Perpetuiranje rodnih stereotipa u hrvatskim rječnicima

Pišković, Tatjana. 2016. Perpetuiranje rodnih stereotipa u hrvatskim rječnicima. Romanoslavica LII/2: 343-364.

1. Tko prima, a tko daje?

Osnovni razlog konfuzije oko podrijetla gramatičkoga roda pokušaj je da se ta kategorija nastoji objasniti ili samo unutarjezičnim zakonitostima ili samo izvanjezičnom motiviranošću, odnosno uspostavljanjem linearna i isključiva odnosa između gramatičke kategorije roda i biološke činjenice spola. Naše spoznaje o rodu slabo su napredovale u odnosu na one antičke, pa su primjerice brojne devetnaestostoljetne spekulacije o rodu slabije razrađene od antičkih tumačenja te kategorije. Na to posebno upozorava Ibrahim (1973: 11–14) ističući da su već sofisti (5. st. pr. n. e.) otkrili dva osnovna principa određivanja/dodjeljivanja gramatičkoga roda imenicama: 1. rod ima formalna obilježja koja zahtijevaju podudaranje među riječima u određenim sintaktičkim vezama, 2. gramatički rod i prirodni spol samo se djelomično podudaraju. Stoga su osamnaestostoljetna i devetnaestostoljetna polariziranja tih, inače isprepletenih, principa iznenađujuće ignoriranje dobro postavljenih osnova i nazadovanje u odnosu na antičke preteče.

Teorije o podrijetlu i naravi roda mogu se podijeliti na spekulativne i empirijske. U spekulativne teorije o rodu mogu se uvrstiti teorije koje Pintarić (1992–1993: 352–356) naziva paragramatičkima (animistička, antropološka i psiholingvistička teorija), a u empirijske one koje naziva gramatičkima (morfološka, morfosintaktička i leksička teorija) (idem: 357–360). Shvati li se kvalifikator „spekulativna“ kao svojevrstan eufemizam za neutemeljene i nestručne teorije, iz današnje bi se perspektive jedino animistička teorija mogla smatrati posve spekulativnom, dok su antropološka i psiholingvistička teorija razvile svoju metodologiju prepoznavanja društvene i/ili psihološke uvjetovanosti gramatičkoga roda. Stoga animističke teorije zauzimaju posebno mjesto među spekulativnim teorijama o gramatičkome rodu jer se u njima rod tumači kao rezultat čovjekova nastojanja da svijet oko sebe individualizira, personificira, oživotvori, oduhovi i produhovi (Ibrahim 1973: 16; Pintarić 1992–1993: 352–353; Kilarski 2000: 91–92). Začeci su takvih teorija u 18. stoljeću, u Herderovu (1772) i Adelungovu (1783) radu: prvi smatra da je gramatički rod rezultat personifikacije svih prirodnih pojava,1 a drugi da rod imenica ovisi isključivo o „imaginaciji tvorca jezika“. Adelung (1783: 11–12) nadalje tvrdi da oznaku muškoga roda dobivaju imenice koje označavaju predmete po obilježjima slične muškomu biću, što znači da se ti predmeti odlikuju jakošću, živošću, aktivnošću i nadmoći te posjeduju obavijesnu, stvaralačku i djelatnu snagu; oznaku ženskoga roda dobivaju pak imenice koje označavaju predmete po osobinama slične ženskomu biću, što znači da ti predmeti demonstriraju više slabosti nego jakosti, više nježnosti nego živosti, veću krhkost nego snagu, veću trpnost nego djelatnost. Na njihova tumačenja roda oslanja se Grimm (1890) koji tvrdi da je gramatički rod imaginacijski odraz i produžetak prirodnoga roda. Ističe da je pri oblikovanju gramatičkoga roda oznaku muškoga roda dobivalo nešto ranije, veće, čvršće, nepristupačnije, brže, nešto djelatno, pokretno, stvaralačko; ono što je bilo kasnije, manje, nježnije, mirnije, trpno, ono što prima dobivalo je oznaku ženskoga roda, a oznaku srednjega roda dobivalo je nešto stvoreno, nastalo pod tuđim utjecajem, nešto materijalno, općenito, nerazvijeno, kolektivno (Grimm 1890: 357). Zaključuje da ta obilježja korespondiraju s prirodnim rodom. Baron (1986: 101) nabraja niz gramatičara engleskoga jezika koji su rod imenica za neživo objašnjavali analogijom prema brojnim stereotipima o muškim i ženskim fizičkim karakteristikama i seksualnome ponašanju. Tako naprimjer Simon Kerl (1861) smatra da je muškoga roda ono što je veliko, srčano i istaknuto, ženskoga roda ono što je nježno i ovisno, a srednjega roda ono što je maleno, nevažno i nedovoljno poznato (usp. Baron 1986: 103). Ibrahim (1973: 18) spominje W. H. I. Bleeka koji nepostojanje rodnih distinkcija u kineskome jeziku drži dokazom mana kineske civilizacije i karaktera te potvrdom superiornosti jezikâ s „antičkom strukturom“. Osvrće se i na neke zapadne orijentaliste koji su podrijetlo roda u semitskim jezicima povezivali s magijom i religijom, pa su postojanje imenica ženskoga roda s nastavcima netipičnima za taj rod smatrali pokazateljem matrijarhalne organizacije semitskoga društva (idem: 20–21).

U animističke teorije o podrijetlu roda upisane su mnogobrojne predrasude o spolovima koje u svim slučajevima idu na štetu ženskoga spola. Ako je teorija o rodu animistička, uvijek je i seksistička jer se muški rod redovito povezuje sa superiornim kvalifikacijama, a ženski s onima inferiornima. Dakle ženski spol/rod i sve što je jezično povezano s njim derivirano je iz muškoga spola/roda, što je za Barona (1986: 1) ekvivalentno biblijskomu tumačenju (pro)kreacije žene iz muškarčeva rebra. Analogija s biblijskim spolnim polariziranjem prvenstva i sekundarnosti te nevinosti i krivnje dovodi do perpetuiranja takva vrednovanja muškoga i ženskoga u gramatici, odnosno „ideje o spolu pretvaraju se u ideje o jeziku“ (idem: 91). Takvih je spekuliranja u 19. st. bilo među uglednim njemačkim, američkim i britanskim gramatičarima, pa zato s ponosom valja naglasiti da nijedan hrvatski gramatičar – ni u 19. stoljeću, ni prije toga, ni poslije toga – nije tvrdio da je muški rod aktivan, a ženski pasivan te da je naprimjer imenica ruka ženskoga roda „jer prima i uzima“, kao što je tumačio Meillet (1964: 124).2

Srećom, neki su lingvisti simultano dekonstruirali animističke teorije o gramatičkome rodu oblikujući empirijske teorije o nastanku te kategorije. Brugmann (1891) ističe da je osnova gramatičkoga roda formalna i da je nastao unutarjezičnim mehanizmima, ponajprije zbog razvoja sročnosti, a ne zbog nastojanja da jezik stvori kategoriju koja će odražavati spol. Drži kako su nevjerojatna tumačenja da se u svakome predmetu ili pojmu koji se poosobi i na neki način seksualizira ogleda muško ili žensko biće. Istražujući podrijetlo sročnosti, Lehmann (1958: 195–196) zaključuje da je razvoj podudarnih imeničkih, pridjevskih i zamjeničkih afikasa, odnosno razvoj formalnoga podudaranja afikasa u imenicâ i njihovih modifikatora, doveo do uspostavljanja triju sročnosnih razreda koji odgovaraju trima gramatičkim rodovima, što nije imalo nikakve veze sa spolom ili „prirodnim rodom“. Do istoga zaključka dolazi i Fodor (1959: 213) ističući da je prvi uvjet za pojavu sročnosti u svakome jeziku s rodnim sustavom uspostavljanje ograničenoga broja imeničkih dočetaka koji uvjetuju asonancijsku adaptaciju dočetaka imeničkih modifikatora (idem: 34–35). Iz svih je spomenutih istraživanja i spoznaja Hockett (1958: 231) apstrahirao sintaktičku definiciju gramatičkih rodova kao imeničkih klasa koje se uspostavljaju na temelju odnosa između imenica i njihovih rodno flektivnih modifikatora. Takvo je određenje gramatičkoga roda općeprihvaćeno i jedino ispravno. Propitivanje relacije između gramatičkoga i referencijalnoga roda postaje s jedne strane preokupacijom feministkinja koje se početkom 1970-ih godina počinju ozbiljnije baviti jezikom, a s druge strane temelj je gramatičkih razvrstavanja nekih imenica kolebljiva roda (usp. Pišković 2011: 135–169).

2. Ista zabluda

U početnim, takozvanim esencijalističkim,3 fazama feminističkoga bavljenja jezikom, koje započinje 1973. godine kada je američka lingvistkinja Robin Lakoff objavila članak „Language and Woman’s Place“ (Bratanić 2005: 37; Pišković 2014: 145), mnoge autorice drže da jezik može odražavati i potvrđivati različite vrste društvene nejednakosti. Njih najviše zanima kako se jezikom proizvodi društvena nejednakost između žena i muškaraca, točnije kako jezik potvrđuje podređenost žena u društvu. Osnovna je njihova teza da je u jezik upisana androcentrična slika svijeta i da su žene negativno obilježene jezikom. Spender (1980 [1990]) tvrdi da je takva situacija posljedica muške dominacije nad ženama i općega nastojanja da žene budu podređene muškarcima. Suvremeno je društvo i dalje patrijarhalno, ističe Spender, i u njemu su muškarci superioran spol, a mnoge društvene institucije i prakse podržavaju takvo stanje. Nejednakost uočenu u jezičnome tretmanu žena i muškaraca esencijalistkinje određuju kao seksizam, a seksistički jezik definiraju kao uporabu izjava „koje utemeljuju, tvore, promoviraju ili iskorištavaju nepoštenu ili nevažnu razliku među spolovima“ i „koje uzrokuju ili promiču ugnjetavanje osobe na osnovi spola“ (Vetterling-Braggin 1981: 3–4). Točnije, njihov koncept seksizma temelji se na postavci da je diskriminacija žena sustavna, da seksističkim jezikom govore oni koji su na poziciji moći i da je seksizam duboko ukorijenjen u svim društvenim strukturama. Potvrde za to pronalazile su na različitim jezičnim razinama, a jedna je od najeksploatiranijih tema bila uporaba generičkoga muškog roda. Feministkinje su zahtijevale jezičnu reformu i poticale je objavljivanjem vodičâ za neseksističku uporabu jezika i inzistiranjem na organiziranome mijenjanju gramatičkih pravila, ponajprije onih koja muški gramatički rod određuju kao opći, nemarkirani i primarni. Već je sredinom 1980-ih znanost nadvladala aktivizam, pa se revidiraju stavovi o nužnosti interveniranja u gramatiku. Naime tvrdnje da su u gramatičku strukturu jezika upisana seksistička načela i da se gramatika urotila protiv žena proizlaze iz poistovjećivanja (apstraktne) gramatičke kategorije roda i biološke činjenice spola, što je u prethodnome poglavlju istaknuto kao osnovno obilježje spekulativnih animističkih teorija o podrijetlu te gramatičke kategorije. Dakle znanstveno je posve neutemeljeno tvrditi da je gramatički rod produžetak prirodnoga spola i da se imenicama koje označavaju nežive entitete pridružuje gramatički rod koji odražava obilježja određenoga spola. Takve se teorije danas prepričavaju u maniri anegdote. Zbog istoga je razloga proglašavanje gramatičkoga roda pristranim subjektom ili silom koja diskriminira žene također spekulativno, čak i zastarjelo jer se pojavljuje nakon što su teorije fundirane iz iste zablude, samo suprotnoga predznaka, već odavna odbačene i prevladane.

Suprotstavljanje animističkih teorija o podrijetlu gramatičkoga roda, koje su u svojoj osnovi uvijek seksističke, i esencijalističkih feminističkolingvističkih inzistiranja na „ispravljanju“ generičnosti muškoga gramatičkog roda, kojima se nastoji sankcionirati seksistička uporaba jezika, dovodi do uočavanja njihove paradoksalne sličnosti. Naime u podlozi im je ista zabluda: stav da je odnos gramatičkoga roda i spola motiviran, odnosno da je spol ishodište iz kojeg se derivira gramatička kategorija roda. Neupućenost u narav gramatičkih kategorija, ponajprije nepoznavanje i/ili nepriznavanje njihova arbitrarna odnosa prema izvanjezičnome svijetu i leksičkim kategorijama homonimna naziva, proizvela je tako dvije suprotstavljene teorije. Štoviše, nastanak esencijalističke feminističkolingvističke struje neizravno je motiviran opovrgavanjem postavka animističkih teorija o podrijetlu roda. Njihov konflikt, ironično, rezultat je iste pogrešne premise.

Dakle niti je gramatički rod produžetak prirodnoga spola niti gramatički rod može biti sredstvo jezične diskriminacije žena. Kao što su animističke teorije samo jedna začudna epizoda u povijesti rasprave o podrijetlu gramatičkoga roda, tako se i pokušaj feminističke subverzije u gramatici može držati samo kratkotrajnom početnom fazom u razvoju feminističke lingvistike.

3. Biće po spolu suprotno muškarcu

Nakon što smo najprije s ponosom konstatirali da hrvatski gramatičari nikada nisu profanirali tumačenje gramatičke kategorije roda prihvaćanjem diskursa animističkih teorija, a potom odbacili mogućnost feminističke intervencije u gramatičku strukturu jezika, moramo primijetiti da jedna druga jezikoslovna djelatnost ipak izaziva očekivanu feminističku reakciju. Naime hrvatski su leksikografi u svoje definicije imenicâ za žene upisali mnogobrojne predrasude o spolovima, pa su upozoravanja na takve njihove postupke iz feminističke perspektive sasvim opravdana. Budući da je leksikografsko kodiranje i autoriziranje stereotipa o rodovima opća i općepoznata pojava, mnoge feminističke lingvistkinje upozoravaju na to da je artikulacija stvarnosti u leksikografskim definicijama zasićena negativnim, stereotipnim i trivijalizirajućim referencijama na žene.

Primarno značenje leksema rječnik u Velikome rječniku hrvatskoga jezika V. Anića (2005) definirano je ovako: ʻskupljene riječi i sklopovi riječi jednog ili više jezika uz objašnjenja njihove upotrebe i značenjaʼ. Dakle rječnik se drži nepristranim tekstom čiji autori i urednici jednostavno registriraju jezičnu uporabu i izvještavaju o njoj. Međutim jezična uporaba nije kakva izolirana aktivnost koja se dade svesti na „srednju vrijednost“, nego je uronjena u društveni i kulturni kontekst i ograničena društvenim pravilima i konvencijama. Stoga je i sam rječnik oblikovan u određenoj kulturi te na različite načine odražava vrijednosti i prakse koje postoje u toj kulturi. Propitujući autoritet rječnika, Treichler (1989: 58) ističe kako rječnik ne samo da selektivno registrira jezičnu uporabu koja postoji u nekoj kulturi nego tu uporabu i konstruira i kreira. Naime svi urednici i autori rječnika pripadaju određenoj kulturi u kojoj su oblikovali svoje stavove i vrijednosti te sami izabiru načine definiranja značenja, što itekako utječe na predstavljanje i autorizaciju kulture koja se ovjekovječuje u rječniku. Mnogobrojni leksikografski postupci, ponajprije selekcija leksičkih unosaka i njihovih leksičkih značenja, mogu potvrditi različite vrste pristranosti, pa tako i nejednak tretman muških i ženskih karakteristika, ponašanja i izgleda pri opisivanju značenja imenica za muškarce i žene. U tome smislu standardni suvremeni rječnici odražavaju i samu androcentričnu kulturu, ali i ideološke konstrukcije o tome kakva bi ta kultura trebala biti (idem: 52–53).

Smještajući riječ u poseban gramatički, kognitivni i materijalni kontekst, leksikografske prakse ograničavaju i diktiraju jezičnu uporabu, konceptualizaciju i percepciju (idem: 51). Korpus za proučavanje tih postupaka može se skupiti na različite načine, a strategije za potvrđivanje rječničke pristranosti mogu biti kojekako motivirane. U našemu slučaju korpus će biti deriviran iz dvaju hrvatskih jednojezičnih rječnika: iz Velikoga rječnika hrvatskoga jezika Vladimira Anića (2005; dalje: Veliki Anić) i iz Rječnika hrvatskoga jezika urednika Jure Šonje (2000; dalje RHJ); činit će ga imenice za žene i muškarce iz različitih značenjskih skupina. Leksikografskim definicijama tih imenica nastojat ćemo ilustrirati različito vrednovanje muških i ženskih osobina, sposobnosti, ponašanja i izgleda, što predstavlja još uvijek prisutnu i u nas nikad prevladanu asimetriju u leksikografskome tretmanu žena i muškaraca. Na to upozorava Bratanić (2005: 39) tvrdeći da bi „u malo kojem od suvremenih europskih rječnika danas bilo moguće naći neke tako ideologizirane i stereotipizirane definicije“ imenica za muškarce i žene kao u hrvatskim rječnicima. Ističe da je pri prepoznavanju seksizma u jeziku leksikografskih definicija iznimno važno razlikovati jezične od leksikografskih činjenica: pozitivne konotacije vezane za augmentativ muškarčina, a negativne vezane za augmentativ ženetina leksičke su i kulturološke datosti koje rječnik mora „nepristrano bilježiti“ (idem). U to ne možemo i ne smijemo upisivati nikakav seksistički predznak jer takvu obilježenost značenja nije proizveo nijedan leksikograf, nego kultura u kojoj rječnik nastaje, pa je leksikograf jednostavno registrira. No ako tu datost registrira pristrano i afektivno manifestirajući benevolentnost prema muškim referentima i averziju prema ženskima, leksikografsku definiciju pretvara u jedinu opravdanu jezičnu metu feminističkih intervencija.

Već više puta spominjana nedopustiva asimetrija u definicijama osnovnoga mocijskog para u RHJ (usp. Bratanić 2005: 41–43) najbolje najavljuje dosljedno isticanje muškarca kao ishodišta definicije imenicâ za žene. Žena se opisuje u relaciji prema muškarcu, a njezine se uloge i osobine deriviraju iz muških ili se procjenjuju iz muške perspektive.

muškarac muška osoba4

žena 1. ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece 2. udana ženska osoba, bračna družica; supruga 3. odrasla ženska osoba bez obzira na bračno stanje

Muškarac se definira kao „apsolutna kategorija“ (Bratanić 2005: 43), kao počelo, kao entitet koji ni iz čega ne nastaje, nego je ishodište iz kojega se „izvode“ druga bića, obično žene. To se gotovo komično potvrđuje u definiciji prvoga značenja imenice žena koja, doduše, jest „ljudsko biće“, ali ono sekundarno, otklonjeno od norme jer je „po spolu suprotno muškarcu“ od kojega sve počinje. Treichler (1989: 61) ističe da se značenje imenica za žene često opisuje u skladu s tradicionalnim poimanjem poželjnih ženskih osobina i uloga. Rađanje i „uzgoj“ (!)5 djece jedna je od takvih uloga i istaknuta je u primarnome značenju imenice žena. Nije to diskriminirajuće samo za ženu; još se više takvom definicijom diskriminira muškarac kojemu u definiciji značenja nigdje nije ni naznačeno da je sposoban „uzgajati“ djecu, iako bi se u skladu s općim konzervativnim i anakronim tonom definiranja očekivalo da se upravo on proglasi skrbnikom obitelji. Opis drugoga značenja ponovno se zasniva na ženinu odnosu s muškarcem, i to onome supružničkom, a tek u trećemu značenju pravo na to da bude žena ima „odrasla ženska osoba bez obzira na bračno stanje“. Nijedna od tih uloga nije procijenjena kao relevantna za opis leksičkoga značenja imenice muškarac kojoj se definicija svodi gotovo na tvorbenu preobliku. U prvim trima izdanjima Rječnika hrvatskoga književnog jezika V. Anića (¹1991, ²1994, ³1998) leksikografske su definicije imenice žena podudarne i međusobno i velikim dijelom s definicijom u RHJ:

žena 1. a. osoba po spolu suprotna muškarcu; žensko b. odrasla osoba ženskog spola 2. razg. bračni drug ženskog spola; supruga 3. ‹mn› razg. etnol. osobe koje spadaju u poslugu ili radnu snagu

Dakle definicije su jednako diskriminirajuće, nestručne i neukusne kao i u RHJ. Žena je primarno određena svojim odnosom (suprotstavljenosti po spolu) prema osnovnoj vrijednosti, muškarcu, a tek je nakon toga odrasla osoba ženskoga spola. U kasnijim izdanjima urednici su ponešto izmijenili definicije, ali ne nabolje. Tako se u Velikome Aniću značenje imenica muškarac i žena opisuje ovako:

muškarac odrasla osoba muškog spola; muško

žena 1. odrasla osoba ženskog spola; žensko 2. razg. bračni drug ženskog spola [moja žena (u predstavljanju u građanskom društvu smatra se jednako prikladnim kao moja supruga među slabije poznatim ili među nepoznatim ljudima; u seoskom društvu jedini način predstavljanja ili samo »moja« u nekim krajevima); uzeti za ženu oženiti]; supruga 3. (mn) razg. osobe koje spadaju u poslugu ili u radnu snagu 4. (Žena) glasilo Saveza žena Hrvatske 1958–1990; časopis je pokrenut 1943. u Otočcu pod imenom Žena u borbi kao glasilo AFŽ-a Hrvatske

∆ javna žena prostitutka;

laka žena podr. lako osvojiva žena, ona koja lako stupa u intimne odnose;

žena iz stripa tip žene vrlo vitkog struka, jakih bokova i snažnih, lijepo svedenih nogu, okruglog lica i jakih kostiju lica (nacrtan izmaštan tip idealno privlačne žene, ob. po ukusu 1920-ih i dalje)

Da se ostalo na opisu primarnoga značenja imenice žena, leksikografski bi tretman imenica žena i muškarac bio simetričan i neproblematičan. Međutim već se u opisu drugoga značenja simetrija narušava definiranjem žene u relaciji prema muškarcu i posve nepotrebnim izdvajanjem rijetkih značenja sintagmi moja žena i moja supruga kojima muškarac predstavlja svoju suprugu u društvu. Iako se u istome rječniku brak definira kao ʻzajednički život muškarca i žene usklađen s civilnim (građanskim) ili crkvenim zakonima i propisimaʼ, dakle nepristrano, u definiciji imenice žena očito je da se muškarac nimalo diskretno označava kao semantički agens u bračnome odnosu, a žena kao semantički pacijens: ona ne predstavlja ni samu sebe ni svojega supruga u društvu, nego je predstavljena sintagmama moja žena i moja supruga koje suprug može jednostavno reducirati na posvojnu zamjenicu moja; ne uzima ona nekoga za muža, nego je uzeta za ženu.6 Značenje množinskoga oblika žene, opisano kao treće, zastarjelo je otprilike onoliko koliko i „uzgoj djece“ u RHJ, pa su ga urednici trebali ili izbaciti iz rječnika ili mu dodati kvalifikator koji upućuje na to da je riječ o kronizmu. Uvrštavanje četvrtoga značenja u opći deskriptivni rječnik pohvalile bi sve autorice posebnih feminističkih rječnika (npr. Kramarae–Treichler 1985) jer one „prepoznaju žene kao jezično kreativne govornice, odnosno kao stvarateljice govorenih i pisanih jezičnih oblika“ (Treichler 1989: 61) i u skladu s tim organiziraju leksikografske jedinice. Iako urednici Velikoga Anića vjerojatno nisu namjeravali „dokumentirati riječi, definicije i konceptualizacije koje ilustriraju jezične doprinose žena“ ili oprimjeriti „oblike izražavanja u kojima su žene nastojale opisati žene, jezik i svijet te razmišljati i teoretizirati o njima“ (Kramarae–Treichler 1985: 1), uvrštavanjem časopisa Žena u definiciju imenice žena upravo su to učinili. No već se izborom i opisom tobože najčešćih sintagmi u kojima se pojavljuje imenica žena – javna žena, laka žena i žena iz stripa – rječnik vraća u tradicionalnu praksu opisivanja žene iz perspektive muškarca i u skladu s njegovim uvjerenjima, potrebama i procjenama. Obično se pritom najviše inzistira na ženskoj seksualnosti, koja se prikazuje kao nešto nemoralno, iskvareno i sramotno, te na ženskome izgledu, koji se procjenjuje isključivo prema muškome ukusu i preferencijama. Minuciozan opis sintagme žena iz stripa (koja se, osim u Velikome Aniću, pojavljuje samo u tekstovima autoricâ koje se pitaju zašto se ta sintagma nalazi u rječniku) nije, zapravo, zasnovan na „ukusu 1920-ih i dalje“, nego na muškim predodžbama o tome kako bi privlačna žena morala izgledati.

Opis leksikografskih definicija osnovnoga mocijskog para uvod je u ilustraciju autorskih i uredničkih izbora i postupaka u definicijama imenica za žene i muškarce u RHJ i Velikome Aniću. Osnovna je teza da se u njima kodiraju i ovjekovječuju predrasude i stereotipi o rodovima koji polaze od binarne opreke muško – žensko u kojoj je „prvi spol“ muški, a ženski se iz njega izvodi, o njega se omjerava i iz njegove se perspektive procjenjuje, određuje i često osuđuje. Subjektivno mišljenje sastavljača leksikografskih definicija o „drugome spolu“ razotkriva definicija sekundarnoga značenja imenice ženka u Velikome Aniću: ʻpejor. žena kao oličenje svoga spolaʼ. Da bi definicija ʻžena kao oličenje svoga spolaʼ bila kvalificirana kao pejorativna, mora joj prethoditi premisa da je taj spol utjelovljenje nečega ružnog i lošeg. Dakle sastavljač definicije podrazumijeva da je takvo mišljenje o ženskome spolu univerzalno, a definicijom jamči da ga prihvaća kao autentično i reprezentativno. Takvi leksikografski postupci dokazuju da prikaz izvanjezične stvarnosti u rječniku ne ovisi, zapravo, o stvarnoj jezičnoj uporabi, nego o tome tko tu stvarnost dokumentira.

Pregled leksikografskih definicija imenica za žene i muškarce organizira se oko triju osnovnih semantičkih polja: karakter, fizičke karakteristike i seksualnost.

A. Karakter i ponašanje

Imenice za žene

Imenice za muškarce

Imenice uvrštene u ovaj pregled, i to u sve tri značenjske skupine, uglavnom su rodno defektivne.8 Naime kao što imenicama može nedostajati kategorija broja, pa pripadaju ili skupini singularia tantum ili skupini pluralia tantum, različiti izvanjezični čimbenici dovode do stvaranja leksičkih praznina zbog nedostatka jednog od (tvorbenih, supletivnih ili leksičkih) mocijskih parnjaka (Čmejrková 2003: 43–45). Drugačije rečeno, u jeziku ne postoje dvije različite leksičke jedinice za osobe obaju spolova; do toga obično ne dovode derivacijski, nego društveni čimbenici. Kramarae i Treichler (1985: 173) tvrde da takva defektivnost proizlazi iz društveno nametnute dihotomije između muških i ženskih uloga i karakternih crta. Rodno defektivne imenice označavaju ili isključivo osobe ženskoga spola, pa se nazivaju feminina tantum (npr. alapača, aždaja, fufa, koza, kučka, kuja, oštrokondža, rospija), ili isključivo osobe muškoga spola, pa se nazivaju masculina tantum (bećar, grmalj, idiot, kavalir, lero, lola, mekušac, mlakonja, nitkov, papak, paun, prdonja, seronja, slabić, šupak). Kadšto se čini da je riječ o pravome tvorbenom mocijskom paru, ali leksikografska definicija razbija tu parnost i opet se proizvodi neka vrsta rodne defektivnosti jer značenja formalno parnih imenica nisu opisana simetrično, pa one ne označavaju referente istih osobina različite samo po spolu. Tako se naprimjer imenica bećar u Velikome Aniću definira kao ʻveseljak, sklon piću, jelu, veselju i ženama; bekrija, lolaʼ, a imenica bećaruša kao ʻpejor. ženska osoba koja se ponaša raspojasano i živi bećarskim životomʼ. Te definicije nikako nisu simetrične; da jesu, bećaruša bi se definirala kao ʻveseljakinja, sklona piću, jelu, veselju i muškarcimaʼ ili bi se bećar definirao kao ʻpejor. muška osoba koja se ponaša raspojasano i živi bećarskim životomʼ. Upravo se takvom praksom potvrđuje da rječnik ne predstavlja objektivnu registraciju značenja potvrđenih u jezičnoj uporabi, nego subjektivni izbor autorâ ili urednikâ rječnika koji katkad i sami kreiraju nova značenja. Prvenstvo muške perspektive eksplicitno je potvrđeno u definiciji imenice baba kad označava ženu; to je ʻženska osoba s navodno lošim osobinama (ob. u očima muškaraca – duga jezika, ogovara, zanovijeta, dosađuje suprugu itd.)ʼ. Nijedna imenica za muškarce ne definira se iz ženske perspektive.

Još je jedna vrlo uočljivija asimetrija izravno upućivanje na ženu ili žensku osobu u definicijama imenica za žene i neupućivanje na muškarca ili mušku osobu u definicijama imenica za muškarce; u potonjima se gotovo uvijek rabe epiceni osoba i čovjek te formula za tvorbenu preobliku ʻonaj kojiʼ. U Velikome Aniću samo se u definiciji imenice tukac pojavljuje sintagma muška osoba, a u RHJ imenica muškarac u definiciji imenice kavalir. Ako se u definiciji imenice za ženu pojavi epicen osoba, sastavljač u zagradama smjesta pojašnjava da je obično riječ o ženskoj osobi (usp. definicije imenica kokoš i mula u Velikome Aniću).9 Zanimljivo je da definicija imenice mula u Velikome Aniću najprije implicira epicen (ʻonaj koji je glup [baš sam mula]; glupanʼ), ali potom se dodaje „ob. za žensku osobu“, čime se leksikografov diskurs ponovno deklarira kao izrazito pristran.10

Nadalje u definicijama imenica za žene mnogo se češće pojavljuje afektivan ton, posebice pri inzistiranju na određenju žene kao glupe (osim u definiciji imenice glupača sintagma glupa žena ili glupa ženska osoba pojavljuje se u Velikome Aniću i u definicijama imenica guska, gusketina, kokoš, koza, tuka; RHJ rabi pejorativ glupača u definicijama imenica guska i kokoš). Čini se da je sastavljač definicije katkad iritiran referenticom ili kako drugačije uzrujan zbog nje. Ekstenzivnost definicije imenice fufa (ʻbeznačajna djevojka, djevojka koja nema vrijednosti osim vanjštine, ona koja nema individualnosti, bez izgrađene osobnostiʼ) ili imenice ludara (ʻona koja luduje, koja se odlikuje ludim ponašanjem, ona koja pravi velike gluposti, koja poduzima koješta što je ludoʼ), u kojima se u Velikome Aniću gomilaju ženski nedostaci i mane, može se usporediti s ekstenzivnošću definicije imenice kavalir (ʻa. onaj koji se odlikuje uglađenim ponašanjem prema ženskom društvu b. onaj koji se odlikuje velikodušnim i galantnim gestama, onaj koji je galantan, darežljiv; kavaljer), u kojoj se nižu muške vrline.

B. Izgled i fizičke karakteristike

Imenice za žene

Imenice za muškarce

Razvoj polisemne strukture leksema koji primarno označavaju životinju obično se temelji na leksičkoj metafori proizišloj iz kolektivne ekspresije kojom se određene ljudske karakteristike svode na predodžbe o karakteristikama određenih životinja.11 Pri takvu se asociranju najčešće prizivaju negativne konotacije, odnosno označavanje čovjeka imenicama za životinje mnogo češće upozorava na njegove mane i nedostatke nego na vrline. To se lako može dovesti u vezu s hijerarhijskom organizacijom „velikog lanca postojanja“ (engl. Great Chain of Being) što su ga osmislili Lakoff i Turner (1989: 160–181) određujući ga kao kulturni model kojim se živa bića i drugi entiteti smještaju na okomitu ljestvicu s obzirom na (čovjekovu) procjenu koji su oblici postojanja viši od drugih. Poredak entiteta u osnovnome je modelu te ljestvice sljedeći: ljudi > životinje > biljke > složeni predmeti > prirodne fizičke stvari (idem: 170–171).12 Dakle ljudi se smještaju na višu razinu od životinja, pa je metaforičko svođenje ljudi na životinje jedan od najčešćih načina jezične inferiorizacije ljudi. Način na koji poimamo reprezentativne karakteristike životinja i biramo koje su životinje najbolje metafore za određene ljudske osobine svakako je predmet posebne rasprave; ovdje valja upozoriti na rodne specifičnosti identifikacije ljudi sa životinjama i perpetuiranje rodnih stereotipa u rječničkim definicijama sekundarnih značenja imenica za životinje. Već se u prethodnome odjeljku moglo uočiti povezivanje ljudi slabijih intelektualnih sposobnosti s određenim životinjama, što je bilo češće u imenica za žene (guska, gusketina, kokoš, koza, tuka) nego u onih za muškarce (tukac).13 Osim toga mnogi se oblici ekstremnoga ponašanja, onoga u kojemu se prepoznaje nedostatak kontrole, često prokazuju degradiranjem čovjeka na životinju (kobila, kreketuša, krmača, kučka, kuja, prasica; konj, krmak, mekušac, paun, pijetao, picajzla, prasac, sivonja, slon, svinja; usp. Lòpez Rodríguez 2009). U semantičkome polju izgleda i fizičkih karakteristika imenice za žene uglavnom nose pejorativno i deprecijativno značenje, što posebno potvrđuju imenice koje primarno označavaju životinju (bikača, kobila, krava, krmača). U njihovim se definicijama u Velikome Aniću pojavljuju intenzifikatori vrlo, pretjerano, veliko, čime se dodatno naglašava ženska debljina i neskladnost. Među imenicama za muškarce negativnu konotaciju nose imenice prasac, slon i svinja, no u rječničkim se definicijama kao arhisem ne pojavljuje imenica muškarac ili sintagma muška osoba (kao ni u definicijama imenica u prethodnoj skupini), nego se rabi epicen čovjek ili formula onaj koji.

Ne priziva svako upućivanje na čovjeka imenicom za životinju negativne konotacije; naprotiv, u nekim se slučajevima na taj način ističu poželjne i cijenjene ljudske osobine. Doduše, u rječniku nisu opisana takva značenja imenica ženskoga roda, a i one muškoga roda vrlo su rijetke u semantičkome polju karakternih osobina (npr. lav). Kad je o izgledu i fizičkim karakteristikama riječ, metaforički transfer pozitivnih obilježja sa životinja na ljude nešto je češći. Imenicâ za žene opet je manje i pitanje je koliko je referiranje na ženu imenicama mačka, koka ili riba doista pozitivno intonirano (potonjim dvjema nisu u rječnicima opisana značenja vezana za ženu). Iako su izvornim govornicima hrvatskoga jezika poznata sekundarna (afirmativna) značenja imenica gazela, srna, košuta vezana za ženu, ona nisu opisana u pregledanim rječnicima. U definiciji sekundarnoga značenja imenice bik u Velikome se Aniću naglašavaju dojmljive muške fizičke karakteristike i uopće se ne spominju – svim govornicima poznate – negativne konotacije vezane za upućivanje na muškarca tom imenicom. Sekundarno je značenje imenice ždrijebac ʻžilav mladić pun muške snageʼ; iziđe li se iz polja animalne metaforike, može se primijetiti da se muška snaga ističe i u definicijama imenica atlet, gorostas, ljudeskara i mrga, dok je muškarčina, između ostaloga, „pravi muškarac“ i „tipičan muškarac od glave do pete“, bez ikakvih naznaka ironičnih konotacija u uporabi te imenice. Sintagma ženska snaga očito izaziva zazor u leksikografa, pa se imenica bikača radije definira s pejorativnim prizvukom kao ʻvrlo ili pretjerano snažna ženska osobaʼ, nego kao ʻžilava osoba puna ženske snageʼ, što bi ekscesno koreliralo s definicijama imenica ždrijebac, atlet, mrga, bik. Dakle pozicija iz koje se procjenjuje izgled muškaraca i žena ponovno je muška: ženski se izgled uglavnom kritizira, muški se hvali.

3. Seksualnost

Imenice za žene

Imenice za muškarce

Imenice koje označavaju ženu s obzirom na seksualnost definiraju se izrazito androcentrično, ponajprije zato što se u žensku seksualnost zadire mnogo agresivnije nego u mušku. Ženska se seksualnost određuje kao nešto sramotno, nemoralno, ružno, skandalozno, devijantno i nedopustivo te se često osuđuje. Očiglednu subjektivnost sastavljača definicije potvrđuje ponajprije razlika među dvama promatranim rječnicima: u RHJ nema natuknica fifica, palandra, radodajka, a definicije istih imenica ponekad se znatno razlikuju (usp. konkubina, kurva; nimfeta je u RHJ opisana isključivo u okviru filmske terminologije). Definicije u Velikome Aniću mnogo su opsežnije i afektivnije. Da je riječ o nepristranome evidentiranju jezične uporabe, definicije bi u obama rječnicima bile podudarne i neutralne te ne bi odavale stav autora definicije prema referentici. Inzistiranje na asociranju negativnih konotacija uz imenice koje ženu označavaju s obzirom na seksualnost posebno dolazi do izražaja pri nizanju pejorativnih sinonima iza definicije, pa se iza definicije imenice flundra u Velikome Aniću pojavljuju čak četiri sinonima: bludnica, flandra, palandra, prostitutka. Iznenađuje kvalifikator služb. iza natuknice prostitutka u istome rječniku jer upućuje na „službenu uporabu“, što bi podrazumijevalo da je neslužbeni način upućivanja na prostitutku uporaba sinonima kurva koji dolazi iza definicije. (Valja primijetiti da se iza definicije sintagme muška prostitutka ne navode sinonimi kurvar i kurviš.) Primarno je značenje imenice kurva u Velikome Aniću ʻnevjerna ženaʼ, što je potpuno krivotvorenje podataka o izvanjezičnoj zbilji jer izjednačuje nevjernu ženu s prostitutkom. Ne samo da takvih analogija nema u RHJ nego ih nema ni u Broz–Ivekovićevu rječniku iz 1901. gdje se imenica kurva u sekundarnome značenju određuje čak kao epicen, odnosno kao ʻpsovka čovjeku nepouzdanu, nevjernuʼ, a u primjerima se pojavljuju muški referenti („Gdje si, Šujo, očigledna kurvo! koji meni o nevjeri radiš?“). U Velikome Aniću navode se dvije „frekventne“ sintagme u kojima se pojavljuje imenica prostitutka; prva je od njih duševna prostitutka, a druga muška prostitutka. Dok se za potonju sintagmu može pronaći mnogo potvrda, za prvu se one uopće ne mogu pronaći (osim u tekstovima gdje se ta sintagma citira prema Anićevu rječniku). Stoga se izmišljanje opširna opisa značenja te sintagme ni uz najbolju volju ne može držati ničim drugim osim leksikografskim seksizmom. Dovoljno je pročitati drugo značenje (ʻona koja iskorištava muškarca i drži ga u nadi da će postići uspjeh; ona koja obećava ili daje nade u intiman odnos u koji ne misli ućiʼ) da se uoči inzistiranje na scenariju u kojemu pokvarena žena muči i iskorištava nemoćna muškarca, žrtvu vrijednu sućuti. Imenice za muškarce definiraju se neutralno i diskretno (usp. bludnik, erotičar, kurvar), bez ikakvih predrasuda i afektacije. Dok se imenica radodajka u Velikome Aniću definira kao ʻona koja lako ulazi u spolne odnose s muškarcimaʼ, ženskar je ʻonaj koji rado i često osvaja žene, onaj koji juri za suknjamaʼ. Odmjerenost i pažljivost u definicijama imenica za muškarce očituje se ponajviše u obzirnu izbjegavanju semova spolnosti i novca, pa se žigolo definira kao ʻmladi muškarac kojeg uzdržava starija žena (obično uz ljubavničke protuusluge)ʼ. U semantičkome polju seksualnosti asimetrija između definicija imenicâ za žene i muškarce očekivano je najveća i potvrđuje leksikografski običaj da se imenice za muškarce definiraju neutralno ili da čak imaju pozitivne konotacije, a da definicije imenica za žene evociraju negativne stereotipe i počesto difamiraju žene. Očito je dakle da Veliki Anić i RHJ potvrđuju, odobravaju i autoriziraju seksističku leksikografsku praksu u tome polju te tako perpetuiraju neravnopravan i nepošten leksikografski tretman imenica za žene i muškarce.

4. Ekscentrični rječnici

Shvati li se naziv rječnik generički, kao ʻknjiga riječiʼ, tada on ne obuhvaća samo „službene“ svoje vrste (opće, deskriptivne, terminološke, prijevodne rječnike i sl.) nego i mnoge svoje ekscentrične izdanke (Treichler 1989: 58). Postoji niz osebujnih rječnika koji kreativno iskorištavaju formalne okvire toga žanra puneći ga neočekivanim i originalnim sadržajima: Purgerski rječnik Ivana Brčića, Parapsihologijski rječnik Borislava Ostojića, Rječnik ezoterizma Pierrea A. Riffarda, Đavolji rječnik Ambrosea Biercea, Rječnik epohe Seada Alića, Mali rječnik romantizma Željka Ivanjeka, Rječnik za petak i subotu Mile Stojića, Rječnik znamenja i praznovjerica Philippe Waring, Rječnik uvriježenih mnijenja Gustavea Flauberta, Rječnik zanimljivih i neobičnih brojeva Davida Wellsa, Sexicon – rječnik seksualnih termina Nenada Veličkovića. Primjer je ekscentričnoga rječnika i A Feminist Dictionary Cheris Kramarae i Paule A. Treichler (1985). U njemu su u središtu diskursa žene i način na koji same sebe definiraju, što nimalo ne ovisi o tome kako ih vide muškarci i (muške) institucije. Autorice rječnika inzistiraju na tome da žene proizvode, artikuliraju, autoriziraju i interpretiraju nova značenja (Treichler 1989: 67–68). Drže da se leksikografske definicije leksičkoga značenja moraju temeljiti na iskustvu jezične uporabe, a kako su takva iskustva promjenjiva, definicije ne mogu biti sveobuhvatne, bezvremenske, monolitne kategorije neovisne o kontekstu (idem: 74). Riječi se pune značenjem u kontekstu i zato svaka definicija mora biti artikulacija upravo onih značenja koja jezična zajednica oblikuje u kontekstu jezične uporabe. To znači da valja upoznati povijest i narav diskursa iz kojega se značenja deriviraju, potom treba oprezno procijeniti koja su značenja doista opća i frekventna te se naposljetku mora osmisliti definicija koja ne producira i ne autorizira nikakve predrasude i stereotipe. Prema tako postavljenim kriterijima mnoge se definicije dosad spomenutih imenica moraju ili izbaciti iz općega rječnika ili označiti primjerenim kvalifikatorima jer su zastarjele (djevojka 4. ʻona koja pomaže u kući, kućna pomoćnicaʼ; žene 3. ʻosobe koje spadaju u poslugu ili u radnu snaguʼ), regionalne ili okazionalne (papak ʻonaj koji se spušta s kamenjara ili dolazi iz zaostalih krajeva u gradoveʼ), nepotvrđene u korpusu (duševna prostitutka ʻ1. ona koja sanjari o seksualnim avanturama, a ne usudi se upustiti u istinsku vezu 2. ona koja iskorištava muškarca i drži ga u nadi da će postići uspjeh; ona koja obećava ili daje nade u intiman odnos u koji ne misli ući), seksističke (žena ʻosoba po spolu suprotna muškarcuʼ; kurva ʻnevjerna ženaʼ) ili na koji drugi način pristrane i afektivne (derogativne, deprecijativne, jednostrane itd.).

Treichler (1989: 61–62) naglašava da i izbori u feminističkome rječniku mogu biti problematični i da u takvu rječniku također ima neizbježnoga privilegiranja, ali zato su ona i Ch. Kramarae zahtijevale kritiku svojega rječnika i prijedloge za promjenu. Dakle njihov rječnik nije preskriptivan, nametljiv ni isključiv, samo je svojevrsna reakcija na opće, autoritativne rječnike koji pod krinkom objektivnoga registriranja jezične uporabe ovjekovječuju rodne stereotipe. No ništa se neće u toj praksi promijeniti ako netko ne reagira i upozori autore ili urednike rječnika na pogreške. Gorjanc je (2007) upozorio, između ostaloga, na neravnopravan leksikografski tretman imenica za žene i muškarce u Slovaru slovenskega knjižnega jezika (1970–1991 [2000]) i njegove su primjedbe shvaćene ozbiljno: u posljednjemu izdanju toga rječnika (2014) sporna su mjesta korigirana. Stoga vjerujemo da će se u nekome sljedećem izdanju RHJ-a (neudana) žena definirati kao ʻženska osobaʼ, a da se u Velikome Aniću kurva neće definirati kao ʻnevjerna ženaʼ.

Literatura

1. Adelung, Johann Christoph. 1783. Von dem Geschlechte der Substantive. Magazin für die deutsche Sprache, 1: 3–20.
2. Anić, Vladimir. 2005. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
3. Baron, Dennis. 1986. Grammar and Gender. New Haven – London: Yale University Press.
4. Benveniste, Émile. 2005. Riječi indoeuropskih institucija. Preveo Vojmir Vinja. Zagreb: Disput.
5. Bertoša, Mislava. 2001. Jezične promjene i feministička kritika jezika. Revija za sociologiju, 32: 63–75.
6. Bratanić, Maja. 2005. Mjesto žene u rječniku. U: Jezik u društvenoj interakciji [ur. Stolac, Diana; Ivanetić, Nada; Pritchard, Boris], 37–46. Zagreb – Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.
7. Broz, Ivan; Iveković, Franjo. 1901. Rječnik hrvatskoga jezika I–II. Zagreb: Štamparija Karla Albrechta.
8. Brugmann, Karl. 1891. Zur Frage der Entstehung des grammatischen Geschlechts. Beiträge zur Geschichte der deutschen Sprache und Literatur, 15: 523–531.
9. Čmejrková, Světla. 2003. Communicating gender in Czech. U: Gender Across Languages III [ur. Hellinger, Marlis; Bußmann, Hadumod], 27–57. Amsterdam – Philadelphia: John Benjamins Publishing Company.
10. Fodor, István. 1959. The origin of grammatical gender. Lingua, 8: 1–41, 186–214.
11. Gorjanc, Vojko. 2007. Identitet: kreiranje u diskursu i konstrukcija u rječniku. U: Jezik i identiteti: Zbornik [ur. Granić, Jagoda], 185–195. Zagreb – Split: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.
12. Grimm, Jacob. 1890. Deutsche Grammatik III. Berlin – Güthersloh: Dümmler – Bertelsmann.
13. Herder, Johann Gottfried. 1772. Abhandlung über den Ursprung der Sprache. Berlin: Akademie der Wissenschaften.
14. Hockett, Charles F. 1958. A Course in Modern Linguistics. New York: The Macmillan Company.
15. Ibrahim, Muhammad Hassan. 1973. Grammatical Gender. Its Origin and Development. The Hague – Paris: Mouton.
16. Kilarski, Marcin. 2000. Grimm vs. Brugmann on gender: Analogies in ancient, medieval and modern linguistic. U: Linguistics and Language Studies: Exploring Language from Different Perspectives [ur. Kovačić, Irena; Milojević-Sheppard, Milena; Orel-Kos, Silvana; Orešnik, Janez], 87–96. Ljubljana: Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani.
17. Kramarae, Cheris; Treichler, Paula A. 1985. A Feminist Dictionary. London – Boston: Pandora Press.
18. Krzeszowski, Tomasz P. 1997. Angels and Devils in Hell: Elements of Axiology in Semantics. Warszawa: Wydawnictwo Energeia.
19. Lakoff, George; Turner, Mark. 1989. More than Cool Reason: A Field Guide to Poetic Metaphor. Chicago: The University of Chicago Press.
20. Lakoff, Robin Tolmach. 1973. Language and Womanʼs Place. Language in Society, 2: 45–80.
21. Lehmann, Winfred Philip. 1958. On earlier stages of the Indo-European nominal inflection. Language, 34: 179–202.
22. Lòpez Rodríguez, Irene. 2009. Of Women, Bitches, Chickens and Vixens: Animal Metaphors for Women in English and Spanish. Cultura, lenguajey representacion / Culture, Language and Representation, 7: 77–100.
23. Meillet, Antoine. 1964. The Feminine Gender in the Indo-European Languages. U: Language in Culture and Society [ur. Hymes, Dell], 124. New York – London: Harper – Row Publishers.
24. Milić, Goran. 2013. Pristup zoosemiji u okviru teorije konceptualne metafore i metonimije. Jezikoslovlje, 14/1: 197–213.
25. Mills, Sara. 2003. Third Wave Feminist Linguistics and the Analysis of Sexism. Discourse Analysis Online. 13. srpnja 2015.
26. Pintarić, Neda. 1992–1993. Semantičke i gramatičke teorije kategorije roda imenica. Filologija, 20–21: 351–361.
27. Pišković, Tatjana. 2011. Gramatika roda. Zagreb: Disput.
28. Pišković, Tatjana. 2014. Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju. U: Otpor. Subverzivne prakse u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi. Zbornik radova 42. seminara Zagrebačke slavističke škole [ur. Pišković, Tatjana; Vuković, Tvrtko], 145–168. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Zagrebačka slavistička škola.
29. Spender, Dale. 1980 [1990]. Man Made Language. Second Edition. London: Pandora.
30. Šonje, Jure [ur.] 2000. Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ – Školska knjiga.
31. Treichler, Paula A. 1989. From Discourse to Dictionary: How Sexist Meanings Are Authorized. U: Language, gender, and professional writing: Theoretical approaches and guidelines for nonsexist usage [ur. Wattman Frank, Francine; Treichler, Paula A.], 51–79. New York: Commission on the Status of Women in the Profession, Modern Language Association of America.
32. Veber Tkalčević, Adolfo. 1873. Slovnica hèrvatska za srednja učilišta. Drugo izdanje. Zagreb: Troškom spisateljevim.
33. Vetterling-Braggin, Mary [ur.] 1981. Sexist Language: A Modern Philosophical Analysis. Totowa: Littlefield, Adams and Co.