Uz jezik i stil Ive Kozarčanina

Ivan Marković

Pisanje Ive Kozarčanina (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911–Zagreb, 4. II. 1941) gotovo sve je smješteno u 1930-e, desetljeće u kojemu M. Krleža već poprima divovske obrise objavivši dotad ili upravo tad između ostaloga većinu lirike, uključujući Balade Petrice Kerempuha (1936), većinu drama, primjerice Kraljevo (1918), Vučjak (1923), Gospodu Glembajeve (1928), U logoru (1934), novele Hrvatski bog Mars (1922), polemike, primjerice Moj obračun s njima (1932), Dijalektički antibarbarus (1939), romane Povratak Filipa Latinovicza (1932), Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi (1938–1939, knjige I–II). Ne kao Krleža, jer nitko kao Krleža, no Kozarčanin je veoma plodan, izlaze mu zbirke pjesama Sviram u sviralu (1935), skupna Lirika (1935) i Mrtve oči (1938), zbirke pripovijesti Mati čeka (1934) i Tihi putovi (1939), romani Tuđa žena (1937) i Sam čovjek (1937). Zacijelo bi plodno objavljivao i dalje da nije nesretno skončao od stražarskoga metka ispred Topničke vojarne u zagrebačkoj Ilici nadomak Črnomercu (v. Špoljar 1975, Stamać 2008).*

Tih 1930-ih znanstvenik filolog svoje bi radove dužega daha objavljivao u Akademijinu znanstvenome časopisu Rad. Kraće bi objavio recimo u Nastavnome vjesniku ili kojem drugom hrvatskom časopisu. Objavljivalo se još u Južnoslovenskome filologu i ostalim srpskim časopisima, pa i inozemnima. Ivšićev Hrvatski jezik izlazit će tečajem jednoga godišta tek krajem desetljeća (1938–1939). O čemu 1930-ih u Radu pišu znanstvenici filolozi? – M. Rešetar opsežno o jeziku M. Držića (1933) i jeziku Ranjinina zbornika (1936) te o početku kovanja dubrovačkoga novca (1939), M. Kombol o lirici D. Zlatarića (1933), A. Barac o M. Bogoviću (1933), T. Maretić o muslimanskoj narodnoj epici (1935, 1936), V. Dukat o rječniku I. Mažuranića i J. Užarevića (1937) te A. Nemčiću (1940), F. Fancev o M. Maruliću (1933), Lj. Jonke o I. Mažuraniću i narodnim pjesmama o smrti Smail-aginoj (1938), A. Musić o rečenicama bojazni (1933), iterativnome kondicionalu (1933), srpsko-hrvatskim participima (1935), efektivnome prezentu (1935), neodređenim zamjenicama (1937), što su sve redom teme koje obećavaju, ali Musićev korpus sav je crpen iz narodne književnosti. Kako se vidi, znanstveniku filologu ne pada na pamet baviti se sebi suvremenim jezikom, ako govorimo o jeziku književnosti, primjerice jezikom I. Kozarčanina ili M. Krleže, krajnji su domet književnopovijesne i leksikografske teme iz sredine 19. stoljeća.

Krajem 1950-ih novi val filologa okuplja se oko časopisa Umjetnost riječi i Jezik, s vremenom su imenovani Zagrebačkom stilističkom školom (v. Ryznar (ur.) 2020, Josić (ur.) 2020). Čitaju se strani uzori, interes za jezik književnoga djela pojačava se, pretresaju se zastarjele postavke preskriptivne stilistike T. Maretića (1899, 1931), koju priređivači trećeg izdanja utjecajne Maretićeve gramatike M. Hraste i P. Rogić zbog neprikladnosti izostavljaju (1963). Na red dolazi i jezik pisca, ali i dalje su to u dobroj mjeri pisci s prijelaza 19. i 20. stoljeća – A. G. Matoš, V. Vidrić, A. B. Šimić, ili stariji poput A. Šenoe, rjeđe suvremenici poput M. Božića, V. Desnice i P. Šegedina. Filolozi jezikoznanci, konkretno Lj. Jonke, osvjetljavaju sporove filoloških škola u 19. stoljeću (v. Jonke 1964, 1965). Jezik pisca 19. i 20. stoljeća postaje atraktivna tema. Ubrzo će niz mlađih znanstvenika početi pisati i objavljivati svoje doktorate i magisterije – jasno dorađene, prerađene, dopunjene – pa ćemo dobiti monografije o jeziku A. Kovačića (Anić 1963/1971), H. Kikića (Smailović 1964/1971), A. Šenoe (Kalenić 1965), A. G. Matoša (Pranjić 1967/1971), J. Leskovara (Sović 1972/1982), V. Korajca (Čižmek 1973/1979), Ks. Š. Gjalskoga (Sović 1980/1985), opis imenskih riječi u J. Kozarca (Ham 1993). Nećemo pogriješiti ako ovamo uvrstimo i radove usmjerenijih tema, primjerice studiju o aoristu u M. Božića (Bogdan 1969/1977), humoru S. Kolara (Čunčić 1978/1980), kraće radove o jeziku pojedinih pisaca (usp. npr. Pranjić 1968, 1986, 2002, Pranjković 2003, Samardžija 2003), jeziku Kurlana (Udier 2003/2004) te opsežnije radove o kajkavskome književnom jeziku poput rječnika Balada Patrice Kerempuha (Kuzmanović 1972), disertacije o poetici i jeziku D. Domjanića (Kalinski 1987/1988), korijenima Krležina Kerempuha (Vončina 1991). Nažalost tu se nekako s velikim monografskim zahvatima zastajalo, stara filologija zamirala je, nadomještala ju je nova lingvistika. Kao pozniji odbljesak dobili smo još studiju o jeziku M. Jergovića (Udier 2007/2011) te ponešto drugačije impostirane studije o jeziku suvremene hrvatske proze – o njegovu žargonu i žargonizaciji (Košćak 2012/2018) i o njegovim sociolingvističkim obilježjima (Pasini 2017/2019). U predgovoru monografiji o jeziku A. Kovačića ondašnji Anićev zadarski kolega D. Brozović zapisao je:

Mali narodi, i osobito oni što su iz bilo kakva razloga zaostali u pojedinim disciplinama za širim svjetskim tokovima, ne mogu sebi priuštiti luksuz da u svakoj razvojnoj liniji prelaze polako sve faze koje su drugi prije njih već prešli. Drugi su u prethodnim fazama dobili potpune obrade Goethea ili Puškina, isto kao i Dantea ili Shakespearea, i danas idu dalje, traže odgovore na pitanja koja postavlja suvremena lingvistika u jeziku individualnoga književnog stvaraoca. Nama pak preostaje samo jedno – da istodobno i popunjavamo naslijeđene praznine i nastojimo se uklopiti u maticu suvremenih kretanja. To je, naravno, teško, jednostavno zato što je teže stizati nego ići, ali drugoga izlaza nema. U tom svjetlu treba gledati i monografiju Vladimira Anića o jeziku najvećega hrvatskog realista Ante Kovačića. (Brozović 1971: 4)

To je kontekst unutar kojega valja motriti i magisterij M. Samardžije o I. Kozarčaninu (1977), »treba ga gledati u tom svjetlu«, kako reče D. Brozović. Nažalost kroatistika je nakon početnog uzleta u analizama jezika književnikâ posustala, pa sad idemo, a da nikad zapravo nismo dostigli, već smo u nekom trenutku od dostizanja i odustali. Primijetimo najzad da su među obrađenim piscima u 20. stoljeću rođeni samo H. Kikić (1905–1942), I. Kozarčanin (1911–1941), koji su svoja djela pisali 1930-ih, M. Božić (1919–1995), koji se u književnosti javlja od kraja 1940-ih, i M. Jergović (1966–). Izuzmemo li potonjega, od njihovih djela do monografske obrade njihova jezika i stila prolazilo je obično više desetaka godina. Danas, kad monografija u humanistici uopće više nije na cijeni, kad je na cijeni pisati što više o što manje (s idealom »sve o ničem«, kako jedna dosjetka veli), sve je manje izgledno da ćemo vidjeti monografiju o jeziku pisca koji bi pripadao novijoj hrvatskoj književnosti.

Dana 29. XII. 1977. tada sveučilišni asistent poslije akademik Marko Samardžija (Vođinci, 2. IX. 1947–Zaprešić, 19. II. 2019) obranio je na zagrebačkome Filozofskome fakultetu pred profesorima Krunoslavom Pranjićem, Vladimirom Anićem i Radoslavom Katičićem kao članovima povjerenstva magistarski rad Jezik i stil pripovjedne proze Ive Kozarčanina i time »stekao akademski stupanj magistar iz područja lingvistike s osobitim obzirom na hrvatski jezik«, kako to stoji na diplomi od 8. VI. 1978. U zaključku pozitivne ocjene koju je povjerenstvo s predsjednikom K. Pranjićem potpisalo 1. XII. 1977. te magistranda uputilo na obranu stajalo je sljedeće, prenijet ćemo opširnije:

Samardžijina magistarska radnja, izvjesno je, sustavan je jezikoslovni rad, maksimalno akribičan, metodološki (deskriptivno stilistički) suvremen i konzistentan; s prošircima što ih je sam u svome zaključku natuknuo (poredbeno lingvistička istraživanja stilske formacije kojoj je K. pripadao) ova bi radnja bila potpunom stilografskom monografijom; no ona to već jest (monografija) i ovakva kakva jest. Samardžijina tipologizacija stilskih postupaka u K. prozi te utvrđivanje njihovih distribucijskih modela (s mjestimičnim tek vrednovanjem) nisu načinjeni prema apriornim shemama nego prema njihovoj zastupljenosti i reprezentativnosti u ispitivanome korpusu; neke su njegove spoznaje o K. »stilu i jeziku« gotovo gnomički sretno formulirane:

– što je iskaz nedorečeniji, to je asocijativni sklop širi (71, o K. suprotstavljanju riječi slična jezikovnoga sklopa);

– svako od djela potrebno je analizirati kao posebnu postavu, neovisno o tome je li koji dio te postave preuzet i realiziran u kojoj drugoj. Zagovaramo, dakle, integritet književnog djela, svih njegovih elemenata koji nisu ništa manje njegovi pojave li se u kojem drugom piščevu djelu (129, o problemu paralelnih mjesta u K. poeziji i prozi).

Nije na odmet istaći još jednom značajku ove radnje: pišući o tuđem stilu (Kozarčaninovu) Samardžija se iskazuje ne samo kao vrstan stilističar nego i kao autentičan stilist očitujući neke vlastitosti kondenzirana, disciplinirana ali i sugestivna izražavanja.

Ni apologetična (mada afirmativna) ni negatorska (mada kritična) Samardžijina magistarska radnja o »Jeziku i stilu pripovjedne proze Ive Kozarčanina« vrijedan je prilog naučnim spoznajama o jeziku u književnosti (u konkretnome primjeru, a i načelno).

Oljuštimo li sloj pretjerane hvale svojstven žanru pozitivnih izvještaja i uzmemo li u obzir minulih dobrih četrdeset godina, ostaje ono važno, što bez zadrške možemo kazati i danas. Prvo, riječ je o zaokruženoj monografiji. Drugo, riječ je o akribičnoj filologiji stara kova koja je pratila suvremenu stilografsku znanost, što se vidi u opsežnu popisu literature, koji je i povjerenstvo spomenulo u opisu sadržaja. Treće, riječ je o vrijednu prilogu spoznajama o jeziku u književnosti općenito, hrvatskome jeziku 1930-ih i jeziku I. Kozarčanina posebno.

Rad o jeziku i stilu I. Kozarčanina nije bio doktorat, nego magisterij, rad manjeg opsega, pa u njemu ne treba tražiti panoramski pregled kakav su dali primjerice V. Anić o jeziku A. Kovačića, K. Pranjić o jeziku A. G. Matoša ili I. Sović o jeziku Ks. Š. Gjalskoga. Samardžija se koncentrirao na stilske konstante i one odlike Kozarčaninova jezika prema kojima bi se nepotpisani Kozarčaninovi tekstovi mogli forenzički prepoznati. Pritom je Samardžija dao cjelovit prikaz sa svim obavljenim predradnjama i svim elementima obaveznoga sastava koji se od takva očekuju. Ponajprije s olovkom u ruci iščitao je sve što je od Kozarčanina bilo dostupno objavljeno u prvom izdanju (koliko se iz rada dade razaznati, eventualnu rukopisnu građu nije ni konzultirao ni tražio) te pomno ekscerpirao korpus potvrda. Za onoga tko takvo što nije radio recimo da je taj posao neobično zahtjevan jer traži vječito kretanje ispočetka, teško da je unaprijed moguće raspoznati markirane stilske stalnice, prikupljeni korpus neprestano se omjerava o ustanovljena mjerila, a mjerila o korpus, i tako ukrug.

U uvodnome poglavlju, »Pristupu«, Samardžija raščišćava pojmovlje i svoju poziciju – što je to literarna komunikacija, što je jezik, što je stil, što je stilistika i zašto se priklanja načelno deskriptivnoj lingvostilistici, koja rijetko i nevoljko zalazi u literarnu interpretaciju i dojmove. Pritom se vrlo vješto i temeljito referira na aktualnu relevantnu literaturu. K tomu ukratko ocrtava Kozarčaninovo djelo i građu koju je pregledao.

Slijede dva vrijedna i inovativna poglavlja u kojima daje sažete preglede onoga što su o Kozarčaninovu jeziku i stilu pisali kritičari suvremenici te onoga kako je o jeziku i stilu svojih pisaca suvremenika pisao sam Kozarčanin, koji je temeljito pratio književnu produkciju.

U poglavlju o fonostilističkim elementima u Kozarčaninovoj prozi Samardžija se s jedne strane ne uspijeva othrvati svojedobno popularnim prepoznavanjima vokalskih i konsonantskih sljedova i otkrivanjima njihova »značenja«, kakva nalazimo primjerice u oglednim stilističkim čitanjima I. Frangeša (v. Ryznar (ur.) 2020), s druge ipak uočava autentičan Kozarčaninov postupak rimovanja u proznim tekstovima.

Najviše prostora posvećeno je Kozarčaninovim nabrajanjima, gomilanjima i ponavljanjima, očito izrazitim odlikama Kozarčaninova stila, koje Samardžija razvrstava prema vrsti riječi.

Iza ne posve providna naslova o »nekim nedovoljno razrađenim osobinama stila Kozarčaninove pripovjedne proze« krije se samosvojan Samardžijin uvid u manje čestotne stilske postupke. Posebno su zanimljiva paralelna mjesta u Kozarčaninovoj prozi i poeziji te jezična karakterizacija likova, koju Samardžija nalazi u potvrdama apotekarskih mjera.

Zadnja dva poglavlja posvećena su leksiku – turcizmima i Kozarčaninovim novotvorbama. Kako smo u bilješci uz tekst ondje zapisali, nije posve jasan kriterij kojim je Samardžija razlučio markirano i nemarkirano. Novotvorbi je u Kozarčanina očito malo.

Rečeno je, Samardžija nije dao panoramski pregled Kozarčaninova jezika i stila, nego samo njegove izrazite odlike, ono što je procijenio stilistički markiranim. To se vidi i iz prethodnoga sažetka poglavljâ. Već na prvi pogled primjetno je da u radu zapravo nema ništa o Kozarčaninovima fonologiji, morfologiji, sintaksi pa ni leksiku u užem smislu tih termina.

Što se fonologije tiče, Samardžija primjerice nije spomenuo da je Kozarčanin bio od onih pisaca koji su svjetlo, (ne)svjestan i (ne)svjesno pisali sa ije, odražavalo to njihov stvarni izgovor ili ne, naprotiv otmjen(ost) sa e, kako su, pretpostavljamo, i izgovarali:

Ugasio bi mi svijetlo, koliko god se ja bunio. (MČ, 15)

Eva je donijela svijetlo, Bog neka nam poživi Evu! (TP, 25)

Ništa ti ne možeš, Gajski! – kaže profesor i pijano se smije, svijestan svoje časovite premoći. (TP, 52)

Bila je svijesna nezajažljive ljudske pohlepe za njom. (TŽ, 52)

u dva posljednja, najviša razreda (svijesno ili nesvijesno, osjećajući grižnju savjesti i nastojeći je na taj način ušutkati, ili slučajno, jer se tako providnosti svidjelo) popravila mnogo toga, (SČ, 125)

na prstenjaku desne ruke blistala je izblijedjelim zlatom burma sa sićušnim opalnim okom, koja je davala ruci otmen izgled. (TŽ, 134)

Kao ni to da ispred inicijalne skupine ps, čini se, nije poširivao prijedlog s u sa, za što ne možemo kazati da bi bilo baš izrazito neobično, ali vrijedilo bi konstatirati:

Razgovarao je sam sa sobom i s psom, koji je isplazio jezik od vrućine i umora. (TŽ, 48)

Pas se druži s psom, vuk vukuje s vukom. (TP, 61)

Da je Kozarčanin pisao pokućtvo (SČ, passim), Samardžija konstatira među novotvorbama (1977: 174). Kao glasovna promjena zanimljivo, sljedovi ćstv i ćtv ionako su u hrvatskome jezikolomni i rijetki, ali nije novotvorba. Internetski korpusi pokazuju da su taj oblik rabili A. Nemčić, A. Šenoa, Ks. Š. Gjalski, I. Vojnović, A. Cesarec, M. Begović i dr.

Morfološku ćemo opasku o čestotnosti glagolskih oblika u Samardžije naći tek ondje gdje se govori o gomilanju istovrsnih riječi:

Počeli smo ova razmatranja navođenjem primjera za perfekt jer je to vrijeme koje se u Kozarčanina pojavljuje najčešće nagomilano. Zanimljivo je spomenuti da nismo pronašli ni jedan primjer nabrajanja kojega još vremena za iskazivanje prošlosti (pluskvamperfekta, imperfekta ili aorista). A nema ni kondicionala prošlog. Ovo je utoliko zanimljivije jer su ta glagolska vremena (pogotovo aorist) općenito dosta prisutna u jeziku Kozarčaninove pripovjedne proze. Prisutna su toliko da bi se i ovamo mogla protegnuti poznata konstatacija o aoristu i imperfektu u pjesnikâ. A ipak ih nema u nabrajanjima. (Samardžija 1977: 99–100)

»Poznata konstatacija« o aoristu i imperfektu Jonkeova je:

Oduzmite našim ilircima aorist, kao da ste im odrezali krila. Slično se može reći za naše epike s obzirom na imperfekt. (Jonke 1964: 151, 1965: 415–416)

Doista, samo u primjerima koje Samardžija donosi imamo u Kozarčanina vrlo živ imperfekt pa nahodimo: ašikovahu, bijaše, čekaše, dopiraše, gledahu, nalikovahu, odavahu, osjećaše, otvarahu, padaše, poznavahu, prolažahu, pršaše, radovahu, sjedaše, skakahu, tinjaše, vjekovahu, zagušivahu, zatvarahu. Dojam je, možda varav, češće od aorista: ču, jurnuše, obasjaše, poče, popucaše, protegoše, prsnuše, utihnuše, zakvačih. Tek opsežnije istraživanje pokazalo bi koliko su ti oblici 1930-ih bili realni, a koliko pripovjedačka stilizirana, pa i markirana manira, tj. kako su govornicima hrvatskoga 1939. zvučale ove rečenice iz pripovijesti »Dva života«:

Sunce probijaše kroz iglice crnogorice, koja je rasla svuda okolo. Oči joj se same sklapahu u kasno prije podne, dok su djeca skakala između osakaćena riđeg džbunja. Iz ljetnog paviljona, koji iščekivaše svakoga dana svoj sprovod, dopiraše tužna glazba, koju zagušivahu šumovi lopata i budaka na cesti, kroz koju provađahu kanalizaciju. Nije mogla usnuti, iako je zatvorila oči. Mislila je i misli su joj bile gorke i puste. Ljudi su prolazili uz nju, žene govorahu napadno glasno i smijahu se nenaravno, kanarinci cvrkutahu južnjački u krletkama njihove boje, u kojima se jedva razabirahu. (TP, 152)

Slutimo da su onim Hammovim zagrebačkim srednjoškolcima (1939–1940), koji su normalno slengovski rabili dan-danas žive riječi poput frajer, murja, pljuga, som, treba, vuna i žicati, zvučale gotovo jednako knjiški, artificijelno i začudno kao što zvuče nama danas, poslije osamdeset godina. Daleko od toga zacijelo im nije bio ni komparativni oblik žarči (TŽ, 52, SČ, 51, 101). Kažemo to imajući na pameti i Hammov napis o jezičnoj strani udžbenikâ i čitanaka u onodobnim hrvatskim srednjim školama (1939).

Što se tiče sintakse, Samardžija se u svojoj analizi prije svega nije doticao rekcije, primjerice glagola gaditi se i mirisati. U Kozarčanina poticaj gađenju može biti iskazan ne samo nominativom i infinitivom s doživljavačem u dativu nego i genitivom ili genitivnom prijedložnom skupinom s doživljavačem u nominativu, što je danas izrazit otklon:

On voli vino, a pivo mu se zapravo gadi. (SČ, 155)

nije htjela ići sa svakim, nije mogla zatvoriti oči, kad joj se netko gadio. (TP, 67)

Gadilo mi se jesti zajedno s njim, (SČ, 35)

U erotici sam se gadio otvorenih nježnosti u prisustvu drugih ljudi, (SČ, 225)

gadio se sebe i njega, jela i pića pred nama na stolu, (SČ, 239)

Gadila se nametljive ljudske ljubavi, tuđih pogleda i kretnja, muških ruku i riječi, (TP, 144)

kao i njegova gospođa, koja se gadi od mene (pa neka se gadi, gadim se i ja od nje). (TŽ, 103)

mrzio sam ga i gadio se od njega zbog njegove zvjerske bešćutnosti prema majci, (SČ, 34)

hladne svece, koji su se gadili od njih i gonili od sebe njihove nasrtljive, nezahvalne molitve. (SČ, 136)

Glagol mirisati u Kozarčanina često otvara mjesto instrumentalu, što se prepliće sa skupinama s prijedlozima na i po, ali ujedno proteže na pridjev mirisan:

Oni mirisahu duhanom i znojem. (TP, 12)

dalmatinski podrumi i dalje mirišu bakalarom, prženim sleđevima u ulju i crnim vinom. (TP, 21)

Jutro mirisaše toplim kruhom i mlijekom. (TP, 167)

Vjetar miriše snijegom. (TP, 171)

Bio je još smrznut, mirisao je zimom i ledom, (TP, 171)

sjedeći na velikoj buradi, koja je mirisala po mokrini i plijesni, (TP, 15)

ulice mokro mirišu na kasnu jesen i na prolaznost. (TP, 19)

Mirisalo je svježe na čistoću i mladost, (TP, 186)

Dočekam zoru, mirisnu rosom i uvelim lišćem, (TP, 199)

Maretić je savjetovao: mirisati ljubicom ili mirisati na ljubicu, nije dobro mirisati po ljubici (1924: s. v.). Isto za vonjati i smrdjeti. Rekciju s instrumentalom kao preporuku naći ćemo još u Jonkea (1964: 165, 1965: 436). Ne bismo rekciju spominjali da Samardžija na sljedećoj stepenici svojega znanstvenoga napretka, u doktoratu, za temu nije odabrao upravo valentnost hrvatskih glagola. Doktorat je obranio 29. V. 1986. Kao ni magisterij nikad ga nije objavio u cijelosti, ali redovito je objavljivao pojedine odjeljke obrađene teme (v. npr. 1986, 1987, 1988, 1993a, 1993b, 1994, 1996).

Među veznicima svrnut ćemo pozornost tek na potvrdu posljedičnoga tako … te koju je Samardžija (1977: 122) nehotice donio u svojim primjerima:

Možda se vi bojite žena, ili ste tako škrti, te čuvate riječi za sebe (crne riječi za bijele dane)? (SČ, 123)

Naša daljnja potraga za tim veznikom u Kozarčanina nije bila uspješna, pronašli smo samo još jedan primjer bez t-korelata, za kakve će i Katičić (1986: 269) kazati da su dvoznačni:

Da ga s mržnjom gurnem od sebe svom snagom u nastupu iznenadna gnjeva, te on teško pada na pločnik, a na usta mu navali crn, slan mlaz krvi. (TP, 104–105)

Naprotiv posljedično tako … da, i danas neutralno, nalazimo u Kozarčanina veoma lako:

Premda su tako pijani, da ne znaju ni kako se zovu, (TŽ, 89)

ona ga je tako jako udarila čašom među oči, da mu se još i sada pozna crveni trag na čelu. (TP, 39)

Nisam mogao biti tako siromašan i ubog, da oni ipak ne bi našli nešto kod mene, što bi njima dobro došlo i zbog čega bi me mogli mrziti. (SČ, 14)

Usporedbe radi reći ćemo da M. Krleža samo u Povratku Filipa Latinovicza 1932. ima nekoliko rečenica s posljedičnim tako … te, primjerice:

Ali mi, ostali smrtnici, koji nismo tako sretni, te bi nam mjesto krvi u žilama tekao šampanjac kao grofovima, (FL, 105)

trepavice su joj bile tako bujne, tako crne, tako metličave, te je Filipu izgledalo, kao da su umjetne. (FL, 107)

Ili je barem taj tempo tako spor, te sam izgubio svoju strpljivost! (FL, 154)

sam način toga izlaganja nije bio tako svakodnevan, te bi trebalo da mu se suprotstavi s tako ništetnom frazom kao što je pojam »neukusnosti!« (FL, 166)

zašto je došao do njega, i to upravo večeras, i to upravo u ovo doba, kad kazalo na uri tako nervozno odmiče, te je već prebacilo polovinu sedme i sada se primiče trećoj četvrtini. (FL, 198)

Što se leksika tiče, Samardžija se držao turcizama i novotvorbi. Opet, buduća istraživanja, a zasad ih i nije bilo, pokazala bi je li to bio dobro pogođen odabir i što bi donijela analiza primjerice gradskoga i uredskoga sloja (od kolportera do uredovnoga vremena, SČ 118–119). Kao usputne i unaprijedne natuknice istraživačima spomenut ćemo troje. Prvo, Rečnik Matice srpske uz glagol zvrjati među trima je potvrdama značenja »2. (obično s pridevom “prazan”) biti prazan, zjapiti« (R2M: s. v.) donio upravo Kozarčaninovu hotel je zvrjao prazninom (SČ, 81). Drugo, Kozarčaninove riječi za boje, kojih je analizu u pripovijesti »Pod trešnjama« dala Z. Babić (1991). Treće, što i nema veze samo s leksikom, ali je iz svojeg očišta osvrćući se na Samardžijin uvid u Kozarčaninova ponavljanja i gomilanja kao bitno primijetio A. Stamać:

Valja se nadati da će do ozbiljnijeg proučavanja jezika u ovoga vrijednog hrvatskog pisca tek doći, pa će se moći i preciznije ustanoviti primjerice suodnošenje mimetičkog, dijegetičkog i autodijegetičkog sloga, odnosno smjenjivanje pripovjedačevih motrišta i perspektiva. A to su postupci koji se u Kozarčanina mjestimice očituju u punoj jasnoći. (Stamać 2008: 18)

Sve to hoće reći, ponavljamo, da knjiga koju čitatelj ima pred sobom nije potpuna slika jezika i stila I. Kozarčanina, nego lingvostilistička analiza probranih, upadljivih njihovih odlika. To nije vrijednosni sud, nego je to jednostavno tako. Samardžijina analiza temeljita je, uvijek poduprta mnoštvom precizno lociranih primjera, raspravu Samardžija – složili se mi sa zaključcima ili ne – vodi suvereno od uvoda k zaključcima.

Svoj magisterij, rekosmo, Samardžija nije objavio u cijelosti; objavio je u nekom obliku pristupno poglavlje (1981) i nosivo, peto poglavlje (1981–1982), a dijelovima teksta poslužio se i za napis objavljen povodom Kozarčaninove godišnjice (1991).

Ovo je prva cjelovita objava rada. Tekst je priređen i uređen ovako. Manje očite pogreške ispravljene su bez posebna komentara, uključujući poneku rodnu ili padežnu nesročnost. Uneseni su također oni popravci koje je u dvama strojopisnim primjercima kojima smo se služili – Pranjićevu i Anićevu – unio sam pisac. U jezik se i pravopis inače nije zadiralo, osim što je na nekoliko mjesta radi čitkosti umetnut zarez. Bilješke su u strojopisu pisane na kraju svakoga poglavlja (endnote), ovdje su one dane podnožno (fusnote), a obrojčene in continuo. Tradicionalno pozivanje na referentnu literaturu u dugim i nepreglednim bilješkama zamijenjeno je modernijim u zagradama. Načinjen je stoga i popis Vrela, a Bibliografija je objedinjena i ujednačena. Načinjeno je imensko kazalo. Dobar dio citata iz referentne literature provjeren je, a provjerene su i sve potvrde iz uknjiženih Kozarčaninovih djela, prema izdanjima (prvima) kojima se služio Samardžija, koja su dana u popisu Vrela; u potvrdama je bilo dosta omaški, stoga su gdjegdje mrvu proširene ili mrvu skraćene. Potvrde su dane preglednije negoli u izvornome strojopisu, gdješto su iznova obrojčene, pozivanje na njih usklađeno je. Sve važnije priređivačeve intervencije u tekstu i uzgredni komentari dani su u uglatim zagradama, rjeđe u tijelu teksta, najčešće u podnožnim bilješkama.

Na kraju još samo zahvala Krešimiru Bagiću na voljkosti i spremnosti da se Samardžijina knjiga objavi u e-obliku, Ivanu Samardžiji na svesrdnu dopuštenju da se to učini, Martini Horvat na podršci, Krešimiru Mićanoviću i Tatjani Pišković na recenzijama te Draženu Karamanu na čitanju i slaganju.

Zagreb, 5. svibnja 2020.

Vrela

• FL = Miroslav Krleža. 1932. Povratak Filipa Latinovicza. Zagreb: Minerva.
• MČ = Ivo Kozarčanin. 1934. Mati čeka. Zagreb: Slovo.
• SČ = Ivo Kozarčanin. 1937. Sam čovjek. Zagreb: Matica hrvatska.
• TP = Ivo Kozarčanin. 1939. Tihi putovi. Zagreb: Matica hrvatska.
• TŽ = Ivo Kozarčanin. 1937. Tuđa žena. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika.

Literatura

• Anić, Vladimir. 1963/1971. Jezik Ante Kovačića. Zagreb: Školska knjiga. [Doktorska disertacija 1963.]
• Anić, Vladimir. 1985. Što je jezik pisca? U: Sović 1985: 7–10.
• ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880–1976. Knj. I–XXIII. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
• Babić, Zrinka. 1991. Suprotnost i sklad u pripovijedanju Ive Kozarčanina. Radovi Zavoda za slavensku filologiju 26: 45–60.
• Bogdan, Zlata. 1969/1977. Aorist u romanima Mirka Božića. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo. [Magistarski rad 1969.]
• Brozović, Dalibor. 1971. Predgovor. U: Anić 1971: 3–7.
• Čižmek, Miroslav. 1973/1979. Jezik Vilima Korajca. Rad JAZU 376: 41–109. [Magistarski rad 1973.]
• Čunčić, Marica. 1978/1980. Stilematika Kolarove proze: Jezična podloga humora. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo. [Magistarski rad 1978.]
• Filipović, Rudolf (ur.) 1993. Kontrastivna analiza engleskog i hrvatskog jezika. Vol. IV. Teorija valentnosti i rječnik valentnosti hrvatskih glagola. Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta.
• Ham, Sanda. 1993. Jezik Josipa Kozarca: Sklonidbeni sustav. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet.
• Hamm, Josip. 1939. Hrvatski jezik na srednjim školama. Hrvatski jezik I/8–10: 181–183.
• Hamm, Josip. 1939–1940. Dvije tri o govoru zagrebačkih srednjoškolaca. Nastavni vjesnik XLVIII/4: 233–247.
• Jonke, Ljudevit. 1964. Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Nakladni zavod Znanje.
• Jonke, Ljudevit. 1965. Književni jezik u teoriji i praksi. Drugo, prošireno izdanje. Zagreb: Znanje.
• Josić, Ljubica (ur.) 2020. Stil u »Jeziku« (1952–1982). Zagreb: Stilistika, http://stilistika.org/stil-u-jeziku
• Kalenić, Vatroslav. 1965. Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet. [Prikaz u Samardžija 2003: 133–136.]
• Kalinski, Ivo. 1987/1988. Poetika i jezik kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića. Zagreb: Kajkavsko spravišče. [Doktorska disertacija 1987.]
• Katičić, Radoslav. 1986. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika: Nacrt za gramatiku. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Globus.
• Košćak, Nikola. 2012/2018. Šrajbenzi spiku? Stilovi žanrovske i žargonizirane proze proze 1990-ih i 2000-ih. Zagreb: Stilistika, http://stilistika.org/nikola-koscak-srajbenzi-spiku [Doktorska disertacija 2012.]
• Kuzmanović, Mladen. 1972. Rječnik i komentar Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Zagreb: Liber.
• Maretić, Tomo. 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Štampa i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch).
• Maretić, Tomo. 1924. Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati književnim našim jezikom: Dopuna Broz-Ivekovićevu »Rječniku hrvatskoga jezika«. Znanstvena djela za opću naobrazbu. Knj. VI. Zagreb: JAZU.
• Maretić, Tomo. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Drugo izdanje. Zagreb: Naklada Jugoslavenskog nakladnog d. d. Obnova.
• Maretić, Tomo. 1963. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Treće izdanje. Prir. Mate Hraste i Pavle Rogić. Zagreb: Matica hrvatska.
• Pasini, Dinka. 2017/2019. Hrvatski jezik od nacionalne retorike do suvremene proze. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. [Doktorska disertacija 2017.]
• Pranjić, Krunoslav. 1967/1971. Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. Rad JAZU 361: 29–194. [Doktorska disertacija 1967.]
• Pranjić, Krunoslav. 1968. Jezik i književno djelo: Ogledi za lingvističku analizu književnih tekstova. Zagreb: Školska knjiga.
• Pranjić, Krunoslav. 1986. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska knjiga.
• Pranjić, Krunoslav. 2002. O Krležinu stilu & koje o čemu još. Zagreb: ArTresor.
• Pranjković, Ivo. 2003. Jezik i beletristika. Zagreb: Disput.
• R2M = Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika. 1967–1976. Knj. I–VI. Novi Sad – Zagreb: Matica srpska – Matica hrvatska.
• Ryznar, Anera (ur.) 2020. Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi. Zagreb: Stilistika, http://stilistika.org/zagrebacka-stilisticka-skola
• Samardžija, Marko. 1977. Jezik i stil pripovjedne proze Ive Kozarčanina. Magistarski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
• Samardžija, Marko. 1981. Jezik i stil. Zadarska revija XXX/2–3: 151–161. [Slično: Samardžija 2003: 7–15.]
• Samardžija, Marko. 1981–1982. Osnovne značajke Kozarčaninove prozne rečenice. Jezik XXIX/4: 109–124. [Isto: Samardžija 2003: 50–64; Josić (ur.) 2020.]
• Samardžija, Marko. 1986. Dopune u suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Radovi Zavoda za slavensku filologiju 21: 1–32.
• Samardžija, Marko. 1987. Četiri pitanja o biti valentnosti. Radovi Zavoda za slavensku filologiju 22: 85–106.
• Samardžija, Marko. 1988. Razdioba glagola po valentnosti. Radovi Zavoda za slavensku filologiju 23: 35–46.
• Samardžija, Marko. 1991. Umjetnost riječi Ive Kozarčanina. 15 dana 4–5: 30–32. [Isto: Zaprešićki godišnjak 1 (1991): 104–108; Samardžija 2003: 44–49.]
• Samardžija, Marko. 1993a. Gramatika zavisnosti i teorija valentnosti. U: Filipović (ur.) 1993: 1–14.
• Samardžija, Marko. 1993b. Rječnik valentnosti hrvatskih glagola (Uvod). U: Filipović (ur.) 1993: 75–85.
• Samardžija, Marko. 1994. Valentnost i semantičke mijene hrvatskih glagola. Fluminensia 6/1–2: 49–53.
• Samardžija, Marko. 1996. Valentnost hrvatskih povratnih glagola. Riječki filološki dani 1: 219–224.
• Samardžija, Marko. 2003. Piščev izbor: Prinosi (leksiko)stilistici i tekstologiji hrvatskoga jezika. Zagreb: Pergamena.
• Smailović, Ismet. 1964/1971. Jezik Hasana Kikića. Rad JAZU 361: 465–624. [Doktorska disertacija 1964; samostalno: 1979. Banja Luka: Glas.]
• Sović, Ivan. 1972/1982. Jezik Janka Leskovara. Zagreb: Školske novine. [Magistarski rad 1972.]
• Sović, Ivan. 1980/1985. Jezik Ksavera Šandora Gjalskoga. Zagreb: Školske novine. [Doktorska disertacija 1980.]
• Stamać, Ante. 2008. Predgovor. Ljetopis. Bibliografija. U: Ivo Kozarčanin. 2008. Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska, 9–35.
• Špoljar, Krsto. 1975. Predgovor. Bibliografija. U: Ivo Kozarčanin. 1975. Pjesme. Novele. Sam čovjek. Kritike. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 131. Zagreb: Zora – Matica hrvatska, 7–30.
• Udier, Sanda Lucija. 2003/2004. Jezik romana Kurlani. Kolo 4: 13–29. [Magistarski rad 2003.]
• Udier, Sanda Lucija. 2007/2011. Fikcija i fakcija: Rasprava o jeziku književnosti na predlošcima tekstova Miljenka Jergovića. Zagreb: Disput. [Doktorska disertacija 2007.]
• Vončina, Josip. 1991. Korijeni Krležina Kerempuha. Zagreb: Naprijed.