Biblioteka

Ivan Marković: Bu kaj? Paljetkovanje po privatnim jezicima Vatroslava Jagića, Augusta Šenoe i Antuna Gustava Matoša

Franšize su in, pokorile su tržište, voli ih mlado i staro. Ne znamo pravo kazati što su, ali su in. Daskamo na valu franšiza, ustanovljavamo svoju. Podnaslov je doduše pozajmljen od Luke Zore. Ft. Luko Zore. Ft. je isto in. Ne znamo pravo kazati što je, ali je in. Prva filološka paljetkovanja objavljena su 2018. godine i govorila su ponajviše o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskome (1816–1889), usput još o Bogoslavu Šuleku (1816–1895) i još ponekome. Berba 1816. godište. Ovo bi onda bila Filološka paljetkovanja 2: Next generation. Berba 1838. godište. To je podnaslov odmilja i za po doma, ali ne odudara mnogo od sadržaja.

Krenulo je od privatnoga jezika Vatroslava Jagića (1838–1923) pa dospjelo do dvaju njegovih suvremenika – Augusta Šenoe (1838–1881) i Antuna Gustava Matoša (1873–1914). Da, obojica su mu suvremenici, makar naraštajno nepovezani. Obojica su zarana preminula, Šenoa s 43 godinama, Matoš s nepunom 41 godinom. S jednim je Jagić vršnjak, bijahu šulkolege, drugi se jest rodio 35 godina poslije, ali preminuo je devet godina prije Jagića. Dobar dio građe koja se ovdje čita Jagić je napisao kao Matošev stariji suvremenik.

Motiva su i misli vodilje tri, isprepliću se na vidljive i na prvi pogled nevidljive načine. Prvo, što nas prati već dvije stotine godina, a tragovi su očevidni i danas: susret kajkavca s književnom štokavštinom. Isti bi se motiv mogao obraditi s čakavcem u glavnoj ulozi, no tim će se baviti netko drugi, mi se ne ufamo. Drugo, mijene koje je književni hrvatski prolazio od sredine 19. do prvih desetljeća 20. stoljeća. Kad kažemo književni hrvatski, mislimo na sve njegove registre, uključujući privatni, ne samo na slovnički i pravopisni propis ili ministarsku uredbu. Uvijek s istom mišlju: kako je današnji standardni hrvatski mogao izgledati uz tek malo drugačiji splet povijesnih okolnosti, što je u alternativnoj povijesti moglo biti, a nije se zbilo, pa onda i kako se dogodilo da je baš ovako kako jest, a ne inako. Treće, pismeni pojedinci sa svojim mikrokozmima iza kojih je srećom ostala sačuvana opsežna korespondencija s različitim dopisnicima. U Šenoinu slučaju ona je pristojna, u Matoševu velika, u Jagićevu divovska. Gotovo da nema toga s kim se Jagić nije dopisivao. Od Jana Baudouina de Courtenaya do Luke Zore.

Vatroslav Jagić, August Šenoa i Antun Gustav Matoš velikani su koji su obilježili svoja razdoblja, koja se štoviše nerijetko njihovim prezimenima i zovu. Premda se to teško može isključiti iz vidnoga polja, oni to ovdje nisu. Ovdje su oni ljudi – govornici i pisci – od krvi i mesa, lišeni većine svojih javnih uloga, svedeni na intimno, privatno, pokućno, za po doma. I ogleda se njihov privatni jezik, kako su privatno pisali i – gluho bilo, sustežemo se izustiti – kako su privatno govorili, tj. što o tome možemo znati. Ne panoramski kao u gramatici, nego onako kako u podnaslovu stoji – paljetkovanjem. Ovo je niz paljetaka, pabiraka uklopljenih u tekst dužega daha koji se na jezičnome materijalu triju pisaca bave trima navedenim motivima i njima su zadani. Gradivo je nametalo pristup i opis. A gradivo čine djelići mozaika malih povijesti o kojima premalo znamo jer volimo širokokutne preglede, nerijetko zanemarujući podatak i detalj, ili se pak udubimo u podatak ne imajući na umu cjelinu, što je jednako krivo. Zato je između ostaloga svaki jezični podatak ovdje precizno lociran, a na primjerima štedjeli nismo (jer zašto bismo). Drugim riječima, ovo nije „razlikovna“ gramatika triju privatnih jezika – nisu „njekoje razlike“, ft. Luka Zima – prema onomu što bismo našli u njima ili nama suvremenim gramatikama. Naprotiv obrađuje se i mnogošta od onoga što se iz perspektive zamišljena štokavca ili zamišljena govornika hrvatskoga s početka 21. stoljeća može činiti samorazumljivim jer tvrdimo ovo: ništa nije samorazumljivo ni samo od sebe. Ne pretpostavljamo to, nego tvrdimo.

Hvala svim marnim filolozima koji su obavljali mukotrpne prijepise autografa i to činili s najvišim tekstološkim standardima. Njihove dionice u suvremeno shvaćenoj znanstvenoj produkciji nisu na cijeni, a bez njih bi sve ovo bilo nemoguće. Velika hvala recenzentima Mariji Malnar Jurišić i Kristianu Novaku na pomnu čitanju i ocjenama, Krešimiru Bagiću na prostoru na portalu Stilistika, Lidiji Zubac na crvenoj olovci i Draženu Karamanu na slogu.

Zagreb, 30. srpnja 2023.