Regionalni identitet u čakavskom pjesništvu Istre 20. i 21. stoljeća (ili od »sirotice« do »krasotice«)

2007. u: Żurek, Piotr (ur.) 2007. Polska i Chorwacja w Europie Środkowej, ur. Piotr Żurek, Wydział humanistyczno-Społeczny ATH, Bielsko-Biała. (Osim sitnijih jezičnih i grafičkih ispravaka, rad se objavljuje u sadržajno neizmijenjenu obliku.)

Kad spominjemo termin konstrukcija, načelno pretpostavljamo i »konstruktora«, uglavnom u vidu neke ideje pokretačice i njenih provoditelja ili provoditeljica. Tako se »konstruktorom« nacionalnoga identiteta obično drži nacionalna ideja i njeni derivati, obično se poziva na 18. i 19. stoljeće i ustanovljivanje nacija u značenju u kojem ih poznajemo danas. Ovdje se neću zadržavati na tim promišljanjima, pa ni na mogućim prevrednovanjima takvih stavova.1 Kod regionalnih identiteta stvari stoje unekoliko drugačije. Njihovu identificiranju ili/i konstruiranju u temelju može biti ideja homogeniziranja i unutarnjeg integriranja u svrhu npr. prelaska u administrativno-politički okvir kakav je država koji, okvir, onda uključuje mobilizaciju na regionalnoj i etničkoj osnovi, bilo da konkretna regionalna jedinica stvara posebnu državu bilo da se želi priključiti nekoj postojećoj državi s kojom dijeli npr. povijesne, jezične i etničke veze. Taj drugi slučaj primjenjiv je na Istru odnosno promjenu njena državnog okvira iza Drugoga svjetskog rata međunarodnim priznanjem, a pazinskim odlukama već 1943. godine. No identificiranju i/ili konstituiranju regionalnih identiteta u temelju može biti i regionalni pokret i ideologija koji se pozivaju na subnacionalne identitete, a u većoj ili manjoj mjeri zastupaju preraspodjelu moći (političke i gospodarske) na razini regija kao subnacionalnih teritorijalnih cjelina (anticentralizam), kako navodi Banovac (1998, 249 – 262), a taj treći tip regionalnog postupanja dijelom je primjenjiv na neke sastavnice političkog i javnog diskursa u Istri iza devedesetih godina dvadesetog stoljeća, dakle nakon osamostaljenja Hrvatske.

Proizvodnja diskursa regionalnog izraza kulture (ili takvog u kojem se, između drugih, i regionalno izražava) može onda u manjoj ili većoj mjeri biti vođena idejom stvaranja platforme koja će nekom od tih tipova regionalnog postupanja biti od pomoći ili ga čak generirati, ali može i postojati relativno neovisno od konkretnih političkih ideja, a biti, ili ne, npr. naknadno instrumentalizirana u svrhu jednog od njih, katkada i posve drukčijega predznaka.2 I na koncu, može dobiti i određenu potporu (npr. u organiziranim oblicima: festivali, smotre, predstavljanja) od konkretiziranih političkih ideja na razini različitih administrativnih uprava (uglavnom lokalnih)3 koje će, prepoznajući svoj interes (koji ne mora biti jednak ideji organizatora konkretnog događanja) sufinancirati takve organizirane oblike ili čak ih i same organizirati.4

I na koncu, na mikrorazini, istupi kulturnoga regionalnog, ili lokalnog identiteta mogu biti i tip malih taktika otpora u de Certeauovom smislu: »(…) način korištenja nametnutih sustava predstavlja otpor povijesnoj zakonitosti stanja stvari i njegovim dogmatskih legitimacijama. Prostor mu pak preraspodjeljuje praksa poretka koji su uspostavili drugi; taj poredak on koristi barem kao prostor za igru, za manevriranje između nejednakih snaga i utopijska uporišta.« (Certeau, 2003, 69).

Problem regionalizma i govora o njemu u hrvatskoj kulturi dobro je uočila poljska slavistica Joanna Rapacka određujući ga kao stalni motiv diskursa o hrvatskoj kulturi: »Naime, ta kultura spada u one europske kulture za koje je regionalizam imao temeljno značenje i tijekom je mnogih stoljeća odlučno utjecao na način njihova postojanja. Ovisno o povijesnom trenutku i motrištu, uloga regionalizma mogla je biti vrednovana vrlo različito, pa ipak, na hrvatskom području najčešće je vrednovana u biti negativno. Proizlazilo je to iz uvjerenja najvećeg dijela hrvatskih kulturno-političkih elita da regionalizam predstavlja čimbenik zastoja i da je jedna od glavnih prepreka na putu oblikovanja općenacionalnog modela hrvatske kulture što su tijekom čitava 19. stoljeća – a u stanovitom stupnju i u 20. stoljeću – hrvatske elite smatrale najvažnijim ciljem svih društveno-kulturnih procesa.« (1997, 191). Ne moramo dugo tražiti da nađemo potvrde za autoričinu napomenu o izvjesnom zazoru od regionalizma u diskursu hrvatske kulture, ako je čak i književni povjesničar i kritičar koji je svoju knjigu naslovio upravo regionalnim odrednicama: Književnost Istre i Hrvatskog primorja, o regionalizmu, između ostalog (i onog s pozitivnim predznakom), napisao i: »U nas, gdje još nije ustaljen književni jezik i gdje još nisu posve raščišćeni književni pojmovi, može on (regionalizam, op. E. R.) biti i opasan, jer pogoduje vraćanju dijalekata u književnost i jer se pod njegovom zaštitom mogu u literaturu uvući i netalentirani diletanti« (Barac, 1968, 35).5

Nadalje, Rapacka regionalne kulture vidi kao one koje su dijelom funkcionirale i kao alternativa, a ne samo kao dopuna općenacionalnoj kulturi što je, prema autorici, u prošlosti dijelom proizlazilo i iz jasnije zacrtanih granica regionalnih kultura, a manje jasno zacrtanih granica prostora nacionalne kulture, ali i to da danas kad su ove potonje granice utvrđene »(…) imamo posla s preporodom regionalizama, premda to prividno ostaje u suprotnosti s jačanjem nacionalističkih tendencija.« (isto, 191), a to povezuje s pojavama na općeeuropskoj razini, odnosno dijelom i sa suprotstavljanjem europskom integracionizmu (za primjere uzima Italiju i Njemačku). Slično objašnjenje dat će i Brešić u zaključku svoje studije: Slavonska književnost i novi regionalizam: »Novi regionalizam, koji je u području ekonomije već uvelike zaživio, počinje zalaziti i u područje kulture, odnosno književnosti, a i jedan i drugi svoj su impuls našli upravo u agresivnome i zato sve zazornijem procesu globalizacije, odnosno nove univerzalizacije, pa se i ovaj, nazovimo ga, novi regionalizam može tumačiti kao svojevrsna reakcija na nj.« (Brešić, 2004, 109). Osim ponuđenog objašnjenja o novom interesu za regionalizam, Brešić dodaje i opravdanje zašto je on upravo u ovom trenutku u Hrvatskoj moguć i zašto, prema njemu, ranije nije bio: »Što se pak ta činjenica na svoj način poklapa s nekim političkim procesima koji su tek nedavno okončani unutar hrvatske nacionalne povijesti, a rezultirali su stjecanjem i političkoga, nakon 150-godišnje tradicije kulturnoga identiteta, govori koliko o karakteru te iste povijesti toliko i o bitno izmijenjenoj poziciji iz koje hrvatska književnost danas progovara, dok jučer – objektivno – to još nije mogla.« (isto, 110). No tu nije toliko riječ o tome da nije mogla progovarati jer je bilo autora (npr. Zvane Črnja, o čemu više u daljnjem tekstu) u okviru hrvatske kulture koji su vrlo intenzivno zagovarali potrebu, a i djelatno je ostvarivali, iskazivanja i regionalnog i lokalnog identiteta uvijek u optici kako je ona za cjelinu zapravo dobitak, već o tome da je takav govor nerijetko nailazio ili na otpor ili na neprepoznavanje što se to zapravo hoće i zašto bi to bilo važno.

Danas interes za regionalizam i lokalizam pospješuje ne samo relativno pojednostavljeno shvaćanje lokalnih regionalnih identiteta kao odgovora na globalizacijske procese,6 već, prema Banovcu (2002, 181) i uočavanje i uspostava novih oblika življenja lokalizma i regionalizma – »novi lokalizam« kojemu su neke od osnovnih karakteristika: visok stupanj fizičke i mentalne migracije, fluidne i »pomične« strukture identiteta te dinamičnost u institucionalnim i organizacijskim rješenjima. Objašnjavajući nove oblike lokalizma kao kompatibilne s demokratskim okvirom globalizacije i integrativnim procesima koji se odvijaju u okviru Europske zajednice, Banovac će se pozvati i na Giddensovo određenje globalizacije pomoću lokalnog: »globalizacija (je) intenzifikacija društvenih odnosa u svjetskim razmjerima koja povezuje udaljene lokalitete tako da lokalne događaje određuju zbivanja u udaljenim mjestima i obrnuto« (prema Banovac, 2002, 182). No taj novoprobuđeni interes za lokalno i njegove nove oblike na razini socioloških i antropoloških proučavanja društva, s književnošću, barem s tekstovima u ovom izboru, nema izrazitijih razlikovnih poveznica, ponajviše zato što je književnost tu mogućnost intenzifikacije lokalnog i globalnog imala puno prije nego što su je uspostavili i društveni odnosi.

U ovom se radu želi na izabranim primjerima čakavske poetske prakse iz Istre u 20. i 21. stoljeću istražiti mijene u iskazivanju regionalnog identiteta, a te su mijene istraživane na odrednicama:

• jezika i kao izraza i kao tematske jedinice unutar pjesništva
• izražavanja prostora (krajolika, topografije)
• glavnih kolektivnih protagonista (kad se i koliko pojavljuju) i njihova statusa

Prva i najuočljivija regionalna odrednica dvadesetostoljetnog čakavskog pjesništva u Istri je upravo jezik tih pjesama. Međutim on je i onaj element koji tezu o konstrukciji homogenizirajućega regionalnog identiteta ujedno i najuspješnije podriva. Drugim riječima, da je u pozadini tog pjesništva bila čvrsta integracijsko-regionalna ideja vodilja, onda bi bilo logično pretpostaviti da će stvaratelji djela oblikovati na nekom, barem pokušaju, zajedničke čakavske koine prihvatljive svima u potencijalnoj, ovdje regionalnoj, samoidentifikacijskoj zajednici, no to se nije dogodilo.7 Posebno bi bilo za očekivati da se takav izbor npr. dogodio iza 1990. kao eventualni izraz na političkom planu naročito naglašena simbolskog identificiranja istarske posebnosti (pa onda i homogenizacijskih strategija u tom pravcu, usp. Blagonić, 2001, 135-144) u odnosu na nacionalnu cjelinu. Međutim, čak i jedini među istarskim pjesnicima koji je uspio ostvariti svoju čakavsku koine u zbirkama Libar od vrimena (1984) i Čovik na tin svitu (1990) D. Načinović, u tom razdoblju objavljuje zbirku upravo na lokalnom labinskom idiomu (Rhaspody in CA). Dakle zajednička odrednica svih tih pjesnika i pjesnikinja jest da su izabrali neki mjesni čakavski govor i tom dimenzijom nisu pokazali da im je razlog izbora bio unutarnjointegracijsko-regionalni (u smislu da se regija politička homogenizira u zahtjevu pred većom političko-administrativnom instancom i ostvari određenu samostalnost), ali identifikacijsko-regionalni svakako jest. No i u slučaju identifikacijskom-regionalnom razine i slojevi koji oblikuju razloge za izbor čakavice složeni su.

Kad Balota izabire rakljansku čakavicu za svoju zbirku Dragi kamen 1938. (pjesme su pisane uglavnom u razdoblju od 1930. do 1938., a drugo izdanje 1947. je dopunjeno), taj je izbor prije potaknut potrebom razlike unutar regionalnog teritorija nego njegova zajedništva. Ta razlika bila je politička (uostalom i njegovo izgnanstvo preko žice na Rečini koja je dijelila teritorij Italije, u čijem je sastavu Istra tad bila, i Jugoslavije, u koju je i on poput brojnih drugih pripadnika slavenskog i hrvatskog življa prebjegao), jezična, ali i socijalna i ucrtavala se na međi gospoda – težaki (o čemu više u dijelu teksta koji se odnosi na razinu protagonista), od kojih su ovi prvi imali u rukama sve poluge kojima su mogli izraziti elemente identiteta zajednice (koje su koristili i u svrhu privođenja drugih svom identitetu npr. promjenama prezimena),8 a drugi su na javnoj sceni, i to ne samo zbog nemogućnosti korištenja vlastita jezika9 već i deprivilegirana društvena položaja koji, doduše, jest bio povezan i s administrativno obvezujućim jezikom, bili posve bezglasni. Dakle kad Balota izabire čakavicu, izabire je upravo zato da ovim drugima dade glas. Metaforička slika tog davanja glasa najbolje se očituje u pjesmi »Sipe piva« (Balota, 1979, 77–78). Izgradnja tog lika, koliko god se njegovo pjevanje atribuiralo snažnim, slavnom poviješću ostrašćenim i vlastitom prošlošću ponosnim, počiva ponajprije na tome što je on tek jedan takav, a drugo, i identitetno bolnije, za takvim pjevanjem drugi mogući pjevači, članovi zajednice, i nemaju potrebe: »Drugi trudnik trudan u podne počiva, Sipe trudan u po boka piva.« (isto,77). Citirani stih tako u određenoj mjeri natpjevava intenciju autorskog glasa pa se naglasak sa Stipine izuzetnosti prebacuje na inertnost ostalih kojima uglavljenost u tešku svakodnevicu ne ostavlja mjesta za budnost, ni fizičku, a tako ni inu koja bi mogla iz takva položaja proizaći.

Črnjini razlozi za izabir čakavice u prvoj zbirci, onoj koju je objavio s Bostjančićem (1940) naslanjanju se na taj Balotin izbor, ali već za kasnije njegove zbirke razlozi su drugačiji. Naime, prva zbirka je objavljena u razdoblju kad je Istra još bila u sastavu Italije. Pazinskim odlukama 1943. godine Istra se pripaja Hrvatskoj.10

Kad bi razlozi za pjev na čakavici bili samo u službi konstrukcije regionalnoga etničkog identiteta koji je svoj izraz dobio i političkom potvrdom u novoj državi, otada nadalje i ne bi bilo veće potrebe za pisanjem na čakavici. Razlozi zbog kojih će Črnja i dalje pisati na čakavskom i pisati o pisanju na čakavskom i o odnosu provincija – središte ocrtavaju se dobro u rečenicama kojima 2005. Ivica Matičević prikazuje knjigu: Vinka Brešića: Slavonska književnost i novi regionalizam (2004): »Proučavnje jedne regije uvijek se obavlja s obzirom na postojanje drugih regija, odnosno s obzirom na cjelinu koje je proučavan regija sastavni dio. Strah od partikularizma, stvaranja književnosti u književnosti, pri tome je sasvim neopravdan i upravo paranoičan. Tomu nas uči čak i klasični strukturalizam, ako se samo malo pažljivije zagledamo u njegove postavke o definiranju jedinica nekog sustava.« (Matičević, 2005, 5).

Dakle, pisanje na čakavskom i pisanje o čakavskom, iako nas u ovom trenutku više zanima ovo prvo, u Črnjinom je slučaju zapravo i stalna borba s tuđim paranojama o partikularizmu, zatim predrasudama o provincijalizmu, pa na koncu i borba s neimanjem dovoljno razvijenog teorijsko-metodološkog instrumentarija (za čije razvijanje ipak jest potrebno postojanje nečeg što se, imenuje nejasnim, ali djelatnim pojmom: duh vremena koji će ga omogućiti) za opisivanjem problematike regionalnog identiteta. Taj duh vremena je, izgleda, konačno nadošao. To što trenutni duh vremena potrebu za takvim pretpostavkama utemeljuje na razlozima unekoliko drukčijim od onih Črnjinih ovdje nije presudno.11 Zanimljivo je tek uočiti da je Črnji važnost izricanja, pokazivanja i uviđanja jednog drugačijeg identiteta koji za cjelinu nije ugrožavajući, a za njegove konkretne participatore nije nipošto nevažan, bila jasna puno prije nego drugima. Ta je važnost dijelom objašnjiva i parafrazom naslova knjige M. Žic-Fuchs:12 znanje jezika je ujedno i znanje svijeta koje taj jezik uobličava, odnosno: »Znanje o svijetu trebamo vidjeti kao konceptualnu strukturu koja predstavlja govornikovo poimanje svijeta, poimanje perceptivnih, kulturnih i iskustvenih elemenata koji su nešto zajedničko samo jednoj jezičnoj zajednici koja ih leksikalizira i gramatikalizira na sebi svojstven način« (Pavlov, 2003, 70). Iz jasnoće te važnosti ostvarena je i institucija kakav je Čakavski sabor koja je okupljala i one malobrojnije koji su Črnjinu viziju razumjeli i one mnogobrojnije koji su intuitivno osjećali da im ona daje priliku za izražavanjem jednog od svojih identiteta. Zamjerke i pohvale koje će se Čakavskom saboru kasnije upućivati, kojima će ga se ili podržavati ili osporavati uglavnom će uračunavati onu komponentu koja se nadovezuje na nacionalno, odnosno onu u kojoj se nacionalno ostvaruje. Hvalitelji će tako u njemu vidjeti prednost nastavka dijela ideja zabranjena rada Matice hrvatske, a kuditelji, kojima je i rad Matice hrvatske bio zazoran, to isto samo s dijametralno suprotna gledišta. No među kuditeljima ili, možda još više, među neprihvatiteljima, naći će se i oni kojima svako isticanje nekog posebnijeg identiteta uvijek izgleda kao ugroza cjeline, ali i oni sa lepezom stavova koji izrastaju na osnovi snobističko-elitnih pozicija prema kojima se npr. isticanje ili tematiziranje nekog metropolskog kvarta ili birtije nikako ne mogu dovesti u vezu s isticanjem ili tematiziranjem nekog sela i njegove birtije. Iako sržne razlike zapravo nema. Takav je stav difuzniji, ali ne manje stvarna utjecaja na oblikovanje javnog mnijenja i on je vidljiv i u drugim sferama govora o književnosti.13

No vratimo se Saboru. On je po svojim dosezima iskoračio iz samo nacionalno gledana okvira, po sličnom principu po kojem je Balotin stih o izuzetnosti Sipina pjevanja nadpjevao značenje koje mu namjenjuje autorski glas. Odnosno Sabor je svojim aktivnostima zapravo djelovao kao utvrditelj samopouzdanja i samopoštovanja koje je, kako navodi J. Grbić: »Stoljećima (...) bilo uporište u brojnim promjenama i razvoju neke zajednice. Stoga se svaka zajednica mora definirati kako bi mogla vjerovati u sebe. Mora steći povjerenje u svoj identitet. Mora imati osjećaj afilijacije i kontinuiteta. To znači da mora imati svoj prostor, svoje ime, svoju tradiciju i kulturu, slaganje u pogledu zajedničkoga podrijetla, osjećaj istosti, zajedništva i pripadanja, pa makar i imaginarnoga« (1998, 181).

A tog samopoštovanja, samopouzdanja i povjerenja u vlastiti identitet jest nedostajalo jer se ono nije moglo steći samo promjenom granica i političkog sustava, pa ni samo promjenom jezika. Naime priključenje Hrvatskoj donijelo je Istranima mogućnost da konačno i na službenim mjestima progovore hrvatskim jezikom, ali taj hrvatski (ili tada hrvatsko-srpski) književni standardni jezik većini stanovnika ni bio ni blizak ni lak za učenje, što naravno nije neobično ni u primjerima drugih standardnih jezika.14

Ipak, ako zamislimo situacije u kojima u male seoske, ali i one veće gradske škole dolaze nastavnici s drugih govornih područja pred kojim su učenici i njihovi roditelji osjećali i strahopoštovanje, ali i zasramljenost svojim neznanjem jezika (na koje ih se stalno upozoravalo, čak i posve nepotrebnim mjerama: npr. da i izvan nastavnog procesa, dakle u slobodno vrijeme na hodniku ili školskom dvorištu ne mogu razgovarati lokalnim idiomom, dok su ti isti nastavnici sasvim neopterećeno govorili svojim lokalnim idiomima, uglavnom štokavskim, i u samom obrazovnom procesu),15 vrlo je lako uvidjeti da te situacije nisu pridonosile ni samopouzdanju ni samopoštovanju članova zajednice.16 Prije osjećaju da su se jednog problema riješili, više im se neće događati da ih se ne smatra jednakovrijednima zato što ne znaju ili se ne snalaze najbolje u talijanskom u administrativnim situacijama, ali hoće zato što sličnu nesnalažljivost pokazuju i u hrvatskom, iako su upravo po čakavici uglavnom sačuvali svoj hrvatski identitet. Taj osjećaj ponovnog suočenja s prezirom prema jednoj od najvažnijih sastavnica identiteta – jeziku morao je inicirati potrebu za ponovnim dokazivanjem da tom jeziku ništa ne nedostaje čak ni za oblikovanje tako suptilnih kategorija kao što je poezija. Vjerujem da je dobar dio pjesnika iz Istre iz srednje, sad već starije generacije, poput Rakovca, Sinčića, Pilata i drugih svoje razloge za odabir čakavskog našao i u potrebi takva dokazivanja. Djelovanjem Čakavskog sabora, nastojanjem da se i u školama počne intenzivnije govoriti o zavičaju koji onda podrazumijeva i govor o dijalektu kojim se zavičajnici služe, primjeri poput profesorice Ljubice Ivezić koja okuplja učenike u literarne družine i dopušta im da se pokušaju izraziti i na dijalektu uviđajući da to potiče njihovu kreativnost i smanjuje osjećaj manje vrijednosti, omogućuju začetak novog procesa prevrednovanja lokalnih i regionalnog identiteta iz položaja slabijih u položaj ravnopravnih. No naravno to je dug proces,17 i on očito nije bio dovršen ni do početka devedesetih i osamostaljenja Hrvatske jer da jest, onda neke pojave kako ih navodi S. Blagonić »uporabe simboličkog kapitala u političkom diskursu i načini regionalizacije kulture kao strategije učvršćivanja granice regije i pripadajućeg kolektivnog identiteta« (Blagonić, 2001:135) ne bi naišle na širi prihvat.18

Valja još samo reći da kad je jednom već bio započet proces izgradnje samopoštovanja i samopouzdanja na razini regionalnog identiteta, on je stvorio i takvu platformu prema kojoj je bilo moguće da pjesnici kasnijih razdoblja, iako je to dijelom primjetljivo već i u Črnje, izaberu čakavski i iz poetskih razloga. Kad kasnije Daniel Načinović, Tone Milovan i Drago Orlić budu ostvarili sonetne vijence na čakavskom, prvi u zbirci: Libar od vrimena 1984., drugi u zbirci Ure na placi 1993., a treći zbirkom Groti duša zrije godinu dana kasnije, sigurno će u razlozima za takav jezični odabir biti i nešto od npr. Prešernove potrebe da se gradnjom soneta pokaže da jezik na kojem se sonet oblikuje sposoban podnijeti težinu odabrana žanra, no taj razlog neće biti presudan. Načinović prvi i zasada jedini u poeziji stvara svojevrsnu čakavsku koine koja je uglavnom temeljena na govorima južne Istre i to u spomenutoj zbirci Libar od vrimena i zbirci Čovik na tin svitu (1990). Da je takvu izboru prvi razlog bio upravo književne provenijencije, a ne integracijsko-regionalni, svjedoči i to što će u nekim kasnijim zbirkama poput Rhaposody in CA npr. koristiti mjesnu labinsku cakavicu. Uostalom, u tom razdoblju upravo Libar od vrimena i po odnosu prema nekim drugim odrednicama regionalnog najbolje pokazuje da je važnost i regionalnog identiteta nešto što se ne mora posebno dokazivati, odnosno da lirskog protagonista te zbirke više ni najmanje ne brinu problemi identitetskog samopoštovanja i samopouzdanja, on ih drži samorazumljivima. Takva samorazumljivost identitetskog statusa u izboru pjesničkog jezika izvrsno je vidljiva i u zbirkama Nade Peteh: Uroki ruok (1988) i Hćeri Evine (2003), Roberte Razzi Štrigi, sanji i mirakuli (2002), Zdenke Višković Tanac joncići po kršine (1984) i, još prije Načinovića, u poeziji Branka Orbanića u zbirci Mali salmi z visokega (1979), o čemu će još biti riječi.

S druge strane, dok god je postojala potreba (u gdjekojih autora čini se kao da postoji i danas, iako je više riječ o nekritičkom naslanjanju na poetsku tematsko-motivsku tradiciju) identitetskog jezičnog potvrđivanja samopouzdanja, jezik je bio ne samo medij oblikovanja već i česti motiv pjesama u kojem ga se divinizira i mitizira uglavnom pozivajući se na njegovu starinu, činjenicu da je čakavski jednom funkcionirao i kao književni jezik hrvatske književnosti, što se ističe upravo u Črnjinim pjesmama npr. u: pjesmi Marulićev libar izravno se apostrofira nova uloga mlađe jezične sestre: »Ma grizuo dušo Ti/ meštri/hudoznanci, skončievajuć nan va te zajike slova/ samo gledaj jopet naši Istrijanci ta stari svieti libar pišo znova« (Črnja, 1988, 17), a na tu se vezu poziva i u pjesmi Dičnemu Marulu (Črnja, 1977, 16), nadalje te veze u dijakronijskom aspektu vezuju i prve tekstova začinjavaca i još starije tekstove glagoljaša npr. u pjesmi Spomen: »Az Az buki puče moj goloruki/ s pečaton tien popi stari i poete spomenik so veli zdiglli va našen zajike najlepčen na sviete« (isto, 17), ili s Gradišćancima, npr. u pjesmi. Gradišćanska Jačka ali tuoda se grie v Beč (Črnja, 1988, 57 – 62). Ta pjesma nosi posvetu Krleži, a druga jedna, Krleža va Žminje (isto, 41), izravno ga tematizira. I ta veza zapravo posredno slavi jezik regionalne provenijencije, ali univerzalnog misaonog dosega kako upotrebu čakavskog na teorijskoj razini višekratno opisuje sam Črnja, jer se neizravnom ilustrativnom citatnošću odnosi na Krležino uobličavanje Balada Petrice Keremepuha na kajkavskom. Odnosno ideja u pozadini takvih zaziva jest: eto ako nisu dovoljne ove dijakronijske veze čakavskog, pogledajmo što se u relativno novijoj povijesti može s jednim drugim jezikom kojem je status unutar cjeline podjednak.

Zapravo se tim iskazima regionalno identitetski potvrđuje ne po svojoj posebnosti od cjeline, već po svojoj vezi s tom cjelinom koju vezu, autorski glas stalno iznova naglašava, ali stalna potreba za naglašavanjem očitava se kao izostanak tog priznanja pa će tako čak i u pjesmi koja citatno upisuje Šimuna Grebla označiti i ovo vrijeme (u pjesmi se točno navodi sedamdeset i druga godina) kao ono u kojem nas »Još gone vrazi«, cijela strofa glasi: »I žakan munjeni /pred njin je uša. Vita, vita/još as gone vrazi/dragi glagolita« (isto, 47–48). Ta se veza istodobno naglašava kako bi se utvrdilo samopoštovanje i samopouzdanje participatora, ali i to kako bi ga, s druge strane, i predstavnici cjeline takvim uvažili pa ga onda i priznali u obliku u kojem se iskazuje. Upravo takva tematizacija jezika ono je što izražava i integracijsko-regionalne potrebe, ali u vezi s nacionalnim. Ujedno takva tematizacija pokazuje se i kao stalno traženje alibija za izražavanje jedne sastavnice regionalnog identiteta, a takva potraga govori više o nesigurnosti samih tražitelja nego o izostanku priznanja cjeline. Naime možemo postaviti pitanje bi li pravo na izražavanje takve identitetske sastavnice bilo smanjeno kad mu ne bismo mogli pronaći alibi u vezama s kanonski utvrđenom tradicijom? Odnosno bi li Črnja, i drugi uz njega, imali pravo pisati na čakavskom i da prije toga nije bilo Marulića na hrvatskom, da Krleža nije napisao Balade na kajkavskom, da je Matoš propustio katrene Hrastovačkog nokturna i da Nazora nije ponio furor čakavskog metra. Kad u najnovijoj svojoj zbirci Tone Milovan posvećuje jedan ciklus upravo kanonski potvrđenim autorima (počevši od Bašćanske ploče, a uključujući u taj kanon sad već i Balotu, usto i sporeći se s Nazorovom kontroverznom postavkom o čakavskom sadržaju i čakavskoj formi, koja je zapravo, doslovno shvaćena, i nesvjesno potpisivala i smrt jednog jezika i smrt identiteta koji se njome izražava), taj posvetni ciklus više neće izražavati potragu za alibijem, već šetnju postojećom književnom tradicijom, šetnju kojoj alibi nije potreban.

Pomalo uprošćeno mogli bismo reći da je za Balotino korištenje čakavice bilo nevažno postojanje ovih prethodnika u smislu alibija, on jezičnu tradiciju slična tipa upisuje tek na nekoliko mjesta i to kao dokaz suprotstavljenim protagonistima o istovrijednosti etničkog identiteta kojemu daje glas jer su oni »svojim zajikom umili kako se Boga moli« (Balota, 1979, 57) u drugom primjeru: »Dvi beside po našu« (isto, 47) ili u izravnom suprotstavljanju »njihove i naše beside« (isto, 51). Međutim u sva tri navedena primjera jezik se određuje posvojnom zamjenicom, ne i imenom. Neimenovani identitet je zapravo identitet pretpovijesne i pretpolitičke faze kakvo uglavnom i jest stanje protagonista Balotine poezije, neovisno o tome što su do trenutka Balotina pisanja u Istri već skoro jedno stoljeće postojale određene akcije u okviru procesa nastanka suvremene hrvatske nacije (usp. Šetić, 1993, 587–605). To se dobro vidi i u Rakovčevu Siku kosira (1980, 52–65). Kad u toj dugoj poemi pripusti glas protagonista, oni će svoje jezično oduševljenje domaćim biskupom Jurjom Dobrilom izraziti usporedbom, izostavivši bilo kakvo imenovanje: »Ter ti sinko, govoriš kako i mi« (isto, 36), a tek autorski glas poeme, koji funkcionira kao narator, dopušta si imenovanje: »libar hrvatski se štije« (isto, 36). Osim ovakvih primjera upotrebe motiva jezika gdje oni ostvaruju određeni kolektivni (ne)imenovani identitet, nakon, u pjesništvu, završene faze jezičnog identitetskog dokazivanja (ne, naravno i pokazivanja), motivi jezika bit će korišteni kao znakovi intimističkih odnosa, npr. u poeziji Z. Višković: »Kad vecer/legnen/ pomalo/da me ne cuje/šlovek ka mi tepli pusteljo/pošnen gonat po naše« (1984, 49). Imenovanje ili njegov izostanak u takvoj se situaciji ne čini važnim.

Iako se za potrebe ovog rada izbor čakavskog u poeziji promatra kao odrednica izražavanja i (ne)konstruiranja regionalnog pa se nabrajalo kako su pjesnici za svoj medij izabirali uglavnom lokalne idiome, valja reći i to da se time nipošto ne drži da je za izgradnju poetskog jezika svakog pojedinog autora ili autorice bilo dovoljno korištenje tek tog polazišta, odnosno da nisu stvarali nešto što bismo sa Stojevićem mogli nazvati nadvarijetetom, ali taj je nadvarijetet zapravo kompatibilan onomu što je poetski jezik na standardu u odnosu na sam standard. Od Stojevića naovamo koji je to jasno i nedvosmisleno pokazao,19 čini mi se da i nema posebne potrebe da se to naglašava ni kad je u pitanju poezija na dijalektima.20

U citiranoj, temeljitoj, studiji Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća Stojević pomak čakavskog (ne samo istarskog) pjesništva prema modernijem koncepcijama vidi upravo u smjeni mitheme majka-zemlja mithemom jezik-riječ, iako, prema autoru, ta zamjena nije uvijek svjesno provođena. (usp. Stojević, 1987, 281-284). Naravno da se takva zamjena može gledati prema logici unutarnjopoetičkog razvoja čakavskog pjesništva, ali iz rakursa regionalno-identitetnog izražavanja, ona je i posljedica mijena statusa regionalnog, barem u istarskih pjesnika.

Sastavnice regionalnog identiteta ogledaju se u jedinicama teksta koje se odnose na prostor, u što ulaze načini predstavljanja tog prostora, načini predstavljanja krajolika, njegova kontekstualiziranja, upotreba ili zaobilaženje toponima. Posebno se zanimljivom čini odnos krajolika, prirode, sela s jedne strane i grada s druge. U tom kontekstu Načinovićeva se poezija nameće kao crta razdjelnica. Do Načinovića istarska je čakavska poezija crpila svoje prostorne motive iz krajolika, prirode, prepoznatljive flore (više) i faune (manje) te materijalnih spomenika koje su prethodne generacije ostavile u baštinu. Grad je bio simbol zla, iz njega su dolazile tuđe naredbe, tamo su živjela gospoda i grad nije ulazio u obzor Dobra kojeg je zavičaj, regionalno znak. U Balote je to npr toliko izraženo da čak i motive drugih gradova (izvanzavičajnih) navodi tek da posluže kao suprotstavljeni zli reljef na kojem se dimenzija težačkog i domaćeg Dobra bolje ocrtava. Naglasak je tako jak da će npr. u pjesmi Muka Božja Kölnu, Rimu i Parizu osim dehumanizacije pridodati i deteizaciju, odnosno zanijekati im mogućnost vjerskog iskustva: »Tamo u velikin gradin, u Notre Dame na Seini/ u rimskin Sveten Petru, u kölnskoj crikvi na Rajni/ samo smo gledali kvadre, pope, ornate i zide, /ma oči tamo nikad ni puka ni Boga ne vide./ Bog se je zmaka iz crikve i poša je mež težake/ da š njima propet bude kod nove prilike svake.« (Balota, 1979, 40). Kultura i prostor grada, prema autorskom glasu Balotine poezije, prihvatljivi su samo ako ne mijenjaju one koji dolaze u doticaj: na tome će ustrajavati npr. u pjesmi Govore da nis fin (isto, 88) ili u portretu profesora Jože Rože, koji ne postaje protagonist pjesme po širini svojega znanja »Ritko je ki kako on više naučija«, nego po tome što ga to znanje nije nimalo (kako tvrdi autorski glas) izmijenilo: »a manje prigrlija tujega nauka« i, naravno, i po svojoj nepovjerljivosti prema gradu: »Vajk je gleda na grad kako nevirni Toma«. (isto, 81). Ni u jednoga pjesnika poslije Balote grad ne zadobiva tako negativnu simbolsku snagu, ali ga nijedan (do Načinovića) ne uspijeva ni prihvatiti. S druge strane Črnjin autorski glas gradu ne upućuje esencijalne zamjerke, odnosno grad u Črnjinoj poeziji nije loš sam po sebi (kao u Balotinoj), koliko po tome što ne priznaje, ne uvažava i ne prihvaća drugo i drugačije. »Va velen ljučken grade/ drugemu so dali konja« (Črnja, 1977, 32); »Grajani se rugajo:/ ži, / ži, /, ži; od tvojiega kanta /grjega pak ni.« (isto, 25). Mjera samopouzdanja regionalnog identiteta (ili/i osobnog koje uračunava regionalno) tako se u Črnjinoj poeziji pokazuje manjom nego u Balotinoj, što, dijelom, vjerojatno proizlazi i iz iskustva dvokratnog osjećaja poniženja ili prezira koje je regionalno onog tipa o kojem pjeva Črnja (čakavsko, hrvatsko) povijesno proživjelo (prvi put u srazu s talijanskom vladavinom, drugi put u srazu s nefleksibilnim nacionalnim uplašenim od partikularizma).

Zapravo iz te poezije koja prethodi Načinoviću (pa i neke koja mu je vremenom pojavljivanja paralelna ili koja se pojavljuje naknadno) čini se kao da regionalni identitet izražavan u pjesništvu ne uspijeva posve zaposjesti veće gradove u Istri, a posebno najveći među njima Pulu. Načinović svojim pulskim razglednicama, kodnim prebacivanjem njemačkog, talijanskog i čakavskog, dijelom i iluminativnim tipom citatnosti u odnosu na pučku makaronsku poeziju npr. »Wo gehen, so am Abend, svi ti naši brodi? So, am roten Abend, tutta questa gente'/ Ma, mi non so gnente… Bel tempo si spera! Ko ne škopja jopet nika nova gvera« (Načinović, 1990, 58), nadalje tematiziranjem gradskih običaja i zanimljivih gradskih oriđinala relativizira takvu polarizaciju i zapravo je ništi. Gradu je konačno dana mogućnost da bude dio Zavičaja, odnosno da ga regionalni identitet zaposjedne i u poeziji. Tako Načinovićevim Pulskim divertimentom šeću tri carska oficira, time se ujedno otvara još jedan motivski kompleks povijesnog: vladavina »Ka und Ka« ali sad ne više u bolnom uzviku Balotina protagonista o »dalekom caru od Jermanije« (Balota, 1979, 109), nego u jednostavnom i ravnodušnom priznanju da je taj prostor eto oblikovan i tom vladavinom, zatim tu se nalaze Ana i njen stari kapitan korvete koji zajedno igraju trešete na pulskom groblju te kratka povijest pulskog tramvaja. Grad je u Načinovićevoj poeziji prikazan kao zanimljivo mjesto u kojem slojevi različitih kultura i povijesno (promjene različitih vladavina) i istodobno (od središnjih do marginalnih slojeva) žive u skladnom suživotu. Svaka sastavnica (od »ispovraćanih lavandina« do nježne razglednice) stvara i izgrađuje smisleni svijet jednog prostora.

To je posve druga slika regionalnog prostora od onog koji nudi Balota: siromašni, težački kraj ribara i zemljoradnika, drage, škaljave trudne njive, puti, crlena zemlja, more, uvale, kras uvijek se osimboljuju etičkom dimenzijom dobra. No taj prostor crlene zemlje npr. u pjesmi Pramaliće (Balota, 1979, 28) ili isti sklop u pjesmi Roženice (isto, 46) funkcionira kao zamjena dijela za cjelinu koja je možda bliska autorskom glasu, ali stvarna rasprostranjenost te crlene zemlje odnosi se tek na dio regije. Čak i kad uračunamo njen metaforički dio, ona pokazuje svojevrsnu težnju konstrukcije prema kojoj bi se onaj dio na koji se ne odnosi morao jednako tako dobro identificirati sa slikom, kao i onaj dio koji ima stvarne reference što pokazuje da se konstrukcija regionalnog identiteta prema svojim subregionalnim specifičnostima odnosi slično kao što se konstrukcija npr. nadregionalnih cjelina odnosi prema regionalnim specifičnostima. Izrazi prostora u Balotinoj poeziji još su zanimljiviji u zamjenicama nego u imenovanjima, najčešća zamjenica kojom se ostvaruje prostor je upravo tamo: »Dom je naš tamo« (Balota, 1977, 59), »Večeras te tamo zvoniti nan zvona« (isto, 63), »tamo u istarskoj dragi« (isto, 28). To tamo predstavlja zapravo rascijepljenost i lirskog subjekta (u Balotinu primjeru, uostalom, izraziva i u pseudonimu autora: za književno stvaranje koristi pseudonim Mate Balota, znanstveni rad potpisuje pravim imenom Mijo Mirković), ali još više rascijepljenost prostora koji dijeli prije spomenuta žica.

Črnjina je poezija, što se dalo iščitati već i iz upotrebe motiva jezika, zapravo vremenski usmjerena, a ne prostorno. Kategorija vremena ostvaruje se i preciznim navođenjima vremena (npr.: »Trideset i devieto leto je bilo počelo« (Črnja, 1977, 32), a kategorija prostora uglavnom se upisuje imenima mjesta i to po značenju koje su ta mjesta već zaposjela u kulturi (Beram, Sv. Petar, Buzet, tek Žminj zadobiva pravo upisa po osobnom suodnošenju autorskog glasa). Važno je i to da su ta mjesta (npr. Beram, Sv. Petar u Šumi) upisana u kulturnu kartu ne samo regionalne već i nadregionalne cjeline ili barem povezane s njom. Tako se Sv. Petar upisuje po značenju koje u priskrbljuje Belostenčev boravak, a i beramske freske već su uspjele osvojiti određeno kulturalno značenje i izvan regionalnih granica.

Kad Črnja koristi jedinice flore ili faune, njima se uvijek citatno upisuju i sva značenja koja im je idiom na kojem Črnja piše već upisao: mažurana, jabuka i orah unose značenja iz usmenih lirskih pjesama – Zaspal Pave (Črnja, 1979, 15), Jabuka (isto, 20), a motiv magarca – Bezak na tovare, Tovar na spovede, Tovarski očenaš (isto, 51–53) – značenja iz usmenih kazivanja zajednice.

Prostor se u Črnjnoj poeziji personificira, a opisne jedinice uglavnom su imenice i zamjenice, a ne pridjevi: tako je kamenje naše i ima krepost: »kripeos našeh grout« (isto, 26) ; vrtovi, doline i brda – ljepotu: »Va njin je sva liepos ugrad, vali i vrhi« (isto); čestom upotrebom zamjenice »naše« prostor postaje nositelj, označitelj kolektiviteta (o čemu više u daljnjem tekstu).

Regionalni prostor u Rakovca, posebno u zbirci Sik (1980) i posebno u poemi Sik kosira (isto, 52–65) nadaje se kao onaj koji treba imenovati toliko detaljno i temeljito u nizovima toponima koje okuplja po njihovoj zvukovnoj sličnosti kako bi s jedne strane, ako ne drugim, a ono izraženim imenom imali prilike ostvariti svoj identitet. Inače Rakovac tom poemom na tematskom planu zasijeca duboko u prošlost Istre i provodi joj u motivskim krugovima povijest od vremena Histra i Ilira do sjedinjenja Hrvatskom, a grozdovi toponima funkcioniraju kao odmorište pjesme i kao znak sadašnjeg postojanja i stvarnog i simboličkog zaposjedanja prostora. Izraženim imenom osigurava se tom prostoru mjesto u povijesti, da više ni on ni njegovi stanovnici ne budu dionici tek »kratke povijesti duga trajanja« ili da se izmaknu iz »još-ne-povijesti«.21

Sinčićev prostor u Istri, prostor je granica odnosno kunfina, kako je i imenovana njegova zbirka objavljena iste godine kad i Rakovčeva. Granice su u njega simbol povijesno neuralgičnih mjesta, koje regionalni prostor ispresijecaju traumatski obnovljivim linijama koje se ponavljaju dijakronijski – povijesno u različitim vremenima i horizontalno – razdvajajući socijalne grupe.

Ništa od tih bolnih i u namjeri kolektivno potvrdivih prostora regije nema u pjesništvu Nade Peteh (Galant), Zdenke Višković, Roberte Razzi ili Branka Orbanića. Kod Orbanića u zbirci Mali salmi z visokega (1979) nema čak nijednog imenovanja prostora koje bi scenu lirskog događanja, doživljaja ili odvijanja moglo smjestiti u konkretan prostor, sve što se odvija odvija se na razini unutarnjeg sjedišta lirskog protagonista u nekom odnosu visoko – nisko ili malo (posve u skladu s izvrsno odabranim naslovom zbirke), koje protiskuje (protiskivanje je vidljivo i u asketskom pristupu riječima i stihovima) neizrecivo. Ali tom neizrecivom posve je svejedno gdje se odvija, zapravo ono uopće, osim po jeziku zbirke, ne zasposjeda regionalne prostore niti za tim ima potrebu. Takav manjak potrebe za zaposjedanjem regionalnog u nešto manjoj mjeri vidljiv je u zbirci Uroki ruok (1988), koja tematizira odlazeću ljubav, a regionalno se, više nego u prostorima, ostvaruje u iluminativnim upisima elemenata duhovne kulture (npr. predaja, pjesama, izreka, frazema i sl.) Kad se ipak upisuje prostorno, onda su ti krajolici i toponimi punjeni uglavnom osobnim suodonošenjem lirske protagonistice: »proti Krculon« (Peteh, 1988, 7); »Kako kat Kambenjak zaraste« (isto, 10); »tamo puot je za Čavle« (isto, 71); »a ni medvedon nieću aš ni va Vetve ih ni!« (isto, 86), nijedan od spomenutih toponima nema povijesne dimnezije, niti na nju računa, niti je želi oformiti (kao što to npr. čini Rakovac s nabrajanjem imena istarskih mjesta i sela). To je možda još uočljivije kod onih toponima koji sadrže izvjesnu povijesnost, ali ih lirska protagonistica naglašava uvijek i isključivo u intimističkom značenju, poput npr. Učke: »I tega jutra sviet je finjieva pod nogami Učke« (isto, 13); »kat rigvart ot mraznega jutra/ i ćutene svetljavini zat Učki/ nis prebolela,« (isto, 59), »Z drugega kraja Učki/ so oblak zgliedali zlatni.« (isto, 96). U navedenim primjerima Učka ne ulazi kao motiv sa značenjem zemljopisne razdjelnice regije, niti se referira na svoj najpoznatiji književni lucidarski upis: »Vaspet je jedna vlast« (koji koriste npr. Načinović22 ili Kalčić),23 ne ustanovljuje se kao točka važna za neki oblik kolektivnog identiteta, već isključivo kao crta razdjelnica (ne)mogućnosti ljubavne odiseje lirske protagonistice u konkretnoj zbirci. Upisuje se samo u osobnu povijest, prema njoj i dobiva značenje.

Ljubav, naglašeno erotsku, tematizira i zbirka Zdenke Višković, pa će i njezin regionalni prostor biti prostor erotizirane simbolike uvijek ženskog predznaka, a regija će se imenovati jednostavno: »nevestica od mora« (Višković, 1984, 64). Sličan je pristup vidljiv i u poeziji Roberte Razzi (2002).

Ujčićevo oprostorivanje regionalnog upisuje se opet u zemlju (i to unekoliko opovrgava jednu jedinicu topografske distinkcije književnoga sjevera i juga koju je izradio V. Brešić, gdje je zemlja tematska odrednica sjevera (Brešić, 2004, 104–106)). Zemlja je kod Ujčića ultimativno središte i odredište čovjeka, a jačina veze izražava se najjačom zemaljskom vezom u kršćanskom svjetonazoru (koji je u temelju svih Ujčićevih zbirki), a to je ona ženidbena: Z zemljuon uženjen (1986, 34). Možda upravo naslovna sintagma to najbolje oprimjeruje, naime čakavski, pa tako i pazinski njegov idiom na kojem Ujčić piše, poznaje i mogućnost akuzativa u ovoj sintagmi: dakle mogao je napisati i za zemlju oženjen, time bi, k tome, na eufonijskoj razini riješio poluglas i stanku između z i zemljuon. No, instrumental je padež sredstva i društva, a zemlja ovdje doslovno figurira i kao sredstvo i kao društvo. Zemlja kao sredstvo iskazuje svoju uobičajenu materijalnu pojavnost (obradiva površina), zemlja kao društvo mitska je projekcija zemlje matere, utoka i istoka svakog bivstvovanja (zbog ženidbene projekcije u tom se smislu nadaje i zanimljiv psihoanalitički problem, ali neću se na tome zadržavati), judeo-kršćanskoga poimanja »iz praha si i u prah ćeš se povratiti«, težačkoga mentaliteta zemlje prijateljice. S druge strane, iako sam rekla da ta veza unekoliko opovrgava topografsku distinkciju sjevera i juga na razini Hrvatske, ona je ujedno potvrđuje na mikrorazini Istre, jer će sjevernjaci ili pjesnici iz unutarnje, nemorske Istre (vjerujem da iz pozicije poljskih čitatelja, a nerijetko i hrvatskih, sva Istra izgleda vrlo morski) intenzivnije tematizirati upravo aspekte zemlje, a oni obalniji upravo more i podneblje određeno morem i mediteranskijim ugođajem.

Ako smo do sada regionalni prostor vidjeli ili kao nevažniji, usputniji segment (npr. u poeziji Nade Peteh) ili kao onaj koji se utvrđuje u sebi, ne odnoseći i ne suodnoseći se na šire cjeline teritorijalne cjeline (npr. Ujčić, Sinčić) ili upravo obrnuto još ranije kod Črnje u stalnoj vezi (doduše uvijek preko povijesne dimenzije) sa širom, ali teritorijalno nacionalnom cjelinom zbirka Med i teran (1999) Drage Orlića, regionalno više ne upisuje u teritorij šire nacionalne cjeline, već puno veći nadregionalni.

Naslovna sintagma Med i teran dvostruko označuje regionalno. S jedne se strane u naslovu nalazi naziv regionalnoga pića (teran je puno više od mogućeg poljoprivredno-promidžbenoga znaka: leksem je punjen simboličkim nabojem teškoga rada, snage koju daje, prepoznatljiv je znak svim pripadnicima regionalnoga prostora, i znak po kojem je regionalni prostor prepoznatljiv drugima, između ostaloga i u turističko-marketinške svrhe), a s druge strane, ta sintagma regionalnu pripadnost smješta u širi prostor, onaj kojemu, po autoru, zemlja, prostor, područje terana pripada, a to je Mediteran. Dvostrukost pripadanja u cijeloj se zbirci očituje i na formalnom planu jer svaka pjesma funkcionira kao tijelo s repom, odnosno s kódōm ili zaključkom, grafički obilježeno znakom za and (&). Prva riječ iz sintagme med najavljenom prostoru, ovako izdvojena, priskrbljuje »slatku i lijepu« auru koju će zadržati i unutar korica zbirke: neovisno o tome što će oko lirskoga protagonista gledati i kakav god da će sadržaj predstavljati – temeljni moto je svojevrsna kalokagathijska optika: ono što je lijepo predstavljeno to je ujedno i dobro. Prostor u toj zbirci ne utvrđuje granice, ni povijesne, ni socijalne, ne uspostavlja razlike, već usisava motive i teme koje ga prelaze (od Kafke do jazza) i čini ih svojima s lakoćom koju omogućuje dovršeni proces identitetskoga potvrđivanja.24 Dovršen na razini čakavskoga pjesništva u Istri, ali dovršen i na razini Orlićeva vlastitoga poetskog rukopisa. Na toj razini dovršen je u sonetnom vijencu Groti duša zrije (1993), pohvalnom sonetnom vijencu čije magistrale otkrivaju ime kipara Josipa Diminića, ali sonetni vijenac jednako je oda i Diminiću, i prethodećim mu nepoznatim majstorima, i ljepoti zavičaja koju jednako zastupa »čista« priroda, anonimna kulturalizacija te prirode i poznato majstorsko kiparsko ime koje ju posvaja u svojim kreacijama. Odnosno prostor je upravo u toj zbirci dovršio hod od početnostoljetne »sirotice« Istre do svojega antipoda »krasotice«, pa će se u zbirci Med i teran već potvrđenoj i utvrđenoj »krasoti« moći uputiti i poneku ironijsku oštricu, još uvijek dovoljno tupu da »krasotu« ne opovrgne.

U članku Krajolik, identitet i književnost (1998) ulogu književnosti u oblikovanju nacionalnoga krajolika Svend Erik Larsen vidi i kao rastačuću i kao ustanovljujuću: »Zbog tijesnog odnosa između nacionalnog krajolika, nacionalnog jezika i nacionalnog identiteta književnost ima temeljnu ulogu kod uobličenja vizije nacionalnog krajolika i kod dodjeljivanja mu njegovih ideoloških funkcija. Međutim, književnost je nevjerna saveznica koja često rastače vlastiti temelj i onda kad opisuje, pa i slavi nacionalni krajolik. Po svojoj naravi, književnost razjedinjuje i čini dvosmislenima vlastite predmete pa ih stoga denaturalizira i historizira. Prvo književnost razdvaja dvije sastavnice nacionalnog identiteta – pojedinačni identitet od kolektivnog identiteta, i prikazuje nacionalni identitet kao puku inačicu mogućih spojeva pojedinačnog i kolektivnog kolektiviteta. Drugo, književnost se usredotočuje na značajke krajolika, ali i na strategije označavanja i sjećanja kojima ljudska bića određenom krajoliku pridaju povijesnost i identitet neovisno o ikakvom nacionalizmu. Treće, u književnosti je značenje unutar krajolika (tragovi prirodnih i povijesnih procesa zbiljski očitovanih u krajoliku) nerazdvojno povezano sa značenjem krajolika (projekcija stvaranja identiteta koju pripisujemo svojem okolišu, mogli bismo reći, krajolik uma). Krajolik nikada ne govori sam za sebe, prikazujući božju volju, prirodu ili bit nacije. On je integralni dio kontekstualiziranoga subjektivno-objektivnog procesa. Sinteza tih triju vidova jest uvjet odnosa između pojedinačno-kolektivnog identiteta i našeg okoliša – uvjet pripadnosti na razini koja je temeljnija od nacionalnog identiteta.« (1998, 90-91). Ako pridjev nacionalno u ovom poduljem citatu zamijenimo pridjevom regionalno, ta je ambivalentnost, naravno, vidljiva i u poetskim tekstovima koji su istraživani. No cilj je bio ukratko istaknuti najznačajnije mijene u predstavljanju prostora i krajolika, mijene koje su s jedne strane posljedica promjene statusa regionalnoga, a s druge, barem jednim dijelom, sukreatori tog procesa.

Na razini protagonista regionalno se intenzivno upisuje kroz dva njihova tipa:

1. kolektivni protagonisti
2. pojedinačni protagonisti kao sinegdoha kolektiva,

a treći tip:

3. pojedinačni protagonisti labavo su ili nikako (u smislu da se ta veza ne puni posebnim značenjem u tekstu) povezani s kolektivom.

Kolektivni protagonisti, kao što je moguće i pretpostaviti iz prvih dviju opisanih razina, bit će najzastupljeniji u Balotinoj i dijelom Črnjinoj poeziji. U Balotinoj poeziji bit će predstavljeni uglavnom u opozicijskim parovima: mi – vi, naši – vaši, što je dobro vidljivo u Balotinoj pjesmi: Božićni račun z gospodinon Benedeton (Balota, 1979, 56 – 58). Na tom je opozicijskom paru cijela pjesma i izgrađena, on se kroz pjesmu u različitim inačicama ponavlja 17 puta, a na koga se odnosi mi – vi, i nekoliko puta sinegdotsko ja – ti, imenovano je tek dva puta: mi pokrivaju šćave, vi – šjore: »Šjori ki pišu, robu prodaju i zapovidaju,/ šćavi ki sebi zalogaje od usta otkidaju«. Iako se u prvi mah može učiniti da autorski glas pristaje na pogrdni naziv šćavo pa ga koristi ili pounutrenjem pridatoga ili ironizacijom prema neutralnom šjori, to zapravo ne stoji, odnosno iz pozicije zamišljenoga protagonista, šjori je, doduše, nešto manje, ali ipak ironizirano (i to ne toliko po takvom značenju koje mu i sama pjesma priskrbljuje, već i po finoj ironijskoj distanci koja se tom nazivu pridavala, a još se gdjegdje čini i u svakodnevnoj komunikaciji, odnosno zamišljeni Balotin protagonist nikad se sa šjor ne bi obratio onome koga uistinu poštuje).25 Taj odnos ovdje ne pokriva, kao što ni u Črnjinoj poeziji neće pokrivati, odnos suprotstavljenosti samo po etničkom ključu: (Hrvata i Talijana), nego puno više po ključu socijalne suprotstavljenosti (doduše, ta socijalna suprotstavljenost u vrijeme koje pjesma (u)opisuje i jest bila omogućena po etničkom ključu).26 U tom svojevrsnom verbalnom (ob)računu s predstavnikom Drugih (šjor Benedetom), protagonist pjesme pokušava biti maksimalno pravičan: navodi kulturnu i materijalnu baštinu koju su jedni od drugih preuzimali i koristili (jela, imena ribe, alate, oruđe), ali posjedovanje moralne vertikale zadržava ipak na strani naših podcrtavajući to poentom u kojoj je predstavniku nas važnije poštenje, važnije i od golih egzistencijalnih potreba: »Šjor, sad šumaj, da budu računi čisti,/ ko san ja dužan, ja ću platiti, ko neću ni jisti« i velikodušnom gestom otpisivanja dugova vaših: »A ko si ti dužan, ne pitan te niš samo neka je mir.«

Ključni pridjev u predstavljanju suprotstavljenosti je upravo tuđi (tuji, ljučki) ili sintagma: za drugega. Naglasak na toj suprotstavljenosti bio je toliko jak da će Balota pjesmu o majci poentirati pristranošću ne samo ovoga svijeta u kojem je sve podređeno Drugome, već i samoga Boga:27 »i kad bi Boga molila, Bog bi druge pomoga.« (Balota, 1979, 60).28 U Črnjinoj poeziji učestaliji je ja-oblik, ali kolektivni protagonisti su u sporednim ulogama nerijetko prisutni preko zamjenica nas, naše, mi kojima se, kako je već bilo navedeno, predstavlja prostor, krajolik, ali i predmeti kulture, apstraktni pojmovi, dijelovi tijela i sl.: »sopieli so naše« (Črnja, 1979, 15), »Klešuć našo misal« (isto, 17); »Za sako misal slovo si nan stori« (isto, 18); »Ime naše propeto« (isto, 19); »Od našeh nuoh« (isto, 21), »Zemljo nan brižno šiba« (isto, 22), »si koreni našega trsa« (isto, 26); »Ma diši naš teran / kako čist dan / pokle dajža.« (isto), »Pijmo ga mi ki smo dugo« (isto, 27) itd.

U Balotinoj poeziji pojedinačni protagonisti sinegdoha su kolektiviteta u svojoj anonimnosti (Sipe (Balota, 1979, 77-78), majka (isto, 60), otac iz Dvi daske ( ili Foška (isto, 79 – 80)), sudbine svakoga /svake pojedinog/pojedine od njih, tekstualno su osvijetljeni dio mozaika zajednice. Pojedinačni protagonisti koji se pojavljuju kao sinegdoha kolektiva u Črnjinoj i Rakovčevoj poeziji obično se izabiru zbog svojih povijesnih i kulturnih zasluga (u Črnje npr. Mikula Gologorički (Črnja, 1977, 75 – 76), u Rakovca Juraj Dobrila (Rakovac, 1980, 36 – 38), ili se ističe snaga onih koji su se suprotstavili nakrivo posloženom svijetu: u Črnje će to biti npr. Baldo Lupetina (Črnja, 1977, 70–74), a u Rakovca npr. Matija Vlačić Ilirik (Rakovac, 1980, 31 – 35). I Črnja i Rakovac svaki svojega krivovjernika dovode u vezu s regionalnim identitetom, no Črnjin Lupetina svoju pravednost, moralnu ispravnost baštini upravo iz toga identiteta: »Istrija mane je na nogi vrgli /i va njie je moja domovina / Labin. / Ne poznamo undeka / svieca ni boga / kiega se more kupit za cekin.« (Črnja, 1977, 72).

Predstavljanje kolektivnih identiteta Istre u čakavskoj poeziji Istre u 20. stoljeću, posebno u Črnjinoj, Rakovčevoj i, kasnije, Ujčićevoj, nerijetko će uključivati i predstavljanje ili barem spominjanje subregionalnih identiteta: Bezake, Vlahe, Šavrine, Ćiće, Latine i dr. Njihovo navođenje uglavnom prati značenja (predrasude) predodžbe koja im namiru i usmena kazivanja, najbolje vidljiva u Črnjinoj humornoj pjesmi Bezak na tovare (Črnja, 51–52), u kojoj su Vlahi predstavljeni kao odlučni i tvrdokorni, slično tome i Kranjci, Latini kao financijski dovitljivi, a Bezaki kao naivci meka srca. Humanost, plemenitost, gostoljubivost, svojevrsno mirotvorstvo, otvorenost i prihvaćenje svih te, za razliku od prethodno navedenih isticanja buntovništva, posebno pristojnost, one su odrednice koje će u regionalni identitet upisivati Rudolf Ujčić, što je vidljivo u paradigmatskoj pjesmi Pridi, šlovek muoj (Ujčić, 1991, 5–7). Ta otvorenost i prihvatljivost svih »kigot si i ut kuotgot si // ut kega got plemena /i kega god semena« (isto, 5) u javnom (često političkom) diskursu pretvorit će se u isticanje regionalne multikulturalnosti, etničkoga i drugoga tipa suživota, otvorenosti i time posebnosti u nacionalnom okviru. Isticanje će, kao i svako isticanje, naići i na izvjesne otpore. Ne toliko otpore pozitivnom konceptu (čija je pozitivnost ionako više stvar življenja, a ne konceptualiziranja), koliko njegovoj vokabularnoj upotrebi u dnevnopolitičke svrhe (dijelom i zbog toga što je suživot29 postojao i funkcionirao i davno prije nego što ga je pragmatična politika počela isticati i svojatati) i, možda još više, ultimativnoj snažnoj pomodnosti koja ga prati, a sitni semantički otpor naći će mjesta u podrugljivoj kovanici »multikulti« korištenijoj u kuloarskom nego javnom diskursu.

No to već s poezijom, a posebno Ujčićevom, nema poveznica. Sa zadnjim (koliko mi je poznato) objavljenim pjesničkim ciklusom Drage Orlića Istrijanci (Orlić, 2004, 147–157) dijelom bi moglo imati. Naime, kad javni diskurs već jednom utvrdi (i, čini se, »preutvrdi«) i naglašava pozitivne aspekte regionalnoga identiteta (i samo njih), književni se tekst s tako »ljepotnom slikom« može početi i poigravati, možda i rugati joj se, dekonstruirati »ozbiljnu povijesnu priču« (pa i onu koju npr. nudi Pauletta, (2000)). Naravno, i ta književna ironična dekostrukcija u Orlićevu ciklusu nije u funkciji opovrgavanja priče, koliko olabavljivanja njene ozbiljnosti. Zapravo regionalni identitet osjeća se već dovoljno glasnim i prihvaćenim da mu se možemo i smijati.30 Pjesma Epulon – kralj Histra iz toga ciklusa (ironijski određena žanrom epa u podnaslovu: Junački povijesni ep ili štorija od prvega istrijanskega somelijera) alegorijski utvrđuje odnose regionalno – nacionalno, i rugalačke oštrice upućene ovom drugom u tom odnosu tek su za nijansu oštrije, a povijesne konstrukcije identiteta, pa tako i regionalnih, bivaju »objašnjene« slabostima onih protagonista koji su u nekom trenutku tu povijest mogli krojiti, odnosno Epulonov krah motiviran je nedostatkom vina: »Epulon, prvi istrijanski kralj /jeno malo depresivan prez kaplje od trsa / – zatuka je sam sebi mač u junačka prsa« (isto, 156).

No u kontekstu regionalnoga izražavanoga u poeziji, takve, pa i ironijske dekonstrukcije koje još uvijek računaju s kolektivnim protagonistima i njihovim pojedinačnim sinegdohama, nisu toliko jasni pokazatelji neproblematizirajuće prihvaćenosti regionalnog identiteta (odnosno samorazumljive i ne-neuralgične identifikacije) kao što je ona, puno ranije objavljena poezija npr. B. Orbanića ili D. Načinovića, Z. Višković ili N. Peteh u kojoj su pojedinačni protagonisti nikako ili labavo povezani s kolektivom ili je ta povezanost tek tanka nit na kojoj se ocrtavaju sveopći humanizam (kojemu je regionalni upis tek slučajni odabir (npr. Načinovićev pacifistički soldat koji okreće konja i odustaje od bitke po naputku Božanskoga glasa (Načinović, 1984, 13).

Zaključno bi se moglo reći da je konstrukcija regionalnoga identiteta u poeziji u Istri, i to na izabranim primjerima u njenom čakavskom odvojku, katkad slijedila i izražavala povijesne mijene, katkad ih ostvarivala, a najčešće se ponašala kao neposlušna kći u velikoj diskursnoj priči, čak i kad ju je tkala. No, takva mogućnost zaključka, osim zgodne (i ne osobito nove) afektacije s neposlušnom kćeri i velikom diskursnom pričom, nudi i dvije prepreke: prvo moglo bi se iščitati da je to razlikuje od drugih regionalnih i nacionalnih književnosti (što zapravo i nije istina jer je takvo književno ponašanje imanentno svakoj književnosti (vidi već naveden citat Larsena), a drugo: i sam takav zaključak svojevrsna je nova utvrditeljska konstrukcija. Proces identitetske izgradnje (koja računa s uporištima u samopouzdanju i samopoštovanju) istraživan na korpusu čakavske poezije u Istri u dvadesetom stoljeću prevalio je dug put od podnaslovne »sirotice« do »krasotice«. Predstojeća istraživanja mogla bi pokazati da je taj put vidljiv i u izvanpoezijskim tekstovima.

Izvori

• Balota, Mate (1979) Na crvenoj istarskoj zemlji. Izbor iz djela. Pula, Rijeka: čakavski sabor – Pula et al.
• Črnja, Zvane (1977) Izabrane pjesme. Split: Čakavski sabor
• Črnja, Zvane (1988) One dvi naranče. Opatija: Otokar Keršovani
• Galant, Nada (2003) Hćeri Evine. Žminj, Zagreb: Katedra čakavskog sabora Žminj, Naklada MD (1. zbirka pod prezimenom Peteh, vidi u daljnjem popisu)
• Kalčić, Slavko (1983) Roverski listi. Pula: Istarska naklada
• Milohanić, Tomislav (1988) Briskvin cvit iz bukalete. Poreč: KUD Joakim Rakovac
• Milohanić, Tomislav (1991) Kantunali. Rijeka: Izdavački centar Rijeka
• Milovan, Tone (1994) Ure na placi. Pula: Sv. German
• Milovan, Tone (2005) Tihi štajuni. Čakavske pjesme. Pula: Sv. German
• Načinović, Daniel (1984) Libar od vrimena. Rijeka, Pazin: Izdavački centar Rijeka
• Načinović, Daniel (1990) Čovik na tin svitu. Pula: Grozd
• Načinović, Daniel (2000) Rhapsody in CA. Labin: Matija Vlačić
• Orbanić, Branko (1979) Mali salmi z visokega. Pula: Istarska naklada
• Orbanić, Branko (1983) Ružmarin, Pula: Istarska naklada
• Orlić, Drago, Josip Diminić (grafike) (1993) Groti duša zrije. Čakavski sonetni vijenac. Poreč. Rivijera.
• Peteh, Nada (1988) Uruoki ruok. Žminj
• Pernić, Vlado (1979) Ubjačić. Pula, Buzet: Narodno sveučilište Buzet
• Pernić, Vlado (1990) Srhi. Buzet
• Orlić, Drago (1999) Med i teran. Poreč: Pučko otvoreno učilište, Errata corrige
• Orlić, Drago (2004) Istrijanci. Fantom slobode, 3, 147 – 159
• Rakovac, Milan (1980) Sik. Rijeka: »Otokar Keršovani« Rijeka
• Razzi, Roberta (2002) Štrige, sanji, mirakuli. Labin
• Ujčić, Rudolf (1980) Staropazinski viersi. Pula: Istarska naklada
• Ujčić Rudolf (1991) Pridi šlovek muoj. Pula: Libar od grozda
• Višković, Zdenka (1984) Tanac joncići po krsine. Pula: Istarska naklada
• Verši na šterni X. (ur. Mihelić, Mihaela), Poreč: Pučko otvoreno učilište Poreč

Literatura

• Andersen, Benedict (1990) Nacija kao zamišljena zajednica. Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Zagreb: Školska knjiga.
• Banovac, Boris (1998) Etničnost i regionalizam kao izvori identifikacijskih procesa. U: Čičak-Chand, Ružica – Josip Kumpes, Etničnost , nacija, identitet. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 249–262.
• Banovac, Boris (2000) Modernitet, prostor i konstrukcija identiteta. Revija za sociologiju, 3-4, 113–132.
• Banovac, Boris (2002) Otvorena pitanja europskog identiteta, U: Mežnarić, Silva, Etničnost i stabilnost Europe u 21. stoljeću. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo.
• Barac, Antun (1968) Književnost Istre i Hrvatskog primorja. Zagreb, Rijeka: Matica hrvatska Zagreb, Matica hrvatska Rijeka.
• Banovac, Boris (2002) Otvorena pitanja europskog identiteta, u: Mežnarić, Silva, Etničnost i stabilnost Europe u 21. stoljeću. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 173–185.
• Blagonić, Sandi (2001) Reciklirana prošlost i zaposjednuti simboli: strategije prisvajanja i produciranja identiteta u političkom diskursu u Istri. U: Tomizza i mi – susreti uz granicu. Br. 2, Umag – Kopar, 135–144.
• Bertoša, Miroslav (2004) Fajlovi fantomskih memorabilija. Fantom slobode, 3, 86 – 131.
• Brešić, Vinko (2004) Slavonska književnost i novi regionalizam. Osijek: Matica hrvatska.
• De Certeau, Michel (2003) Invencija svakodnevice. Zagreb. Naklada MD.
• Dukovski, Darko (1997) Svi svjetovi istarski. Ili još ne-povijest Istre prve polovice XX. Stoljeća. Pula: C. A. S. H.
• Dukovski, Darko (2004) Istra. Kratka povijest dugog trajanja. Pula: Istarski ogranak Matice hrvatske.
• Grbić, Jadranka (1998) Jezik i govor kao komponente pripadnosti zajednici (ogled o jeziku i identitetu). u: Čičak-Chand, Ružica – Josip,Kumpes, Etničnost , nacija, identitet. Zagreb, 181–189.
• Grgas, Stipe (1996) Prostornost u društvenim znanostima. Filozofska istraživanja, 1, 267–273.
• Hobsbawn, Eric J. (1993) Nacije i nacionalizmi. Zagreb: Novi Liber.
• Larsen, Svend Erik (1998) Krajolik, identitet, književnost. Glasje, 87–101.
• Małecki, Mieczysław (1935) Slavenski govori u Istri. Jadranski kalendar, Zagreb.
• Matičević, Ivica (2005) Slavonska književnost i novi regionalizam. Vijenac, 28. travnja 2005., 5
• Orlić, Ivona (2003) Franci Blašković i konstrukcija suvremenog istarskog identiteta. (magistarski rad), Zagreb.
• Pauletta, Ivan Corrado (2000) Histria kolaž 1999./Histria Collage. Pula.
• Pavlov, Ante (2003) Pogled na dijalekatsku jezičnost i identitet. Diskrepancija, 7-8, 67–73.
• Rapacka, Joanna (1998) Uloga regionalizma u hrvatskoj kulturi. U: Zaljubljeni u vilu. Studije o hrvatskoj književnosti i kulturi. Split: Književni krug, 191–210.
• Stojević, Milorad (1987) Antologija čakavskog pjesništva XX. stoljeća. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
• Suran, Fulvio (1993) Istrijanstvo kao slabiji (odnosno jači) identitet. Društvena istraživanja, 4-5, 769–782.
• Šabić, Marijan (2003) Feljtonistički diskurz i nacionalnointegracijska paradigma. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka književna smotra.
• Šetić, Nevio (1993) O procesu nastanka suvremene hrvatske nacije u Istri – skica za buduća istraživanja. Društvena istraživanja, 4-5, 587–605.
• Štifanić, Mirko (1996) Društveno-prostorna identifikacija, regija i regionalizam, Revija za sociologiju. 1-2, 53–60.
• Vl. rkp. zbirke: (Rudani, 1993), (Veli Vrh, 2000), (Pula, 2000), (Rovinjsko Selo, 2001).
• Žic-Fuchs, Milena (1991) Znanje o jeziku, znanje o svijetu. Zagreb: Filozofski fakultet, Odsjek za opću lingvistiku i orijentalne studije.