Marko Tomaš. 2021. Skratimo priču za glavu. Zagreb: VBZ.

Marko Tomaš, već poznat kao znatiželjni rezignirani promatrač i aktivni autodestruktivac, u zbirci Skratimo priču za glavu nastupa kao nomad kojega je zatočila pandemija, ali koji je radosno pritajen, nastanjen. Zbirka sadrži 52 pjesme, svojevrsne minijature događajnosti života i intimnih ljudskih odnosa. Nakon uvodne pjesme slijedi 9 ciklusa: Nedovoljno daleki sjever, Pjesme za vrlo dokone, Naše vrijeme, Nedostaje mi Sonja Henie, Rub, Sutra, bilo koji dan, Nova mapa, Skratimo priču za glavu i Soba koja se raspada. S obzirom na spomenutu pritajenost autora, pa i lirskoga subjekta, neodrživost ideje nepromjenjivosti nazire se na razini poetike i na razini sadržaja zbirke. Ideja nepromjenjivosti smješta se u prostor nostalgije, čak utopije, a nužno utječe i na neodvojivost autorova života i djela, što je podcrtano na samom početku u citatu Tišina Meše Selimovića: »Sad mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego s njim postati prisan.« Naime, i sam autor, odnosno njegov lirski subjekt zahvaćen je određenim životnim promjenama koje ostavljaju traga i u tekstovima pjesama. Lirski subjekt sa sobom donosi staru, svima već poznatu i neizostavnu mračnu konstantu, no ovoga puta isprepletenu s određenom stabilnošću kako bi ukazao na odmaknutost od ljepote zaljubljenosti i zanesenosti. Pjesma Dokonost eksplicitno progovara o toj ideji stavljajući staro i novo u odnos suprotnosti, tj. odnos u kojemu novo potire i isključuje staro: »Stari oblici ljubavi / nisu adekvatni u novom dobu / i stare molitve / ne udovoljavaju / novim nebesima (…)« U tome se kontekstu o prepoznatljivim motivima autorova pjesništva progovara kao o starome, kako na planu poetike i opusa tako i na planu njihove opće pojavnosti u svakodnevnome životu koji podliježe neminovnim promjenama – nužnom novom.

Novo mračno pandemijsko vrijeme, u kojemu zbirka i nastaje, obilježavaju i različite smrti koje u poeziji rezultiraju pandemijom osjećaja, uvodom u novi strah i svojevrsnu trulež neizbježnog zrelog, ali ne i ozbiljnog, životnog doba. Zbog toga priču treba skratiti za glavu prije nego što i ona sama prijeđe u trulež, postane neiskoristiva i sterilna, na što potencijalno upućuje i posljednji ciklus Soba koja se raspada. Uporišne elemente zbirke čine motivi dokonosti, slobode i igre. Lirski subjekt suočava se s mukom oslobođenja i fenomenom dosade koju treba preosmisliti, rekreirati, možda čak i dekonstruirati kako bi se stvorio sretan život. Važnost samoga postojanja dokonosti izranja iz ideje da je prostora i slobode za kreiranje sve manje, stoga ih autor preispisivanjem u ovim redcima pokušava stvoriti.

Uvodna pjesma Imitacija ciklus je sama za sebe i usko je vezana uz pandemijsko stanje otupjelosti na vijesti koje čovjeka stalno zatrpavaju. Pjesma sadržajem pokušava prizvati način reagiranja na takve vijesti i propituje koliko su osjećaji i reakcije iskreni, a koliko rezultat društvene konvencije te na taj način uspostavlja vezu između instinktivnoga reagiranja i pribjegavanja imitiranju i repliciranju. Imitirajući i reproducirjući emocije o kojima progovara, lirski subjekt imitira i sebe sama. Činjenica da je pjesma koja govori o imitaciji naslovljena istom riječju upućuje na to da poezija može biti imitacija autora, lirskoga subjekta ili same sebe, tj. da je ona pokušaj reproduciranja nečega sličnoga istini i bliskoga životu. Građenje statusa poezije kao iskoraka u propitivanje nezaobilazno je i u ovoj zbirci, točnije u njenu koketiranju s ontološkim i teološkim motivima kao što su vječnost i Bog.

Svijest koju lirski subjekt prezentira, kao i ona na koju računa, ima, naravno, ulogu pobune. Ta je pobuna u prvome redu intimna, a onda nužno i društvena, zbog čega se problematizira potreba za otvorenom društvenom interakcijom u društvu alijeniziranih pojedinaca. Budući da zbirka zastupa poeziju kao društveni događaj koji zahtijeva reakciju publike, odnosno kao potencijalno oružje protiv problematičnoga društva, možemo ju promatrati kao zbirku eksplicitne poezije čiji je cilj izravno komunicirati. Poezija u Tomaševu opusu ponovno predstavlja mjesto ideološkoga oružja. Ishodište ključnih pojmova zbirke (Bog i ljubav) jest pojam slobode, odnosno trenutak propitivanja i istraživanja stvari. Ljubav pri tome nije isključivo ushit i ugodan osjećaj, nego je vrlo često izvor nesuglasica ili mjesto mimoilaženja više nego susretanja, stoga je, kao što pjesma Selidba nalaže, treba protjerati iz poezije: »Ljubav mora van iz poezije. / Nema se tu što srciti / niti pjesmiti.« Bog, bez obzira bio pisan velikim početnim slovom kao u pjesmi Imitacija ili malim početnim slovom i određen kao bog iscjelitelj koji prebiva u koljenu u pjesmi Između dva poljupca, simbolizira jedinstvo svega u kozmosu kojim se lirski subjekt bavi u vrijeme nesporazuma i atomiziranja. Upravo takvom mišlju završava pjesma Praznina: »Kopaju nas jer ionako oduvijek / želimo da smo jedno s kozmosom.« U istoj se pjesmi lirski subjekt pita kako uopće nešto beskrajno stane u njegovu kožu. Ako na tragu rečenoga koncept beskrajnoga ispunimo konceptom Boga ili ljubavi, jasno je da se ideja Boga kao obećanja vječnosti višestruko podcrtava. Pjesma U međuvremenu na zanimljiv način dovodi u blisku vezu pojmove vječnosti ili beskrajnosti i dokonosti zaključujući živopisan prikaz stvarnosti koja puže i razvlači se konstatacijom: »U međuvremenu, kozmos je beskrajan.«

Koncept Boga u zbirci sličan je heraklitovskome Bogu, odnosno duši ili razumu prema kojemu se svi ravnaju i koji usred promjena i suprotnosti svijeta postoji kao jedinstvo, cjelina i osnova svega. Upravo zbog čudesnosti života i fascinacije njime autor u lirski svijet uvodi Boga. On pritom kritizira ljudsko izbjegavanje bavljenja trenutkom i tvrdoglavo zastupanje ideje da čovjeku više mogu pružiti očito nemoguća nepromjenjivost, bijeg ili izmještanje. Toga se bar dijelom dotiče i pjesma Bog ne zalazi u moju mahalu. Činjenica da trošimo vrijeme pokušavajući doći do točke u kojoj se odvija naš život predstavljena je uvođenjem i tematiziranjem nemjesta, poglavito kolodvora, čiju promašenost i manjkavost lirski subjekt pjesme Ove noći mislim na tvoje zablude eksplicitno naglašava: »vjetar će se vući po tlu / i kroz moje šuplje / izdajničke kosti / zasvirati pjesmu / o tisuću kolodvora / koji me nisu oslobodili.«

Pojam imaginacije problematizira se u okviru umjetničke proizvodnje kojoj je i oruđe i oružje. Zajedno s imaginacijom u prvi se plan probijaju jezične igre kojima se jeziku vraća njegova bitna funkcija. O stvaralaštvu se na trenutke progovara čak pomalo ironično, i to s društveno stereotipnoga stajališta, posebice kada ga se stereotipno naziva neperspektivnim zanatom. Rad pisca pritom se označava kao doprinos razvoju svjetske zbunjenosti, a samoća kao prostor njegova stvaranja koji se napušta korakom čovjeka koji nema gdje otići. No upravo se jezičnom igrom u za zbirku vrlo značajnoj pjesmi Rub živaca zadire i u drugu sferu – sferu intimnosti. Jezična igra kao u primjerima cvijeće je čvijeće, na vruće upalim vrućenje, kažu da baš teško ljudiram nerve služi predočavanju intimnoga odnosa i suživota dvoje ljudi. Živost tog međuodnosa počiva na vrlo određenoj, jasno izrečenoj emociji – nerviranju drugoga koje se, s obzirom na profil lirskoga subjekta, može tumačiti i kao vrsta buntovnosti. Osim toga, pjesma Rub živaca uporište je i na početku spomenute promjene prije dominantnoga lirskoga subjekta Tomaševa pjesništva. Figurativno rečeno, riječ je optimističnijem subjektu koji iskače iz zategnute, a ne iz zgužvane posteljine. Uz igru usko su vezani pojmovi slobode i dopuštenosti te dokonosti i kreativnosti, stoga se kao najveći revolucionari potenciraju djeca, no u nekom im se trenutku igra brani kako bi postali društveno koristan resurs. Igra se javlja i ranije u autorovu opusu, na primjer u pjesmi Trgovac tugom iz zbirke Regata papirnatih brodova: »Svi ljudi su do smrti djeca / samo poredak objavi vrijeme kraja igre, / objavi početak rata i rada.« Opetovano tematiziranje istoga upućuje na društveno inherentan i stereotipan osjećaj nelagode u vrijeme dokonosti koje ova zbirka prikazuje različitim životnim minijaturama. Prije spomenuto pitanje umjetničke proizvodnje također je dijelom određeno dokolicom u koju se čitanje vrlo često smješta i zbog čega je postalo subverzivno. Budući da sustav koji pojedinca egzistencijalno određuje ne podnosi čistu dokonost, dokonost radi nje same, minira ju pa se u tome kontekstu i čitanje može promatrati kao način pobune. Dokonost kao jedna od ključnih tema zbirke zauzima važno mjesto i u naslovu istoimene pjesme, ali i u nazivu čitavoga ciklusa Pjesme za vrlo dokone i kao takva upućuje ponajprije na čin umjetničkoga stvaranja te je izjednačena s revolucionarnim činom, neizostavnim segmentom Tomaševa pjesništva, a ponegdje je i podloga za spominjanje motiva rata, leševa i noža.

Ciklus Nedostaje mi Sonja Henie bavi se romantiziranom idejom o prošlim vremenima, uspomenama te mogućnošću susreta i nemogućnošću stvarnoga povratka mjestima i ljudima, kao u pjesmi Smrt Pppassolinija. Ta pjesma stihovima »iz zatvora se čula pjesma / a na slobodi tišina, muk.« izvrće stvari implicirajući pitanje tko je zapravo slobodniji, tko se osjeća slobodnijim – ljudi na ulici ili oni u zatvoru. Taj snažni paradoks odraz je autorova svjetonazora, tj. njegove pobune nježnim oružjem. Saznanje da je čak i svakodnevica prostor ideologije ne pomaže nam u borbi sa životom. Stoga je jedina revolucija koju možemo podići – izvrtanje poznatih principa stvarnosti. Zatvorenost ili izolacija u ovome slučaju možda i nije otpor, nego izbjegavanje otpora prema vanjskome svijetu punom nepravde. Paradoksom se, dakle, ističe da je na slobodi dosadnije jer u vanjskome svijetu nema mjesta dokolici te da samoća može biti ugodno mjesto. Osim toga, pjesma sadrži i jednu od vodećih misli zbirke: »Sloboda je misao o onome što kriješ.« Ako Krista shvatimo kao ljubav ili slobodu, iskazi lirskoga subjekta pri kraju pjesme zapravo sažimaju temeljna uporišta cjeline: »Po svijetu tražim svog Krista. / Radije ću umrijeti od metka / nego od dosade. / Ozbiljni ljudi upropastit će svijet.« Ciklus Sutra, bilo koji dan svjedok je spoticanja o temu Mostara, točnije o sliku izmaštanoga, idealnoga grada iz autorova djetinjstva isprepletenu s apokaliptičnim motivima rata. Zanimljivo je spomenuti i autorovo okušavanje u vestern žanru u poeziji, o čemu svjedoči pjesma Pun mjesec iznad Austina te koketiranje s popularnom kulturom u pjesmi Mu čiji naslov uspostavlja intertekstualnu  i intermedijalnu vezu sa stripom u kojemu izmišljeni lik mornara Corta Maltesea traga za izgubljenim svijetom koji naziv dijeli s naslovom pjesme. Budući da živimo u dobu generacija formiranih pop-kulturom, ona je svojevrsna sinteza svih formi kojoj Tomaš pokušava približiti poeziju.

Unatoč svim spomenutim novostima i pomacima u odnosu na ranije stvaralaštvo, Tomaš ostaje vjeran starim temama, ostaje prognan u sebe i gradove. Već u prvoj pjesmi, otvarajući zbirku i rasplićući ju kao jednu veliku rečenicu o nužnosti i neminovnosti promjene, njegov otprije poznat, mračni lirski subjekt kreće upravo od sebe: »Predugo sam već u nekom tamnom kutu / do kojeg ne znam objasniti put, / sebi izvan domašaja, začuđen, bez plana, / prazan komad kože / kao očeve papuče / u hodniku napuštene kuće.« Evolucija subjekta u nastavku zbirke prikazana je pjesnički moćno, koncizno oblikovanim komadićima stvarnosti (poznanstvima, prijateljstvima, intimnim odnosima, uspomenama) koji čine svakodnevicu popločenu sitnim životnim iritacijama. Uvidi i atmosfera artikulirani su začudnim, minimalističkim iskazima i sintagmama koje ne zaziru od snažnih osjećaja i njihovoga centrifugalnog djelovanja. Neizostavna sentimentalnost Tomaševe poezije prišivena je glavnim motivima ove zbirke i ponovno istupa kao oblik pobune, konkretno u pjesmi Kako počinje jutro: »Moja sentimentalnost je oblik poruge, / radije biram biti tužan nego ozbiljan.« Na samome kraju, zadnja pjesma zbirke 2020., koja zajedno s onom prvom čini refrentne točke cjeline, vraća se pojmu dokonosti i svakodnevice koje se lirskome subjektu gotovo izruguju. Međutim, lirski subjekt potencijalno zauzima mjesto više instance – autora odgovornoga za čin umjetničkoga stvaranja, čiji je glavni preduvjet dokonost. Imitirajući iskaz lirskoga subjekta jedne od prethodnih pjesama koji piščev rad izjednačuje s doprinošenjem razvoju svjetske zbunjenosti, ovaj se subjekt razotkriva: »(…)volim sjediti u miru / i mučiti se stvarima koje je nemoguće promijeniti.« Sam naslov pjesme upućuje na imitaciju stvarnoga života te se i na toj razini ona može dovesti u vezu s prvom pjesmom zbirke, Imitacijom, i tezom da poezija može imitirati samu sebe ili tekstualne instance, ali i reproducirati nešto slično istini i blisko životu. Stoga, listajući imitaciju aktualne svjetske zbunjenosti, nije teško pristati uz Tomaševa subjekta koji naizgled jednostavno, otvoreno priznaje i razrješava problematiku svoje gotovo mitske pobune: »To je sva moja pobuna, ta okrutno smiješna savjest.«