Stiloteka

Analize

Od stvarnih do imaginarnih prostora u romanu »Derviš i smrt« Meše Selimovića

Za roman Derviš i smrt može se reći da u potpunosti predstavlja polifoniju prostora, u smislu koji toj sintagmi daje Lotman (1976: 302). Naime, u Selimovićevom romanu prostor postaje izuzetno bitan na više planova, postajući svojevrsnim junakom toga djela (Duraković 2010) – od realnog prostora koji je umjetnički modeliran, preko metaforičkih i imaginarnih prostora određenih perspektivom samoga pripovjedača, Ahmeda Nurudina, pa do tekstnog prostora, koji se pokazuje izuzetno stilogenim i relevantnim za interpretaciju romana.

Stil Antuna Gustava Matoša

Već su u Matoševu prvom objavljenom tekstu, noveli „Moć savjesti“, do izražaja došle stilske značajke koje će se u većoj ili manjoj mjeri očitovati u svim njegovim ostvarenjima bez obzira na žanr i književni rod. U toj noveli sažet se izraz oneobičava učestalim ekspresivnim riječima i frazama, a osobito je izražena sklonost poredbama i tročlanoj gradnji ritmičke organizacije teksta (»I oni se već miču, giblju, klepeću«; I, 9). U tim se postupcima prepoznaje osjećaj za izražajne vrijednosti i sugestivnost jezičnoga izbora koji će u Matoševu opusu biti stalno stilsko obilježje, a u okviru poetike simbolizma naznačuje epitetičnost u funkciji karakterizacije, tj. simbolizacije, te upotrebu oksimorona, koji je jedna od čestih stilskih figura moderne.

Muškarci su najčešće žene i obratno

Rad se bavi usporednom analizom govora muškog i ženskog subjekta u pjesmama Ivana Slamniga te opisom najvažnijih obilježja njihova dijaloga. Ljubavna tematika propituje se preko Barthesovih figura ljubavnoga diskurza, uzimajući u obzir rasredištenost i metamorfičnost Slamnigova lirskoga subjekta kao i jezične tragove prisutnosti i odsutnosti sugovornika u pjesničkome tekstu. Dijalog se pritom promatra kao govornikova prilika za osvajanje diskurzivne moći u tekstu, što za posljedicu ima promjene u dijalektici muškog i ženskog principa i preispisivanje koncepta ljubavi.

Vježba iz feminističke stilistike

Prvi dio rada bavi se definiranjem feminističke stilistike, odnosno određenjem predmeta, interesnih polja i mogućih metodoloških uporišta te discipline. Razmatraju se neke ponuđene definicije feminističke stilistike u odnosu na druge stilističke discipline s jedne strane te u odnosu na feministički i kritički pristup književnosti s druge strane. Zagovara se razumijevanje feminističke stilistike kao discipline između lingvistike/ kritičke analize diskursa, prvenstveno u zadržavanju metodološkog instrumentarija, te književne teorije, posebice u razmatranju odnosa roda, seksizma i ideologije te odnosa implicitnih i »stvarnih« čitatelja. Drugi dio rada ilustrira interese (metode, poziciju) feminističke stilistike analizirajući odabrani poetski književni tekst kanonskog autora te njegovu kritiku. Feminističko-stilistički pristup pritom je pozicioniran kao »čitanje s otporom« naspram dominantnom čitanju oprimjerenom etabliranom kritikom. Odabrani tekst (Slavko Mihalić: Približavanje oluje) zanimljiv je zbog reprezentacije »utišanog« ženskoga glasa te mogućih čitanja oznaka femininosti/maskulinosti i rodnih odnosa koje nudi čitatelji(ca)ma.

Popeljuha Zavaljuha: stilistička interpretacija narodne bajke

U radu je dana stilistička interpretacija jedne od „lokalnih Pepeljuga“: sjevernočakavske narodne bajke Popeljuha Zavaljuha prvi put objavljene 1876. godine. Stilistička analiza teksta narodne bajke, zapisane sredinom devetnaestog stoljeća, zahtijeva složen metodološki postupak, pri čemu se u analizu uključuju čimbenici kao što su specifičnosti žanra narodne bajke, vernakularnost, dijakronijski odmak suvremenog čitatelja u odnosu na jezik teksta, kontekst stvaranja, implicitne postavke stilističke analize, ali i potreba za osviještenošću suvremene/ih perspektive/a interpretacije, odnosno za interdisciplinarnim preispitivanjem prethodnih točaka. U odnosu na shvaćanja ženskog subjekta, naslijeđena iz feminističke kritike, autorica istom informira stilističku analizu spomenute bajke pri čemu se razmatraju i međuodnosi granica žanra bajke i postavljene metodologije.

Tri radna ljuda

Moguća riječ i vjerojatna riječ među ključnim su morfološkim pojmovima. U članku se raspravlja o mogućoj hrvatskoj riječi. Kriterij mogućnosti jest supletivnost. Kanonska supletivnost unutar kanonske tipologije Grevillea G. Corbetta postavljena je nasuprot kanonskoj fleksiji. Na jeziku pjesama Ivana Slamniga ogleda se kako se i u kojim smjerovima granice mogućih riječi mogu širiti te koliko ih je Slamnig doista i proširio.

Rimovanje ludensu radovanje: podsudaranje glasova, jezikâ i tekstova

Načelo rimovanja, jednog od najprepoznatljivijih obilježja poezije Ivana Slamniga, široko je shvaćeno kao supostavljanje različitih pjesminih elemenata i jezičnih pojava. Prepoznata je i opisana analogija između rime i dijalogizacije lirskog govora, uključivanja kolokvijalizama, dijalektizama i inojezičnih elemenata te parafraziranja drugih književnih tekstova.

Kojem čitatelju?

Slamnigova pjesma Bukoličnom, trijeznom čitaocu bila je već predmetom zanimanja naše književne kritike i znanosti o književnosti. Polazeći od dosad zanemarivane činjenice da pjesma tematizira i izvodi na vidjelo jedno od temeljnih obilježja lirike – obraćanje – u ovom se tekstu istražuju učinci što ga obraćanje kroz ponavljanje ima na uspostavu odnosa između lirike i čitatelja, značenja i čitanja. Povezujući pojmove klasične retorike – docere, delectare, movere – s nekim važnijim teorijama čitanja i čitatelja – ovdje se pokušava ukazati na to da je delectare, odnosno učinak zanesenosti koji tekst ima na čitatelja, usporediv s Lacanovim konceptom užitka. Iz toga se pokušava izvesti čitanje koje ukazuje na mogućnost izlaska studija lirike iz tekstualističkih paradigmi (semiotika književnosti, poststrukturalizam) otvarajući istodobno prostor čitanju koje, ovisno o institucionalnim, gospodarskim, legitimnim čitanjima, iste podriva iz neke njihove izvanjske, strane i udaljene unutrašnjosti.

Književnost nije happening nego nizanje riječi

Esej tematizira čitanje Slamnigove poezije koje u svakom trenutku pretpostavlja i mogućnost pisanja vlastite pjesme. Autor istodobno govori načelno i posve osobno. Na načelnoj razini osvješćuje nesavladive aporije koje prate nastanak pjesme, oblikovanje poetske misli, jezika ili emocije. Iz osobnoga iskustva izvlači pak kreativne poticaje koje je našao u Slamnigu – esej otvara stihom u kojemu se poigrao s pjesnikovim prezimenom, a završava ga pjesmom koju je potaknulo bavljenje Slamnigovom poezijom.

O težini i lakoći Slamnigova pjesništva

Autor započinje rad tvrdnjom da težina čitanja pjesništva nije privukla pozornost koju, po njegovu mišljenju, ta pojava zaslužuje. Nakon kratkog osvrta na teoretičare koji su o njoj pisali, posebice na diobu težine kod Georgea Steinera, upozorava se na ona obilježja pjesništva Ivana Slamniga koja se mogu razvrstati po raspoloživoj klasifikaciji. U nastavku se upućuje na druge modalitete čitanja o kojima se u Steinerovoj klasifikaciji ne govori. Kao bitno svojstvo Slamnigove poetike autor izdvaja njezinu zabavljenost samim jezikom. Izdvajajući performativnost kao dominantu te pjesničke prakse, autor nudi nekoliko teorijskih opisa samog postupka i završava prilog s nekoliko zapažanja o tome kako je Slamnigova usredotočenost na jezik utjecala na njegov doživljaj pjesnikova djela.