da smo ih naveli i veći broj.

4. Zameci jezične karakterizacije likova

Već smo u poglavlju »Jezik, stil i izraz Kozarčaninove pripovjedne proze u očima književne kritike« vidjeli da je većina književnih kritičara bila istog mišljenja u ocjeni Kozarčaninova umijeća da jezikom karakterizira svoje likove (isp. o tome Jakovljević 1937, Jakševac 1937, Mežnarić 1938, Špoljar 1975: 15). Iznimka je sud kritičara I. Mežnarića koji, pišući o romanu Sam čovjek, misli da »kao pozitivnu, treba konstatirati činjenicu, da je ovaj roman, što se tiče dijaloga (u poređenju s Tuđom ženom) na mnogo većoj visini, tako da se ovdje (izuzevši Valenta i unekoliko Bugu) već svako lice izražava svojim govorom, a to je od velike važnosti za uvjerljivost same radnje« (1938: 211). Tko je u pravu, moći ćemo odgovoriti tek nakon što pobliže upoznamo problematiku o kojoj je riječ.

Jezična diferencijacija i individualizacija likova u književnim djelima naziv je za piščevo nastojanje da svaki svoj lik »profilira« u odnosu na ostale, da stvori idiolekt pojedinoga lika jer »ličnost u jednom romanu (…) izrasta iz jezika kojim je opisana, iz niza riječi i rečenica kojim o njoj govori pisac ili kojim ona sama o sebi govori« (Lešić 1971: 7). Ovaj je problem utoliko zanimljiviji što je i Kozarčanin sam, u svojim književnim kritikama, znao drugima spočitavati upravo nedovoljnu jezičnu individualizaciju likova.90 A kako je pritom sam postupio?

Može se reći da mu je ovaj postupak zadavao dosta problema. Očito da je osjećao njegovu vrijednost, ali je na djelu bio nemoćan. Od dvaju tipova jezičnog individualiziranja i karakteriziranja likova (piščeva opisa i upravnog govora lika) u Kozarčanina osjetno preteže prvi. Počesto u upravni govor kojeg svog lika, poput dramatika kad piše didaskalije da bi uputio glumce što im je činiti i kako treba da govore, umeće ovakve opisne karakterizacije govora svojih likova:

(1) Bilo mu je teško govoriti, a naporom je otvarao usta i gutao krv, zagrcavajući se, no što je dalje govorio, sve više ga je spopadala govornička groznica, koja se nije mnogo razlikovala od brbljavosti. (TŽ, 99)

(2) On je malo mucao, dok je govorio, pljuvao je slinu i teško izgovarao strane riječi ili imena. (SČ, 211)

(3) Dok su sklapali ugovor, rekao mu je, gledajući ga oštro u oči, s jakim madžarskim naglaskom, koji je odavao njegovo podrijetlo, buneći se u rodu: (TP, 38)

Pored ovog, opisnog, ima u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi (isključivo u romanima) zametaka potpunijeg jezičnog karakteriziranja. Riječ je, uglavnom, o jednoj ili dvjema riječima koje su ipak dovoljne da nekim likovima daju individualan pečat. Tako npr. pristav u jednom momentu veli svom sugovorniku:

(4) Gospodin veterinar nije baš ni tako naivan, kako izgleda. On bi i tebi mogao zabiti nož u leđa, ako ne budeš pazio, što radiš. To izvoli voditi u evidenciji! (TŽ, 105)

I senator i banovinski sekretar, evropski putnik Bela Stein, nakon konstatacije »da je kiša, kako izgleda, prestala«, veli:

(5) Možda bi bilo dobro iskoristiti tu priliku i poći kući? Bilo bi nesamo [sic!] koncilijantno, nego direktno humano učiniti mladencima tu koncesiju. Ima li tko što protiv toga? (SČ, 200–201)

U prvom primjeru ono »voditi u evidenciji« izravno upućuje na narav pristavova posla i na njegovo nesvjesno prenošenje »žargona« svog radnog mjesta u privatne razgovore. A učestale strane riječi u govoru drugog lika potvrđuju da je riječ o čovjeku »evropskih manira« »koji se pred dvadeset dana vratio iz Parisa, (…) ljutio se na poznatu francusku negostoljubivost i neučtivost prema strancima, na nered u Louvreu« (SČ, 187).

Posebno je zanimljiv piščev pokušaj da s pomoću jedne pogrešno konstruirane njemačke fraze karakterizira umirovljenog ravnatelja. Naime, u dva monologa tog lika iz romana Tuđa žena fraza:

Kommen Sie gestern. (TŽ, 137, 149, 156)91

ponavlja se tri puta! A pri trećem ponavljanju nalazi se iza rečenice u kojoj je prvi dio na njemačkom. Taj dio ravnateljeva monologa glasi:

Laß mir das, dragi gospodine. Kommen Sie gestern. (TŽ, 156)92

Prizvuk ironije na ravnateljevo prizivanje u sjećanje carskog i kraljevskog (austro-ugarskog) doba tom pogrešno sastavljenom njemačkom uzrečicom-poštapalicom u njegovu govoru više je nego očit.

Međutim, u potpunosti jezikom individualizirana lika u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi nema. Sve nabrojano samo su zameci takvih nastojanja koja nigdje nisu sasvim dorečena, vidnim piščevim nastojanjima usprkos. Jer ima potvrda na osnovi kojih je moguće zaključiti da je i sam znao ili bar osjetio da ličnost »samo preko tih riječi i rečenica (…) iz djela ulazi u našu svijest i dobiva karakter bića s vlastitom egzistencijom« (Lešić 1971: 7).