O supletivnosti i mogućim hrvatskim riječima

Marković, Ivan. 2011. Tri radna ljuda: O supletivnosti i mogućim hrvatskim riječima. Ivan Slamnig, ehnti tschatschine Rogge! (Zbornik radova 10. kijevskih književnih susreta): 159–187. Kijevo – Zagreb: Općina Kijevo – Pučko otvoreno učilište Invictus – AGM.

I.

Naslov i podnaslov ovoga napisa podrazumijevaju mnogošta nesamorazumljivo. Tri radna ljuda prvi je dio prvoga jedanaesterca pjesme »Evanđelisti« iz prve zbirke Ivana Slamniga Aleja poslije svečanosti (1956, dalje APS).1 Ako je jezik pisca konkordancija i katalog leksičkih, sintaktičkih, fonetskih – kakvih god jezičnih – postupaka nastao omjeravanjem o na kojim god temeljima ustanovljene pramjere, onda ovo nije napis o jeziku pisca. Ako je međutim jezik pisca ništa doli jezik pojedinca-govornika koji osviješteno djelatno stvara u okviru dopustivoga i malko onkraj toga – samim time otklanjamo nesvjesno stvaranje, koje nam je u ljudskoj naravi, koje očitujemo svaki put kad kao izvorni govornici progovorimo ili šutke zamislimo kakav iskaz – onda ovaj napis na temelju jednoga polustiha jednoga pojedinca-govornika želi razvidjeti okvir dopustivog hrvatskoga, odnosno koliko je onkraj okvira pojedinac-govornik zakoraknuo i koliko je onkraj okvira uopće moguće koraknuti.

II.

Okvir je supletivnost, koju odmah određujemo kao morfološku pojavu ostvarivanja leksema oblicima riječi kojih se leksički morfovi ne dadu dovesti u vezu nikakvim sinkronijski vrijedećim morfonološkim pravilom. Među općepoznatijim indoeuropskim egzemplarima supletivnosti bili bi ovi (donosimo odmah i usporedne nesupletivne primjere):2

lat.

poz.	komp.	super.
bon-us ‘dobar’	mel-ior	optim-us
clar-us ‘slavan’	clar-ior	clar-issimus

engl.

pz. (inf.)	pf.
go ‘ići’	went
walk ‘hodati’	walk-ed

hrv.

sg.	pl.
čověk-ø	ĺud-i
děčak-ø	děčac-i

Samim time otklanjamo, prvo, mišljenja da se o supletivnosti dade govoriti i u fleksijskome, gramatemskome dijelu oblika riječi, drugo, tradicionalnu nedorečenost u odredbama supletivnosti na kakvu nailazimo i u suvremenim hrvatskim priručnicima. Pri supletivnosti nije dakle riječ tek o »djelomično ili potpuno različitim« morfovima,3 nego o leksičkim, korijenskim morfovima istoga leksema koji se morfonološki jedni s drugima ne dadu dovesti u vezu. Budi pokazano na korijenima hrvatskih glagola I. vrste (za)kleti, (za)četi, (za)nijeti:

hrv.

inf.	pz.
kle-ø-ti	kun-e-m
če-ø-ti	čn-e-m
ně-ø-ti	nes-e-m

kod kojih možemo imati i slične – dijakronijski čak iste – korijene, ali korijene koji se sinkronijskim morfonološkim pravilom ne mogu dovesti u vezu.4

Naša odredba supletivnosti istodobno znači da riječ iz podnaslova razumijemo kao leksem, a leksem kao činjenicu umnoga rječnika (leksikona), odnosno ukupnost oblikâ i značenjâ riječi, ponajprije punoznačne. Ukupnost o kojoj govorimo ima utvrdivo i stalno jezgreno značenje koje u oblik riječi prinosi leksički morf. Leksem se ostvaruje, postvaruje, manifestira, uobličuje u oblicima riječi, a oblici riječi međusobno su takvi da se iz dubinskoga, polaznog oblika dadu izvesti, derivirati utvrdivim morfonološkim pravilima jezika o kojemu je riječ.5 Na jednostavnome primjeru pokazano, hrvatski leksem ruka6 ostvaruje se tako primjerice ovim oblicima riječi (leksičke ćemo i gramatičke morfove odmah raščlaniti):

n	ruk-a
g	ruk-ē
d	ruc-i
v	ruk-o

U svim četirima imamo posla s istim leksičkim morfemom, koji dubinski prikazujemo kao {ruk}. Dok se u oblicima riječi ruka, rukē, ruko javlja površinski prikaz ili morf [ruk], koji odgovara dubinskomu prikazu, u obliku riječi ruci javlja se morf [ruc]. Za njegovu derivaciju ne treba nam više od sinkronijski vrijedećega hrvatskog morfonološkog pravila prema kojemu se velar (k, g, h) ispred vokala i u pojedinim oblicima riječi smjenjuje s dentalnim sibilantom (c, z, s), dakle ono što je već na propedeutičkoj razini poznato kao sibilarizacija.

Vratimo li se supletivnosti, jasno je da nas ona dovodi pred metodološki problem u jezikoslovlju odavno prepoznat (u tom smislu nije ništa nova). Ako se hrvatski leksem čověk ostvaruje putem oblika riječi koji morfski raščlanjeni izgledaju ovako:

n	čověk-ø
g	čověk-a
d	čověk-u
v	čověč-e

tada uspostavljeni leksički morfem {čověk} relativno lako dovodimo u vezu s njegovim morfskim ostvarajima u oblicima riječi. Jedino pravilo koje nam za to treba jest pravilo palatalizacije velara ispred e u obliku za Vsg., prema kojem pravilu u obliku za Vsg. izvodimo površinski prikaz [čověč]. No leksem čověk postvaruje se i u ovakvim oblicima:

n	ĺud-i
g	ĺud-ī
d	ĺud-ima
v	ĺud-i

Površinski prikaz [ĺud] ni na koji način, nijednim hrvatskim morfonološkim pravilom – sad ni sinkronijskim ni dijakronijskim – ne možemo izvesti iz dubinskoga prikaza morfema {čověk}. Pa ipak i dalje kažemo da su oblici riječi ĺudi, ĺudī, ĺude, ĺudima ostvaraji leksema čověk, što dovodi u pitanje odredbu leksema kao ukupnosti pravilima povežljivih oblikâ. Na taj je način supletivnost – a [čověk] i [ĺud] supletivni su alomorfi – istinska smetnja svakoj morfološkoj teoriji, kako god ona utemeljena bila: high-water-mark of irregularity (Hockett 1958: 280), mjesto na kojemu morfolozi have to admit defeat (Bauer 2003: 48), trn u oku naravnomorfološkomu zahtjevu za morfotaktičkom providnošću, transparentnošću (v. Dressler 1987: 103; 2005: 273).

Predvidljiv pak i relativno pravilan skup oblika riječi u kojima se pojedini leksem uobličuje zovemo paradigmom. Kako bi izgledala idealna kanonska fleksijska paradigma? Kad to kažemo, mislimo na paradigmu koja bi s minimumom fonetske razlike postizala maksimum semantičke razlike. U jeziku poput hrvatskoga, a pretpostavimo zasad da je u njemu po sedam padežnih oblika raspoređeno unutar dvaju brojeva, paradigma imenica imala bi 14 oblika riječi, i to takvih oblika u kojima po mogućnosti ne bismo imali morfonološke alternacije korijenskoga morfa (označimo ga sa radix₀), a oblici bi se u gramatemima (označimo ih brojkama 1–14) dosljedno razlikovali, dakle među njima ne bi bilo sinkretizma, primjerice:

	sg.	pl.
n	radix0-1	radix0-8
g	radix0-2	radix0-9
d	radix0-3	radix0-10
a	radix0-4	radix0-11
v	radix0-5	radix0-12
l	radix0-6	radix0-13
i	radix0-7	radix0-14

Tako savršene i obavijesne paradigme u hrvatskome nemamo, a pitanje je ima li je u jezicima uopće. Ali uzimamo ju kao ideal. Koliko taj ideal nije postignut, pokazuje već imenička e-paradigma (npr. paradigma leksema ruka), gdje u DLsg. imamo morfonološki alterniran korijenski morf (označimo ga sa radix₁, sa sibilariziranim polaznim velarom) i ovakav raspored gramatema (kojih je razlikovnost s mogućih 14 svedena na 9):

	sg.	pl.	sg.	pl.
n	radix0-1	radix0-7	ruk-a	ruk-e
g	radix0-2	radix0-8	ruk-ē	ruk-ū7
d	radix1-3	radix0-9	ruc-i	ruk-ama
a	radix0-4	radix0-7	ruk-u	ruk-e
v	radix0-5	radix0-7	ruk-o	ruk-e
l	radix1-3	radix0-9	ruc-i	ruk-ama
i	radix0-6	radix0-9	ruk-ōm	ruk-ama

Kako bi tada izgledao kontrapunkt? Ako supletivnost vidimo kao naličje idealne fleksije, kako bi onda izgledala idealna, kanonska supletivnost? – Izgledala bi tako da bismo za svaku ćeliju unutar paradigme imali poseban leksički morf (pretpostavljeno radix_1–14), a gramatemi bi s njime bili tako fuzionirani da vjerojatno i ne bi bili raspoznatljivi, razlučivi, pa ćemo eksponente u ćelijama (eksponent je oblik riječi kako je ostvaren u pojedinoj ćeliji) zabilježiti morfski nerazlučeno (označimo ih sa forma_1–14):

	sg.	pl.
n	forma1	forma8
g	forma2	forma9
d	forma3	forma10
a	forma4	forma11
v	forma5	forma12
l	forma6	forma13
i	forma7	forma14

Tako savršeno supletivne paradigme, opet, u hrvatskome nemamo i sva je, opet, prilika da je ni u jednome jeziku nema. Ono što imamo i od čega smo krenuli jest ovo (3 inačice korijenskoga morfa, od toga jedna supletivna, i 8 različitih gramatema):

	sg.	pl.	sg.	pl.
n	radix1-1	radix3-6	čověk-ø	ĺud-i
g	radix1-2	radix3-7	čověk-a	ĺud-ī
d	radix1-3	radix3-8	čověk-u	ĺud-ima
a	radix1-2	radix3-4	čověk-a	ĺud-e
v	radix2-4	radix3-6	čověč-e	ĺud-i
l	radix1-3	radix3-8	čověk-u	ĺud-ima
i	radix1-5	radix3-8	čověk-om

Nemamo dakle ostvarenu idealnu fleksiju niti imamo idealne supletivnosti. Oblici kojima se leksemi ostvaruju uvijek su negdje između tih dviju krajnosti. Iskustveno i bez mnogo mudrovanja znamo da je golema većina njih bliže idealnoj fleksiji, a da se tek neki približavaju idealnoj supletivnosti. Ako dakle pretpostavimo da se većina riječi (leksema) jednoga jezika, primjerice hrvatsko ruka, ostvaruje oblicima koji su bliže idealnoj fleksiji:

Fleksija			Supletivnost
•	•	•	•
radix0-1–14	ruka	čověk	forma1–14

pitamo se koliko je udesno – do idealne supletivnosti – moguće ići i vjerojatno stići. Odnosno: Koliko smo desno u hrvatskome stigli, primjerice s leksemom čověk, gdje još ima prostora za »napredak« i gdje je u svemu tome Ivan Slamnig? Da bismo to učinili, valja nam vidjeti na koje sve načine supletivnost odstupa od idealne fleksijske paradigme i kakvih u jezicima svijeta supletivnih oblika ima.

III.

Kanonski pristup tipologiji o kojemu je privedeno našoj svrsi bilo riječi u § II. u nizu je radova i na različitim kategorijama razrađivao Greville G. Corbett.8 Prema takvu pristupu kanonska bi fleksijska paradigma pokazivala ove odlike (Corbett 2007: 9):

	usporedba ćelija	usporedba leksema
ustroj/kompozicija	isti	isti
leksički materijal (oblik osnove)	isti	različit
fleksijski materijal (oblik gramatema)	različit	isti
ishod (flektirani oblik riječi)	različit	različit

Za utvrđivanje pak kanonske supletivne paradigme Corbett (2007) donosi četrnaest dvojčanih kriterija. Unutar njih lijeva je vrijednost (ona lijevo od znaka >) uvijek neobilježena, kanonska, što u smislu idealne fleksijske paradigme istodobno znači krajnju nepravilnost. Kriteriji su dvovrsni, prvih devet (ovdje § III.1–9) tiče se unutarnjeg ustroja oblika riječi, unutarleksemski su, ostali su (ovdje § III.10–14) vanjski, izvanleksemski.

III.1 stopljeni eksponent > osnova [i afiks]

Riječima, kanonskija je supletivnost ona u kojoj su leksički morf i gramatem eksponenta ćelije stopljeni (fuzionirani) i neraščlanjivi od one u kojoj se osnova i afiks dadu raščlaniti. Hrvatski je visokoflektivan jezik, promjenljive riječi u njemu uvijek imaju flektirajući dio, no u pojedinim zamjeničkim paradigmama zapravo imamo takav slučaj, da se nominativni oblici raščlaniti ne dadu, a ostali dadu, dajbudi komutacijom unutar paradigme:

hrv.

n	ja	mi	tko
g	men-e9	n-as	k-oga10
d	men-i	n-ama	k-omu
a	men-e	n-as	k-oga
v	–	–	–
l	men-i	n-ama	k-ome
i	mn-om	n-ama	k-ime

Prema tom kriteriju oblici ja, mi, tko na supletivnoj ljestvici zauzimaju više mjesto, a to bismo mogli reći i za infinitivno pref-ići (??id-ø-ti) prema vidskome parnjaku pref-laziti (laz-i-ti). Slično je u engleskoj komparaciji pridjevâ good ‘dobar’ i bad ‘loš’, sa supletivnim komparativima better i worse; pritom je worse potpuno neraščlanjivo, dakle kanonskije supletivno no što je better, u kojem se obliku komparativni sufiks er ipak raspoznaje.11

III.2 potpuna [fonološka nepodudarnost] > djelomična [fonološka nepodudarnost]

Riječima, kanonskija je supletivnost ona u koje postoji potpuno fonetsko nepodudaranje morfova.12 Dakle parovi poput:

hrv. dobar ~ bolji, ja ~ mene, jedan ~ prvi, biti ~ jesam, pref-ići ~ pref-laziti

lat. bonus ~ melior, sum ‘jesam’ ~ fui ‘bijah’, ferro ‘nosim’ ~ tuli ‘nosih’

fr. aller ‘ići’ ~ vais ‘idem’, être ‘biti’ ~ suis ‘jesam’

kanonskije su supletivni od primjerice:

hrv. velik ~ veći, dva ~ drugi, tri ~ treći, kleti ~ kunem

III.3 bez otkrite [engl. overt] realizacije > otkrita realizacija

Riječima, kanonskija je supletivnost ona u kojoj je riječ o nultoj fonetskoj reprezentaciji, o nultome morfu. Ruska nulta prezentska kopula, primjerice (Tihonov 2002: 409):13

rus.

pz.	Ø temno.	‘Mračno je.’
pf.	Bylo temno, dušno…	‘Bilo je mračno, zagušljivo…’
fut.	Budet temno do poludnja.	‘Bit će mračno do podneva.’

u hrvatskome nema potpun adekvat, međutim – ako prihvatimo da je nulta realizacija također slučaj supletivnosti – nultu kopulu u hrvatskome imamo u 3. licu perfekta i pluskvamperfekta refleksivnih glagola (normirano, nije negramatično ako je ima), u oblicima perfekta i pluskvamperfekta svih lica koji se obično pripisuju labavoj kategoriji »živa pripovijedanja«14 te onda kad uz kopulu dolazi enklitička objektna zamjenica:

hrv. pf.

On se ø uozbiljio.	!On se je uozbiljio.
Pozvao me ø na cugu.	!Pozvao me je na cugu.
Ispitivalo ga ø pet dana.	Ispitivalo ga je pet dana.
!On ø pogledao kroz prozor.	On je pogledao kroz prozor.
!Mi ø stigli.	Mi smo stigli.
!I tako svi ø se čudili.15	I tako svi su se čudili.

III.4 više inačica > manje inačica

Riječima, što je više supletivnih leksičkih morfova koji iskazuju isti morfem, to je supletivnost kanonskija, to smo udaljeniji od kanonske fleksije – kako smo ju spočetka § III. prikazali – u kojoj je leksički materijal unutar paradigme vazda isti. U hrvatskome pretendenti za prvake u supletivnosti glagoli su ići i biti, pogotovo ako vidske parnjake uzmemo kao ostvaraje istih leksema (što je, valja priznati, proširenje pojma leksema):

hrv.

ići
id	ići,16 idem, idući, iđah
iš	išao, išavši
(i)đ17	pref-(i)đoh
laz	pref-laziti18

biti

bi	biti, bio, bivši, bih
bud	budem, budući
b19	bijah
jes	jesam
s	sam

Ovisno o brojenju imamo dakle četiri supletivna morfa, uz malo interpretativne slobode u opisu sinkronije čak njih pet. Naći više od toga u jezicima svijeta rijetkost je i obično se dade dovesti u pitanje kao prava supletivnost. Ono što jest zanimljivo jest to da će kopule i glagoli kretanja nerijetko biti ti koji brojem supletivnih korijena prednjače. Tako primjerice u gruzijskome – jeziku ni po čemu blisku hrvatskomu – glagol ‘doći, stići’ također ima četiri supletivna korijenska morfa (v. Brown et al. 2004: Georgian).

III.5 morfološka distribucija > morfosintaktička distribucija

Riječima, morfološki raspoređena supletivnost (jednostavnije, supletivnost unutar jednoga dijela paradigme) kanonskija je od morfosintaktički raspoređene. Primjer morfološke distribucije prezentski su oblici francuskoga aller ‘ići’, a primjer morfosintaktičke oblici hrvatskoga čověk:

fr. aller

	sg.	pl.
1	v-ais	all-ons
2	v-as	all-ez
3	v-a	v-ont

hrv. čověk

	sg.	pl.
n	čověk-ø	ĺud-i
g	čověk-a	ĺud-ī
d	čověk-u	ĺud-ima
a	čověk-a	ĺud-e
v	čověk-e	ĺud-i
l	čověk-u	ĺud-ima
i	čověk-om	ĺud-ima

Što se na prvi pogled čini samo od sebe jasno, valja ipak do-jasniti. Naime morfosintaktička raspodjela čověk ~ ĺud doista se temelji na činjenici da morf čověk dolazi u slučajevima kad je riječ o obilježju singular, a morf ĺud kad je riječ o obilježju plural. S druge strane francusko allons, allez povežljivo je s morfološkom (!) činjenicom da mnogi francuski glagoli u 1. i 2. licu plurala imaju alternaciju osnove (npr. acheter ‘kúpiti’),20 samo što je u glagola aller ona ostvarena supletivnošću, odnosno kao kad bismo u prezentu hrvatskih glagola tipa hódati, pítati, bívati, prohódati, ispítati, dobívati i sl. u 3. licu plurala imali supletivni morf samo zato što ondje dolazi do pravilne i očekivane prozodijske alternacije (može se i obratno kazati: do alternacije dolazi u svim licima osim u 3. licu plurala):

fr. acheter

	sg.	pl.
1	achèt-e [aʃεt]	achet-ons [aʃ(ə)tɔ̃]
2	achèt-es [aʃεt]	achet-ez [aʃ(ə)te]
3	achèt-e [aʃεt]	achèt-ent [aʃεt]

hrv. hódati

	sg.	pl.
1	hȏd-ā-m	hȏd-ā-mo
2	hȏd-ā-š	hȏd-ā-te
3	hȏd-ā-ø	hód-ā-u

Ako je mi plural od ja, a o tome u jezikoslovaca i nema sloge, kazat ćemo da je hrvatsko ja ~ mi supletivno morfosintaktički, a da je ja ~ mene supletivno morfološki, čemu potporu Corbett (2007: 21, doduše za ruski, ali ondje je jednako) nalazi u sklonidbama tipa mi ~ nas, mati ~ matere, ime ~ imena, podne ~ podneva, odnosno u činjenici da mnoga hrvatska sklonidba ima neku vrstu pravilne alternacije u kosome padežu. – Teza nije nedvojbena, ako ništa već i stoga što je padež morfosintaktička činjenica, ali nećemo dalje u nju ulaziti.

III.6 nealternirajuća [supletivnost unutar ćelije] > alternirajuća [supletivnost unutar ćelije]

Riječima, kanonskija je supletivnost ona pri kojoj unutar jedne ćelije nema alternacije između dvaju supletivnih morfova, odnosno kanonskiji je slučaj supletivnost u hrvatskome čověk no što je to u ruskome čelovek, gdje u Gpl. nalazimo i čelovek i ljudej (Corbett 2007: 23):

rus.

desjat’ čelovek ‘deset ljudi’
desjat’ molodyh ljudej ‘deset mladih ljudi’

hrv.21

šestero ljudi
šestorica zbunjenih ljudi

III.7 manje relevantno obilježje > više relevantno obilježje

Riječima, što je obilježje relevantnije, manja je semantička pravilnost, jer je interakcija s korijenom veća; što je obilježje manje relevantno, supletivnost je kanonskija, jer je interakcija s korijenom manja. Relevantnost je termin kojim je morfološku teoriju bitno obogatila Joan Bybee (1985), a riječ je o tome da pojedine kategorije u bitnome smislu utječu na značenje korijena pojedine vrste riječi (pa su u tom smislu relevantnije), a da druge utječu manje. Ako smo kod glagola, najrelevantnija će kategorija biti vid, potom vrijeme, potom način, pa tek onda lice, koje se zapravo i ne tiče predikacije, nego onih koji predikaciju vrše. Stoga je veoma zanimljiv slučaj koji Mithun (1999: 465) nalazi u sjevernoameričkome jeziku mikasuki (središnji muskogijski jezik, SAD, Florida) – pojedini se glagolski korijeni supletivno smjenjuju ovisno o broju apsolutivnih (neprijelaznih) vršilaca, npr. glagol ‘trčati’. Kod imeničkih korijena broj je relevantnije obilježje od padeža, pa bismo mogli reći da je u hrvatskome ja ~ mene (padež) kanonskije supletivno od čověk ~ ĺudi (broj).22

III.8 kontekstualno obilježje > inherentno obilježje

Riječima, kontekstualno (sintaktički) uvjetovana supletivnost kanonskija je od one uvjetovane inherentnim obilježjem. Corbettov je (2007: 25) primjer iz istočnonorveškoga dijalekta, gdje je supletivnost osnove u pridjeva sa značenjem ‘malen’ – liten ~ vesle – uvjetovana određenošću, što je ondje kontekstualno pridjevsko obilježje, kao što je i u hrvatskome:

istnorv.

en	lit-en	gutt-ø	‘jedan mali dječak’
art.m.sg.indef	malen-m.sg.indef	dječak(m)-sg.indef
den	vesle	gutt-en	‘taj mali dječak’
art.m.sg.def	malen.sg.def	dječak(m)-sg.def

Zanimljivo, u hrvatskome imamo nešto slično – ali samo slično, jer nije riječ o supletivnosti – naime pridjev mali nema tzv. neodređeni oblik za Nsg. muškoga roda (?mal, ?*mao), pa u tzv. neodređenim kontekstima dolazi s osnovom malen, s dodatnim sufiksom:

hrv.

»def.«	»indef.«	»indef.«
mal-i	?mal-ø	mal-en-ø

Usp. u Slamniga (APS, »Napušteni mali park«; Ožujski mu vjetar je u kosi):

Napušteni mali park.
– Nije dobro slušat snene priče, / kad je netko malen kao ti.

Ono što međutim vidimo kao svojevrstan problem Corbettova je hijerarhija. Nije naime posve jasno zašto je kontekstualno uvjetovana supletivnost kanonskija od inherentno uvjetovane. Hijerarhija bi, čini nam se, vrijedjela kao nadoveza na kriterij III.7 – kontekstualna obilježja obično su manje relevantna i ostvaruju se fleksijski – no problem se javlja u usporedbi s daljim kriterijima (v. npr. § III.13), kod kojih se veli da je kanonskija ona supletivnost koja nema vanjskih utjecaja, a kontekstualna su obilježja nametnuta upravo izvana.

III.9 više obilježja > manje obilježja

Riječima, što je više obilježja potrebno za određivanje ćelije u kojoj se supletivni oblik pojavljuje, to je supletivnost kanonskija, odnosno to je mogućnost semantičke distinkcije manja. Dok kriteriji u §§ III.7 i III.8 rangiraju obilježja, ovaj ih kriterij kvantificira. Drugim riječima, možemo zamisliti primjerice ovakvu hijerarhijsku ljestvicu kanonske supletivnosti: 3. lice singulara prezenta > singular prezenta > prezent.

III.10 nepreklopljena [supletivnost] > neusmjerena preklopljena [supletivnost] > usmjerena preklopljena [supletivnost]23

Riječima, kanonskija supletivnost ona je u kojoj nema preklapanja oblika u dvjema paradigmama, prodiranja oblika iz paradigme jednoga leksema u paradigmu drugoga. Ako pak preklapanja ima, kanonskiji je slučaj kad sinkronijski nije moguće utvrditi smjer zadiranja, odnosno smjer kretanja pozajmljenih oblika. Primjer usmjerene prodiruće supletivnosti, one u kojoj je smjer moguće utvrditi, jest prodor oblikâ za G i Abl od latinskoga nullus ‘nijedan’ u paradigmu od latinskoga nemo ‘nitko’:

lat.

	nullus	nemo
n	nullus	nemo
g	nullius	nullius
d	nulli	nemini
a	nullum	neminem
abl	nullo	nullo

Primjer je neusmjerenoga i potpunoga preklapanja španjolski preterit od ser ‘biti’ i od ir ‘ići, doći’. Premda se dijakronijski znade da je prvimice riječ o oblicima glagola ser, sinkronijski preteritalni oblici sa fui jednako pripadaju obama leksemima:24

šp.

	ser		ir
	pz.	pret.	pz.	pret.
1	soy	fui	voy	fui
2	eres	fuiste	vas	fuiste
3	es	fue	va	fue
1	somos	fuimos	vamos	fuimos
2	sois	fuisteis	vais	fuisteis
3	son	fueron	van	fueron

Spomenimo tri zanimljiva hrvatska slučaja preklopljene supletivnosti – jedan sinkronijski neusmjeren, pa onda i neproziran, drugi slabo osviješten, treći ne posve priznat jer riječ je o sinkronijski usmjerenu preklapanju. Prvo, sinkroni odnos čověk ~ ĺudi nastao je preklapanjem oblika dviju imenica, a smjer preklapanja bio je, čini se, takav da se oblik čověk već u dubokoj jezičnoj prošlosti – govorimo o prošlosti hrvatskoga – nametnuo kao singularni prema pluralnomu ĺudi. 25 Singularni oblik ĺud (psl. *ļudъ) imao je kolektivno značenje ‘populus, puk, narod’, koje se zadržalo u nemalu broju slavenskih jezika, npr. u češkome, poljskome, ruskome (usp. rus. рабочнй люд ‘radni narod’, простой люд ‘puk, svjetina’ – Poljanec: s. v. люд). Imenica pak čověk prvobitno je označavala »jednoga od članova sociologičke jedinke, čeljadi, klana, bratstva, porodice« (Skok: s. v.), pa je za ukupnost bila potrebna druga riječ te se bio nametnuo pluralni oblik ĺudi, koji je značio ‘homines, viri’. Pero Budmani piše (ARj: s. v. ļȗdi) da se »pl. čovjeci […] nalazi gdjegdje u pisaca XVIII vijeka«, ali odmah dodaje – »mislim da je samovoļna pogreška pisaca«.26 Početno dakle stanje:

	sg.	pl.	sg.	pl.
n	čověk-ø	–	ĺud-ø	ĺud-i

preinačilo se nestajanjem singularnoga ĺud i kontaminacijom oblika čověk i ĺudi.

Drugo, egzistencijalni bezlični glagol biti u prezentu ima oblik pozajmljen od glagola imati:27

hrv. biti

	pf.	pz.	fut. i
3	bilo je (+G)	ima (+G)	bit će (+G)

U APS-u negirani su prezentski oblici izdašno potvrđeni (»Pred šinama«; »Napušteni mali park«; »À Hélène«; »Ova su mjesta bez nas, prijatelji«; »Barbara«):

No naravno, odgovora nema, /
nikoga nema u grmlju. /
Ja ću umrijeti, o tom nema diskusije, /
njih nema, sasvim nema ovdje. /
Barbare više nema! /

Pogledajmo na prvome kako bi glasio u standardnom afirmativnome prezentu i u ne-prezentu:

pz.

?!No naravno, odgovora nije.
??No naravno, odgovora jest.

pf.

No naravno, odgovora nije bilo.
*No naravno, odgovora nije imalo.

fut. i

No naravno, odgovora neće biti.
*No naravno, odgovora neće imati.

Uz to dvije napomene: prvo, govorimo o standardnome hrvatskom, u nestandardnoj se štokavštini, u kajkavskome i u čakavskome u egzistencijalnim konstrukcijama javljaju i drugačije kombinacije; drugo, u pojedinim standardnohrvatskim zavisnim surečenicama, npr. onim vremenskima s veznikom god, nerijetko frazeologiziranima, moguće je i prezentsko biti:

Dok je srca, bit će i Kroacije.
Dok ima srca, bit će i Kroacije.

Treće, u suvremenom općehrvatskom više je nego primjetan prodor oblika glagola kazati u paradigmu glagola reći te prodor komparativnog oblika pridjeva zao u komparaciju pridjeva loš, što je tim zanimljivije što se supletivni oblik (gori) nameće nesupletivnomu (lošiji):

hrv.

	reći	reći	kazati
1	rečem	kažem	kažem
2	rečeš	kažeš	kažeš
3	reče	kaže	kaže
1	rečemo	kažemo	kažemo
2	rečete	kažete	kažete
3	reku	kažu	kažu

	loš	loš	zao
komp.	lošiji	gori	gori
super.	najlošiji	najgori	najgori

Obje promjene lako su utvrdive u izvornih govornika. Iskustvo pisca ovoga rada pokazuje da će govornici na pitanje Koji je prezent od reći? intuitivno i bez razmišljanja odmah ispaliti kažem (u tom kolopletu još je i odnos velim ~ reći) te da će na pitanje Koji je pozitiv od gori? odgovoriti loš. Hrvatske gramatike pojavu još ne konstatiraju, vječito narogušeni jezični savjetodavci vjerojatno se zgražaju nad »nepoznavanjem« jezika, no da je riječ o pojavi staroj barem pola stoljeća, dobro će pokazati Slamnigovi stihovi (APS, Djetetu sam došo nekad):

Ali kako da mu kažem,
kako to mu mogu reći?

Ostali glagolski oblici relativno dobro čuvaju korijen rek, usp. i za to Slamniga (APS, Djetetu sam došo nekad; »Razgovor«):

I ja svoje prazne šake
zatvorene držim dalje.
Recite mi, što da radim?

I što sam ono na početku reko?
Ah, oblak jedan gledam, gdje daleko
iz oblika u oblik juri.
Oprosti na digresiji! Šta kažeš?

III.11 bez ostataka > s ostacima

Riječima, supletivnost u kojoj nema prežitaka nesupletivnih morfova kanonskija je. Primjerice, ako si dopustimo – kao što u § III.10 i jesmo – pretpostaviti da je u suvremenom općehrvatskome odnos reći ~ kažem supletivan, moramo ipak reći/kazati da to neće potvrditi svi govornici te da je u pojedinim regiolektima (npr. južna Hrvatska) odnos i dalje reći ~ rečem, što onda iz nadregionalne perspektive možemo ocijeniti kao regionalizam, a sam odnos reći ~ kažem manje kanonski supletivnim no što bi slučaj bio da regionalizma nema.

III.12 jedincato > nejedincato

Riječima, supletivni morf kojega se fonološka reprezentacija ne pojavljuje nigdje osim u jednom obliku kanonskije je supletivan od onoga koji se pojavljuje i drugdje. Idealno bi tako supletivno bilo kad primjerice hrvatski morf ĺud ne bismo imali nigdje osim u pluralu ĺudi, međutim imamo ga izdašno potvrđena u derivatima, npr. ĺudski, ĺudstvo, ĺudina, ĺudeskara, ĺudikati.28 U engleskome bi go ~ went bio kanonskiji supletivni par da uza nj nema prefigirana para undergo ~ underwent i sl.

III.13 bez [ulaznih] vanjskih uvjeta > s [ulaznim] vanjskim uvjetima

Riječima, supletivnost bez vanjskih poticaja kanonskija je od one poticane izvana. Primjerice ruski Gpl. od čelovek ovisi o atribuiranosti i neatribuiranosti (v. § III.6) te je u tom smislu uvjetovan izvana i manje kanonski supletivan no što bi bio kad bi jednostavno glasio ili čelovek ili ljudej. Ako smo prije nultu reprezentaciju uveli kao oblik supletivnosti (v. § III.3), nulta hrvatska kopula uvjetovana blizinom objektne enklitike također je vanjski uvjetovana:

hrv.

on se ø obrijao
on me ø udario
ubili ø ga ciglama

(Slučajno ili ne treći primjer – naslov poznate Slamnigove pjesme – u Sadržaju APS-a zabilježen je upravo tako, s nultom kopulom.)

III.14 bez [izlaznih] sintaktičkih utjecaja > s [izlaznim] sintaktičkim utjecajima

Riječima, supletivnost koja sama ne utječe na promjene u sintaktičkom okružju kanonskija je od one koja utječe. Tu je dakle riječ o kriteriju obratnom od § III.13. Jedini je problem je li uopće moguće govoriti o supletivnosti ako je sintaktički utjecaj različit, odnosno problem je je li tu onda uopće riječ o istoj paradigmi. Zamislimo da imamo glagolski leksem koji ovisno o svojim argumentima (primjerice ovisno o tome što je agens, a što pacijens) supletivno mijenja svoju paradigmu. Pitanje: Je li to onda jedan leksem ili su ipak dva?

IV.

Vratimo se sad trima radnim ljudima. Kao dobar primjer za ogled hrvatsku imenicu čověk spomenusmo već nekoliko puta (v. §§ II, III.5, III.10). Zanimljiva je još zbog jedne svoje odlike, koja se tiče paukala, gramatičkoga broja koji u hrvatskome obuhvaća brojevne vrijednosti od 2 do 4. Hrvatske gramatike zadnjih dvjesto godina muku muče s opisom sintagmi brojeva dva, oba, tri, četiri i imenice a-deklinacije u NAV: Jedne spominju stare dualne oblike, druge govore o oblicima koji su jednaki obliku Gsg., treće čak kažu da je riječ upravo o Gsg. Svaki od opisa ima svojih nedostataka. Budući da naš napis nema namjeru rasplitati čvor, tek će ustvrditi da u NAV paukala imenica a-deklinacije te onih riječi koje se s njima slažu dolazi u hrvatskome poseban oblik s gramatemom a:29

hrv.

n.sg.	t-aj	naš-ø	hrvatsk-i	grad-ø	je	velik-ø
n.pc.	t-a	dv-a	hrvatsk-a	grad-a	su	velik-a
n.pl.	t-i	nek-i	hrvatsk-i	grad-ov-i	su	velik-i

Ono što imenicu čověk izdvaja jest to što je jedina hrvatska imenica koja je supletivna (i) unutar jednoga broja. Supletivne korijene ima unutar paukala:

	sg.	pc.	pl.
n	čověk-ø	čověk-a	ĺud-i
g	čověk-a	ĺud-ī	ĺud-ī
d	čověk-u	ĺud-ima	ĺud-ima
a	čověk-a	čověk-a	ĺud-e
v	čověč-e	čověk-a	ĺud-i
l	čověk-u	ĺud-ima	ĺud-ima
i	čověk-om	ĺud-ima	ĺud-ima

U hrvatskih zamjenica to nije neobično (v. § III.1), ali u imenica je jedinstveno.30 Imajmo na umu da tu još nismo među mogućim riječima, nego još uvijek među postojećima. Od 21 eksponenta u 21 ćeliji 10 ih se gradi korijenom čověk, 11 korijenom ĺud. Što je Ivan Slamnig učinio u stihu iz našega naslova? – Ništa doli rezultat povećao na 9 : 12. Je li time napravio korak ulijevo ili korak udesno na našoj lenti s kraja § II? – Koliko god stih začudan bio, on je zapravo korak ulijevo, korak prema idealnoj fleksiji. Oblik ĺuda u Npc.31 smanjuje »nepravilnost« paradigme. Još ako pretpostavimo da je paukalni nominativno-akuzativni sinkretizam u hrvatskome dominantno pravilo u odnosu na supletivizam,32 možemo pretpostaviti da bi ukupan rezultat bio čověk : ĺud = 8 : 13, s vokativom čak 7 : 14:

	sg.	pc.	pl.
n	čověk-ø	ĺud-a	ĺud-i
g	čověk-a	ĺud-ī	ĺud-ī
d	čověk-u	ĺud-ima	ĺud-ima
a	čověk-a	ĺud-a	ĺud-e
v	čověč-e	ĺud-a	ĺud-i
l	čověk-u	ĺud-ima	ĺud-ima
i	čověk-om	ĺud-ima	ĺud-ima

Pravih potvrda nemamo, paradigmu smo rekonstruirali zapravo ni iz čega jer se leksem čověk u APS-u javlja 9 puta, nikad (!) u singularu, i u samo 4 oblika (4 × Npl., 3 × Gpl., 1 × Ipl., 1 × Npc.); kad već brojimo, tu je i 9 pojavnica leksema žena (i 3 pojavnice leksema ženska).33

Koračić udesno na našoj lenti, koračić prema idealnijoj supletivnosti, koračić prema većoj »nepravilnosti« – a time i razmicanju granica moguće hrvatske riječi – Slamnig je učinio samo ako sinkretizam ne pretpostavimo i ako se držimo onoga što je u stihu postvareno:

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,

Tada je Slamnigova paukalna paradigma imenice čověk u APS-u ovakva (ali sad, opet, s pretpostavkom da su ostali oblici onakvi na kakve smo u standardu navikli):

	pc.
n	ĺud-a
g	ĺud-ī
d	ĺud-ima
a	čověk-a
v	čověk-a
l	ĺud-ima
i	ĺud-ima

Sve u sve, tako ogoljen, Slamnigov stih i nije nam više začudan kako nam je godinama bio.34 Gramatika se sa svim svojim moćima – paradigme, analogije, sinkretizma – još jednom pokazala nadmoćnom. Ne bismo rekli da to umanjuje kreativnost pojedinca-govornika, prije pokazuje da se i pisac-govornik Slamnig kretao u okviru mogućega, u okviru onoga što mu gramatika (jezik) nudi, štoviše da se oblikom ĺuda priklonio većini, ne otklonu.

V.

Na samu početku svoje znane knjige Mark Aronoff (1981 [1976]: 1) predmet je morfologije odredio ovako (isticanje naše):

Morfologija s riječima postupa kao sa znakovima, to jest ne kao tek oblicima, nego kao značenjskim oblicima. Stoga se zauzima riječima koje nisu jednostavni znakovi, nego koje su načinjene od onih još temeljnijih. Ta zauzetost obuhvaća dva različita, ali povezana pitanja: prvo, raščlambu postojećih sastavljenih riječi, i drugo, tvorbu novih sastavljenih riječi. Objedinjena morfološka teorija trebala bi biti sposobna izići na kraj s obama tim pitanjima na jedinstven i suvisao način.

Nekako u isto doba o potencijalnim riječima – jednome od ključnih morfoloških pojmova – na drugome kraju svijeta piše i Zemskaja (1973: 217ff), a u nas je stanje takvo da je pojam ušao tek u treće izdanje Babićeve Tvorbe (2002: 53ff), u prvim dvama nema ga. Na to kakve riječi u jezicima svijeta jesu, upućuje nas zorno zbornik Dixon – Aikhenvald (eds.) (2002). Tako primjerice u suškim (engl. Siouan, prema Sioux) inkorporativnim jezicima krou i hidaca (engl. crow, hidatsa) iz skupine missouri nalazimo i ovakvu riječ (Rankin et al. 2002: 183):

akdiiammalapáškuuassaaleewaačiinmook

hoće reći, morfski:

ak-dii-ammalapáškuua-ss-aa-lee-waa-čiin-m-oo-k

hoće reći, kao glosa:35

rel-2obj-Billings-goal-port-ići-1actr-tražiti-netko-mode-dec

‘(Mi) potražit ćemo nekoga tko će te povesti u Billings.’

Ali ni to nije sve. Dade se primijetiti da grad Billings (SAD, Montana) Indijanci zovu Ammalapáškuua, što je samo po sebi okamenjena relativna rečenica značenja ‘mjesto gdje se reže drvo’ (doista, Billings bijaše grad pilanâ). Dakle u jednoj riječi inkorporirane su dvije relativne rečenice, jedna sinkronijska i jedna dijakronijska, okamenjena, prema čemu su Karadžićeve pusti-baba-konju-krv i krsti-kume-dijete doista mačji kašalj.36

Nas pak zanima ne kakve hrvatske riječi jesu, nego kakve bi one mogle biti. Primjerice ne zanima nas to da bi se hrvatski pridjevi mogli ne sklanjati, jer već ih ima koji se ne sklanjaju, usp. u Slamniga Iza reda breza / čeka me djevojka u roza kombineu (ASP, Meka je pod tabanima breza), Modra lokva neba / muti se prema rubu u roza (APS, »Akvarel«); ako nas što zanima, to je bi li moglo biti da se ne sklanja nijedan. Ili, ne zanima nas to što hrvatski glagoli mogu imati tri, pa i četiri prefiksa, npr. na-iz-pri-po-vijedati se, usp. u Slamniga pre-po-iz-od-nositi (ASP, »Mi na podu«); ako nas što zanima, to je bi li moglo biti da imaju pet-šest prefikasa; i ako da, koji bi oni bili i kako bi se redali.

Kako sa supletivnošću i mogućim riječima stoji? – Pretpostavili smo (v. § II) da bi se idealno supletivno leksem u hrvatskome ostvarivao u 14 sasma različitih oblika riječi, s paukalom u 21-om. Rafiniramo li sad taj ideal na leksemu čověk pomoću Corbettovih kriterija (v. § III), vidimo: da bi ti oblici idealno bili fonološki potpuno nepodudarni (npr. čověk, ĺud i još 19 takvih sasma različitih); da bi bilo dobro da je koji od njih nulti (npr. čověk, ĺud, još 18 takvih i još k tomu jedan nulti); ako već ne mogu svi biti potpuno različiti, bilo bi dobro da su unutar ćelija oni raspoređeni prema morfološkom kriteriju te da je taj kriterij u imenica padež (kao što je kod čověk i ĺud sad u paukalu), u glagola primjerice lice (kako je u francuskome s allons ~ vont);37 da bi bilo dobro da se čověk, ĺud i još 18 takvih i još k tomu jedan nulti smjenjuju ovisno o što većem broju obilježja (npr. ne samo o padežu i broju, nego i o određenosti, otuđivosti, rodu);38 da bi bilo dobro da oblicima – ako su preklopljeni – ne možemo odrediti ishodište (što kod čověk i ĺud po svemu sudeći ipak možemo); da su oblici jedincati, odnosno da im se korijeni ostvaruju samo u jednom eksponentu jedne ćelije, te da se pojavljuju potpuno bez reda (što kod čověk i ĺud, opet, nije slučaj). Kad se zbroji i oduzme, od svega što bi moglo biti, ostvareno je zapravo malo, i malo je vjerojatno da bi moglo više.

Gdje su u svemu tome Slamnigova tri radna ljuda? – Kako mi mislimo (v. § IV), oni su na lenti fleksije i supletivnosti (v. § II) skretanje ulijevo, skretanje prema kanonskoj fleksiji. Zaključak nam se čini neočekivanim, ali tako je u našoj priručnoj gramatici supletivnosti ispalo. Drugi bi tada zaključak bio poticaj za posve okrenutu raspravu, suprotnu našoj prvotnoj ideji: Valjalo bi vidjeti ima li u Slamniga još mjesta na kojima se on kreće prema idealnoj fleksiji?39 Odmah s napomenom da bi takva rasprava također bila rasprava o mogućim riječima – vidjesmo da ni idealno flektiranih riječi nema baš na bacanje. Treći zaključak pitanje je koje ostavljamo onima koji za razliku od nas pjesništvo razumiju: Što sad sve to skupa za čitanje »Evanđelistâ«, Aleje poslije svečanosti i Slamniga u cjelini znači?

– Jer konačno: Pa on se samo narugao ruskim ideologemom, a ti, sivonja, shvatio doslovno…

Literatura

• ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880–1976. Vol. I–XXIII. Zagreb: JAZU.
• Aronoff, Mark. 1981 [1976]. Word formation in generative grammar. Second printing. Cambridge, MA – London: The MIT Press.
• Babić, Stjepan. 1986. Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku: Nacrt za gramatiku. Zagreb: JAZU – Globus.
• Babić, Stjepan. 2002. Tvorba riječi u hrvatskome književnome jeziku. Treće izdanje. Zagreb: HAZU – Nakladni zavod Globus.
• Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici: Poetska pisma Ivana Slamniga, Josipa Severa i Anke Žagar. Zagreb: Naklada MD.
• Barić, Eugenija – Mijo Lončarić – Dragica Malić – Slavko Pavešić – Mirko Peti – Vesna Zečević – Marija Znika [Barić et al.] 1995. Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.
• Bauer, Laurie. 2001. Morphological productivity. Cambridge: Cambridge University Press.
• Bauer, Laurie. 2003. Introducing linguistic morphology. Second edition. Edinburgh: Edinburgh University Press.
• Brown, Dunstan – Marina Chumakina – Greville G. Corbett – Andrew Hippisley [Brown et al.] 2004. The Surrey suppletion database. http://www.smg.surrey.ac.uk/Suppletion/
• Bybee, Joan L. 1985. Morphology: A study of the ralation between meaning and form. Amsterdam – Philadelphia: John Benjamins Publishing Co.
• Comrie, Bernard – Greville G. Corbett (eds.) 2006 [1993]. The Slavonic languages. London – New York: Routledge.
• Corbett, Greville G. 2005. The canonical approach in typology. In: Zygmunt Frajzyngier – Adam Hodges – David S. Rood (eds.) 2005. Linguistic diversity and language theories: 25–49. Amsterdam: John Benjamins.
• Corbett, Greville G. 2006. Agreement. Cambridge: Cambridge University Press.
• Corbett, Greville G. 2007. Canonical typology, suppletion, and possible words. Language 83: 8–42.
• Dixon, R. M. W. – Alexandra Y. Aikhenvald. 2002. Word: A typological framework. In: Dixon – Aikhenvald (eds.) 2002: 1–41.
• Dixon, R. M. W. – Alexandra Y. Aikhenvald (eds.) 2002. Word: A cross-linguistic typology. Oxford: Oxford University Press.
• Donat, Branimir. 1983. [Ivan Slamnig]. In: Ivan Slamnig. 1983. Izabrana djela: 7–37. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 167. Prir. Branimir Donat. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
• Dressler, Wolfgang U. 1987. Word formation (WF) as part of natural morphology. In: Wolfgang U. Dressler – Willi Mayerthaler – Oswald Panagl – Wolfgang U. Wurzel. 1987. Leitmotifs in Natural Morphology: 99–126. Amsterdam – Philadelphia: John Benjamins Publishing Co.
• Dressler, Wolfgang U. 2005. Word-formation in Natural Morphology. In: Pavol Štekauer – Rochelle Lieber (eds.) 2005. Handbook of word-formation: 267–284. Dordrecht: Springer.
• Hockett, Charles F. 1958. A course in modern linguistics. New York: Macmillan.
• Katamba, Francis – John Stonham. 2006. Morphology. Second edition. Basingstoke – New York: Palgrave Macmillan.
• Kordić, Snježana. 2002. Riječi na granici punoznačnosti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
• Maretić, Tomo. 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Štampa i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch).
• Marković, Ivan. 2010. Hrvatske koordinativne složenice. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 36/1: 71–95.
• Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
• Mithun, Marianne. 1999. The languages of Native North America. Cambridge: Cambridge University Press.
• Peti, Mirko. 2004. Oblici nebrojivosti u hrvatskome jeziku. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
• Poljanec = Radoslav F. Poljanec – S. M. Madatova-Poljanec. 2002 [1987]. Russko-horvatskij slovar’ = Rusko-hrvatski rječnik. Pretisak I. izdanja. Zagreb: Školska knjiga.
• Priestly, T. M. S. 2006. Slovene. In: Comrie – Corbett (eds.) 2006: 388–451.
• Rankin, Robert – John Boyle – Randolph Graczyk – John Koontz [Rankin et al.] 2002. A synchronic and diachronic perspective on »word« in Siouan. In: Dixon – Aikhenvald (eds.) 2002: 180–204.
• Robert = Le nouveau Petit Robert: Dictionnaire alphabétique et analogique de la langue française. 1993. Texte remanié et amplifié sous la direction de Josette Rey-Debove et Alain Rey. Paris: Dictionnaires Le Robert.
• Silić, Josip – Ivo Pranjković. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.
• Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Vol. I–II. Zagreb: Matica hrvatska.
• Skok = Petar Skok. 1971–1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Vol. I–IV. Eds. Mirko Deanović – Ljudevit Jonke – Valentin Putanec. Zagreb: JAZU.
• Tihonov, Aleksandr Nikolaevič. 2002. Sovremennyj russkij jazyk: Morfemika – Slovoobrazovanie – Morfologija. Moskva: Citadel’-trejd.
• Timberlake, Alan. 2006. Russian. In: Comrie – Corbett (eds.) 2006: 827–886.
• Vinja, Vojmir. 2006. Gramatika španjolskog jezika s osnovama španjolsko-francusko-talijanskog uspoređenja. Deveto izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
• Vukušić, Stjepan – Ivan Zoričić – Marija Grasselli-Vukušić [Vukušić et al.]. 2007. Naglasak u hrvatskome književnom jeziku. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
• Zemskaja, Elena Andreevna. 1973. Sovremennyj russkij jazyk: Slovoobrazovanie. Moskva: Prosveščenie.