Retorički glosar Slamnigova pjesništva

Krešimir Bagić. 2011. Retorički glosar Slamnigova pjesništva. Ivan Slamnig, ehnti tschatschine Rogge! (Zbornik radova 10. kijevskih književnih susreta): 189–215. Kijevo – Zagreb: Općina Kijevo – Pučko otvoreno učilište Invictus – AGM

Pjesnički rukopis Ivana Slamniga retorički je iznimno razveden, riječ je o autoru koji rado i često poseže za brojnim figurama i tropima. Ovaj glosar izdvaja, opisuje i oprimjeruje dio retoričkog rekvizitarija tog pjesnika.

Akumulacija (l. accumulatio, nagomilavanje)

Gomilanje značenjski bliskih pojedinosti kojim se razvija temeljna misao ili emocija, detaljistički portretira osoba, pomno prikazuje prizor, predmet ili situacija. Gomilaju se jezični elementi koji pripadaju istoj kategoriji i imaju istu gramatičku funkciju. Veza među njima može biti asindetska ili polisindetska. Slamnig često gomila vlastita imena ili iscrpljuje sadržaj kakve pojave ili misli.

Cibulka, Suša, Vištica,
Kaliterna i Miše,
Kiškaroj, Repuš, Zamlata
ne pozdravljaju više. (SP, 291)

Ljutim se na cijeli svijet
na Peru i na Juru
na Antu, Manu, Adalberta,
na poštu i kulturu. (SP, 447)

Sve si mi uzeo, sve mi hoćeš,
i novac i karijeru,
ženu, kćer, i onaj srh,
narodnost i vjeru. (SP, 543)

Akumulacijiom se naglašava tematska riječ ili mistificira ključni motiv, stvara se dojam usredotočenosti, bujanja diskurza i izričajne punine. Slamnigovska akumulacija manje smjera opisu, a više naglašavanju afektivnosti lirskog subjekta. Nabrajanje se pritom posve uklapa u ritmomelodijsku liniju pjesme.

Aluzija (l. allusio, smjerati)

Govor koji temu obrađuje posredno, upućujući na podudarnu (arhetipsku) situaciju, događaj, osobu ili tekst. Figura kojom pošiljatelj povezuje trenutak iskazivanja i sam iskaz s drugim epohama, iskazima i kulturnim kodovima. U sljedećim ulomcima Slamnigovih pjesama pojavljuju se aluzije na biblijski tekst, Šimićevu Opomenu, Descartesovu maksimu Cogito ergo sum, istarsku narodnu pjesmu i poznatu pjesmu Branka Radičevića:

Htio bih, da budeš jedina u mom životu.
Ali znam, kad treći put sova hukne, da ću te zanijekat. (SP, 30)

Koji hodaš malen ispod zvijezda
Hodaš velik ispod svoga direktora (SP, 204)

Odgovori Svemir: Nisam šećerlema
za mrave, imam dosta svojih emirema,
misliti pa biti nije mi tema,
ti mravlji Dekarte. (SP, 283)

Tiho je more kako kal,
pučina neizmjerna.
Tamo nas čeka Sveti Graal.
Addio, Gvinevjerna. (SP, 375)

„Jesen, još jedna jesen“, rekoh,
„kad mlidijah da ću umreti;
još nisam umro.“ (SP, 507)

Aluzija je u Slamnigovu slučaju mjesto susreta poete doctusa i poete ludensa, znanja i igre, discipline i imaginacije. Njegovi tekstovi stupaju u dijalog s drugim tekstovima, nedoslovno ih udvajaju, proširuju, humoriziraju ili iznevjeravaju. Svojedobno je sam Slamnig (1990) naglasio: "Sve više me zabavlja knjiškost pjesme. Ta knjiškost je obično stvarna, ali može biti i simulirana, to jest pjesma samo prividno nastavlja na blok neke tradicije, jer je ta tradicija samo sugerirana, izmišljena. Knjiškost mi znači kompleks aluzija i referencija na poeziju koja je nastala u prošlim stoljećima, kod nas ili drugdje. Naravno da se radi o tome da se postigne novi efekt spajanjem ili kontrastiranjem elemenata koji pripadaju našem tekućem životu, svakidašnjici, i to zagrebačkoj, i elemenata koji pripadaju davno prošloj poeziji, ili bar zvuče tako kao da njoj pripadaju. (...) Dodajem i da je moje zanimanje za tehnička pitanja stiha svakako pridonijelo konačnom obliku mnogih pjesama."

Anadiploza (g. ἀναδíπλωσις, udvostručenje)

Ponavljanje završne riječi ili skupine riječi jednog stiha ili rečenice na početku idućeg stiha ili rečenice. Ta vrsta leksičkog ponavljanja ritmizira tekst, ističe ključne riječi, misli ili emocije.

Hoćeš biti silovana
a ja te silovat neću.
Donesi, donesi odluku
odluku što preču. (SP, 341)

Anafora (g. ἀναφορά, ponavljanje [riječi])

Ponavljanje iste riječi ili skupine riječi na počecima uzastopnih stihova. Podjednako je prisutna u liturgiji i pjesništvu, u starih i suvremenih pisaca, visokoj i popularnoj kulturi, te je važan element ritmizacije govora i teksta, kreiranja ritmičkih i sintaktičkih paralelizama.

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja? (SP, 145)

Provjera muči moju dragu,
provjera je miksa,
provjera od krstionice
preko Seobe do Stiksa. (SP, 470)

Slamnigove anafore podcrtavaju kompoziciju teksta, njegovu raspodjelu u strofe i ritmičke cjeline te prizivaju magijski formalizam lirike.

Anagram (g. ἀνάγραμμα, obratno pisanje)

Riječ, izraz ili rečenica nastali premetanjem slova koje druge riječi, izraza ili rečenice; premetaljka. Postupak kojim se preobražavaju pojedini označitelji i dovodi u pitanje stabilnost diskurza i funkcioniranje samog procesa označavanja. U književnosti anagram se obično pojavljuje kao lokalni postupak unutar teksta. Zadaća mu je ukrasiti diskurz, upozoriti na spisateljsku eleganciju, oštroumnost i dosjetljivost. Ivan Slamnig u trećoj strofi pjesme O monografiji anagramiranje izravno uključuje u oblikovanje smisla teksta:

Za kormilom si slikan na „Arslanu“
(čvrst tok i čvrstu vožnju voli pisac).
Tvome je mjestu u tvome romanu
i ordinata znata i apscisa.

Riječ apscisa anagram je riječi pisac. Povezivanje matematičkog pojma i naziva za osobu uz koju se vezuje nepredvidljiva kreativnost podupire osnovnu intenciju pjesme: ruganje oskudnom mentalnom sklopu autora monografija, koji sve zaključke o djelu izvode iz životopisa pisca.

Anakolut (g. ἀνακόλουθου, bez veze)

Sintaktička nedosljednost. Rečenica čiji se svršetak ne podudara s početkom. Obično se realizira kao prijelaz iz jedne gramatičke konstrukcije u drugu. Česta je u govornom jeziku, i to kao greška, kao „propust koji nastaje uslijed rastresenosti i zaboravljivosti govornika, a sastoji se u tome da se započeta rečenica ne nastavi i ne dovrši“ (Simeon 1969). U književnosti anakolut iz greške prerasta u figuru, postaje postupak kojim se mislima pribavlja spontanost i uvjerljivost, naglašava emocionalno stanje govornika te izaziva učinak iznenađenja. Budući da nije osobito čest, kada se pojavi, osobito u pjesništvu, izrazito je stilogen. U Slamnigovoj se praksi, među inim, pojavljuje u pjesmi Vrijednost van života:

Vrijednost van života treba
da se ne bi reklo da bi
isto što i škulja neba
bilo biti sličan žabi. (SP, 243)

Anakolut je konstrukcijsko uporište čitave pjesme. Ludizam se u ovom slučaju zasniva na opoziciji između formalne zaokruženosti (osmerci, ukrštena rima) i sintaktičko-semantičke nepovezanosti. Naime, u četiri stiha zatječemo četiri sintaktički i smisaono različite jedinice. Povezati ih može jedino privatna čitateljska akcija.

Antimerija (g. ἀντιμέρεια, protudio)

Zamjena jedne vrste riječi drugom, manje očekivanom. Stilsko je obilježje usmene i starije poezije te gnomske retorike. Slamnig gdjekad posegne za evokativnim potencijalom tog postupka:

U podne su šume blještavo zelene,
a lišće je zlato, i nebo je plavo… (SP, 25) ← zlatno

Antiptoza (g. ἀντίπτωσις, zamjena padeža)

Zamjena jednog padeža drugim, manje očekivanim. Pojavljuje se u usmenoj i starijoj poeziji iz metričkih razloga ili radi isticanja pojedinih riječi te u nekim lokalnim gvorima. Slamnig je rabi u pjesmi Tuguj, tuguj, tugo:

E onda idemo po mušku
izbor nije brojan:
mušku ide s pušku
izbor je samo dvojan. (SP, 386)

Pjesnikova igra jezikom ovdje se pretvara u igru gramatičkim oblicima, a ona se pak očituje u opreci između rime i jezične pravilnosti. Oblik mušku iz prvog stiha najprije bi se mogao shvatiti kao karnevalizirana inačica priloga muški; oblik mušku iz trećeg stiha kontekstualno se ponaša kao inačica imenice muško i upravo taj oblik motivira antiptotičku rimu pušku, tj. upotrebu akuzativa umjesto instrumentala.

Apokopa (g. ἀποκοπή, odsijecanje)

Izostavljanje glasa, sloga ili slogova na kraju riječi što se u pismu obično bilježi apostrofom. Najčešće se skraćuju infinitiv, nenaglašeni oblici glagola biti i htjeti, nenaglašeni oblici osobnih zamjenica, imperativ u drugom licu jednine (bjež', trč'), veznici ili i ali, upitna čestica li te glas h na kraju riječi (stra'). U standardnom jeziku i starijoj književnosti skraćivanje se događa radi lakšeg izgovora ili jezične ekonomije. U žargonu i razgovornom diskurzu skraćivanje riječi signal je govornikove ludičnosti, opuštenosti, urbane senzibilnosti i sl. U poeziji njome se može humorizirati iskaz kao u stihovima Slamnigove pjesme Zemlja I. Seattle:

Zemlja je moja mati, to već predobro znadem.
Kako je mogao znat da mu je zemlja mat. (RT, 34)

Lirsku parafrazu poznatog pisma poglavice Seattlea Slamnig, uz ostalo, gradi na sučeljavanju konstruirane poglavičine rečenice (na uzornom standardu) i kolokvijaliziranog govora lirskog subjekta. Upit subjekta smješten je u stih koji se sastoji od dva članka povezana leoninskom rimom kojom su združene apokopirane riječi znat i mat. Prva je apokopa konvencionalna jezična pojava, a druga ludička pjesnička dosjetka – figura. Stilogena se apokopa pojavljuje i u stihovima pjesme Pred slikom Milana Begovića:

a za Endeha je otišao u Italiju na trenut
ili ga je udarila kljenut (SP, 263)

Apostrofa (g. ἀποστροφή, okretanje od čega)

Izravno obraćanje odsutnoj ili iščezloj osobi, životinji, biljci, nadnaravnoj sili, ideji, apstraktnom konceptu, prirodnoj pojavi. U antici se, među inim, rabila u sudskom i političkom govorništvu – govornik bi naglo prekinuo tok iskaza i zazvao Boga, Pravdu i sl. Obilježava i strukturu molitve (Oče naš, Zdravo Marijo). Na formalnom planu, njezinu pojavu često prate uskličnik, imperativ, invokacijski uzvik (o, oj, e, ej) i osobna zamjenica u službi pojačavanja zaziva (ti, vi). Pojedini teoretičari apostrofu proglašavaju paradigmatičnom figurom za svu poeziju (P. de Man) te figurom koja problematizira pokušaj čitanja poezije kao dramskog monologa (J. Culler). U Slamnigovu opusu apostrofa se najčešće realizira kao replika lirskog subjekta uobličena u ljubavni iskaz, ispovijest, molbu i sl. Dugačka četverodijelna pjesma Razgovor razvija, primjerice, subjektov monolog. Njezin četvrti dio glasi:

Mirno si nagnut ti nada mnom,
sa tisuću motriš me očiju.
Razumijem ja, što ti želiš:
ti želiš vječito kočit se,
rasprskavati blistave pločice
svjetlucave zelene oči,
i vječito napetih mišica
izbacivati prste i čaporke,
pijući nebo, dok ga jest,
crpeći zemlju, dok je jest,
dovraga svijest!
Zar ne, da je tako? Ti šutiš?
Ti šutiš? pa naravno, šutiš,
tko je ikad čuo stablo govoriti! (SP, 35)

Kao što se u citiranim stihovima obraća stablu, tako se Slamnigov subjekt u različitim prigodama i na različite načine intimizira i s ostalim stanovnicima svijeta pjesme poput vlastite sjene, mosta ili kiše. Zazivajući paradajz i tvornički dimnjak, on traga za efektom u procijepu između himničke retorike i banalnog sugovornika:

O crveni paradajzu iliti rajčice
što mi stojiš na prozoru raznih veličina i oblika... (SP, 232)

Daleko
ukočeno
dostojanstveno
i trenutak snobovski
stojiš (iza lišća drveća) ti, tvornički dimnjače.
Iz tebe se polako puši
lagano, kao iz Vezuva... (SP, 234)

Apostrofa oneobičuje lirski govor, odgađa semantičku stabilizaciju teksta, obogaćuje glas novim iskustvima, relativizira odnose prisutnosti i odsutnosti, ukratko utječe na stvaranje drukčijeg poretka svijeta.

Enalaga (g. ἐναλλαγή, zamjena)

Skupni naziv za različite vrste gramatičke sinonimije. Zamjena jednog gramatičkog oblika (lica, vremena, načina, roda, broja, stupnja komparacije, priloga i sl.) drugim, tj. njegova upotreba na mjestu i u značenju koji su svojstveni tom drugom obliku. U Slamnigovu pjesništvu više se puta pojavljuje enalaga broja, tj. povezivanje subjekta u množini s predikatom u jednini ili obratno, npr.:

Netko bio dvoje mladih,
narančasta hobotnica,
to je ono, što sam ja,
oko dragog omotana (SP, 92)

Otiđimo, draga, na Jan Mayen,
budimo meteorolog. (SP, 363)

U enalagu broja mogla bi se svrstati i upotreba ludičkog supletiva ljud na mjestima na kojima se očekuje leksem čovjek:

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari, (SP, 55)

Po pločniku se ljud za ljudom ređa.
Pod žutim mrtvim lišćem ljage vlage (SP, 133)

Strašno ponosan sam zbog nje
(a zašto? valjda zato što sam lud
il što sam s njome isti ljud). (SP, 312)

U sva tri slučaja oblik ljud kolokvijalizira lirski govor, signalizira humornu intonaciju i sugerira karnevalizirani lirski subjekt.

Epanalepsa (g. ἐπανάληψις, podvostručavanje)

Periodično ponavljanje iste riječi, sintagme, stiha, rečenice ili čak fragmenta u iskazu ili tekstu. Razmaci između pojavljivanja istoga izraza mogu biti manji ili veći; što su kraći i pravilniji, figurativni su učinci intenzivniji. Postupak je prikladan za isticanje ključnih riječi, opsesivnih misli, finih značenjskih nijansi. Stih ili fragment koji se ponavlja nerijetko postaje matrica pjesme, izričaj na koji bi se mogao svesti njezin ukupni smisao. U pjesmi Niš ni bilo među nama Ivana Slamniga naslovni je stih njezina matrica:

Niš ni bilo među nama,
što se mora skrit od ljudi;
niš ni bilo među nama
što ne smije doznat mama.
Nema nikog da nas kudi,
niš ni bilo među nama,
mirne mogu biti grudi,
suvišna je bila tama.
Niš ni bilo među nama,
mi vam nismo bili ludi;
niš ni bilo među nama,
prav nam budi. (SP, 135)

Budući da je pjesma silabična i rimovana, stih Niš ni bilo među nama postao je, uz ostalo, metričkim obrascem iskazivanja (osmerac), a njegov završni leksem (nama) riječ s kojom treba rimovati završetke izvedenih stihova. Istaknuti je i to da Slamnig u toj pjesmi stilizira zagrebačku kajkavsko-štokavsku diglosiju – kajkavizirana je matrica okružena štokavskim izričajima. Tek na kraju, u zadnjem stihu, opet se pojavljuje kajkavski. Kako je zadnji stih mjesto poentiranja, opravdano je pretpostaviti da je smisao pjesme svediv na humorno intoniranu kajkavsku konstataciju: Niš ni bilo među nama,/ prav nam budi.

Epitet (g. ἐπίϑετον, dodatak, pridjevak)

Pridjev koji se dodaje imenici s ciljem da se naglasi pojedino svojstvo ili vrijednost pojma, da se izraz učini snažnijim, uvjerljivijim, slikovitijim. Za razliku od atributa koji precizira značenje imenice (npr. kameni zid), epitet imenicu obogaćuje dodatnom karakterizacijom, upućujući na govornikovu senzibilnost, percepciju ili specifičnu perspektivu motrenja. Slamnig rado i često poseže za epitetima. Posebice koristi njihovu sposobnost da mijenjaju ustaljeni poredak stvari ili da sudjeluju u tom mijenjanju. Njegovi epiteti konkretiziraju apstraktno, oživljavaju neživo, humaniziraju pojave, stvari ili predmete. Npr.: blaga tuga (SP, 24), ljubičasta kiša (SP, 50), zakovana mjesečina (SP, 76), mekotrešnjaste oči (SP, 91), skerletnozlatni oblaci (115), modrozeleni mrak (128), oštar i čupav vjetar (150), sitnoplamena tjeskoba (SP, 179), opapučene noge (SP, 190), milosrdni detalji (SP, 195), tamnoesembè kosa (SP, 201), kosmata crnozuba stabla (SP, 211), mnogominutni tinto- und turkožderski grudobolni pogled (SP, 223) i sl. Navedeni i slični epiteti sudjeluju u figurativnim procesima koji se izvode figurama poput metafore, personifikacije ili sinestezije. Differentia specifica slamnigovskog epitetizma je poetski daltonizam – ista karakterizacija različitih pojavnosti u pjesmi. Tako je, primjerice, u pjesmi Šuma svjetlucavog lišća šuma najprije prizvana metaforom smaragd skliski da bi se potom pojavili smaragdna stabla, smaragdna tama, smaragdna sjena i smaragdna žena (SP, 28-29).

Epizeuksa (g. ἐπίζευξις, povezivanje, dodavanje)

Uzastopno ponavljanje iste riječi ili skupine riječi bez koordinacijskog veznika u stihu ili rečenici. Ponavljanje može biti dvočlano i tročlano. Načelno, dvočlana ponavljanja naglašavaju značenje leksema i emocionalno stanje govornika, dok tročlana sugeriraju afektiranost, prekomjernost, odlučnost (nerijetko i uzaludnost) kakve radnje ili misli. U Slamnigovu se opusu epizeuksa, među inim, javlja u sljedećim stihovima:

Duga, duga odsutnost (SP, 149)

Odškrini se, odškrini se,
 da ti priđem bliže. (SP, 546)

O složio bih tekstove
 za Kulušić i Skuc,
 al neću, neću, neću,
 za truc, za truc, za truc. (SP, 331)

Hoću cigaretu i kavu i sebe,
 otiđi, otiđi, otiđi. (SP, 478)

Glavni učinci epizeukse su usmjeravanje čitateljeve pažnje na ključni pojam (detalj), ideju i emociju, sugestija trajanja, postojanosti te izazivanje emfaze i prikazivačkog patosa.

Eufemizam (g. εὐφημισμός, ublažavanje)

Ublaženi izraz koji zamjenjuje vulgarizam ili riječ koja označuje kakvu opasnu, šokantnu ili neugodnu pojavu. Proces eufemizacije u pravilu se tiče čovjeka i njegova društvenog života. Blaži i povoljniji izraz najčešće se traži kada se govori o smrti, religiji, seksu, teškim bolestima, probavi, politici, ratu, porocima i sl. Eufemizam svodi na minimum emotivnu funkciju jezika, jer se umjesto afektivnih rabe opisni označitelji. Tabuiranje i eufemizacija središnja su tema Slamnigove pjesme Ono:

Muškarci uvijek proizvode ono
i kad ne mogu ono:
nas dvoje proizvodimo ono,
ali nam je ono pri kraju.

Ono zadnje je bilo um,
a to ti nije forca.
Dugo je, dugo trajao boom,
konačno imaš norca. (SP, 404)

Naslovna riječ, zamjenica ono prometnula se u efektno sredstvo kritike tabua. U prva se tri slučaja pojavljuje u akuzativu na mjestu rečeničnog objekta, dok se četvrti i peti put pojavljuje u nominativu na mjestu rečeničnog subjekta. Budući da su zamjenice relacijske riječi koje zamjenjuju prethodno imenovane referente, igra Slamnigove pjesme proistječe iz činjenice da procesi, radnje ili pojave umjesto kojih ta zamjenica stoji nisu imenovani. Zasićavanje teksta poimeničenim ono može se razumjeti kao intencionalno eufemistično izražavanje. Kontekst pjesme nuka na prihvaćanje tog oblika kao zamjene za tabuirane lekseme, a njezina je humorna intonacija implicitna polemika s tabuima. Izbjegavajući, naime, neprimjerene izraze dolazi se u paradoksalnu situaciju u kojoj ništa više nije moguće nazvati pravim imenom, što za posljedicu ima posvemašnju zbrku.

Glasovni simbolizam (e. sound symbolism; f. harmonie imitative)

Prirodna povezanost izraza i smisla riječi. Ostvaruje se pojedinačnim figurama – onomatopejom, sinestezijom, asonancom, aliteracijom, rimom. Zasniva se na uvjerenju da glasovi imaju ili da im se u određenom kontekstu mogu pridati simboličke vrijednosti. Lirski diskurz ne samo da aktivira skrivene evokativne vrijednosti glasova, nego stvara i nove. Različiti se pojavni oblici glasovnog simbolizma mogu prepoznati u prvoj strofi Slamnigove pjesme Barbara:

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka,
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.

Iako se ne pojavljuje nijedna onomatopejska riječ, stihovi stvaraju dojam eufoničnosti (blagozvučnosti). Taj je dojam posljedica anafore u prva četiri stiha, ponavljanja rečenične strukture, stihovnog obrasca i rime. Posebne zasluge za taj dojam treba pripisati aliteraciji suglasnika r (pojavljuje se 19 puta) i asonanci samoglasnika a (pojavljuje se 45 puta). Glasovnu mimiku u prva četiri stiha podcrtava i aliteracija suglasnika b, a u druga četiri aliteracija suglasnika s. Na razini smisla, Slamnig nudi lirsku priču o dinamičnom, okretnom, malom i govorniku vrlo dragom brodu; na razini izraza, osam stihova akustički slijedi i udvostručuje naznačenu semantiku. Ako bismo pokušali interpretirati simboliku citiranih stihova, mogli bismo, primjerice, kazati da r sugerira okretnost, b gracioznost i ritmičko kretanje, s uzbuđenost, a prostranstvo mora (ili potpunu zaokupljenost subjekta Barbarom). Pretpostavljena simbolika jest subjektivna, ali nije posve privatna. Netko bi drugi iste glasove u Slamnigovim stihovima mogao drukčije iščitati, ali izvjesno je da bi slijedio isti smjer (pozitivne) semantizacije.

Hapaks (g. ἄπαξ λεγόμενον, samo jednom rečeno)

Poseban slučaj neologizma.

Riječ koja se u jeziku pojavljuje samo jedanput, koja ne ulazi u rječnik i čije je značenje nesigurno, počesto teško dohvativo. Realizira se u govoru ili tekstu, karakterizirajući pritom govornikov idiolekt ili autorski stil. Nastaje iz želje da se nešto trenutačno imenuje, da se prizove riječ koje se govornik ne može sjetiti ili, pak, kao posljedica drugih okolnosti koje zahtijevaju stvaranje novog oblika. U novijem hrvatskom pjesništvu ističe se Slamnigov hapaks prepoizodnosijahu kojim okončava pjesma Mi na podu:

Mi na podu ležali smo
motreć noge stolovima.
Mi u travi ležali smo
motreć brke skakavcima.
Mi na pijesku ležali smo
gledajući kako žuti
prsti vrba rijeku žmahu
lisičice dok nam grožđe
prepoizodnosijahu. (SP, 94)

Oblik prepoizodnosijahu izveden je dodavanjem čak četiri predmetka (pre, po, iz, od) polazišnom glagolu nositi, što je tvorbeni unikat jer hrvatski jezik ne poznaje nijednu drugu tako izvedenu riječ. Kako svaki predmetak nosi drukčiju značenjsku sugestiju, gotovo je nemoguće preciznije opisati značenje tog oblika. Treba, međutim, naglasiti da se Slamnigov glagol posve uklapa u metričku i ritmičku shemu pjesme – izdvojen kao poentirajući stih, oblik prepoizodnosijahu slijedi osmerački ritam i rimuje se sa žmahu.

Hijazam (g. χιασμός, razmještaj u obliku križa)

Zrcalna simetrija dviju sintagmi ili rečenica. Članovi druge poredani su obrnutim redoslijedom u odnosu na članove prve – u obliku slova X. Osnovnu hijastičku strukturu (ABBA) čine dvije dvočlane sintagme ili rečenice čije sastavnice pripadaju istoj vrsti riječi (imenice, pridjevi, zamjenice, prilozi itd.). Slamnigovi hijazmi:

imena takvih, takvih i ramena (SP, 55)

svojeglava Barbara, Barbara dobra (SP, 146)

Kada se inverzno ponavlja sintagma ili rečenica tako da se iste riječi vraćaju obrnutim redoslijedom, suočeni smo s podvrstom hijazma – antimetabolom. I ona se pojavljuje u Slamnigovoj lirici:

i govori se o zemlji i ljudima, o ljudima i zemlji (SP, 190)

Ali oni govore francuski.
izleti su im veličina,
veličina su im izleti,
o moja Marina. (SP, 481)

Homeoptoton (g. ὁμοιόπτωτον, koji završava istim padežom)

Povezivanje riječi koje završavaju istim padežnim ili gramatičkim nastavkom. Zvukovno ponavljanje završnih morfema može združiti pojedinačne riječi, dijelove rečenice, susjedne rečenice, iznimno može obilježiti kompoziciju fragmenta ili čak teksta. U pjesničkoj praksi Ivana Slamniga zatječemo ekskluzivan primjer homeoptotona:

RASPROSTRVŠI PAŽLJIVO
RUBOVE MODRE HALJINE,

po kauču sjedavši
uznastojavši glavu kornjačasto uvući
gipke kocke jastuka pritisnuvši

potraživši u bijelom šalu na radiju Prokofjeva
ili, razmislivši o tome
da se hlače gužvaju kad se
noga stavi preko noge
učinivši kretnju kao da se skida rukavica

stavivši ruku na bedro zgužvavši
modru haljinu napola skinuvši lijevu
cipelu bijelu s plutom

opustivši ruke (SP, 249)

U četrnaest stihova (od kojih početna dva imaju funkciju naslova) pojavljuje se čak jedanaest glagolskih priloga prošlih. Taj gramatički oblik obilježava pjesmu na svim razinama – sintaktičkoj, kompozicijskoj, semantičkoj. Glagolski prilozi prošli ponajprije sugeriraju lirsku naraciju. Potom, svako njihovo pojavljivanje traži dopunu i onemogućuje dovršavanje misli zbog čega se čitava pjesma pretvorila u nedovršen iskaz (točka nije moguća ni iza zadnjeg stiha). Naslov je u pjesmu 'uvršten' kao njezin uvod, a ne kao sažetak ili 'tekst u zrcalu'. Zasićavanje teksta glagolskim prilozima prošlim skriva i poziciju subjekta pjesme – s jednakom bi se vjerojatnošću u njoj mogao javiti subjekt označen zamjenicom za prvo, drugo ili treće lice jednine. Ukratko, ponavljanje glagolskog priloga prošlog ovdje se prometnulo u tekstostilem od kojega mora krenuti svaka interpretacija pjesme.

Neologizam (g. νεολογισμός, nova riječ)

Nova riječ, novo značenje postojeće riječi, posuđenica iz stranoga jezika, idioma pojedinih profesionalnih ili društvenih skupina, gdjekad i oživljenica (Mounin 2004). Ulazi u rječnik da bi imenovao novi predmet, pojavu ili fenomen, zamijenio stranu riječ ili perifrazu, postojećoj riječi konkurirao ekonomičnošću, ekspresivnošću ili stilogenošću. Kada nije primarno motiviran jezičnom ekonomijom, tj. kada je neočekivan, bogat konotacijama, artificijelan, asocijativan, neologizam se iz jezične pojave promeće u stilsku figuru. U Slamnigovu opusu pojavljuje se veći broj neologizama – prosluhivati, samoblag, pijezda, čitalica, surorusa, stoplamna, jarkosmišlje i dr. Oni su u pravilu izrazito ekspresivni i bitno sudjeluju u oblikovanju smisla teksta (ili ga čak diktiraju).

Paradoks (g. παράδοξος, neočekivan)

Iskaz koji naizgled proturječi općem mišljenju. Realizira se u rečenici, iznimno u većim segmetima. Paradoksalni se element pojavljuje na kraju rečenice, unosi zabunu, sučeljava se s dotadašnjim smislom iskaza, proizvodi učinak iznevjerenog očekivanja. U Slamnigovu pjesništvu paradoks je povlašteni postupak mijenjanja i odgađanja smisla, manirizacije iskaza i stilske virtuoznosti. Pjesma Glasna jasna u cijelosti se temelji na na toj figuri:

Hrvati su pretežno Srbi
potajno se s tri prsta krste.
Hrvati su pretežno Talijani
i sirov celer brste.

Hrvati su pretežno Slovenci
kaj im najslađe zvoni
Hrvati su odreda Nijemci
Bavarci i Saksoni

Hrvati su – čega još ima?
Hrvati su Englezi
Hrvati su, zna se, Madžari
Poljaci i Kinezi.

Hrvati su – sad sam se izgubio,
draga, daj me napoji,
Hrvati su iz Jugosjeverne Frizije,
draga, Hrvati su tvoji. (SP, 436)

Pjesmu zapravo čini niz paradoksalnih izjava o Hrvatima. Matrica svih tih izjava pojavljuje se u prvom stihu – tok rečenice (Hrvati su pretežno) nagovješćuje karakterizaciju, na njezinu se kraju očekuje pridjev (npr. veseli, šutljivi, inteligentni) ili imenica (npr. sanjari, mornari, djeca), a događa se ludičko poistovjećivanje (Srbi), i to prema modelu: A = B. To se paradoksalno poistovjećivanje, kojemu je zadaća privući pozornost, prividno pojašnjava provokativnom napomenom u sljedećem stihu (potajno se s tri prsta krste). Na isti način Hrvati bivaju poistovjećeni s Talijanima i Slovencima, da bi nakon toga uslijedilo furiozno nabrajanje različitih kolektiviteta (Nijemci, Bavarci, Saksoni, Englezi, Madžari, Poljaci, Kinezi). Pri osmišljavanju cjeline moguće je pretpostaviti da ti paradoksi, intertekstualno smješteni pod naslov poznate budnice (Glasna jasna), zapravo dezautomatiziraju klasičnu patriotsku retoriku koja glorificira naciju kao posebnu, drukčiju od drugih, s biranim vrlinama. Slamnigovi paradoksi upozoravaju da nacija ne nastaje u zrakopraznom prostoru, nego da se gradi na presjecištu različitih utjecaja i dodira; u njezinu oblikovanju neizostavno sudjeluju drugi – najprije susjedi pa ostali. Drugim riječima, pjesma sugerira da nacionalni identitet definiraju osviještene i neosviještene vrijednosti, želje i strahovi, stereotipi i klišeji. Tu sugestiju, koja prokazuje naivnu romantičarsku logiku, Slamnig podcrtava u poenti pjesme: Hrvati su iz Jugosjeverne Frizije. Niz paradoksa zaključen je oksimoronom – podrijetlo Hrvata povezano je uz zemlju u čijem su nazivu spojene suprotnosti: jug i sjever. Hrvati su, dakle, odasvud. Ili niotkud.

Budući da je enigmatičan, paradoks zahtijeva tumačenje i usporava komunikaciju. Mislima priskrbljuje neočekivanu perspektivu, a izrazu oštrinu i stilsku virtuoznost. Njime se provocira i sažima, kaže puno s malo riječi. U Slamnigovu pjesništvu paradoks je nerijetko uporište ekstravagantnih igara kojima je cilj prokazati, zabaviti, šarmirati ili nasmijati. Npr.:

Danas žene sve
muškarci su postale (SP, 112)

Moja draga nema dragog
moja draga nema mene
ja nemam svoje drage
i svi smo samo sjene. (SP, 360)

I što je mogao jadni Skit?
što je mogao bijedan?
Ušao je u krčmu i htio pit.
„Ne postojim, ali sam žedan.“ (SP, 454)

Obećajem da neću piti
do prve birtije (SP, 484)

Zašto se vječnost ponavlja
pa uvijek imamo novu? (SP, 459)

Neočekivanost ovakvih iskaza poziva čitatelja na semantičko sravnjivanje povezanih elemenata te pretpostavlja nedoslovno tumačenje teksta koje će podjednako uvažavati denotaciju i konotaciju, izravnost i posrednost, koje će potaknuti na putovanje od slova prema duhu stvari.

Paragoga (g. παραγωγή, izvođenje, mijenjanje)

Etimološki nemotivirano dodavanje glasa, sloga ili slogova na kraju riječi. Upravo tom figurom okončava druga strofa pjesme Narodna, pjesme koja i jezično i stilski i versifikacijski aktualizira naslovom prizvanu usmenu retoriku:

Na koga ćeš onda preći?
Svi su brat i seka.
A nisi ni tako teška
Ostaj u meneka. (SP, 523)

Poraba produženih oblika nerijetko podupire humornu intonaciju teksta artificijelnim govorom lirskog subjekta. To se, primjerice događa u pjesmi To selo gdje se Ognja gnjavi:

Zar njojzi da se nađe par?
Graknu gavran: nikadar! (SP, 312)

Parenteza (g. παρένϑεσιϛ, umetanje)

Umetanje riječi, izraza ili rečenice u cjelovitu, smisaono i gramatički potpunu, rečenicu. Umetnuti dio nije sintaktički povezan s rečenicom u kojoj se nalazi, što je pravopisno naznačeno stavljanjem u zagrade, između crtica ili pak odvajanjem zarezima. Slamnigove parenteze najčešće imaju ulogu usputne napomene, upadice, pojašnjenja ili udaljavanja od osnovne misli koju razvija rečenica u kojoj se nalaze.

Osluškuješ (forse di Croazia?) prazni Empirej
koji ničim ne služi (SP, 204)

Bijela golubica privilegija
(ili bijaše plameni jezik)
spušta se na me. (SP, 274)

Riječ je o obliku dijalogizacije diskurza kojom se uprizoruje susret dva glasa, ideje i njezina komentara, lica i naličja misli.

Polisindeton (g. πολυσύνδετος, višestruko povezan)

Ponavljanje istog ili istovrsnih veznika ispred riječi, sintagmi ili rečenica koje se nabrajaju u dijelu iskaza (rjeđe u čitavom iskazu). U hrvatskom jeziku polisindeton se najčešće ostvaruje pomoću veznika i; kadšto se ponavljaju veznici a, pa, te i ili. Kada upotrebljava taj postupak afektivne sintakse, Slamnig ga obično povezuje s ritmizacijom iskaza, glasovnim (asonanca, aliteracija) i inim ponavljanjima (anafora). Npr.:

U šumi ima put sa šljunkom
i šljunak šuška kad se po njem hoda
i šljunak svaki put šuška
i slušam kako žila kod ključne kosti kuca
i sluša kako žila na vratu kuca
i slušamo, a sunce nam pozdravlja usne
i odlazi. (SP, 78)

Gramatički i smisaono, ponavljanje veznika je nepotrebno. Stilistički, međutim, ono je veoma izražajno: segmentira iskaz, ističe pojedine riječi i misli, stvara dojam iščekivanja, sugerira gradacijsko prikazivanje i afektivno stanje govornika.

Pravopisna figura

Upotreba pravopisa koja nadilazi gramatička i logička pravila konkretnog jezičnog sustava. Ivan Slamnig je na različite načine ortografiju pretvarao u važan element lirske retorike – na njoj se nerijetko temelje ritam, sintaksa i značenje pjesme. Između brojnih oblika ortografskog figuriranja, ovdje izdvajam dva koja je promovirao upravo Slamnig:

1. gomilanje pravopisnih znakova (kojim se lome sintagmatske cjeline, mrvi govor, sugeriraju stanke na neočekivanim mjestima)

   Moj dragi je, došo: u morskomodromu, oklopu,
   sa štitom, od neba na, leđima,
   gledajte mog, dragog: mog jedinog, dragog,
   sa kosom od, alga: sa suncem na, prsima
   : slušajte :
   oko glave mu, vrcaju: zelene, kovrče,
   glazbe, njegovih, misli. (SP, 81)

2. makaronički pravopis (miješanje pravopisnih normi dvaju jezika, hrvatskog i njemačkog, tako da se njemačke riječi pravopisno pohrvaćuju a hrvatske slijede njemačka pravopisna pravila; tim se postupcima karakterizira lirski govornik i dovodi u pitanje njegova komunikacijska kompetencija)

   Die Sarma unt die Riebitze –
   das gibts nischt hier in Hessen. (SP, 321)

   unt meine Sablitza
   ist nochimmer ganz krwawa. (SP, 323)

   ehnti tschatschine Rogge (SP , 342)

Prozopopeja (g. προσωποποιία, stvaranje osobe)

Davanje riječi odsutnim i iščezlim osobama, nevidljivim i nadnaravnim bićima, životinjama, predmetima, apstraktnim konceptima i sl. „Zadnji stupanj personifikacije“ (Bacry 1992). Paradoksalno obraćanje mrtvih živima pojavljuje se, među inim, na stećcima (npr.: Ase leži Božičko Banović,/ na svojoj zemlji, na plemenitoj). Književnost je u prozopopeji našla prikladno sredstvo očuđivanja i fantastizacije iskaza. Učinci te figure usko su povezani s poetikom pojedinog autora. Za razliku od Krležina ili Cesarićeva misaonog i izričajnog patosa, Slamnigu je i prozopopeja način humorizacije diskurza. U pjesmi Pedra blanca sobre una piedra negra iz zbirke „Ranjeni tenk“ njegov nam se subjekt obraća nakon smrti, nalazeći i u tom događaju prostor za dosjetku:

Umro sam u srijedu u Oslu.
Padala je velika kiša.
Pokopan sam u petak u Zagrebu.
Ali ništa za to.
Bio sam dva dana u raju. (RT, 41)

Animacijski potencijal prozopopeje Slamnig rabi u pjesmi Porod od tmine (SP, 184) u kojoj se čitatelju povjerava siva trudna mačka, u pjesmi Svemir i Mrav (SP, 283) u kojoj do riječi dolaze i Svemir i Mrav (pri čemu Mrav sugovornika oslovljava odmila sa Svele) i u pjesmi Ranjeni tenk (RT, 13) u kojoj ubojiti nekad stroj nariče nad sudbinom i prodajom u staro gvožđe kilo za lipu. U tekstu Konjanik jaše upropanj lirski se govornik – stablo – potpisuje u zadnjem stihu:

Nestaje naglo.
Ne mogu ga pratiti,
ne mogu ga, nervozan,
pratiti pogledom.
Ne mogu ga pratiti okom,
ne mogu ga pratiti, jerbo sam
stablo. (SP, 72)

Zanimljiva je podudarnost da je u 15. st. Ivan Česmički na latinskom napisao pjesmu Stablo govori te da se i ona u cijelosti temelji na prozopopeji.

Rima (stger. *rim, niz, broj)

Glasovno podudaranje završnih riječi susjednih ili prostorno bliskih stihova ili polustihova. Iznimno, rimovati se mogu riječi na počecima ili usred stihova. Podudaranje počinje od završnog sloga i može – ovisno o prigodi, pjesnikovoj umješnosti ili poetičkom načelu – zahvatiti sve slogove povezanih riječi. Za tu su se pojavu uvriježili i hrvatski nazivi srok i slik. Kada glasovno podudaranje počinje iza naglašenog sloga i kada je nepotpuno, govori se o nepravoj rimi. Ona je karakteristična za usmenu poeziju, ali i za modernističko i postmodernističko referiranje na tradiciju vezanog stiha. Od hrvatskih pjesnika osobito ju je često i umješno koristio Ivan Slamnig, smatrajući ju posljedicom težnje za transformacijom i restauracijom vezanog stiha. Najvažniji slamnigovski oblici neprave rime su:

1. asonantno-aliteracijsko povezivanje riječi (troji/ dvojim – kuća/ dućan – nahranim/ sahrani – svijetu/ brodetu – žrec/ zec/ Yeats)

   Navodno centrala nešto proba
   da ne izluđuješ kuću.
   Broj koji nazoveš u svako doba
   po republičkom ključu. (SP, 518)

2. glasovno povezivanje raznosložnih riječi (srče/ umaknuće – dalje/ detalje – bridi/ trigliceridi – znati/ kravati – zemalja/ kralja – lica/ sitnica)

   Čitajuć sinoć Šekspira
   doznah zašto nemam mira (SP, 319)

3. glasovno povezivanje domaćih i stranih riječi (Kola/ Foscola – espreso/ streso – incestuozni/ pozni)

   O da bar ne znam istinu
   što je naslutih lani.
   Erika, Erika, Erika,
   lama azavtani. SP, 438)

4. glasovno povezivanje sintagmi i riječi (glumi je/ umije – paomi/ dao mi – tu mi je/ mumije – movens primus/ opet zimus – Šubićeve/ ljubit će me)

   i vidjet Kongo, Jang-tse, Ind.
   Al od tog svega svega bih
   najrađe bio vunderkind
   a već sam za to odveć star. (SP, 251)

5. leoninska rima

   To je lađa što rijetko se rađa
   to je prova staroga kova,
   to je krma što sitno se drma (SD, 145)

6. rima za uši (plaisir/ prezir – Kraków/ Vakuf – urom/ jamais-toujoursom – čekaš/ make-up – um/ boom – ovaj tren/ sto na n)

   Ukoči oči – ide žena
   i traži dinar, dolar, rupee –
   Bjež! Izabrana bit će jedna,
   prikraćen bilijun za njom hrupi. (SP, 195)

Slamnigov rimarij nije samo posljedica neomanirističke obnove vezanog stiha, nego duboko osmišljena lirska gesta. Inzistiranje na nepravoj rimi pretpostavljalo je odustajanje od kanoniziranih shema rimovanja, a time i odustajanje od automatizma koji prava rima izgrađuje. Neočekivanost neprave rime maksimalizirala je njezin učinak te lirski govor vratila njegovu prirodnom stanju – krajnjoj neizvjesnosti.

Literatura

• ANIĆ, Vladimir. 1994. Formule za tabuiranje u hrvatskom jeziku. Filologija 22/23: 201-204.
• ARCAND, Richard. 2004. Figures de style. Montréal: L'Éditions de l'homme.
• ARISTOTEL. 1989. Retorika. Preveo: M. Višić. Zagreb: Naprijed.
• BACRY, Patrick. 1992. Les figures de style. Paris: Belin.
• BAGIĆ, Krešimir. 1994. Živi jezici: Poetska pisma Ivana Slamniga, Josipa Severa i Anke Žagar, Zagreb: Naklada MD.
• BAHTIN, Mihail. 1989. O romanu. Preveo: A. Bednjarević, Beograd: Nolit.
• BARIĆ, Eugenija i dr. 1995. Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.
• BENČIĆ, Živa i Dunja FALIŠEVAC (ur). 1995. Tropi i figure. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti.
• BERCOFF, Brigitte. 1999. La poésie. Paris: Hachette.
• BETH, Axelle – Elsa MARPEAU. 2005. Figures de style. Paris: Librio.
• BONHOMME, Marc. 1998. Les figures clés du discours. Paris: Seuil.
• CICERON, Marko Tulije. 2002. O govorniku. Prevela: G. Stepanić. Zagreb: Matica hrvatska.
• CULLER, Jonathan. 2001. Književna teorija.Vrlo kratak uvod. Prevela: M. Hameršak. Zagreb: AGM.
• DERRIDA, Jacques. 1972. La Mytologie blance. U: Marges de la philosophie. Str. 249-324. Paris: Minuit., [Srpski prijevod: 1990. Bela mitologija: Preveo: M. Radović, Novi Sad: Svetovi.]
• JAGIĆ, Vatroslav. 1861. Pabirci po cvieću našega narodnoga pjesničtva. Program kraljevske gymnazije u Zagrebu. Str. 3—21.
• KVINTILIJAN, Marko Fabije. 1967. Obrazovanje govornika. Preveo: P. Pejčinović. Sarajevo: Veselin Masleša.
• LEŠIĆ, Zdenko. 2008. Teorija književnosti. Beograd: Službeni glasnik.
• MOLINIÉ, Georges. 1992. Dictionnaire de rhétorique. Paris: Le Livre de Poche.
• MOUNIN, Georges. ⁴2004. Dictionnaire de la linguistique. Paris: Presses Universitaires de France.
• MUHVIĆ-DIMANOVSKI, Vesna. 2001. Apokopa i afereza u funkciji jezične ekonomije. Suvremena lingvistika 51/52: 191-202.
• RIFFATERRE /Rifater/, Michel. 2011. Paradoks i pretpostavka. Prevela: B. Brankov, Polja, br. 467, Novi Sad, str. 86-101.
• RT = SLAMNIG, Ivan. 2001. Ranjeni tenk. Zagreb: Matica hrvatska.
• SIMEON, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva I/II. Zagreb: Matica hrvatska.
• SLAMNIG, Ivan. 1990. Umjetnik kao dugoročni zabavljač /razgovor/. Oko 1: 4-5.
• SP = SLAMNIG, Ivan. 1990. Sabrane pjesme. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
• VUKOVIĆ, Tvrtko. 2005. Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Zagreb: Disput.
• ZIMA, Luka. 1988. Figure u našem narodnom pjesništvu s njihovom teorijom [Pretisak izdanja JAZU iz 1880.]. Zagreb: Globus.