1.1 Polazište. S koliko god razumijevanja prožeta naknadnom pameću prilazili jeziku sjeverne, kajkavske Hrvatske 19. stoljeća, toliko nas uvijek i iznova ipak iznenadi brzina kojom se ilirska (i)jekavska štokavština vinula od svjesnim činom uvedene do prihvaćene i najzad službene. Opći kajkavski pristanak na „ilirski“ jezik i odricanje od vlastita – Krležino citiranjem pohabano bacanje kajkavštine i čakavštine kroz prozor kao trupla (1966/1988: 135) – izvedeni su u dahu i kajkavština je nakon preporodne cezure iz jezično prevratne 1835. godine dugoročno marginalizirana. Kako reče pisac povijesti hrvatske književnosti Miroslav Šicel:
Kad je Matoš na samom prijelazu stoljeća 1900. objavio malenu i nepretencioznu pjesmicu od svega osam stihova Hrastovački nokturno [...] nije mogao ni slutiti da je time zapravo završio jedno – gotovo stoljetno – razdoblje u kome se kajkavština kao književni jezik – ustupivši mjesto štokavskom književnom jeziku hrvatskom – javljala usputno, gotovo bojažljivo, tek povremeno i u najboljem slučaju samo kao mali sastavni dio nekih većih cjelina, štokavskih književnih tekstova pojedinih pisaca. (Šicel 1978: 281)
Spominjano razdoblje nije baš trajalo čitavo stoljeće, nego otprilike dvije trećine jednoga, pa i manje od toga uzmemo li u obzir Šicelove „povremene“ ili „male sastavne dijelove nekih većih cjelina, štokavskih“. Takve su primjerice pjesme Augusta Šenoe „Čudnovita dveh kaputov zmešarija“ iz 1873. godine ili pak akrostišna rođendanska zdravica Primorcu (!) Ivanu Kostrenčiću, koji je inače ustrojio Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu kakvu danas znamo, iz 1879. godine (Šenoa 1933: 79). Takvi su i kajkavski dijalozi zagorskih kmetova i njihove gospode, koje Ksaver Šandor Gjalski prvi put, čini se, unosi u zbirci novela Iz varmegjinskih dana 1891. godine (Sović 1985: 166–167). Uostalom i „Hrastovački nokturno“ Matoš je 1900. godine objavio unutar pripovijetke „Nekad bilo – sad se spominjalo“. Stoga i nije baš jasno kako je i zašto baš Matošu u povijesti književnosti pripala titula kajkavskoga lučonoše.
Ali zazor od rodne kajkavštine bit će očevidan i dugotrajan, pratimo ga kroz 20. stoljeće. Nije nezanimljivo da će osam kajkavski stihova „Hrastovačkoga nokturna“ napisati iz Srijema dotepeni Bunjevac Antun Gustav Matoš, odrastao doduše u Zagrebu, ali po roditeljima štokavac. Vatroslav Jagić otklona je od kajkavštine autoreflektivno bio posve svjestan već kao dvadesetjednogodišnjak 1859. godine u poznatome članku „Quomodo scribamus nos?“, u kojemu brani -h u genitivu plurala, od kojega će ubrzo i sam odustati:
Mi smo sieverni Hèrvati – kako nas zovu kajkavci, a još ini vole Slovenci! – to će svatko priznati, na žèrtvenik obće sloge i jedinstva toliko već žèrtavah donieli [...] u svem tom prednjačiše svim – tko? – kajkavci Hèrvati! U njihovoj sriedi porodi se ona uzvišena misao književne sloge, književnoga jedinstva – jednoga književnoga jezika Jugoslavenah! (Jagić 1859: 103)
Dakle em se u hrvatskokajkavskoj sredini rodila misao „jednoga književnoga jezika“ em su Hrvati kajkavci na oltar opće sloge prinijeli najviše žrtava.
Početno odricanje koje je prešlo u zazor – ustrajemo na toj jakoj riječi – može se ocrtati u kratku itineraru mikrohistorijskih postaja koji izgleda ovako. Požežanin Vjekoslav Babukić (1812–1875) odmah 1830-ih godina redigira tekstove sudrugova iliraca kajkavaca, primjerice Jurana i Sofiju Varaždincu Ivanu Kukuljeviću Sakcinskomu (v. npr. Marković 2018b: 48). Varaždinac Vatroslav Jagić (1838–1923) krajem 1840-ih godina kao školarac u rukama već ima Firholcerovu (1847) horvatsko-slavonsku, tj. štokavsku slovnicu (Jagić 1930: 12). Naime profesor Henrik (Hinko) Hergović na molbu učenikâ ilirski jezik počinje predavati već 1838. (Filić 1937: 87), eda bi se od kraja 1848. godine u svih šest razreda gimnazije prema odredbi okružnoga ravnateljstva imao učiti ilirski jezik dva sata tjedno i to prema gramatici Antuna Mažuranića (Filić 1937: 91).1 Kao najbolji učenik zagrebačke gimnazije, kojemu hrvatski predaje Babukić,2 Jagić na poklon dobiva Matičino izdanje Gundulićevih djela (Jagić 1930: 17); ništa slučajno u tome da je Matičina prva knjiga bila baš Osman. Profesori su mu na zagrebačkoj gimnaziji, jasno, uz Vjekoslava Babukića i pisci drugih gramatika Antun Mažuranić i Adolfo Veber. Karlovčanka Dragojla Jarnević (1812–1875) svoj dnevnik (intimno, privatno gradivo), isprva pisan njemačkim, od 1841. počinje pisati hrvatskim, upravo ilirskim štokavskim (usp. Jarnević 2000), doduše kuljajućega kajkavskoga supstrata, koji još čeka pravu analizu.3 Uostalom sama će Dragojla Jarnević 1871. godine, kad odluči njemački dio prevesti na hrvatski, reći za svoj jezik:
Ono što nastavih 1841. pisati hrvatskim jezikom, je doista smiešan jezik, jer me često izdao, ali onoga izpravljati ne mogu. Pak neka ostane dokazom mojega napredovanja u materinskom jeziku, ujedno dokazom moje muke i borbe s neimaštinom. (Jarnević 2000: 711)
August Šenoa (1838–1881), rođen u današnjoj „staroj“ Vlaškoj ulici u Zagrebu, 1870-ih godina piše o Zagrebu 16. stoljeća, u kojemu svi likovi govore štokavskim (usp. Marković 2023a), koji onda za potrebe ekranizacije Seljačke bune u 20. stoljeću mora kajkavizirati Antun Šojat (2009: 141); „svojega“ Gundulića Šenoa je dobio od školskoga kolege (Ježić 1964: 31). Ante Kovačić (1854–1889), rodom iz posutlanskoga ikavskokajkavskoga kraja Marije Gorice usteže se i zaručnici Milki Hajdin pisati kajkavski, što konstatira Vladimir Anić:
Kovačić je uvijek ostao ispod kože kajkavac, iako svoj kajkavski govor inače nije isticao niti se je njime mnogo služio. U korespondenciji su kajkavski primjeri dosta rijetki. Osim spomenutih (Sintaksa, prezent) samo još u jednom pismu (u ostavštini u Institutu JAZU, bez ozn.) kaže svojoj zaručnici nešto na kajkavskom. (Anić 1971: 96)
Anić je čitao autografe pisama pohranjene u Institutu JAZU, mi se služimo onim dijelom pisama koji je 1950. godine priredio Kovačićev sin Krešimir. Anićevo „nešto na kajkavskom“, koliko možemo razabrati, može biti samo prenošenje majčinih riječi (naše isticanje):
Rekoh [tj. majci], da je sve Milkica kriva, a ona: „Milkica bu išla na Bistricu i bu platila svetu mašu za Tebe i zagovor!“ – Prasnem u smijeh: bukve Zagorci! (Kovačić 1877–1878/1955: 74)
Milka Hajdin kći je majke iz Moravica u Gorskome kotaru, inovjerka, u vrijeme zaruka živi kod majke udovice u Petrinji.4 Školovala se u Zagrebu, pripremala za učiteljsko zvanje. U Zagrebu će na preparandiji Kovačića i upoznati, ali dopisivat će se na književnoj štokavštini.
I sve tako duboko u 20. stoljeće, kad sjevernohrvatski zemljoradnik (1896–1987) s jedva nekoliko razreda pučke škole 1960-ih godina svoj put u Ameriku pa onda i dva pisamceta unuci piše na sebi nesvojstvenoj štokavštini, tj. nekoj njezinoj pisanoj inačici (Marković 2022b).
1.2 O čemu je riječ. Hotimice smo na širokim potezima ocrtanu itineraru birali postaje koje dobrim dijelom pripadaju sferi privatnoga jer tema su nam privatni jezici Vatroslava Jagića, Augusta Šenoe i Antuna Gustava Matoša. U vezi s time odmah ćemo reći troje. Prvo, privatnim ćemo jezikom smatrati onaj jezik kojim se govori u krugu najprisnijih osoba, dakle obitelji, uže porodice i najbližih prijatelja. Možemo ga odrediti i negativno, kao ne-javni jezik.5 Drugo, kako je koji od naslovne trojice govorio, kako je govorio bilo tko čiju zvučnu snimku nemamo, ne možemo nikako znati, pa nam ostaje samo pisana ostavština, u našem slučaju korespondencija s osobama iz uska obiteljskoga i prijateljskoga kruga te memoaristika (v. popis Vrela). Pri razlučivanju onoga što je privatno i intimno, a što nije, premda ovo u tekstovima 19. i početka 20. stoljeća sasvim sigurno nije uvijek pouzdana metoda, vodili smo se gotovo trivijalnim mjerilom: intimna je komunikacija ona koja se odvija s osobom kojoj se govori ti. Kažemo, ne posve pouzdano, ali veoma praktično mjerilo, ono koje ostavlja malo prostora proizvoljnosti. Treće, posve smo svjesni – ovo ćemo reći sada i nećemo ponavljati, ali vječito imamo na umu – da pisani jezik nije isto što i govoreni, da je sva korespondencija kojom se služimo prolazila priređivačke ruke (ne služimo se uvijek autografima, većina nam ih nije dostupna)6 te da ni memoaristika nije uvijek pouzdana (o tome v. dalje § 2.1), osobito kad se piše u poznim godinama kao u Jagićevu slučaju i to na jeziku kojim Jagić inače i nije pisao; sporedno je kako ćemo taj jezik imenovati ili kako bi ga imenovao Jagić, ali ako ga danas nazovemo srpskim, nećemo se ogriješiti o činjenice.7
Bilješke o privatnim jezicima Vatroslava Jagića, Augusta Šenoe i Antuna Gustava Matoša nanovo će osvijetliti ono što hrvatski jezik prati već dvjesto godina, dakle od početka njegove eksplicitne standardizacije do danas: susret kajkavca sa standardnom štokavštinom. Isto je s čakavcima, primjerice Mažuranićima ili Adolfom Veberom, tek što nam oni nisu tema, koliko god da su svojim javnim i profesorskim djelom i sami utjecali na našu trojicu, primjerice Šenoa će pišući u „Mojim zapisima“ o Primorcima kazati da upravo Antunu Mažuraniću, profesoru zagrebačke gornjogradske gimnazije, ima „ponajviše zahvaliti znanje hrvatskoga jezika“ (Šenoa 1880–1881/1950: 90). Kao svojevrstan moto može nam poslužiti odrješita, naoko neoprezna prosudba Vatroslava Kalenića dviju štokavština iz monografije o jeziku Jagićeva školskoga druga Augusta Šenoe:
Jagićeva štokavština je pomalo hrapava i teška. Naprotiv Daničić, „rođeni štokavac“, s lakoćom formulira svoju misao. (Kalenić 1965: 32)
Prosudba je nastala na temelju usporedbe jezika dvaju prikaza novih knjiga u trećem godištu časopisa Književnik – pregleda povijesti slavenskih književnosti (Jagić 1866) i gramatike Pere Budmanija (Daničić 1866). Kalenić ovo nije znao, no Jagić je – vjerovali ili ne – sam svoj jezik u nekim godinama smatrao hrapavim. U pismu Bogoslavu Šuleku iz 1876. godine Jagić moli Šuleka da mu uredi, upravo izgladi poslani rukopis. Kontekst je ovaj: Jagić je nedavno iz Odese prešao u Berlin, rukopis šalje zagrebačkoj Akademiji (riječ je o radovima koji će izići u Starinama), a Šulek je od 1874. godine do smrti tajnik Akademije (isticanje naše):
On piše [tj. Franjo Rački, predsjednik JAZU], da se vi mučite oko korekture. To me nuka da Vas molim, da se ne ograničite na pogrješke slagača nego da i po gdjekoju hrapavost – a znam da ih dosta ima – pisca izgladite svojim oštrim dlietom. Tko ima nevolju da piše sad na ovom sad na onom jeziku, događa [sic!, <đ> u događa, omaška priređivača u prijepisu pisma] mu se obično, da miješa iz jednoga u drugi azne nepodobštine. (BŠ 3, 1876)
Primijetimo proturječje, da ne kažemo paradoks: filološki velikan Vatroslav Jagić, Hrvat rodom i jezikom za kojeg se otimaju sveučilišta po Europi, pohrvaćenoga Slovaka Bogoslava Šuleka moli da mu popegla članak. Jest Šulek izvrsno vladao hrvatskim, no ipak: ovamo je prispio one godine kad se Jagić rodio (1838), dakle hrvatski je počeo učiti s 22 godinama. Sve je to dio zamršenih višejezičnih slojeva hrvatskoga 19. stoljeća. No ima i dalje: početkom 20. stoljeća isti će taj Jagić kao urednik Archiva peglati Fancevljev njemački, koji da je hrapav:
Rukopis počeo sam čitati i što se jezika tiče – vidi se, da se niste bavili gramatikom! – nešto priglagjivati. (FF 11, 1909)
Dok ste se mučili oko francuskoga, ohrapavio Vam je njemački stil! (FF 13, 1910)
Budi usput rečeno: suprotan od hrapav jest gladak, i tako je otpočetka, primjerice kad Jagić 1869. godine Petra Preradovića štuje kao misaona pjesnika, a Ivana Trnskoga kao glatka:
Mi dakle štujemo u vama misaona pjesnika, dok je prijatelj I. T. aleksandrinac t. j. dobar, da izvrstan versifikator i gladak pjevalac, ali bez visine mi[s]li. Nu oprostite što ću sa svim iskreno primietiti, što Trnski suviše izgladjuje i cifra rieči – a pod onom gladkom korom nema često nikakve jezgre – to mi Vi suviše idejalno ne pazite na potrebitu lakoću i gladkost u riečih. (PP 5, 1869)
Isticanje kurzivima u tom citatu Jagićevo je. Jedan od istaknutih glagola jest i cifrati. Taj ćemo glagol u Jagića naći i 50 godina poslije, kad 1919. godine kćeri s obitelji bude pisao o služavki Rozi:
Moja Roza počela se cifrati, nebi li našla koga, već joj je dosadilo djevovanje, ja je dražim da će je naći der Schwarze Peter. (SMR 68, 1919)
Čini nam se da ga u međudobi u Jagića nismo primijetili, ali jesmo prije toga prilog cifrasto u jednome pismu Augusta Šenoe zaručnici iz 1867. godine, kontekst je također pisanje:
Ako i neznam tako cifrasto pisati kao što moja Slavica, znam da moje pismo [...] (SI 5, 1867)
Takvim poniranjem riječî pa njihovim ponovnim izviranjem poslije 50 godina bavimo se u ovim paljetkovanjima. To nam je metoda.
1.3 Metoda. Svoju ćemo metodu koja prepliće čitanje između redaka i konkretan jezični podatak najbolje opisati posve uzgrednom opaskom iz Jagićevih uspomena na zagrebačke dane, kad kao mladi profesor 1860-ih godina predaje na gimnaziji (naše isticanje):
Radije se sećam, da sam u poslednjim godinama, kad je Kurelac okrenuo leđa Đakovu te se preselio u Zagreb, viđao ga svake nedelje barem jedan put za našim stolom na ručku. Njemu se silno sviđala kajkavština moje drage žene. (Jagić 1930: 91)
Primijetimo da se Kurelcu sviđala kajkavština Jagićeve supruge Sidonije r. Struppi, Zagrepčanke odgajane u njemačkome duhu, o čemu pišu svi Jagićevi biografi citirajući mjesta iz Spomenâ, primjerice: „moja žena beše, kao sve tadašnje gospođice iz tako zvanih boljih kuća, vaspitana nemačkim duhom i jezikom, govorilo se u kući samo nemački; majčini roditelji, trgovačka porodica Kinderman doseliše se u Zagreb iz Graca, njena se škola u vreme apsolutizma slavila kao najbolja i najodličnija, dakako nemačka. U školi predavalo se istina i hrvatski, ali samo kao suha gramatika bez konverzacije“ (Jagić 1930: 48).8 Godine 1869. Jagić Petru Preradoviću piše o neposrednim iskustvima iz gimnazije u kojoj radi:
Biste li vjerovali, da Vam kažem, da se već na zagr. gimnaziji mladeži u školi govori ovako: Učite njemački, jer bez njemačkoga jezika nemate pristupa u nijednu poštenu kuću! I zbilja, naša se mladež toga savjeta više drži, nego kad joj tko drugi govori: ljubite hrv. jezik, nemojte se stiditi svoga. (PP 6, 1869)
Možemo se sad domišljati zašto se Kurelcu sviđala kajkavština Jagićeve supruge i što je Jagić time htio reći, no nama je zanimljivije kako i zašto Jagić nije spominjao svoju kajkavštinu. Pored njega Varaždinca ona koja kajka ispada samo njegova supruga Zagrepčanka, koja zapravo govori njemački.9 A što je s njime, Jagićem? – Kakav god odgovor na to pitanje bio, slutimo da nećemo doznati zašto je takav. Ili da se poslužimo Jagićevim komentarom iz pisma zetu Milanu Rešetaru iz 1921. godine, nakon što je pročitao jedan članak o jatu u Ranjine:
Za Belićev Festschrift (to je sve aranžirao Barić) napisao je neki Stojićević o refleksima ѣ kod Ranjine. Dosta dobar članak, koji potvrdjuje Tvoje mišljenje, da je R[anjina]. jekao, a u pjesmama ikao; ali za što? Na to nije odgovorio. (SMR 159, 1921)
Komentirajući početkom 1911. godine jedan rukopis Franji Fancevu – koji je inače 1907. doktorirao na kajkavskome govoru svojega Virja u Podravini i objavio rad u Jagićevu Archivu – Jagić rukopis prema piščevoj želji šalje na doradu i kaže:
Većina riječi, što ih privodite, poznata je meni iz mog varaždinskog djetinjstva, ali ne sve. (FF 21, 1911)
To je slika i prilika zrnaca kakvih se u sklapanju mozaika Jagićeva, ili Šenoina, ili Matoševa materinskoga jezika moramo hvatati. Mnogočega se Jagić iz djetinjstva sjeća, ali da bi aktivno rabio, čini se da ne. Ovo paljetkovanje nije drugo do postavljanje toga čini se na čvršće noge.