Ivan Koprić. Lekcije iz botanike. 2023.Vrbovec: Avis Rara Studio
Nakon zbirki Hologrami nade (2019) i Intergalaktički peljar (2021), tiskanih u zagrebačkoj MeandarMediji, u Vrbovcu je objavljena treća pjesnička knjiga – Lekcije iz botanike – Ivana Koprića, dekana Pravnoga fakulteta. Knjiga pokazuje da i mali izdavač, izvan zagrebačke scene, može ponuditi kvalitetan knjižni proizvod, kako po likovnoj i grafičkoj opremljenosti (s ilustracijama akademske slikarice Petre Held Potočnjak) tako i po organiziranosti poetskoga diskursa.
Pjesme u zbirci podijeljene su u tri ciklusa prema načelu simetrije. Prvi ciklus Metamorfoze sadrži šest pjesama i njime se postavlja misaoni uvod, stanovita poetska teza za odabranu temu, usredotočenu na vitalnost biljnog svijeta, ali i na njegovo odumiranje, najposlije i na kružni povratak u novi život. Drugi, središnji ciklus Cvjetana sadrži 32 pjesme i poput poetskog herbarija popisuje niz biljnih vrsta koje su predstavljene poetski s raznih imaginativnih gledišta. I treći, završni ciklus Usluge ekosustava, kao i početni, sadrži šest pjesama i u njemu se sažimaju misaone i slikovne smjernice zbirke. Ukupno je to 44 pjesme, za razliku od prvih dviju zbirki ovog autora koje su brojile i do stotinjak pjesama. Taj nevelik broj pjesama otkriva nakanu autora da diskurs svoje zbirke uredi ekonomično, da se usredotoči na njegovu kvalitetu, izradu detalja i stilsku zbijenost i konciznost, što je vidan pomak u izričajnom razvoju pjesnika Ivana Koprića.
Uz vizualnu slikovnost, u zbirci se mogu prepoznati i različiti stilski postupci i figure kojima se proizvode i oblikuju značenja produktivna za čitateljstvo. Jedan je takav postupak i stilska figura paralela, koja se suptilno provodi duž diskursa zbirke. Ta paralela predočuje suodnose i interakcije između ljudskih bića i biljnoga svijeta, čime se otkriva srodnost s biljkama i naše ljudsko iskustvo uspoređuje s njihovim životom i s njihovom smrću. Ovdje će se na nekoliko primjera pokazati kako se ostvaruje ta paralela, podržana poredbama i personifikacijama.
U pjesmi »Batat« biljka batat je osjetljiva na hladnoću kao i subjekt koji o njoj kazuje, aludirajući unutar cijele pjesme i na emotivnu hladnoću, kako glase sljedeći stihovi: »Zazor od hladnoće dijeli / S mojim rukama i nogama«. Toplina je pak omotač jednako potreban i biljkama i ljudskim bićima. U pjesmi »Bor« stablo bora osvježava i oživljuje iscrpljenog subjekta, njegove se grane sagibaju nad čovjekom, što podržava i upečatljiva poredba kao konzilij liječnika. U toj je pjesmi stablo u odnosu prema čovjeku blagotvorno i ljekovito, što učvršćuje odnose međuovisnosti. U pjesmi »Orah«, također pomoću poredbe ističe se paralela između starijih osoba i starih stabala oraha, kao dobna prepoznatljivost:
Dok ćemo se mi
Žilavi starci
Iskrasti s rubova čitaonica
I pomladiti
Kao nasad starih oraha
Koji hvata zalet
U još jedno ljeto
U paraleli sudjeluju uz poredbe, figure riječi, i personifikacija i obratna personifikacija, figure misli. Tako je u pjesmi »Hibiskus« ta biljka oljuđena u lik muškarca, žudi za gospodaričinim prstima i misli i osjeća se, što je nijansirano ironijom, kao tradicionalan muškarac, pri čemu joj smeta kad je nazivaju »ženskasti kineskom ružom«. U pjesmi »Bor« kazuje se da to stablo u istakanju smole pretače sjećanja i tali brige baš kao opterećen čovjek:
Za najvećih ljetnih vrućina
Pretapaju se njegova sjećanja
Tali se smola potisnutih briga
Obratna personifikacija u ovom kontekstu čini da čovjek postaje dio biljke i poprima njezina svojstva, kojom se također kao i personifikacijom ističe srodnost i povezanost ljudskih i biljnih bića. Tako se u pjesmi »Limun« subjekt preobličuje u limun čiju grančicu presađuje u svoje rame:
Iščekujući jutro vadim limunovo drvce
Iz smeđe tegle pored kreveta
Iskopam rupu u desnom ramenu
I sadim ga
U sebe
U pjesmi »Breza« subjekt stoji ispod breze i njegova stopala zarastaju u travu:
Sve će biti zeleno
Moje će se ruke zelenjeti
Lice će mi uroniti u lišće
I moje srce bit će zeleno
Puno pulpe koja vri
Kroz ispucalo tijelo
Uraslo u brezu
I najslikovitija obratna personifikacija jest gledanje subjekta novim očima iz listova masline, kako stoji u pjesmi »Maslina«: »Iz svake će masline gledati moje nove oči / Zelene kišom oprane i suncem obrisane«. Tako se obratnom personifikacijom dotiče i krucijalna i opsesivna fascinacija poezije Ivana Koprića – pitanje prolaznosti i smrti. U biljkama subjekt prepoznaje prolaznost ljudskog života, kako kazuje pjesma »Hibiskus«:
Cvao je uvenuo i otpao
Svjedočeći kako sve dobro
Lijepo ljekovito i strasno
Traje tek jedan dan
U pjesmi »Usluge eko-sustava« subjekt prepoznaje vlastitu smrt u smrti žilavog hrasta:
Umirao sam sporo kao žilav hrast
Kojem su mladom užarenim žigom
Crni znak u meku koru utisnuli
U pjesmi »Žrtve žetvenih svečanosti« nalazi se po mom sudu i najsnažnija a istodobno i najnježnija poruka o smrti:
Pravi seljak ne umire
On samo legne
Kao toplo žito koje se podaje koscu
Stoga je s te točke vidljiv jedan poseban postupak na planu diskursa – možemo ga nazvati i strategijom. To je strategija eufemizacije smrti, strategija ublažavanja, jer lakše je reći urast ću u brezu, gledat ću novim očima iz masline, leći ću kao toplo žito koje polegne pred koscem nego umrijet ću i bit ću puko gorivo za rast flore. Tako je ova zbirka usto što slavi život, njegovu ljepotu u cvijetu i listu, i poruka biljnog svijeta o prirodnom prihvaćanju smrti. Ona poetski smanjuje apsurd smrti i funkcionira kao utješiteljica i učiteljica. Ona nije religija niti zelena ideologija, iako bi se mogli zamijetiti neki vidovi potonjih ideja. Ona je prvenstveno poetsko zrcaljenje u očima biljaka, slušanje i osluškivanje njihovih lekcija.