(Čitanje poezije iz radne pjesničke ne-perspektive)

Miroslav Mićanović. 2011. Književnost nije happening nego je nizanje riječi. Čitanje poezije iz radne pjesničke ne-perspektive. Ivan Slamnig, ehnti tschatschine Rogge! (Zbornik radova 10. kijevskih književnih susreta): 149–157. Kijevo – Zagreb: Općina Kijevo – Pučko otvoreno učilište Invictus – AGM.

Znak

Slam niger crni ovan puše/ niz brdo u svinut Rog

Preslagujući antologiju hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa1 na kraju sam došao na njezin početak, jer čitanje hrvatskog pjesništva, u okviru broja 33 – koliko sam izabrao pjesnika, naravno, ne bježeći od raspinjanja i Isusovih godina – trebalo je svoj početak. Kao što ga ima pjesma, kao što ga ima priča, kao što ga imaju igra, pravila i stanovita konstrukcija. Riječ "stanovita" ovdje upada kao zabuna u pjesmi Ivana Slamniga, s kojim sam otvorio izbor iz desetogodišnje povijesti objavljenih knjiga pjesama meni važnih hrvatskih autora – uzbudljivih za čitanje i za jednu od mogućih priča o hrvatskom pjesništvu, koje traje u istodobnosti svojih različitih jezičnih (životnih) strategija.

Radio sam izbor s uvjerenjem da je riječ o autorima koji čine zonu živoga, mjesto razlike i gdje je udio jezika i njegovih zakonomjernosti jednak strasti i pustolovini pisanja koja je neodvojiva od života i njezinih svakodnevnih figura. Jednostavno, htio sam da uvod u antologiju bude poezija koja živi od igre, od čitanja i njegova vrednovanja u vlastitom pismu, što je značilo da je izabrani pjesnik – znak. Autorski i pjesnički, onaj koji u sebi čuva nevidljivu povijest pisanja poezije (hrvatske) i njezina dijaloga s neposrednim literarnim i životnim okolišem. Ivan Slamnig nije u tom smislu bio slučajan (ali ne jedini mogući izbor2), dogodio se u pjesmi „Gospodin Jacobson napušta Hrvatsku“, kad sam i gdje sam, sada mi se čini, možda izravno i transparentno govoreći o drugima i Drugom, situirao i vlastiti pjesnički znak, status, mjesto (u prostoru časopisa ili u srcu čitateljice, dodajem da narečeno ne bi zvučalo pretenciozno i planirano).

Svakako nisam uzimao poeziju drugoga olako, kao sigurnu vrijednosnu oznaku i garanciju kvalitete, jer je u tom smislu poezija Ivana Slamniga ne–upotrebljiva i prokazuje namjere preuzimanja. Jednostavno, ne možeš uzeti s drugog stola ono što je u opticaju, što on dijeli s drugim sugovornikom, sugovornicima, suložnikom, suložnicima – puno je drugih pjesničkih (i životnih) strategija kojima domahuješ kao spomenutom susjednom stolu, odlazećem brodu ili dok zaviruješ u tuđi život, otvaraš i čitaš tuđe pismo, razglednicu.

Gospodin Jacobson napušta Hrvatsku

Gospodin Jacobson napušta
Hrvatsku. Odlazi mrk i ljut.

Kakva obala. Ljudi. Mrak.
Tek naučili sricati jezik/
ZNAK, majstori, rublje, ob-
laci, kiša i već napuštaju
taj sretni funkcionalni, ah.
brak.

Pada drveće. Pada drvo po dr-
vo. ZNAK po ZNAK.
Gospodin Jacobson napušta
Hrvatsku. Odlazi mrk i ljut.
Slam niger crni ovan puše
niz brdo u svinut Rog, s
broda gospodin maše pa nek'
vas spasi sam gospod Bog.3

Međutim, moguće je da je sadašnji je trenutak obilježen institucionaliziranošću Ivana Slamniga kao pjesnika i, bez obzira na njegovu uzmaknutost, čežnju za malenošću, tjelesno rastvaranje i defragmentiranje, aktiviranje mašte, spuštene zastave, on je pjesnik potpune prisutnosti koju su mu dali kritika, nadahnuta književnoteorijska i interpretativna čitanja.4 Nakon tolikih njegovih 'ništa za to' – vrijeme je za čitanje njegove poezije s nužnim namjerama podrivanja, upravo kako je on gradio svoju suvremenost u nesljubljenosti s tekućim pjesničkim praksama (paradoksalno, neprekidno uključujući ih i prizivajući na drugim mjestima negoli je to očekivano). Misli se na onu suvremenost koja je "singularan odnos s vlastitim vremenom, takav da mu se priključuje i, istodobno, distancira od njega; preciznije, to je onaj odnos s vremenom koji mu se priključuje kroz neku isfaznost i neki anakronizam. Oni koji su odveć podudarni epohi, koji su u svakoj točki savršeno sljubljeni s njom, nisu suvremeni jer je upravo zbog toga ne uspijevaju vidjeti, ne mogu zadržati pogled uperen u nju."5 (Možda se i nije radilo o namjerama, strategiji, promišljenosti, možda i nije mogao drukčije, stidljivi i načitani subjekt, sugovornik, rubni majstor dosjetke, melankolije, onaj koji odgovora na ono što je pitano jučer, ili nagovara čitatelja na ono što mu se dogodilo a da to i ne zna. Maštovit, disciplinaran i neobvezan, upućen i nezgrapan, naravno, mislim na tekst koji se sada podastire i širi.)

Izgleda to kao poziv na rasipanje onoga što je mukotrpno prikupljano, sabirano i nasuprot onomu što priziva Antun Šoljan u pogovoru Slamnigovim Sabranim pjesama, gdje u većem dijelu teksta pokušava otkriti razloge zašto je nedovoljno vrednovano pjesništvo koje je jedno od ključnih u posljednjih pola stoljeća hrvatske poezije, koje je „jedan od onih stožera oko kojih se okreću galaksija obnoviteljskih, kozmopolitskih i modernih usmjerenja suvremenih hrvatskih pjesnika“ i žali „da je Slamnigova poezija prošla gotovo neopaženo pokraj većine naši suvremenika“.6

Možda je iz sadašnje perspektive nerazumljivo, u trenutku kad se piše pogovor sabranim pjesmama, u okviru projekta sabranih djela, inzistiranje na nedovoljnosti prepoznavanja važnosti jedne poezije i žaljenje, prigovaranje, njurganje što nije „postala jedna od žarišnih točaka oko koje se okuplja duhovni život suvremenosti, definira osjećanje osobnog života, referencija preko koje se ostvaruje komunikacija, u kojoj se pjesma realizira, kako je to sam Slamnig nazvao, kao 'faktor kolektivne svijesti'“.7

Međutim, riječ je o daleko širem kontekstu, čiji je sudionik i Ivan Slamnig, a govori o krugovaškom razumijevanju pluralnosti, kreativne slobode i tolerancije u kulturnim, esetetičkim i ideološkim uvjerenjima.8

Uloge – doći na svijet, dospjeti u jezik9

Što više gledam, to više vidim

Što više gledam, to više vidim. Tako bih ponovio nakon čitanja poezije, koja je samo naizgled davala za pravo strukturalističkim i post– čitanjima koja su – u različitim odnosima dijela i cjeline – u jezičnim igrama pronalazila zahvalnu građu za Slamnigove semantičko-ritmičke preskoke i iskorištavanje književnopovijesnih predložaka i obrazaca. Ali nismo dobili odgovor kako upravo njegov tekst ima sposobnost samoodržanja i što ga čuva za sadašnjega čitatelja? Izvan jednoga modela čitanja ili, jednostavno, riječ je poezija koja se istodobno nadaje različitim interpretativnim modelima i teorijskim metodama, ali im uskraćuje mogućnost zasutavljanja na čvrstom tlu i podređivanja teksta jednom metodološkom obrascu.

Poezija je to koja nema jedinstveno rodno tlo, raspolućena na dvojnosti i suprostavljenosti, ali s paradoksalno izmjenjivim, neočekivanim ulogama: svijet je podijeljen na dva dijela i čini se kao da svi znaju gdje spadaju i kamo su upućeni (žene se bez treme svađaju i muškarci bi najradije mira). Ne završavaju u toj razdvojenosti pjesničko i čitateljsko gledanje, uvučeni smo i jedni i drugi, i jedne i druge, u ritualno trajanje i trošenje vremena, bilo da smo od onih 'pušti me stat' ili smo one žene koje 'se bez treme svađaju'.

Pitanje koje se opreznom samo od sebe nadaje nije na tom mjestu, promatrač si onih koji traju u već određenim ulogama, ali brzo se sve mijenja, mijenja se očekivani obzor i ako se činilo da svatko zna što mu je činiti, zgoda se promijenila, maske su u drugim rukama, na drugim licima:

Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.10

Napuštanje uspostavljenog poretka vrijednosti, promjena težišta događaja u pjesmi, upotreba kolokvijalne fraze (zagrebačko-dalmatinske boje) i svođenje priče na ljubavničko-gubitnički odnos – od ljubavne uznositosti do privržene pomirnosti – sve završava između njih dvoje. Ali što je to između, što je stečeno izgubljeno i što je sanjano nedosegnuto: petljanje na cesti, između kufera (je li u njima bilo što vrijedno? – svakako, nije riječ o prikupljanju rasutog tereta ili čuvanja dragocjenosti...)?

Završni red u pjesmi nejunačkog je i neerotskoga karaktera (Još ćemo se povaliti na sred ceste.), više zaključnoga negoli upitnoga i neizvjesnog tipa: nećemo to učiniti iz strasti ili otvorene seksualne ponude i privlačnosti. Listamo repertoar iz druge udaljenosti, koja oksimoronski postaje čitateljska blizina, bliska udaljenost, vlastiti gubitak snage, smušenosti i nepripadanja.

Rub, periferija – središte

Ja što se nadah bakrenom kipu/ biti ću prodan kilo za lipu.

Nesigurnost naspram filološke (i inih) provjerljivosti gotovo je redovito uparena u poeziji Ivana Slamniga, koja kao da se nadaje lijepom i zaboravljenom, naizgled naivnom pitanju: Što je pjesnik htio reći? Odgovori su nerijetko banalni i posreduju vlastitu nespremnost da kao čitatelji budemo ravnopravni u užitku (teksta) i gubitku jedinstvenoga značenja (poretka stvari). Gubitak pišemo, na pristajanje mislimo, na pomirenost u životu i igru u jeziku. Melankolija, dakle, kao nosivo stanje pisanja.

Pojednostavljujući pravopisnu i druge norme, mijenjajući poznato za potrošno, udvajajući visoku i nisku kulturu (ako bi se pristalo na ono što se ne može pristati, osobito što je takva podjela neprihvatljiva i neuvjerljiva, ona je u razumijevanju pjesničke prakse i neupotrebljiva) – govornik (pjesnik) je glasnogovornik, ne slučajno, onoga što je završilo izvan povijesti pobjednika, skromni je posuđivač glasa rubu i gubitniku:

Ja koji bijah pakao i grom,
ja koji bijah panter i tigar,
sad čekam da koji stari Rom
o mene zgasne svoj ljuti cigar.11

Ne znam je li nam dohvatljivo o kojem je to korejskom motivu riječ kad govori ranjeni tenk, ali prevodim brzo da vječnost kao načelo organiziranja teksta i spremnost da se ponešto ozbiljno poruči nije u naravi poeziji koja se konstituira izvan središta zajednice (akademske, sveučilišne, učilišne) i kojoj priključak daju Jula i Reza12 sa svojom starom salatom.

Poezija kao razgovor o nebitnom i skrivanje rane, kao šetnja i potrošnja sustava, raskid i nesporazum o povijesnom i važnom jamačno je ulaznica za autora kojeg si mogao i vidjeti na Trešnjevci, pod nekom od lipa i, svakako, ne reći mu patetično: Ivane.13

Čitanje je uvjet pisanja

Stižeš me – u nebo i u niks

Čitanje je uvjet pisanja, upravo koliko je pisanje uvjet čitanja, vraća se sintagma o tekstu svijeta (i svijetu teksta) kao jednome, u vjeri da zapravo fiktivnoga svijeta nema, samo je dogovor o jednome različit. Grafički se različito protežu i zapisuju, različito se arhiviraju i dokumentiraju: djelatnosti kojima se Ivan Slamnig bavio: književnoteorijski (povijesni), prevoditeljski radovi čine se zaokruženi i metodološki motrivi iz vremenske perspektive kad su pisani i komu su namijenjeni.

Pjesme se, istodobno, čine kao zapis na margini, u produžetku, jednako obilježene umorom i izbjegavanjem službenoga odnosa: poezija kao predah i odgoda nelagode. Što je preživjelo? Što je važno? Ponavljanje riječi koje se međusobno podstiču i potiru, upotreba rasparenih riječi iz različitih tonaliteta i registara, ponavljanje koje je mogao i netko drugi zapisati i pročitati naglas, dakle, riječi jednostavne, svakodnevne, obične. Ne možemo sa sigurnošću utvrditi što točno znače (u ljubavi, u obzorju) i što zbog toga ide i po kojem je to redu, ali prihvaćamo kao da razumijemo. Nije nebitno da mi možemo dopisati, možemo tako sudjelovati – samo do određene mjere:

Stižeš me u Periflegeton
u Letu i u Stiks,
U Žabe, Ptice, Oblake
u nebo i u niks.14

Pjesme Ivana Slamniga, upravo pjesme, da se ne bismo izgubili u doskočici, u nepredviđenom roku trajanja i nemogućem značenju, imaju pregledan plan; zbog arhitekture pjesma i njezina struktura, s prednjim planom, perspektivom i totalom, ulaze u potpunosti u čitateljsko očište. Čitatelj nesvjesno fokusira cijelu pjesmu u jednu točku. Točku koja tako postaje nerazmrsiv čvor, s kojim se možeš igrati, razvezivati ga rukama ili tražiti mač, kojim ćeš sve to jedno i nerazmrsivo presjeći (u nebo i u niks). Počinješ radom u pjesmi pisati. Jasno: čitanje i pisanje su jedan drugom uvjeti.

Upravo se to događa s percepcijom poezije Ivana Slamniga – zbog lakoće i bržeg zaborava fokus je na igri i jeziku, što je istina, upravo koliko su rub i melankolija njegov stvarni znak.

Melankolija

Toliko toga što je ostalo između nas,
jednostavno, palo je u more. Samo si tako
prešla preko mene i moga ručnika. Zgazila me
i vikala majci prije njezina skoka, pokazujući prstom
u modro murtersko more: Ne tu. Ne tu.

Došla sam preko mora. Došla sam preko
mora, zvala je dalje. I sve se ponavljalo kao u
pjesmi I. Slamniga, dok ponavljao sam
smušen, tek probuđen i izgubljen: Morte. Morte.

Htio sam biti skakač, htio sam biti, htio sam
biti hrabar i hrust, Njemica, Angleška, Čehinja,
ili neka sasvm prva, druga il' treća vikala
je, meni nekom sasvim drugom, aber du musst.

Literatura

• Agamben, Giorgio. 2010. Goloća. Preveli:V. Mikšić i I. Molek. Zagreb: Meandar.
• Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici. Zagreb: Naklada MD.
• Biti, Vladimir. 2009. „Upletanje nerečenog: alegorija u krugovaškoj prozi šezdesetih godina”. U: Prostor u jeziku/ Književnost i kultura šezdesetih. Zbornik radova 37. seminara Zagrebačke slavističke škole (uredio: K. Mićanović): 101 – 107. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola – FF press.
• Mićanović, Miroslav. Zid i fotografije kraja. Rijeka: ICR.
• Mićanović, Miroslav. 2006. Utjeha kaosa: antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola – FF press.
• Slamnig, Ivan. 1990. Sabrane pjesme. [pogovor: A. Šoljan. „Uz Sabrane pjesme Ivana Slamniga“] Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
• Slamnig, Ivan. 2001. Ranjeni tenk. Zagreb: Matica hrvatska.