Motiv oblaka u Cesarićevoj lirici

Krešimir Bagić. 2005. „Motiv oblaka u Cesarićevoj lirici“. Književna revija 1: 57-65.

Postoji u lirici Dobriše Cesarića nekoliko leksema koji se pri osmišljavanju cjeline njegova opusa nadaju kao ključne riječi, dapače kao opsesivni motivi s kojima i oko kojih se oblikuju velike teme njegova pjesništva. Shvatimo li motiv kao jedinicu smisla koja se ponavlja ili kojoj pjesnik pridaje povlašteno mjesto, status motiva u tom opusu nesumnjivo pripada leksemima bol, jesen, ljubav, trava, pjesma, srce, nebo, vjetar ili ptica. Oni se često javljaju u Cesarićevim tekstovima, i to na njihovim jakim, hermeneutičkim mjestima: Semantičko im se polje u kontekstu pjesme obično mijenja i širi, i to tako da nerijetko postaju uporišta nastanka figurativnoga govora koji za sobom povlači i prijelaz iz realnoga u prostor imaginacije. Interpretacijom mjesta, uloge i semantike pobrojanih motiva mogli bi se iz drukčije perspektive osvijetliti Cesarićev vitalizam i Cesarićeva melankolija, njegove pohvale prirodi i njegov socijalni aktivizam.

Ovdje ću se usredotočiti na motiv oblaka u lirici Dobriše Cesarića, motiv koji u poeziji i izvan nje ima bogatu i razgranatu semantiku. Rječnici simbola ga prikazuju kao simbol pretvorbe. Poslije općenitih zamjedbi poput one da oblak „poprima različite oblike, a glavni se odnose na njegovu nejasnu i prilično neodređenu prirodu; na njegovu značajku instrumenta apoteoza i epifanija“1, u tim rječnicima nalazimo podatke da je oblak u kršćanskoj tradiciji „prirodni zaslon nebeskog plavetnila“ te ga se zbog toga „upotrebljava kao znak nevidljivoga Boga“2, da je u islamskom ezoterizmu „prvo, nespoznatljivo stanje Alaha", odnosno da u kineskoj predaji „oblak označuje preobrazbu kojoj se mudrac mora podvrgnuti kako bi se poništio“3. U poeziji pak oblaku se obično pridružuju ili pozitivne ili negativne konotacije; u prvom se slučaju inzistira na njegovoj ljepoti, promjenjivosti, pokretnosti i nedohvatljivosti, a u drugom ga se prikazuje kao prepreku koja zastire put do sunca, mjeseca i zvijezda, kao prijetnju, kao opoziciju nebeskoj svjetlosti.

Motiv oblaka nije osobito čest u Cesarićevu pjesništvu. No, on je iznimno važan za njegov poetski svjetonazor; uvijek je pozitivno konotiran i u sebi sjedinjuje pojmove poput slobode, ljepote, stvaranja ili pustolovine. Tematizaciju ili spomninjanje oblaka zamijetio sam u šest pjesma tiskanih između 1929. i 1956. godine4 Prvo je njegovo pojavljivanje značenjski najkompleksnije i vjerojatno najvažnije. Riječ je o pjesmi Oblak tiskanoj u 6. broju Hrvatske revije iz 1929. godine:

Oblak

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njihov,
Vjetar visine raznio ga.5

O ovome tekstu kao o prvorazrednom primjeru Cesarićeva stila, njegove metričke umješnosti, jezične ekonomije i nenametljive misaonosti pisali su mnogi. Škreb6 se koncentrirao na versifikacijske odlike, unutarnju antitetičnost teksta te na simboličku vrijednost oblaka, Franičević7 je oblak prispodobio pjesniku, jer da obojica „krvare ljepotu“, Pavletić8 je pjesmu okarakterizirao „simboličkom analogijom s podtekstom“, a Zeljković9 je u Oblaku prepoznao pjesmu „o staroj temi – o suprotnosti između duhovno uzdignutog pojedinca i zaostale sredine“. Jedno je očito: oblak ovdje nije motiv nego tema teksta. Lirska priča o njemu odvija se u četiri koraka – svaka strofa nudi nove elemente njegova ʻportretaʼ. U prvoj strofi oblak je, inverznim naglašavanjem njegove važnosti, ambijentiran na predvečernje nebo. Prikazivački modus te strofe je deskripcija. U drugoj i trećoj strofi zbiva se antropomorfizacija oblaka – on poprima osobine živog bića (žari se i krvareći ljepotu plovi svojim nebom). Prikazivački modus tih strofa je alegorija, jer se nizom korespondentnih metaforičkih izraza oblak pretvara u ljupkog zastupnika jedne Cesarićeve poetske ideje. U četvrtoj strofi dovršena je njegova pretvorba u simbol slobode, stvaranja, ljepote i ideala zbog koji vrijedi i stradati. Kada u ovom kontekstu kažem simbol, mislim na makrostrukturalnu stilsku figuru koja se proteže na čitav tekst i obilježava njegov smisao a kojoj je primarna zadaća živo predočiti nešto apstraktno odnosno nefigurativno.10 Protežnu simboliku oblaka u Cesarićevoj pjesmi stvara i podupire niz mikrostrukturalnih figura: inverzija u prvoj, metafore u drugoj i trećoj te poredba (Ko da se kani dić do neba) u četvrtoj strofi. Na razini tematizacije oblak je uporište nastanka figurativnog jezika i ključ za dešifriranje tog jezika.

Na razini tekstne organizacije u pjesmi Oblak pojavljuje se nekoliko Cesarićevih lirskih konstanti: jampski deveterac, sintaktičko ponavljanje u poenti (Vjetar visine ga je njiho,/ Vjetar visine raznio ga.), razgovorne inačice pojedinih leksema (njiho, išo, dić, svak, sviju) itd. No čak i u gradnji teksta oblak je u glavnoj ulozi – on je izvorište nastanka i razvoja opozicija gore–dolje, visoko–nisko, uzvišeno–prizemno, opozicija kojima se podcrtava njegova iznimnost, s jedne, i beznačajnost ljudi čije su oči uprte u zemne stvari, s druge strane. Globalna je struktura teksta antitetička. Iz strofe u strofu sustavno se suprotstavljaju dijelovi teksta, čime se samo dodatno naglašava uočeni kontrast. Antiteza koja razvija kakvu konceptualnu opoziciju zapravo je prije racionalna nego emotivna figura11; antitetička je struktura prirođenija bajci ili melodrami nego poeziji12. Drugim riječima Cesarić je u toj pjesmi preko prividne deskripcije otvorio vrata lirskoj refleksivnosti. Kada je riječ o strukturi teksta, valja istaknuti još jedno njezino obilježje: od deveteračkog jampskog ritma odstupaju samo zaključni stihovi prve i treće strofe (Oblak jedan ... Svojim nebom). Škreb je s pravom pretpostavio da to ne može biti slučajno.13 Njihova izdvojenost metonimijski sugerira tematiziranu izdvojenost oblaka. U pitanju je metričko naglašavanje semantičke okosnice pjesme, izdvajanje matrice teksta, njegove idejne potke.

Za oblakom, točnije za oblacima, Dobriša Cesarić drugi put poseže u pjesmi Ljubavno predvečerje. Ustupio im je čitav prvi katren:

Kako su lijepi oblaci, te rumene
Igračke vjetra, što nam draga lica;
Preneraženo njinim čudnim žarom,
Odlijeće k njima jedno jato ptica.14

I ovdje su oblaci pozitivno konotirani. Funkcija im je ambijentirati ljubavnički zanos koji pjesma tematizira. Cesarić je posegnuo za metaforom in praesentia – najprije ih je doslovno imenovao (lijepi oblaci) pa tek onda upotrijebio sliku koja ih priziva i veliča (rumene igračke vjetra). Zanimljivo je primijetiti da su s oblacima u prisnom odnosu leksemi vjetar i žar, što evocira već zamijećenu diskurzivnu situaciju u pjesmi Oblak. Dapače u trećoj strofi i oblaci su među inim označeni metaforom „svijetli osmijeh neba“ koja se pridružuje „tajanstvenom govoru drveća i trava“, čime je iznova uspostavljena omiljena Cesarićeva vertikala između neba i zemlje te dakako hiperbolizirana ljubavna emocija lirskoga subjekta:

O, sada shvaćam svijetli osmijeh neba!
Tajanstven govor drveća i trava
U skladu je sa kucajima srca –
I ponad sviju snova ta je java.

Kao u dva komentirana, tako je i u preostala četiri slučaja motiv oblaka imaginacijsko sredstvo pohvale mijeni, putovanju, nepoznatim prostorima, slobodi, nesvakidašnjem življenju... U pjesmi Avioni pjesnik – kako stoji u fusnoti – na avione „gleda kao na trijumf čovječjeg duha i ostvarenje Dedalova sna“, nazivlje ih „leptirima novog proljeća“ i „vedrom djecom ovog stoljeća“, da bi antropomorfizirani avioni u nastavku pjesme, uz ostalo, kazali:

I kuda oblak nije stigo,
Tu sunce naša krila zlati15

Opisana cesarićevska semantika oblaka potvrđuje se i dopunjuje u pjesmi u prozi Orao u volijeri16 gdje orao, zatočen u kavezu, „kadikad otvori oči i gleda oblake kako putuju u beskraj“, potom u Poludjeloj ptici koja „nadlijeće sebe i oblake trome“, napokon u pjesmi Ivan govori koja tematizira sjećanje na mladost i njezine užitke. U drugoj strofi te pjesme lirski nam junak otkriva što bi još činio na livadi djetinjstva:

Ili bih nauznak lego
I oblaka pratio let
Da zatim, zatvorivši oči,
Uđem u vlastiti svijet.17

I u tim pjesmama, u kojima su oblaci svedeni na elemente dobrodošlog dekora poetskoga svijeta ili na elemente karakterizacije središnjih motiva, oni se u pravilu zatječu u društvu gospodara neba i visina (sunca i vjetra) te biljaka i sitnih životinja (trava, bubamara, skakavaca…). Oblaci su u Cesarića, bez iznimke, bitan sastojak lirskoga vitalizma. Oni su jedan od mogućih sinonima kreacije i kreativnog življenja, samotnika i umjetnika, uspona imaginacije i viteškog iščeznuća. Oblak je u njegovu opusu uvijek žuđeni oblik, fenomen s kojim se lirsko Ja rado poistovećuje.

Usporedba uloge, funkcije i semantike oblaka u poeziji nekolicine Cesarićevih prethodnika i suvremenika s opisanim stanjem u njegovoj lirici nudi zanimljive paralele. Najbliži Cesarićevu poetskom pojmu oblaka je Antun Branko Šimić. On čak u dva navrata, u dvije različite pjesme, poseže za minimalnom stilizacijom razgovornog frazema biti/ živjeti u oblacima, što je zapravo posve u skladu s njegovom intencijom da obnovi poetski jezik, da razgovornu rečenicu učini važnim dijelom lirske sintakse. Svoju Pjesmu iznad zemlje Šimić otvara stihom „Mi cijeli dan smo plovili na oblaku“. Uz tu ʻplovidbuʼ povezuje radost, svjetlost i bijela jedra. U tekstu se, gotovo kao u Cesarića, razvija antitetički odnos između onoga dolje i onoga gore. U središnjem dijelu pjesme Šimić ispisuje sljedeći distih:

Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nas
Naš je život samo u visni18.

Prilično podudaran sa smislom ovoga teksta je smisao teksta Život na oblaku. U njemu kao da Šimić oblaku prispodobljuje život umjetnika, dramatizira njegove mijene, strasti, časovite uzlete i padove. Svedemo li oblak iz istoimene Cesarićeve pjesme na simbol umjetnika, smislovi tih dvaju tekstova većim će se dijelom preklopiti. Razlikovat će se ponajviše u stupnju izravnosti: Cesarić je sve rekao posredno, služeći se lirskom naracijom, a Šimić govori izravno, njegova pjesma je idejna. Uostalom, evo kako je to učinio:

Život na oblaku

Zar nije život promjenljivi naš
život na oblaku?

Naš oblak lebdi
i sad je blizu, sad daleko nebu

Naš oblak sja se plav uznesen na visini
Naš oblak gori zapaljen
u crvenoj strasti pred vratima noći
Naš oblak crn se goni s vjetrom povrh brda
Naš oblak leži raskidan na rukama očajnih satova
Naš oblak padne srušen, mrtav na dno noći

I dođe mlado jutro
Oluja ide šumi
u dugom traku bačena iz neba
Naš oblak ustaje
Naš oblak u oluji visok smion
Mi letimo uspravni i divlje kličući preko svih nebesa19.

Spomenut ću još nekoliko pojavljivanja motiva oblaka u Matoševu, Krležinu i Tadijanovićevu pjesništvu. U Matoša, oblaci otvaraju jedan od njegovih najuspjelijih soneta Jesenje veče:

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci za tamnim gorskim stranama20.

U kontekstu te pjesme oblaci izazivaju tjeskobu, nose zloslutne konotacije, oni nisu cesarićevski laki i lepršavi nego teški i tamni. I upravo takvi oblaci prividno otpočinju deskripciju ugođaja jesenje večeri. Kažem prividno, jer su oni ponajprije sredstvo predočavanja stanja svijesti lirskoga subjekta, a tek potom deskripcije. I u Matoševu se sonetu dade uočiti antiteza, i to između impresionistički skiciranog prostora (okarakteriziranog tamnim oblacima, monotonim sjenama, maglom, crnim vranama...), s jedne, i gordog jablana, samca usred svemira, s druge strane.21 Cesarićev i Matošev oblak u potpunoj su suprotnosti. Ono što je Cesariću obak, Matošu je jablan.

Pjesnik koji oblaku u pravilu pridaje negativnu semantiku je Miroslav Krleža. Dapače zanimljivo je da on razmjerno rijetko upotrebljava leksem oblak; obično se naime odlučuje za pridjevske izvedenice ili za zbirnu imenicu oblačje. U Tužaljci nad mrtvim tijelom A. G. Matoša Krležin Gustl leži „u oblaku gnusnih laži“22. U Nedjeljnoj pjesmi „Crni je vjetar ledenim mačem poubijao oblačne orlušine/ što su kao lešinari prekrili modre nebeske snove“23; u Krležinoj inačici, „Sina Čovječjeg kolju (...) na oblačni, crni Evropski Veliki Petak“24; u predvečerje „... nevidljiva ruka para/ krvavu utrobu trudnog oblačja“25 da bi iz nebeskih vrčeva potekla mjesečina; na koncu, u pjesmi Rezignacija prve vode „tužno plaču u sjeni oblačja/ što puši se u gnjiloj sivosti/ na horizontu“26. Krležin je oblak dio stilskog rekvizitarija kojim on obično slika tzv. balkansko blato ili tzv. književnu krčmu

Cesarićev suvremenik Dragutin Tadijanović oblake u svome pjesništvu uglavnom tretira kao dio nebeskoga inventara, kao pojavu koja nije važna sama po sebi nego važnost dobiva preko drugoga. Recimo, u pjesmi Večer obalaci se pojavljuju u dva navrata. Prva strofa počinje stihom „Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom“, a druga distihom: Zatim se, nenadano, iza oblaka/ Pomoli mjesec pun“27. Tadijanovićev oblak funkcionira kao kulisa na njegovu poetskom nebu. U prvom slučaju on ne posjeduje ljepotu nego postaje na trenutak lijep zahvaljujući djelovanju sunca, dok se u drugom slučaju spominje kao prepreka koju mjesecu valja zaobići. Drugim riječima oblaci su tu da kao nijemi svjedoci upozore na svjetlosne čarolije sunca i mjeseca.

Ovaj ovlašni pregled statusa i uloge motiva oblaka u stihovima nekolicine naših pjesničkih bardova sugerira kako je motiv oblaka u Cesarićevoj poeziji možda poetički najrazrađeniji, semantički najkompleksniji te sasvim sigurno najpozitivnije konotiran. Funkcionalno, oblak se u Cesarićevu opusu pojavljuje kao epitet, metafora i simbol. On je nesumnjivo jedan od onih značajnih detalja koji će nas nepogrešivo odvesti do duhovnog etimona pjesništva Dobriše Cesarića.