Valentino Bošković fiktivni je lik čiju glazbenu priču vješto pletu Branko Dragičević i Josip Radić. Da budemo valentinotovski jezično korektni, liriksote i muziku su izventali, odsvirli i otpivoli Branko i Josip.
Valentinotov je četverostoljetni put započeo na Broču, odakle je roketon otišao na Mars, a dočekujemo ga 2046. na Vidovoj gori. Najveći i najbrži fanovi uspjeli su se dočepati karte za taj ivent uz dvostruki LP Vodič kroz galaksiju za redikule. Posljednji pak LP Velika praska figurira i kao album sa samoljepljivim sličicama.
Prije nego se posvetimo jeziku i stilu o kojima smo detaljnije razgovarali s Josipom Radićem kao Valentinotovim blagovjesnikom, bilo je potrebno spomenuti elemente koncepta koji ga razlikuju od bendova poput Šo!Mazgoona, Gustafa ili Gege & Picigin Banda. Svi se navedeni naime mogu okupiti pod kabanicom muzičkoga stvaranja slengiziranim dijalektom, što ga Ivo Žanić opisuje kao čakavštinu koja uključuje kolokvijalizme, odnosno razne neautohtone elemente. Jezik i stil kojim stvaraju Dragičević i Radić ne može se opisati (samo) bračkim s makaronikom u vidu uvođenja engleskoga kao kroatiziranoga slengizma ili stvarnoga engleskog. Više nego glazbenim pandanima, Valentino Bošković al pari je Baretićevom tretjitjuonskom iz Osmog povjerenika. Opet, možemo se podsjetiti i Žana Jakopača i Mazguna na čijem je albumu Mazgune opet jašu…, surađivao upravo Baretić i to s uvodnom pjesmom "Vengo coj". Izraz je to koji pamtimo kao trećićansku poštapalicu iz Osmoga povjerenika. Pa da zatvorimo povjerenički krug, spomenimo da se Valentino pojavljuje s pjesmom "Pymblymby" na odjavnoj špici filma.
U svakom slučaju zbog izgradnje priče oko bračkoga svemircota čitav koncept možemo smatrati jezičnom umjetninom, u kojoj jezik nije samo stilska dovitljivost i ne koristi isključivo za Valentinotovu govornu karakterizaciju. Dok se performativnost trećićanskoga očituje u tome što Siniša kao povjerenik na Trećiću do kraja romana nauči lokalni idiom (a istovremeno to čini i čitatelj, nesvjesno ili svjesno), s glazbom je nešto drugačije, ili možda lakše utjecati na primatelja, odnosno slušatelja. Čitajući Osmoga povjerenika, čitatelj je zbog izostanka glosara, osuđen na kontekst u kojem se određene riječi pojavljuju pa prema tome upisuje značenja u nepoznate riječi. Slušajući Valentinota, nerazumljivost postaje drugotna u odnosu na emocionalni aspekt slušanja pjesma. Ili bi barem tako trebalo biti prema sociolingvistima koji popularnost takvog tipa glazbene jezične vratolomije objašnjavaju preko stalne mogućnosti promjena u idiomu kako bi ostali zanimljivi slušateljima, što se najčešće čini ubacivanjem engleskoga. Stoga je moguće da "Ala piš' i sad za svemirske foje// diši ritki zrok i bit će ti boje!" pjevaju čakavci, štokavci i kajkavci.
S jedne strane takva pojava može ići u prilog općeafirmativnom stavu nacije prema dijalektima, što je dokazano sociopsihološkim istraživanjem iz '96. (istraživanje proveo Miroslav Vujević) u kojemu su ispitanici dijalekte označili autentičnim proizvodima hrvatske kulture. S druge pak strane izrečeno zna djelovati kao privid jer se u praksi češće takvi dijalekti percipiraju kao umjetno stvoreni jezici koje je avaj potrebno naučiti kao što se činilo s umjetnim jezicima poput esperanta. A sve što se mora, znamo, teško je i u startu izaziva averziju. Tako primjerice Ivo Žanić piše paralingvistički esej u kojemu dokazuje da je trećićanski itekako moguć i životan jezik iz jednostavnoga razloga što je nesavršen te zato što postoje Trećićani koji njime međusobno komuniciraju. Ne jednom smo se susreli sa stavom o dijalektalnoj književnosti kao egzotičnoj pojavi, koju pozitivno promatramo iz daljine, ne udubljujući se pretjerano u implicitnu normu stvorenu konsenzusom govornika. Jasno je prema tome da književno djelo ne može obaviti posao učenja dijalekta ili učenja o dijalektima.
Može li glazba poput ove koju stvaraju Dragičević i Radić doprinijeti (nesvjesnom) učenju, a da ju ne promatramo (isključivo) kao subverzivnu pojavu na muzičkom nebu ili muzejsku obnovu relikta kako Pasolini shvaća dijalekt?
Pasolini je naime 1975. pozvan da u Lecceu održi predavanje na temu "Dijalekt i škola", pri čemu je trebao braniti ideju uvođenja dijalekta u školsku nastavu. Predavanje je započeo tvrdeći da je prekasno, što je naravno potaknulo pitanja, što profesora, što studenata. Pasolini ukratko odgovara da se odnos nastavničke klase i dijalekta, odnosno narodske kulture može opisati dvojako - ili je bio arheološkog, konzervatorskog karaktera (prikupljanje pjesama) ili progresivnog karaktera u retoričkom smislu. Stav da se dijalekt danas očituje kao relikt objašnjava time da se dijalekt u svakome od nas pojavljuje kao kakav anarhični moment, a manifestira se najviše kod pjesnika, potpunim separatizmom kao pojedinca, ponajviše u fonološkoj sferi jer su ti ostaci i dalje značajni. Drugačije rečeno, ostaci ostataka dijalekta preživljavaju u govoru i kakvim glasovnim promjenama.
Ističe se ovdje neobičan postupak ostvaren u Valentinotovoj pjesmi "Supra cosmos diacritica":
Fali mi s, fali mi c, fali mi d
Fali mi s, fali mi c, fali mi d (fali mi femili, fali mi felimi)
Nimo moga Broca, nimo ni Pucisca,
Nimo ni Lozisca, nimo Bobovisca,
Nimo hrapacuse, nimo prsuroti,
U bagaje njih son zaboravi stavit
Nimo potestota, nimo ni saltore,
Nimo profesura, ma nimo ni svore,
Nimo mestrovice, nimo muzikonti,
U bagaje njih son zaboravi stavit
Fali mi s, fali mi c, fali mi d
Fali mi s, fali mi c, fali mi d (fali mi femili, fali mi felimi)
Na Marsu nimo ni s ni c ni d
Na Marsu nimo ni s ni c ni d
Fali mi s, fali mi c, fali mi d
Fali mi s, fali mi c, fali mi d
Čitava se pjesma dakle temelji na grafostilističkom postupku dedijakritizacije u svrhu oponašanja ili parodiranja postupka depalatalizacije, odnosno cakavizma karakterističnoga za neke dijelove čakavskoga govora. Za razliku od fonološke razine koju spominje Pasolini kao onu na kojoj se očituje anarhična, ali i poetska vrijednost upotrebe dijalekta, u Valentinota se stilsko uporište gradi primarno na grafičkoj razini, a koja zaokružuje priču o Bračaninu na Marsu kojemu nedostaje njegov dom, pa prema tome i njegov jezik, tj. dijalekt. U čitavoj je diskografiji ovakvo zapisivanje pa prema tome i izgovor iznimka jer se "č" dosljedno provodi (Ubit će me žena, Ubit će me žena// Jer san doša doma u po noća// Ča će bit sutra, Ča će bit sutra// Niman pojma jo').
Možda je logičan izbor da je Valentino Bošković progovorio regiolektom, da krene s Brača prema Marsu, da se vraća tek 2046. Tako izmješten i bezvremenski, svevremenski putnik može govoriti jedino jezikom nama neobičnim, stranim, gotovo jednako nerazumljivim kao engleski koji smo prvi put čuli gledajući crtiće na Cartoon Networku. Zašto je Valentinotova makaronika svemirski jezik svima onima koji nisu s Brača pa je stoga njezino usvajanje usporedivo s učenjem engleskoga jezika? Možda bi odgovor trebalo potražiti na kraju Pasolinijeve i Žanićeve rasprave. Dijalekt zasigurno nije više stvar poduke u školama, ali kao što smo imali prilike vidjeti nije ni toliko subverzivna i anarhična pojava, barem ne u našem jezičnom okruženju. Mogli bismo reći da je glazbeni brački valentinotovski dijalekt odozdo, onaj koji se uči neformalnim putem i koji time stvara zajednicu koja nastoji njime govoriti i pisati, upotrebljavati ga, a samim time i održavati mit o Valentinu Boškoviću. Do 2046. svi će zasigurno znati barem izgovoriti Ala jeb' jarcota!