Stilistika žargonske i žargonizirane pripovjedne proze

Razne varijante žargona i kolokvijalnog jezika bile su predmetom interesa mnogih proučavatelja književnosti, pa i stilističara, a neki od njih bili su zainteresirani i za ideološke implikacije uporaba tih varijeteta u beletristici. U nastavku donosimo kratak prikaz tih istraživanja, pričem ćemo upućivati i na neke od teza, koncepata i metoda koje će biti od koristi i pri stilističkom čitanju odabranoga korpusa.

Za proučavanje obilježja kolokvijalnog jezika u pripovjednim tekstovima osobito su značajne bile studije Borisa Ejhenbauma o skazu. Ejhenbaum je u svojim istraživanjima skaza stavio naglasak na reprodukciju i reprezentaciju oralnosti u pisanom tekstu i na akustičku interpretaciju prema potonjemu. Vinogradov mu međutim prigovara da je takvim pogledom na skaz deformirao objektivnu prirodu književnoga djela, te on skaz promatra kao pisanu umjetničku imitaciju usmenoga kazivanja koje je već umjetničko, neprirodno i nespontano te se ostvaruje na mješavini knjiškoga i kolokvijalnoga jezika.

Mihail Bahtin je pak isticao da se skaz rabi kao postupak s ciljem reprezentiranja gledišta „čovjeka iz puka“ i njegova jezika, koji se razlikuju od gledišta i jezika autora, pa je stoga za njega skaz egzemplaran dvoglasan fenomen. Bahtin se uporabom pučkoga jezika u književnosti bavio na mnogim mjestima svojega opusa, pa tako zapaža i njegovu značajnu ulogu u karnevalesknoj književnosti, koja da prijeti stabilnosti ne samo jezične nego i političke i društvene hijerarhije:

Dok je pesništvo u zvaničnim društveno-ideološkim vrhovima rešavalo zadatak kulturne, nacionalne, političke centralizacije verbalno-ideološkog sveta – dole, na balaganskim i vašarskim binama zvučala je lakrdijaška govorna raznolikost, ismevanje svih ‚jezika‘ i dijalekata, razvijala se književnost fablioa i švanka, uličnih pesama, izreka, anegdota, u kojima nije bilo nikakvog jezičnog centra, u kojima se igrala živa igra ‚jezicima‘ pesnika, naučnika, monaha, viteza i dr., gde su svi ‚jezici‘ bili maske i nije bilo pravog i neospornog jezičkog lica. Govorna raznolikost organizovana u tim trivijalnim žanrovima nije bila samo raznolikost u odnosu na priznati književni jezik (sa svom njegovom žanrovskom raznovrsnošću), to jest u odnosu na jezički centar verbalno-ideološkog života nacije i epohe, nego je bila svesno suprotstavljanje njemu. Ona je bila parodijski i polemički zaoštrena protiv zvaničnih jezika savremenosti. To je bila dijalogizovana govorna raznolikost. (1989: 27)

Bahtinova isticanja politički, društveno i literarno subverzivnoga aspekta uporabe jezika trga i ulice, odnosno govora nižih društvenih slojeva u književnim tekstovima osobito su učestala u njegovoj studiji o Rabelaisu i narodnoj kulturi u srednjemu vijeku i renesansi. Karnevalski trg, koji nastanjuju razni žanrovi uličnoga govora, za Bahtina tako predstavlja (privremeno) ukidanje „svih hijerarhijskih razlika i barijera među ljudima, poništavanje nekih normi i zabrana običnog, to jest vankarnevalskog, života, [on] stvara poseban idealno-realan tip opštenja među ljudima, nemoguć u običnom životu. To je slobodan familijarno-ulični kontakt među ljudima koji ne zna ni za kakvu distancu među njima.“ (1978: 23) Trg je dakle mjesto ostvarivanja jezika jasno diferenciranoga od diskursa crkve, dvoraca, sudova, istitucija, ali i od jezika visoke književnosti i razgovornoga jezika vladajućih klasa. Takav jezik i njegovi razni žanrovi, među kojima Bahtin ističe psovke i kletve, snažno su utjecali na stil Rabelaisova romana, za koji ruski teoretičar smatra da vjerojatno najpotpunije i najdublje odražava sve strane narodno-uličnoga života (v. 1978: 169).

Jedan je od najpoznatijih zagovora subverzivnoga potencijala kolokvijalnoga jezika u književnosti onaj Rolanda Barthesa u knjizi Nulti stupanj pisma. U razdoblju uspona francuske građanske klase književnost je, smatra Barthes, gotovo posve zanemarila zbiljsku sociolingvističku izdiferenciranost, a povremena uklapanja kolokvijalnoga jezika u književni tekst bila su motivirana isključivo zabavnom funkcijom:

Pre nešto više od sto godina pisci, uopšte uzev, nisu znali da se francuski može govoriti na mnogo načina – i to veoma različitih. Oko 1830, u trenutku kada se buržoazija, kao dobro dete, zabavlja svime što se nalazi u njenoj okolini, to jest u onom deliću društva koje ona prepušta boemima, nastojnicima i lopovima, u književni jezik u užem smislu počinju da ulaze izvesni delovi preuzeti, pozajmljeni iz podređenih jezika, ukoliko su oni dovoljno nastrani (inače bi bili opasni). Ovi slikoviti žargoni ukrašavali su Književnost ne ugrožavajući njenu strukturu. Balzak, Si, Minije, Igo, zabavljahu se upotrebljavajući neke veoma nastrane oblike izgovora i rečnika; lopovski argo, seljački govor, nemački žargon, jezik nastojnikâ. (1979: 49)

Prema Barthesu postupna dezintegracija građanske svijesti zbiva se usporedno s propašću institucije književnosti koja se može slijediti od Flauberta, a tu propast on ilustrira pojavama pisama nultoga stupnja, koje karakterizira odsutnost tipično književnih ukrasa, i to u dvije varijante – Camusovim bijelim i Queneauovim govornim pismom.1 Za razliku od bijeloga pisma koje stanovitom ravnodušnošću i transparentnošću „isključuje istoriju, isključujući formu“ (Calvet 1976: 23) u Queneauovu govornom pismu zbiljski društveni jezik preplavljuje tekst. Evo kako Barthes ocrtava stilistički aspekt ovoga „rada teksta“: „Keno je upravo hteo da pokaže da živa reč može da zahvati sve delove pisanja, i kod njega se podruštvljavanje književnog jezika istovremeno širi na sve slojeve pisma: na grafiju, na leksiku – i na ono što je još važnije, mada ne tako upadljivo – na način izlaganja.“ (1979: 50) Njegov roman Zazie u metrou tako bi evocirao svojevrsno poništavanje književnosti, neutraliziranje razlikovnosti književnoga teksta, a istovremeno i anticipaciju utopijske, revolucionarne projekcije društvene i jezične hegemonije, koja bi bila rezultat izmirenja društvenih razlika:

Očigledno, ovo Kenoovo pismo ne stoji van Književnosti jer, s obzirom na to da ga uvek troši jedan manji deo društva, ono ne donosi opštost, već samo izvesno iskustvo i izvesni divertimento. (...) Tako se, vidimo, ocrtava mogućno podneblje jednog novog humanizma: namesto opšteg podozrenja prema jeziku u čitavoj modernoj književnosti, došlo bi mirenje između reči pisca i reči ljudi. Pisac bi mogao da se smatra potpuno angažovanim tek kad bi se njegova pesnička sloboda uklopila u određeno stanje jezika, čije bi granice bile granice društva, a ne granice konvencije ili neke publike: u protivnom, angažovanje će uvek ostati na rečima. (Barthes 1979: 50/51)

Unatoč smionim Barthesovim tezama o subverzivnosti Queneauova romana stilističarka Pascale Gaitet u svojemu istraživanju uporabe kolokvijalnog jezika u francuskom romanu 19. i 20. stoljeća dolazi do zaključka da ni Zazie u metrou ni ostali romani koji su predmetom njezine analize (Jazbina Emila Zole i Putovanje na kraj noći Louisa-Ferdinanda Célinea) ipak nisu znatnije potaknuli razgradnju klasne podjele u francuskom društvu. U svojoj knjizi Political Stylistics – Popular Language as Literary Artefact2 P. Gaitet se bavi ideološkim aspektima uporabe pučkoga jezika (en. popular language, tj. fr. language populaire) u trima utjecajnim kanonskim romanima koji su svojevremeno predstavljali prekretnice u tehnikama i ideološkim implikacijama uporabe kolokvijalnoga jezika u francuskoj književnosti. Pritom pučki jezik određuje kao sociolekt kojime, obično u internim interakcijama, komuniciraju pripadnici francuske radničke klase, društvene grupe koja je nastala s usponom industrijskoga kapitalizma između sredine i kasnog 19. stoljeća (v. 1992: 20). Jezik je to prvenstveno pariških radnika, doseljenika iz provincije, osobit po tome što u prvoj polovici i sredinom 19. stoljeća preuzima mnoga obilježja žargona marginalnih gradskih socijalnih grupa, lopova i kriminalaca. Njegova relativna autonomnost i prepoznatljivost međutim razvodnjuju se sredinom 20. stoljeća uslijed razgradnje dotadašnje strukture francuskoga društva, kada postaje sve sličniji širemu kolokvijalnom jeziku. Ipak u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća žargon i pučki jezik nalaze se u snažnoj opoziciji spram legitimnog, odnosno standardnog francuskog jezika, baš kao što i marginalne socijalne skupine i radnička klasa snažno oponiraju građanskoj klasi. S obzirom na to da je francuska književnost u tome razdoblju čvrsto povezana s legitimnim (standardnim) jezikom i građanskom klasom, autorici se čini zanimljivim istražiti političke aspekte i eventualnu subverzivnost reprezentacija radničke klase, a posebno njezina jezika u trima romanima iz raznih razdoblja.

Za tu svrhu konstruira model političke stilistike, utemeljen na prepoznavanju činjenice da je bilo koji lingvistički proizvod uvjetovan odnosima društvene moći unutar koje i djeluje (2006: 385). Njezin je model čitanja transdisciplinaran: stilistika se ovdje inspirira sociolingvistikom i teorijama Mihaila Bahtina i Pierrea Bourdieua. Odbacujući tip političke kritike iznikao na temelju neortodoksnog marksističkog promišljanja književnosti (Marcuse, Adorno), P. Gaitet se okreće Fishovu konceptu interpretativne zajednice te ističe da reakcije na stil teksta ovise o horizontima očekivanja specifičnima za pojedina razdoblja i socijalne grupe, odnosno o različitim svjetonazorima. Autorica precizira i razne druge čimbenike koji determiniraju čitanje (stila) teksta: konvencije lingvističke i književne proizvodnje, sociolingvističku stratifikaciju, lingvistički horizont i diskursnu poziciju autora (u književnom i društvenom polju), službene i manipulativne interpretacije teksta i dr. Ključno je pitanje takvoga modela čitanja prema njoj pitanje subverzivnoga potencijala stila kakvoga teksta. Evocirajući Bahtinove zamjedbe o osobitoj stratifikaciji jezika u romanu, autorica postavlja pitanje ne sugerira li stilistička struktura u kojoj pučki jezik više nema potčinjenu ulogu i novi društveni poredak u kojemu radnička klasa više nije podložna dominaciji (1992: 33). Ograđujući se od suvremenih i često pomodnih shvaćanja politike u (književnoj) teoriji, P. Gaitet pridjev politički rabi u skladu s klasičnim marksističkim shvaćanjem te je prvenstveno zanima uloga odabranih književnih tekstova u održavanju ili subvertiranju proizvodnih odnosa u dinamici francuskoga društva tijekom 19. i 20. stoljeća.

Autoričin je političkostilistički pristup na stanovit način troaspektualan, u tome smislu da podrazumijeva analizu proizvodnje teksta, analizu formalnih (tj. stilskih) obilježja teksta i analizu učinaka koje tekst proizvodi u određenim društveno-političkim okvirima. Dok prvi i treći tip analize uključuje ponajprije sociolingvističke i srodne koncepte i alate (osobito iz sociologije P. Bourdieua), analiza formalnih obilježja teksta oslanja se i na sociolingvistiku i na uvriježene stilističke, retoričke i lingvističke pristupe, koncepte i termine. Stilska obilježja kojima se u književnome tekstu reprezentira pučki jezik P. Gaitet označava terminom popular markers (što bi se moglo prevesti kao obilježja pučkoga jezika). Potom donosi popis stilističkih pitanja koja se mogu postaviti tekstu u kojemu se rabi pučki jezik (Gaitet 1992: 38). Reprezentira li se on primarno leksičkim, sintaktičkim ili fonetskim obilježjima? U vezi s leksičkim obilježjima: koliko su te riječi udaljene od legitimnoga vokabulara – jesu li samo lagano kolokvijalne ili jasno pučke? Jesu li vezane uz određene teme? Jesu li gramatički oblici tipični za govorni jezik, pa se samo blago otklanjaju od norme ili joj jasno oponiraju? Kakav su tip transformacije ova obilježja prošla u adaptaciji u pisani modus? Taj prvi korak čitanja trebao bi biti indikativan za to koliko snažno u pisanom tekstu rezoniraju akcenti antagonizma spram vladajuće klase te ponuditi informaciju o vitalnosti kojom se ove forme suprotstavljaju pravilima i normama legitimnoga jezika. Analiza učinaka teksta povezana je ponajprije s istraživanjem recepcije (stila) književnog teksta, kojoj P. Gaitet posvećuje mnogo pozornosti razmatrajući književne kritike u raznoliko politički orijentiranom tisku.

Traganje za subverzivnošću uporabe kolokvijalnog jezika u književnosti kod P. Gaitet evocira i Orwellovo upućivanje na emancipacijski potencijal kolokvijalnoga jezika karakterističnoga za radničku klasu. Kako podsjeća Jeremy Campbell, Orwell je smatrao da isključivo jezik radnika, jer da su oni u osobitom dodiru s fizičkom stvarnošću, može obnoviti „pristojno društvo“, što je sugerirano i u njegovu romanu 1984:

U 1984, duhovna porobljenost ili uljudnost i sloboda prevashodno su stvar jezika. Veliki brat može da vrši totalnu kontrolu nad mišljenjem cele Okeanije ako se jezik odvoji od prirode, ako postane potpuno autonoman. Jedina nada da se okonča ova totalistička mora počiva na proleterima, neobrazovanim masama koje rade robovske poslove, jer njihov svakidašnji neposredan dodir sa fizičkim svetom daje im pristup stvarnosti kakav umni radnici nemaju. Taj rad im pomaže da se odupru uticaju Partijinog glavnog oruđa obmanjivanja – novogovora, zvaničnog jezika Okeanije.

Jedino ponovnim povezivanjem jezika sa stvarno življenim životom i mišlju, sa prostom objektivnom istinom, moglo bi se obnoviti pristojno društvo, sugeriše Orvel. Nikakav intelektualac, partijski najamnik ili birokrata nije opremljen za takvo jedno delo. Ljudi od kojih se najpre može očekivati da se služe jednostavnim, konkretnim jezikom i da pronađu metafore koje odista evociraju vizuelnu sliku upravo su oni koji su u dodiru sa fizičkom stvarnošću. Jedan od likova iz 1984 kome je Orvel nedvosmisleno naklonjen jeste jedna mlada žena, sklona sumorno vulgarnom načinu izražavanja, koja ne ume ni da pomene Partiju „bez upotrebe reči kakve se žvrljaju po zidovima javnih nužnika“. (Campbell 2005: 415-416)

U knjizi Linguistic Criticism Roger Fowler argumentira pak tezu da je kolokvijalni jezik, odnosno jezik svakodnevne neformalne komunikacije, svojevrstan rezervoar negativnih, štetnih stereotipija, citirajući istraživanja koja dokazuju da je glavni diskursni medij za prenošenje zaliha znanja neke zajednice opuštena, ali i nekritična svakodnevna konverzacija, u kojoj se kategorije koje su dvojbene razmjenjuju između govornika kao prirodne i neupitne. Prema Fowleru funkcija književnosti trebala bi biti oprečna konverzaciji: dok konverzacija prihvaća lingvističko kodiranje nekritički, književnost otvara provokativna pitanja o prirodnosti kodiranja (1996: 30, 51). Svoju metodu čitanja, lingvističku kritiku, ovaj autor određuje kao lingvistički utemeljno kritičko proučavanje diskursa, ne samo literarnoga (riječ koju Fowler počesto stavlja među navodnike), nego i javnoga (političkoga, novinarskoga, administrativnoga, poslovnoga...) i privatnoga (posebno konverzacijskoga). Nekoliko je glavnih ciljeva lingvističke kritike. S jedne strane to je demistificiranje diskursnih praksi kojima se jezik rabi u svrhu habitualizacije u skladu s etičkim i socijalnim vrijednostima koje nisu nužno na dobrobit pojedinca. S druge strane lingvistička kritika trebala bi poticati autorefleksivnost kritičara, a u vezi s raznim tipovima jezične uporabe i socijalnim vrijednostima koje utjelovljuju ti diskursi. Usto takva je kritika osobito zainteresirana za tehnike defamilijarizacije u jezičnoj uporabi (koje ne smatra specifičnima za književnost), a Fowler kao jedan od važnih ciljeva kritičke interpretacije smatra upravo revitaliziranje takvih tehnika iz književnosti (1996: V, 50-52). Književnost Fowler ne smatra esencijalno različitom od drugih tipova diskursa, ali jezičnu kreativnost ipak pretežno oprimjeruje na književnim predlošcima. Prema njemu ta se kreativnost u jednome smislu pokazuje kao novost, no ne radi se o pukoj verbalnoj akrobatici pa ni o tome da bi novina nekoga teksta podrazumijevala isključivo „avangardne“ i „eksperimentalne“ tekstove. Ono novo što se stvara u književnosti ili kakvoj drugoj kreativnoj jezičnoj uporabi novo je iskustvo ili znanje, odnosno nov uvid u neki familijarni problem ili temu (1996: 21).

U skladu s takvim poimanjem književnosti i njezina tumačenja Fowler razmatra i dva poznata teksta u kojima je obilato zastupljen žargon, romane Paklena naranča Anthonyja Burgessa i Goli ručak Williama Burroughsa. Uzevši u obzir da književnost uvelike konzumiraju čitatelji iz srednje klase, Fowler polazi od pretpostavke da je romanopisac koji prikazuje socijalno devijantne likove koji rabe kakav specifičan žargon svjestan da će njihov svjetonazor i diskurs biti prije percipirani skeptički nego identifikacijski (1981: 151). Takvi su likovi naime, smatra on, izrazito podložni (bahtinovski rečeno) objektivizaciji. S obzirom na to da je njihov žargon svojevrstan antijezik (termin koji Fowler posuđuje od Hallidaya), odnosno varijetet koji uvelike funkcionira u opozicijskom dijalogu spram normativnoga (standardnog) jezika – njegova reprezentacija može imati subverzivan učinak na čitatelje. S druge strane takav se jezik može i pripitomljavati, odnosno prikazivati u skladu s ideološkim očekivanjima građanskoga čitatelja. Upućujući na specifičnosti leksika, postupke parentetičkog prevođenja žargonizama (u zagradama) i hibridizacije u kojima se žargon spaja s drugim tipovima diskursa, Fowler dolazi do zaključka da je subverzivni potencijal Paklene naranče donekle otupljen time što je žargon ovdje uklopljen u jedan tip konvencionalnoga literarnoga stila, a s druge strane da je taj potencijal iznimno visok u Golome ručku, u kojemu je stil – ispunjen hibridizacijama raznih jezika, pa i žargonom narkomana – vrlo „otežao“, neprestano provocira čitatelja te osporava književne konvencije.

Kao lingvistička kritika R. Fowlera i politička stilistika P. Gaitet Bahtinovom teorijom jezika i književnosti djelomice je inspirirana i argumentacija i terminologija Flakerova modela proze u trapericama. Ne ističući toliko subverzivne koliko opozicijske aspekte uporabe urbanoga kolokvijalnog jezika mladih u jeans-prozi, Flaker primjećuje da je za taj prozni model karakterističan (implicitni) dijalog jezika mladih i standardnoga jezika (koji reprezentiraju konvencionalni književni i publicistički diskurs), a u hrvatskoj varijanti i polemika urbanoga kolokvijalnog jezika mladih (slenga) spram ruralnih varijeteta (dijalekata):

Nazočnost drugoga jezika stalna je osobina modela JP, bez obzira na to koliko je ona naglašena i ma kakva bila njegova narav. Pored temeljne opozicije u kojoj se drugi član može samo podrazumijevati, a predstavlja jezični standard kanonizirane literature, odnosno standardni jezik svakodnevne publicistike, a prvi je član pripovjedačeva stilizacija ‚naravnih‘ urbanih govora mladih ljudi, često se unutar JP pojavljuju također (...) sekundarne opozicije među ‚naravnim‘ govorima. Ponekad se tako kao i drugi član takve sekundarne opozicije pojavljuje stilizacija ‚naravnih‘ seoskih govora i dijalekata. Ovo je dosta čest slučaj u hrvatskoj prozi u kojoj je mlada urbana proza rasla upravo osporavajući ruralizam kao njezinu razvojnu perspektivu. Nije stoga slučajno kada se u hrvatskih pripovjedača ‚u trapericama‘ bar na marginama pojavljuje seoski govor ili dijalekt uz manje ili više naglašenu pripovjedačevu ironiju prema tom tipu ‚naravnog‘ govora. (1983: 88)

Flaker ipak ističe i poneke subverzivne aspekte uporabe slenga u tim proznim tekstovima, pišući primjerice o oponiranju stila te proze dotadašnjim književnim konvencijama, ali i o napadima na Ivana Slamniga i Antuna Šoljana od strane konzervativnijih kritičara i o „slučaju Čangi“.

Kako je poznato, a na to je podsjetio i ovaj pregled, u raznim povijesnim razdobljima i kontekstima postoje specifični uzusi i predodžbe u vezi s jezikom književnosti, koji katkad uključuju i ideje o tome mogu li se i na koje načine kolokvijalni jezici, pa i žargoni, rabiti u književnom tekstu. Oni se mogu smatrati i neadekvatnim za uporabu u književnim tekstovima, pa tako kao primjer otpora uporabi slenga u književnim tekstovima mogu poslužiti navodi jednog od gore spomenutih konzervativnijih kritičara proze u trapericama, Nikole Milićevića, iz 1953, koji o prozi A. Šoljana i I. Slamniga piše sljedeće:

Sve su to zgodice, izolirane od životnih zbivanja, bez osobite problematike, bez ozbiljnih misli, bez bilo kakvih udubljivanja u smisao stvari, bez ikakve psihološke razrade, bez čega ne možemo ni zamisliti modernu prozu. Njihov je rječnik siromašan, slike šture, fraza potpuno vulgarna, žargonski iskonstruirana i namještena. (...) A zar takva literatura može zanimati čovjeka našeg vremena, koje je i te kako nabijeno težinom, a posebno našeg čovjeka, koji se s mukom bori za svagdanji kruh (...). (1953: 716/717, usp. Kolanović 2011: 92/93).

U pojedinim pak razdobljima mogu postojati i razne konvencije ili očekivanja u vezi s time na koje se načine žargoni i kolokvijalni jezik mogu rabiti u knjževnosti. Kao konvencionalni načini uporabe tih jezika mogu funkcionirati različiti tipovi stilizacija. Primjerice jedan je od najpostojanijih uzusa reprezentiranja kolokvijalnog jezika u raznim varijantama svojevrsno „brisanje“ (tj. neuvrštavanje) raznoraznih redundancija, nedovršenih i nejasnih iskaza, poštapalica i sličnih kolokvijalnih obilježja pri stilizanju. Usto dijalektalna se i žargonska obilježja na različite načine mogu preplesti sa standardnojezičnim i tako uobličavati različite „artificijelne“ diskurse koje pak neke društvene grupe mogu smatrati poželjnima, obeščašćujućima, stigmatizirajućima i sl. Kao ideološki tek naizgled zanemarive konvencije, na što upućuje P. Gaitet, mogu funkcionirati običaji da se u nekim razdobljima iskazi ili dijelovi iskaza na dijalektu ili žargonu koji se uklapaju u pretežno standardnim jezikom pisan književni tekst markiraju posebnim pismovnim i drugim postupcima, npr. stavljanjem u kurziv, objašnjenjima u zagradama i fusnotama, kao što to ilustriraju prozne prakse V. Hugoa i H. de Balzaca. Primjerice do romana Jazbina E. Zole dijalekt i žargon rijetko su se pojavljivali u diskursu pripovjedača (koji je svjetonazorski nerijetko bio blizak i autoru i očekivanom tipu čitatelja) bez ovakvih pismovnih i sličnih markiranja, pa je svaki izostanak potonjih potencijalno predstavljao kontaminiranje tuđim jezikom, a implicitno i prijetnju legitimnom jeziku i građanskoj klasi.

Pitanja povezana s prethodno natuknutim temama o strategijama i efektima književnih uporaba žargona i kolokvijalnoga jezika ulaze u obzor kontekstualističkih i kritičkih orijentacija u suvremenoj stilistici. Njih prvenstveno karakterizira zainteresiranost za suodnos stila i konteksta u kojemu se proizvodi i recipira tekst, kao i to da se stilističko čitanje shvaća kao svojevrsna društveno angažirana praksa, usmjerena na detektiranje strategija održavanja ili potkopavanja (represivnih) odnosa moći u društvu, iščitljivih i na stilskoj razini (književnoga) teksta. Takvim se pristupima pri čitanju teksta uzimaju u obzir razni aspekti povezani s njegovom produkcijom i recepcijom: jezične i diskursne restrikcije u nekom razdoblju (u sapir-vorfovskom i fukoovskom smislu), književne konvencije i tekstualni prethodnici, književni trendovi, izdavačke prakse, diskursni položaj autora (tj. njegova pozicija u književnom polju), lingvistički horizont te rodna, rasna, politička, nacionalna i klasna pripadnost autora, ciljana publika, recepcija kod različito profiliranih čitatelja, posebno povlaštenih (novinska i akademska književna kritika) i dr. (v. Gaitet 1992: 6-43, Mills 1995: 25-43) Kontekstualističke i kritičke orijentacije u suvremenoj stilistici uglavnom karakterizira i odricanje od razmatranja literarnosti teksta, pa tako razliku između tekstualističke i kontekstualističke stilistike Richard Bradford predočava kao razliku između teorija koje počivaju na pretpostavci da je stil ono što literarni tekst određuje kao literaran i onih koje ističu načine na koji kontekst utječe i oblikuje stil (1997: 73).

Obično se primjećuje da se ovo skretanje stilistike prema kontekstu dogodilo krajem 1970-ih (v. Weber 1996: 3), no kontekstu na specifičan način orijentiranu stilistiku zagovarao je još Mihail Bahtin 1930-ih, što ćemo istaknuti i zbog toga jer se terminima i mnogim tezama ovog teoretičara u ovoj knjizi uvelike koristimo. Ta se orijentiranost može ilustrirati Bahtinovim pojmom heteroglosije (raznorečie, govorna ili diskursna raznolikost), kojime on referira na socijalnu raslojenost jezika, ali i na izdiferenciranost društveno specifičnih jezika unutar „istinskoga“ romana. Sam koncept dakle primjenjiv je i na polje fikcijskoga i ne-fikcijskoga diskursa, a dajući mu izrazito važnu ulogu u svojoj teoriji jezika i romana, ruski teoretičar naglašava dijalogičnost književnosti i zbilje. Pritom je važno spomenuti i Bahtinovo insistiranje na tome da pojedini jezici utjelovljuju specifične svjetonazore, čega se valja prisjetiti i onda kada se razmatra uporaba kolokvijalnog jezika, žargona i sličnih varijeteta u književnosti:

[S]vi jezici govorne raznolikosti, ma koje načelo bilo u osnovi njihovog osamostaljivanja, jesu posebna gledanja na svet, oblici njegovog verbalnog osmišljavanja, naročiti predmetno-smisaoni i vrednosni vidokruzi. Kao takvi, svi oni mogu biti uspoređivani, uzajamno se dopunjavati, protivurečiti jedan drugom, biti u dijaloškom odnosu. Kao takvi oni se sreću i postoje uporedo u svesti ljudi, a pre svega u stvaralačkoj svesti umetnika-romansijera. Kao takvi oni stvarno žive, bore se i formiraju u društvenoj govornoj raznolikosti. Zato svi oni mogu ući u jedinstvenu ravan romana koji u sebi može objedinjavati parodijske stilizacije žanrovskih jezika, razne oblike stilizacije i prikazivanja jezika profesija, pravaca, pokoljenja, društvenih dijalekata i dr. (1989: 47/48)

Prema Bahtinu stilistika se do njegova vremena previše gubila u formalizmu i detektiranju tropa u tekstovima, proučavanju stila autora ili pravca te zanemarivala sociološki pristup i društvenost jezika. Zagovarajući stilsku specifičnost romana kao žanra, odnosno apsolutizirajući vlastitu koncepciju te literarne forme, Bahtin utemeljuje stilistiku romana te je zamišlja kao proučavanje stilskih, kao i povijesno specifičnih i ideoloških aspekata toga žanra. U sljedećem ulomku Bahtin izričito govori i o sociološkoj stilistici:

Orijentacija reči među tuđim iskazima i među tuđim jezicima, i sve specifične pojave i mogućnosti povezane sa tom orijentacijom, dobijaju u romanesknom stilu umetnički značaj. Disonanca i govorna raznolikost ulaze u roman i u njemu se organizuju u skladan umetnički sistem. U tome je specifična osobina romanesknog žanra. Stilistika adekvatna tom svojstvu žanra može biti jedino sociološka stilistika. Unutrašnja društvena dijalogičnost romaneskne reči zahteva razotkrivanje konkretnog društvenog konteksta reči, koji određuje njenu stilsku strukturu, njen ‚oblik‘ i njenu ‚sadržinu‘, pri čemu je ne određuje spolja nego iznutra; jer društveni dijalog odzvanja u samoj reči, u svim njenim momentima, kako u ‚sadržinskim‘ tako i u ‚formalnim‘. (1989: 56/57)

Komentiranih nekoliko citata jasno demonstrira da je Bahtin još tridesetih, davno prije zamaha kontekstualističke stilistike, a u polemičkoj gesti spram modela proučavanja književnosti ruskih formalista, itekako uvažavao neke socijalne i ideološke faktore koji uvjetuju stvaranje i čitanje književnoga teksta. Na taj način svakako je anticipirao stilistiku koja u svoj model čitanja uključuje i razne sociolingvističke spoznaje, a orijentirana je i spram proučavanja politike književnosti. Premda u svojemu modelu stilistike romana naizgled nije pridavao suviše pozornosti recepciji, odnosno ideološkoj izdiferenciranosti čitateljske publike, njegov koncept dijalogičnosti, pogotovo u onome svojemu aspektu prema kojemu je svaki iskaz (pa i književni tekst) orijentiran na odgovor, može se primijeniti i na proučavanje načina na koje tekst različitim stilskim postupcima – pa i onima kojima prikazuje određene „društvene jezike“ – cilja na specifičnu publiku. Unatoč mogućim daljnjim izvodima prema njegovoj teoriji koji bi se ticali problema recepcije stila, ipak valja istaknuti da se Bahtin kontekstualiziranošću stila književnoga teksta prvenstveno bavi ističući stilske i druge postupke kojima se pojedini zbiljski jezici, koji utjelovljuju specifične svjetonazore, „oslikavaju“ odnosno prikazuju u romanu, postupke kojima ti jezici ulaze u dijaloške odnose s drugim jezicima unutar i izvan teksta i sl. U već spomenutoj studiji o Rabelaisu možda je ponajviše njegovih zapažanja u vezi s dijaloškim aspektima uporabe kolokvijalnoga jezika i njegovih svjetonazorski i socijalno specifičnih varijanti u književnim tekstovima, no srodna su zapažanja prisutna i na drugim mjestima njegova opusa, primjerice u ulomcima posvećenima skazu, zonama junaka, hibridizaciji, formama prenošenja tuđega govora i dr.

Kritički i kontekstualistički orijentirana stilistika koja je usmjerena proučavanju literarnih uporaba kolokvijalnog jezika i žargona svakako može profitirati implementiranjem Bahtinovih teza. Posredstvom Bahtinove teorije stilski se detalji u takvoj stilistici mogu povezati s politički osjetljivim pitanjima reprezentacije pojedinih društvenih grupa, socijalno specifičnih tipova subjekata i stanovnika pojedinih regija koji govore specifičnim varijetetima, primjerice radničke klase u francuskom realističkom romanu, kao u slučaju studije P. Gaitet, raznih tipova mladih urbanih buntovnika u prozi u trapericama, ruralnih kajkavaca u Krležinoj prozi ili „Vlaja“ u romanima Ante Tomića itd. Književni tekstovi u kojima se rabe žargoni i dijalekti mogu katkad biti podatni za kontekstualističko-kritičke tipove stilističkoga čitanja i zbog eventualne marginaliziranosti u odnosu spram književnosti koja se pretežno ostvaruje na standardnom jeziku. Istraživanje ideologije i subverzivnoga potencijala teksta u kojemu se rabe nestandardni varijeteti može se povezati i s pitanjem podrazumijeva li njihova uporaba prijetnju ili izazov legitimnom jeziku, književnim konvencijama, položaju pojedinih društvenih grupa i sl. Spomenuta marginaliziranost katkad dakle može imati i politički predznak, a subverzija književnih konvencija, odnosno dijaloški odnos teksta spram povlaštenih tipova literarnog diskursa, može podrazumijevati i politički otpor, stoga nije nevažno pri stilističkom čitanju uzeti u obzir i (kritičku) recepciju kod svjetonazorski i socijalno različito profiliranih čitatelja. Pritom bi posebno valjalo obratiti pozornost na (prikrivenu) političnost estetskih sudova i sl. No analiza može podrazumijevati i pokušaj konstruiranja (predviđanja) čitanja od strane različitih potencijalno zainteresiranih tipova čitatelja, posebno kod onih koji su govornici ovih varijeteta, kao i onih koji osporavaju uporabu tih varijeteta u književnosti. Slični su postupci uobičajeni u feminističkoj stilistici, pa tako Sara Mills piše o tome da se identificiranje pojedinih formalnih obilježja teksta može shvatiti kao pronalaženje tragova (cues), polazeći od kojih bi trebalo biti moguće konstruirati sliku toga kako bi specifične socijalne grupe mogle čitati tekst i pregovarati s njegovim značenjima, što može uključivati i otpor spram njih i njihovo preispitivanje (1995: 35). Sličan pristup stilističkim činjenicama, u kojemu se one interpretiraju uz pokušaje spomenutog konstruiranja tipova čitanja, nudi i Fowler u već spomenutom tekstu Anti-language in fiction, dok se Pascale Gaitet u mnogo većoj mjeri posvećuje analizi samih kritika književnih tekstova, pogotovo onim njihovim dijelovima u kojima se spominje stil teksta.

Neke od opisanih momenata kontekstualističkih i kritičkih čitanja nastojali smo uključiti i u ovo istraživanje, pogotovo u onim dijelovima koji se tiču stilskog (dis)kontinuiteta s prozom u trapericama (kao najvažnijim tekstualnim prethodnicima ovih kratkih priča i romana), dijaloga književnosti i raznih neknjiževnih tipova diskursa/varijeteta, reprezentacija (raznolikih) identiteta koji se mogu povezati sa žargonom, isticanja defamilijarizacijskog potencijala pojedinih tekstova, (kritičke) recepcije odabranoga korpusa i sl. U našim ćemo istraživanjima mjestimice uzimati u obzir i recepciju stila pojedinih tekstova u književnoj kritici, no neće to biti toliko važno zbog demonstriranja ideoloških različitosti u percepciji (stilova) tekstova kojima se bavimo (a ni javna recepcija u nas nije dovoljno izdiferencirana ni bogata da omogući širi zahvat takvog tipa) koliko zbog upućivanja na to u čemu kritika prepoznaje njihove (literarne) kvalitete te na koji način tumači odnos teksta sa zbiljom, odnosno zbiljskim jezicima i tipovima diskursa.

Na pojedinim mjestima rada rabit će se i termini defamilijarizacija i začudnost, koncepti koje je u književnoj teoriji proslavio Viktor Šklovski, iznimno su uspjelo elaborirani u tekstovima Jana Mukařovskog, a vrlo su važni i u Fowlerovoj lingvističkoj kritici. Koncepti su to koji upućuju na očuđivanje i dehabitualiziranje diskursnih tipova i shvaćanja/percepcije iskustava, odnosno područja života i svijeta. Pritom ne inzistiramo na bitnoj razlici između govorenja i percipiranja, jezika i predmeta, diskurziviranja i iskustva, već upravo suprotno, želimo istaknuti njihovu međusobnu isprepletenost i međuovisnost. Sukladno Mukařovskom i Fowleru, a nasuprot Šklovskome, ne smatramo da su defamilijarizacija i začudnost ekskluzivna obilježja književnosti (poetskoga jezika), ali ipak podsjećamo na to da je defamilijarizacijski potencijal osobito čest u tekstovima koje nazivamo literarnima (fikcijskima). Također upozoravamo da pretežno upućujemo na defamilijarizacijski/začudni potencijal, držeći na umu da za različite tipove čitatelja – ovisno o povijesnim okolnostima, socijalnoj grupaciji kojoj pripada čitatelj, njegovu lingvističkome horizontu itd. – neki tipovi diskursa ili prikazani svjetonazori mogu biti manje ili više (ne)familijarni. Premda defamilijarizaciju i začudnost ne povezujemo isključivo s tzv. „‚otežanom formom‘ koja na sebi zadržava svoj pogled“ (Lešić 2008: 61), svjesni smo da je upravo ona čest pratilac dehabitualizirajućega potencijala fikcijskoga literarnog teksta.

S druge strane u radu se izdvajaju neki specifični stilski postupci i obilježja suvremene žargonske i žargonizirane proze, opisuju se osnovne značajke stila pojedinih tekstova i (dijelova) opusa, pri čemu kritički i kontekstualistički aspekt čitanja često neće dolaziti suviše do izražaja. U tim dijelovima rada pretežno se oslanjamo na poimanje stila kao prepoznatljiva „potpisa“ kakvoga teksta, autora, dijela njegova opusa, književnoga pravca, razdoblja i sl. Koncept stila kao potpisa razradio je Nelson Goodman, koji stil poima kao skup obilježja koja tekst egzemplificira (oprimjeruje) i koja pridonose smještanju teksta u neku od znakovitih (književnih) cjelina. Tako te značajke metaforički tvore potpis autora, pravca, razdoblja i sl. (Goodman 2008: 29-43) Stilovi, dakako, mogu biti i infraindividualni, kako upozorava Laurent Jenny, odnosno mogu se odnositi i na dio nečijega opusa, odnosno na pojedini tekst (2006: 140). Gérard Genette prihvaća taj koncept uz neke modifikacije: umanjuje važnost tematskih aspekata stila, nastoji ograničiti stilske egzemplifikacije pretežno na razinu teksture (rečenice i njezinih elemenata) i ističe da tekst, uz potpisne, može oprimjerivati i predikate (obilježja) kao što su konsternirajuće dosadan („estetske“) ili malarmeovski (evokacijske). Genette zagovara i kontinuističko poimanje stila, koji se ne bi sastojao tek od markiranih (figurativnih) elemenata, već kontinuirano prati diskurs, bez prekida (pa makar se pojedini stil karakterizirao i kao ravan ili doslovan) (2002: 68-109). U ovome radu koncept stila podrazumijeva neproturječnu sintezu teza ove trojice autora te se poima kao aspekt diskursa ostvaren prvenstveno na razini teksture, odnosno na leksičko-semantičkoj, sintaktičkoj, tekstnoj, morfološkoj, fonetsko-fonološkoj i pismovnoj razini teksta. „Potpisni“, ali i ideološki intrigantni aspekti stila odabranoga korpusa ili nekih njegovih dijelova razmatrat će se prvenstveno na tekstnoj, sintaktičkoj, pismovnoj i leksičkoj razini, koje se čine i stilski najzanimljivijima u odabranome korpusu.