Stiloteka

Stilistička čitanja

Perspektivni nositelji hrvatske književne budućnosti

Kada je prije godinu dana objavljeno koji će hrvatski grad biti europska prijestolnica kulture, vijest o tome kako je u samoj završnici proglašavanja osječku kandidaturu ipak pretekla Rijeka dio je osječke kulturne scene primio na vrlo paradoksalan, ali za ovaj grad zapravo posve karakterističan način. Premda je Osijek bio posve ozbiljan kandidat, nemajući ni više ni manje pluseva i minusa u kandidacijskim rubrikicama u odnosu na Rijeku, pa imajući čak i potencijalnu prednost, u smislu značajnog geopolitičkog i multikulturalnog susjedstva sa Srbijom i BiH, susjedstva kojeg bi bilo dobrodošlo integrirati i projektom kao što je europska prijestolnica kulture, grad na Dravi je takav ishod doživio kao najbolji poraz koji mu se mogao dogoditi. Konačno proglašenje europske prijestolnice kulture nije u Osijeku dočekan kao negativan odgovor, nego kao trijumfalna potvrda s najviših i najozbiljnijih instanci svima onima koji su godinama za šankom ogorčeno besjedili kako je Osijek najkatastrofalniji grad za ikakvu kulturu. Sada su pak danima ozareno paradirali pola metra iznad zemlje po frekventnijim osječkim okupljalištima jer vječne interne osječke svađe o kulturi grada rezolutno su presuđene u njihovu korist priznanjem najviših europskih komisija.

Totalno drukčiji od drugih

Minus sapiens Zorana Roška roman je koji provocira isključivo radikalne recepcijske ocjene. To je roman čiji konceptualni program ima instaliranu najmoderniju zaštitu od onih spamovskih kritika i komentara što književno djelo brzopotezno detektiraju i razumijevaju u kategorijama jasnoga i nejasnoga, komunikativnoga i nekomunikativnoga, a u najambicioznijim slučajevima mimikrije služe se, primjerice, frazama o »padu pripovijedne dinamike u drugoj polovici romana«, »razvodnjavanju narativne napetosti« ili »iznevjerenoj vjerodostojnosti u transponiranju referentne zbilje«. Kritike i komentari s takvim tipom analitičkog instrumentarija i retoričkih alata za interpretacijsku deskripciju književnoga djela naprosto su razoružani već pred koricama Roškove proze. Štoviše, u ovom je slučaju irelevantno prosuđivati Roškov rukopis čak i u parametrima one estetike kakva je usađena u konvencionalnom građanskom osjećaju za lijepo jer ovome je autoru nekompromisna nakana ne biti snishodljivim prema notornim populističnim formulama koje bi zadovoljile konformizam čitateljske ugode.

Danas se samo (tekstom) putuje

»Ne skuplja se samo prostor, nego i čovjek«, napisao je Lewis Mumford u glasovitoj knjizi Pentagon moći – Mit o mašini. Kritizirajući tehnološku totalizaciju svijeta i zaludjelost ljudske vrste progresom, osvrnuo se i na čovjekov kult brzine u raznim aspektima egzistencije, uključujući, dakako, i putovanja. U ambiciji da se trenutno transportira s točke A u točku B kako bi kapitalizirao i vrijeme, čovjek u takvoj kulturi – poručuje Mumford – efikasno stiže na odredište, ali lišen iskustva. Paul Virilio će pak konstatirati da u današnjim uvjetima digitalne telekomunikacije svjedočimo donedavno nemogućem fenomenu statične mobilnosti, dok konvencionalno tumačeno putovanje gubi sve sastavnice koje su tu aktivnost činile prepoznatljivom i identificirajućom upravo kao putovanje. 19. stoljeće je, kaže Virilio, ukinulo razmak između vremena i prostora, dok se potkraj 20. stoljeća ukida odlazak, »a sve u ime pukog stizanja«, samo što sad – ističe Virilio – sve stiže k nama.

»Unutarnja leksikografija« romana »Ponornica« Skendera Kulenovića

Za sve izvorne govornike nekog jezika po definiciji možemo reći da znaju taj jezik. Oni poznaju njegovu strukturu, jedinice, konvencije i implicitne norme. Imaju intuiciju na osnovu koje mogu komunicirati na tom jeziku, tumačiti ga i na njemu biti kreativni u mjeri u kojoj im je to potrebno i korisno. Međutim, opseg u kome poznaju te pojave ograničen je iskustvom i potrebama pojedinih govornika. Budući da su iskustva i potrebe svih govornika različiti, možemo biti sigurni u to da govornici istog jezika ne poznaju svoj jezik u istoj mjeri. U. Eco (2004: 482) prokomentirao je da “dijete izvrsno poznaje materinski jezik, ali ne bi umjelo napisati njegovu gramatiku”. Razlike u širini poznavanja maternjeg jezika naročito su jasno vidljive u većem ili manjem poznavanju leksike.

Romani Jasne Horvat kao (post)oulipovski narativi

Osnovna teza rada jest da romaneskni diskurs Jasne Horvat korespondira s programskim načelima diskursa skupine Oulipo (Ouvroir de Littérature Potentielle). U radu se najprije podsjeća na odrednice Oulipoa (Radionice potencijalne književnosti), na njegove najznačajnije predstavnike te na složenost dekonstrukcije njihova konstrukcionizma. U romanima Jasne Horvat Az (2009), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012) prepoznaje se oulipovska perspektiva, ali i njezina autorska modifikacija. Potonje se prije svega očituje u činjenici da četiri navedena romana hibridnog karaktera (svojevrsni romani-projekti), ostvaruju tzv. ikonički tip konceptualizacije te tako dograđuju temeljna oulipovska polazišta. Uz ikoničke koncepte razmatraju se postupci osebujnih književnih permutacija i srodnih postupaka (generirani najviše iz matematke) prezentirani u navedenim romanima koji se dovode u vezu sa srodnim oulipovskim diskursima.