Ova knjiga predstavlja stilistička istraživanja odabranih tekstova hrvatske fikcijske pripovjedne proze 1990-ih i 2000-ih – autora V. Ivančića, E. Popovića, B. Radakovića, R. Perišića, D. Šimprage, V. Bulića, T. Kulenovića, S. Mraovića i I. Balenovića – u čijim stilovima nezaobilaznu ulogu ima žargon (sleng). Korpus čine kratke priče i romani s generacijski, svjetonazorski i jezično srodnim likovima, pa i pripovjedačima, mlađim urbanim muškarcima, u većoj ili manjoj mjeri društvenim marginalcima ili autsajderima, čiji su identiteti uvelike određeni hrvatskim devedesetima. U književnoj kritici i u prikazima suvremene prozne produkcije ti se tekstovi pretežno uključuju u poetički model koji se naziva stvarnosnom prozom ili kritičkim mimetizmom. Primjetna je i srodnost te književnosti s modelom proze u trapericama koji je Aleksandar Flaker razrađivao 1970-ih. U ovoj knjizi odabrani se korpus okuplja pod ne suviše tendencioznom, ni originalnom, no prema našem mišljenju prikladnom poetičko-stilskom odrednicom žargonska i žargonizirana proza (1990-ih i 2000-ih).
Knjiga se sastoji od tri glavna dijela. Otpočinje pojašnjavanjem koncepata žargona i kolokvijalnog jezika te ocrtavanjem stilističkoga pristupa žargonskoj i žargoniziranoj pripovjednoj prozi na temelju nekoliko tipova dosadašnjih istaknutih srodnih stilističkih istraživanja. Drugi dio knjige donosi prikaze ključnih obilježja odabranoga korpusa na njegovoj sintakto-, teksto-, grafo- i leksikostilističkoj razini, upućujući pritom i na posebnosti nekih od tekstova iz korpusa. Taj se dio knjige uvelike koncentrira na stilističku i retoričku analizu reprezentativnih ulomaka iz korpusa uvažavajući potpisni koncept stila Nelsona Goodmana, koji se temelji na isticanju prepoznatljivih obilježja stila teksta, (dijela) opusa kakvoga autora ili kakve književne poetike. U trećem dijelu takav se pristup kombinira s kontekstualistički i kritički orijentiranim stilističkim zapažanjima, oslanjajući se pritom na teoriju jezika i književne proze Mihaila Bahtina, političku stilistiku Pascale Gaitet, lingvističku kritiku Rogera Fowlera i model proze u trapericama Aleksandra Flakera. Taj, treći, dio donosi čitanja nekih od prema nama ključnih tekstova suvremene žargonske proze: romana Sjaj epohe B. Radakovića, žargonskog ili žargoniziranog dijela opusa (romana i kratkih priča) E. Popovića i R. Perišića, zbirke kratkih priča Kavice Andreja Puplina D. Šimprage, romana Putovanje u srce hrvatskoga sna V. Bulića i satiričke kolumne Robi K. V. Ivančića.
Ova je knjiga rezultat prerade i dopune doktorske disertacije pod naslovom Kolokvijalni jezik u suvremenoj hrvatskoj prozi, koja je izrađena pod mentorstvom Krešimira Bagića i obranjena 2012. godine. Kao što zamjena naslova disertacije sugerira, knjiga je prerađena tako da se u njoj istaklo i podebljalo žargonski aspekt priče o suvremenoj prozi, pričem međutim ni onaj kolokvijalni nije znatnije kraćen. Dodano je poglavlje o Robiju K. Viktora Ivančića, a znatnije je prošireno poglavlje o grafostilističkim obilježjima korpusa. Što se tiče važnijih terminoloških preinaka, etiketa (urbana) kolokvijalizirana proza zamijenjena je već spomenutom oznakom žargonska i žargonizirana proza; sadržaj je ostao isti.
Srdačno zahvaljujem mentoru i uredniku Krešimiru Bagiću na pomoći i savjetima tijekom pisanja disertacije te na poticaju i trudu da se ova knjiga (napokon) objavi, članovima komisije i recenzentima Tvrtku Vukoviću i Ivi Žaniću što su višekratno podržali moje bavljenje ovom temom, Petru Stehlíku i Krešimiru Mićanoviću na plodnim diskusijama i prijateljskoj podršci u odlučnim trenucima, zahvaljujući kojoj je prva verzija ovog teksta iznesena na svjetlo dana, te Paulini, koja je hrabro svjedočila mnogim trenucima entuzijazma i malodušnosti u vezi s pisanjem ovog teksta. Zahvaljujem i studentima koji su pohađali izborni kolegij Stilovi suvremene hrvatske proze na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i polaznicima književnih proseminara na Zagrebačkoj slavističkoj školi, koji su razgovorima sa mnom uvelike brusili ovaj tekst, za čije propuste i nezgrapnosti u konačnoj verziji odgovornost, dakako, snosim isključivo ja. Knjigu posvećujem staroj ekipi iz Toplica, bez koje vjerojatno ne bi ni bilo prvotne motivacije za ovakvo št(iv)o.