Stil Antuna Gustava Matoša

Ljubica Josić. 2015. Stil. Leksikon Antuna Gustava Matoša. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Str. 386-389.

Već su u Matoševu prvom objavljenom tekstu, noveli „Moć savjesti“, do izražaja došle stilske značajke koje će se u većoj ili manjoj mjeri očitovati u svim njegovim ostvarenjima bez obzira na žanr i književni rod. U toj noveli sažet se izraz oneobičava učestalim ekspresivnim riječima i frazama, a osobito je izražena sklonost poredbama i tročlanoj gradnji ritmičke organizacije teksta (»I oni se već miču, giblju, klepeću«; I, 9). U tim se postupcima prepoznaje osjećaj za izražajne vrijednosti i sugestivnost jezičnoga izbora koji će u Matoševu opusu biti stalno stilsko obilježje, a u okviru poetike simbolizma naznačuje epitetičnost u funkciji karakterizacije, tj. simbolizacije, te upotrebu oksimorona, koji je jedna od čestih stilskih figura moderne. Fabulom spletenom oko stanja noćne more te realizacijom simbola štapova „Moć savjesti“ svjedoči o ukorijenjenosti Matoševa pripovijedanja u razdoblje dezintegracije realizma 1890-ih, odnosno o odbacivanju tradicionalno shvaćene nužnosti pripovjedne vjerodostojnosti, pri čemu se zadržava naratorski glas, što usložnjava »nove« (modernističke) i »stare« (realističke) stilske postupke, odnosno najavljuje njihovo supostojanje u Matoševu djelu. U zbirkama Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1909) po prevlasti stilskih obilježja načelno se mogu razlikovati novele s naglašenijim elementima impresionizma i simbolizma. Impresionistički ostvarene novele narativno uporište imaju u realističkim događajima, a oblikovanje likova i zbivanja nije proizašlo iz načela realističke poetike, nego iz stilskih uporišta koja se mogu odrediti kao mješavina »osjetilnoga« mimetizma, reportažnosti i anegdotske okosnice portretiranja sredine i pojedinca [Oraić Tolić, 2013]. U tim se impresionističkim novelama prožimlju literarni i feljtonistički diskurs u različitim omjerima; crtica „Kip domovine leta 188*“ primjer je takvih stilskih supostojanja, dok se u drugim novelama pejzažne dionice visokom stilizacijom često osamostaljuju. U tom okviru nizom se stilskih postupaka gradi ironijski kontrapunkt pa se kao jedan od stilskih modusa kojim Matoš oneobičuje svoj izraz prepoznaje isticanje različitih antiesteticističkih sadržaja. U simbolističkim novelama, u kojima se začudnost ističe kao osnovno obilježje pripovjednoga postupka, varijabilno se očituju elementi groteske i fantastike. Pripovjedni ritam brz je i dinamičan, likovi su često karikaturalno oblikovani nizom poredbi neočekivanog sadržaja koje nerijetko imaju funkciju ironijske karakterizacije. U dijelu simbolističkih novela u kojima se prikazuje transcendentalni svijet dolazi do stilskoga bujanja, pri čemu poredbe i metafore postaju sredstvo poniranja u područje podsvjesnoga.

Nastojanje za stilskim efektom, ali i samodostatnom estetskom funkcijom izričaja, te melodioznost i inovativna ritmizacija mogu se izdvojiti kao temeljna obilježja Matoševa stila. Simbolističkim isticanjem sinestezije, različitim glasovnim i drugim ponavljanjima ističe se sugestivna strana jezika te on često poseže za paralelizmima i hijazmima, a unutar takve stilizacije kondenzira se metaforičnost kao jedna od stilskih oznaka izraza, postignuta npr. sintagmama u kojima se očituje sklonost kontrastnom oblikovanju. Igra riječima važna je sastavnica muzikalnosti Matoševa jezika, a redupliciranje atribucije, kao jedan od čestih stilskih postupaka, pridonosi njegovu slikarskom karakteru jer su atribucije koncentrati simbolske sugestivnosti te način očovječivanja prirode i predmeta. U pripovijedanju Matoš nerijetko ostvaruje retardaciju radnje deskriptivnim rukavcima, najčešće u funkciji karakterizacije likova, u dinamičnom ritmu i nizom neočekivanih slika, čime se uspostavlja dinamično kretanje zgusnute radnje oko kakve dramatične ili bizarne pripovjedne situacije. Slična se dinamizacijom ispunjena igra odvija i na lingvostilističkoj razini u redupliciranju glagola i eliptičnim zbijanjem rečenice. U jezik novela Matoš često uključuje arhaizme i dijalektalizme, ostvarujući snažnu stilsku dojmljivost, a na sintaktičkoj razini ekspresivna glagolska vremena (aorist, imperfekt) kojima je forma tradicijski otežala te svojom patinom postaju sugestivni označitelji pripovijedanja. Atribute često niže u trojnom ritmu, ostvarujući na mnogim mjestima etimološku figuru, a osobito je sklon tvoriti pridjeve s nastavkom –ast (npr. jastučast, modrušast, sjenast). Jedno je od ritmotvornih sredstava njegove pripovjedne rečenice i funkcionalno pozicioniranje enklitike u duljenju ili skraćivanju fonetskoga bloka, a u sintaksi se često ostvaruju reduplikacije koje ritmiziraju tekst, često hijastičnom figurom konstrukcije (npr. »plakao je i smijao se, smijao se i plakao«; I, 157). U njegovoj se novelističkoj frazeologiji mogu prepoznati utjecaji žargona i kolokvijalnoga jezika, narodne usmene frazeologije i biblijskoga stila, a kao glavna obilježja izdvajaju se metaforičnost, asocijativnost i aforističnost. Neke se rečenice i dionice teksta u novelama osobitom stilizacijom izraza ističu kao samostalne sekvencije u kojima se različitim izražajnim sredstvima i stilskim postupcima, najčešće ponavljanjima, postiže izražena lirizacija jezika, zbog čega se na takvim mjestima pretapaju granice poetskoga i proznoga izraza.

Istih je značajki i Matoševa nefikcijska proza jer žanrovska hibridnost koja je karakterizira ne ograničuje estetizaciju izraza. Štoviše, upravo u feljtonima, koji često sadržavaju diskurzivne elemente eseja i putopisa, epitetičnost njegova stila dolazi do punog izražaja. U takvoj hibridnoj i fragmentarnoj formi on utiskuje različite elemente autobiografije, često razvodi studije pisane lepršavijim stilom građenim na dosjetki, vicu, kalamburima, neočekivanoj duhovitoj poenti, niže reminiscencije, erudicijski gomila faktografske podatke i leksički materijal, duhovito i živo izlaže o nekom događaju. Na jezičnoj razini, zbog istaknute estetske funkcije teksta, stilska se zaigranost u feljtonima očituje u mnoštvu figura, poigravanju jezikom, neobičnim vezama riječi kojima se izraz očuđuje, zatim u ironizaciji, leksiku i frazariju različitih izvora. Polazeći od toga da je novinarstvo »umjetnost impresionizma« (IV, 83), u feljtonima su mikroimpresionističke doživljajne slike prirode prožete različitim stilskim elementima, pejzaž nosi snažnu simboličnu snagu, a kroza njegovu stilizaciju prenose se različita intelektualna iskustva, često posredstvom različitih tropa, poredbi, metafora, personifikacija i metonimija. U feljtonima se pojavljuju i naznake ekspresionizma, prije svega pojavom simultanizma i estetikom ružnoga, a jedan je od čestih postupaka povezivanje oprečnih estetskih područja visokoga i niskoga sadržaja te se na tim mjestima često ostvaruju humoristični učinci i razvija groteska, čime se onemogućuje apsolutizacija impresionističke poetike.

U polemikama Matošev je stil uzburkan i ludički impregniran, impresionistički usredotočen na izazivanje emocije, asocijativno i metaforički živopisan. Reduplikacije, etimološke figure, različite stilizirane vrste suprotstavljanja, hijastičke forme, aforizmi, ironiziranje protivnika i kontrasti neka su od obilježja njegova polemičkog stila. U polemici se, kao i drugdje, citatnost očituje kao jedno od njegovih stalnih postupaka, te se eruditivni katalog književnih i kulturnih imena i njihovih djela upleće u polemički diskurs, izraz se nabrajanjem često zbija u dugačke sintaktičke cjeline u kojima se stilski učinci često grade na reduplikaciji negacije ili poredbe s ironijskim odmakom, a njihov ritam i semantika teže efektu iznenađenja.

Počevši razmjerno kasno pisati poeziju, Matoš je u njoj potvrdio ono što je na mnogim mjestima isticao u kritikama i polemikama – važnost izraznog aspekta umjetnosti – jer se njezin sadržaj uglavnom ne mijenja, nego se modificira novim izrazom: »Modernizmi su dakle pitanja stila, evolucije forme, nove sinteze stila, izrazi novih duša, novih umjetnosti, bez obzira na sadržaj« (IV, 228). Pridavanje velike pozornosti analizi stila i forme u Matoševim književnim kritikama može se dovesti u odnos s estetskim uobličivanjem izraza i racionalnim oblikovanjem svih elemenata koje je ostvario u lirici. Dotjerana složena forma većega dijela njegovih pjesama svjedoči o pozornosti koju je pridavao zaokruženoj stihovnoj strukturi u tradiciji soneta, trasiranoj od petrarkizma do europskoga simbolizma. Matoševa poezija u sebi je začela dvojnost – s jedne strane u njoj se artistički njeguje kult forme i posvećenoga prostora pjesme, a s druge se strane u taj prostor raspoređuje jezični materijal crpljen iz različitih sinkronijskih i dijakronijskih izvora koji se nerijetko prezentira u neobičnim vezama riječi, a koje svjedoče o kontrapunktu različitih (anti)esteticističkih aspekata. Ako se tomu pridoda stilska inventivnost u pjesmama bez sonetne forme, među kojima ima pjesama koje u izrazu akumuliraju fraze i vokabular iz feljtonističkoga i političkoga diskursa, tek se mogu naslutiti naznake stilske heterogenosti Matoševa poetskoga diskursa.

Matoševim stihovima odzvanja melodioznost bez obzira jesu li oni kalamburski pretopljeni iz sadržaja društvenopovijesne stvarnosti, angažirano referentni prema političkim aktualnostima, impresionistički koncentrirani u iskričavim sinestezijskim slikama ili pak obavijeni tajanstvenim govorom simbolike. Aliteracija i asonanca, glasovne figure karakteristične za impresionizam i simbolizam, u njegovu su lirskom opusu stalni čimbenici usustavljene pjesničke zamisli o suglasju kojim jezik postaje »jeka, boja, muzika« (VIII, 151). U snažnom osjećaju za dinamičnost ritma i stihovne intonacijske izmjene, kojima se ističu različiti pjesnički sadržaji, Matoš je osobitu pozornost pridavao zvukovnoj organizaciji koja ostavlja dojam lakoće i izlaganja lirske teme u jednome dahu. Eufoničnost, sinestezijski kaleidoskopski vatromet pjesničkih slika, izmjena govorne i pjevne intonacije, neobične sintagme i građenje pjesničkih slika na različito intoniranim suprotstavljanjima, funkcionalna opkoračenja, različite vrste postupaka ponavljanja, neočekivan obrat – neka su od formalnih obilježja njegova pjesničkog stila koja ilustriraju u kojoj je mjeri pomno osmišljavao i iskorištavao jezične izražajne mogućnosti u stihu. Njegova se lirika u stilističkim kategorijama obično opisuje pomoću odrednica simbolizma, impresionizma i secesije, a dijelom i predavangardnom, jer se u njoj odražavaju različite tendencije esteticizma. Kad se pak govori o Matoševoj lirici u okviru poetike simbolizma, primarno se upućuje na tri elementa: zvučnost, simboličnost i sugestivnost izraza. Eufonizirana stihovna mreža ostvarena je na pozadini isticanja srodnosti poezije i glazbe, u njoj su simboli izmaknuti zadanim značenjima. Onomatopeizirani leksik, zvukovne metafore i sinestezijske inkantacije sudjeluju u ostvarivanju doživljena sklada. Poimanje pjesništva kao glazbe riječi, osim u zvučnim senzacijama, eksplicira se i nizom intertekstualnih veza, npr. u sonetu „Čarobna frula (Capriccio)“. Simbolistička poetika ističe govor »nijemih stvari«, a njezin stilski registar povezan je s primjenom sinestezijske muzikalnosti pjesničke riječi, što se može dovesti u vezu s Matoševim pjesničkim kredom po kojemu su »suglasnost« i »srodnost« svjesno osmišljeni ostvaraji pjesničkoga postupka: »Stil je estetička sugestija riječi poredanih po njihovoj plastičnoj i muzikalnoj vrijednosti.« (IV, 286) Pritom se pokretljiv ritam govornog i glazbenog impulsa očituje kao materijalno obilježje pjesničke ideje, a paralelizam glasova, riječi i stihovnih rečenica postaje neizravan označitelj iskazivanja odnosa između osjetilnoga svijeta i unutarnjih stanja, od stilskih figura najčešće alegorijom, metaforom i hiperbolom.

Epiteti u simbolističkoj poetici imaju važnu ulogu posredovanja između predmetnosti i antropocentričnosti, odnosno u iskazivanju emocija i raspoloženja »stvarnosnim« označiteljima, pa tako i u Matoševu opusu. Također, učestalost sinizese, figure dikcije utemeljene na glasovnom sažimanju, pridonosi glazbenoj sugestivnosti Matoševa lirskoga govora, a figure sinestezije ekspliciraju srž poetike suglasja (npr. „Srodnost“). Stoga u Matoševim pjesmama veliku važnost imaju različita ponavljanja kojima se manifestiraju skladna suglasja poetske riječi, poput epizeukse u pjesmi „Jutarnja kiša“, gdje repetitivni glasovni i sintaktički elementi dočaravaju monotoniju kiše i postižu ritam onomatopejskoga prizvuka, prerastajući u zvukovnu metaforu trajanja u kojoj se upućuje na ljubavnu čežnju.

U Matoševim se poetskim pejzažima pjesnički izraz ostvaruje prepletanjem deskripcijskoga, zvukovno harmoniziranoga leksičkog inventara i od njega neodvojive ljudske perspektive, čime se impresionistička slika prirode filtrira kroz ljudsko iskustvo. Lirski monolog dramatizira se različitim izražajnim sredstvima, među kojima često i stilogenim redom riječi, pomoću inverzija i opkoračenja. Personifikacijskim poredbama i sugestivnim leksičkim izborom lirski se pejzaž nerijetko uspostavlja kao monološki poetski govor. Sonet „Jesenje veče“ razvija pejzažnu sliku prelomljenu kroz antropocentričnost te se završetak pjesme konotacijski – na temelju figure poredbe – otvara značenjskoj zagonetnosti i nedorečenosti. Taj se sonet obično drži oglednim tekstom Matoševa artizma, zvukovnoga harmoniziranja izraza, kao i klasičnim primjerom stihovne inverzije, opkoračenja te epitetske uporabe u okviru impresionističke poetike.

Jedan od čestih postupaka koji ostavlja trag na stilskoj fakturi Matoševih pjesama temelji se na interesu za niže estetske registre, posebice za područje zazornoga (smrt, moralna dekadencija, ružnoća). Pritom važnu ulogu ima oksimoron, koji je u nekim pjesmama nositelj stilskog učinka već u naslovu („Lijepa smrt“, „Poznata Neznanka“, „Živa smrt“). U sonetu „Utjeha kose“, nakon eliptičnih stihovnih rečenica, uvodi se paradoksalna inverzivna sintagma »smrti krasne« te se dotjeranim govorom soneta i poentiranim završetkom uobičajene negativne konotacije otvaraju novim značenjima. Smrt je u nekim pjesmama prikazana ironijskim i humorističnim modusima, poput metonimije u sonetu „Prababa“ (»Njen krezub grč i zbrčkanu figuru«; V, 103). Ti modusi dio su antiesteticističkog aspekta Matoševa pjesništva, a ostvaruje ih npr. u jezičnome poigravanju u pjesmama „Acta apostolorum“, „Ljubavnik sramežljiv“, „Naše životinje“ i „Savremeni simbol“. Jedan je od stilskih postupaka kojima Matoš postiže humorističnost neočekivano povezivanje i supostavljanje različitih područja, npr. kozmološkoga i kulinarskoga („Kometi“), mitološkoga i estetski odbojnoga („Dva kentaura“) te animalnoga i ljudskoga („Basna“). Na razini izraza nerijetko poseže za kolokvijalnim jezikom, sudarajući prostor posvećenoga (mitologiju, književnost, kulturu) i svakodnevnoga, pa tako u pjesmi „Arhiloh“ mitološku ljepoticu i personifikaciju duše Psihu naziva »frajlom«, a božicu Atenu »blauštrumpf«, čime se u pjesničkom jeziku postižu neobični sintagmatski obrati. Za leksikom razgovorne provenijencije poseže i u pjesmama „Serenada“ (»osveta kretena«, »baron bluna«) i „Balada“ (»spanđati«, »razbiti tikvu«, »švaljer«), u kojima stilski odmak upućuje na ironiziranje ili značenjsko osvježavanje književne tradicije. Primjer eksplicitno primijenjenoga jezičnog potencijala sonet je „Lakrdijaš“, u čijem se podnaslovu Karnevalski calembour nagovješćuje ludički odnos prema jezičnoj građi, a izbor deseterca kao stiha tradicijske težine upućuje na usmenoknjiževni element kao nositelj humorističnog efekta. Jedan od primjera učinka igre riječi stihovi su soneta „Ljubavnik sramežljiv“ u kojima se neočekivano povezuju glasovno srodne riječi i u prvi plan ističu označitelja kojim se proizvodi anegdotalna tonika pjesme (»Bugareći: – Voli, teški volovi, / To su, voli, boli, teški bolovi«; V, 22). Duhovit se obrat obično događa u poenti, pa tako sonet „Capriccio“, koji izrasta iz poistovjećivanja sna i zbilje te dekorativnog leksika i njegovih različitih intertekstualnih veza u poredbama uzvišena predznaka, biblijskim i povijesnoumjetničkim, preobličuje svoj iskaz u posljednjem stihu koji je erotiziranoga sadržaja, upirući u moralni pad prikazanoga ženskog subjekta. Primjer pak ironijskoga pjesničkog iskaza sadržan je u pjesmi „Menažerija“, u kojoj se ostvaruje učinak harijentizma jer se u prijetvornome govoru o životinjskim likovima neočekivano ističu negativne ljudske karakterne oznake. Satiričnu oštricu Matoš osobito ostvaruje u epigramima, gdje u ritmičkoj dinamizaciji sažetoga izraza donosi duhovite obrate kojima razobličuje društvenopolitičku zbilju.

U dijelu opusa u kojem prevladavaju baladični tonovi domoljubne tematike naglašena je polemička angažiranost lirskoga subjekta („Pri svetom kralju“; „1909“). U pjesmi „1909.“ isprepletanjem nižega (»vješala«, »sram«, »zločinačka jama«, »blud«) i višega estetskog registra (»ladanjski kut«, »moja mama«, »krasna dama«) postupak poredbe osvjedočuje se kao temeljno kompozicijsko načelo s klasičnim matoševskim obratom i eliptičnim zbijanjem sintaktičkoga materijala. U pjesmi „Gnijezdo bez sokola“ stilogeno se koriste intertekstualni jezični elementi – množinski genitivni nastavci na –ah (»górāh«, »dvórāh«, »mòrāh«, »zórāh«, »uzah«) – kojima se, uz anaforu i druge vrste ponavljanja, dinamizira stihovni ritam, dok se obrat ostvaruje u pridjevskim kontrastima završnoga stiha, koji eksplicira emocionalan odnos lirskoga subjekta prema kajkavštini. Može se govoriti o destereotipizaciji naslijeđena domoljubnoga poetskoga govora čiju patetičnu retoriku Matoš nadomješta živim ritmom govornog jezika. Nove funkcionalno-izražajne odnose ostvaruje sugestivnim slikama i individualno oblikovanim povijesnim i nacionalnim simbolima, koji više nisu kolektivno i statično interpretirani, nego govore o modernom senzibilitetu i originalnoj, individualnoj sintetizaciji domaće i europske pjesničke tradicije. Tako se u njegovim pjesmama domoljubne tematike koristi frazeološki i leksički sloj svojstven preporodnom domoljubnom poetskom govoru, npr. metafora »orluj s gromovima« u pjesmi „Zvono“, potom leksemi »sokô«, »Div« i »plam« u pjesmi „Epitaf bez trofeja“, no pridružene su mu nove poetske funkcije, najčešće aluzivne, kao posljedica osviještene estetske uloge romantizma i usmene književnosti u pomnoj izgradnji lirskoga jezika. U domoljubnoj se poeziji izraz dijelom ostvaruje i u estetici odbojnoga, npr. u „Staroj pjesmi“ i „Lamentacijama“, a vrhunac doseže u poemi „Mòra“.

Iznimnim funkcionalnim osluškivanjem jezika, ritmičkim i melodijskim dinamizacijama, sugestivnim jezičnim izborima, slikovitošću, igrama riječi, tvorbenim inovacijama te ironizacijom izraza i humorom Matošev je stil znatno utjecao na njegove suvremenike i kasnije pisce te bio predmetom literarnih nasljedovanja. U proučavanjima književnosti bio je pak predmetom brojnih analiza koje su uputile na njegov apartan stilski rekvizitarij nastao ingenioznim iskorištavanjem mogućnosti i raznih diskursa medija jezika u umjetničke svrhe, tj. u književnosti pojmljenoj kao umjetnost jezika: »[h]rvatski književni stil je, naime, čist hrvatski jezik, diferenciran individualnošću istančanog temperamenta« (VII, 31), pri čemu »velik stil treba prije svega velik dar i velika volja: talenat za jaku sugestiju, energija za slobodan izraz« (IV, 222).

Literatura

• J. Kaštelan: Lirika A. G. Matoša, Rad JAZU, 1957, 310.
• K. Pranjić: Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze, Rad JAZU, 1971, 361.
• I. Frangeš: Stil Matoševe novelistike, u: Matoš Vidrić Krleža, Zagreb 1974.
• I. Frangeš: Antun Gustav Matoš: »Jesenje veče«, ibid.
• Z. Kravar i D. Oraić Tolić: Lirika i proza Antuna Gustava Matoša, Zagreb 1996.
• V. Žmegač: Književni impresionizam, u: Duh impresionizma i secesije, Zagreb 1997.
• K. Bagić: Umijeće osporavanja, Zagreb 1999.
• P. Pavličić: Moderna hrvatska lirika, Zagreb 1999.
• K. Bagić: Rječnik stilskih figura, Zagreb 2012.
• D. Oraić Tolić: Čitanja Matoša, Zagreb 2013.