Sadržaj

Biblioteka

Ljudevit Jonke: Suvremeni naš književni jezik

Tako je predavao Ljudevit Jonke

Ivan Marković

Barem dvije velevažne jezikoslovne knjige objavljene su po smrti njihovih pisaca i uvelike zahvaljujući njihovim studentima i njihovim bilješkama, jedna važna u svjetskim, jedna u hrvatskim okvirima. Godine 1916. objavljen je Tečaj općega jezikoslovlja Ferdinanda de Saussurea (Ženeva, 26. XI. 1857–Vufflens-le-Château, 22. II. 1913), koji su na temelju studentskih bilježaka s predavanja koja je Saussure 1906–1907, 1908–1909. i 1910–1911. održao na Sveučilištu u Ženevi priredili Charles Bally, Albert Sechehaye i Albert Riedlinger (usp. Saussure 1916/1922: 7–8). Jedna je to od onih međašnih jezikoslovnih knjiga, onih koje su obilježile buduća desetljeća, čitavo stoljeće, odredile jezikoslovne pravce i epohe. Predgovor prvomu izdanju Bally i Sechehaye datirali su 15. srpnja 1915.

Godine 1970. objavljena je Slavenska poredbena gramatika Stjepana Ivšića (Orahovica, 13. VIII. 1884–Zagreb, 14. I. 1962). Predgovor su priređivači Radoslav Katičić i Josip Vrana datirali 15. lipnja 1966. (usp. Ivšić 1970: XI–XIII). Knjiga je nastala na temelju Ivšićevih bilježaka za predavanja 1914–1920. na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, s nekim kasnijim Ivšićevim preradama, do negdje 1930. godine, no od velike su pomoći pri priređivanju knjige bile bilješke studenta Marina Somborca (Lovas, 3. II. 1899–Zagreb, 29. IX. 1973), poslije predavača hrvatskoga jezika na Ivšićevu Fakultetu. Somborac je za predavača izabran 1950. i ostat će na Fakultetu do 1969. Povjerenstvo koje ga je predložilo činili su Mate Hraste i Ljudevit Jonke, s ondašnje Katedre za hrvatski ili srpski jezik (Marković 2021). Prije Somborca hrvatski je kao opći predmet predavao Jonke, koji se nakon Somborčeva izbora mogao posvetiti samo studentima „narodnoga jezika“. Budi još usput rečeno: tek objavljenu Ivšićevu Slavensku poredbenu gramatiku Jonke je prikazao u Vjesniku od 23. ožujka 1971. u svojoj kolumni „Razgovori o jeziku“ (v. 1971a: 125–127, 2005: 480).

Ova knjiga predavanja „suvremenoga našega književnoga jezika“ Ljudevita Jonkea (Karlovac, 29. VII. 1907–Zagreb, 15. III. 1979) svojom vrsnoćom i dometom ne može biti premac dvjema spomenutima, ona će biti „tek“ izvanredan dokument svojega vremena, no s onima ju veže podudarnost sudbine: da više od četrdeset godina po smrti njezina kazivača i gotovo sedamdeset godina po njezinu „nastanku“ uopće može biti objavljena, valja zahvaliti studentskim bilješkama Danijela Alerića (Runovići, 13. I. 1936–Zagreb, 22. II. 2008), koji je kao student Ljudevita Jonkea slušao i pažljivo hvatao njegova predavanja iz suvremenoga hrvatskoga. Poslije je Alerić, koji je jugoslavistiku i rusistiku diplomirao 1959. godine, i sam postao filolog i svoj radni vijek proveo u Institutu za hrvatski jezik (Mamić 2008). Bavio se pretežno onomastikom i bio vrstan znalac klasične štokavske akcentuacije – vidi se to i u skripti, u kojoj su naglasci pomno označeni – pa je između ostaloga redigirao naglaske u prvom izdanju „Plave“ gramatike ondašnjega Zavoda za jezik iz 1979. godine. Strojopisna skripta Jonkeovih predavanja nastala je 1956. godine. Prema onomu što smo čuli od starijih profesora naraštaji studenata hrvatskoga jezika ispit su spremali upravo iz te skripte.

Opširniji i kraći Jonkeovi životopisi i detalji uspostave današnje Katedre za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dostupni su drugdje (v. Katičić 1980, Samardžija 1990, Babić 1993, Pranjković 2015, Marković 2021), sabrat ćemo ih ukratko radi kontekstualizacije.

Djelatnost Ljudevita Jonkea na Filozofskome fakultetu u Zagrebu povezana je na svojim počecima i isprepletena sa Stjepanom Ivšićem i Josipom Vranom; tim više bilo ih je umjesno spomenuti na početku. Jonke je 1929. u Zagrebu diplomirao studijske grupe južnoslavenskih književnosti, hrvatskoga jezika sa staroslavenskim, narodne historije, ruskoga i latinskoga. U Pragu je 1930–1932. studirao slavistiku i bohemistiku. Gimnazijski je profesor na Sušaku od 1933. do 1940. i potom kratko u Zagrebu. Radove i prijevode s češkoga objavljuje od 1931. Godine 1941/1942. izabran je na prijedlog profesorâ Stjepana Ivšića i Franje Fanceva zajedno s Emilom Štamparom i Milanom Ratkovićem za asistenta u Slavenskome seminaru Filozofskoga fakulteta; budući da su ratni izbori poslije poništeni, godine 1945. sva su trojica asistenata morala biti ponovo izabrana. Dana 27. lipnja 1944. obranio je doktorsku disertaciju Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića, koja je objavljena 1949. (= Jonke 1949); obrana nije bila 16. lipnja, kako stoji u Samardžije (1990: 8), toga dana disertacija je ocijenjena i predloženo je povjerenstvo za rigoroz (Marković 2021: 61), nego 27. lipnja, kako stoji u popisu obranjenih disertacija koje se čuvaju u Arhivu Filozofskoga fakulteta i u fakultetskoj Spomenici (usp. Damjanović (ur.) 1998: 336). Godine 1946. bio je u Slavenskome seminaru raspisan natječaj za docenta, javili su se na nj Josip Hamm (1905–1986) i Ljudevit Jonke, no svojim radovima nijedan nije ispunjavao uvjete za izbor pa je Jonke izabran tek za predavača poredbene slavenske gramatike; docentom će na Katedri za slavensku filologiju 1948. postati Hamm, ali Jonkeovo iskustvo predavanja jezične starine ostavit će tragova poslije na predavanjima suvremenoga hrvatskoga. Godine 1947. Josip Vrana (1903–1991), lektor češkoga jezika, nedobrovoljno odlazi s Fakulteta te ga na lektorskome mjestu mijenja Jonke; Vrana će lektorom za češki ponovo postati 1954. Krajem 1948. docent na Katedri za hrvatski ili srpski jezik Mate Hraste pokrenuo je na Vijeću Filozofskoga fakulteta dvoje: otvaranje docentskoga mjesta na svojoj Katedri te kolokvij iz hrvatsko-srpskoga jezika i pravopisa za sve filološke studijske grupe. Potraga za docentom propala je. Na mjesto se bio prijavio Jonkeov vršnjak Ivan Brabec (1907–1985), ali nije izabran (Marković 2021), a nastava hrvatskoga za filologe povjerena je Ljudevitu Jonkeu (Katičić 1980: 27). Krajem 1949. natječaj za docenta na Katedri za hrvatski ili srpski jezik ponovljen je, tražio se onaj koji bi se posvetio suvremenomu jeziku, i ovaj je put izabran Ljudevit Jonke. Tako prijelaz 1949/1950. danas smatramo neformalnim utemeljenjem današnje Katedre za hrvatski standardni jezik, tj. trenutkom u kojem je suvremeni jezik dobio svojega predavača. Ubrzo je postalo jasno da Jonke ne može opsluživati i nastavu hrvatskoga za ostale filološke grupe te je za taj posao krajem 1950. na Fakultet primljen Marin Somborac, spomenusmo ga već.

Jonkeova daljnja znanstvena i javna karijera nije nam sad važna, ali bila je blistava i uglavnom je dobro poznata. Nastavio se baviti i prevođenjem, 1953. izišao mu je primjerice prijevod Hašekovih Doživljaja dobroga vojaka Švejka, bio je dekan Filozofskoga fakulteta, postao je akademik, bio je ravnatelj Instituta za jezik JAZU, sudjelovao je na „Novosadskome sastanku“ (1954) i bio jedan od pisaca „Novosadskoga pravopisa“ (1960), od 1961. do 1965. vodio je u Telegramu stalnu jezičnu rubriku (v. Jonke 2005), 1970. i 1971. jezičnu je rubriku pisao u Vjesniku (v. Jonke 1971a), bavio se intenzivno predstavnicima i dosezima Zagrebačke filološke škole iz 19. stoljeća, objavio utjecajne knjige svojih tekstova (v. Jonke 1964, 1965a, 1971a, 1971b), neumorno je sudjelovao u polemikama koje su se kao repovi vukle od „Novosadskoga sastanka“ i njegovih naopakih tumačenja sve do „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ (1967) i rada na Rječniku Matice hrvatske i Matice srpske, bio je jedan od suosnivača Hrvatskoga filološkoga društva, urednik i glavni urednik novopokrenutoga časopisa Jezik (1952–1970), bio je zadnji predsjednik Matice hrvatske prije njezina ukinuća 1971. Da se k tomu bavio i šahom i šahovskom terminologijom, ne bismo isticali da toga nisu spomenuli Radoslav Katičić u komemorativnome govoru (1980: 24) i Vladimir Anić u svojemu govoru o Jonkeu prigodom 40. obljetnice Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik (1989), kojega prijepis donosimo poslije ovoga predgovora. Napominjemo tek da znamo tko je bio Katičićev i Anićev svjetski šahovski prvak s kojim je Jonke kao karlovački gimnazijalac remizirao u simultanci: Emanuel Lasker. Jonke se te dogodovštine prisjetio u jednome napisu u Telegramu (usp. Jonke 1965b) jer su ga novine sutradan omaškom prozvale „Jokl“ umjesto „Jonke“.

Ponovimo ključno: s predavanjima suvremenoga hrvatskoga Jonke kreće 1948/1949. ili 1949/1950. Već 1950-ih slušaju ga između ostalih budući asistenti i katedarski nasljednici Stjepan Babić, Krunoslav Pranjić, Josip Silić i Vladimir Anić, pjesnik Ivan Slamnig, budući jezikoslovac Danijel Alerić. Recimo usput opet radi konteksta: 1956. godine, kad je Jonkeova skripta datirana, Slamnig je objavio svoje prve dvije zbirke, Aleja poslije svečanosti i Odron, a godinu prije s generacijskim kolegom Antunom Šoljanom objavljuje kratak, ali važan rad o šatrovačkome jeziku, tj. slengu (v. Šoljan, Slamnig 1955). Mladež (si) je širila jezične vidike onkraj akademske krutosti.

Gramatiku kao knjigu Jonke nije napisao, od jezičnih priručnika radio je na pravopisu i kao urednik na rječnicima – Akademijinu i „dviju“ Matica. Najbliže gramatici što je napisao jest Kratka gramatika hrvatskosrpskog jezika uz audio-vizualni tečaj nastala 1964. godine; mi konzultiramo izdanje iz 1986. Riječ je o knjižici od svega 41 stranice. Za razumijevanje onoga što je i kako Jonke predavao kao suvremeni hrvatski 1950-ih valja posegnuti za izdanjima kojima se služio, ponajprije Maretićevom gramatikom (11899, 21931) te onodobnom školskom gramatikom Brabčevom, Hrastinom i Živkovićevom (11952, 21954, 41961), kojoj su recenzenti bili Josip Hamm i Ljudevit Jonke. Da je okosnica predavanja suvremenoga hrvatskoga 1950-ih bio Maretić, spominju i Katičić (1980: 27) i Babić (1993: 273), a valja vidjeti i novinske Jonkeove napise (2005) da se vidi da je Maretić u Jonkea daleko najcitiraniji gramatičar i jezični savjetodavac (Savjetnik iz 1924. godine). Maretić je bio okosnica i Brabčeve, Hrastine i Živkovićeve gramatike (1952: 3, 1954: VII). Tako onda razumijemo i pristupnu, za studenta možda presmionu rečenicu Alerićeve skripte:

Mi još nemamo gramatike suvremenoga našega književnog jezika izrađene na modernim naučnim osnovama, a teško se danas možemo zadovoljiti i relativno dobrim gramatikama našega jezika, koje su bile zaista i vrlo dobre u vremenu, u kojem su nastale, jer je gramatička nauka od vremena njihova nastanka prilično uznapredovala, a i jezik se naš kroz to vrijeme razvijao. (D. A., Jonke 1956: 2)

S jedne strane kaže se dakle da nemamo modernu znanstvenu gramatiku, s druge se kao uzorne spominju Maretićeva (11899, 21931) i Leskienova (1914), s treće se kao „suvremeni“ jezik predaje upravo onaj koji je opisan u tim gramatikama. Sve skupa: neobičan splet okolnosti. Nećemo ponavljati što smo o jeziku koji Jonkeovom skriptom provijava te o Jonkeovoj metodi već pisali (usp. Marković 2021), nego ćemo najkraće moguće reći sljedeće. Skripta se sastoji od triju podjednakih dijelova, „Fonetike“, „Morfologije“ i „Sintakse“. Upadljivo nema „Tvorbe riječi“, što je izrijekom spomenuto (Jonke 1956: 127), ali zato je „Fonetika“ iznadprosječno opsežna, a „Sintaksa glagolskih oblika“ i „Sintaksa padeža“ temeljito su raspisane. Pojedina se pravopisna i relativno detaljna akcenatska poglavlja obrađuju u odgovarajućim dijelovima skripte. Što se preporuka o interpunkciji tiče, usporedo se donose Boranićeve i Belićeve. Metoda je mladogramatičarska, uvelike obilježena poviješću jezika, dijakronijskim podacima i pozivanjem na klasične uzore strane i domaće (V. Vondrák, A. Leskien, F. Miklošič, Gj. Daničić, T. Maretić, A. Belić), a jezične potvrde tradicionalno su knjiške, suzdržane, s rijetkim izbojima neuštogljena suvremena jezika i onodobne tematike. Tko je predavanja suvremenoga hrvatskoga slušao 1950-ih, gramatičkomu je kultu Tome Maretića i Kraljevića Marka bio temeljito izložen. Pridružit ćemo tom „kultu“ takvu radnu etiketu imajući na pameti registar iz kojega su se potvrde crple. Zbog njega je dobar dio jezične naobrazbe bio prožet folklornim i epskim svijetom gusala i rala, sita i rešeta, dobrijeh konja i opanaka, koza i ovaca, debela mesa ovnujskoga, čobana i rogova u govečeta, dobrih junaka od megdana, očinjega vida, Prilipa grada (Prilep, gdje vladaše Marko Mrnjavčević), vretena drva šimširova, prelje i kudjelje uoči nedjelje (sve primjeri iz skripte). Pa ipak će Vladimir Anić 1989. sjećajući se na katedarskoj obljetnici profesora Jonkea kazati ovako:

[...] pouzdano znamo da je Ljudevit Jonke tada bio suvremeno lingvistički opremljen. Proučavanje književnih jezika na sinkronijskom planu, oslobođeno etimologiziranja i dijakronije na jednoj, a dijalektologije na drugoj strani, razvilo se kao specijalnost upravo s njim, mada to oslobađanje metode ni danas ne možemo smatrati završenim.

Nešto slično Anić je izgovorio na ispraćaju Ljudevita Jonkea 13. ožujka 1979. (v. Anić 1980). U desetljeću koje je slijedilo (1960-e) svoje su važne radove, koji su ukorak pratili što se događa u svjetskome jezikoslovlju, počeli objavljivati jezikoslovci mlađega naraštaja poput Dalibora Brozovića, Žarka Muljačića i Radoslava Katičića. Čitaju se suvremeni američki i ruski velemajstori, njihove se spoznaje primjenjuju na hrvatski. S naknadnom pameti gotovo da subverzivno ili barem kao šaka u oko djeluju primjeri poput:

zidanje Skadra

oranje Kraljevića Marka

koji su Katičiću (1967: 45) poslužili da objasni Chomskyeve, nešto poput ekvivalenata znanu dvosmislenu the shooting of the hunters ʻubijanje lovacaʼ iz Sintaktičkih struktura (1957/2002). Jer, veli Katičić slijedeći Chomskya, u prvome primjeru imamo proizvodnu transformaciju koja iz ljudi zidaju Skadar uklanja ljude, glagol pretvara u imenicu, a imenica prelazi u genitiv objektni, u drugome transformaciju koja iz Kraljević Marko ore polje prema istomu pravilu sad uklanja polje, sve ostalo je isto, tek je genitiv sad – subjektni. Oranje, zidanje i Kraljević Marko prate nas u opisima hrvatskoga čitavo 20. stoljeće. Zidanje Ravanice i oranje Kraljevića Marka primjeri su za genitiv objektni i genitiv subjektni u Maretića (1899: 521, 1931: 483, 1963: 564), zidanje Skadra i oranje Kraljevića Marka primjeri su za značenja genitiva u Jonkeovoj skripti (1956: 196), potom u Katičićevim Osnovnim pojmovima suvremene lingvističke teorije (1967: 45), a slični će nas primjeri pratiti do u 21. stoljeće, do trećeg izdanja Katičićeve Sintakse, npr. oranje ledine (2002: 461). Ako smo bez cjepidlačenja uspjeli dobro prebrojiti, u Maretića je (1963) primjera s Kraljevićem Markom ovako ili onako, uglavnom izravno iz narodne pjesme, otprilike trideset i pet, u Jonkea ih je (1956) više od dvadeset, u Brabca, Hraste i Živkovića (1961) nešto manje od deset, u Katičića (2002) nešto više od deset; doduše ima tu potvrda iz Matoša i Nazora, ali i punokrvnih stotinu godina starih primjera pogodbene surečenice poput ove s veznikom ako:

ako bi se zametnula kavga, teško onom, tko jʼ najbliže Marka (Maretić 1899: 509)

Ako bi se zametnula kavga, teško onom, tko jʼ najbliže Marka. (Jonke 1956: 170, 186)

Ako bi se zametnula kavga,/ teško onom tko jʼ najbliže Marka. (Katičić 2002: 300)

Ovamo onda idu i svi oni „viteški“ primjeri koji danas ne bi prošli didaktičko-pedagoško sito, a od Karadžića i Daničića preko Maretića uvukoše se u hrvatsku gramatikografiju:

budʼ mi zakla konja na livadi, za štʼ mi zakla čedo u kolevci? (Maretić 1899: 510)

Bud mi zakla konja na livadi, što mi zakla čedo u kolijevci? (Jonke 1956: 171)

vjerne sam se ljube naljubio, turski [sic!] sam se glava nasjekao (Maretić 1899: 525)

Vjerne sam se ljube naljubio, turskih sam se glava nasjekao. (Jonke 1956: 198)

žene se biju čibukom, a ljudi nožem ali puškom (Maretić 1899: 496)

Žene se biju čibukom, a ljudi nožem ali puškom. (Jonke 1956: 158)

Primijetimo usput pogodbeni veznik bud i rastavni veznik ali, suvremenu govorniku hrvatskoga neprozirne, začudne činjenice, a zacijelo su to bile i mnogim studentima 1950-ih, pa ne treba čuditi Slamnigovo poigravanje s motivikom i frazarijem narodnoga pjesništva, naime „Mara ti je crna oka, duge kose, tanka boka“ nije stih iz Barbare, nego s Jonkeovih predavanja koja je Slamnig pohađao.

Ako nije Marko Kraljević, onda su 1950-ih primjeri kojima se u godinama poslije Drugoga svjetskoga rata kao dio „obaveznoga sastava“ svakoga javnoga diskursa očitovala ponajčešće hinjena ideološka pravovjernost:

Drug Tito rekao je pionirima: „Vaša je prva dužnost učiti.“ (Brabec, Hraste, Živković 1954: 182)

Radni narod izgrađuje socijalizam. (Brabec, Hraste, Živković 1954: 184)

Omladinske radne brigade sagradile su mnoge pruge. (Brabec, Hraste, Živković 1954: 187)

Ako poginem, mene će okajati majka Kozara. (Brabec, Hraste, Živković 1954: 199)

Tako govori Маrx, Engels i Lenjin. (Brabec, Hraste, Živković 1954: 207)

Onda zagrmješe poklici voljenom Maršalu. (Brabec, Hraste, Živković 1954: 216)

Mi smo se odrekli takvih metoda, koje nisu svojstvene socijalističkom gledanju na ljude. (Jonke 1956: 162)

Primakni me mojemu prozoru, da ja vidim prije bijela dana proletersku četu partizana. (Jonke 1956: 164)

Maršal Tito je rekao, da je socijalizam najkorisniji oblik vladavine. (Jonke 1956: 168)

Partija je zadala neprijatelju takav udarac da se on nije nikad više oporavio. (Jonke 1956: 170)

Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo. (Jonke 1956: 193)

I trkači će predati maršalu Titu štafetnu palicu. (Jonke 1956: 200)

Takva su vremena bila, nismo strogi suci, ne smijemo biti. Kad Brabec, Hraste i Živković daju primjere vlastitih imena (1954: 34), navedene egzemplarne osobe jesu Josip Broz Tito, Ivan Mažuranić, Petar Petrović Njegoš, Karlo Veliki, Šćepan Mali, Kraljević Marko i Hajduk Veljko. To je panteon ondašnje političke korektnosti. Kad krenu nabrajati imena životinja (1954: 35), prvi je na štihu dakako Šarac, konj Marka Kraljevića, tko bi drugi. Kad se piše o postanku jezika, jedan je od ključnih autoriteta – Friedrich Engels (v. Jonke 1956: 3). O duhu vremena govori nešto i (ne)imenovanje jezika o kojemu je riječ u naslovu skripte Jonkeovih predavanja: „suvremeni naš“. Ako jezik nisi htio nasloviti „hrvatskosrpskim“, ili „hrvatsko-srpskim“, ili „hrvatskim ili srpskim“, kazao si „naš“. Uzevši to sve u obzir, može se reći da u skripti „subverzivan“ dojam ostavljaju neobično brojni biblijski ili vjerski primjeri poput:

Idite za pravdom trpljenjem, pobožnošću, ljubavlju. (Jonke 1956: 95)

Veliki petak (Jonke 1956: 104)

Tko je mene postavio sudijom nad vama? (Jonke 1956: 148)

Bog mi je svjedok! (Jonke 1956: 153)

Marija, koje brat bolovaše, pomaza Gospoda. (Jonke 1956: 162)

Molit ćemo Boga istinoga, nek nam dade ključe od nebesa. (Jonke 1956: 165)

Ne rekoh li ti, ako vjeruješ, da ćeš vidjeti slavu Božju. (Jonke 1956: 174)

Zato i ono, što će se roditi, bit će sveto i nazvat će se Sin Božji. (Jonke 1956: 185)

Blago siromašnima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko. (Jonke 1956: 208)

No dio suzdržanosti prema novijemu jeziku ipak valja pripisati konzervativnosti gramatikografâ ili Jonkeu kao predavaču koji bi predavao o genitivu igre (1956: 198) ne spomenuvši akuzativ, a igrao je šah, igrao je nogomet, sin mu je uspješno igrao vaterpolo (v. M. Jonke 2007), tako je pisao i vjerojatno govorio, pratio je i volio sportove koji se igraju (u akuzativu) i koji se ne igraju (npr. atletika, planinarenje). Premda u Jonkea ima primjera iz starije i novije hrvatske književnosti (Gundulić, Mažuranić, Šenoa, Krleža, Vidrić, Ujević, Tadijanović, Cesarić... primjetno je redovito riječ o poeziji, proze je malo), premda se tu i tamo u skripti pojave šah, Dinamo (nogomet), Zagrebačka gora, Sljeme, Plješivica i Klek (zagrebačke planinarske destinacije) te klasični kazališni repertoar (Shakespeare, Mira Stupica i Andrija Fijan), sve je to dano u apotekarskim količinama. Ozbiljan korak prema jeziku hrvatske beletristike učinit će u svojoj gramatici Stjepko Težak i Stjepan Babić (11966, 61973), koji odjeljak o sintaksi započinju opsežnim ulomkom iz pripovijetke Mor Đure Sudete, koji onda razlažu na rečenice (1966: 160–161). U dotadanjim gramatikama, kako god nam se danas činilo banalno, to nije bilo zamislivo, kao ni to da prvi primjer za sintaksu lokativa bude štivce o prvoj filmskoj projekciji u Parizu 22. ožujka 1895. (1966: 234); popularna umjetnost poput filma dotad jednostavno nije bila dio gramatikografskog imaginarija zarobljena u folkloru i veznicima koje realno nitko nije rabio. Dapače Babić će u svojem leksikonu Jezik imati i ovakve primjere (1963/1965: s. v. Razgovorni jezik, Žargon):

Ssobrjo? [Jutarnji razgovor o brijanju.]

Škupt? Moždobt kolkoš, akoš šeset. Oš-neš. [Na tržnici.]

Kad ga je duno po tintari, ovaj je ziher mislio da ga je štrajfao satelit.

Babićevi primjeri za različita genitivna značenja ne uključuju oranje Kraljevića Marka, zidanje Skadra ili zidanje manastira Ravanica iz 14. stoljeća (Ravanica je zadužbina srpskoga kneza Lazara, koji je 1389. skončao u bici na Kosovu polju), nego svakodnevne: miris duhana, navala kupaca, otvaranje vrata i prodavač janjetine (1963/1965: s. v. Genitiv).

Ljudevit Jonke pisao je o kulturi književnoga jezika, od 1952. uređivao je časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, od prvoga godišta pisao u njemu o „praškome“ načelu elastične stabilnosti, gipke postojanosti (v. Jonke 1961, 1971b, 2005), koje je doduše bilo poznato još Ivanu Esihu (1932/1999), te o „intelektualizaciji“ i raznolikim službama književnoga jezika (v. Jonke 1953b, 1971b), jer književni drugačiji je u poslovnome svijetu, drugačiji u znanosti, u novinama, u beletristici, drugačiji u puku. Jonke je poznavao radove Viléma Mathesiusa (1932/2015), poznavao je Bohuslava Havráneka (usp. Marković 2021: 81) i njegove radove o funkcionalnoj raslojenosti standardnoga jezika (npr. 1932/2015); podsjetimo, Jonke od 1930. do 1932. u Pragu studira bohemistiku. No tek će sljedeći naraštaj, dotično Jonkeovi studenti i poslije asistenti Stjepan Babić (1925–2021), Krunoslav Pranjić (1931–2015) i Josip Silić (1934–2019), potpuno prigrliti ideju funkcionalne raslojenosti i bez zadrške pisati o svim funkcionalnim stilovima i njihovim odlikama (v. Pranjić 1965/1985), o žargonu, tj. šatri, slengu kao punokrvnu jeziku, ravnopravnu onomu „kako pišu dobri pisci“ (v. Pranjić 1964/1985), opisivati funkcionalne stilove u uvodnim dijelovima gramatike (Težak, Babić 1973: 30–41), u drugoj polovici 1990-ih pisati niz tekstova o pojedinim funkcionalnim stilovima hrvatskoga standarda (v. napise okupljene u Silić 2006).

Rekosmo, nešto valja pripisati naraštajnoj konzervativnosti pisca ili predavača, koja je uostalom i potakla mladiće poput Ivana Slamniga (r. 1930), Krunoslava Pranjića (r. 1931) i Antuna Šoljana (r. 1932) da se okrenu razgovornomu jeziku. Kod Jonkea to dolazi do izražaja u prijevodu čuvena Hašekova Švejka. Jaroslav Hašek prvi je od četiriju dijelova svojega romana (četvrti je dio zbog piščeve smrti ostao nedovršen) zaključio pogovorom u kojemu je najavio objavu sljedećih dvaju dijelova i osvrnuo se na jezik svojih likova, iz kojega dajemo nekoliko rečenica u novijem hrvatskom prijevodu Nade Gašić:

I u ta druga dva dijela i vojnici i građanstvo govorit će i postupati tako kako to čine i u stvarnosti.

Život nije nikakva škola uglađenog ponašanja. Svatko govori onako kako zna. Šef protokola dr. Guth govori drukčije negoli gostioničar Palivec „Kod Kalicha“, a ovaj roman nije priručnik za salonsko plemenito ponašanje, a niti znanstvena knjiga o izrazima koje valja upotrebljavati u društvu. To je samo povijesna slika određenog doba.

Ako je bilo potrebno upotrijebiti poneki snažan izraz koji je u stvarnosti i pao, nisam se libio upotrijebiti ga, upravo onako kako se to i dogodilo. Opisivati ili stavljati točkice smatram najglupljim prenemaganjem. Takve se riječi upotrebljavaju i u parlamentima.

Još je davno bilo ispravno rečeno da dobro odgojen čovjek može čitati sve. Nad onim što je prirodno, zaustavit će se samo najveće svinje i rafinirane prostačine koje se u svojem najmizernijem lažnom moralu ne osvrću na sadržaj, već se uzrujano bacaju na pojedine riječi. (NG: 223)

Tako je otprilike u češkom izvorniku napisao Hašek početkom 1920-ih (usp. JH: I, 210). Mogli smo taj odjeljak prenijeti i u Jonkeovu prijevodu (LJ1, I: 215, LJ2, I: 226). Jedini je problem što zapravo – nismo mogli. Evo naime kako je taj dio dan 1950-ih na hrvatskome:

I u tim će dvjema dijelovima vojnici i građanstvo govoriti i raditi onako, kako to rade u svakidašnjem životu.

Opisivanje i stavljanje točkica smatram najglupljim pretvaranjem. Takve se riječi upotrebljavaju i u parlamentima.

Točno je nekoć bilo rečeno, da dobro odgojen čovjek može sve čitati. Nad onim što je prirodno, zastaju samo najveće svinje i prostaci. (LJ1, I: 215, LJ2: I, 226)

Je li riječ o uredničkoj ili prevoditeljevoj odluci, ne znamo, no iz aviona se vidi da mnogošta iz izvornika u hrvatskome prijevodu nedostaje, do te mjere da je teško pohvatati tekstne kohezivne signale, primjerice nije jasno što se razumije pod anaforičkim „takve riječi“, kakve se to riječi upotrebljavaju „i u parlamentima“ pa da zašto se onda ne bi mogle i u romanima. Nema završnoga dijela o lažnome moralu, nema središnjega dijela o tome da različito govore gostioničar i šef protokola. To je tim zanimljivije stoga što je starije prijevode Švejka na hrvatski i srpski – onaj Boška Vračarevića iz 1929. te onaj Stanislava Vinavera iz 1947–1949. – Jonke smatrao dosta slabima i ukazivao na izostavljene, cenzurirane dijelove (v. Jonke 1946: 638–640, 1953a: 463). U prevodiočevu pogovoru objavljenu u prvom izdanju Jonkeova prijevoda (1953), koji je pogovor u drugom i trećem izdanju (1959, 1965) preinačen u kratku biografsku bilješku, Jonke je napisao sljedeće (dio teksta koji slijedi najvjerojatnije datira još iz 1935. ili 1936. godine):

Zbog načina, kojim se pristupalo i prevođenju i dramatizacijama Hašekova Švejka, potrebno je reći, da je prevodilac nastojao dati ovdje što vjerniji Hašekov tekst. Prijevod „Zabavne biblioteke“ [tj. Vračarevićev] nije samo ublažavan i pretjerano pogrešan, nego su u njemu i cenzurirana mnoga oštra mjesta na račun vladalaca i crkve. Prijevod Humoristične biblioteke „Ježa“ [tj. Vinaverov] ide opet u drugu krajnost: on s jedne strane zaoštruje Hašekov tekst, govori više nego sam Hašek, potencira ga, a s druge strane nekako ga ponašuje i zapleće lokalnim, nerazumljivim i nepotrebnim vulgarizmima, pored toga, što nije dovoljno točan ni potpun. A u dramatizacijama često se zapadalo u lakrdiju, burlesku, što je također suprotno Hašekovoj koncepciji Švejka. Bilo je stoga potrebno dati Švejka onako, kako ga je Hašek napisao. (Jonke 1953a: 463)

Usput: za prijevod čeških pripovijedaka Jaroslava Malog objavljen u Beogradu Jonke je smatrao da „djeluje jedro, svježe, bez ovisnosti o duhu češkoga jezika“ (1935: 102).

Sve to pišemo i zato što se u hrvatskim prijevodima iz 1929. i 1953. zapravo ne vidi kako to različito govore luftbremzer Josef Švejk, služavka Müllerová, špicl Bretschneider, krčmar Palivec i članovi liječničkoga konzilija za prosudbu mentalne sposobnosti. U spomenutome piščevu pogovoru prvomu dijelu romana Hašek svjedoči da je dotični Palivec stvarna osoba, da je preživio rat i da mu je bilo drago što ga je Hašek u romanu ovjekovječio kao prostaka. Prevodioci na hrvatski to su krčmarovo svjedočanstvo dali ovako:

– Nitko me više ne može obrazovati, – rekao mi je on – ja sam čitavog života govorio prosto, onako, kako sam mislio, pa ću tako govoriti i ubuduće. Ne ću da sebi, zbog kojekoga stavljam ubrus na usta. Ja sam, eto, danas slavan. (BV: I, 235)

– Mene više nitko ne može preinačiti – rekao mi je – ja sam čitav život govorio prosto, onako, kako sam mislio, pa ću tako i dalje govoriti. Ne ću valjda zbog kakve krave stavljati ubrus na usta. Ja sam sada slavan! (LJ1: I, 216, LJ2: I, 227)

– Mene više niko ne bu promenil. – rekao mi je. – Ja sam celi život govoril prosto kak sam i mislil, i dalje bum tak govoril. Pa ne bum si valjda zbog nekakve krave zvezal salvetu na gubec. Ja sam danas slavan. (NG: 224–225)

Prevoditeljica Nada Gašić dala si je 1990-ih slobode da praške malograđane iz 1910-ih i 1920-ih adaptira u pretpostavljene zagrebačko-zagorske prostodušne kumeke i purgere – jezično stilizirane u nekoj mjeri, zanimljivo je vagati gramatičke odluke – kakve smo mogli sresti u Krležinim domobranskim novelama ili u filmu Tko pjeva, zlo ne misli (1970). Ljudevit Jonke nije si 1950-ih dopuštao taj luksuz, možda ga je smatrao i neumjesnim. Kad Jonkeov Švejk prepričava zgodu o vojniku koji se objesio o opasač koji je bio pozajmio od zatvorskoga čuvara, kaže da zatvorskoga čuvara (profoza) „lišiše čina i osudiše na šest mjeseci zatvora. Ali on ih nije odsjedio, nego je pobjegao u Švicarsku“ (LJ1: I, 11, LJ2: I, 11), s dvama aoristima i dvama perfektima jer, rekli bismo, „aorist se vrlo često upotrebljava u pripovijedanju prošlih svršenih događaja, koji su se davno zbili“ (Jonke 1956: 180). U Nade Gašić stoji da su profoza „zato degradirali i dali mu šest meseci. Ali ni ih odsedil. Pobegel je u Švicarsku“ (NG: 11), u Hašekovu je izvorniku ovako: „Profousa za to degradovali a dali mu šest měsíců. Ale von si je nevodseděl. Utek do Švejcar“ (JH: I, 11). Razlika u prevodilačkim postupcima možda najzbijenije izlazi na vidjelo u Švejkovu početnom uzviku kad shvati da mu gospođa Müllerová govori da je u Sarajevu ubijen ne tamo neki Ferdinand, nego nadvojvoda Ferdinand prijestolonasljednik. Hašek piše: „Ježíšmarjá, vykřikl Švejk“ (JH, I: 9), Vračarević prevodi: „Jezus i Marija! – uskliknu Švejk“ (BV, I: 8), Jonke školski: „Isuse i Marijo! – uskliknu Švejk“ (LJ1, I: 10, LJ2, I: 9), a Gašić ovako: „Jezušmarija – uskliknuo je Švejk“ (NG: 9), s veoma razgovornom sraštenom invokacijom jezušmarija, ali s pripovjednim perfektom uskliknuo je, ne munjevitim aoristom uskliknu kao njezini prethodnici. Ipak, kad treba oponašati loš češki govornika njemačkoga, Jonke ne okoliša, nego oponaša loš hrvatski njemačkih govornika, npr. barunice von Botzenheim:

– Ceški fojak, topra fojak, kriplfojak pit tepferfojak, ceški fojak jako foljeti Austrijanci.

– Ja čitati sfe u novini, ja vam donesti papat, jesti, pušit, slatkiši, ceški fojak, topra fojak. Johann, kommen Sie her! (LJ1: I, 75, LJ2: I, 77–78)

Slično su to, na istome tragu riješili Boško Vračarević, prije Jonkea, i Nada Gašić, poslije:

– Češki soldat, topri soldat, infalid soldat, tapfer soldat. Ja frlo foljeti češki austrijanci.

– Čitala sve f nofini. Tonijela fam jesti, tuhan i slatkiši. Češki fojak, topri fojak. Johann, kommen Sie her! (BV, I: 79)

– Ceski fojnik, topra fojnik, kripl fojnik, tapfer fojnik, ja jako folim ceski Austrijanac.

– Ja čitala sfe u nofinama, ja fam donesla papat, jest, pusit, cucat, ceski fojnik topra fojnik. Johann, kommen Sie her! (NG: 81)

No uglavnom Jonke prevodi klasičnom knjiškom štokavštinom, koja uvelike zrcali onaj jezik koji je 1950-ih predavao. Ne kažemo to kao vrijednosni sud, nego neutralno s razumijevanjem konstatiramo. Jednako kao što bismo bez vrijednosnoga suda primijetili da je u prijevodu Nade Gašić kao jedan od načina mučenja simulanata ispao klistir, ostala je samo nejasna „uporaba sapuna i glicerina“ (NG: 71), premda se klistir dalje normalno spominje. U Jonkeovu prijevodu lijepo stoji „Klistir s upotrebom zasapunjene vode i glicerina“ (LJ1: I, 66, LJ2: I, 67), što je Hašekovo „Klystýr, při použití mýdlové vody a glycerínu“ (JH: I, 65).

Da se vratimo skripti: na isti neutralan način s razumijevanjem valja danas prići i njoj i jeziku koji je u njoj opisan. U proteklih se sedamdeset godina mnogo toga u nastavi suvremenoga hrvatskoga na zagrebačkome Filozofskome fakultetu promijenilo. Nabolje ili nagore, drugi će kazati, ali čini se da nam počesto promaknu ona temeljna znanja hrvatske gramatike koja je Jonke prenosio. Skripta ostaje dragocjen dokument tih prvih osamostaljenih početaka. Na tim počecima predavalo se da dativ, lokativ i instrumental od dva glase i dvjema i dvama (Jonke 1956: 116, Brabec, Hraste, Živković 1954: 101), stoga ona Jonkeova prijevodna sintagma „u tim će dvjema dijelovima...“ (LJ1, I: 215, LJ2, I: 226) nije omaška; koliko je tu kolebanja bilo i tko su bili korpusni uzori, može se pratiti u Maretićevim opisima sklonidbe broja dva (1899: 222–223, 1931: 187–188, 1963: 224–227). Iz skripte se najzad vidi da je Ljudevit Jonke bio sustavan predavač te da je na osnovi njegovih temeljitih predavanja mogla nastati ovako opsežna i obuhvatna skripta, koja je zapravo po svemu jezgrovita deskriptivna i normativna pa i savjetnička gramatika koju Jonke nije dospio napisati i objaviti ili je pak smatrao da je zbog njezine kompilacijske naravi u njoj bilo premalo originalnoga.

Priređivanje studentske skripte koja ima veliku filološku, kulturnu i dokumentarnu vrijednost, ali koja – posve je jasno – neće služiti za učenje izazov je s kojim se ovaj priređivač još nije susreo. Svako priređivanje traži neke odluke, ovakvo ili onakvo zadiranje u izvornik, makar na razini fusnote. U ovoj knjizi nije bilo lako odvagnuti – vjerojatno ni moguće – što je zapravo Jonkeovo, a što je Alerićevo. Alerićev je svakako popis ispravljenih pogrešaka na kraju skripte (str. 210–211), koji je dakako sav uvršten u tijelo teksta, no na njegovu je kraju opaska „Druge će pogreške čitalac lako i sam uočiti i ispraviti.“ E, tu smo već u dvojbi: što to čitalac nakon šezdeset sedam godina može uočiti kao pogrešku i čija bi to „pogreška“ bila, Jonkeova ili Alerićeva? Pa onda: treba li ju ostaviti kao dio dokumentarne patine i šarma studentske omaške, ili ispraviti bez komentara, ili ostaviti s komentarom? I gdje bi onda komentarima bio kraj i kakva bi oni smisla uopće imali? Primjerice na str. 6 skripte nahodimo latinski, grčki, staroirski, staronjemački, staroindijski, praslavenski, armenski i indoeuropski oblik riječi mati, mater, primjer koji uči vjerojatno svaki brucoš indoeuropeistike, primjer koji je Jonke mogao učiti od Ivšića ili čak naći u „Dodatku“ Brabčeve, Hrastine i Živkovićeve gramatike (1952: 243, 1954: 253). Posve očekivano svi su ti mahom rekonstruirani oblici zapisani u skripti manje ili više neprecizno. Priređivač si mora postaviti pitanje što bi se dobilo kad bi se ti oblici sad donijeli savršeno i što bi to „savršeno“ uopće značilo: transliteracijom uobičajenom 1950-ih ili onom uobičajenom danas? Zato nismo dotjerivali ni onih nekoliko mjesta na kojima se javljaju starogrčka tumačenja.

S druge strane u primjerku skripte kojim smo se služili neki su hrvatski naglasci očevidno dodani naknadno, nekom drugom rukom i olovkom, i što je najvažnije – ponad dugog jata zabilježeni su na „noviji“, jednosložan način, kojim se Alerić nije služio čak ni poslije kao suradnik „Plave“ gramatike. U takvim smo slučajevima stavili ipak „dvosložne“ naglaske.

Veća je izmjena i to što smo prezimena u skripti navođenih autora zapisali korektno, izvorno; imena smo ostavili podomaćenima. Drugim riječima, Franjo Bopp ostao je Franjo Bopp, ne Franz, ali su Dobrovsky, Miklošić i Vondrak postali Dobrovský, Miklošič i Vondrák. K tomu smo radi lakšega snalaženja načinili i kazalo imenâ i njihovih pokrata; to nam se činilo važno ponajviše zbog citiranih hrvatskih pisaca, kojima su prezimena pokraćena. S druge opet strane nismo se davali u popravljanje citata; pažljiviji čitatelj i bolji poznavatelj književnosti prepoznat će da pojedini stihovi nisu savršeno preneseni, a da nekima relativno poznatima nije naveden autor (padaju na pamet „nepotpisana“ mjesta iz Njegoševa Gorskoga vijenca).

Od ostalih izmjena spomenut ćemo ove: tekst je grafički dotjeraniji, poglavlja su numerirana, primjeri istaknuti i izdvojeni, u onim rečeničnima nerijetko je podebljan ključan dio, radi čitkosti stavljena je točka iza rednih brojeva pisanih rimskim brojkama (1950-ih to nije bila navada), povišeni znak plus (+) za rekonstruirane, ishodišne, nepostojeće ili nepravilne oblike zamijenili smo uvriježenim asteriskom (*), ispravljene su samo očite omaške i previdi, i to onda kad ni na koji način ne utječu na dokumentarnost.

Interpunkcija je onakva kakva je u izvorniku, tek gdješto dotjerana, ali opet u skladu s izvornikom. Kao dašak izvornoga strojopisa ostavili smo i sve piščeve pokrate. Nismo uspjeli elegantno izvesti ono što je 1950-ih na pisaćoj mašini bilo moguće i jednostavno: precrtati slovo kao najavu ispadanja glasa u sljedećem koraku izvoda; u tim smo slučajevima dotično slovo podcrtali. Dosljedno Alerićevo bilježenje starih osnova načinom „-o osnove“, „-jo osnove“, „-s osnove“ i sl. dosljedno smo zamijenili znatno prohodnijim, čitkijim načinom bilježenja: „o-osnove“, „jo-osnove“, „s-osnove“ i sl.

Na kraju još samo velika hvala porodici Alerić, ponajprije Marku Aleriću, sljednicima Danijela Alerića, što su oduševljeno prihvatili objavu skripte; Mladenu Jonkeu, sinu Ljudevita Jonkea, koji je to također svesrdno dopustio; Marku Aniću, sinu Vladimira Anića, na dopuštenju da se unutar knjige objavi Anićev spomen-govor; recenzentima Stjepanu Damjanoviću, Jonkeovu studentu koji se sa skriptom družio na studiju, i Krešimiru Mićanoviću, vrsnu poznavaocu lika i djela Ljudevita Jonkea, na pozitivnim ocjenama; Lidiji Zubac, koja je stari strojopis sa svim njegovim začkoljicama prenijela u računalni oblik; Krešimiru Bagiću, glavnomu uredniku Stilistike; Draženu Karamanu, koji je knjigu složio i postavio na mrežu.

Zagreb, 1. ožujka 2023.

Vrela

BV = Jaroslav Hašek. 1929. Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskoga rata. Knj. I–IV. Prev. Boško Vračarević. Zagreb: Naklada zaklade tiskare Narodnih novina.

JH = Jaroslav Hašek. 1921–1923/2020. Osudy dobrého vojáka Švejka za světové války. Knj. I–II. Praha: Městská knihovna v Praze. [pristup: 7. siječnja 2023].

LJ1 = Jaroslav Hašek. 1953. Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata. Knj. I–II. Prev. Ljudevit Jonke. Zagreb: Zora.

LJ2 = Jaroslav Hašek. 1959. Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata. Knj. I–II. Prev. Ljudevit Jonke. Zagreb: Matica hrvatska.

LJ3 = Jaroslav Hašek. 1965. Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata. Knj. I–II. Prev. Ljudevit Jonke. Zagreb: Matica hrvatska.

NG = Jaroslav Hašek. 1996/2004. Doživljaji dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata. Prev. Nada Gašić. Zagreb: Globus media.

Literatura

  • Anić, Vladimir. 1980. [Riječ na ispraćaju Ljudevita Jonkea 19. 3. 1979.] U: Ljudevit Jonke 1907–1979. Spomenica preminulim akademicima. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 13–14.
  • Anić, Vladimir. 1989. [Govor o 40. obljetnici Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik.] Rukopis iz ostavštine Vladimira Anića, napisan i izgovoren vjerojatno prosinca 1989.
  • Babić, Stjepan. 1963/1965. Jezik. Drugo izdanje. Zagreb: Panorama.
  • Babić, Stjepan. 1993. Ljudevit Jonke (1907–1979). U: Gordana Crnković (ur.) 1993. Portreti hrvatskih jezikoslovaca. Zagreb: Hrvatski radio, 271–277.
  • Brabec, Ivan, Mate Hraste, Sreten Živković. 1952. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Brabec, Ivan, Mate Hraste, Sreten Živković. 1954. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Drugo, prerađeno i nadopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
  • Brabec, Ivan, Mate Hraste, Sreten Živković. 1961. Gramatika hrvatskosrpskoga jezika. Četvrto, prerađeno izdanje (Usklađeno s novim pravopisom). Zagreb: Školska knjiga.
  • Chomsky, Noam. 1957/2002. Syntactic structures. ’s-Gravenhage: Mouton. [Cit. prema: 2002. Second edition. With an Introduction by David W. Lightfoot. Berlin – New York: Mouton de Gruyter.]
  • Damjanović, Stjepan (ur.) 1998. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Monografija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
  • Esih, Ivan. 1932/1999. Kultura književnog jezika (Deset jezičnih zapovijedi). Nastavni vjesnik, Zagreb, XL (1931–1932): 191–196. [Cit. prema: Marko Samardžija (ur.) 1999. Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska, 42–48.]
  • Havránek, Bohuslav. 1932/2015. Zadaće književnoga jezika i njegova kultura. U: Vuković (ur.) 2015: 83–113.
  • Ivšić, Stjepan. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Prir. Josip Vrana i Radoslav Katičić. Zagreb: Školska knjiga.
  • Jonke, Ljudevit. 1935. Savremene češke pripovetke. Književni horizonti, Zagreb, II/4: 101–102.
  • Jonke, Ljudevit. 1936. Hašek i njegov Švejk. Savremeni pogledi, Slavonski Brod, II/11–12: 293–295. [Napis nam je nedostupan, NSK nema br. 11–12, dostupan nam je pogovor slična naslova iz 1953.]
  • Jonke, Ljudevit. 1946. Češki pripovjedači između dva rata. Republika, Zagreb, II/7–8: 636–646.
  • Jonke, Ljudevit. 1949. „Dikcionar“ Adama Patačića: Studija iz hrvatske kajkavske leksikografije. Poseban otisak iz 275. knjige Rada JAZU. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
  • Jonke, Ljudevit. 1953a. Jaroslav Hašek i njegov „Švejk“. U: Jaroslav Hašek. 1953. Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskog rata. Knj. II. Prev. Ljudevit Jonke. Zagreb: Zora, 455–464.
  • Jonke, Ljudevit. 1953b. O raznolikoj službi književnog jezika. Jezik, Zagreb, I (1952–1953), 4: 100–105.
  • Jonke, Ljudevit. 1956. Suvremeni naš književni jezik. Prema predavanjima prof. dra. Ljudevita Jonkea sastavio stud. fil. Danijel Alerić. Strojopis, 211 str.
  • Jonke, Ljudevit. 1961. Princip elastične stabilnosti. Telegram, Zagreb, II, 83 (24. XI. 1961): 2.
  • Jonke, Ljudevit. 1964. Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Nakladni zavod Znanje.
  • Jonke, Ljudevit. 1964/1986. Kratka gramatika hrvatskosrpskog jezika (za audio-vizuelni tečaj). Sastavio prof. dr. Ljudevit Jonke. Zagreb: Jugoton.
  • Jonke, Ljudevit. 1965a. Književni jezik u teoriji i praksi. Drugo, prošireno izdanje. Zagreb: Znanje.
  • Jonke, Ljudevit. 1965b. Osjetljivosti s prezimenima. Telegram, Zagreb, VI, 268 (18. VI. 1965): 2.
  • Jonke, Ljudevit. 1971a. Hrvatski književni jezik danas. Zagreb: Školska knjiga.
  • Jonke, Ljudevit. 1971b. Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Jonke, Ljudevit. 2005. O hrvatskome jeziku: U Telegramu od 1960. do 1968. Prir. Ivan Marković. Zagreb: Pergamena.
  • Jonke, Ljudevit. 2015. Rasprave i članci. Prir. Ivo Pranjković. Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 128. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Jonke, Mladen. 2007. O Ljudevitu Jonkeu iz obiteljskog sjećanja. Jezik, Zagreb, LIV/4: 149–155.
  • Katičić, Radoslav. 1967. Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.
  • Katičić, Radoslav. 1980. Ljudevitu Jonkeu – In memoriam. U: Ljudevit Jonke 1907–1979. Spomenica preminulim akademicima. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 23–32.
  • Katičić, Radoslav. 1986/2002. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Treće, poboljšano izdanje. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Nakladni zavod Globus.
  • Leskien, August. 1914. Grammatik der serbo-kroatischen Sprache. 1. Teil. Lautlehre, Stammbildung, Formenlehre. Heidelberg: Carl Winterʼs Universitätsbuchhandlung.
  • Mamić, Mile. 2008. U spomen Danijelu Aleriću. Jezik, Zagreb, LV/2: 78–80.
  • Maretić, Tomo. 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Štampa i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch).
  • Maretić, Tomo. 1924. Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati književnim našim jezikom: Dopuna Broz-Ivekovićevu »Rječniku hrvatskoga jezika«. Znanstvena djela za opću naobrazbu. Knj. VI. Zagreb: JAZU.
  • Maretić, Tomo. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Drugo izdanje. Zagreb: Naklada Jugoslavenskog nakladnog d. d. Obnova.
  • Maretić, Tomo. 1963. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Treće izdanje. Prir. Mate Hraste i Pavle Rogić. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Marković, Ivan. 2021. 70. obljetnica Katedre za hrvatski standardni jezik? U: Ivan Marković (ur.) 2021. Hrvatski jezik 1950-ih. Zbornik radova znanstvenoga skupa povodom 70. obljetnice Katedre za hrvatski standardni jezik, Zagreb, 13. XII. 2019. Zagreb: Stilistika, 45–105.
  • Mathesius, Vilém. 1932/2015. O potrebi stabilnosti u književnom jeziku. U: Vuković (ur.) 2015: 71–82.
  • Pranjić, Krunoslav. 1964/1985. Žargon – razaranje ili bogaćenje jezika. 15 dana, Zagreb, VII (1964), 9–10: 40. [Cit. prema: Pranjić 1985: 37–41.]
  • Pranjić, Krunoslav. 1965/1985. Suvremeni književni jezik – stvarnost različitih stilova. Pogledi i iskustva u reformi školstva, Zagreb, 1965, br. 1. [Cit. prema: Pranjić 1985: 9–26.]
  • Pranjić, Krunoslav. 1985. Jezik i književno djelo: Ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova. Treće, prošireno izdanje. Beograd: Nova prosveta.
  • Pranjković, Ivo. 2015. Predgovor. Ljetopis. Bibliografija. U: Ljudevit Jonke. 2015. Rasprave i članci. Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 128. Zagreb: Matica hrvatska, 9–41.
  • Samardžija, Marko. 1990. Ljudevit Jonke. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • Saussure, Ferdinand de. 1916/1922. Cours de linguistique générale. Publié par Charles Bally et Albert Sechehaye avec la collaboration de Albert Riedlinger. Seconde édition. Paris: Payot.
  • Silić, Josip. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.
  • Šoljan, Antun, Ivan Slamnig. 1955. O šatrovačkom. Krugovi, Zagreb, IV/1: 82–86.
  • Težak, Stjepko, Stjepan Babić. 1966. Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i druge škole. Zagreb: Školska knjiga.
  • Težak, Stjepko, Stjepan Babić. 1973. Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika za osnovne i druge škole. Šesto, prerađeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
  • Vuković, Petar (ur.) 2015. Jezična kultura: Program i naslijeđe Praške škole. Uredio, preveo i uvod napisao Petar Vuković. Zagreb: Srednja Europa.