Brankica Radić. 2022. Crvena. Zagreb: MeandarMedia.
Pjesnička zbirka Brankice Radić Crvena sastoji se od sedam ciklusa: Daleka, Ciklus otpora, Bliski putevi, Zaborav figura faraon, San sanjkanje svijet, Mistika i Zvono konj zaborav. Jednostavnim jezikom i zanimljivom strukturom pjesama oslobođenih jednolične forme lirska kazivačica sugerira svojevrsnu nostalgiju za izgubljenom poviješću te razočaranje trenutnim kaosom svijeta. Temeljni motivi slobode i otpora grade poetski svijet u kojemu dolazi do preklapanja stvarnosti, odnosno preklapanja s nepoznatim unutar putujućega prostora. Filmski odnos prema svijetu i tekstu uočava se i u nazivima pojedinih ciklusa u kojima su tri imenice asindetonski povezane, čime se sugerira kadriranje i putujući pogled kako lirske kazivačice tako i čitatelja.
Jezik zbirke predstavlja iskorak u pejzaž, izvan granica, iskorak izvan sebe – u sumnju. Ciklusi pjesama oblikovani su naznakama zaborava i potragom za jastvom i tuđom drugošću kako izletničkom tako i sudbonosnom. Prostor poezije koji prekoračuje misaone i fizičke granice oslikava kretanje i putovanje kroz opasnost univerzalnoga, nepostojećega vremena koje neumorno vraća prošlost u novim obličjima. Kretanje u ovome lirskom konstruktu simbolizira otpor i slobodu usred posrnuća i kaotičnosti svijeta.
Problematiziranje fenomena daljine počinje već tekstom kao takvim. Koračanje tekstom kao nepreglednom daljinom istovremeno je koračanje pejzažom: »U tekstu / još su dalji predjeli / i daljina.«
Ta se udaljenost svladava pokretom, neminovnim zakoračivanjem preko prostorno-vremenske granice drugosti i različitosti. Upravo je čitanje proces prevaljivanja tih udaljenosti: »U brzom vlaku / vrijeme je / čitanje / protjerivanje / drugih i drugačijih.« Vremensku udaljenost čin čitanja pretvara u sveprisutnu protegnutost i beskonačnost: »Čitanjem uskladim disanje i / Kratku udaljenost između i / sadašnjosti i / sjećanja.« Neovisno o konstantnome pokretu, težnji za kretanjem naprijed, prošlost se tvrdoglavo ponavlja i nužno obilježava svaku sadašnjost i budućnost: »Htjeli ili ne. / Bude nam povijest.« Pokret i svako izmještanje izvan koje god vrste granice kao da za sobom vuče niti onoga prošloga te na taj način onemogućuje stajanje i nestajanje. Vrlo slikovit i značajan susret svih triju vremenskih kategorija koje određuju čovjekovo postojanje ostvaruje se u stihu: »Sjedimo ispred muzeja i mislimo na / sudbinu.« Muzej kao mjesto konzerviranja prošlosti mjesto je promišljanja i evociranja onoga što bi tek trebalo doći. Slično tome, stih: »Bit će da smo bili.« konstatira mogućnost ponovljivosti nas samih. Obilježenost ovoga dinamičnog poetskog svijeta neminovnim i neprestanim opetovanjem te susretom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti navodi na pitanje – postoji li uopće išta u tome nepostojećemu vremenu.
Upravo na mjestu susreta, razlike i sukoba javlja se crvena kao odjek prigušenoga unutarnjeg krika izraženog vjerom u moć riječi koja pobuđuje revolucionarni duh inherentan lirskoj kazivačici: »ispod kapaka sve crveno / pulsira kao krv«. Zamjetan je otpor prema medijski oblikovanome svijetu u kojemu je čovječanstvo obilježeno laganjem, dok je naše postojanje neosporna stvarnost: »Televizija laže. Mi lažemo. Naše je postojanje stvarno.« Rat kao fenomen koji povezuje prošlost sa sadašnjošću izvor je otpora i bunta lirske kazivačice: »Od nepravde smrači se svijet život / sve postojeće i plane rat u koji neću ne želim pa opet / umirujem disanje da ne povratim sebe dušu.« Jednostavnost poruke koju nosi stih pjesme Crvena opet: »Iz rodnog kraja / nemoj u rat.« jasno ističe zazor od koncepta rata kao razaranja jastva i rodnoga kraja, odnosno temeljnoga, primarnoga konteksta stvaranja identiteta i pripadnosti.
Pjesma Dugo smo sanjali progovara upravo o bliskosti s rodnim krajem u kojemu se rađa i nada u posjedovanje revolucionarne klice koja će omogućiti nužne promjene: »spavamo vani pred stepenicama jer smo / tu sretni. Nadamo se da će potrajati. Kad se probudimo / da ćemo biti crveni.« Snažan izraz otpora javlja se i u pjesmi Drvo: »Drvo je perspektiva, sjena, životna ideja zarobljena u / betonu, linija borbe, otpor.« Prateći razvoj i povezanost motiva rata i otpora zarobljenog ispod urbane betonske površine (»Na Balkanu je beton / eksplozivan. Nije lako objasniti tugu.«), autorica pretvara rat u kompleksan i veoma slojevit poetski simbol. Koliko god suvremenost vapi za promjenom, revolucijom, čije su iskre zarobljene duboko ispod površine života i teksta, teško je prekapati po okaminama iskustava i emocija koje je uzrokovao rat. Budući da je svijet izgubio smisao za istinu, ovo vrijeme instant režima itekako provocira i izaziva otpor: »Obučen u plastiku, obuven u / plastiku ili neki drugi jeftini materijal. / Kič izbija / udara po sljepoočnici. Bijes i nemoć jer ne / može drugačije.« Drugdje autorica pacifistički pali crvenu iskru tihe revolucije: »Ne igraj se rata. Okreni lice. Na potiljku naslikaj / vatrenu pticu.«
Jedno od ključnih pitanja koje problematizira Brankica Radić u zbirci je dakako pitanje slobode: »sloboda se ne da kaliti televizijskim / programima nogometnim utakmicama / nenapisanim zadaćama trgovačkim centrima.« Za ostvarenje punine slobode uvijek treba više, daleko više od puke cikličnosti. Sloboda ne podržava ponovljivost, ona graniči s ludošću, zalazi u područje igre obilježeno interakcijom s drugim: »Igraj se sa mnom. Daj mi ime. I ja ću tebi.« Dokidanje toga intimnog prostora slobode igre, kolažiranja i prepoznavanja tuđega lika u svome izravno utječe na konstituiranje jastva: »Rastužim se jer nitko / ne vjeruje. Da smo mi mi.«
Svijest lirske kazivačice oblikuje se upravo u sučeljavanju i prepletanju tri ključna motiva – rata, nestabilnosti koja pobuđuje crvenu i mira koji igrom oslobađa: »zovem se život zovem se / rat i mir rat i rat«. Takvim se tumačenjem možda i ostvaruje »želja / da misao nadjača stvarnost da stvarnost iznenadi«. Poezija i književnost u svijetu lirske kazivačice dobivaju veoma važnu ulogu. U pjesmi Tko će,koju čini niz retoričkih pitanja, apostrofira se pjesnikinju kao pokretačicu i nositeljicu promjene (»pjesnikinjo dok nebo čeka na tvoj znak«). Jezik, medij književnosti, mjesto je na kojemu sve počinje i s čijim se rađanjem rađa sve ljudsko – sva sličnost i različitost: »Rađa se jezik. Jezikom svijet / različitost.« Tekst je rezultat ljudske individualnosti i nutrine, ostvaruje se posredstvom metafizike koje se bit i ljepota kriju u nepredvidivosti: »metafiziko ne spavaj ne uspavljuj / da znam šta ću napisati / ne bih ni pisala.«
U toj projekciji čitanje se naravno tretira kao izrazito aktivan i kreativan čin. Čitanje je za Brankicu Radić način putovanja, svladavanja udaljenosti i različitosti, spoznajni proces, prostor utjehe u kojemu se budućnost piše bez kraja, bez smrti, i to vječnom crvenom tintom.