V. Nabrajanje i ponavljanje – dvije dominantne stilske osobine

Pozorno čitanje primjedbi književne kritike o stilu i jeziku Kozarčaninovih pripovjednih djela otkriva da su kritici najčešće, i to kao manu, spominjali Kozarčaninovu sklonost prema nabrajanju i gomilanju riječî iste vrste. Tako npr. I. Balentović piše: »Jer obično nije opravdano da netko opisuje na 10 stranica njihanje drveta, ili prozorsko okno; i nije korisno ni umjesno trošiti mnogo riječi a kazati malo« (1938: 577, isticanje autorovo – M. S.). Sličnim je problemom očito bio zaokupljen i S. Korać kad je ustvrdio: »Kozarčanin je onaj pisac kome riječi nisu sredstvo pomoću koga se stvara slika života, one su za njega cilj i njihova je vrijednost u doslovnom značenju koje nose, on misli da je verbalnom analizom postignuto sve što treba postići u predstavljanju lika« (1972: 496).

Uvažavajući i polazišta i konstatacije književne kritike mi ćemo se u ovom poglavlju temeljitije pozabaviti upravo ponavljanjem i nabrajanjem kao dominantnim crtama Kozarčaninova proznog stila. Mišljenja smo da je nevažno da je impuls primus ovom raščlanjivanju dala književna kritika. Na kraju ćemo moći reći i to jesu li njeni zaključci bili točni.

Od dvaju mogućih načina: prikaza ponavljanja i nabrajanja prema tipovima i (unutar tipova) po vrstama riječi ili prikaza prema vrstama riječi i (unutar pojedine vrste) po tipovima (prvo nabrajanje i gomilanje, potom ponavljanje) mi smo se odlučili za ovaj drugi. Nabrajanje i ponavljanje razmotrit ćemo, dakle, po vrstama riječi. Ovako:

1. Imenice

A.

(1) Zemlja, ljudi, kruh, voda, ljeto, krv i snaga divljine, koja prši iz zemlje, to je bilo ono, od čega se Adam stresao, (TŽ, 53)

(2) Opet sjene djetinjstva, koje se kidaju u modro pramenje, i u sjenama mrtva mladost, zima, kiša, zebnja i strah. (TP, 103)

(3) Kiša se izlijeva na kišobrane, s kišobrana curi po čarapama, a večera je u menzi zbilja najgora, koja se može zamisliti. Koraci, glasovi, automobili i cipele, koje se nižu. (TP, 134)

Ovih nekoliko primjera lijepo pokazuju da je u Kozarčanina nabrajanje imenica (ovdje su to subjekti) često. Djeluju ti nizovi kao popisi, nabrajanja svih značajki onoga o čemu pisac govori. Oni kao da su izraz piščeve težnje da u što sažetijem obliku što cjelovitije obuhvati objekt svog opisivanja spominjanjem što većeg broja njegovih značajki. Pogotovo se po izražajnosti ističe primjer (3). Bezglagolskom je rečenicom dat opis večernje ulične atmosfere, isprepletenost stvari, ljudi i zvukova.

Složeniji oblik nabrajanja imamo u rečenici:

(4) Za mnom ide grijeh, starost i bijeda, smrt na ulici, u bolnici ili u ubožnici, prazan, jalov, otrovan život, od kojega nitko nije imao nikakve koristi. (TŽ, 132)

Nabrajanje je prekinuto nakon trećeg subjekta (bijeda), jer je četvrti (smrt) praćen trima mjesnim određenjima, a peti (život) trima atributima. Rečenica je tako razgranatija i ritmički bogatija, usprkos nabrajanju.

Pisac stvara i rečenice s više imenica u funkciji dijela imenskog predikata:

(5) On je bio rođeni pustolov, sanjar, romantik i slikar, iako nije nikada držao kist u ruci. (SČ, 100)

Imenice-objekti također su česte:

(6) Poznavao sam sve njezine haljine, cipele, čarape i šešire, među stotinama drugih sam je odmah prepoznao. (SČ, 126)

(7) Svu sam je već poznavao: njezine gole, vitke noge kao u djevojčice, crnu kosu, čelo, obrve, oči i usta s jakim očnjacima. (MNS, 163)

(8) Volio sam vjetar, oluju, kišu, mutnu, nabujalu Savu i mrko nebo, (SČ, 106–107)

(9) Došao sam kući s diplomom u džepu kaputa, koji nije moj, a u gradu sam ostavio mladost, zdravlje, pluća i krv, koju je grad lakomo posrkao. (TP, 93)

(10) Trgovački putnici slagali su po klupama i po bačvama blokove s računima: dugovanja, potraživanja, dobitke, gubitke, dubioze. (SČ, 251)

S ovim primjerima slučaj je, u odnosu na prethodne, obrnut: velik broj objekata služi što potpunijem određenju subjekta i njegove radnje. A nije prerano donijeti i jedan zaključak: Kozarčanin ne nabraja imenice nasumce. U tom nabrajanju ima stanovitog reda. Konkretno: u navedenim primjerima zajedno spominjani primjeri po nečem su povezani. U primjeru (6) sve se imenice odnose na garderobu, u (7) na dijelove glave, u (8) na vrijeme, u (9) na zdravstveno stanje. U (10) to su mahom pojmovi iz trgovačkog poslovanja. U pitanju su objekti »istog semantičkog razreda«. Osnovna im je uloga detaljizacija radnje iskazane predikatom. Slično kao u primjerima u kojima su imenice u kojem od kosih padeža (osim akuzativa):64

(11) Poslije mnogo koraka, fenjera, kuća, sjena, raskršća i ulica iznenada se sjeti, što zapravo traži, pa se opet vrati istim putem natrag, (TP, 79)

(12) Što meni ostane, molim, kad platim stan, kruh, mlijeko i meso? (TŽ, 137)

(13) Proljeće je bilo puno vjetrova, oluja, poplava, oborina i epidemija, koje su harale među voćem i govedima. (SČ, 202)

(14) Zatvorena u svojoj sobi i potrpana jastucima, poslije besnenih noći u vinu, bludu, grijehu, pjesmi, kriku i radosti, ona je možda i plakala proklinjući svoju zlu krv (SČ, 67)

Što tek da se kaže za ovaj primjer:

(15) Prijatelju, brate, gospodine, zaštitniče, dobrotvore, senatore, ministre, oprosti mi! (SČ, 188)

Vokativâ, najrjeđih padeža u suvremenome hrvatskom, ovdje je čak sedam. Prati ih imperativ-optativ. Riječ je o želji, upravo (ironično intoniranoj) molbi za oproštenjem. Niz imenica od rodbinskih do onih koje označavaju društvenu funkciju i položaj zapravo pokazuju prijetvornost onog koji govori. Više mu je na umu želja da se dodvori negoli oproštaj. Upozoravamo: funkcionalnost je nabrajanja imenica različita. Istim stilskim sredstvom postići različite efekte – to kao da je bila namjera Kozarčaninova.

Usput evo i jednog primjera nabrajanja imenica koje posvjedočuje da Kozarčaninu nije bila strana ni najaktualnija tematika:

(16) u Španiji gore životinje, ljudi i djeca, gore gradovi, sela, zemlja, voda, planina, vjetar i nebo; (SČ, 170)

Aluzije na (tada) suvremena zbivanja u Španjolskoj. Španjolski građanski rat (1936–1939) nekako je tek počeo plamsati kad je izlazio ovaj Kozarčaninov roman iz kojeg je primjer. Reakcija je to na njegovoj generaciji poznata zbivanja.

B. Ponavljanja imenica dvovrsna su: 1. ponavlja se jedna imenica u nekoliko uzastopnih rečenica i 2. ponavlja se ista rečenična struktura. (Ako je npr. u prvoj rečenici na prvom mjestu subjekt, isto mjesto zauzimat će subjekt i u idućim rečenicama.) Prvo bismo ponavljanje mogli zvati i eksplicitnim, a drugo implicitnim.

Slijede primjeri za prvo:

(17) Po lišću puže mjesečina, a za njom idu sjene: sjene stabalja [sic!], sjene granja, kojim maše vjetar, sjene nevidljivih ljudi i predmeta, koji ih gledaju bez riječi, sjene zvijezda, njihove vlastite sjene teže od njih. Sjene šume, žure se, smiju se, plaču i bugare kao ljudi. (TP, 95)

(18) Mjenice su nosili mjesto iskaznica i knjiga, mjenice su oblačili, na mjenicama su spavali, mjenicama se pokrivali, mjenicama su brisali usta mjesto ubrusima, u mjenicama su nosili zamotan kruh za doručak (SČ, 164)

(19) Što se vas tiče Martin? Vi ste gospodin, pa možete pljunuti Martinu u lice, možete ga izbaciti kroz vrata napolje. No nas Martin uhodi. Nama svaki mjesec snizuju nadnice. Martin zna, da mi pijemo. Martin to znanje ne treba zbog sebe. (TŽ, 127)

Složimo li se da je ponavljanje kao stilski postupak u svojoj osnovi isticanje, onda je to u ovim primjerima isticanje izrečene riječi, njena značenja, neovisno o konkretnoj sintaktičkoj funkciji. Čak štoviše, ta se funkcija (iz primjera je moguće razaznati) mijenja u okviru odsječka. Zato smo to ponavljanje i nazvali eksplicitnim. U drugom slučaju ne ističe se određena riječ, nego njena sintaktička funkcija. To je moguće razvidjeti i iz primjera:

(20) Trgovina je opustjela, preduzimači su odlazili od njega neobavljena posla, hotel je zvrjao prazninom. (SČ, 81)

(21) Soba se zanjiše, vrata popucaše, zidovi prsnuše, a stolice, ruke i psovke jurnuše uzduhom. (»Mizantrop«, 57)

(22) Jutro ga zapljusne svjetlošću, ali on se nije probudio. Vode utihnuše i protegoše se na suncu. Muhe su oživjele u sobi, uspavane noćnom hladnoćom. Snopovi sunčana zlata obasjaše sobu (»U mraku«, 809)

2. Pridjevi

Pridjevi su, u tom se slažu svi pisci hrvatskosrpskih gramatika, nesamostalne riječi koje stoje uz imenicu da bi odredili ili istakli ono što imenice znače. Tu svoju funkciju pridjevi vrše na dva načina: 1. stojeći neposredno uz imenicu (u atributskoj službi) i 2. upotrebljeni kao dio imenskog predikata (u predikativnoj službi). Postoji istina i treća služba pridjeva, tzv. supstantivizirani pridjevi koji su postali prave imenice (npr. stari, mladi). Problem ove službe ovdje nećemo doticati jer je za nju neznatan broj potvrda, k tomu i premalo različitih.

2.1. Atributska služba

Pridjev u službi atributa, u odnosu na imenicu koju određuje, može biti u antepoziciji (ispred imenice) i u postpoziciji (iza imenice). Ovim ćemo redoslijedom i izložiti problematiku nabrajanja i gomilanja atributâ.

Antepozicija. U Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi veza jednog pridjeva i jedne imenice najčešća je. Budući da je to i inače u jeziku uobičajena pojava, o njoj s gledišta stilskih posebnosti Kozarčaninove pripovjedne proze nećemo ovdje posebno raspravljati. Isto vrijedi i za vezu dvaju pridjeva-atributa i imenice. Dostajat će tek po jedan primjer za svaku.

(1) Tko bi znao, zašto su zidovi starih gradova s praznim prozorima na okruglim kulama gledali turobno prema Sutli i srebrnim križevima crkvenih zvonika na bregovima. (TP, 9)

(2) U glavi su kunjale opore, žalosne misli. (MNS, 94)

Prema uzajamnom odnosu zadnjih dvaju u nizu nabrajanja triju ili više pridjeva podijelili smo ih u tri grupe: A. pridjevi u naporednu (neovisnu) odnosu, B. pridjevi u zavisnu odnosu i C. pridjevi povezani veznikom i. Prve dvije grupe razlikuje i pravopis kad u pravilima o pisanju zareza veli da je (ne)postojanje zareza između dvaju pridjeva pred imenicom ortografski znak za dešifriranje tog odnosa (P2M: §§ 104a, 104b). Pridjevi u zavisnu položaju nisu odijeljeni zarezom. Iako je značenjska razlika između zavisnih i naporedno postavljenih pridjeva neznatna, ona ipak postoji. Istina, nije tu riječ o razlici zanemarivanje koje bi moglo dovesti do većih nesporazumaka. Više je riječ o ekspresivnim nijansama.

A. Pridjevi u naporednom odnosu. Tri pridjeva:

(3) U ovoj praznoj, sivoj, memljivoj krčmi predgrađa raširio sam srce na stolu, kao velik, zelen bršljanov list, u koji je utisnut cijeli jedan nujan, uzaludan, otrovan život. (SČ, 8)

(4) Rano se ugasio siv, nujan zimski dan. (TP, 74)65

Četiri pridjeva:

(5) U šturom jutarnjem osvjetljenju njegove nervozne, mršave, gipke, gramzive ruke nalikovahu elastičnim kracima polipa. (TŽ, 100)

(6) Mene gone cijelu noć i cijeli dan, za mnom žure mali, prignuti, brzi, oštroumni ljudi, koji njuše trag, kao lovački psi. (SČ, 8)

(7) Tanka, nježna, srebrna mjesečeva potkova plivala je u njezinim očima. (MNS, 116)

Pet pridjeva:

(8) Sav trg i sve ulice bile su pune golemih, teških, zrelih, crvenih, rasječenih lubenica, (SČ, 37)

(9) U prozore je žeglo strašno, vrelo, žitko, otrovno srpanjsko sunce. (SČ, 87)

Nešto više komentara posvetit ćemo primjerima ovog tipa:

(10) A sad je i on imao hlače, nove, sive, čitave hlače s crnim, pravilnim prugama! (MČ, 38)

(11) Tada sam tek primijetio da nosi prsten na ruci, tanak, zlatan, žalostan prsten, koji mi pokvari svu radost. (MNS, 153)

Imenica na koju se pridjevi odnose pojavljuje se prvo sama, a potom je ponovljena, ali s predmetnutim (u oba primjera trima) atributima. To je zapravo neutralizacija opće prihvaćene podjele na ante- i postpoziciju. Pridjevi su ovdje i u jednom i u drugom položaju prema istoj imenici. U postpoziciji prema imenici kad se ona prvi put pojavljuje, u antepoziciji kad se ona pojavljuje drugi put. Tako imenica nije ni prvi put bez atributa. Nije potrebno posebno isticati efektnost ovog sintaktostilema.

B. Pridjevi u zavisnu odnosu. Tri pridjeva:

(12) Puši se zemlja rano preorana i puše se uznojena, sjajna konjska leđa. (»Provincija živi«, 130)

(13) Studene, vjetrovite predproljetne noći, kad se topio snijeg, znale su ih zateći u jutarnjem parku, (TP, 30)

Četiri pridjeva:

(14) A kad smo je (majku) pokopali padala je duga, tužna, bolesna jesenska kiša. (»Priča u predvečerje«, 68–69)

(15) Svježa, sipka, izmorena jesenska zemlja, kao žena porodilja, diše trudno i blaženo poslije sparnog ljeta, (TŽ, 58)

(16) Njegova ogromna, žilava, čupava majmunska ruka bubnjala je tvrdo po stolu. (SČ, 87)

Pet pridjeva:

(17) Neprestano pada suho lišće, nekoliko kapi kiše, vlažan, tmast, siv, mlak večernji zrak; (TP, 95)

(18) na popločene ulice i kućne krovove lijevala je plaha, obilna, hučna, rana ljetna kiša, klokoćući potmulo u žljebovima i bubnjajući po prozorima, (TŽ, 26)

Sedam pridjeva:66

(19) Veliki oglas na zidu zove vjeran, ponizan narod, da glasa za jedinu pravu, poštenu, naprednu, narodnu, rodoljubnu, svemoćnu vladinu listu, (TP, 28)

Zaslužuju da budu posebno istaknuti primjeri u kojima su tri pridjeva-atributa, a bez zareza:

(20) Daždila je hladna, krupna pretproljetna kiša već nekoliko dana bez odaha i tužno zavijali ozebli psi. (MNS, 16–17)

(21) Mučila ga je skrovita snažna požudna želja za ženom, koja je stezala snagom procijepa u mladome deblu. (MNS, 105)

Teško je reći što je ovdje posrijedi. Oba su primjera iz iste zbirke prema pouzdanosti koje smo već u početku izrazili oprez. Možda mu je mjesto upravo ovdje kad je u pitanju samo jedan zarez. A možda je u pitanju i piščevo nešto složenije opisivanje kiše i želje pri kojem je ovako podjednako sudjelovanju svih triju atributa bilo najpogodniji način da izrazi tu složenost pojmova o kojima je riječ. Dvojba ostaje.

C. Pridjevi povezani veznikom i. Tri pridjeva:

(22) Tamna, tužna i pusta večer, puna čame, polegla je izranjena po krošnjama trešanja, (MNS, 108)

(23) To je najbolji, najkraći i najefikasniji put za tebe i za nju. (TŽ, 185)

Četiri pridjeva:

(24) Znala je za (…) obješena ljudska trupla, koja se iscerena njišu na grbavim šumskim granama u sparne, bakrene, zlatne i blage sumrake. (TŽ, 52)

(25) vrijeme je teklo svojim usklađenim tokom, zbivali se obični, svakidašnji, nezanimljivi provincijski događaji, (SČ, 86)67

(26) Bio je pretplaćen na nekoliko političkih, kulturnih, zadružnih i gospodarskih tjednika i na jedan dnevnik. (SČ, 211)

Pet pridjeva:

(27) Već prve dane imao sam pune uši prerazličitih, istinitih i neistinitih, ozbiljnih i neozbiljnih vijesti o njihovoj slobodi i razuzdanosti, (SČ, 212)

Šest pridjeva:

(28) Mali, nečisti, ružni, nujni gradić s (…) pretijesnim ciganskim mahalama, koje su uvijek bile pune bose, gladne, krastave, ušljive, velike i male djece u šarenim prnjama (SČ, 21)

Jedanaest pridjeva (!):

(29) Pamtila je bezbrojne vojske, koje su izginule na njoj, milijune malih, velikih, mršavih, debelih, mladih starih, plavokosih, riđih, crnih, žutih i bijelih ljudi, koji su se utapljali u nabujalim halapljivim vodama, koje ih gutahu. (TŽ, 51–52)68

U nekoliko navrata pisac se poslužio još jednom mogućnošću u predmetanju većeg broja pridjeva: pridjeve je složio u parove s veznikom, a parove je međusobno razdvojio zarezima:

(30) Mladi begovi, s punim automobilima starih i mladih, lijepih i ružnih, debelih i mršavih žena, (SČ, 56)

(31) Mnogo lijepih i ružnih, mladih i starih, zdravih i bolesnih žena (TP, 40)

Vjerojatno je slučajnost da se nizovi atributa u oba primjera odnose na žene. Uspoređivanje njihovo pokazuje još neke podudarnosti. Pridjevi u par spojeni veznikom, a od ostalih odvojeni zarezom, antonimi su.69 I dva su para u obama primjerima ista (starih i mladih, lijepih i ružnih). Razlikuju se tek po mjestu pojavljivanja: prvi par iz primjera (30) drugi je u (31), drugi par iz (30) prvi je par u primjeru (31). I obrnuto. S tim da je jednom različit i redoslijed članova para (starih i mladih u (30), mladih i starih u primjeru (31)). Navedeni se primjeri potpuno razlikuju tek po svome trećem paru (u (30) debelih i mršavih, u (31) zdravih i bolesnih). Ovako uočene podudarnosti primjera iz različitih piščevih djela mogle bi biti podlogom za proučavanje analognih mjesta unutar pripovjednog proznog opusa (a ne samo između poezije i proze, kao što na drugom mjestu u ovom radu i činimo).70 Treba reći i ovo: ovakvo antonimsko nabrajanje pridjeva-atributa uzrokovano je piščevom težnjom da masu dočara kao skup pojedinaca s različitim, upravo sasvim suprotnim značajkama. U tom svom nastojanju ima i uspjeha.

Postpozicija. U poredbi s razgranatošću i bogatstvom primjera s pridjevima u antepoziciji, pridjeva je u postpoziciji osjetno manje. A i tipska je raznolikost manja. Uglavnom su to primjeri koje bismo prema ustanovljenoj klasifikaciji mogli svrstati u treću grupu: zadnja dva pridjeva većinom su povezana veznikom i. Tek je nekoliko primjera koji se izdvajaju iz ove opće odredbe. Na njih ovdje posebno upozorujemo.

Najčešće su dva pridjeva u postpoziciji:

(32) glasovi su im lutali preko glogovih živica pod nebo, plavo i duboko. (MNS, 117)

(33) Vjetar poče razgoniti oblake, sve više se oslobađalo nebo, prostrano i modro. (TŽ, 192)

Tri pridjeva:

(34) Na ženama je šuštala svila, zelena, žuta i ljubičasta; (MNS, 70)

(35) Ona bi htjela ući, jer napolju žuri preko grada hladan vjetar i željeznice stravično bježe kroz mrak, gust, nepomičan i zao. (SČ, 7)

Četiri pridjeva:

(36) Žile su mi pod očima bile natečene i modre, a putovima je noću dolazilo proljeće, toplo, drago, modro i bosonogo. (TP, 186)

(37) Znao ih je zateći zajedno prvi mlačni, svileni sumrak, ženu sasvim golu, tihu, sretnu i dobru, kako se smije sama sebi u tami, (TŽ, 174)

Osam pridjeva:

(38) Za planinom je živjela Bosna, ogromna, nepoznata, neistražena, tamna, legendarna, levantinska, gladna i nujna, (SČ, 234)

Uz ove distribucione obrasce sastali smo i neke njihove modifikacije. To u stanovitoj mjeri pokazuje već i primjer (37), u kojem iza imenice dolazi prvo prilog, a potom tek postpozitivni atributi. Ali ima i drugih načina:

(39) Bila je sparina. Zagušljiva i troma. (MNS, 181)

Atributi su jednostavno »preneseni« u drugu rečenicu. Točka iza imenice na koju se oni odnose iznenađuje. Upravo: zbunjuje koliko ističe te dvije značajke sparine. Samo jedan naoko sitan potez i sve odjednom poprima sasvim drugi ritam. Napregnutost ekspresivne spirale.71

Primjeru (37) donekle analogan ovaj:

(40) To je bio čovjek sredovječan, nizak, okrugao, crven i nevjerojatno smiješan (ne toliko ružan, koliko smiješan), (SČ, 68)

Zabilježili smo i jedan primjer koji umjesto sastavnog veznika i ima disjunktivni veznik ili:

(41) Od nje je rijetko tko mogao čuti koju riječ, dobru ili zlu. (SČ, 67)

Moguć je i neovisan odnos pridjeva i u postpoziciji:

(42) I ču se iznenada šapat tih, prigušen, tajanstven: (MNS, 111)

2.2. Predikativna služba

Primjera je za ovu službu manje negoli bi se to moglo očekivati. K tomu svi su istog tipa: zadnja su dva uvijek povezana veznikom i. Zato ćemo samo navesti po jedan primjer.

Za dva pridjeva:

(43) Snijeg je dubok i šutljiv, a oblaci plodni i teški. (TP, 161)

Tri pridjeva:

(44) Una je glatka, istanjena i tiha. (»U mraku«, 801)

Četiri pridjeva:

(45) Postala je gipka, mladolika, vedra i porugljiva. (TŽ, 174)

Pet pridjeva:

(46) Zavidjeli su mi, što sam bio visok i jak, a oni su bili mali, ružni, grbavi, kratkovidni i kržljavi, (SČ, 12)

Šest pridjeva (jedino u ovom primjeru zadnja dva pridjeva nisu sastavljena veznikom i):

(47) Glasovi su bili različni: Bilo ih je starih, mladih, ženskih, muških, krupnih, sitnih. (»Mizantrop«, 57)

Ovaj kratki pregled gomilanja pridjeva u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi dokazuje uistinu njegovu čestu pojavu u različitim oblicima. Ovdje su, naravno, dani primjeri koji mogu poslužiti kao obrasci. Tipovi nabrajanja i gomilanja kako smo ih ovdje klasificirali i prikazali nisu ni približno sve mogućnosti distribucije pridjeva u Kozarčanina. Znatno su češći (»pomiješani«) slučajevi: da se u jednoj rečenici pojavljuju pridjevi i u antepoziciji i u postpoziciji, kao atributi i kao dio imenskog predikata, da uz jednu imenicu stoje dva, uz drugu četiri, uz treću tri pridjeva itd. To je, dvojbi nema mjesta, umnogome doprinijelo stvaranju dojma o Kozarčaninovoj prozi kao gustišu kroz koji je potrebno probijati put do cilja. Stazâ uređena perivoja u njoj je malo. Ovdje možemo, zaključno, izreći tvrdnju koja nam se često nametala u proučavanju Kozarčaninova jezika i stila u pripovjednoj prozi: njegovo jezično stvaralaštvo nije težnja za razbijanjem naslijeđenog i stvaranjem posve novog. Njegovo je stvaralaštvo protkano neprestano prisutnim nastojanjem da se mogućnosti postojećeg iskoriste u najvećoj mogućoj mjeri. Ne diskvalificira ga ni podatak da je pri tom znao i pretjerati.

2.3. Ponavljanje

I na kraju riječ-dvije o ponavljanju pridjeva. Ono je rijetko i istooblično. Zaokruženosti problematike distribucije pridjeva radi donosimo tek nekoliko primjera:

(48) Imam samo krvavu košulju, koju čuvam za uspomenu, krvavu košulju i krvavi nož, koji su drugi digli u mojoj ruci. (SČ, 8)

(49) Debele usnice, debeo, hrapav govedski jezik, koji ih liže, debelo žablje tijelo na debelim, lijenim bokovima, što plove kroz sumračan salon kao lađe. (TP, 73)

3. Zamjenice

Gomilanja i nabrajanja zamjenica gotovo da i nema. Dvije zamjenice jedna uz drugu najviše je što smo pronašli:

(1) Sati su tako znali proći u grčevitom plaču i suzama, njezinima i mojim, (SČ, 27)

Od ponavljanja najčešće je ponavljanje lične zamjenice ja. To je i razumljivo znamo li podatak da je većina Kozarčaninovih pripovjednih djela pisana u prvom licu (Ich-Form):

(2) Nije dosta, da ti voliš slušati, što ja govorim, nego moraš i priznati, da ja govorim istinu. Ja nisam mogao doći, kad si me ti zvala. Ja nikoga nemam, tko bi mi pomogao; (…) Ja stojim sam u životu i bojim se svoje samoće i praznine, koja šumi u meni i oko mene. Ja sam proveo svoju mladost i svoje najljepše godine u školskim klupama, (TP, 93)

(3) Molim da me krivo ne shvatiš, ja nisam volio zvučne riječi samo zbog njihove zvučnosti, ja sam, to te uvjeravam, vrlo dobro i vrlo precizno znao njihovo značenje i postupao točno prema njemu. (…) Ja nisam bio sposoban za dobročinstva u pravom smislu riječi, ja nisam bio knez i nisam nikada vidio kneza, ja mrzim feudalce (možda zato, što sam ja plebejac), ja sam mali čovjek, (SČ, 11)

(4) Molim te, govori, ja nemam vremena, ja hoću spavati, ja moram sutra u ured. Ja imam ženu, koja me čeka kod kuće. (…) Ja nisam radoznao. (…) Ja više ne mogu i ne ću te čekati. (SČ, 243)

I bez šireg konteksta moguće je razaznati da su svi (ovi, a i ostali) primjeri iz upravnog govora. Kadšto zamjenica (gramatički) i nije potrebna. Pisac ju uzima kao intenzifikator, kao pouzdan konstitutivni element svog dijaloga.

Ponavljanja drugih zamjenica nisu samo u dijalogu. Ima ih i u piščevim opisima:

(5) Nešto su sestrinsko svi nalazili u njoj, nešto što ih je odbijalo i privlačilo u isti mah. Nešto što ih je sjećalo na njihove majke i sestre, (…) Nešto od čega su se crvenili. (TP, 67)

(6) Ona jedva čeka da se tebe riješi. Ona tebe ne voli i ne treba. Ti si njoj samo na teret, a ona ne spada među žene koje vole nositi teret i koje se vole mučiti. Ona voli kad se drugi muče i trpe za nju, ali ona se neće mučiti ni za koga. Ona misli samo na sebe i voli samo sebe. Ona tebe mrzi. (MNS, 9)

Bilježimo i jedan primjer invertiranog ponavljanja:

(7) Bijeli klinički hodnici s popločanim podovima poznavahu već svaki njezin korak, glas njezin i miris, koji pršaše od nje. (TP, 146)

Kao i drugdje, rijetki su ovakvi primjeri. Možemo jedino zažaliti da Kozarčanin nije češće rabio ovakva sredstva koja pomalo iznevjeruju čitateljevo očekivanje tražeći na tren veću pozornost, a nudeći veću izražajnost.

Distribucija zamjenica u Kozarčaninovoj prozi daje temelje za proučavanje često spominjane usamljenosti njegovih junaka:

(8) Nitko me ne voli, nitko me ne razumije, nitko nema srca za mene. (SČ, 52)

(9) Ja sam čovjek sam: sam sebe ljubim i sam sebi sudim. (SČ, 264)

(10) Zato sam bio uvijek sam, kao što su sami svi oni, koji su žalosni. Sam sam išao obalom rijeke, koja se na mjestima sjesenila i snuždila. Sam sam palio vatru, na kojoj sam pekao krumpire, s mukom pronađene u ploštinama oranica. Sam sam se večerima vraćao kući i gledao uporno pred sebe (MČ, 67)

A evo i triju primjera nevjerojatno podudarnih. Iz triju su različitih djela i triju faza Kozarčaninova stvaralaštva. Još nam se jednom nameće pitanje podudarnostî između Kozarčaninovih djela:

(11) Nikoga mi nemamo, sine, ni oca, ni ljudi, ni Boga, nikoga. (MNS, 33)

(12) Nikoga ja nemam, sine moj, ni tebe, ni njega, ni prijatelja, ni ljudi, ni Boga, nikoga. (SČ, 26)

(13) Očajavao sam bespomoćan i sam, a nikoga nije bilo, da mi pomogne, ni Boga, ni ljudi, ni tebe, nikoga. (TP, 92)

Koji su razlozi ovom ponavljanju (gotovo) sasvim istih rečenica u različitim dijelovima teško je dohvatiti. Možda ih je pisac ponavljao nesvjesno, a možda i namjerno. Ukoliko je to činio namjerno, mogućom se čini pretpostavka da mu se ta misao o nepostojanju nekoga bliskog činila najpogodnijom da bi izrazio tu nemoć i usamljenost svojih junaka.

4. Prilozi

A. Nabrajanja priloga rijetka su. A nema ni mnogo priloga zajedno. Najčešće se pojavljuju tri [primjeri (1–3)] ili četiri [primjeri (4–6)]. Nerijetko su to prilozi nastali od srednjega roda pridjeva:

(1) Htio sam da poživim nekoliko mjeseci jednostavno, priprosto i bezbrižno, (TŽ, 72)

(2) Otac me počne tući teško, lagano i promišljeno, kao da moli molitvu. (MNS, 87)

(3) Kiša je padala šutljivo, neumorno i gusto. (SČ, 123)

Bit će da nije slučajno da pretežu upravo ovakvi prilozi nad pravim prilozima. Uz to što su ti prilozi načina i inače česti, moguće je da su piscu bili bliži baš zbog te svoje sličnosti s pridjevima (koji su u njega, vidjeli smo, navlastito česti).

(4) Jecao je glasno, tanko, visoko i tužno, (SČ, 190)

(5) Podavala se bezumno, pohotno, strasno i gorko. (SČ, 172)

(6) Tiho, jednolično, bolno, prazno kišila je kiša. (MNS, 121)

Svega je jedan primjer u kojem je šest priloga zajedno:

(7) Plakao je sve jače, pijano, neprirodno, ružno, prljavo i starački, (SČ, 190)

B. Nisu česta ni ponavljanja priloga. Pogotovo nisu onako varirana kao u pridjeva.

(8) Je li ti sada dosta, sad više nemam prstena, sad više nisam njegova, sad više nisam ničija, sad sam slobodna? (MNS, 180)

(9) Treba pokopati svoje djetinjstvo, kao jučerašnji dan, te živjeti za danas, od danas i sa danas. (SČ, 28)

Izdvojimo i jedan primjer u kojem je ponavljanje izvedeno nešto drugačije. Pisac prvo četiri puta ponavlja prilog mnogo. Ostvaruje tako stupnjevitost u opisivanju i naglašavanju onoga što iza svakog mnogo dolazi. I baš u trenutku kad pretpostavimo da se približavamo klimaksu tog stupnjevanja dolazi iznenađenje: prilogu mnogo pisac suprotstavlja njegov dvaput ponovljen antonim:

(10) Davala je dojam zdrave, mlade djevojke, koja mnogo hoda po svježem zraku, mnogo spava, mnogo se kupa, mnogo jede voća i pije mlijeka, a malo govori i malo plače. (SČ, 249)

5. Glagoli

A. Nabrajanje i ponavljanje nisu u Kozarčanina [zastupljena] samo u imenica, pridjeva, zamjenica i priloga. Zastupljena su ona i u glagola. I to u nekim oblicima do sada nezabilježenim, kao što ćemo domalo vidjeti. Pisac zna počesto napraviti cijelu nisku kojeg glagolskog vremena. Najviše je primjera za perfekt:

(1) Svi su me samo iskorištavali, vrijeđali i ponižavali, (SČ, 13)

(2) Svi su se zarumenjeli, oznojili, uskihali i umorili. (TŽ, 74)

(3) Svuda su trčala, skakala, vikala, [plakala,] smijala se i žamorila djeca, (MNS, 29)

(4) Govorio je, pjevao, smijao se, jeo, pio i spavao, kao i svi drugi ljudi, (TŽ, 142)

(5) u istoj školi, gdje su me svi zapostavljali, vrijeđali, omalovažavali, prezirali, psovali, ponižavali, mrzili i pokazivali, da me mrze; (TP, 93)

(6) Trulo i lažno bilo je sve, što su ljudi govorili, pisali, molili, računali, gradili, rušili, kopali, davali ili obećavali. (SČ, 164)

Počeli smo ova razmatranja navođenjem primjera za perfekt jer je to vrijeme koje se u Kozarčanina pojavljuje najčešće nagomilano. Zanimljivo je spomenuti da nismo pronašli ni jedan primjer nabrajanja kojega još vremena za iskazivanje prošlosti (pluskvamperfekta, imperfekta ili aorista). A nema ni kondicionala prošlog. Ovo je utoliko zanimljivije jer su ta glagolska vremena (pogotovo aorist) općenito dosta prisutna u jeziku Kozarčaninove pripovjedne proze. Prisutna su toliko da bi se i ovamo mogla protegnuti poznata konstatacija o aoristu i imperfektu u pjesnikâ. (»Oduzmite našim ilircima aorist, kao da ste im odrezali krila. Slično se može reći za naše epike s obzirom na imperfekt« (Jonke 1965: 415–416).) A ipak ih nema u nabrajanjima.

Gotovo jednako koliko na perfekte nailazimo i na nagomilane prezente:

(7) Sve ja to vidim, pamtim, šutim i mislim. (MNS, 9)

(8) novi živi organizam, koji nema nikakove veze s onim jučerašnjim, koji živi, raste, pati, gladuje i gine, (SČ, 28)

Ostalih je glagolskih oblika osjetno manje. Tek je poneki primjer za infinitiv i imperativ:

(9) Čekaše nas težak i mučan posao, jer smo morali sve iznova vidjeti, istražiti, upoznati i proosjetiti. (MNS, 163)

(10) Veterinar je volio jesti, piti, kartati se i sjediti u veselom društvu, (TŽ, 158)

(11) Viči, grizi i kolji kad ti otimaju tvoje. (MNS, 11)

(12) Tko vjeruje svakome, onoga i svatko može prevariti. Gledaj, kušaj i ravnaj se prema tome. (MNS, 161)

I po jedan primjer za gomilanje kondicionala i glagolskog priloga sadašnjeg:

(13) Da se njoj što desi, ja bih trovao, klao, ubijao i palio, ne znam, što sve ne bih uradio. (TŽ, 111)

(14) valovi su jezivo klokotali prevrćući se, grgotajući, bučeći i daveći lakomnim rukama polipa sve što im je bilo na putu. (MNS, 96)

Često je i gomilanje glagolskih oblika u kojem je svaki glagol »praćen« objektom ili nekom drugom imenskom odredbom:

(15) Čupala je obrve, crvenila usta i lakirala nokte. (SČ, 48)

(16) Sjedjet ću s tobom uvečer kraj vatre, čitat ću tvoja pisma, mislit ću na tebe i radovat ću se, ako tebi bude dobro. (TP, 22)

(17) Dunuo je vjetar, kiša je stala, magla se razišla. (SČ, 173)

(18) Nosiš me na rukama, gledaš me sebično i zavidno, kupuješ mi zlatninu i svilu, skrivaš me od sunca i od svijeta, (SČ, 53)

B. U ponavljanju najčešće je ponavljanje istog predikata uz isti subjekt:

(19) Puno spavajte i puno jedite. Jedite domaći kruh, mlijeko, meso, voće i povrće, jedite sve i jedite što više. Uopće jedite i mirujte. (TP, 114)

Nisu rijetki ni primjeri ponavljanja istog predikata uz različite subjekte:

(20) Opet je mlijeko poskupilo, i kruh je poskupio, i meso je poskupilo. (SČ, 169)

(21) Zatim šuti on, šutim ja, šuti razred. (SČ, 80)

Prema zaključku da »što se koja riječ govorniku čini znatnija, to odlučnije teži prema početku rečenice« (Jonke 1965: 166)72 imamo u Kozarčanina ponavljanje istog predikata na početku nekoliko uzastopnih rečenica:

(22) Čuje se, kako na vrhu stupa viče podvorniku, da upali svijetlo po razredima. Čuje se, kako na ulici režu drva. Čuje se, prigušen i mek, metalni šum tramvajskih kotača (MČ, 52)

(23) Zaboravio je šetnje na šetalištu i knjige u ormanu. Zaboravio je prozor, koji se u sumrak otvara. Zaboravio je priče o baki i jeseni (»Prozor koji se otvara u sumrak«, 110)

Bilježimo i primjere invertirana ponavljanja:

(24) Neću ništa, ništa neću, rekla sam ti već da baš ništa neću. (MNS, 179)

(25) Svima vama ja trebam samo zato, da vas hranim, oblačim i umivam, da vam cipele čistim i perem košulje. (SČ, 26)

Na kraju ove raščlambe potrebito je reći još ponešto. Analizirane su osobine bile uočene i prije nas. Na njih se upozoravalo kao na stanovite nedostatke. Ostavljamo sada po strani činjenicu da u nekim primjerima uistinu ima mjesta dvojbi je li baš sve napisano plod piščevih nastojanja za što potpunijim opisima, njegova nastojanja da svijet svojih djela jezično što uvjerljivije prikaže ili je kadšto riječ i o nekim (sasvim mogućim) omaškama i previdima.

Uspostavljanjem ove tipologije distribucionih obrazaca nabrajanja i ponavljanja htjeli smo pokazati kako te dvije bitne značajke Kozarčaninova proznog stila nikako nisu šablone. One su zapravo zajednički nazivi za cijele nizove postupaka, a nezanemarive razlike među njima postoje i ondje gdje prije nisu bile uočene. Stog nije moguće ne vidjeti da su spomenute značajke stilske konstante na kojima pisac često gradi svoje opise. One mu omogućuju da kompleksnost značajki opisivanoga sažme. Tako se i događa jedan paradoks: tamo gdje je najopširniji pisac je htio biti najkraći. Stilski kompleks nabrajanja i ponavljanja sadrži u sebi niz različitih piščevih nastojanja. Što ona ponekad nisu uspješna, razloge treba tražiti u činjenici da su piščeve želje i potrebe bile još šire od spektra tipova nabrajanja i ponavljanja. Opisi i komentari koje smo donijeli uz neke primjere išli su za tim da upozore na uspješnija piščeva ostvarenja. Vrijednosnu skalu, sukladno načelnom stavu iz »Pristupa«, nismo ni pokušali uspostaviti. Vrijednosti sud ovdje nije izrečen. Rečeno su tek neki elementi za nj.

Dodatak: Stilogenost antinomski složenih glagola73

Progovorit ćemo ovdje i o jednoj osobini Kozarčaninova jezika i stila vezanoj s jedne strane uz glagole, a s druge uz tvorbu riječi. Osobina je to koju, različito variranu, dosta često sastajemo u njegovoj pripovjednoj prozi. Riječ je o supostavljanju složenih glagola nastalih od istog prostog glagola kojima različiti prefiksi antinomski usmjeravaju radnje. Time postiže zgusnut opis događaja koji se u prošlosti ponavljao i trajao. Pri tom je, najčešće, upotrijebljen perfekt imperfektivnih glagola:

(1) Uvečer je kovač, već malo pijan, sjedio kraj hladnog ognjišta i gledao pred sebe u čupavi, živi mrak, po korovu i travi padala je krupna, žuta od prašine, siromaštva i suza rosa, vlakovi su svu noć dovozili i odvozili žive, mrtve, ranjene, pijane, vesele, ogorčene i očajne, (TŽ, 61)

(2) On se nepovjerljivo primiče i odmiče, osjećajući se nesigurno u njenom zagrljaju. (»U mraku«, 807)

(3a) Grbile su se, krivile, stezale, rastezale i drhtale strepeći pred nevidljivim neprijateljem, (TŽ, 91)

(3b) Hladan vjetar počeo je parati crnu utrobu noći, koja se stezala i rastezala. (MNS, 117)

(4) Voda se sklapala nad nama i rasklapala. (MNS, 58)

Primjeri (1) i (2) tvorbeno su identični: u svih je tih glagola prefiks predmetnut glagolu:

do-			pri-
	-voziti			-micati
od-			od-

I prefiksi su u ovim primjerima, do određene mjere, istog značenja. Označavaju naime 1. ili »da je radnja dovedena do kraja« (do-) ili »da je radnja izvršena u maloj mjeri« (pri-) (Pavešić – Vince 1971: 405) (razlikuju se, dakle, samo po stupnju izvršenosti radnje) i 2. »označavaju vršenje, odnosno izvršenje radnje odvajanja i udaljavanja od izvesnog predmeta ili pojma uopšte« (prefiks od-) (Stevanović 1970: 440).

Opet, primjeri (3) i (4) su isti. Prosti glagoli od kojih su nastali, prema tumačenju u Broz-Ivekovićevu rječniku, ne dolaze u jeziku sami: 1. »sklapati, sklapam, v. impf. zusammenfügen, consero. Rj. s-klapati. v. pf. sklopiti«. A pod sklopiti vele: »Rj. s-klopiti, vidi saklopiti. Kao prost glagol ne dolazi« (IB: s. v. sklapati i sklopiti). 2. »stezati, stežem, v. impf. Rj. s-tezati. Kao prost glagol ne nalazi se. Isp. tegnuti« (IB: s. v. stezati). Prefiksi su istih značenja: s- u oba primjera donosi glagolima »značenje sjedinjavanja, okupljanja više jedinki na jedno mesto« (Stevanović 1970: 446), raz- (ras-, poslije jednačenja po zvučnosti) pak obavještava »da se radnja razilazi na različite strane, u različitim pravcima« (Težak – Babić 1973: 187).

(Trebalo je reći na početku razmatranja ove problematike: Sve ovo o čemu i kako mi ovdje govorimo pisac nije morao znati. Po svoj prilici nije ni znao. Uostalom, kako se pisac uistinu odnosi prema jeziku kao materijalu u kojemu oblikuje svoju umjetninu i koliko pritom poznaje gramatiku, nas ovdje ne zanima. Bitno je uočiti i raščlaniti rezultate njegova rada i imenovati ih. Pokušati odrediti što je njima postigao. Više od ovakva rada i nije moguće očekivati.)

Pozornost privlači i ovaj primjer:

(5a) Vrata se otvarahu i zatvarahu, da propuste nove stare žene. (TP, 169)

I nekoliko redaka dalje, na samom kraju pripovijesti:

(5b) Vrata se otvarahu i zatvarahu, da propuste molitve, za koje je nebo bilo zatvoreno, a crkva pretijesna. (TP, 169)

Tvorbeno je problem jasan:

o(d)-
	-tvoriti
za-

Što je rečeno o prefiksu o- pri objašnjavanju prvih dvaju primjera, vrijedi i ovdje. Zapravo, to je prefiks od- kojemu je d u neposrednom susjedstvu sa svojim bezvučnim parnjakom prvo prešlo u t, a potom se izgubilo. Recimo i to da za- ovdje označava obuhvaćanje nečega s jedne strane (Stevanović 1970: 435). Značenje mu je, uostalom, moguće dešifrirati i u odnosu prema glagolu s kojim je u paru. Ovaj primjer zaslužuje posebnu pozornost iz dvaju razloga: 1. jer se ponavlja dva puta u samo nekoliko redaka razmaka i 2. jer se pojavljuje na kraju pripovijesti. Oba razloga upućuju na zaključak da je pisac osjetio vrijednost ovog stilskog sredstva znajući ga i upotrijebiti na pravom mjestu. I dok bi se možda za neke od navedenih primjera i moglo reći da su igra riječima (upravo: igra glagolima), za ovaj primjer teško da se to može s opravdanjem reći. Isto vrijedi za primjer koji slijedi:

(6) Došao sam u mraku i otišao u mraku. Nitko me nije vidio kad sam došao, nitko me nije vidio kad sam otišao. (»Susret«, 184–185)

Ovdje je antinomičnost složenih glagola većma istaknuta. Upotrijebljen je po jedanput ponovljen perfekt dvaju perfektivnih glagola (u osnovi im je glagol ići) u dvjema simetrički strukturiranim i nezavisno složenim rečenicama od kojih je druga asindetska. Čak su i po dvije nezavisne rečenice sastavljene od istih riječi. Razlikuju se međusobno samo po glagolu-predikatu.

Bilježimo i jednu varijantu radnje iz primjera (5a–b):

(7) Otvorio je vrata i istjerao ga u dvorište, zatvorio ih opet za njim i zakrenuo ključ u bravi, (TŽ, 23)

Tu je sadržaj radnji antinomskih složenih glagola vremenski i akciono upotpunjen interpoliranom radnjom trećeg glagola, također složenog (istjerati). Tu radnju sazdanu od niza brzih, sukcesivnih pokreta uokviruje i zaključuje okretanje ključa u bravi iskazano glagolom zakrenuti. Energičnost i odrješitost pokreta u ovoj rečenici u stanovitom je kontrastu s atmosferom koju pisac odmah potom opisuje. Nastavak opisa doima se iznenađujuće: pojavljuje se nagao i neočekivan prijelaz s opisa radnje na opis događaja. Žurbu iz navedene rečenice zamjenjuje opis tišine i diskretnih zvukova u rečenicama koje slijede:

Napolju je bilo tiho, samo od časa do časa ojačao bi čiji samotni glas i opet odmah utihnuo. Zatim je negdje zamišljeno igrala gitara (pratio ju je jedan visok, taman, pun glas tužno i hrapavo), pa je i ona prestala. Vjetar je strugao po prozoru, njišući raširene, prozirne zavjese. (TŽ, 23)

Mada većina hrvatskih i srpskih pisaca gramatika ne raspravlja glagolske imenice među glagolima,74 ne možemo ne spomenuti ovdje i jedan takav, čini se vrlo izražajan primjer:

(8) Na širokoj, bijeloj cesti išla su samo jedna kola, koja se odavahu škripanjem kotača i jednolikim udisanjem i izdisanjem goveda sapetih u jarmu. (MNS, 60)

Previdimo li ovdje očito pogrešnu upotrebu prijedloga na s lokativom (umjesto po ili instrumentala bez prijedloga),75 reći nam je da je pisac ovom antinomijom postigao da u opisanoj situaciji gotovo čujemo jednolično dihanje [sic!] upregnutih goveda!

Suprotnost glagolskih radnji u svim pobrojanim primjerima shematski bi se mogla prikazati ovako:

A B

Sada ćemo navesti jedan složeniji primjer (jedini te vrste pronađen u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi):

(9) Zatvaram oči, otvaram i opet zatvaram, (SČ, 240)

Tu bi shema odnosa glagolskih radnji izgledala ovako:

A B A’    (A, A’ = zatvaram; B = otvaram)

Radnja se ovdje odvija vremenski uzastopno. Dok se odvija radnja jednog glagola, nije moguće odvijanje radnje drugoga. U raščlanjivanim primjerima nije moguće istodobno odvijanje radnji suprotstavljenih glagola: prvo se odvija radnja jednog glagola, potom radnja drugoga, ali u suprotnom pravcu. Nije, dakle, u pitanju potpuno uzajamno isključivanje (p ˄ q),76 nego samo vremenski kasnije odvijanje radnje drugoga glagola u suprotnom pravcu. (Uz jedan uvjet: da se odvijanje obiju radnji određuje u odnosu na isti objekt. U protivnom je, naravno, istodobnost moguća!) To je lako uočljivo iz primjera (9), u kojemu se radnja prvoga glagola (zatvaram) ponavlja poslije radnje njegova antonima (otvaram) pojačana sad prilogom opet. Ostvareno je za ritam radnje vrlo bitno mjesto. No, moguće je i ovo: da je do ovakva ponavljanja došlo i iz drugih (ritmičkih) razloga kako je vidljivo iz primjera (4) za rimu u prozi u poglavlju iz fonostilistike.77 U tom bi slučaju ovaj primjer bio tek puka igra riječima.

Idući će primjer pokazati kako uzastopna upotreba triju glagola s istom osnovom može i bez suvišnih opisivanja (s ostalim glagolima u rečenici) stvoriti impresivnu i vizualno lako predočivu sliku. Ovdje je to slika užurbanosti i neke čudne pometnje koja je nekoć zahvatila rodnu kuću glavnog junaka:

(10) U kući se uvijek nešto spremalo, požurivalo, vikalo, [govorilo glasno, tražilo, kupovalo, prodavalo,] dogovaralo, ogovaralo, prigovaralo, plakalo i psovalo. (SČ, 212)78

Osnovni glagol govoriti prefiksacijom je od perfektivnoga postao imperfektivan i iterativan:79

do-
o-	-govarati
pri-

Predmetnuti prefiksi različito usmjeruju radnje preplićući ih u stanovitoj mjeri, stvarajući tako u tom općem metežu iskazanom nizom glagolskih pridjeva radnih (u stvari: nizom povratih glagola u 3. licu jednine u kojemu se ispušta enklitika je (Težak – Babić 1973: 125)) stanovit vrtlog glasova i pričanja.80 A ponavljanje različitih prefiksacijom složenih glagola s istom osnovom osigurava tom ogovaranju, prigovaranju i dogovaranju dominantno mjesto u tom porodično-obiteljskom kaosu u koji je, ne svojom krivnjom, upao glavni junak romana Valentin.

Gradaciji kao stilskoj figuri i načelu kompozicije teorija književnosti poklanja dosta pažnje. Ima teoretičara koji gradaciju smatraju »jednim od osnovnih načela pjesničke kompozicije« (Škreb 1969: 279). Ovisno od toga da li nizanje riječi u gradnji gradacije ide od slabijeg prema jačemu ili obrnuto, razlikujemo klimaks i antiklimaks. Prvi je pravilno nizanje riječi odnosno predodžbi od najslabije do najjače, drugi od najjače do najslabije (Solar 1976: 74). Ovdje će dostajati po jedan primjer za svaki od tipova ostvaren nizom glagola složenih istim prefiksom, ali od različitih prostih glagola. Tako ostvarena gradacija u oba slučaja (pogotovo u prvom) afirmira snažnu prisutnost zvukova u Kozarčaninovoj pripovjednoj prozi i građena je, isto kao i u poeziji, na ekspresivnoj vrijednosti izraza (koja je ovdje, možda, za nijansu neeksplicitnija). Ono što ovdje posebno ističemo jest da su to primjeri za pjesničku figuru iz pripovjedne proze.

A. Primjer za klimaks. Svaki novi glagol stupanj je više u razvoju radnje. Glagoli su složeni prefiksom za- u značenju početka vršenja radnje (Stevanović 1970: 436, pod (e)):

(11) I u čovjeku zašumi, zapjeva, zažubori radost, bujna, pijana, blistava radost, koja omamljuje i opaja. (TŽ, 152)

Shematski, to bi se moglo prikazati ovako:

B. Primjer za antiklimaks. Svaki novi (složeni) glagol stupanj je niže u razvoju radnje. Glagoli su složeni prefiksom s- i imaju ablativno značenje (značenje izvršenja radnje odozgo naniže) (Stevanović 1970: 446):81

(12) Umorili su se od te fantastične, neljudske lakomosti, stužili, skrušili i stišali, da se za nekoliko minuta, koliko im je bilo potrebno, da se odmore i odahnu, trgnu iz drijemeža i prionu opet uz jelo s još većom snagom i gorljivošću. (TŽ, 75)

I shematski:

U ova razmatranja uklapaju se i primjeri koje ćemo domalo navesti. U njima su, lako je uočljivo, zajedno po dva složena glagola s istim prefiksom. I mada su u pitanju ukupno čak četiri glagola s različitim osnovama, a istim prefiksom, primjeri nikako nisu isti:

(13) Šutiš i usnice ti dršću, kao da bi htio progovoriti ili proplakati, ali se onda odmah opet zavlačiš u sebe i šutiš. (SČ, 264)

(14) Čovjek se napije, propjeva i probdije noć, pa bar zna, zašto živi. (TŽ, 104)

Razlikuju se po dvjema osobinama. Prva, glagoli iz primjera (13) međusobno se isključuju, dok je taj odnos u primjeru (14) kopulativan. Ovu je razliku, uz osnovno gramatičko značenje, moguće lako uočiti. Ona, uostalom, i nije u središtu nego tek na margini našeg zanimanja ovdje. Druga je razlika nešto tananija i izravno zasijeca u problematiku o kojoj govorimo u ovom odjeljku. Glagoli iz para (13) složeni prefiksom pro- imaju isto osnovno značenje, značenje izvršenja početnog trenutka radnje. To znači da označavaju »početak one radnje što se kazuje prostim glagolom« (Stevanović 1970: 444, pod (d)). U primjeru (14) nije isti slučaj. Glagol propjevati istog je osnovnog značenja kao i prethodna dva. Ali njegov par (probdjeti) nije. On spada u onu grupu složenih glagola koji označuju da je radnja »potrajala cijelo označeno vrijeme« (Pavešić – Vince 1971: 405). Budući da glagol bdjeti ne sadrži u sebi vremensko ograničenje radnje (kao što je to slučaj s npr. glagolom noćiti), potrebna je uza nj kao odrednica radnje imenica noć. Iako ovi primjeri pripadaju tek početnim oblicima ponavljanja i nisu antonimski kao većina prikazanih (i znatno više onih koje ovdje nismo navodili), pokazuju oni različitost uporabnih vidova jednog konstitutivnog elementa stila Kozarčaninove pripovjedne proze.

Na kraju, navest ćemo i jedan primjer koji bi se po broju složenih glagola mogao razmatrati i u poglavlju o gomilanju. Prokomentirat ćemo ga u zaključku razmatranja:

(15) Brzo smo se upoznali, izgrlili, izljubili, sprijateljili i raspripovijedali. (SČ, 204)

Primjeri ovdje navedeni samo su izbor između niza sličnih. Njih smo izabrali i na njima se zadržali jer su, po našem mišljenju, najilustrativniji po ovaj tip Kozarčaninova jezičnog stvaralaštva. Pretežu osjetno primjeri sa složenim glagolima-antonimima. To je donekle razumljivo već i zbog toga što su antonimi općenito »važno stilističko sredstvo za izražavanje kontrasta ili antiteze u pjesničkomu ili govorničkomu djelu« (Simeon 1969: s. v. antonim). Iako svi glagolski parovi ovdje imenovani antonimskima ispunjavaju osnovni uvjet da bi bili antonimi (svojom se »značenjskom stranom nalaze na suprotnim polovima« (Srpskohrvatski jezik 1972: s. v. antonim)), ipak oni nisu pravi antonimi jer, uz rečeno, nisu i različita korijena, nego spadaju u tzv. »najprimitivnije antonime« (među koje gramatičari, između ostalih, svrstavaju cijelu kategoriju antonima načinjenih pomoću prefiksa ili sufiksa (Simeon 1969: s. v. antonim)).

No i pored ove gramatičko-semantičke imprecizije izloženo je, nadamo se, dovoljno za tvrdnju da je Kozarčanin-prozaik dobro »osjetio« stanovitu osebujnost ovog načina povezivanja složenih glagola i njegovu vrijednost iskoristio u stvaranju ritmički vrlo istaknutih mjesta. A nije se zadovoljio pukim ponavljanjem istog obrasca, nego je stvorio niz njegovih varijanata. Put koji je pri tom prešao čini luk s podosta prijelaza. Na njegovu drugom kraju su primjeri (poput primjera (15)) koji pokazuju približavanje njegovu najmilijem stilskom postupku – gomilanju.