(Stipe Odak. 2013. Trobojno bijelo. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić)

Nije neobično osvrt na pojedinu knjigu započeti njezinim naslovom. On nas uvodi u nadolazeće iskustvo čitanja, funkcionira kao ključ kojim se otvaraju vrata i ulazi u prostor teksta. Ipak, zadržati se na naslovu nije uobičajena praksa, tražiti od njega više no što nam on eksplicitno nudi gotovo je neprimjereno, analizirati ga kao što se analizira pjesma ili pojedini redak često se čini potpuno izlišnim. Međutim, ponekad se dogodi da nas naslov zatekne svojom snagom, izgovorimo ga i uvidimo kako isti nije tek početak umjetničke tvorevine, već je i sȃm umjetnost.

Sintagma trobojno bijelo, kojom je naslovljena prva pjesnička zbirka mladog, Goranom nagrađenog pjesnika Stipe Odaka, nosi u sebi jačinu koja čitatelja veže svojim zvukom. To dvostruko, eksplozivno b, pa tamno, poluotvoreno o ponovljeno četiri puta, intervokalno j uz vokale o i e koje daje „rastezljivost i širinu“, zajedno čine da izgovor ovoga naslova djeluje gotovo kao bojni poklič. „Glasovi u riječima nisu uvijek proizvoljno odabrani, već se glasovi i smisao često znakovito podudaraju“ (Vuletić 2005: 15). Pa tako zvučnost naslova odgovora slici koju on nosi. „Saussure [...] kaže da svaka riječ tvori centar konstelacije, točku prema kojoj konvergiraju mnoge druge riječi“ (Vuletić 2005: 20). Između ostalih govori o vezi s korijenom riječi. Vratimo li se na naš primjer, prva riječ koja proizlazi iz takve veze jest trobojnica. Dopustimo li si neznatno proširivanje značenja, slika koju nam naslov nudi jest stijeg. Iz te pak slike nastaje čitav niz asocijacija kao što su zemlja, posjed, težnja za njim ili borba za njega. Ako se na trenutak zadržimo na tom motivu, uočit ćemo nedosljednost na dvije razine, neku vrstu opozicije. Ne, doduše, provedenu onim pravilom koje ističe Jakobson, u kojemu „opozicija glasova preslikava neku vanjezičnu opoziciju“ (Vuletić 2005: 25) jer ovdje imamo dosljedno ponavljanje glasova u obje riječi, već opoziciju na semantičkoj razini. Prvo trebamo uočiti pojavu već gore navedenog glasa o. „Glasovi mogu materijalno prikazati svjetlost ili tamu (sinestezijom se visoki glasovi vezuju uz svjetlost, a niski uz tamu [...] sinestezija se širi i na tzv. prenesena značenja, pa se visoki/svijetli glasovi vezuju uz lijepe osjećaje [...], a niski/tamni glasovi uz ružne [...])“ (Vuletić 2005: 16). Postavlja se pitanje zašto je svijetla, bijela boja (nazovimo je bojom i ne ulazimo u fizikalne rasprave) kontaminirana glasom o (koji je, istina, srednji glas, ali njegov grafički, obli prikaz izdvaja ga iz oštrine koju vezujemo uz svjetlo). Svjetlina bijeloga jako se dobro predočava glasovima i i e, ali njihova je okolina „tamna“. Svijetli se glasovi nalaze ograđeni tamnima – bjelina u naslovu završava glasom o, bjelini također prethode čak tri glasa o. Predstavimo si svijetle glasove kao lirski subjekt, a tamne glasove kao njegovu okolinu, kao svijet u kojem se nalazi stiješnjen. On djeluje, vodi bitku sa svijetom (a bitka se vodi uvijek pod stijegom), neprestano tragajući za drugim Svjetlom – spoznajom, mirom ili božanstvom. Tumačenje ovog sklopa, naravno, vrlo je slobodno, ali autor je navodno mrtav i do njegova uskrsnuća ne moramo biti u strahu. Druga je opozicija neka vrsta paradoksa. Motiv trobojnog stijega (ustrajmo u takvom izvođenju) povezan je s bjelinom. Barjak koji predstavlja borbu i osvajanje, jednom riječju – dominantnost, oslanja se o boju koja je simbol predaje, posustajanja i pobijeđenosti. Iz toga proizlazi da će naš lirski subjekt biti pravi postmodernistički subjekt – onaj koji u sukob ulazi svjestan da će ga svijet nadvladati. A cijela ova duga rasprava i jest zbog njega (premda je još preostalo razraditi oštro i prijeteće r, zanemareno radi ograničenosti prostora) kako bismo kroz niz naizgled nebitnih detalja spoznali nositelja ove zbirke – ili 33 nositelja, ako ga tražimo u svakoj pjesmi. Ipak, ako teoretski i postoje u množini, kvalitativno se gotovo i ne razlikuju te funkcioniraju kao replike jednoga te istoga.

Dakle, o kakvom je subjektu riječ? „Svaka se semantizacija uvijek i nužno odvija unutar relacije subjekt-objekt, a to u posebnoj mjeri vrijedi za konstituiranje umjetničkih, odnosno svjetskih značenja. Pa tako možemo reći da se svijet umjetničkog djela temelji na odnosu Ja i stvarnosti (zbilje)“ (Užarević 1991: 105). Uzmemo li subjekt u našoj zbirci kao prvu točku ovog zamišljenog trokuta, te ga najprije izdvojimo iz konteksta u kojem se našao i promotrimo kao zaseban i neovisan konstrukt, uočit ćemo da imamo posla s izrazito osobnim, egocentričnim subjektom čije se vrlo naglašeno ja smješta u prostor svake pjesme. U pjesmama s jasno istaknutim adresatom javlja se on u najvećoj mjeri koju dopušta vrlo česta dijaloška forma. Naš je subjekt izrazito samosvjestan, drzak u svojim propitivanjima, sumnjičavi tragač za spoznajom, intelektualac čije je jedino oruđe i oružje – jezik – potpuno beskorisno u dosezanju cilja. On je u vječnom filozofskom kretanju (doduše kretanju u krug, ali ipak), željan je doseći bitak, zaposjesti obećanu zemlju – bijelu noć. Na početku svake pjesme svjestan je da će na njezinom kraju izginuti sva njegova nastojanja. Takav postmodernistički subjekt nalik je stjegonoši na bojnome polju – nema se čime boriti, no ipak predvodi borbu.

Nadalje, taj isti subjekt trebamo dovesti u vezu s objektom. Zanimljivo je uočiti da se u više navrata objekt i adresat poklapaju. Već smo konstatirali kako je objekt kojemu subjekt teži spoznaja. Pažljiv čitatelj može primijetiti kako se subjekt, kojega autor naziva Albert, obraća adresatu, zamišljenoj Marlen, na vrlo različite načine. Prije svega, na samoj površini tu se javlja jasan, ljubavni odnos koji kao takav možemo ostaviti nedirnut i ne sumnjati u njega. Međutim, uočavamo također da joj se subjekt vrlo često obraća i kao onoj koja je spoznala ili koja to barem tvrdi (Ti da si vidjela bijele noći?). Ona je antipod subjektu koji još živi u mraku nespoznanja. Marlen (opći adresat cijele zbirke) može funkcionirati i kao mudrost (evocirajući biblijsku pjesmu o Salomonovoj ljubavi prema mudrosti u kojemu se ona poistovjećuje sa zaručnicom). Onaj koji posjeduje mudrost, posjeduje i spoznaju. Na taj način adresat postaje objekt. Budući da je ljubavni odnos prekinut, neostvariv ili razvodnjen daljinom, emocionalnom ili fizičkom (na to nas upućuju pjesme koje u kontekstu one uvodne shvaćamo kao pisma), spoznaja nije moguća. Iz svega navedenog proizlazi niz nedosljednosti u kojima se briše granica između adresata i božanstva pa ljubavna pisma na mahove postaju molitve upućene spoznaji ili, budimo konkretniji, s obzirom na kontekst čitave zbirke, samome Bogu. Prvi se primjer takve promjene adresata (i možda najnelogičniji) javlja u četvrtom dijelu pjesme Zlatni oblak kada se unutar vrlo jasnog obraćanja javlja posve nemotivirana, kratka rečenica – Smiluj se. Vidimo, dakle, da adresata ove zbirke (premda je jasno da je svaka pjesma zasebna cjelina koja sadrži kako svoj subjekt tako i svoga adresata) ne možemo jednoznačno odrediti.

Treća stvar na koju Užarević upozorava u svojoj konstataciji o lirskome subjektu jest odnos Ja i stvarnosti. Nećemo se referirati na možebitnu izvantekstualnu stvarnost, nego ćemo se pozabaviti tekstom stvorenom stvarnošću ili zbiljom koju nam daje djelo. Odnos ćemo promotriti na ovome primjeru:

Ako staviš točke na vrijeme i prostor
dobit ćeš kocku. Tvoj otac bio je u pravu kada je rekao da je život kocka. Postoji
bezbroj mogućnosti, a samo je 6 osnovnih boja, i u pokretima ruku uvijek nešto
dobivam i gubim.

Spajanjem naizgled nepovezanih, udaljenih točaka i stvaranjem nove slike (ironično, preko dječje igre ili dječje zagonetke) prikazuje se sazrijevanje subjekta koji uočava pravilnost svijeta. Njegove opće zakonitosti, ali i njegovu monotoniju. Kocka također predstavlja i slučajnost, proizvoljnost postojanja ili sudbinu iz koje proizlazi dobra ili loša sreća. Unutar bezbroj mogućnosti (bezbroj načina bivanja u svijetu), postoji samo šest ishoda, boljih ili lošijih, ali univerzalnih, zajedničkih čovječanstvu. Zaključujemo da se naš subjekt ne izolira od svijeta, on se utapa u njemu i smatra se dijelom kolektiva – u tome se očituje njegova pripadnost svijetu. Odbacuje implicitno upisanu prijašnju pobunu i prihvaća autoritet (Tvoj otac bio je u pravu...).

Osim trojakog tumačenja lirskoga subjekta i sama je zbirka podijeljena u tri dijela: Bijele noći, Prljavo bijelo i Crno-bijelo. „Trojna struktura pretpostavlja razvoj, naznačuje moguću dramu unutar istoga. Ona istodobno može asocirati na teološki (raj, čistilište, pakao), mitološki (nebo, zemlja, podzemlje) ili filozofijski (teza, antiteza, sinteza) ključ“ (Bagić 2014). Premda simbolika brojeva nije karakteristična za suvremenu pjesničku produkciju, u ovoj se zbirci ipak možemo s velikom sigurnošću pozvati na nju. S obzirom na kršćansku podlogu na kojoj se gradi zbirka, broj tri shvaćamo kao Trojstvo, a broj pjesama unutar „Trojstva“ jednak je broju Kristovih godina provedenih na zemlji. Takva simbolika ne utječe bitno na tumačenje pjesama niti ih na bilo koji način mijenja, ali je taj kod ipak upisan u pjesničku zbirku kao cjelinu.

Jedna je od bitnih stilskih značajki i afektivnost koja je u zbirku inkorporirana indirektnim izražajnim sredstvima. Petar Guberina takva izražajna sredstva naziva „vrednotama govornog jezika“. „Vrednote govornog jezika jesu: intonacija, intenzitet, rečenični tempo, pauza, mimika, geste i kontekst stvari“ (Guberina 1967: 39). Dakako, bez obzira na potencijalni verbalni aspekt koji proizlazi iz obraćanja adresatu, ova poezija više pripada kontemplativnoj lirici negoli deklamacijskoj, stoga se na nju i ne mogu primijeniti svi navedeni elementi. Ali voljela bih izdvojiti prva dva – intonaciju i intenzitet. Oni se međusobno spajaju u imperativu na koji često nailazimo čitajući zbirku. Imperativ, toliko karakterističan za biblijske, naročito proročke knjige preslikava se u Odakovu liriku na gotovo istovjetan način. Imperativ podrazumijeva nemir, naredbu koja uvjetuje promjenu. Lirski subjekt zapovijeda ili mu je zapovjeđeno, ta se zapovijed ne osporava, ona je poruka u kojoj subjekt nastupa kao prorok. Uočimo to na sljedećim trima primjerima:

Ti da si vidjela Bijele noći?
Kako te samo stid ne susteže? Znaš li da riskiraš dušu tako? Ti ih nisi mogla
susresti, ako si i znala da postoje. Idi, skloni se negdje. Nauči neki sveti jezik i njime
isperi usta da te patnja zaobiđe ako ih nema. Mrmljanjem pokori gordost govora
kojem si podlegla, a postom tijelo. Možda te tako patnja zaobiđe ako ih nema. Ne
pričaj o bjelini. Otkidaj komad čista platna i to ponesi kao zakrpu na prsima ako
baš moraš.

Nizu imperativa u ovome dijelu pjesme prethode tri retorička pitanja koja, pravilno intonirana, sugeriraju nevjericu subjekta, štoviše njegov prezir prema heretičnoj tvrdnji. Imperativi su uvedeni kao uputa za okajanje grijeha, pa i sȃm leksik pjesme čvrsto je utemeljen na biblijskom leksiku. Istu stvar nalazimo i u pjesmi Vrijeme sječe, donosim je u cijelosti:

Izbrusite ovaj stol duboko,
pokretima brzim što sežu do drva.
Sastružite procjepe u laku
i rijetke komadiće obojene,
a onda otpušite ostatke staroga mene.

Rastavite mu ruke i noge,
prekalemite drvo da opet procvate,
ali nečim drugim ovog puta –
ranim voćem ili čistim plodom.

Gornju plohu obojite bijelo,
neka je potope ili zarobe –
u podnožje broda
ili u parket gostinjske sobe.

Treća stvar na koju bih htjela ukazati jest „značenjski imperativ“. Odnosno, ono što subjekt/prorok ističe da se mora dogoditi ili učiniti, ali nije izrečeno u standardom zadanom imperativnom obliku, nego nekim drugim glagolskim vremenom, najčešće futurom:

U tamni kraj sam ćeš kročiti,
u sebi probaviti njegov zrak,
u krvi osjetiti otrov njegovih riba,
i jeku stvorova čuvati u utrobi.
Samo tako strah može biti otjeran
i njegov žalac će se skloniti pred okom koje je vidjelo patnju.

U prva četiri retka futur vrlo lako možemo zamijeniti imperativom, a da zaključak koji iza njih slijedi ne izgubi smisao:

U tamni kraj sam kroči,
u sebi probavi njegov zrak,
u krvi osjeti otrov njegovih riba
i jeku stvorova čuvaj u utrobi.
Samo tako strah može biti otjeran
i njegov žalac će se skloniti pred okom koje je vidjelo patnju.

Stil kojim se Stipe Odak služi jedinstven je u odnosu na suvremenu poeziju, ali nimalo osobit ili inovativan u kontinuitetu književnog stvaranja pa se ova zbirka na mahove doima kao „opljačkani psaltir“. Javlja se čitav niz biblijskih referenci. Od onih nešto manje očitih izdvojit ću tek neke:

Vaše noge su noge svjetlonoša koji pronose luč nebesnika
(Iz 52:7)

Ili pak:

Rijeka izbaci iz sebe sve riječi što su prelazile površinu
i utopile se zbog manjka pouzdanja.
(Mt 14:22-34)

Također:

Pokraj putova gdje sam išao žive ljudi i skrivaju se
u kućama. Ne vjeruj im. Smrt se šeće po ovim fotografijama koje ti nosim.
(Izl 12:12-13)

Biblijske reference nisu vidljive samo u slikama i leksiku, već se pokušava imitirati i sȃm sintaktički ustroj pa tako nailazimo na stihove koji oponašaju Hvalospjev ljubavi:

Kada bih imao bezgraničnu moć,
da nevezan obzirom činim kako želim,
ništa od tog što bih stvorio ne bi bilo lijepo.
(1 Kor 13:3)

Smatram potrebnim naglasiti da aluzije na starozavjetne i novozavjetne tekstove nisu ravnomjerno raspoređene unutar cijele zbirke. Prvi je dio najzasićeniji, možda i stoga što povlačimo već prije spomenutu paralelu između njega i neba. Međutim, po toj vrsti intertekstualnosti ne zaostaje ni drugi dio za koji, ako prihvatimo da predstavlja ono zemaljsko, to ne bismo očekivali. Posljednji dio koji tematizira smrt bi zbog eshatološke teme mogao biti jednako bogat takvim konotacijama, ali one izostaju. Javljaju se tek u pjesmama Kolike praznine (gotovo zanemariv motiv Adama i Eve) i Paralaksa (pozivanje na Knjigu postanka). Možemo reći da je Odak u ovome dijelu zbirke „najčovječniji“ i da se njegov glas upravo ovdje najjasnije čuje.

U svakom slučaju, zbirka Trobojno bijelo neobična je i začuđujuća, ali hvalevrijedna pojava na hrvatskoj pjesničkoj sceni. Ona se snažno i vrlo uspješno odupire onome što Kirin u svome osvrtu naziva „najezdom stvarnosne poezije“ koja je, bježeći od patetike, pobjegla od emocije kao svoje suštine. Premda ćemo u zbirci pronaći i nekolicinu slabih mjesta u kojima Odak upada u klišeje (primjerice, pjesma Memor, s naglaskom na prvu strofu) i u kojima vidimo da autor nije imun na zamke koje mu postavlja izbor „poetike“, ove se pjesme ipak mogu smatrati hrabrim istupom iz suvremene kakofonije u, sad već toliko potreban, razgovjetan dijalog s čitateljem.

Literatura

• Bagić, Krešimir. 2014. Carstvo bjeline. Vijenac, 18. 09. 2014, br. 536.
• Guberina, Petar. 1967. Stilistika. Zagreb: Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
• Jeruzalemska Biblija, Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem“. 2004. Ur. D. Bonaventura, J. Fućak, A. Rebić. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
• Kirin, Miroslav. 2013. Obrazloženje za nagradu Goran za mlade pjesnike. U: Odak, Stipe. Trobojno bijelo. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić. Str. 119-121.
• Odak, Stipe. Trobojno bijelo. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić.
• Užarević, Josip. 1991. Kompozicija lirske pjesme. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
• Vuletić, Branko. 2005. Fonetika pjesme. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.