O klasicizmu govorimo tek kao o sićušnome djeliću mozaika, jednome od mnogobrojnih pravaca u sklopu stilskoga pluralizma hrvatske književnosti 18. stoljeća, uz koju, među ostalim, vezujemo i pojmove prosvjetiteljstva, baroka, rokokoa i predromantizma. Iz same je klasicističke poetike, koja se odlikuje naklonjenošću antičkim (klasičnim) uzorima u književnosti i umjetnosti, vidljivo kako je riječ o elitističkome stilu (vezanom uz krugove viših, učenih ljudi) europskoga Zapada, koji u domaćim prilikama nije pronašao mnogo epigona (Dukić 2003). Jednim je od njih svakako Valpovčanin Matija Petar Katančić, koji je djelovao unutar slavonskoga književno-jezičnog kruga, za čije je uspostavljanje zaslužno konačno protjerivanje Osmanlija s hrvatskih prostora krajem 17. stoljeća. Autori su slavonske književnosti razvili poseban književni jezik temeljen na štokavskoj ikavici i mađarskoj ortografiji, a velik je dio književnoga korpusa bio obilježen nabožnom tematikom i pragmatičarskom namjenom (Isto). Dakako, Katančić i njegova čuvena zbirka lirskih pjesama svjetovne tematike Fructus auctumnales (Jesenski plodovi, Zagreb, 1791) predstavljaju svojevrsnu iznimku toj tezi jer se dominantnom i primarnom nameće upravo estetska funkcija književnosti, što ćemo u ovome radu i dokazati. Riječ je o latinsko-hrvatskoj zbirci posvećenoj Mađaru Szerdahelyu koja savršeno reflektira Katančićevu tendenciju posvećivanja pažnje konkretnom, svjetovnom, društvenom, prigodnom, iskustvenom, a istovremeno predstavlja prekid s tradicijom u nekim segmentima, pritom sintetizirajući pokazatelje u to doba aktualne klasicističke i tek nadolazeće predromantičke poetike (Fališevac 2007). U nastavku ćemo rada posebnu pozornost posvetiti klasicističkim postavkama jedne od Katančićevih pejzažnih pjesama (s refleksivnom notom na kraju) smještene u odjeljak Proste (Vulgaria Lyrica),1 ali i ukazati na neke njezine usmenoknjiževne aspekte.
Vinobera u zelenoj Molbice dolini, prikazana vilam samoborskim
O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna,
tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;
ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila:
ti si dobrim vinom i sadom rodna.
U tebi je baščica, grančica kitna, zelena,
a po sridi travica, ljubica šumskog plemena;
oko tebe loza vita i gorica kano kita,
po tebi se diva šetka ljubljena.
Amo šumski mladići, ditići hode veseli,
š njima hitrih snašica, Nimfica kolo bit želi;
ufate se skladno skupa, stoji nogu lakih lupa,
Pan pribira svirku – "Hop!" Satir veli.
U kolu je Milica, Ljubica, sestrice mile,
izvan kola Danica, Ančica i druge vile;
tu Milica pismu piva, a Ljubica njoj odpiva,
Nimfe igru pismom uredno dile.
Strane Bakus mlađani, kićeni, na šest pardusa:
u ruci mu dvojnica kupica sladkoga kusa,
na glavi mu grozdja vinčac, oko boku lista lančac,
kite kola grozdi lipog mirisa.
Pored Nimfa prolazi, njeg pazi sestra vesela,
slide Bake vijane, pijane, strumavog čela,
Satirim se podruguju, rukam, nogam podsprduju:
to gledaju vile, gledaju sela.
O zelena dolino, planino, lipa si dosti,
ti si kratke prilika, ti slika svita radosti,
S Bogom, vile, misto vaše! Spomente se pisme naše!
O Molbice, s Bogom, raju mladosti!
Vinobera u zelenoj Molbice dolini, prikazana vilam samoborskim jedna je od najljepših Katančićevih ditirampskih pjesama, u kojoj se ogleda zanimljivo prožimanje iluzije i stvarnosti, mitološkoga i realnoga svijeta, a odiše toplinom, emocijama, vedrinom te unikatnim pastoralnim ugođajem. Svrstavamo je u red prigodnica, pjesama motiviranih događajima iz izvanjskoga, iskustvenog svijeta, koje pjevaju o nekoj konkretnoj prigodi ili zgodi, pri čemu se primarnom svrhom nameće prikazivanje čovjekove empirijske zbilje (nasuprot općim ljudskim pitanjima i problematici u apstraktnim, svakodnevici udaljenijim sferama) (Fališevac 2007).2 Na prigodničku nas tematiku usmjerava već prva riječ naslova (riječ je o berbi grožđa, posebnome danu unutar godišnjega ciklusa, kada ljudi ubiru plodove mukotrpnoga rada).3 Imajući na umu dublju semantičku razinu, konstatiramo kako pjesma tematizira slavljenje prirode, njezinih vrlina, vrednota i dobara, kao i čovjekova idiličnoga i harmoničnog suživota s njom, koji proizlazi iz njihove iskonske, neraskidive povezanosti. Već na prvi pogled uočavamo karakteristike dobro nam poznatoga jezika slavonskih pisaca (slavonske ikavice – lipa, divice, divi), s kojim se susrećemo i u velikome dijelu lirskih usmenih pjesama s tog područja.4 Pjesma se sastoji od sedam katrena, a obilježena je vrlo neobičnim versifikacijskim značajkama, koje se očituju u dosljednoj polimetričnosti stihova (svaki katren čine dva petnaesterca, šesnaesterac i jedanaesterac), popraćenoj rimom modela aaba.5
U pjesmi se prožimaju dva tipa motiva i izvora inspiracije: antički (klasični, klasicistički) i usmenoknjiževni (predromantički, svakodnevni, suvremeni) svijet. Prvi dio naslova smješta vinoberu u zelenu Molbice dolinu, stvarni geografski lokalitet, plemićku kuriju pod Okićem nedaleko od Samobora, u kojoj je sam autor boravio 1791. godine, dakle stvarni (realni), neposredni svijet ljudske svakodnevice. Sama nas vinobera upućuje i na vrijeme unutar godišnjega ciklusa koje je pjesmom zahvaćeno (riječ je, naravno, o jeseni, što je u suglasju i s nazivom cjelokupne zbirke). Atribut zelena pridodan Molbice dolini kao locusu događanja unaprijed sugerira plodnost, idilu, prirodno obilje, zdravlje, sreću, pozitivno raspoloženje kojim će pjesma odisati. Sama klasicistička dionica pjesme posebno će doći do izražaja od trećega katrena nadalje, a ogledat će se poglavito u pripadnicima antičko-mitološkoga sloja likova.6 Spajanje elemenata suvremenosti i tradicije svjedoči o dvojakosti Katančićevih uzora i nadahnuća (autor istovremeno nasljeduje antičku i našu narodnu književnost).7 Ipak, Fališevac (2007) naglašava dominaciju klasicističke sastavnice unutar Katančićeva opusa.
Početak i kraj pjesme obilježeni su apostrofom lirskoga subjekta Molbice dolini, kojoj je (nakon uvodnoga uzvika) ponovno pridodan epitet zelena kao simbol plodnosti i obilja, što će se izravno izreći na kraju prve strofe (Ti si dobrim vinom i sadom rodna.). Primjećujemo kako je radi stvaranja početnoga doživljaja i zametaka idilične atmosfere motivu Molbica istovremeno pridruženo više epiteta (O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna, / Tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna), a na sličan će se način oblikovati i mnogi kasniji motivi i likovi (U tebi je baščica, grančica kitna, zelena; Strane Bakus mlađani, kićeni, na šest pardusa; Slide Bake vijane, pijane, strumavog čela).8 O važnosti koja je pridodana Molbice dolini svjedoči sam diskurs lirskoga subjekta, odnosno patetičan ton kojim joj se on obraća, odajući svoj emocionalni angažman, što se očituje u neprestanom ponavljanju lične zamjenice drugoga lica jednine (u svim oblicima): Tebe štuju snašice (…); Ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila; U tebi je baščica (…); Oko tebe lozica (…); Po tebi se diva šetka ljubljena. „Opsjednutost“ lirskoga subjekta ljepotom doline i njezinim žiteljima proteže se cijelom pjesmom, zbog čega je mjesto zbivanja, čija je idilična pojava dočarana i precizno razrađena do najsitnijih detalja i iznesena u sveprožimajućem sinkretizmu osjeta, dovedeno u vezu s pastoralnim svijetom (prikazano je kao locus amoenus).9 Molbice su dakle svojevrstan raj na zemlji (što se direktno napominje i u posljednjem stihu pjesme), a njihovo bogatstvo opisano u drugoj strofi prikazuje ih mjestom koje obiluje naprosto svime što ljudsko srce može poželjeti. U Katančića se, vidimo, uspostavlja specifičan odnos čovjeka i prirode, ispunjen ljudskim poštovanjem i uživanjem u ljepoti svemira, a posredno i slavljenju njegova Stvoritelja (Matić 1943: 153), pri čemu se njihov neraskidiv odnos ostvaruje i u čovjekovu oponašanju prirodnih fenomena. Prirodi je u kontekstu Katančićeve estetike pridodana posebna uloga – središnjim joj je pojmom upravo ljepota proizišla iz imitiranja uz koju se usko veže sintagma dobroga ukusa (Fališevac 2007: 289). Poseban se emocionalno nabijen ton povezan s osjećajem nježnosti i razdraganosti, kao i privrženosti lirskoga subjekta prema prirodi i konkretnome locusu, postiže stalnim korištenjem deminutiva (snašice, baščica, grančica, travica, ljubica), koji se prenosi i na ženska imena (U kolu je Milica, Ljubica, sestrice mile, / izvan kola Danica, Ančica i druge vile).10
Alegorizacija suvremene zbilje kao uobičajeni postupak klasicističke poetike kojim se klasično i tradicionalno uključuje u svakodnevno u vidu raznih mitoloških predodžaba i reminiscencija radi kvalitetnoga dočaravanja atmosfere, okoliša, pejzaža, posebnoga trenutka ili situacije do izražaja dolazi u trećemu katrenu, u kojemu Katančić na velika vrata uvodi cijeli niz antičko-mitoloških likova koji stupaju u sklad i jedinstvo s likovima „običnih“ ljudi. Uz šumske mladiće i snašice tu su Nimfice, Pan (bog šuma i pastira), Satir, dakle razna bića antičkoga porijekla proizišla iz prirode, koja čine simbiozu s čovjekom (naglasak je upravo na njihovu jedinstvu – svi su likovi objedinjeni u jednoj strofi, čime se kreira unikatni svijet harmoničnosti i cjelovitosti, ispunjen sveopćim veseljem i slavljem: Ufate se skladno skupa, stoji nogu lakih lupa). Dinamičnost se i ritmičnost opisa postižu raznim uzvicima (poticajni amo, zatim Satirov hop), ritmičkim nizanjem i odvajanjem sintagmi zarezima, vokativima, čak i rudimentarnom naznakom upravnoga govora (Satirov hop).11 Dinamičnost će se veselja i slavlja u posljednjim stihovima u obliku sentimentalističke refleksije povezati s dinamičnom, neumoljivom prolaznošću lijepih životnih trenutaka (mladosti) te vremena i života u cjelini.
Četvrta je strofa posvećena poglavito ženskim likovima, a donosi nam poletnu atmosferu u kojoj sve pršti od zanosa i sreće. Središnjom se ličnošću pete strofe nameće Bakus (Bakho), bog vina (rimski pandan grčkome Dionizu), samim time izuzetno važan lik u kontekstu Katančićeve prigodnice, simbol zabave, uživanja u alkoholu, odavanja užitcima. Njegova je povezanost s plodovima prirode i doslovna, poput cara je okićen vijencem od grožđa i lancem od lišća, a u pratnji je Venere, božice ljubavi (njeg pazi sestra vesela). Pretposljednji katren obilježen je i humorističnim tonom, za koji su zaslužne pijane Bake i satiri, čija je sama pojava u književnim tekstovima nerijetko popraćena komičnošću, što vuče korijene u njihovu „divljaštvu“, neadekvatnom ponašanju, koje je u nesuglasju s onime što se pojmi civiliziranim (usp. dubrovačke pastorale). Ipak, i oni su ravnopravnim dijelom oslikanoga idiličnog svijeta i kao takvi zaslužuju pozornost. U detaljnom se dočaravanju atmosfere Katančić poslužio sinkretizmom raznovrsnih pjesničkih slika, koje je gradio poglavito na lirskim opisima: auditivne (Pan pribira svirku; Tu Milica pismu piva), vizualne (Strane Bakus mlađani, kićeni), olfaktivne (Kite kola grozdi lipog mirisa), gustativne (U ruci mu dvojnica kupica sladkoga kusa), taktilne (Na glavi mu grozdja vinčac, oko boku lista lančac).
Završna apostrofa, koja uobličuje prstenastu, zaokruženu kompoziciju pjesme, uvelike je slična početnoj s obzirom na izbor pjesničkih motiva, leksika i sintagmi, no odiše ponešto izmijenjenim tonom. Opet je uočljivo ponavljanje lične zamjenice ti, no ovaj se put obraćanje Molbice dolini proširuje i na vile iz drugoga dijela naslova. Složit ćemo se kako sintagma slika svita radosti savršeno opisuje sve ono što smo u ranijim katrenima doživjeli, a referira se poglavito na harmoničan suživot čovjeka i prirode. Lirski subjekt ne propušta elaborirati svoj emocionalni angažman, stoga se u posljednjem stihu koristi posvojnom zamjenicom u prvom licu množine (Spomente se pisme naše!), time stvarajući direktnu poveznicu između vila i sebe sama, što možemo protumačiti i kao svojevrsni signal autoreferencijalnosti (pisma naša zapravo je ono što je upravo ispjevano). Dolina se u posljednjem stihu poistovjećuje s rajem, koji predstavlja ideal, ono čemu svako biće teži i treba težiti, a uspostavlja se i refleksivna poveznica s mladenačkim danima i sjećanjima ispunjenima životnom radošću, koji prolaskom vremena odlaze u sve dublju prošlost (barokna crta). Zbog toga oproštaj lirskoga subjekta od idiličnoga ambijenta Molbice doline (O Molbice, s Bogom, raju mladosti) i njezinih žitelja (S Bogom, vile, misto vaše!) povezujemo s rastankom od njegovih vlastitih mladenačkih dana (specifičan pogled na starenje). Valja primijetiti kako se struktura pjesme svodi poglavito na deskripciju, koja pridonosi naglašenoj liričnosti i emocionalnosti, dok su događajnost i narativnost svedeni tek na rudimentarne elemente (no ipak konture događajnosti postoje i pjesmu upotpunjuju dinamikom procesa te specifičnim promjenama stanja).
Za kraj valjalo bi podcrtati neke poveznice Katančićeve pjesme s usmenoknjiževnom poetikom, na koje smo već ranije sporadično ukazivali.12 Spomenusmo kako je usmena književnost, baš poput antičke, u Katančića imala status klasične, tradicionalne, starinske, a njezina je sastavnica uvijek odisala svježinom i lakoćom pjevanja te nezaobilaznim pučkim elementima, koji se razvijaju do izražaja nacionalnosti i općenitosti (Fališevac 2007). Potencijalni utjecaji narodnoga stvaralaštva na Katančića tiču se dakle samoga žanrovskog određenja Vinobere (prigodnica), specifičnoga leksika i frazeologije, česte uporabe deminutiva, rudimentarnih elemenata upravnoga govora, vezivanja više atributa uz pojedinu imenicu (motiv), a potencijalno i kićenja Bakusa u petoj strofi (povezano s narodnim običajima), tzv. natpjevavanja između Milice i Ljubice u četvrtoj strofi (Tu Milica pismu piva, a Ljubica njoj odpiva) i sl.
Zaključimo kako je Katančić u Vinoberi, jednoj od 18 hrvatskih pjesama iz svoje kapitalne zbirke, na zanimljiv način sjedinio zahtjeve strogo normirane klasicističke poetike i usmenoknjiževne suvremenosti, a neizravno označio i svojevrsni raskid s baroknom tradicijom,13 pritom uprizorivši idiličan ambijent Molbice doline prigodom berbe grožđa i smjestivši u nju brojne likove antičko-mitološkoga porijekla, zbog čega je upravo klasicistička dionica zauzela prioritetno mjesto.
Literatura
- Baruškin, S. Katančićeva koncepcija ilirizma. Diplomski rad. Sveučilište u Osijeku (2015): https://repozitorij.ffos.hr/islandora/object/ffos%3A943/datastream/PDF/view (12.5.2020)
- Dukić, D. Hrvatska književnost. Neke temeljne značajke, u: Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost. Svezak III. Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stoljeće), ur. I. Golub. Zagreb 2003, str. 487–499.
- Fališevac, D. Jesenski plodovi M. P. Katančića između klasicizma i predromantizma, u: Stari pisci hrvatski i njihove poetike. Zagreb: Sveučilišna naklada, 2007, str. 289–298.
- Kekez, J. Usmena književnost, u: Uvod u književnost: teorija, metodologija, ur. Z. Škreb, A. Stamać. Zagreb: Globus, 1986, str. 133–192.
- Matić, T. Katančićev De poesi illyrica libellus ad leges aestheticae exactus, u: Rad HAZU, knj. 280, Zagreb 1945.
- Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, prir. S. Botica. Zagreb: Školska knjiga, 1995.
Footnotes
1 Ova se skupina pjesama iz Katančićeve zbirke odlikuje stihovima s dikcijom poskočice te srokom u uzastopnim stihovima, a svjedoči i o Katančićevim modernim versifikacijskim shvaćanjima (Baruškin 2015: 21).
2 Zbog povezanosti s određenim prigodama, povodima, običajima ili godišnjim radovima (žetvom, berbom grožđa, kolinjem i sl.) tematika je prigodnica često poslenička te su one usko vezane uz narodni život i običaje te mijene unutar životnoga ciklusa (Kekez 1986: 177).
3 Ovime se najavljuje i jedan od lajt-motiva pjesme – vino, čije se konzumiranje od pamtivijeka dovodi u vezu s raskalašenošću, opuštenošću, veseljem, razuzdanošću. Prisjetimo se samo naklonosti starih Rimljana prema ovome napitku snažnoga utjecaja na čovjekovo ponašanje, kao i poznatih latinskih poslovica poput in vino veritas. Glavni će predstavnik antičko-mitološkoga sloja likova u ovoj pjesmi biti upravo Bakho, bog vina, veselja, hedonističkoga načina života, kojemu će biti posvećen praktički cijeli peti katren. Vino predstavlja i jedan od usmenoknjiževnih toposa, a njegovo konzumiranje od strane određenih likova usmjerava daljnji tijek radnje (usp. bugarštica o Radoslavu Siverincu i Vlatku Udinskom iz Hektorovićeva Ribanja: Da isto jim vazmite jedno brime dobra vina, / junaci bratjo. > Zlo si vince popio, Radoslave vojevodo, / Na te se je spravio Vladko Udinski vojvoda, / Siverinče!).
4 Refleks jata nije jedinim pokazateljem slavonske (staro)štokavštine u pjesmi (usp. jednačenje po mjestu tvorbe na granicama riječi (š njima), glagol ufate nasuprot standardnome uhvate i sl.).
5 Katančićevo se ime često vezuje uz pokušaj reformiranja hrvatske metrike, odnosno uvođenje pravila kvantitativne (antičke) versifikacije u hrvatsko pjesništvo (na hrvatski stih nastoji prenijeti zakone klasične prozodije) (Fališevac 2007). O građenju je stiha na narodnom jeziku po klasičnim metrima Katančić pisao u Knjižici o ilirskom pjesništvu izvedenoj po zakonima estetike.
6 Riječ je o svijetu klasičnih bogova, muza, nimfa i sličnih bića.
7 Važno je istaknuti kako Katančić i domaću narodnu književnost doživljava kao klasičnu na svoj način, a upravo se u toj sastavnici (interesu za narodno, folklorno) ogleda predromantički (sentimentalistički) moment njegove poetike (Fališevac 2007) (v. dalje).
8 Slična je tendencija karakteristična za usmenu književnost, osobito žanrove dugoga (besjedovnog) stiha poput bugarštica (usp. bugarštica o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu: Tuj si Marko potrže svitlu sablju pozlaćenu).
9 Stvaranje pastoralnih, idiličnih ambijenata nije strano starijoj hrvatskoj književnosti. Svijet vječne, bezvremenske, idealne i idealizirane prirode u punom je sjaju zaživio još u prvim hrvatskim pastoralama u renesansnom Dubrovniku (žanr antičkoga porijekla).
10 Zasićenost deminutivnim oblicima nije rijetka ni u usmenoj književnosti (usp. npr. kajkavska pjesma (Botica 1995: 95): Vetrek nam potpuhne, / rosicu otepe, / sujnčece pak greje, / rožica povene.).
11 Upravni govor (i dijaloška forma) posebno je značajan u kontekstu usmene književnosti, no u Katančićevoj se pjesmi ne razvija, ograničen je tek na jedan izdvojen uzvik, kojim se tek na trenutak prekida izlaganje lirskoga subjekta u svojstvu promatrača (3. lice).
12 Ne zaboravimo kako je usmenoknjiževna sastavnica bila konstantom hrvatskoga umjetničkog izraza još od samih početaka; dva su književna medija bilježila značajnu interferenciju – prisjetimo se samo pjesama na narodnu iz Ranjinina zbornika, Hektorovićeva Ribanja (inkorporiranje usmene poezije donijelo mu je titulu prvoga hrvatskog folklorista i etnografa), Zoranićevih Planina, pa i Katančiću bližih književnih uspješnica poput Gundulićevih Osmana i Dubravke, u kojima je usmenoknjiževna dionica itekako izražena.
13 Ovu tezu u radu nismo podrobnije razradili poglavito jer smo se bazirali na klasicističkim elementima i sveukupnoj interpretaciji pjesme. Ipak, smatramo nezaobilaznim naglasiti Katančićev odmah od barokne poetike, koji se ogleda u više aspekata: dominantan je racionalan pristup (takva je i utemeljenost Katančićevih književnih postupaka), jasnoća kazivanja, linearnost, pravilnost, doslovnost i konkretnost značenja, postupnost izlaganja, poštivanje prostornih i vremenskih relacija u nizanju motiva, suspregnut ingenium, povezanost s realnim, iskustvenim, svakodnevnim, prizemnim, posvemašnja jednostavnost sintakse, nemetaforičnost leksika itd. (Fališevac 2007).