Prema kompleksnijem razumijevanju odnosa jezika i književnosti

Umjetnost riječi, br. 3 (1984)

Sažetak: Slažući se s tvrdnjom da se »ne može izgraditi teorija književnosti a da se ne riješi pitanje o mjestu i ulozi jezika u književnoj pojavi« (Katičić), članak pokušava postaviti to pitanje na nešto složeniji način nego što se dosad u nas običavalo. Argumentacija ima nekoliko etapa. Najprije se ocrtava kontekst unutar kojega, se formalističko i semiotičko rješenje mogu u svojoj osnovi prepoznati kao teorija otklona. Zatim se upućuje na dvije filijacije te teorije: (1) teorija minus-poruke (Jakobsonova shema) i (2) teorija plus-poruke (Katičićev model) koje se, obje, podvrgavaju kritičkoj raščlambi. U trećoj etapi slijedi konfrontacija rješenja teorije otklona (poruka kao ostvaraj) s rješenjem tzv. dekonstrukcijske kritike (poruka kao događaj). Na kraju, ocrtavaju se granice dekonstrukcijskog rješenja i umjesto kontemplativne predlaže kritička teorija.

Ako se danas još i oko čega može postići suglasnost u zamršenom pitanju fikcionalnosti, teško da bi savjesno odvagivanje ostavilo za sobom više od standardne tvrdnje kako fikcionalni iskaz ima vlastiti raison d’être koji ga za ljudsku egzistenciju čini relevantnim na drukčiji način od nefikcionalnog iskaza. Da stvarnost u priči nema istu težinu kao stvarnost izvan nje i da stoga ne izaziva ni istu vrstu suza, po svoj je prilici jedno od onih iskustava koja se rano utiskuju u naš spoznajni vidokrug i koja ga najustrajnije određuju. Kao stoje u Psihologiji umjetnosti pokazao Vigotski,1 mi te dvije stvarnosti primamo različitim slojevima svojega bića, one se u nas ugrađuju tako reći suprotnim smjerovima, što stoga uvjetuje i različitu genezu naše reakcije. Sve to još pripada manje-više zajedničkom iskustvu i neće biti sporno. Sporovi iskrsavaju onog trenutka kad se to iskustvo želi obrazložiti jer je bilo koji pokušaj obrazlaganja upućen na to da jednoj od te dvije stvarnosti poda prednost kako bi drugu zatim mogao razmotriti kao derivat, otklon, manifestaciju ili negaciju. Sažeto načinom koji se i dalje nastoji zadržati u okviru zajedničkog iskustva, čini se da čovjekova povijest – kako Biogenetska tako i ontogenetska – počinje stanjem u kojemu uobrazilja determinira zbilju, a završava stanjem u kojemu je odnos obrnut. Za primitivnog čovjeka mit je taj koji svojom strukturom značenjski raspoređuje perceptivnu građu, postavlja u njoj svoje spoznajne i etičke naglaske i uopće svojom svetošću organizira njezinu profanost. Izostaje razmak koji bi dopuštao da se prepozna sviješću postavljena obuhvatnost karaktera mita pa se zbog toga ne zamjećuje ni relativnost njime pokrivena svijeta. Ali to pripada neizbježnoj uskoći prvobitna interesnog vidokruga koji u slijedećem procesu svoje materijalizacije polagano gubi oštrinu granica, premješta ih u manje dominantne slojeve organizacije iskustva i na taj način suzuje njihovu važnost. U tom procesu ono što se uvijek iznova označavalo kao ritual i kroz to zavređivalo svoj ontološki status, malo-pomalo ulazi u sferu prepoznavanja. Riječ je o istom pounutrivanju narativne u misaonu supstanciju koje su Adomo i Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva obilježili kao spiralnu nit čovjekova ovladavanja prirodom. Prema tim autorima, promatrano u filogenetskoj perspektivi, oduhovljavanje »bujne višeznačnosti mitskih demona u pročišćenu formu ontoloških entiteta« fiksiralo je svoju prvu etapu u kategorijama predsokratovske kozmologije, dok su s Platonovim idejama »napokon i patrijarhalni bogovi Olimpa dopali filozofijskog logosa«.2 Jedanput svrgnuti, oni naseljavaju nesvjesno gdje im je buđenje dopušteno samo u odgovarajućim i za to kolektivno određenim prigodama kao što je slušanje mitova. Tu se pojmom svedenoj gesti i prigušenoj emociji otvara doznačen prostor za igru. Postupno potisnut u rezervat oduška, mit se sa svojim bićima dematerijalizira u onoj mjeri u kojoj pokoravanje prirodi ustupa pred gospodarenjem njome kakvo se utjelovljuje u sve materijalnijim pojmovima. Uzurpirajući tako pravo na kolektivnu istinu, pojmovi na drugoj strani žigošu istinu mita specifičnom devijantnošću kao tzv. istinu fikcije. Razmjerno kasnom, ali utoliko simptomatičnijom posljedicom toga razvitka moguće je napokon smatrati i pomalo obrambenu gestu Svidrigajlovljeve replike Raskoljnikovu, koju Vigotski navodi u Psihologiji umjetnosti,3 u kojoj se kaže kako činjenica da se priviđenja javljaju samo bolesnicima nije toliko dokaz nepostojanja priviđenja koliko dokaz povlaštenosti bolesnika. Upozoravajući na stanovitu signiranost statusa fikcije u građanskom svijetu poslova, ona istovremeno najavljuje potrebu »signiranih« da okrenu argumentacijsku osnovu takva statusa. Ako se fikcija dematerijalizirala samo u korist materijalizacije istine koja se odigrala takoreći na njezinim leđima, ako se istina dakle nije materijalizirala drukčije do zaposjedanjem onih slojeva organizacije čovjekova iskustva koje je depravirana morala napustiti fikcija, tada je odmjeravanje »istinitosti fikcije« samo jedan od dva bitno moguća pogleda – naime pogled onih koji raspolažu istinom. Samo netko tko posjeduje istinu može distribuirati njezin utjecaj u ovu ih onu sferu. Ali ono što pri toj distribuciji obilježava fikciju nije toliko istina koliko upravo sfera, zabran koji joj osigurava autonomnost kvazi-svijeta po cijenu nemiješanja u poslove pravoga svijeta. Fikciji se, prema tome, priznaje nekakva istina – ali obilježena, za razliku od neobilježene »istine istine«.

Argumentacija toga, kao što je poznato, dugovjekog pogleda na fikciju, kakav su u našem stoljeću na znanstvene temelje postavili formalisti, od početka se svodila na neku vrstu teorije otklona. Tako recimo, ako je nefikcionalni iskaz bio transparentan, fikcionalni je bio konzistentan, ako je nefikcionalni iskaz bio referencijalan, fikcionalni je bio autoreferencijalan i sl. Zato je u svojedobnoj rekapitulaciji postignuća strukturalne poetike u Americi Karl Uitti primijetio kako u svim varijantama unutar tako postavljene teorije pojam »poetičnosti« na ovaj ili onaj način ostaje neizbježno analogan pojmu »gramatičnosti«.4 Poezija se vidi na način jezičnih zakona a da se pritom ne postavlja pitanje funkcionira li jezik doista po zakonima što ih je doktrina utvrdila kao važeće. Shvati li se, naime, jedinica svakodnevna jezičnog ophođenja kao poruka, tada – kao stoje primijetio Stanley Fish5 – jeziku književnog ophođenja ostaju samo dvije moguće definicije: minus-poruka ili plus-poruka.

Književnost se može razumjeti kao minus-poruka u tom smislu što u njoj izostaje referencijalnost koja je karakteristična za poruku svakodnevnog ophođenja. Prema Jakobsonovoj shemi, dok se u svakodnevnom govoru jedinice poruke biraju po svojoj paradigmatskoj (značenjskoj) podudarnosti, u književnom govoru one se biraju po svojoj sintagmatskoj (formalnoj) podudarnosti pa se umjesto podudarnosti tipa »dijete«, »čedo«, »malac« uvodi podudarnost na razini sloga, naglaska, metričke i sintaktičke jedinice i sl.6 Ali takvo odvajanje polja fikcionalnih od polja nefikcionalnih iskaza povlači među njima vrlo dvojbenu granicu, jer se iz fikcije isključuje ne samo cjelokupna proza zbog toga što je lišena sličnih paralelizama, već to hoće-neće mora učiniti npr. i s pjesmom u prozi, dok je na drugoj strani istodobno dužna u fikciju uključiti stihovane neknjiževne tekstove koji bez daljnjega mogu posjedovati proklamirane vrste paralelizama.7

Književnost se može razumjeti kao plus-poruka ako se »usredotočenje na poruku samu« više ne shvati kao usredotočenje isključivo na njezinu označiteljsku razinu, već preko nje i na razinu označenog, što bi dakle značilo da reorganizacija razine izraza povlači za sobom i odgovarajuću reorganizaciju sadržajne razine, i to takvu reorganizaciju koja podcrtava referencijalni potencijal poruke. Slične pokušaje razlikovanja fikcionalnog od nefikcionalnog iskaza obično zatječemo u okviru semiotike, koja od Lotmana nadalje premješta poprište odluke s poruke na kontekst njezine značenjske realizacije. Tada odluku o književnoj ili neknjiževnoj prirodi poruke donosi situacija u kojoj se ostvaruje njezin sadržaj. Kao što je formulirao Katičić, ako poruka nije književna, sadržaj joj se ostvaruje u nekoj konkretnoj i jasno izdvojenoj situaciji, ako je pak književna, sadržaj joj se ostvaruje u cjelokupnu životnu iskustvu dionika njezine obavijesti.8 Ali takvo razgraničavanje jezične od književne postave pokazuje se u svojoj problematičnosti netom se pokuša odrediti pojam cjelokupna životnog iskustva. Budući da znači odviše toga, taj pojam je u stalnoj opasnosti da istodobno znači premalo. Stoga iziskuje konkretizaciju koja bi uglavila kanale značenjskog ostvarivanja poruke, uporišta podraživanjem kojih se ona dovinjuje iskustvenog totaliteta. Bez toga je nemoguće razjasniti ključno pitanje zašto neke poruke, i kojim sredstvima, prizivaju totalno, a neke ipak samo parcijalno iskustvo pa argumentacija uistinu »željeznom nuždom« vodi zaključku da »jedino od (samih čitalaca) zavisi hoće li tekst biti književan ili neće«.9 Takav je pak zaključak daleko od uobičajene evidencije, jer svaki čitalac osjeća da je prostor njegova slobodnog odlučivanja znatno uži. Možda je čak nedopušteno govoriti o odlučivanju s obzirom na to da odluka gdje će netko i kako značenjski razriješiti neku poruku često ovisi o skrivenim parametrima ugrađenim u njegovu svijest najšire shvaćenim ideološkim sustavom društva kojemu pripada. Ne odlučuje, dakle, čitalac o tim parametrima, već oni u neku ruku odlučuju za njega. A da bi odlučili, moraju biti aktivirani odgovarajućim signalima.

Na tome mjestu svaki se ozbiljan pokušaj razjašnjavanja odnosa jezika i književnosti zatječe na razmeđi. On mora riješiti jesu li signali kojima se ustoličuje literarnost jedne poruke proizvod odgovarajućih receptivnih parametara ili su njihov proizvođač. Kao što ispričana zgoda ne postaje vicem prije no što izazove reakciju smijeha, tako se, nesumnjivo, ma kakva poruka ne može konstituirati kao književna dok ne naiđe na primjerenu značenjsku recepciju. No s druge strane, baš kao što ni slušalac vica ne nadzire izbijanje svoga smijeha, tako ni primalac poruke svjesno ne odlučuje o tome kako će je razumjeti. Ta paradoksalna konstelacija u kojoj reakcija konstituira predmet u istom procesu u kojemu od njega biva konstituirana sprečava nedvosmislenu podjelu uloga subjekta i objekta među tim entitetima. Ne postoji u poruci ništa što se može smatrati definitivno književnim prije no što se ona uokviri odgovarajućim receptivnim parametrima, upravo kao što ni ti receptivni parametri ne mogu steći svoje konstitutivno obilježje prije no što budu podraženi prikladnim signalima poruke.

Potrebno je jasno naznačiti u kojem smislu kompleksnost ovog odnosa diskvalificira jednodimenzionalnost rješenja na koje on nailazi u okviru bilo kakve teorije otklona. Neovisno o tom kako objašnjava otklanjanje, teorija otklona dužna je tome otklanjanju prethodno postaviti nekakvu normu. Norma pak podrazumijeva stanje potpunosti i samoidentičnosti, ona je istinita neobilježeno i bezuvjetno. Desosirovska paradigma iskazuje to kao podudarnost označitelja i označenog pri čemu položaj označenog između teorije minus-poruke i teorije plus-poruke varira od gramatičke strukture jezika do strukture adresatova iskustva. Kao što je u više navrata bilo primijećeno, radi se o rješenjima nejednake kvalitete jer potonje omogućuje da se kao književne, osim poetskih, shvate i prozne poruke koje više operiraju sa semantičkim nego s gramatičkim pomacima. Ali rezultati Katičićevih izvoda pokazuju da ta prednost teorije plus-poruke ima i te kakvo naličje u manje-više neograničenoj slobodi što je ostavlja odluci o književnom karakteru nekog teksta. U tom smislu moglo bi se reći da teorija otklona, ovisno o tom kako postavlja svoju normu, ili odviše suzuje prostor književnosti ili ga odviše širi. Budući da je to neizbježna posljedica njezina konstitutivnog načela koje zahtijeva određenje norme kao apsoluta, očigledno je da teorija otklona ne može takvu alternativu prevladati unutar vlastitih okvira.

Neke izglede za prevladavanje mogao bi ovdje ponuditi samo jedan složeniji uvid koji ne bi bio spreman platiti svoju operativnost bilo kakvim hipostaziranjem norme na račun otklona. Raznoliku, iako ne uvijek jasno artikuliranu, argumentaciju takva uvida sadrže radovi što ih je potkraj šezdesetih i u toku sedamdesetih godina objavio francuski filozof poststrukturalističkog usmjerenja Jacques Derrida. Kasnije je neke aspekte Derridine argumentacije razradila američka škola dekonstrukcije. Bit njihovih analiza sadržana je u tome da se porekne bilo kakva danost kako u sferi poruke tako i u sferi situacije njezina ostvarivanja. Sjedne strane, svaki moment poruke zahvaćen je procesom receptivnog uokvirivanja koji mu onemogućuje samoidentičnost jer ga tako reći iz trenutka u trenutak dovodi u novo presjecište onog što mu je prethodilo i onoga što mu slijedi. Kao što odapeta strijela pretvara svaki moment mirovanja unutar svojeg leta u proizvod odnosa između prošlih i budućih momenata toga leta, tako i odaslana poruka svojom intencijom zarazuje sve vlastite sastavne jedinice i podvrgava ih neprekidnoj remotivaciji.10 S druge strane, i svaki moment konteksta zahvaćen je procesom tekstnog uobličavanja tako da se u istom času uspostavlja kao proizvod onih elemenata koje uokvirivanjem pomaže razjasniti. Zapravo – kako je taj paradoks nedavno sažeo Culler – što je djelatniji, projektivniji, kreativniji recipijent, to se on više izlaže rukovanju porukom. Primalac koji sve stvara ništa ne uči, ali onaj tko se stalno suočava s neočekivanim može načiniti i neočekivana otkrića.11

Kakve su posljedice takvih proniknuća za razumijevanje odnosa jezika i književnosti? Prva je da ona isključuje mogućnost nedvoznačne podudarnosti između poruke i njezina ostvarenja. Ta mogućnost izostaje stoga jer ni poruka ni njezino ostvarenje ne mogu zbog svoje imanentne manjkavosti izboriti status ishodišne norme kakav im od teorije minus- do teorije plus-poruke pripada naizmjence. Sve dok, naime, polazi od pretpostavke o podudarnosti strukture rečenog sa strukturom predmnijevanog značenja ili – da to kažemo s de Manom – gramatičke s retoričkom strukturom poruke, za teoriju otklona nije toliko važno odakle će generirati tu podudarnost. Važno je samo da ona bude provjerljiva, što uvjetuje da se na kraju i retorika podvodi pod gramatičke zakone. Zamišlja se da su gramatički sustavi sposobni razvijati iz jednog jedinstvenog modela beskonačan broj verzija a da taj proces u međuvremenu ne omete bilo kakav retorički model. Logički se stavak smatra izravnim derivatom gramatičkog, jer se ne vidi kako bi on mogao nastati bez gramatičke usustavljenosti ili kontroliranog – bez obzira koliko složenog – otklona od te usustavljenosti. Ako se pojavi, taj se otklon smatra proizvodom govornikove namjere da odgovarajućim rasporedom gramatičkih jedinica postigne željeni učinak kod adresata.12 U sklopu takva shvaćanja ilokucijski aspekti poruke u odnosu među dionicima komunikacije samo reproduciraju ona gramatička pravila kojima su lokucijski aspekti poruke bili obilježeni u odnosu između rečenice i njezine referencije. Prema riječima Richarda Ohmanna, »pravila za ilokucijske činove određuju je li neki takav čin izveden valjano isto tako kao što gramatička pravila određuju je li rečenica – kao proizvod lokucijskog čina – sačinjena na valjan način«.13

Toj se pretpostavci međutim suprotstavlja stanovita »neposlušnost« jezika, ono njemu svojstveno iskliznuće što ga značenje počinja svojemu znaku izvan kontrole govornikove namjere. Do iskliznuća dolazi stoga jer retorički okvir koji govornik projicira u svoju poruku, radi njezina prikladnog razumijevanja, biva preobličen mehanizmima gramatičke strukture te poruke. Dok okvir, naime, teži prenošenju značenja poruke s one strane njezine puko gramatičke strukture, dotle gramatički obrasci istodobno »vuku« prema doslovnom značenju poruke čuvajući postojanost njezina referencijskog potencijala. Tako se na kraju zbiva da se komunikacija udvaja jer se adresat sučeljuje s jedne strane s materijalnim govornim subjektom konkretne, komunikacijske situacije, a s druge strane s dematerijaliziranim govornim subjektom apstraktne, referencijske situacije. Pritom u ovoj ih onoj mjeri ostaje stvar njegove procjene koga će on izabrati za svoga »pravog« adresanta, hoće li, dakle, recimo na pitanje »Gdje mogu dobiti malo benzina?« odvratiti apstraktnom drugome: »U marketu«, »U ljekarni«, »Na benzinskoj crpki«, ili konkretnom prvome: »Benzinska vam je crpka odmah iza ugla.« U takvu nehotičnu iskliznuću koje adresatu prigodice dopušta da pobrka intendiranu hijerarhiju komunikacijske i referencijske situacije valja svakako vidjeti prvi rezultat dekonstrukcijske kritike teorije otklona za razumijevanje odnosa jezika i književnosti. On se sastoji u tome da se konkretni govorni subjekt razdvoji od apstraktne uloge koju pri odašiljanju bilo kakve poruke mora na sebe preuzeti.

Drugo razdvajanje na kojemu inzistira dekonstrukcija pogađa identifikaciju pokazivačke s prikazivačkom dimenzijom poruke. Ona je omogućena činjenicom da se umjesto s četveročlanim: (1) netko govori (2) nešto (3) nekome (4) o nečemu, operira s tročlanim modelom komunikacije: (1) netko govori (2) nešto (3) nekome, koji isključuje vezu referencijske s komunikacijskom zbiljom. Prema poznatoj i veoma utjecajnoj de Saussureovoj postavci, naime, jezični segmenti nisu nastali po načelu nalikosti zbiljskim segmentima, već su rezultat konvencije sporazumijevanja među ljudima. De Saussure to dokazuje na primjerima pojedinih onomatopeja za koje se može nepobitno utvrditi da su, unatoč svojoj sličnosti zvukovima iz stvarnosti, nastale posve slučajno imanentnim razvitkom jezika.14 Ali ispostavlja se da taj dalekosežni i toliko citirani argument nije bez slabosti. Možda to naknadno zarazivanje motivacijom čini sastavni dio funkcioniranja jezika na onaj način koji je još Sokrat razlagao Hermogenu kad ga je upućivao u razliku između prvotnih riječi i izvedenica. Prvotne riječi, tumači Sokrat, uspostavljaju sa svojim objektima podudarnost nalik onoj kakvu sa svojim prirodnim predlošcima uspostavljaju tzv. temeljne boje: žuta ili plava. Ali izvedenice ne referiraju više izravno na prirodne predloške, već se izvode iz prvotnih riječi pa je i njihova nalikost objektima koje označavaju nalikost onog tipa kakvu prema svojim sastojcima, npr. žutoj i plavoj, uspostavljaju miješane boje kao što je zelena.15 Sokratova argumentacija pokazuje da je zvukovna nalikost samo jedna, razmjerno površna, nalikost što je jezik može uspostaviti sa stvarnošću i da postoje neusporedivo razvedeniji tipovi nalikosti pomoću kojih jezik zahvaća ne toliko izolirane objekte koliko njihove odnose. Dakako da se to više ne zbiva na fonološkom ili morfološkom planu, već posredovanjem rečeničnih i nadrečeničnih struktura koje dopuštaju povezivanja vrste subjekt-objekt ili uzrok-posljedica u službi reproduciranja složenijih opažaja stvarnosti. S druge strane, neosporno je da jezična artikulacija takvih opažaja, kao stanovita »izvanjskost koja je pozvana u unutrašnjost da bi je uspostavila kao unutrašnjost«,16 rekonstituira i stvarnosni segment koji je poslužio kao njihov predmet i na taj način zarazuje arbitrarnost svojega odnosa prema njemu većim ili manjim stupnjem motivacije. A u tom se sklopu zatim povratno motiviraju, šire svoje referencijsko polje i mijenjaju tip nalikosti čak i najkonvencionalniji jezični znakovi kao što su recimo vlastita imena. Kao što je replicirajući Searleu u Kontekstu događaja potpisa pokazao Derrida, potpis, iako leži izvan djela, uokviravanjem utemeljuje njegovo značenje i tako ulazi u samo središte djela razastirući i artikulirajući značenjsko polje koje pokriva.17

Napokon, trećim važnim predmetom dekonstrukcijske kritike, nakon poistovjećenja govornog s govorenim subjektom poruke te referencije poruke s njezinom situacijom, valja vidjeti poistovjećenje komunikacijskog s referiranim adresatom poruke, kakvo se po teoriji otklona zbiva u svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. Kao i prethodne dvije, i ta završna identifikacija proizlazi iz temeljnog shvaćanja jezika kao sredstva priopćavanja. Čim se jezik, međutim, više ne shvati isključivo kao sredstvo govornikove priopćajne namjere već se ta namjera istodobno shvati kao njegovo sredstvo, više se ni adresat ne može vidjeti kao puki objekt poruke, kao onaj tko samo prima a da i ne proizvodi njezinu perlokucijsku dimenziju. Tad se razabire da poruka – baš u toj dimenziji svoje proizvedenosti koja se gradi preko određene, koliko god često nesvjesne, pretpostavke o sugovorniku18 – razdvaja svog referiranog od svoga situacijskog adresata u mjeri koja ne dopušta njihovo potpuno pomirenje. Pretpostavka o sugovorniku projekcija je razine na kojoj će se poruka ovome predstaviti kao raspoznatljiva, projekcija znanja kojim sugovornik raspolaže da bi mogao poruku razumjeti na intendiran način. Budući da se u sklopu svakodnevne govorne komunikacije pritom u manjoj mjeri radi o »znanju o« negoli o »znanju za«, posrijedi je zapravo podsvjesno usvojen sustav pragmatičkih pravila koji pripadnicima određene zajednice olakšava smisaonu recepciju govornih iskaza. Ako pak pod smisaonom recepcijom iskaza za ovu prigodu, jednostavnosti radi, razumijemo njegovo performativno uokviravanje – kao što je recimo predmetanje kakva prikladnog »Upozoravam te…«, »Obavješćujem te ...« i sl. – treba reći da nema ni jednog slučaja u kojemu parametri te recepcije ne podliježu interpretaciji. Tako pitanje »Biste li mogli pomaknuti ovu kutiju?« može u jednoj te istoj situaciji biti molba, zahtjev ili provjera sugovornikove snage, kao što recimo »Taj stolac je slomljen« može značiti saopćenje, priznanje ili upozorenje. Svaki iskaz dakle svojom unutar- i izvanjezičnom strukturom projicira svome adresatu stanovitu ulogu koja može, ali ne mora biti prepoznata. Jezik se otvara takvom nesporazumu zbog činjenice da svako njegovo očitovanje predstavlja, prema lijepoj formulaciji Vincenta Descombesa,19 »izgred onoga što netko kaže nad onim što želi reći«, a što bi se u ovoj konstelaciji moglo preformulirati u »izgred onoga što netko želi čuti nad onim što je kazano.« Kad segmenti svakodnevne govorne komunikacije ne bi dopuštali takvo »smisaono iskošavanje«, ničim se ne bi mogla objasniti povremena potreba govornika da vežu svoje iskaze u veće cjeline. Ako je naime nesumnjivo da postoje iskazi koji u danim situacijama ne ostavljaju puno manevarskog prostora razumijevanju, isto je tako nesumnjivo da postoje iskazi koji u danim situacijama upravo iskušavaju sustav usvojenih pravila komuniciranja, otežavajući mu funkcioniranje bez odgovarajućeg prestrojavanja.20 Da to prestrojavanje ne bi više nego što je nužno prepustili slobodnom nahođenju, da bi dakle zaista bili čuti u onome što sami žele reći umjesto u onome što njihovi adresati žele čuti, ti iskazi moraju i vlastitom strukturom razraditi neobično stanje stvari koje kane objelodaniti.

Tu su, napokon, primjedbe koje na najbolji mogući način uvode u četvrtu i odlučnu točku dekonstrukcijske kritike teorije otklona, točku iz čije se obuhvatnosti deriviraju sve tri prethodne. Za teoriju otklona, s njezinom polaznom pretpostavkom o arbitrarnosti jezičnog znaka, karakteristično je nadređivanje jezika kao sustava govoru kao realizaciji toga sustava. Iz toga proizlazi cijeli niz neizbježnih reperkusija. Prva je da se govorni čin shvaća kao izbor iz sustava primjeren govornikovoj namjeri. Zamišlja se kao da govornik ima na umu neko označeno i stoga zapravo već zna ono što treba reći pa mu još samo predstoji da to što zna odgovarajućim izborom iz sustava materijalizira. Budući da u tom smislu njegov čin ne sadrži za njega samog ništa novo, već on to novo u manjoj ili većoj mjeri sadrži samo za adresata, umjesno je način na koji teorija otklona u filijaciji teorije plus-poruke razumije govorni čin predstaviti kao zadavanje zagonetke. Pritom je prostor zadavačeve slobode u svakodnevnom ophođenju još razmjerno uzak jer, da se poslužimo Katičićevim riječima, »sama situacija ograničuje mogućnosti ostvarivanja što ih jezik predviđa«.21 Ali, nastavimo s Katičićem, »književno djelo nema (...) stvarnoga konteksta koji bi ograničavao mogućnost ostvarivanja jezičnog sadržaja i nema situacije koja bi uvjetovala što treba reći, a što ne. Pisac je slobodan da odabere sve mogućnosti sadržane u jeziku i njihov se sadržaj ostvaruje u čitavu čovjekovu univerzumu. Dobar pisac prebire po tom univerzumu kao vješt svirač na svojem glazbalu. Zato je prostor slobode u svijetu književnosti tako velik.«22

Ovdje se već radi o uistinu drastičnim posljedicama jednog poimanja jezika koje je za volju operativnosti napustilo svaki dodir s ljudskim iskustvom. Pustimo po strani sva ona vanjska i dobro poznata ograničenja koja se u danim okolnostima isprečuju ovdje velikodušno propisanoj slobodi »svirke na glazbalu«. Kako ćemo, međutim, objasniti toliko puta opisivane »muke s riječima«, križanja već formuliranih rečenica, stranica i poglavlja, ponavljane revizije i neprekidno nezadovoljstvo napisanim? Kako ćemo objasniti tvrdokorno i tako rijetko uspjelo nastojanje da se za vlastitu zamisao izbori prostor u tjesnacu naslijeđene književne situacije, da se u ime te zamisli razgradi postojeća konstelacija rodova, vrsta i postupaka? Kako ćemo objasniti krupne i sitne preinake, svjesne i nesvjesne kompromise kojima se zamisao radi toga mora podvrći? Kako ćemo, naposljetku, objasniti takoreći svakom bjelodanu činjenicu da je, iako neograničen vanjskom situacijom, književni čin ipak neusporedivo dublje uvjetovan u onom što treba reći od bilo kojeg govornog čina?

Iz istog razloga iz kojega ostavlja neobjašnjenom uvjetovanost receptivnog čina, teorija plus-poruke ne može odgovoriti ni na ta pitanja. Ona polazi od suviše pojednostavnjenog shvaćanja nalikosti koje se svodi na pokazivačku referenciju. Ta je nalikost, kao druga reperkusija nadređivanja jezika govoru, postavljena jezikom kao sustavom u sklopu kojega označitelji pokazuju svoja označena. Budući da je govor samo ostvaraj toga sustava, on hoće-neće sastavlja svoju poruku od segmenata u kojima je podudarnost označitelja s označenima potpuna. Tek zatim mogu se ti segmenti apsolutne pokazivačke referencije staviti u službu kakva prikazivanja. Od trenutka kad se to dogodi poruka se više ne odnosi na »zbiljski svijet« smješten u »konkretnoj i jasno izdvojenoj situaciji«, već se odnosi na »posebni svijet« smješten u »cjelokupnu životnu iskustvu«. Kako je taj svijet »autonoman, ne zavisi od zbiljskoga i postoji kao u se zatvorena cjelina«, nalikost sa zbiljskim svijetom prestaje. Otvara se prostor ničim sputane autorske slobode.23

Iz takva shvaćanja, međutim proizlazi – a to je treća reperkusija nadređivanja jezika govoru – da je jedina zbilja koja svojom strukturom obvezuje odašiljaoca poruke na nalikost – zbilja konkretne i »jasno izdvojene situacije«. Tu odašiljalac ne može kombinirati jezične jedinice po svom nahođenju, jer situacija dostavlja provjerljiva označena, i u slučaju neadekvatnog pokazivanja prokazuje poruku kao neistinitu. Tako Katičić: »Ako kažem, npr., Noću ovamo dolazi vukodlak, to je kazano tako da se odnosi na zbilju i baš zato se može reći da je neistinito.«24 Neće biti potrebno prizivati odviše opsežnu argumentaciju da bi se pokazalo kako je zbilja koju dijelimo sa svojim sugovornicima u dnevnom sporazumijevanju neusporedivo šira, bogatija i raščlanjenija od ovdje predstavljene. Što je s pretjerivanjima, zadirkivanjima, »spuštanjima«, nagađanjima, oponašanjima, snatrenjima? Hoćemo li ih zbog »nepokrivenosti« konkretnom situacijom odreda proglasiti neistinitima? Ali riječ je o nečemu temeljitijem. Ne samo u tim »otklonjenima«, zbilja koju dijele sugovornici svakodnevne komunikacije ni u najjednostavnijim porukama nije vanjska nego unutarnja. To je zbilja referencijske, a ne komunikacijske situacije, zbilja koja se od početka ustanovljuje prikazivačkom, a ne pokazivačkom dimenzijom poruke. U skladu s tim napokon, to ni u najinformativnijim slučajevima – štoviše baš nikako u njima – nije zbilja koja generira poruku, već ona koja tome generiranju podliježe.

Sve se te reperkusije shvaćanja poruke kao ostvaraja preduhitruju ako se u govornom činu više ne vidi samo slučaj prethodnog pravila, već i pravilo budućih slučajeva pa se poruka umjesto kao ostvaraj razumije kao događaj. To mijenja karakter jezika. Shvaćati jezik kao akcidenciju znači polaziti od njegove bitne transparentnosti. Rečeno ponešto slikovito, jezik je tada veo kojim se zastiru zbiljski sadržaji. U svakodnevnom ophođenju taj je veo jednostruk i proziran, u književnom velovi se umnožavaju i preklapaju, ali se dopiranje do sadržaja i tu i tamo jednako sastoji u njihovu prozrijevanju. Shvaćati jezik kao supstanciju, međutim, znači polaziti od njegove bitne konzistentnosti. U analognoj slici, jezik je tada veo kojim se otkrivaju zbiljski sadržaji. U svakodnevnom ophođenju taj je veo jednostruk pa su i otkrića manja, ali u fikcionalnom ophođenju velovi se naslojavaju uvlačeći percepciju u dublje i neposredovanom pogledu nedostupne strukture zbilje. To, drugim riječima, znači da se napredovanje fikcionalnosti poruke sad više ne razumije kao umanjivanje, već kao uvećavanje njezine nalikosti zbilji. Nalikost se uvećava u dvostrukom smislu: najprije u tom što se od površinske i fragmentarne podudarnosti prodire u dubinsku i strukturnu, a zatim i u tom što se od kolektivne i stoga ideološki obilježene percepcije zbilje prodire u pojedinačnu i manje »doznačenu«. Sporazumijevanje se sad, naime, više toliko ne služi usvojenim komunikacijskim obrascima koliko ih osvješćuje i problematizira u njihovoj ograničenosti.

Druga važna posljedica viđenja poruke kao događaja jest zamjenjivanje njezina dovršenog bitno nedovršenim karakterom. Imanentna manjkavost poruke-kao-događaja proizlazi odatle što se ona sad pojavljuje više kao nadopuna nego kao odraz zbiljskog događaja. Kad zbiljski događaj ne bi bio prolazan, on ne bi ni prezao za govornom fiksacijom. Ovako, govorni se događaj iskazuje kao rezultat nastojanja da se presretne ta manjkavost zbiljskog događaja. U istom se smislu zatim događaj zapisivanja može protumačiti rezultatom ne toliko odigrana govornog događaja koliko njegove spoznate manjkavosti. Kao što je, naime, primijetio Paul Ricoeur, »ono što pismo fiksira, to je naravno govor koji je mogao biti kazan, ali koji je zapisan baš zato što nije kazan.«25

Treća važna posljedica viđenja poruke kao događaja jest okretanje dosad proklamiranog smjera njezine arbitrarizacije. Događaj se, za razliku od ostvaraja, ne može pojaviti kao posljedica puke namjere. On je uvijek do stanovite mjere generiran okolnostima koje su izvan kontrole, a koje određuju oblik i razmjere njegova očitovanja. Ono što, prema tome, suzuje prostor slobode poruke-kao-događaja, za razliku od poruke-kao-ostvaraja, nije vanjska nego unutarnja situacija govornog subjekta. Ta pak situacija ne djeluje uvijek na jednako osviješten način jer, kao stoje već bilo primijećeno, ona se u svakodnevnom ophođenju pretežno kreće u sferi »znanja za« dok u fikcionalnom ophođenju malo-pomalo ulazi u sferu »znanja o«. U toj sferi jasnije se raspoznaju konvencionalni obrisi svakodnevnih tehnika obraćanja, razgovjetnije izbija na vidjelo njihova značenjska ispražnjenost, što ima za posljedicu povećanje odgovornosti govornog subjekta. Unutarnja vezanost njegova govornog čina raste utoliko više ukoliko on dublje zalazi u prostor nastanjen složenim postupcima fikcionalne komunikacije s njihovom rodovskom, žanrovskom, stilskom i individualnom raslojenošću.

Naposljetku, četvrta i možda najvažnija posljedica razumijevanja poruke kao događaja jest njezin situacijski karakter. Mjesto je događaja, dakako, svagda u situaciji. Ali budući da se tu situacijom ne predmnijeva toliko vanjski koliko unutarnji entitet, ona se više ne pridružuje poruci kao odgovor već tu poruku baš kao odgovor proizvodi. Poruka je u tom smislu uvijek već neka reakcija subjekta na podražaj situacije u kojoj se zatekao, plod njegova nastojanja da nadomjesti manjkavost koja se u toj situaciji za njega neočekivano otvorila. Ako se to usvoji, tada je očigledno da s fikcionalizacijom poruke njezin situacijski karakter ne iščezava, već se – obratno – produbljuje. U svakodnevnom ophođenju manjkavost koja generira poruku neosviještena je i manje-više neznatna. Ali kako se referencija poruke premješta u uobrazilju, tako njezin nadomještajući potencijal raste i tako bjelodanijom postaje nužnost njezina pojavljivanja. Ta unutarnja nužnost očituje se, štoviše, u upravo obrnutom razmjeru od vanjske jalovosti fikcionalnog iskaza kao duboka egzistencijalna protuteža njegovu prividno ludičkom karakteru. Ako viđenje poruke kao znaka pribavlja fikciji njezinim istrgavanjem iz svake uvjetovanosti arbitrarno-proizvođačku auru »majstorijanja«, viđenje poruke kao događaja vraća fikciji izgubljenu životnu težinu kao iznuđenu činu pojedinca koji svojoj egzistenciji nije mogao priskrbiti prostor unutar društveno doznačenih parametara. Na taj način fikcionalni iskaz iznova afirmira jedno »zašto?« pojedinačne egzistencije svjesne svoje konačnosti i stoga nespremne da se pomiri s kolektivnošću kao determinantom koja joj je u danim okolnostima skrojena po konfekcijskoj mjeri.

Kako god sada tomu bilo, nesumnjivo je da se odlučnom točkom razilaženja dekonstrukcijske i semiotičke koncepcije jezične poruke može smatrati poimanje situacije. Iz toga zatim proizlaze sve ostale spomenute razlike. Čim se, naime, u ishodište govornog čina ne postavi jedna nego dvije situacije, koje se svagda zatječu u srazu, poruka neizbježno proizlazi iz nastojanja da se taj sraz kao generator njezine manjkavosti nekako dokine. Kao što je poznato, Derrida je taj fenomen nazvao »logikom nadopunjavanja«. Ali on je – kao često u svojim spisima – izbjegavajući da hipostazira bilo poruku ili situaciju njezina generiranja, naposljetku hipostazirao ono što je tu hipostazu sprečavalo, tj. upravo tu »logiku nadopunjavanja«. Sve se iskazalo uvijek-već-manjkavim osim tog »procesa beskonačnog reproduciranja«; on je morao biti temeljan i nesvodljiv. Takvu je zamku Derridina mišljenja, ako je moguće, potrebno izbjeći. Jer, kao što je s obzirom na naš problem primijetio Terry Eagleton:

»O značenju se napokon uistinu neće moći donijeti odluka ako se jezik bude promatrao kontemplativno kao lanac označitelja na stranici; ali o njemu će se moći odlučiti (...) ako o jeziku budemo mislili kao o nečemu što činimo, što je nerazlučivo prepleteno s praktičkim oblicima našeg života. (...) Tada ćemo moći vidjeti, praktično a ne akademski, što u jeziku vrijedi kao odlučno, odredbeno, uvjerljivo, izvjesno, istinito, krivotvoreno i ostalo – moći ćemo štoviše vidjeti što iza samog jezika proizvodi takva određenja.«26

Vraćajući jezik u sklop cjelokupna čovjekova djelovanja Eagletonova se kritika isprečuje dekonstrukcijskom relativizmu, da bi uspostavila dodir s poimanjem jezika kao podignutog/dokinutog činjenja kakvo je ocrtano na početku naše rasprave. Tamo je to podizanje/dokidanje preko Adornove i Horkheimerove teze iz Dijalektike prosvjetiteljstva bilo obilježeno kao pounutrivanje narativne u misaonu supstanciju. Činjenje se, dakle, podizalo/dokidalo u tom smislu što su se bilo ritualni ili mitski procesi fiksirali u pojmovnim istinama. Bila je to neka vrsta defikcionalizacije, podređivanja uobrazilje zbilji. Kao takva, urodila je entitetima koji su činjenje aktivirali na novoj, jezičnoj razini, ovaj put u obliku svojevrsnog »djelovanja riječima«. Sad se radi o tom da se ispita kako se odigralo podizanje/dokidanje toga činjenja, podizanje/dokidanje nastalo imaginativnim razvijanjem događajnog karaktera poruke.