Neodređenost u »Specijalnim izaslanicima« Antuna Šoljana

1. Uvod

U analizu Šoljanove pripovijesti Specijalni izaslanici krenut ćemo gledajući na stilistiku kao heterogenu i smještenu „na susretištu lingvistike i književnosti“ (Molino, 2006: 293) bez nostalgije i bez namjere da ju se gura u stanje njezine „predteorijske nevinosti“ (Eagleton, 2005: 11). Jasno je kako je nemoguće napraviti skok u interpretativnu djelatnost te skok s „dijelova“ na „cjelinu“, kao što to pokušava Samardžija 1984. na kraju svoje stilističke analize Šoljanova romana „Drugi ljudi na mjesecu“, bez da uvidi budu uvelike određeni različitim tipovima predznanja. Teško je, na kraju krajeva, odvojiti i odabir jezičnih činjenica od određenih idejnih pretpostavki koje su tom odabiru prethodile. Upitno je također i koliko je moguće napraviti iskorak od jezične činjenice do cjeline djela bez da prije analize same jezične činjenice ne postoji već subjektivna misaona cjelina djela. Konkretnije: kako nakon uočavanja činjenice da se neodređene zamjenice u Šoljanovoj pripovijesti pojavljuju neobično često, protumačiti tu pojavu bez da se to tumačenje stvara u odnosu na postojeće, često reciklirane interpretacije i uvide vezane uz Šoljanova djela?

„Neobično“ je, u ovome kontekstu, ono što odstupa od norme, svojevrsni „otklon“ od svakodnevnoga jezika koji u lingvističkoj stilistici signalizira stilsku markiranost. Mnogo se u stilistici raspravljalo o takvoj definiciji stila koja se pojavila već kod Aristotela i nastavila zanimati mnoge stilističare kroz 20. stoljeće. Ono što je stilistički zanimljivo, kada se u ovome kontekstu govori o prozi u trapericama, jest svojevrsno obrtanje stilističke vrijednosti norme u odnosu na odstupanje. Samardžija, vezano uz Šoljanov roman Drugi ljudi na mjesecu, piše:

Tih je elemenata niske pretkazivosti u jezičnoj strukturi ovog romana toliko da, zapravo, nerijetko iznenađuje – ono što je običnije, češće, što je veće pretkazivosti. Pisac, očito namjerno, obrće tako uobičajeni odnosi između neutralnog („norme“) i stilski obilježenog u jeziku književnog djela („odstupanja“), zamjenjuje im uloge i (stilističke) vrijednosti. „Odstupanje“ postaje običnim i očekivanim, a afektivno neutralan standardni jezik doimlje se „odstupanjem“. (Ujedno, time su, i opet uvjerljivo, otklonjena sva nastojanja koja su išla za tim da stilistiku svedu tek na znanost o odstupanjima. Gdje je, kao ovdje, relativizirana relacija između norme i odstupanja, stilistika djelotvorno pokazuje da, budući lingvističkom disciplinom, ima znatno širi krug zanimanja od uočavanja i nabrajanja jezičnih „otklona“ (1984: 180).

Bez namjere da se dovode u pitanje zaključci o interesnom području stilistike, istaknut ćemo samo kako lingvostilistički dio našega bavljenja neodređenim zamjenicama, u skladu s već postavljenim pitanjem o pripadnosti toga stilogenog postupka stilu „proze u trapericama“, neće biti dio spomenute paradigme prema kojoj se „afektivno neutralan jezik doimlje odstupanjem“ tj. gdje je „relativizirana relacija između norme i odstupanja“ (Samardžija, 1984: 180) nego ćemo taj postupak promatrati u okviru „staroga“ odnosa između „norme“ i „odstupanja“. Drugim riječima, uporaba zamjenica ovdje će biti promatrana kao stilski obilježen dio teksta zbog toga što uporaba zamjenica u ovoj mjeri čini odstupanje od norme (za razliku od Samardžijina zaključka o tome kako su u analiziranom romanu često stilogeni upravo afektivno neutralni izrazi zbog očekivanosti „odstupanja“). Razlog je tome manje bogatstvo stilskih izražajnih sredstava nego što je to slučaj u romanu Drugi ljudi na mjesecu koji se zaista odlikuje „ludički(m) karakter(om) porabe jezika“ (ibid: 180).

Nije li korisnije usmjeriti se na sam interpretativni postupak čiji dio postajemo upuštajući se u tumačenje ili npr. na vlastitu sposobnost („literarnu kompetenciju“)1 proizvodnje značenja? Različiti „porazi“ interpretacije navode na to da se u potpunosti okrenemo kontekstualnim aspektima teksta te da se priklonimo „čitanju“ nasuprot interpretaciji. Ipak, u novije vrijeme u svojevrsnu obranu interpretacije staje Milivoj Solar koji u svojemu intervjuu za Vijenac tvrdi kako je književna kritika u zaokupljenošću vlastitim metodama izgubila kontakt s izvornim tekstom (1998: 16–17).

U našem pristupu neće izostati interpretiranja kojim ćemo nastojati barem dotaknuti spomenutu „cjelinu“, a neće izostati niti prebrojavanja jezičnih činjenica koje je svojstveno tradicionalnim stilističarima. Poslužit ćemo se i ponekim suvremenijim uvidima pragmastilistike, a neke će nas metode približiti i korpusnoj stilistici. Odabrani su oni pristupi za koje se činilo da mogu poslužiti u analizi ove pripovijesti što ne znači da neki drugi ne bi dali bolje rezultate. Cilj je bio, barem donekle, približiti se „interdisciplinarnom fleksibilno-inkluzivnom modelu“2 koji će nam pomoći da rasvijetlimo neke aspekte Šoljanova stila o kojima do sada možda nije bilo riječi, barem ne na ovaj način.

2. Neodređenost u Specijalnim izaslanicima

2.1. Detektiranje neodređenosti

Kada govorimo o zamjenicama,3 govorimo o morfološkoj kategoriji pa ćemo se shodno tome približiti morfostilistici. Ipak, kako je riječ ponajprije o zamjenicama „nitko, ništa, ničiji, nikoji, nikakav i nijedan“ (Silić–Pranjković, 2007: 133) koje se „mogu rabiti i u jednostavnim i u složenim, ali niječnim, rečenicama“ (ibid: 133), bitno je također ukazati na stilematičnost niječnih konstrukcija što nas približava sintaktostilistici. Obratimo pažnju na početni ulomak pripovijesti te na inkoativnu rečenicu koja se svrstava među „jake“ pozicije u tekstu. Ona gotovo manifestno započinje niječnom rečenicom:

Već davno nisam bio u ovoj kafani, rekao sam. Čini mi se da ja uopće nisam nikad ni bio ovdje, rekao je Mili. Nije ovdje loše, nije loše. Kao da smo to obojica rekli. To smo i mislili, manje-više. Rijetko se dešavalo da smo govorili ono što smo mislili. Ali ovog puta to nije bilo važno – nije mijenjalo ništa na stvari (Šoljan, 1987: 266).

Na mnogo mjesta u tekstu upečatljiva je i količina „upitnih“ zamjenica koje s neodređenima pripadaju tzv. prooblicima odnosno „interogativno-indefinitnim“ prooblicima.4 Iako se ponavljanje takvih oblika u ovome tekstu često ne može jasno ubrojiti među figure ponavljanja, spomenute zamjenice svojom prisutnošću i važnim mjestom u rečenicama znatno utječu na oblikovanje stila. Premda bi se i na planu pripovijesti u cjelini moglo govoriti o stilogenoj uporabi npr. zamjenice „ništa“ (na popisu je ključnih riječi5 ta lema na visokom 11. mjestu, odnosno po frekventnosti je na 23. mjestu u odnosu na 138. mjesto u referentnom korpusu), za detaljniju će analizu biti izdvojeni dijelovi teksta koji daju najviše razloga za vjerovati kako je uporaba spomenutih oblika stilogen postupak.

Za prva četiri odlomka, koji zbog opsežnosti neće biti citirani, podaci su sljedeći: po frekventnosti očekivano je prvi glagol „biti“, glagol koji je u referentnom korpusu prvi po frekventnosti. Nakon glagola „biti“ dolaze leme „da“ i „sebe“, a nakon toga, na četvrtom je mjestu neodređena zamjenica „nitko“. „Gdje“ je na sedmom mjestu, a osma je niječna čestica „ne“. Na popisu ključnih riječi zamjenica „nitko“ na samome je vrhu, dolazi odmah poslije glagola „biti“!

Dobar su primjer i sljedeća dva ulomka:

Sjedili smo gledajući u ništa, misleći u ništa. Šuplje smo sjedili u praznom prostoru, malo previše osamljeni, previše vezani obećanjima, i već smo pomalo počeli osjećati umor od vlastite visine. Ali trebalo je izdržati, trebalo je izdržati do samoga kraja. Pokušao sam se prisjetiti zašto, ali ništa mi nije padalo na pamet. Zašto pitao sam Milija. U ime čega? Za koga? Ali takva pitanja nisu palila kod Milija. Ne gnjavi, rekao je, što zašto? Ništa, ništa, rekao sam. Možda zapravo i ne treba izdržati do kraja. Možda se ne može izdržati. Možda zaista nema za to nikakva razloga na cijelom svijetu.

To su bile suviše defetističke misli, za moj ukus. Ne treba ih misliti ako se ne mogu izreći. Nismo ih smjeli jedan drugome izreći, jer smo jedan drugoga čuvali od takvih stvari. Samo kad bi nešto htjelo doći, kad bi se htjelo dogoditi, sve bi bilo lakše. Umorili smo se od izolacije. Ništa se nije moglo raditi. Nije bilo ničega. Što ćemo? pitao sam Milija. Mili nije znao i slegnuo je ramenima. Nije me briga. Nije ni mene briga. Nikog nije ni za što briga (Šoljan, 1987: 272).

Iako referentni korpus koji smo koristili nije u potpunosti prikladan,6 može nam poslužiti za okvirne zaključke o čestoći pojavljivanja spomenutih oblika. Naime, u navedena dva ulomka lema „ništa“ druga je po frekventnosti (s postavkom „fokusa“ na „uobičajenim“ riječima),7 odmah iza glagola „biti“. Ista je situacija i s popisom ključnih riječi. Na prvom je mjestu glagol „biti“, a na drugome zamjenica „ništa“, dok je „zašto“ na osmome mjestu te „što“ na devetome.

U posljednjem odlomku ove pripovijesti „ništa“ je na prvome mjestu na popisu ključnih riječi. Ovaj puta čak ispred glagola „biti“:

Svi smo stajali i čekali. Kavana je ušutjela. Konobari su se zaustavili ukočeno držeći pladnjeve s čašama. Nije se moglo učiniti ništa nego stajati i čekati. Mi nismo mogli učiniti ništa. Mi smo specijalni izaslanici kojima je izrijekom zabranjeno da uspostavljaju kontakte, da prihvaćaju tuđi način života da se miješaju. Nama nije ništa drugo preostajalo. Morate nas razumjeti, ljudi moji, ne možemo ništa. Stajali smo među zamuklim ljudima, uzdignuvši ruke, i čekali (Šoljan, 1987: 278).

Slijede još neki dijelovi teksta koji su zasićeni spomenutim zamjenicama, ali zbog maloga opsega nisu analizirani pomoću Sketch Enginea:

Osjećali smo se neugodno, s jedne strane jer smo centar pažnje, a s druge jer se opet od nas nešto očekuje. Što gledaju ovi ljudi? Pitao je Mili. Da im kažem da ne gledaju? Što hoće – da im kažem da ne očekuju ništa, jer mi nećemo ništa učiniti? Barem ništa naročito (Šoljan, 1987: 273).

Nismo nikome rekli da nam se ne da ići k njima, i da ćemo večeras biti tko zna gdje, i da se to nikoga ne tiče (Šoljan, 1987: 266).

Mi smo rekli, dvije rakije i limun. Bilo nam je drago da konobar nije ništa odgovorio. Da smo kod nas rekli dvije rakije i limun, konobar bi upitao, limun? Jer nismo nikad naručivali dvije rakije s limunom. Ovdje je sve drukčije, jer ovdje nismo nikada ništa naručivali (Šoljan, 1987: 266).

2.2. Neodređenost i „poopćavanje“

Još je jedno obilježje uočljivo u ovoj pripovijesti, a usko je vezano uz „neodređenost“. Krunoslav Pranjić, opisujući Andrićev stil, osvrće se na jednu tehniku koju primjećuje kao konstantu (2018: 470). Riječ je o „filozofijskim generalizacijama“ („poopćavanjima“) koje pojedinačne događaje ili iskustva podižu na razinu „općeg povijesnog ili životnoga iskustva te se doimlju kao toliko svevremenske da su gotovo vanvremenske istine, toliko panhistorijske da su kao ahistorijske“ (Pranjić, 2018: 473). Slična je pojava uočljiva i u Šoljana iako na potpuno drugačiji način. Ako i postoje tematske ili idejne sličnosti, Andrićeva aforističnost u Šoljana je potpuno izostala kao i složenost razrade filozofijskoga uvida (iako ni kod Andrića, kao što je to primijetio Pranjić, nema „filozofijskog ni ideologijskoga nazivlja“ tj. „metajezičnosti“, 2018: 473). Usporedimo primjer iz kronike Na Drini ćuprija koji izdvaja i Pranjić s dvjema rečenicama iz Specijalnih izaslanika:

O slavama i Božićima ili u razmazanskim noćima, sedi, otežali i brižni domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i najteži događaj njihova života, na »povodanj« [...] »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi toga naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća (81) (citirano prema Pranjić, 2018: 476).

Ne, rekao sam, naprosto ne volim raditi dok mi je dobro. Ni ja, rekao je Mili, ali nikad mi nije baš sasvim dobro. Nikad mi nije bilo (Šoljan, 1987: 268).

Iako je u Andrićevu primjeru prisutna neodređena zamjenica, Andrić se inače služi širokim dijapazonom „poopćavajućih sredstava“ (npr. „kao što to često u životu biva“ (Pranjić, 2018: 472). S druge strane, Šoljan svoj postupak gotovo uvijek ostvaruje zamjenicama i prilozima s neodređenim značenjem. Ako promotrimo odnos između ova dva stilska obilježja („neodređenost“ te „poopćavanje“) možemo primijetiti kako su ona usko vezana. Naime, nije pretjerano teško, pogotovo nakon Bhatova uvida, opisati odakle dolazi „neodređenost“ u zamjenica. Drugo je pitanje što se postiže gomilanjem takvih prooblika kojima se iskazuje kako govornik „sam ne osjeti da posjeduje dovoljno izvanjezičnih obavijesti o njihovim (zamjeničkim) referentima da ih može identificirati“ (Bhat, 2004 navedeno u Marković, 2012: 330). Kad se takvi oblici nižu, a pogotovo kad zauzimaju subjektnu poziciju, manjak obavijesti odnosno osjećaj nemogućnosti posjedovanja „dovoljno izvanjezičnih obavijesti“ postaje upečatljiv pa i izazovan u recepcijskom smislu.8 Nedostatak obavijesti, konkretnosti te određenosti stvara stanje u kojemu se događaji mogu smjestiti bilo kada, bilo gdje, u „uvijek“ i u „nikada“. Ali, relativiziraju se i druga, ne samo dimenzionalna značenja:

Samo kad bi nešto htjelo doći, kad bi se nešto htjelo dogoditi, sve bi bilo lakše. Umorili smo se od izolacije. Ništa se nije moglo raditi. Nije bilo ničega. Što ćemo? Pitao sam Milija. Mili nije znao i slegnuo je ramenima. Nije me briga. Nije ni mene briga. Nikoga nije ni za što briga (Šoljan, 1987: 272).

2.3. Nekoliko pragmastilističkih uvida

Unatoč tome što je naša uvodna rasprava završila svojevrsnim pristankom na arbitrarnost interpretativnoga postupka, pokušaj uključivanja nekih elemenata pragmastilističke analize može djelovati kao paradoks upravo zbog toga što ona pretpostavlja performativnost književnoga teksta nasuprot interpretativnoj težnji za dosezanjem „značenja“.9 Ipak, smatram da se taj paradoks može razriješiti već spomenutim inkluzivnim modelom koji bi prihvatio čak i interpretaciju sa svojom, u književnoj teoriji pomalo prezrenom, težnjom za značenjem. Možda bismo u tome slučaju morali prihvatiti kako djelo osim što „nešto čini“, ako i ne „znači“ nešto fiksno i dohvatljivo, onda barem pokušava nešto „značiti“, a čitateljska potreba za dohvaćanjem toga značenja ako i jest neiscrpna, nije beskorisna. Također, ako je „dopušteno“ prepustiti se zavođenju performativnosti diskurza, zašto se ne bismo prepustili i iluziji njegove konstativnosti?

Iako je performativnost poetskoga diskurza upečatljivija,10 činjenica da smo uočili brojnost upravo deiktičkih riječi navodi nas da spomenemo način na koji se tekst (u ovom slučaju prozni) uz pomoć njih smješta u izvanjezični konteks.t11 Pragmastilistička analiza Anere Ryznar koja se bavi Slamnigovom pjesmom „Kad mi svega bude dosta“ u ovome je kontekstu izrazito poticajna te bi nas mogla dovesti i do pretpostavki o stilskim ili pragmastilističkim konstantama pisaca „krugovaške“ generacije. Ryznar u Slamnigovoj pjesmi uočava kako deiktične riječi deautomatiziraju čitanje te stvaraju diskurz koji čitatelju „uskraćuje informacije koje su mu potrebne da bi se smjestio u ulogu lirskog adresata i do kraja imaginirao tekstualni svijet na koji se jezik pjesme referira“ (Ryznar, 2018: 266). Iako „neodređenost“ deiktičnih riječi u našem slučaju ne možemo povezati s potrebom čitatelja da se smjesti u ulogu lirskoga adresata, potreba za „imaginiranjem tekstualnog svijeta“ bliska je konceptu „neodređenosti“ koji vezujemo uz Šoljana. Ali, moglo bi se reći da, osim što sprječavaju čitatelja da konstituira svijet teksta u vremenskom i prostornom smislu te na taj način blokiraju automatizaciju čitateljskoga imaginativnog procesa, interogativno-indefinitni oblici u Šoljanovoj pripovijesti kategorijom „neodređenosti“ iznevjeravaju mnogo više od čitateljske potrebe za konkretnom prostornom i vremenskom smještenosti.

Može se ovakav deficit čitati i kao vrstu „delingvacije“ (v. Zuppa, 1989) povezivu s pripovjedačevom željom da se odupre svakoj vrsti „određenosti“ pa tako i svakom monizmu12 koji je u stvari „određenost“ podignuta na metafizičku razinu. Takav je otpor dio „otuđene“ pozicije krugovaške „klape“, pozicije pripovjedača Specijalnih izaslanika i njegova prijatelja Milija, „autsajderske pozicije suprotstavljene institucionalnom establishementnom mišljenju preskriptivnih normativa temeljenih na kolektivnoj ideji, protu čega su se „mladi gnjevni ljudi“ krugovaške generacije odupirali u ime individualne slobode i antitutorskoga diskursa“ (Milanja, 1992: 300). „Neodređenost“ se ovdje može čitati kao vrsta camusovskoga bunta, otpora svakoj vrsti građanske, pa tako i metafizičke „određenosti“, ali Milanja, vezano uz Šoljanovo pjesništvo, spominje još jednu posljedicu temporalne relativizacije, temu „odgode“. Ta nas tema vraća na razmišljanje o performativnim obilježjima zamjenica i uvide Anere Ryznar vezane uz Slamnigovu pjesmu (2018: 265).

Stalno izmicanje referenta i efekt nepredvidivosti značenja uočljivi su i u našem slučaju, ali ne toliko kad promatramo cjelovitu pripovijest koliko na manjem tekstualnom prostoru. Do odgađanja često dolazi na način da se ponavljaju interogativni prooblici tj. upitne rečenice nakon kojih slijedi odgovor u obliku indefinitnoga prooblika odnosno neodređene zamjenice. Dakle, „neizvjesnost“ značenja postignuta je, kao i u Slamnigovoj pjesmi, ali na nešto drugačiji način. U očekivanju stabilnoga referenta čitatelj biva „prevaren“ oblikom kojim se i dalje izostavlja obavijest odnosno izražava da „se obavijest ne želi kazati ili nije važna“ (Marković, 2012: 336). Postupak je vidljiv u već citiranim primjerima:

Sjedili smo gledajući u ništa, misleći u ništa (…) Pokušao sam se prisjetiti zašto, ali ništa mi nije padalo na pamet. Zašto? Pitao sam Milija. U ime čega? Za koga? Ali takva pitanja nisu palila kod Milija. Ne gnjavi, rekao je, što zašto? Ništa, ništa, rekao sam (Šoljan, 1987: 272).

Osjećali smo se neugodno, s jedne strane jer smo centar pažnje, a s druge jer se opet od nas nešto očekuje. Što gledaju ovi ljudi? Pitao je Mili. Da im kažem da ne gledaju? Što hoće – da im kažem da ne očekuju ništa, jer mi nećemo ništa učiniti? Barem ništa naročito (Šoljan, 1987: 273).

Samo kad bi nešto htjelo doći, kad bi se nešto htjelo dogoditi, sve bi bilo lakše. Umorili smo se od izolacije. Ništa se nije moglo raditi. Nije bilo ničega. Što ćemo? Pitao sam Milija. Mili nije znao i slegnuo je ramenima. Nije me briga. Nije ni mene briga. Nikoga nije ni za što briga (Šoljan, 1987: 272).

Jasno je kako su izaslanici „lišeni jasne predodžbe zašto bi zapravo trebali ustrajati i izdržavati u svojemu svetom poslanstvu“ (2005: 179), ali, kao što također ističe Biti, to je poslanstvo svjesno odabrano.13 Postoji možda i potreba za isticanjem vlastitoga položaja u tom ponavljanju oblika čija je obavijest jedino u tome da obavijest izostaje. Jer, ti oblici jesu u tekstu, a obavijest je mogla biti izostavljena i bez stalnoga upućivanja na to da je nema. Kao što je riječ o „frustriranju“,14 riječ je i o određenom forsiranju problema pitanja i odgovora. Gomilanjem retoričkih pitanja na koja pošiljatelj sam sebi odgovara neodređenim zamjenicama implicira se kako nije dovoljno jednom postaviti pitanje te samo jednom ukazati na nedostatak znanja. Zbog spomenute iterativnosti iz teksta se može iščitati neiscrpna potreba za postavljanjem pitanja makar konkretan odgovor uvijek izostajao. Možda je upravo ta potreba dio „svetog poslanstva“ zbog kojega je Šoljanovim likovima „zabranjeno da usvoje bilo koju vrstu pozitivna identiteta zasnovana na pripadanju“ (Biti, 2005: 179) i koji ih „tjera“ da ga „neodređenošću“ konstantno performativno potvrđuju.

3. Zaključak

Slične će se teme provlačiti i kroz kasnije Šoljanove romane, ali na stilski manje upečatljive načine. U Kratkom se izletu npr. upravo ta ideja eksplicira kroz sljedeće Rokove riječi:

Nikad nema ništa na kraju. Putovanje je važno; red, disciplina. Netko treba uvijek da vodi, a vodio sam slučajno ja. Čovjeku nema druge nego da se trudi; da učini najbolje što može. I da se na kraju, po bogzna koji put, uvjeri da nema ništa (Šoljan, 1987: 238).

U Specijalnim izaslanicima „neodređenost“ ako i jest na trenutke artikulirana, ona sigurno nije razrađena, pa ni u tolikoj mjeri koliko je to slučaj u Kratkome izletu. Ta je neodređenost konstanta postignuta stalnim obavijesnim manjkom koji je, pokušali smo dokazati, posljedica uporabe interogativno-indefinitnih oblika. To je ono što ova pripovijest „čini“, a Izdajice će joj po tom pitanju možda biti bliže nego kasniji Šoljanovi romani u kojima je slična ideja otvorenije formulirana, a na trenutke i argumentirana. Šoljanovi će romani pak „činiti“ neke druge stvari, vjerojatno čak na profinjeniji i suptilniji način nego što je to slučaj u ovoj pripovijesti. Specijalni su izaslanici neka vrsta traženja, gotovo eksperimenta15 s obzirom na to što treba reći, što „prešutjeti“, a što „prešutjeti“ naglas. Ali, upravo nam takva mjesta pomažu da slična obilježja lakše prepoznamo u stilu Šoljanovih kasnijih tekstova gdje ona neće biti toliko upadljiva nego će dobiti blaži i uravnoteženiji oblik.

Literatura

• Bandić, Miloš I. 1957. Dovoljno hrabra srca, dovoljno blage ćudi: poezija Antuna Šoljana. U: Književna kritika o Antunu Šoljanu: (1956–1997), priredio Branimir Donat. Zagreb: Biblioteka Zbornici. 117–125.
• Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.
• Biti, Vladimir. 2005. Gore i dolje u hrvatskome književnom zemljopisu: Antun Šoljan i krugovaši. U: Doba svjedočenja: tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi. Zagreb: Matica hrvatska. 173–190.
• Culler, Jonathan. 1980. Prolegomena To A Theory Of Reading. U: The Reader in the Text: Essays on Audience and Interpretation. Ur. Susan R. Suleiman i Inge Crosman. Princeton University Press. 46–66.
• Eagleton, Terry. 2005. Teorija i nakon nje. Zagreb: Algoritam.
• Garvanović Porobija, Đurđica. 2015. Od sporadičnih interdisciplinarnih iktusa do interdisciplinarna fleksibilno-inkluzivna modela. (Pristupljeno: ožujak 2020.)
• Hunston, S. 2006. Corpus Linguistics. U: Encyclopedia of Language & Linguistics. Ur. Keith Brown. Boston: Elsevier. 234–248.
• Iser, W. 1972. The Reading Process: A Phenomenological Approach. U: New Literary History, 3(2). The Johns Hopkins University Press. 279–299.
• Jovanović, Neven. 2011. Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, FF-press.
• Katnić Bakaršić, Marina. 1999. Lingvistička stilistika. Budimpešta: Open Society Institute, Center for Publishing Development, Electronic Publishing Program.
• Katnić Bakaršić, Marina. 2015. Stilistika na raskrižju: kojim putem dalje? (Pristupljeno: ožujak 2020.)
• Marković, Ivan. 2012. Uvod u jezičnu morfologiju. Zagreb: Disput.
• Milanja, Cvjetko. 1992. Šoljanovo pjesništvo između egzistencijalizma i postmodernizma. U: Književna kritika o Antunu Šoljanu: (1956–1997), priredio Branimir Donat. Zagreb: Biblioteka Zbornici. 295–304.
• Molino, Jean. 2006. Za semiološku teoriju stila. U: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor. Suvremena francuska i frankofona stilistika. Ur. Krešimir Bagić. Zagreb: Naklada MD. 293–348.
• Pranjić, Krunoslav. 2018. Andrićiana: iz Andrićeve stilematike. (Pristupljeno: ožujak 2020.)
• Ryznar, Anera. 2018. Pragmastilistika lirske pjesme (Ivan Slamnig: Kad mi svega bude dosta). Fluminensia, god. 30 (2018), br. 2, str. 253–268.
• Samardžija, Marko. 1984. Jezična i stilska slojevitost proze u trapericama (na primjeru romana Drugi ljudi na Mjesecu). U: Književna kritika o Antunu Šoljanu: (1956–1997), priredio Branimir Donat. Zagreb: Biblioteka Zbornici. 157–182.
• Silić, J. i Pranjković, I. 2007. Gramatika hrvatskoga jezika: za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.
• Solar, M. 1998. Intervju. U: Vijenac, br. 110, 26. III. 1998, 16–17, razgovarala Vedrana Martinović.
• Stamać, Ante. 1997. O dvojčanim oprekama u romanu Drugi ljudi na Mjesecu. U: Književna kritika o Antunu Šoljanu: (1956–1997), priredio Branimir Donat. Zagreb: Biblioteka Zbornici. 454–459.
• Šoljan, Antun. 1987. Kratki izlet. U: Izabrana djela II. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. 175–251.
• Šoljan, Antun. 1987. U: Izabrana djela II. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. 266–279.
• Zuppa, Vjeran. 1989. Uvod u Šoljana ili prozaik pred problemom delingvacije. U: Književna kritika o Antunu Šoljanu: (1956–1997), priredio Branimir Donat. Zagreb: Biblioteka Zbornici. 215–230.
• Sketch Engine (pregled 22. 4. 2020).