Stiloteka

Figurativnost u Facebook objavama Zorana Milanovića

Seminarski rad iz kolegija Figure i diskurzi, 2021.

1. Uvod

Hrvatska politička scena nije ostala izolirana od modernizacijskih procesa koji su utjecali na metode političke komunikacije, kako u izbornim vremenima tako i izvan njih. Iako je hrvatska politika nešto kasnije zajahala val korištenja društvenih mreža u ove svrhe, zadnjih godina znanstveni je interes sve više usmjeren i na to područje. O značenju društvenih mreža (konkretno Facebooka) za parlamentarne izbore održane 2015. piše Milica Vučković (2015), a minuciozniji istraživački rad na tu temu, ali u vezi s predsjedničkim izborima 2019/2020, dobili smo 2021. (Galić, Bebić). Najupečatljiviji primjer za to da se društvene mreže ne koriste samo u svrhu vođenja »personalizirane kampanje« (v. Galić, Bebić, 2021: 87) i »privatizacije političara« (v. Holtz-Bacha, 2004) nego i u ostalim granama političke komunikacije i odnosa s javnošću, postao je bivši američki predsjednik Donald Trump sa svojom turbulentnom aktivnošću na društvenoj mreži Twitter koja je završila zabranom objavljivanja kojom je sankcioniran u siječnju 2021. godine, svega nekoliko dana prije isteka mandata.

Odnosi s javnošću, uspjeh ili neuspjeh određenih PR strategija te sama politika i politički sadržaji tekstova kojima ćemo se baviti nisu tema ove kratke analize. Cilj će nam biti iz stilističke perspektive promotriti tekstove čiji nam je karakter zanimljiv ne zbog (političkog) »konteksta«, nego upravo zbog svih ostalih sastavnica Jakobsonova komunikacijskog modela: koda, poruke i kanala (koji nam je još uvijek relativno nov kad je riječ o ovakvoj vrsti tekstova, iako će društvene mreže uskoro napuniti trideset godina), a svakako je teško zanemariti i činjenicu da je pošiljatelj predsjednik, a primatelji građani Republike Hrvatske. Na način bliži tradicionalnoj stilistici u trima Facebook objavama Zorana Milanovića pobrojat ćemo određene retoričke figure i stilističke postupke, a sve u svrhu dokazivanja specifične diskurzivne situacije te, rječnikom formalista, u svrhu dokazivanja »literarnosti« ovih tekstova. Tekstove ne donosimo u cijelosti jer će primjeri biti iscrpno navođeni, ali objave su javno dostupne na Facebook profilu Zorana Milanovića (riječ je o tekstovima objavljenima 22. listopada 2020, 24. listopada 2020. te 11. studenoga 2021. Pristup: 6. 12. 2021.).

Spomenute figure i postupci bit će pobrojani u poglavljima čija svrha nije stroga klasifikacija nego neka vrsta okvirne sistematizacije. Neke od figura koje ćemo okrstiti polemičkim predznakom lako bi se npr. moglo smjestiti u skupinu vezanu uz demonstraciju elokvencije ili uz »slikovitost«, a mnogim figurama iz tih skupina zasigurno bi se mogla pripisati polemička uloga. Također, neke ćemo figure spominjati više puta u različitim kontekstima, a primjeri će se ponegdje ponavljati govoreći o različitim figurama. Cilj je bio poglavljima označiti pojedina obilježja Milanovićeva stila i istaknuti figure koje dominiraju u stvaranju takvoga dojma.

2. Polemičke figure

Polemička sastavnica Milanovićevih tekstova realizirana je velikim brojem figura, a dominiraju one vezane uz preuzimanje tuđih riječi (parafraza, polemičko citiranje) te ironija. Ironija je najčešće ostvarena antifrazom pri čemu ima primjera i tipografskog »signaliziranja« navodnicima (v. Bagić, 2012: 160):

Iz tog romantičnog vremena imamo i prve slikovne zapise A. Plenkovića i Mire Škore...

Plenković se »lijepo« zahvalio Sanaderu uz učtivu poruku »ne pada mi napamet biti tajnik Kolinde Grabar Kitarović«.

Njonjo se danas pohvalio da je »tijekom sjednice Vijeća za obranu njegov mobitel bio izvan prostorije«.

Potvrdio je da je tijekom sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost »imao« (sic!) mobitel, ali da ga je nakon »upozorenja (mojega) »odložio na mjesto koje je za to predvidjeno«. Sjajno!

Ovo mu je, kumulativno, bilo po prilici deseto Vijeće na kojem je sudjelovao tj. doslovno i isključivo tupavo buljio i šutio a svega dvije minute spektakularno urlao svojim unjkavim glasićem.

Kako drukčije objasniti neobjašnjivo - to da je nakon pune tri ure, prekaljen, savjestan i bistar kakav jest, mobitel, do tada propisno odložen u nekakvu fantomsku »odlagaonicu«, jednostavno unio u dvoranu za sastanak Vijeća i mrtav hladan krenuo u korespondenciju s vanjskim svijetom.

Osim antifrazom, Milanović se služi i hiperbolom kako bi oblikovao ironične iskaze:

Najveća žrtva koju je u životu podnio je neki lakši faul na nekom usporenom i prigodnom haklu na jedan koš.

... a svega dvije minute spektakularno urlao svojim unjkavim glasićem.

Polemički citati koje Milanović uvodi većinom su u funkciji stvaranja situacije bliske sermocinaciji. Citirajući svoje protivnike, on stvara preduvjet za dijalog tj. za osporavanje ili retorički napad. U polemičkoj se situaciji (barem u kontekstu suvremenog javnog političkog dijaloga) često privilegira uloga onoga koji se brani tj. onoga tko je primoran obraniti svoju čast ili izreći istinu jer je napadnut. Kad je riječ o polemici između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića iz listopada 2020. (dva od tri teksta koja analiziramo dio su te polemike), spomenuta pozicija »žrtve« tj. onoga koji se brani dodatno je bila potencirana slikom koju su povremeno potencirali mediji, a to je slika o »prepucavanju« nad kojim se javnost zgraža.1 Još jedna figura koja će se, upravo s ovim u vezi, istaknuti kao prisutna gotovo u svakom obraćanju sukobljenih strana jest pretericija, no o toj figuri nešto više u posljednjem poglavlju. Dakle, citat se koristi kao opravdanje i poticaj za retoričko uzvraćanje udarca (npr. opovrgavanje citirane teze ili argumentaciju u svrhu dezavuiranja):

Spomenuo je svoj »sukob sa Sanaderom«, odnosno otpor koji je pružio Sanaderovoj namjeri da ga kako sam kaže »škartira«. Krenimo redom...

Dakle, Plenković se, kako bi on za mene rekao, pokušava »ukrcati u vlak žrtve«, a žrtva nije, niti je ikada bio, već samo arogantni balavac grandomanskih stremljenja.

Njonjo se danas pohvalio da je »tijekom sjednice Vijeća za obranu njegov mobitel bio izvan prostorije«. Potvrdio je da je tijekom sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost »imao« (sic!) mobitel, ali da ga je nakon »upozorenja« (mojega) »odložio na mjesto koje je za to predvidjeno«. Kao prvo, sasvim je nebitno tzv. »mjesto za odlaganje mobitela«; mobiteli nisu automobili da ih se propisno parkira.

Lažna je, ali prije svega sasvim nelogična, tvrdnja da sam »stalno upadao u riječ« načelniku GS admiralu Robertu Hranju.

Možemo primijetiti još jedan način polemičkog citiranja koji Milanović koristi, a to je antorizam, preuzimanje riječi uz prisutnost oštre poruge (v. Bagić, 2012: 57). U primjerima koji slijede Milanović je preuzeo način na koji je prethodno imenovan od strane svoga protivnika u namjeri da pokaže kako spomenuto imenovanje bolje pristaje njegovom protivniku nego njemu, ali ponavljanjem ističe i samo imenovanje, npr. neprikladnost, nisku razinu komunikacije ili težinu nanesene uvrede:

Svoju megalomansku prirodu A. Plenković ispoljava već u prosincu 1999., kada kao »šmrkavac« na pragu 30. godine života preuzima pretešku dužnost šefa Predsjedničke kampanje Mate Granića.

Plenkoviću je jezik bio brži od pameti. Htio je biti glavni pregovarač, »šmrkavac« od 33 godine.

Kad je riječ o parafrazama, one su najčešće popraćene određenim pojašnjenjima i konektorima pa govorimo o tzv. »komentatorskoj parafrazi« (v. Bagić, 2012: 230):

Umjesto da herojski zec odgovori na jednostavno pitanje: za što me to točno optužio, odnosno što je točno mislio kada je rekao da sam mržnju prije svih posijao baš ja i to još 2016., on upreže u svoja kola rijetke hadezeovce koji su se, ne bi li opravdali njegove ludorije, pripravni uvijek i stalno ponižavati u javnom prostoru.

I ne, ovo nije nikakvo prepucavanje, kako to uporno i lažno prikazuje dio posrednika u javnom prostoru, ovo je borba za punu odgovornost za izrečenu riječ.

Kao neki smušenjak koji iz stana na ulicu izađe u kupaćim gaćama i tek na upozorenje prolaznika uoči da mu je roba ostala »odloženom« u stanu, na za to (ne)predviđenom mjestu.

U posljednjem primjeru Milanović se spretno, uz slikovitu poredbu, referira na riječi svoga protivnika (koje su nam poznate zbog polemičkog citata koji je uveden ranije u tekstu) parafrazirajući ih i poigravajući se značenjem uz pomoć proteze.

Valja istaknuti i retorička pitanja kojima se na zanimljivim mjestima u tekstu posreduju određene emocije (v. Bagić, 2012: 271). Možemo uočiti da se u većini primjera (dva od tri) autor retoričkim pitanjem služi kako bi poentirao odlomak. Pojavljuju se na argumentacijski snažnim mjestima pa možemo (na tragu zaključaka Burnkrant i Howard [v. 1984] te Petty et al. [v. 1981] koji retoričkim pitanjima pristupaju iz perspektive »kognitivnog odgovora« [cognitive response model]), reći da je njihov persuazivni potencijal pravilno iskorišten. Ipak, emocije koje se posreduju nisu iste u svim primjerima. Posebno se ističe posljednji u kojemu se poredbom provocira, ali ipak izbjegava izravno polemičko imenovanje da bi se onda toj granici maksimalno približilo retoričkim pitanjem kao eufemiziranom zamjenom (koja je bliska i harijentizmu) izravnog imenovanja.

Tko, uostalom, premijeru daje pravo da najviše državne dužnosnike koje ili imenuje predsjednik Republike ili ih zajednički imenuju predsjednik i premijer, postavlja na takve dužnosti i dodjeljuje im takve uloge bez dogovora s predsjednikom?

Načelnik glavnog stožera? Ok. Kad ste ga već »imenovali« bez moje prethodne suglasnosti, odnosno dogovora, on je sada de facto i de iure moj predstavnik u tom povjerenstvu, ne Vaš.

Kao neki smušenjak koji iz stana na ulicu izađe u kupaćim gaćama i tek na upozorenje prolaznika uoči da mu je roba ostala »odloženom« u stanu, na za to (ne)predviđenom mjestu. Ili možda jest običan smušenjak...?

Još je jedan postupak izrazito bitan za opis Milanovićeva polemičkog diskursa: polemičko imenovanje. Bagić, pišući o Matošu, na sljedeći način definira polemičko imenovanje: »Postupak kojim se najčešće izvodi osobni obračun. Protivniku se nadijevaju pogrdna imena, smišljaju diskvalificirajuće karakterizacije kako bi ga se potpuno »razoružalo". Ta pogrdna imena i te karakterizacije aludiraju na protivnikovo neznanje, nemoralnost, sumnjivo političko opredjeljenje, privatnost itd.« (2014: 25). Najupečatljivija su sljedeća imena kojima Milanović naziva svoje polemičke protivnike: »šmrkavac« (citat), »arogantni balavac grandomanskih stremljenja«, »drugoredaš/ponavljač«, »dječarac«, »Njonjo«, »smušeni, sigurnosno nepismeni fićfirić«, »herojski zec«. Ističe se posljednji kao jedan od primjera konceptualne metafore koji su postali karakteristika Milanovićeve komunikacije općenito.2 Konkretnije, riječ je o zoosemiji (v. Milić, 2013) koja zasigurno nosi određenu prozopografsku ili etopejsku konotaciju, ali u interpretaciju tih značenja nećemo ulaziti.

3. Slikovitost

Opis Milanovićeva polemičkog stila nikako ne može biti potpun a da se ne spomene (najopćenitije govoreći) slikovitost, možda bi se moglo reći i određena pjesnička crta toga stila. Nekih smo se aspekata te slikovitost već dotakli, ali kroz figure koje ćemo u ovome poglavlju spomenuti toj slikovitosti daje se najviše zamaha. To obilježje također sudjeluje u pojačavanju polemičke snage i dojma pa, kao što je već rečeno, poglavlja valja shvatiti uvjetno. Pobrojat ćemo sljedeće figure: metaforu, aluziju, paralelu, amfiboliju, etopeju, portret, hiperbolu, poredbu te oksimoron.

Neka od ranije spomenutih polemičkih imenovanja mogli bismo također svrstati i među metafore, a to su ujedno i najzanimljiviji primjeri. U ostalim primjerima Milanović se služi više ili manje leksikaliziranim metaforama kao što su npr. »upregnuti u kola«, »iščupati iz blata«, »eskivirati brifinge« itd. Mnogo su zanimljiviji primjeri metafora koje počivaju na negativnim iskazima, mogli bismo ih nazvati »negacijskim metaforama«. Paradoksalno, neka istraživanja (v. Giora et al., 2010) pokazuju kako je u tim metaforama figurativnost još snažnije izražena odnosno kako su negativni modifikatori još snažnija metaforizacijska sredstva (ibid: 250).

Državna ad hoc tijela nisu festivali lakih nota...

... mobiteli nisu automobili da ih se propisno parkira.

Bitno je istaknuti jednu aluziju koja se miješa s paralelom i koja je upotrijebljena također u polemičke svrhe. »Podudarna situacija« (Bagić, 2012: 24) na koju se ovdje upućuje obogaćuje se uvođenjem egzemplarnog konteksta, naravno negativnog, koji služi za diskreditaciju protivnika. Situacija na koju se upućuje (»šehid«) dio je kulturne tradicije koja nam nije toliko bliska kao vlastita pa se uvodi dodatna eksplikacija kako bi aluzija/paralela funkcionirala odnosno kako bi bila lakše prepoznata:

Jučerašnji primjer samouništenja, čin žrtvovanja u maniri crnih udovica, u kojem jedna žena samoubilački ispunjava prohtjeve svog sredovječnog gospodara i zlostavljača, sjajan je primjer i upozorenje mladim ženama i djevojkama kako se ne smiju ponašati žele li zadržati dostojanstvo i svoj intimni socijalni prostor. Držite distancu!

U vezi s prethodnim primjerom moramo spomenuti još jednu figuru. Rečenica kojom se poentira odlomak (»Držite distancu!«) domišljato je upotrijebljena tako da stvara polisemiju pa govorimo o amfiboliji, figuri koja »ukršta različite sustave označivanja i udaljene diskurzivne tonove« (Bagić, 2012: 29) tj. aktivira više značenja. U našem slučaju upotrijebljena je riječ »distanca« odnosno imperativna konstrukcija »Držite distancu!« koja se odnosi na »mlade žene i djevojke« kojima autor upućuje upozorenje odnosno negativan primjer. Poručuje im kako se valja distancirati od određene vrste ljudi: zlostavljača spomenutog u prvome dijelu rečenice ili eventualno žena koje su se spremne žrtvovati u korist zlostavljača. S druge strane, upotrijebiti ovu konstrukciju u vrijeme kad se ona prvenstveno veže uz pandemijski kontekst znači stvoriti sasvim novo značenje koje, ovisno o tome kako ga interpretiramo, može u sebi uključivati ironiju, parodiju, parafrazu, aluziju ili nešto slično.

Kao paralelu mogli bismo istaknuti i kontrastiranje dvaju ministara, opet s polemičkom funkcijom. Riječ je o polemičkoj paraleli ili tzv. »portretiranju u opoziciji« (Bagić, 2012: 236), a još bi točnije bilo reći kako se radi o etopeji u opoziciji:

Ministar obrane tjednima, kao dječarac, eskivira tjedne brifinge. Smiješno je to. Ante Kotromanović, slavni ratni zapovjednik s Dinare, komandos i Komandant , dolazio je redovito u Ured predsjednice Republike onih godinu dana koliko su im se mandati poklapali. To se zove svijest o odgovornosti, razumijevanje posla koji radiš i važnosti suradnje koja je u državi nužna. Ministar bi, slutim, rado i navratio, ali ne smije.

Posljednji primjer sadrži i poredbu (»kao dječarac«), figuru koja je za Milanovićev stil također vrlo bitna. Upečatljivo je već spomenuto uspoređivanje ministrice s »crnim udovicama«, a posebno se ističe slikovita poredba poentirana retoričkim pitanjem:

Kao neki smušenjak koji iz stana na ulicu izađe u kupaćim gaćama i tek na upozorenje prolaznika uoči da mu je roba ostala »odloženom« u stanu, na za to (ne)predviđenom mjestu. Ili možda jest običan smušenjak...?

Hiperbola također figurira kao sredstvo stvaranja neuobičajenih slika. Najbolji su primjeri npr. metaforička hiperbola »dnevna politika na steroidima«, konstrukcija »monstruozna insinuacija« te posebno zanimljiv oksimoron koji nastaje uslijed spajanja dviju hiperbola suprotnih predznaka, jedne koja uvećava (»spektakularno urlanje«) i jedne koja smanjuje (»unjkavi glasić«) »stvarne« odlike (v. Bagić: 2012: 140):

Ovo mu je, kumulativno, bilo po prilici deseto Vijeće na kojem je sudjelovao tj. doslovno i isključivo tupavo buljio i šutio, a svega dvije minute spektakularno urlao svojim unjkavim glasićem.

4. Demonstracija elokvencije

Demonstracija rječitosti karakteristika je koja, uz »slikovitost«, vjerojatno najbolje opisuje Milanovićev stil. Tomu svjedoče mnoge figure kojima se iskaz, često pleonastički, proširuje, obogaćuje i stilizira. Krenut ćemo od triju bliskih figura koje je često teško odvojiti. To su amplifikacija, metabola i sinonimija, a tu bismo još mogli dodati i tautologiju. Kako se definicije umnogome preklapaju (v. Bagić, 2012: 186), a pojedini proučavatelji imaju i različita tumačenja tih figura, mi ćemo ih definirati na sljedeći način: metabolu ćemo poistovjetiti sa sinonimijom te ćemo ju shvatiti kao »ponavljanje iste misli različitim riječima« (Bagić, 2012: 186), a pod amplifikacijom ćemo shvaćati opisno nabrajanje koje u jednoj mjeri sadržava istu ili sličnu misao, ali se ipak kreće u određenom smjeru: gradacijskom, detaljističkom, emfatičkom i sl. Tekst vrvi metabolama kao što su sljedeće:

Jučerašnji primjer samouništenja, čin žrtvovanja...

... poruka je prenesena vjerno i točno.

Moj suradnik i savjetnik Dragan Lozančić sudjeluje na svim razinama i u svim sferama koordinacija nacionalne sigurnosti.

... on upreže u svoja kola rijetke hadezeovce koji su se, ne bi li opravdali njegove ludorije, pripravni uvijek i stalno ponižavati u javnom prostoru.

Amplifikacije su također brojne:

Jučer je to bila ministrica hmm kulture koja je u očajničkom pokušaju da iz blata iščupa svog gospodara, kao opravdanje i obrazloženje za njegovu monstruoznu insinuaciju pokušala podvaliti jednu banalnu, ilegalno snimljenu zafrkanciju iz kolovoza 2016.

... sjajan je primjer i upozorenje mladim ženama i djevojkama kako se ne smiju ponašati žele li zadržati dostojanstvo i svoj intimni socijalni prostor.

Nažalost, Andrej Plenković nastavlja s besmislicama i sitnim, traljavim podvalama.

Precizno sam i argumentirano naveo razloge zašto u ovom dijelu procesa donošenja odluke nećemo sudjelovati.

Jasno i glasno,3 nekoliko puta.

Svoj stav u pogledu našeg ipak posebnog odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama trebam i hoću javno izreći.

Bude li američka ponuda nepovoljna ili preskupa, bude li neka druga ponuda povoljnija i racionalnija, odluka će se vjerojatno donijeti s tim činjenicama pred očima.

Posljednji primjer najbolje pokazuje do koje mjere ide proširivanje iskaza bez donošenja novih informacija. Ovo su trenuci kad Milanovićeva demonstracija rječitosti otežava razumijevanje i postaje teret. Mogli bismo reći kako konstrukcija nije dovoljno dojmljiva i »slikovita« da bi redundancija bila opravdana odnosno da bi recipijent, opčaran »formom«, zaboravio na »sadržaj«. Pored litote, amplifikacije, metabole, antiteze te završnog zalihosnog dijela krije se jednostavna informacija o tome kako će se odluka donijeti nakon pažljivog razmatranja. Mnogi su ranije navedeni primjeri bili pleonastični, ali za ovu figuru, tj. pojavu (v. Bagić, 2012: 249) moramo izdvojiti još nekoliko primjera jer izvrsno demonstriraju obilježje o kojemu govorimo:

Ovo mu je, kumulativno, bilo po prilici deseto Vijeće na kojem je sudjelovao tj. doslovno i isključivo tupavo buljio i šutio...

Ne znamo i ne možemo znati je li istinita Njonjina tvrdnja da tijekom Vijeća za obranu...

Kako drukčije objasniti neobjašnjivo - to da je nakon pune tri ure, prekaljen, savjestan i bistar kakav jest, mobitel, do tada propisno odložen u nekakvu fantomsku »odlagaonicu«...

Rječitost o kojoj govorimo posljedica je još dviju bliskih figura: korekcije i epanortoze. Korekcijom se ispravlja prethodno rečeno (v. Bagić, 2012: 176) dok epanortoza služi za »osnaživanje« iskaza koji joj prethodi (ibid: 104). Milanović privilegira epanortozu koja je najčešće signalizirana prilogom »odnosno«:

Umjesto da herojski zec odgovori na jednostavno pitanje: za što me to točno optužio, odnosno što je točno mislio kada je rekao da sam mržnju prije svih posijao baš ja i to još 2016...

Kad ste ga već »imenovali« bez moje prethodne suglasnosti, odnosno dogovora, on je sada de facto i de iure moj predstavnik u tom povjerenstvu, ne Vaš.

Valja posebno istaknuti i oštru epanortozu u više puta citiranoj rečenici:

Ovo mu je, kumulativno, bilo po prilici deseto Vijeće na kojem je sudjelovao tj. doslovno i isključivo tupavo buljio i šutio, a svega dvije minute spektakularno urlao...

Izdvajamo i dvije korekcije:

Isto tako sam naglasio da se radi samo o jednom, doduše važnom, kriteriju vrednovanja.

Je li ga, kao što je uobičajeno, naprosto držao u džepu sakoa ili hlača, možemo samo nagađati. A opet, ne moramo nagađati, jer nema baš nikakve sumnje da je bilo upravo tako.

Tekst obiluje i antitezama, a ovdje donosimo samo zanimljivije primjere:

I ne, ovo nije nikakvo prepucavanje, kako to uporno i lažno prikazuje dio posrednika u javnom prostoru, ovo je borba za punu odgovornost za izrečenu riječ. Kako pametnu, tako i glupu.

... sljedećih 5 godina mlati po kroasanima, piše dugačke, povremeno zanimljive, ali sasvim nebitne bilješke i čeka novu prigodu...

Državna ad hoc tijela nisu festivali lakih nota, već promišljene i domišljene strukture i meta-strukture.

Svi to čuju, Plenković ne.

Radi se o nabavci borbenih zrakoplova koji će nam služiti sljedećih 30 godina, a ne o nabavi reklamnih panoa za neki europski vikend seminar.

Eufemizam i litota također su prisutni (u prvome primjeru imamo i metonimiju):

Osvrnut ću se na dvije takve, svjestan da ova polemika gubi smisao (ako ga je ikada i imala) i u nadi da je ovo moj zadnji zapis ove sitne knjige.

Ne govori istinu, kao i obično.

Bude li američka ponuda nepovoljna...

Milanović svoje iskaze proširuje i umetnutim dopunama, tzv. parentezama (v. Bagić, 2012: 239), koje najčešće smješta u zagrade:

Osvrnut ću se na dvije takve, svjestan da ova polemika gubi smisao (ako ga je ikada i imala) i u nadi da je ovo moj zadnji zapis ove sitne knjige.

Što se tiče samih aviona, u više navrata (zadnji puta kod R. Bolkovića) sam rekao da ću podržati premijera koju god odluku donio na kraju.

Ne znamo i ne možemo znati je li istinita Njonjina tvrdnja da tijekom Vijeća za obranu (koje je održano prvo po redu i trajalo puna tri sata) nije kod sebe imao mobitel.

Posebno izdvajamo tri parenteze koje se ističu polemičkim i/ili ironijskim nabojem:

Njonjo je, na užas većine Hrvatica i Hrvata, već godinama predsjednik Sabora.

Jučer je to bila ministrica hmm kulture koja je u očajničkom pokušaju da iz blata iščupa svog gospodara...

Potvrdio je da je tijekom sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost »imao« (sic!) mobitel, ali da ga je nakon »upozorenja« (mojega) »odložio na mjesto koje je za to predvidjeno«.

Imamo i jedan vrlo zanimljiv primjer adinatona kojim se autor brani od napada, odnosno uzvraća udarac naglašavajući neistinitost protivničkih tvrdnji:

Onome ili onoj tko dokaže kauzalnu vezu između te gluposti, jedne sasvim banalne istine koja nikome ne bi trebala smetati, i mržnje, pa makar to bilo i u forenzičkim tragovima, pripast će Nobelova nagrada za logiku.

Ranije smo spomenuli pretericiju kao figuru koju se moglo često primijetiti u polemici Plenković-Milanović, a imamo ju i ovdje:

Osvrnut ću se na dvije takve, svjestan da ova polemika gubi smisao (ako ga je ikada i imala) i u nadi da je ovo moj zadnji zapis ove sitne knjige.

U prilog tvrdnji o demonstraciji rječitosti kao važnom obilježju Milanovićeva stila mogli bismo još istaknuti pojavu dijafore (»Ponuđeni odgovor nije odgovor«), paragoge (»jerbo«), paregmenona (»objasniti neobjašnjivo«) te perifraze (»predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH«).

5. Zaključak

Cilj ove analize bio je prikazati u kolikoj mjeri Milanovićeve Facebook objave obiluju figurama. Figure su oduvijek bile važan dio retorike pa tako i političkoga diskursa, ali namjera nam je bila argumentirati tvrdnju o gotovo »pjesničkoj« figurativnosti Milanovićeva stila. Kako nas teorija književnosti uči da kategorije kao što su »pjesničko« ili »literarno« nisu niti malo stabilne i jasne, valja napomenuti kako ovdje, ponešto pojednostavljeno i neprecizno, mislimo na one figure i njihovu realizaciju koja je bliža poetskoj nego nekim drugim komunikacijskim funkcijama. Kao što ističe Culler:

Slično tomu, teoretičari su isticali važnost retoričkih figura (npr. metafore) u neknjiževnim tekstovima – bili to Freudovi slučajevi i djela ili filozofske rasprave – koje su se smatrale ključnim za književnost, dok su se u ostalim vrstama diskurza uzimale kao puki ukras. Pokazavši da i u drugim diskurzima retoričke figure oblikuju mišljenje, teoretičari su ukazali kako je moćna literarnost na djelu i u predmnijevano neknjiževnim tekstovima, čim je dodatno zamršeno razlikovanje književnog i neknjiževnog. (2001: 28)

Zoran Milanović svoj je način obraćanja javnosti kroz karijeru prilagođavao, ali određena neposrednost stalna je karakteristika njegova stila. Mogli bismo reći kako se prilagodba kretala većinom u smjeru većeg ili manjeg obuzdavanja te »osebujnosti«. Grbeša-Zenzerović na sljedeći način opisuje Milanovićev način govora:

Tu sarkastično-podcjenjivačku komunikaciju hrvatski premijer demonstrirao je na različitim publikama: neposlušnim ministrima (»Samo kaj mi nije palo 20 kila smeća na nogu kad sam čuo izjavu ministrice«, komentar na Mirelu Holy dok je bila ministrica zaštite okoliša i prirode); političkim protivnicima (»Ruža Tomašić gora je od elementarne nepogode. Građani su u mnogim zemljama birali svašta.«); prebjezima (»Lesi se vraća kući«, komentar na djelatnicu Ministarstva rada koja je prešla u sindikat zdravstva); novinarima (»Mislim da je kriv pokojni predsjednik Kennedy«, odgovor na pitanje novinara je li Vlada odgovorna za provođenje referenduma inicijative U ime obitelji); i građanima (»Stručnjaci za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine nam objašnjavaju koliko je bilo mrtvih kao da su ih oni osobno prebrojavali«, antologijski komentar na profesora povijesti kojeg su novinari zamolili da iznese povijesne činjenice o građanskom ratu u Finskoj, a na koje se Milanović ranije netočno referirao). Takav komunikacijski obrazac sasvim je u suprotnosti s popularnim svjetskim trendovima koji nastoje političare približiti »običnim građanima«. (2014: 42)

Autorica također ističe kako je Milanović »zastranio u ekstreman komunikacijski obrazac koji je teško opisati raspoloživim stručnim pojmovima« (42). Smatram kako je upravo stilističko stručno pojmovlje ono koje u tom slučaju može pripomoći. Analizirajući tri Facebook objave Zorana Milanovića koje dobro reprezentiraju njegov način komunikacije, pokušali smo svratiti pozornost na figure koje su karakteristične za njegov stil, odnosno na načine na koje se te figure realiziraju u jednom specifičnom žanru internetske komunikacije.

Literatura

  • Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
  • Bagić, Krešimir. 2014. Polemički stil A. G. Matoša. Poznańskie Studia Slawistyczne, 7 (2014), str. 24–37.
  • Burnkrant, Robert E. i Daniel J. Howard. 1984. Effects of the Use of Introductory Rhetorical Questions versus Statements on Information Processing. U: Journal of Personality and Social Psychology, 47 (prosinac), str. 1218–30.
  • Culler, Jonathan. 2001. Književnost – što je to i je li to bitno? U: Teorija književnosti. Vrlo kratak uvod, prev. F. i M. Hameršak. Zagreb: AGM, str. 27–52.
  • Galić, Bebić. 2021. Politička komunikacija kandidata na društvenim mrežama na hrvatskim predsjedničkim izborima 2019./2020. Medijske studije, sv. 12, br. 23, 2021, str. 78–102.
  • Giora, Rachel, Fein, Ofer, Metuki, Nili, Stern, Pnina. 2010. Negation as a metaphor-inducing operator. U: The Expression of Negation. Mouton de Gruyter series The Expression of Cognitive Categories, str. 225–256.
  • Grbeša-Zenzerović, M. 2014. Je li za loš imidž Milanovićeve vlade kriv Kennedy? U: Političke analize, 5 (20), str. 39–44.
  • Holz-Bacha, C. 2004. Germany: How the Private Life of Politicians Got into the Media. Parliamentary Affairs, 57 (1), str. 41–52.
  • Milić, Goran. 2013. Pristup zoosemiji u okviru teorije konceptualne metafore i metonimije. Jezikoslovlje, sv. 14, br. 1, str. 197–213.
  • Petty, Richard E., John T. Cacioppo, Martin Heesacker. 1981. Effects of Rhetorical Questions on Persuasion: A Cognitive Response Analysis. Journal of Personality and Social Psychology, 40 (ožujak), str. 432–40.
  • Vučković, Milica. 2015. Političke kampanje i internet na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj 2015. godine. Političke analize: tromjesečnik za hrvatsku i međunarodnu politiku, sv. 6, br. 24, 2015, str. 19–22.