Olja Savičević Ivančević. 2016. Pjevač u noći. Zagreb: Sandorf.
»Bravo Oljaaa!« – uzviknuo sam nekoliko puta, priznajem, kao kakav ekstatični nogometni komentator, čitajući jedan ljubavni romančić (romančić opsegom) jedne male književnosti (male opsegom?) naroda koji izraženije emotivno reagira uglavnom samo na zbivanja na nogometnim terenima. Naime, kada u tišini i samoći čitateljskog čina naiđem na kakvo zaista dobro pisanje, imam tu čudnu naviku da naglas pohvalim autora.»Bravo Olja!« – spontano je iz mene izlazilo tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u prosincu godine Gospodnje 2022., a nisam nadimkom oslovljavao nekog hrvatskog reprezentativca, već sam upravo tada iščitavao Pjevača u noći (Sandorf, 2016), drugi roman Olje Savičević Ivančević, naše već uveliko poznate i priznate književne reprezentativke. Pa da vidimo što je to Savičević Ivančević ovaj put odigrala u svojih devedeset minuta/146 stranica romaneskne utakmice!
Paratekst nam podvaljuje kako je ovdje riječ o romansi i ne mogu reći da laže, no romansu tu ne treba shvaćati kao književni žanr, već naprosto kao sentimentalni ljubavni doživljaj. Umjesto žanra otkriva nam se, dakle, fabularna konstrukcija oko koje je tekst sagrađen – a to je, mutatis mutandis, jedna obična ljubavna priča. No, sama autorica roman naziva pseudoljubićem, a u tekst su upleteni i elementi romana potrage, on the road i epistolarnog romana. Nalazimo u Pjevaču i elemente sapunice, a upravo se stvaranjem sapunica bavi glavna junakinja, Naranča Peović, vrlo uspješna scenaristica lakih ljubavnih limunada (narančada). Plava naranča, izvana, crna naranča, iznutra, u prvom nas dijelu romana, Pismu glasnim ljubavnicima, kao nepouzdana autodijegetička pripovjedačica, sjećanja načetog progresivnom bolešću zaboravljanja, vodi od Ljubljane, preko Splita, pa sve do Bosne, tragajući za svojom velikom mladenačkom ljubavi – osebujnim uličnim umjetnikom Slavujem Mitrovićem. Naranča pripovijeda i o svojoj mladosti, počecima ljubavi sa Slavujem, vlastitom životu i karijeri, a paralelno su u tekst utkana Slavujeva pisma stanovnicima splitske ulice Dinka Šimunovića. U pismima Slavuj daje glas različitim instancama, primjerice sjetnom psu, ravnodušnom Bogu, ratnom veteranu ili nerođenoj pjesnikinji – svi oni iz različitih perspektiva pričaju o... Povrh svega uglavnom o ljubavi. U duhu sapunice radnja i likovi neprestano se gomilaju, poput grude snijega koja se kotrlja niz planinu, da bi početkom drugog, znatno kraćeg dijela romana, naslovljenog Detroit, sve bilo grubo prekinuto, a pouzdanost onoga što smo prethodno čitali dovedena u pitanje.
Prostor kojim se granaju pripovjedni rukavci Pjevača u noći nipošto nije samo kulisa priče, naprotiv, sam je po sebi jedna od tema romana. Posebno je istaknut urbani prostor Splita, i to ne u kulturnom imaginariju uvriježena raskošna jezgra mediteranskog grada, već ulica Dinka Šimunovića, dio četvrti planski izgrađene u duhu arhitekture socijalističkog modernizma. Ovakav značaj prostora za doživljaj cjelokupnog romana (ne samo Splita, već, primjerice i Bosne koja je opisana kao prostor divlje prirode), ovako strastvena i uvjerljiva izvedba te komponente u našoj se prozi ne viđa često. Jednako uspješno to je učinjeno, primjerice, u godinu dana ranije objavljenom romanu Tvoj sin Huckleberry Finn Bekima Sejranovića (tko nije, obvezno čitati), u opisima rijeka, Save i Dunava. No, Sejranovića prije svega spominjem jer mi na pamet pada rečenica iz jednog njegovog intervjua: kad piše roman, po sjećanju rekonstruiram autorovu misao, čini mu se da mora pisati o životu u cjelini, o svim njegovim aspektima, što je nemoguće, ali mora se pokušati. I zaista, čitajući sve velike romane čini nam se da govore naprosto o svemu, a u Pjevaču taj je osjećaj itekako prisutan – osim o ljubavi, onoj velikoj između Slavuja i Naranče, i mnoštvu»malih«, govori se ovdje o gotovo svim velikim temama koje zaokupljaju književnost: ratu, slobodi, sjećanju, zaboravu, umjetnosti.
Pismo Olje Savičević Ivančević ne srami se tjelesnosti ni slobodne (ženske) seksualnosti, ovdje ponajbolje ocrtanih preko dvaju sporednih ženskih likova, Helanke, Slavujeve i Narančine prijateljice, djevojke bez ijedne dlake, te Baćehe, starice koja boluje od koprolalije, potrebe za neprestanim izgovaranjem prostačkih izraza. U Pismu ravnodušnog Boga, slobodu, užitke i seksualnost slavi i sam antropomorfizirani Bog:»...ja sam ditiramb, vatromet, sveti poganin, tisućljeća su bila teška i ogavna, ali i puna inspiracije za mladog boga, izniklog iz vina, iz plesa, iz groma, iz misli, iz raspukle zvijezde, iz sunca, ej! Neumjeren u ljubavi je Bog...«. U književnosti je, kao što znamo, ili bismo barem trebali, kako uvijek važnije od što, pa funkcionira ovaj citat i kao kratki uvid u jezik i stil kojim je roman pisan, primjer neprestanog upisivanja poetskog u prozno. Tako se, primjerice, biljke, oslobođene poetskim jezikom, jednog kišnog ljeta uz korijen i deblo nebodera veru sve do ptica, a Naranča se svojim automobilom vozi kroz gudure pune zvjerinjih očiju, kroz divovsko zelje, vlažnu rasplakanu prirodu... oguljene fasade gradova. Autori čije objavljivanje poezije prethodi prozi (Olja Savičević Ivančević jedna je od njih, a pada na pamet i recimo Ivica Prtenjača) često se ljute kada se o njihovim proznim uradcima piše kao o romanima ili kratkim pričama pjesnika. E pa, dragi pjesnici, to nije nimalo slučajno – rekao bih da je riječ o eufemizmu za činjenicu da u vašim moćnim, poetskim jezikom natrpanim romanima štošta ipak ne funkcionira i dodao kako je za dobru prozu ipak potrebno nešto više od poetskog dara. Savičević Ivančević to nešto ima i teško da će je zapasti ovakva karakterizacija – njena radnja nimalo ne»šteka«, naprotiv, odmata se s rijetkom lakoćom i uvjerljivošću.
»Slavuj je rekao da su se pjesnici upropastili kada su se usmjerili jedni na druge i svoj alat, jezik, a prestali misliti o svijetu kojemu govore«, prenosi nam Naranča. I premda bi se o tome moglo naširoko razglabati, usuđujem se izjaviti kako umjetnost danas, najopćenitije promatrajući, zaista teško komunicira sa svijetom. O tome tko je za to odgovoran, je li sva krivnja na narodu koja izraženije emotivno reagira samo na nogomet ili je stvar ipak složenija, ovom prilikom neću raspravljati. Umjesto toga ustvrdit ću kako je Pjevač u noći zaista komunikativan i životan roman, tekst koji ima sposobnost ganuti čitatelja, a istovremeno ga oplemeniti, obogatiti, kako to samo najbolja književnost čini. O komunikativnosti ovog romana svjedoči grafit posvećen Pjevaču koji se nalazi upravo u splitskoj ulici Dinka Šimunovića, mjestu na kojem je Slavuj kao fiktivni lik umjetnički operirao. U gradu i državi, u krajnju ruku, u svijetu u kojem je gotovo svaki grafit posvećen nogometu, zaslužiti nekoliko riječi sprejom na zidu istinski je pothvat.