»Robi K.« Viktora Ivančića – Satira starmala skribomana

Robi K., jednu od najdugovječnjih hrvatskih kolumni, Viktor Ivančić ispisuje gotovo svakoga tjedna još od 1980-ih – najprije u Nedjeljnoj Dalmaciji, pa u Slobodnoj Dalmaciji, zatim od 1993. do 2008. u Feral Tribuneu, kojemu je Robi bio svojevrstan zaštitni znak, a potom na internetskim stranicama tportal.hr i u tjedniku Novosti. Objavljeno je i više opsegom različitih ukoričenih izdanja Ivančićevih priča, od kojih četiri u Feralovoj Biblioteci, a dosad najopsežniji izbor donose dvotomno izdanje Robi K. iz 2006. i knjiga Robi K. Treći juriš! iz 2011, objavljene kod beogradskog izdavača Fabrika knjiga. U ovome poglavlju pozornost će se usmjeriti spram prepoznatljivih stilskih obilježja Robija K. Od osobitog će nam interesa pritom biti tipovi stilizacija, igre riječima, neologizmi, aluzije i neke druge figure i postupci, ali i status pripovjedača i funkcija figura u strukturi priče, kao i političke konotacije nekih stilskih obilježja stila ove kolumne.

Narator i glavni lik Ivančićevih pripovijesti bizarno je dijete iz groteskno iskrivljena i hiperbolizirana svijeta. U Bilješci o piscu predstavlja se sljedećim riječima: „Ja sam dobar dečko! (...) Osim što sam malo pokvaren! (...) Osim šta volim ukrast, privarit i izlagat! (...) Osim šta pušim i snifam ljepilo iz najlonske! (...) Osim šta volim ždrokit slinčoke iz nosa! (...) Osim šta volim odušit i rutat za obidom! (...) Osim šta ne vidim na livo oko i ne čujem na desno uvo... (...) Osim šta imam spondilozu kičmice i jednu kraću nogu!“ Robi K. tijekom svih tih godina izlaženja kolumne nije nimalo ostario, još uvijek je učenik trećega razreda osnovne škole. Sin je i brat u jednoj ne osobito finoj srednjeklasnoj splitskoj obitelji u kojoj svako malo dobije „ćikopelnicom u ćivericu“ zbog svojih zajedljivih primjedaba, a djeca s kojom se druži nisu manje problematična ponašanja od njega. Izuzetno je inteligentna i satirična duha te često politički osvješteniji i od odraslih likova, samo što ponekad voli hiniti vlastito neznanje.

Svijet Robijevih nastanjuju karikaturalni egzemplari tipova ljudi iz našega društva, često i fikcionalizirane javne osobe te njegovi prijatelji koji su jednako malo nalik na zbiljsku djecu trećih razreda kao i sam Robi. Likovi djece u ovim pričama naime istovremeno su i nevinašca koja se rasplaču čim ih neki vršnjak „potegne za kikice“, ali i britki satiričari, zbog čijih se opaski stariji često „zacrvendače“ i izvuku deblji kraj, opaski što redovito aludiraju na (u vrijeme objavljivanja pojedine kolumne, ali i u širim periodima) aktualnu hrvatsku zbilju. Primjerice kada u Detetu vojnog lica (1989) partizanski veteran barba Ilija zatekne Rina, jednoga iz „ekipe“, da krade voće iz dvorišta, zaskočeni se u hipu domisli obrani:

Onda je Rino viknijo: ‚Nemojte mene! Ja sam dete vojnog lica!‘ Barba Ilija je stao. Onda je pitao: ‚Šta si ti od vojnog lica?‘ Rino je rekao: ‚Dete!‘ Uletila je tišina i neugoda. Barba Ilija je raskrečio oči od iznereda. Onda sam ja rekao: ‚Opa, barba Ilija, a koje su vam to mospokovske moše, a? A već vidim naslov u novinama: Član subnora maltretirao nevinu dječicu iz susjedne republike!‘ Moj drug Dino je rekao: ‚Bogami, biće zezancije! A šta mislite za ovaj naslov: Zračnom puškom na ekavštinu!?‘ Benac je rekao: ‚Nije loše, nije loše! Samo ja znam još bolji: Krvave orgije pomahnitalog šovija!!!‘ (2006a: 71)

Po nekim obilježjima Robi jest poput prosječnog djeteta svoje dobi, primjerice kada se oduševljava krafnama i „mirindicom“, no od djeteta njegova uzrasta ipak se ne ni očekivalo da je toliko upućen u politiku, seksualnost i sl. On naime često (i pred čitateljem i pred roditeljima) samo hini svoju neupućenost u vezi s onime što je čuo od odraslih, katkad je čak i eksplicitno deklarira (npr. a: 274, 291, 333, 375, 376, 492), ali će se njegova ironijska pozicija u svakoj pripovijesti već po nečemu moći prepoznati. Ponekad se ta razotkrivanja dogode na kraju priče, budući da upravo on, kao pripovjedač, uvijek poentira, pa se tako zbog konačnog otkrivanja logike „disciplinirana“ strukturiranja priče i završnom aluzijom, kojih je on pošiljatelj, najjasnije otkriva kao himbeni, groteskno-fantastički znalac. Kao znalac otkriva se, doduše, nerijetko i prije poente. Primjerice u Baladi o kuferu on će u većemu dijelu priče hiniti da ne razumije satiričke aspekte iskazâ koje prenosi i pripovijesti koju priča. Njegovo pripovijedanje započinje time kako je na ormaru pronašao kovčeg u kojemu njegovi roditelji čuvaju knjige iz vremena prije raspada Jugoslavije. Pritom nabraja sadržaj kovčega, tobože nehajno, pa između ostaloga kaže i to da „[j]oš je bilo dosta knjiga od nekog Marksa i nekog Engelsa“ (kurziv N.K.). Kasnije kod tate na piće dolaze poznanici, a jedan od njih je policajac:

Onda je barba Jole nalijo još po jedan mali badelov. On je tatu gurnijo po ramenu i rekao mu je: ‚Ne vunaj se od Gvida, čoviče! Nije ti ova pandurija ista kao ona prije pod komunjarama!‘ Barba Gvido je rekao: ‚Naravski! I meni je isto pun kufer ovih pizdarija!‘ Onda sam ja uletijo: ‚I mom je tati isto pun kufer pizdarija!‘ (...) ‚Može vam ga moj tata i pokazat!‘ (...) ‚Eno mu ga na ormaru!‘ (a: 392)

Robijevi se roditelji pokušavaju izvući iz nelagodne situacije: „‚Mali samo trtlja gluposti da se pravi manga!‘ Onda sam ja rekao: ‚Bolje se pravit manga, nego se pravit Engels!‘“ (a: 393) Iz potonjega Robijeva iskaza, naravno, jasno proizlazi da on na početku pripovijesti samo hini da ne zna kakva je narav tih knjiga u kovčegu te da potom tobože doslovnim shvaćanjem metafore koju su stariji izrekli („pun kufer“) hotimice stvara neprilike, da bi napokon pokazao kako zapravo dobro zna i tko je Engels.

Opseg Robijeva znanja ipak varira od zapisa do zapisa. To znači da će mu katkad neka opća mjesta i druge informacije – primjerice, o aktualnoj politici i seksualnosti – biti poznate, a druge ne; u nekim će pričama pak otpočetka biti u posjedu znanja jednakog onome odraslih. Ponekad će biti zagovornik kakva diskutabilna svjetonazora, a katkad osvješten kritičar kakvog oblika šovinizma. Unatoč ovoj varijabilnosti Robi je ipak u svakoj priči već nekako upućen u tajne odraslih, po čemu se uvijek ispostavlja fantastički i groteskno oblikovan.

Robijevo je pripovijedanje konstruirano kao stilizacija dječjega pisanog pripovijedanja na splitskome vernakularu prožetom žargonizmima. Obilježja infantiliziranosti73 tog diskursa u relaciji su i s već komentiranim pomaknutim oblikovanjem njegova naratora, koji donekle iznevjerava uobičajene predodžbe o djeci svojega uzrasta. Ukratko: taj je diskurs umnogome realistično infantiliziran na sintaktičkom i pismovnom planu, no u mnogo manjoj mjeri na semantičko-leksičkom, a još manje na planu strukturiranja priče, tj. na tekstnoj (suprasintaktičkoj) razini.

Robi je konstruiran tako da pretežno piše „kao što (se) govori“, uvelike ne poštujući pravopisna pravila. Tip je to grafostilizacije prepoznatljiv po „fonetiziranom“ zapisu. Kao što je već istaknuto u poglavlju o grafostilističkim obilježjima odabrana korpusa, naglasne cjeline (fonetski blokovi) često se pišu sastavljeno, pa tako i one gdje dolazi do redukcije glasova i ostalih glasovnih promjena, bilježi se čak i tzv. intervokalno j, riječi i izrazi na engleskom i njemačkom redovito se grafodomesticiraju, tj. grafijski prilagođavaju hrvatskoj latinici itd.

Inafantiliziranost Robijeve sintakse ogleda se i u parataktičnosti i sintaktičkom paralelizmu te osobitom redu riječi („Svi živi znaju da drugarica Smilja je snajperista i petakolinaš.“ /a: 212, kurziv N.K./). Prevladavaju kraće, mahom jednostavne rečenice, uz redundantna ponavljanja riječi, osobito veznika onda (pomoću kojih se stilizira za djecu karakteristična tendencija nizanju događaja iz rečenice u rečenicu pri pripovijedanju) te obilatog korištenja oblika glagola reći prenosećim rečenicama upravnoga govora.

I dok se dječji diskurs na pismovnoj i sintaktičkoj razini reprezentira realistično, na leksičkoj razini kao aspekti infantiliziranosti mogu se eventualno tumačiti samo elementaran sloj leksika i onaj koji se odnosi na svakodnevicu, dječje pogreške u predodžbama o značenju i glasovnom sastavu pojedinih riječi (koje su počesto temelj igrama riječima) te Robijeva uporaba regionalizama, kolokvijalizama i žargonizama umjesto riječi standardnoga jezika. No Robijev je vokabular u pojedinim tekstovima i prilično raznovrstan, pa on rabi mnoge riječi i izraze iz domene politike, žurnalizme i sl., potpuno nerealistično za jednoga trećaša.

Diskurs Robija K. obiluje igrama riječima. Pod tu objedinjujuću oznaku svrstat ćemo više tipova postupaka koji se temelje na poigravanju pismovnim i glasovnim sastavima riječi, sintagmama ili frazama, počesto osobitim iskrivljavanjima. Modifikacije su to uglavnom na razini jednoga glasa ili slova (grafa) (kao u ombrve ili autonobaštvo), ali ima i nešto složenijih (kao u gori gori aliluja i ministrant obrane). Igre riječima mogu se podijeliti na one kod kojih pismovno-glasovna poigravanja posljeduju efektima i na razini označenoga i na one kod kojih nema semantičkih pomicanja. Moguća je i podjela na ludičke i satiričke igre riječima. (Potonje su također, dakako, ludičke, pa ludičkima ovdje nazivamo tek one koje nemaju i satiričku konotaciju.) Istaknimo pritom da su semantička pomicanja mnogo češća u satiričkim igrama riječima. Važno je napomenuti i to da su ove figure uglavnom autorske, a u manjoj mjeri uobičajene za splitski vernakular ili žargon, iako potonje po tipu postupaka često evociraju.

Tipove postupaka ilustrirat ćemo ludičkim primjerima. Najfrekventnije su zamjene glasova, najčešće supstitucija n sa m: imfarkt, cemtrifuga, kamdilo, dopumski, pemkala, bemgalka, pimceta, higijemičar, tramsparent, rademska, veličamstven, bizmis, komtejner, pemzija itd. Rjeđi su drugi tipovi zamjenjivanja s drugim glasovima, ali primjera je također mnogo: štekulacije, sumljati, inbecilno, hotelja, nikrofon, pretres (mozga) itd. Druga znatnije zastupljena figura je epenteza. Najčešće se u sredinu glasovnog sastava poznate riječi dodaje glas m (ombrve, dembeljuškast, kažimprst, tombleronice, rembarca, ramport, žomhar) ili n (svanhili, minkrofon, sundoper, aunspuh), rjeđe drugi glasovi (brezobran/cija/, baljezgarije, izmaksirati, Plasido Dolmingo). Ima i nešto metateza (skreloza), spunerizama (prepoznatljivo „robijevski“ u mačku piterinu i kuri me bolac), sinkopa (kumpir, nepopusljiv, stonjak) i sl. Sličnim poigravanjima glasovnim sastavima pojedinih riječi tvore se stopljenice poput štekulacije (spekulacije × štekati), ugljikohidrant (ugljikohidrat × hidrant), fingurativno (figurativno × fingirati) itd.

Kao što se vidi iz gore navedenih primjera, ludičke se igre riječima (uz izuzetak stopljenica) uglavnom ograničavaju na poigravanje zvukovno-pismovnim sastavom ne uključujući pritom i značenjska pomicanja. Njihova je pretežna funkcija bezazleno humoristička, bez političkih, satiričkih i sličnih konotacija, te imaju važnu ulogu u spomenutoj infantilizaciji diskursa.

Među igrama riječi s satiričkim, ideološkim i političkim konotacijama također prevladavaju supstitucije (Framcetić /a: 310/, krvaproliće /a: 203/, Operacija Pljesak /a: 309/, /položiti život na/ Ormar domovine /a: 290/) i epenteze (drezerter /a: 253/, partizanci /a: 331/, revolucijonarni /a: 147/, svinjska alka /a: 487/). Od realizacija supstitucija valja izdvojiti dosljedno pisanje ključnih riječi domoljubne i nacionalističke ideologije – imenice Hrvatska u obliku ‹Hrvacka› i pridjeva hrvatski kao ‹hrvacki›, pojavi se i oblik ‹rvacki›, pa čak i ‹Hrva-dzga› (a: 199), kada se stilizira izgovor pripadnika albanske manjine, i ‹Klvatka› (a: 318), pri stilizaciji govora malenoga djeteta. Kao što se može naslutiti i iz tih primjera, satiričke igre riječima među važnijim su taktikama demistificiranja raznih ideologema i ideologizama, tj. ključnih riječi i izraza pojedinih diskursa. Kao primjeri mogu se izdvojiti i poigravanja glasovno sličnim riječima rodoljub i rovoljub u Maskir(a)noj priči ili domberman, doberman i partizan u priči Anđelo i Surova. Nisu rijetke ni satiričke stopljenice, poput kaptolik (Kaptol × katolik) (a: 271) proseritet (prosperitet × prosrati) (a: 316), mirnobacač (minobacač × mirno) (b: 360), europska zajebnica (zajednica × zajebati) (a: 219) itd. Zanimljiva su i povremena poigravanja „hiperkroatiziranim“ novogovorom s početka 1990-ih, tj. riječima koji evociraju jezične tendencije za vrijeme NDH (čimbeniki /uz neprovođenje sibilarizacije/ /a: 134/), učimkovito /a: 351/ itd.), pa i grafoarhaizmi poput promičba (a: 272), saobćiti (a: 317) itd. U Robiju K. mnoge se ideološki važne riječi i izrazi „iskrivljavaju“, defamilijariziraju i potkopavaju, a nerijetko te igre riječima evociraju i kolokvijalni jezik i žargon, kao u primjerima poput europska zajebnica, svinjska alka, proseritet itd.

I iz samih naslova kolumni, kao što su Autobus je ubojstvo, Moša smijade, Srbi u primaćoj, Svrbi u Hrvackoj, Iličari, Zašto pišam i drugi eseji ili Smjehuljica, može se naslutiti koliko su igre riječima važne za diskurs Robija K. Često su ključne i pri poentiranju. Ivančić priču obično zaključuje naglo, u par redaka. Katkad to čini konvencionaln(ij)om aluzijom, no počesto i aluzijom u koju je uključena igra riječima. Kao primjer može poslužiti završetak priče Protestna nota iz 1997, gdje se aluzija na pogoršano zdravstveno stanje tadašnjeg predsjednika ostvaruje evociranjem izraza činjenica od velikog značenja (a ta bi bila da Tuđman, unatoč bolesti, još uvijek igra tenis) izrazom činjenica od velikog zračenja, čime se sarkastično aludira na vitalnost jednoga režima. Slično je i na kraju priče Obitelj Klajn, gdje se izrazom Židovi imaju uši aludira na tadašnje odnose Hrvatske i Izraela.

Već je Šklovski uočio da se iz igara riječima katkad razvijaju čitave priče, odnosno da se potonje katkad temelje na njima: „Znači, za stvaranje novele potrebna je ne samo akcija već i kontraakcija, nekakvo nepodudaranje. To približava ‚motiv‘ tropu i kalamburu. Kao što sam već govorio u glavi o erotskom oneobičavanju, siže erotskih bajki čine razvijene metafore; npr. kod Bokača (...). Mnoge i mnoge novele u stvari su razvijanje kalambura; npr. u takve spadaju priče o poreklu naziva.“ (1970: 225) U Robiju K. ne samo da su nerijetko najvažniji motivi, naslovi i poente utemeljeni na igrama riječima nego se na njima vrlo često temelji i struktura priče. Tako u Diračkome mjestu Robijeva „ekipa“ odvodi „tuljanicu Nivesku“ na diralište, gdje je štipaju i diraju, a kad se ona usprotivi, Dino napomene da je najglavnija svetinja volja dirača na diračkom mjestu, a po ustavu svako ima pravo da dira i da bude diran (prema a: 342). Kada se situacija napokon razbistri, odnosno kada svi shvate da se taj dan ne ide na diračka, nego na biračka mjesta, Niveska se rasplače: „‚Šta sad plačeš, jebaga patak, pa niko te više ne dira?‘ Niveska je šmrcnila i rekla je: ‚Kako neću plakat! Taman kad počnem guštat, uleti mi demokracija!‘“ (a: 343) Uza sav taj niz motiva/igara riječima temeljnih za priču, treba spomenuti i to da se završna aluzija odnosi na parlamentarne izbore 1997, pa Niveskin iskaz o diranju zapravo aludira na biranje, tj. izbore koji „kvare gušt“ stranci autokratskih tendencija koja je dotad bila neprekinuto na vlasti od 1990. Pritom valja zapaziti da su Niveskine završne riječi upućene ne samo unutardijegetičkome adresatu (sugovorniku) nego i čitatelju (možda još izrazitije).

Slično je i u priči Povratak s bojišlise: Piple se nakratko vraća s bojišlise, tj. bojišnice i razgovara s Robijevom ekipom, koja očekuje herojske priče s fronta, no Piple za to baš i nije raspoložen, jer mu ondje dani uglavnom protječu u strahu za vlastiti život. Potom se raspravlja o tome tko se borio za dom, a tko za vojni stan, da bi Piple u vezi s domom za koji se borio zaključio: „Nije loš! Rov nad glavom!“ (a: 259), parafrazirajući frazem (imati) krov nad glavom. U kojoj se mjeri motivi i sižeji Ivančićevih priča okupljaju oko igara riječima oprimjeruju i priče Tito isti, koja se „vrti“ oko analogija Tito-Tuđman i pitanja tko su „titoisti“; Gašenje Sanaderom, koja kontinuirano povezuje motiv kanadera s prezimenom Sanader; kao i Maskir(a)na priča, koja se poigrava višeznačnošću riječi maskiranje i zvukovnom sličnošću riječi maskiran i maskirni: djeca se maskiraju (za karneval), Piple se oblači u maskirnu uniformu, a „tatin sin“ Krešo maskira se domoljubljem – golemom šahovnicom na zidu svojega kafića. Usto priča se i zaključuje već spomenutom igrom riječima: „‚A u pene bonačića, ako je Krešo hrvatski rodoljub šta je onda naš Piple?‘ Ja sam rekao: ‚Piple je hrvatski rovoljub!‘“ (a: 254).

Takvim su satiričkim igrama riječi slični postupci transpozicije stanovitih ideologizama u neuobičajene kontekste, mahom „nedostojne“, tj. „niske“. Te tehnike također podrazumijevaju poigravanja „visoko ideologiziranim“ vokabularom, ali bez zvukovno-pismovnih iskrivljavanja. Na meti su najčešće patriotski, nacionalistički, ratnohuškački, vojni, novinarski, religijski i slični tipovi diskursa.

Tako se domoljubni diskurs parodira dovođenjem fraze pasti za domovinu u vezu s padanjem razreda, plemenitosti fraze boriti se za dom supostavlja se pragmatičnost njezine parafraze boriti se za stan (Povratak s bojišlise), a sintagma čist Hrvat povezuje se s Robijevom averzijom prema kupanju (a: 219). Politički vokabular demistificira se i smještanjem sintagmi prljavi rat i čisti rat u kontekst pranja ruku prije klanja životinja (a: 214); pridjev ugrožen, koji je u recentnoj povijesti obilježen počestom uporabom u vezi s hrvatskim Srbima, rekontekstualizira se u priči o skrivanju Robijeva prijatelja pred ocem u njegovu stanu zbog loših ocjena (Srbi u primaćoj); promatračka misija, koja evocira ratne promatračke misije Europske Zajednice, postaje sinonim voajerizmu (a: 217) itd. Takvi su postupci najčešće omogućeni višeznačnošću pojedinih riječi i izraza, rabe se i taktike „doslovnoga prevođenja“ metaforičkoga izraza i sl. Usto oni katkad prokazuju i nestabilnu figurativnu zasnovanost važnih znakova u tim tipovima diskursa, osobito metaforičku, kao u spomenutim primjerima čist Hrvat i prljav rat, glasačko tjelo (konkretizirano kao kolega iz razreda kojega treba vrbovati za predstojeće razredne izbore /a: 322/), poziv domovine može biti i onaj za mobilizaciju, uručen od poštara (a: 252), protestna nota je ona koju likovi sviraju iz melodike mužu koji je iz kuće izbacio ženu Srpkinju (a: 351) itd. Slično kao igre riječima i razne parafraze74 i takvi su postupci često ujedno temelj poentiranju i ključnim motivima u strukturi priče,75 po čemu se Robi također pokazuje kao otklonjen od uvriježenih predodžbi o naracijskim, jezičnim i mentalnim sposobnostima djece svoje dobi.

Robi K. obiluje i tvorbeno zanimljivim leksikom, što je još jedno prepoznatljivo stilsko obilježje ovih priča. Uglavnom se radi o derivacijskim modelima koji su prisutni u splitskome vernakularu i slengu, pa ti derivacijski stilemi76 imaju važnu ulogu za kolokvijaliziranost i žargoniziranost ovih tekstova. Obično su to sufiksalne tvorbe. Nije uvijek lako procijeniti koji su stilemi i Ivančićevi neologizmi, no među sljedećim primjerima za nekoliko najplodnijih žargonskih sufiksa svakako ih ima:

• -ona: plakaona (plakanje), cvilijona (cviljenje), brčiona (hvalisanje), tješiona (tješenje), trčkaona (trčkanje)
• -ijada: tupijada (tupilo), cvilijada (cviljenje), zvonijada (zvonjenje), živčanijada (živčanost)77
• -uša: mrakuša (mrak), kaduša (kada), matuša (matematika), štekeruša, klupuša, travuša78
• -alo: skamdiralo (skandiranje), olakšavalo (olakšanost), blokavalo (blokada), prozivalo (prozivka)
• -ø: ošamut, iznered, onesvjest

Zanimljivi su primjeri derivacijske raznolikosti i abnormalac, umobolac, pederica, tuljanica, hrabraštvo, uzdisancija, kolipacni, blokačina, ćiribimbaš, šutavica, šmrcuckanje, vibracijoni utirator i debelindža, glagolske tvorbe (za)crvendačiti se (zacrvenjeti se), brčiti se (hvaliti se), štipuckaniti (štipati), koprcmaniti se (migoljiti se), potapušati (potapšati), tješkati (tješiti), udalječiti se, zaškrgučati i dr.

Pretežno su žargonske tvorbe one koje posuđuju sufikse iz drugih jezika. Na hrvatske se morfeme ovdje kaleme sufiksi koji imitiraju tvorbene morfeme ili dočetke riječi iz španjolskoga, portugalskoga, njemačkoga i latinskoga jezika. Pseudohispanizmi79 poput četnjikos, ustašinjos, pederinjos, bezveznjikos, šamarinjos, blasterinjos, komunjeros i mrginjos imitiraju španjolske imenice koje završavaju na –os, a neke od njih uključuju i graf ‹nj›, evidentno po uzoru na španjolski glas ›. (Njima treba pribrojiti i resemantiziranu imenicu tupamaros, koja u standardu izvorno označava pripadnika urugvajske urbane gerile.) U kolokvijalnom jeziku i slengu takve su se tvorbe pojavile pod utjecajem svojedobne (od 50-ih nadalje) popularnosti westerna, meksičkih filmova i glazbe, kako primjećuje Ivo Žanić, a danas se još uvijek održavaju zbog notornosti imena igrača iz španjolskog govornog područja. Imena pak brazilskih i portugalskih nogometnih zvijezda imaju veze i s uvriježenošću tvorbi koje su prisutne u rječima ustašinjo, pederinjo i bajbukinjo. Žargonske su tvorbe i one koje su zasnovane (vjerojatno) po uzoru na njemačke upitne konstrukcije za 3. lice množine (glagol + zamjenica Sie) – začepenzi, pićenzi, panikenzi, zaključenzi, ligenzi, otrkenzi, dotrkenzi, odgibenzi, odjebenzi, najebenzi – koje se uglavnom rabe umjesto glagolskoga pridjeva radnoga u perfektu („Fosilac je začepenzi u roku odma.“).80 Njima su srodni začepaus (prema završecima tipa Maus, raus) i nabrzihen (prema njemačkome infinitivu). Mnogo je i tvorbi prema latinskim riječima (useritis, neugoditis, nekužitis, neugodnjitis, u roku munjovitis; totalikus, blesanjikus, sebičnjikus; poseritis kromikus), kojima se uglavnom evocira latinska stručna, pogotovo medicinska, terminologija. Uz to što ilustrira znatnu prožetost splitskim žargonom ili njegovim duhom, učestalost ovih tvorbi oprimjeruje prisutnost nesatiričkoga jezično-ludičkoga humora u Robija K., a u slučajevima kada je riječ o neologizmima svjedoči i o Ivančićevoj stilskoj kreativnosti.

Ne manjka u Robiju K. ni neologizama bliskih razmatranim satiričkim igrama riječi, poput petakolinaš (prema petokolonaš, ali tvorba od peta i kolino, s konotacijama na dlakavost) (a: 211), bojišlise (u naslovu Povratak s bojišlise) (a: 258), raskalašnjikov (a: 204), parlamentoza (a: 279), Vlajland (a: 139, 170), hebrangica (po uzoru na kape titovke) (a: 142) itd. Političnost je znatnije prisutna i kod stilema četnjikos81 (a: 206, 210, 264), ustašinjo(s) (a: 205, 439) i komunjeros (a: 310). Poigravanje glasovnim sastavom i kalemljenje sufiksa82 koji asocira na karikaturalne likove Meksikanaca u westernima, nogometnu zabavu i lake note možda može posljedovati i benignijim konotacijama koje se udaljuju od militantnosti nacionalističkoga diskursa. Tako bi se njihova učestalost (uobičajeni oblici četnik, komunist i ustaša rijetko se pojavljuju u Robiju K.) mogla tumačiti u relaciji s Ivančićevim taktikama glasovno-pismovnog potkopavanja ideologizama. Stanovita ludičnost međutim ne mora implicirati i dobrohotnost iskazivača koji rabi navedene ili slične riječi: mržnja se i agresivnost spram drugoga ne „briše“ nužno ako se njegovo „mrsko“ ime zamijeni ludičkim. Kada se četnjikos rabi od strane dječjih likova, i to u kontekstu koji čine riječi i fraze kao što su bekiti, pokokati, revijska šansa, živa luđaja i teglica za uši, on poprima konotacije stanovite „ludičke sadističnosti“, pa stoga može kritički aludirati i na infantilne fantazme o okrutnome naslađivanju nad neprijateljem koje su se rojile u mnogim glavama početkom devedesetih.

Robi K. sadrži i mnogo konkretnog leksičkog i frazemskog materijala koji je potpisne naravi. Mnogi već spomenuti leksemi, kao i ćiribimbiti, prokindačiti, oškoprc, prćmoljak, revijski i drugi, mogu asocirati na Robija K. i izvan konteksta. Asocijacije su još izravnije u vezi s frazama: u pene (bonačića), uletiti tupilo od nekuženja, ludilo od iznereda, blokavalo od smijade, ispaliti na ganglije, zaškarpuniti se u facu i dr. Najprepoznatljivija je među njima (svojedobno otisnuta i na Feralovoj majici, koja je prisutna kao motiv i u Perišićevoj zbirci priča Užas i veliki troškovi) vjerojatno n bava kua – glasovno-pismovno reducirana „psovka“ nemoj me zajebavat, u kurac koju likovi u Robiju K. često rabe u funkciji izraza iznenađenja.

Za Robija K. karakteristično je i ludičko imenovanje likova. Uz Robija K., Dinu, uču Smilju, didu sa Šolte, Bezmalinovićku, Kragiće i ostale susjede, i fra Ivu – čija imena uglavnom nisu inspirirana figurama – te, naravno, Robijevih „tajca“ i „mamca“, u pričama se pojavljuju i mnogi drugi likovi čija bi se imena ili nadimci mogli svrstati u dvije osnovne skupine. Na metaforičkim se prijenosima tako vjerojatno temelje Nela Svinjogojstvo, Rino Sajla („smotan kao sajla“?), Lujo Ventilator („praznoglavac“?), Andro Magnum (opasan kao istoimeni pištolj?), Mate Zmaj, Fergazer, Lubanja, Frane Bog, Gare Tajson. Prema metonimijskim prijenosima, kako se može pretpostaviti, nastali su Kane Šteta (štetočina?), Bobiša Nintendo (ljubitelj Nintenda?), Mišo Juma (bivši zatvorenik?), Bešo Tablet (tabletoman?) i Piple d Smajling Fejs. Naravno, u zagradama ponuđene interpretacije uglavnom su puke pretpostavke. Naime baš kao u zbilji ni u Robiju K. obično ne doznajemo odakle likovima pojedini nadimci. Za našu temu ovdje je međutim važnije primijetiti da navedena imenovanja evociraju običaje i obrasce pridavanja nadimaka karakteristične za usmenu komunikaciju manjih društvenih grupa na stanovitome prostoru, pa i za sleng.