Ishodišta
2.1 Biografski kontekst. Vatroslav Jagić (1838–1923) rodio se u Varaždinu kao najstarije dijete čizmarskoga majstora Vinka (Vincek) i Ane r. Kraljek. U Varaždinu završava trogodišnju normalku i 1847. godine kreće u gimnaziju, koju 1851. nastavlja u Zagrebu. Godine 1856. odlazi na studij klasične filologije u Beču, koji završava 1860. i ubrzo potom na poziv ravnatelja zagrebačke gimnazije Adolfa Vebera počinje raditi u svojoj staroj školi. Usporedo s nastavnim obavezama laća se znanstvenoga rada i bude u tome toliko plodan i uspješan da 1866. biva izabran među prvih 16 članova Akademije (28 mu je godina). Još 1864. godine pokrenuo je s Josipom Torbarom i Franjom Račkim časopis Književnik, preteču Akademijina Rada, a u Akademiji radi na nizovima Stari pisci hrvatski i Starine. Nakon što je 1870. zbog političkih razloga otpušten iz gimnazije, pozvan je na sveučilište u Odesi, gdje je od 1872. godine. U međuvremenu u Berlinu uči sanskrtski i u Petrogradu ruski. Godine 1873. koleba se između dviju ponuđenih novoosnovanih stolica za slavensku filologiju – zagrebačke i berlinske. Od 1874. godine profesor je u Berlinu. Ondje pokreće čuveni časopis Archiv für slavische Philologie, kojemu je do 1920. godine uredio 37 knjiga. Po smrti kolege Ismaila I. Sreznevskija 1880. preuzima stolicu u Petrogradu, gdje ostaje do 1886. godine, kad od Franca Miklošiča preuzima stolicu u Beču, gdje će dočekati mirovinu 1908. i živjeti do smrti 1923. godine. Osim zagrebački bio je i akademik petrogradski, krakovski, praški, bečki, berlinski, beogradski. Ukratko: najveći i najplodniji slavist druge polovice 19. stoljeća. Mjera mu bijaše Europa: Varaždin, Zagreb, Odesa, Berlin, Petrograd, Beč, Varaždin.
Imao je dva brata, Ivana (Cenek) i Dragutina (Karlek), treći je preminuo kao dijete, i dvije sestre, Alojziju (Lojzika) i Amaliju (Malčika), koje su također zarana preminule. Oženio se 1862. godine Sidonijom Struppi, imao je s njome troje djece: Jelku (1862–1872, preminula od tifusa dok su bili u Odesi), Stanku (1867–1950, udala se za filologa Milana Rešetara) i Nikolu (Nikica, 1875–1956, bio sveučilišni profesor medicine u Beču). Imao je dvoje unučadi, Stankinu djecu Pavla Dušana (Duško) i Jelku. Mnoge praznike proveo je s obitelji u Sv. Šimunu (Markuševec, danas podsljemenski dio Zagreba), gdje mu je brat Ivan bio župnik.
Iza Jagića ostala je golema korespondencija, intenzivno se dopisivao sa svim važnijim filološkim i javnim figurama (imenik je impresivan: od Franca Miklošiča do Jana Baudouina de Courtenaya, od Ivana Kukuljevića Sakcinskog do Franje Fanceva) te s obitelji i starim poznanicima (primjerice s bratučedom Katicom Hrupački i prijateljem Stjepanom Valdecom). Riječ je o 1300 osoba, „s nekima je izmijenio i po 400 pisama“ (Damjanović 1988: 7). Sva ta korespondencija, ponajprije privatna, te dvije knjige Spomenâ, koje je napisao za beogradsku Akademiju, vrelo su podataka kojima se u ovim paljetkovanjima služimo.
Pritom svu tu građu uzimamo sa zrncem soli, a na trima bismo detaljima pokazali zašto sjećanja iz poznijih godina mogu biti varava. Za prva dva detalja očekivali bismo da ih čovjek pamti dovijeka, za treći ne nužno: braća i sestre, ujaci te prvi objavljeni članak. U pismu bratučedi Katici Hrupački iz 1915. godine postariji Jagić piše da je „imao samo jednu sestru Lojziku“ (KH 20, 1915). Imao je zapravo dvije mlađe sestre, Alojziju ili Lojziku (1842–1859) i Amaliju ili Malčiku (1844–1847). O tim dvjema pokojnim kćerima piše mu majka u pismima iz 1860. godine (AJ 9, 10), kad je kupljen križ „za naše drage dve“, a o Sisvetama je na grobu „bilo zrezano Alojzija i Amalija Jagić“. U Spomenima piše o mlađoj sestri i najmlađem bratu, koji su umrli prije 1851/1852. (Jagić 1930: 15), pa ne znamo tko su „dva mala“ o kojima majka piše u pismu iz 1857. godine (AJ 4, 1857). Filić u Jagićevu rodoslovlju (1963: 135) ne spominje šesto, muško dijete, nego dva brata i dvije sestre (1963: 14), dočim Damjanović spominje šestero djece (1988: 11, 1993: 105). Što se ujakâ tiče, ni tu zapravo nismo sigurni koliko ih je bilo, izvještaji su u Spomenima različiti. Spominju se (Ig)Nac (Jagić 1930: 2), Matija, koji je oslijepio (1930: 10), spominju se „oba“ majčina brata, Valentin ili Valček i Matija ili Matek, prvi se zaredio pod imenom Nikola, drugi je oslijepio (1930: 15), Nikola je bio župnik u Šestinama (1930: 22). „Vujčeke“ Nikulu (sic!) i Ignaca spominje u svojemu pismu iz 1857. godine i Jagićeva majka (AJ 3, 1857), a Jagić u pismu Franji Fancevu „dva ujaka“, od kojih je jedan bio fratar, a drugi klerik, međutim oslijepio je „te nije mogao postati svećenikom“ (FF 25, 1911). Sve u svemu, „dva“ majčina brata, od kojih je stariji bio fratar, a mlađi klerik u „crnoj školi“ (Jagić 1930: 7), zvahu se po dostupnim podacima Ignac ili Nac, Valentin ili Valček (zaređen kao Nikola) te Matija ili Matek. Ne znamo ni čije su potomkinje – Ignacove ili Matijine – bile Jagićeve bratučede Katica Hrupački, Malčika Jug i Zora Rac (udana za prevoditelja grčkih tragedija Kolomana Raca), kojih se imena pojavljuju u korespondenciji, te njihova braća, o kojima se Jagić raspituje u pismima Katici Hrupački (KH). Što se najzad tiče prvoga objavljenoga Jagićeva članka, „Dopis Narodnim Novinam“, on nije objavljen u Narodnim novinama od 10. XI. 1857, kako stoji u Spomenima (Jagić 1930: 28), a prenosi i Damjanović (1988: 13), nego od 30. XI. 1857; da je riječ o broju 274, to je u Jagića točan podatak (1930: 28).
2.2 Korpus. Kako je Jagić privatno pisao i govorio kad je pisao i govorio hrvatski, pokušat ćemo rekonstruirati na temelju jezika njegove privatne korespondencije. Pisma ćemo ogledati prema dvama kriterijima koja se nadopunjuju: prema primateljima i prema desetljećima. Najstarija dostupna pisma koja smatramo privatnima jesu pisma i razglednice supruzi Sidoniji, od 1868. do 1895. godine (naša oznaka: SJ). Starije od njih jest osam pisma Petru Preradoviću, od 1865. do 1870. godine (PP); s Preradovićem je Jagić na vi. Veoma su rana i tri pisma Bogoslavu Šuleku (BŠ), od 1871. do 1876. godine; sa Šulekom je Jagić tada na vi. Na ti je s Gjurom Daničićem, objavljeno je šest pisama (GjD) od 1872. do 1876. godine. Iz godine 1894. potječe jedno pismo bratu Ivanu (IJ). Pismo Petru Zoričiću imamo jedno iz 1873. godine (PZ), prekratko da bismo na temelju njega nešto dalekosežnije zaključivali, osim da su bili na ti. Premda se s Milanom Rešetarom Jagić dopisivao i prije (SMR 2–15), privatnom ta korespondencija postaje tek nakon što mu Rešetar postaje zet (1892), sačuvana su i objavljena pisma kćeri Stanki i njezinoj obitelji od 1896. do 1923. godine (SMR 16–202), s time da je objavljeno i pismo tada šestogodišnjoj kćeri Stanki iz 1873. godine (SMR 1). Sačuvana pisma bratučedi Katici Hrupački (KH) i prijatelju Stjepanu Valdecu (SV) obuhvaćaju godine 1902–1922. Za popunu gradiva i za kontrolu podataka rabili smo još i pisma kolegama Frani Buliću (FB), Franji Fancevu (FF), Ferdi Šišiću (FŠ), Nikoli Andriću (NA), Stjepanu Srkulju (SS) i Tomi Matiću (TM) te gospođi Zlati Kiš-Šaulovečki (ZKŠ); nismo pregledavali golemu građu sačuvanih pisama Franji Račkomu (usp. Jagić 1950).10 Ukupno riječ je o 300-tinjak privatnih pisama i 100-tinjak neprivatnih, mahom opsežnih, u svemu nekoliko stotina stranica teksta. Pisama prije 1910. godine manjina je, pa se dobar dio rečenoga tiče Jagićeva jezika u starijim, umirovljeničkim danima, no ranijih je pisama dovoljno da se jezične mijene mogu veoma dobro rekonstruirati. Još jednom: riječ je o nevjerojatnih pet i pol desetljeća korespondencije, od 1868. do 1923. godine. Najraniji jezik Jagićeva djetinjstva rekonstruira se iz pisama njegove majke Ane Jagić (AJ) i pisama mlađega brata Dragutina Jagića (DJ) uklopljenih u majčina.
2.3 Rana pisma supruzi. Kako već rekosmo, u kući Struppijevih govorio se njemački (Jagić 1930: 48) pa se nesačuvana prepiska prvih godina, od negdje 1859. do 1868. godine, odvijala na njemačkome. Jagić je nastojao na tome da prepiska prijeđe na hrvatski, „da moja žena treba da bude i srcem i jezikom Hrvatica“ (1930: 48). I dalje, kako svjedoči u Spomenima:
Ne mogu tačno kazati, od kojeg je doba moja žena stala sa mnom dopisivati hrvatski, jer starijih pisama nemam, ali godine 1868-e već je tako okretno pisala, da sam je u pismu iz Dubrovnika 28/8 1868 pohvalio [...] Nikada kasnije nije naše dopisivanje među sobom i sa našom decom bilo na drugom jeziku van hrvatski. (Jagić 1930: 48)
Izmiče našem znanju i razumijevanju odgovor na pitanje zašto se Vatroslav i Sidonija nisu dopisivali na kajkavskome. Ako je Sidonijino poznavanje kajkavskoga bilo tako loše, zašto bi se Kurelcu, kako smo već prenijeli (v. § 1.3), sviđala njezina kajkavština (usp. Jagić 1930: 91)? Ovo će ostati na razini puke spekulacije i mogućnosti: a što ako dopisivanje na kajkavskome kao „zazorno“ nije dolazilo u obzir, kao što nije dolazilo u obzir ni između braće Jagićâ, kao što nije dolazilo u obzir u pismima koje je Ante Kovačić pisao zaručnici? Kako bilo, rujna mjeseca 1874. godine Jagić u pismu iz Peterburga hvali suprugin hrvatski:
Ja bih se okladio, da nema pet gospodja u Zagrebu koje bi umjele i tako krasno kaligrafski i što je još glavnije tako dobro hrvatski pisati. (SJ 14, 1874)
Kad kaže „hrvatski“, Jagić misli – književni hrvatski, štokavski, nipošto kajkavski, kajkavski je apartna činjenica. Slično će 1912. godine biti s vjerenicom Jagićeva sina Nikice, djevojkom iz Koruške, „koja se marljivo uči njemu za volju hrvatski“, kako Jagić piše prijatelju iz djetinjstva varaždinskomu kanoniku Stjepanu Valdecu (SV 3, 1912), s povratnim kajkavskim učiti se, doduše bez protetskoga v-, kako očekujemo u starom varaždinskom.
Koliko nam je poznato, objavljeno je jedno pismo Jagićeve supruge Sidonije, zahvala Franu Kurelcu na sućuti iskazanoj povodom smrti desetogodišnje kćeri Jelke u Odesi krajem 1872. godine; pismo je datirano 15. I. 1873. (SiJ 1, 1873). Ne možemo znati je li pismo pisala sama, bez suprugove pomoći. Pismo je pisano književnom jekavskom štokavštinom, s gdjekojim ekavizmom (nedelja, gde) i bez sibilarizacije (u tugi), kao splet naučenih konstrukcija (kao žrtva pasti) i nespretnih rekcija (tješiti se gubitku). Pribilježit ćemo još samo da se Kurelcu obraća sa vi, da kćeri zove Jelkić i Stankica, supruga Vatroslava zove Jagić, djevera Ivana zove Jagić župnik, a da se sama potpisala sa Sidonija Jagićeva (o prezimenima v. dalje § 2.46).
2.4 Materinski jezik. Da je u Jagićevoj rodnoj obrtničkoj prigradskoj (malo)građanskoj kući bilo mnogo kajkavskih knjiga, koje je djed Kraljek namro Jagićevoj majci Ani r. Kraljek, da je majka čitala, učila kod uršulinki četiri razreda škole na kajkavskome i njemačkome, da je poticala djecu na školovanje, da se čitao Robinson u kajkavskome prijevodu,11 da je u kuću i prije 1848. godine znala dospjeti ilirska, tj. štokavska knjiga, sve to znamo iz Spomenâ (Jagić 1930), a Filić nam još podastire važne podatke o važnosti njemačkoga u varaždinskim obrtničkim krugovima (1963: 9). K tomu iz pisama doznajemo da je njemački pisala goticom (Jagić 1953: 32) te da je doista bila prosvjetiteljski pokretački duh jer 1856. godine piše Vatroslavu da je „pri ministeriumu nekakov Metel Ožegović, jako dober Horvat“ (AJ 2, 1856) i potiče Vatroslava da se s njime upozna.12
Majčinih je pisama Jagiću objavljeno tek 12 od navodno 44 (Jagić 1953: 23) ili 47 (Jagić 1930: 30). Dopisivanje je počelo 1851. godine, kad se Jagić našao u zagrebačkom orfanotrofiju i počeo pohađati zagrebačku gimnaziju (1930: 30), ali sačuvana su i objavljena samo pisma od 1856. godine, kad je već na studiju u Beču, do 1861. godine. O tome piše i u pismu batučedi Katici Hrupački, u kojemu kaže da se „dao na pisanje uspomena iz mojega života“ te da pisama ima „preko 40 od moje majke, na žalost onih najstarijih, od vremena kad sam bio u orfanotrofiju u Zagrebu, nemam“ (KH 40, 1920). Majka nesretnim slučajem pogine 1865. godine.
Nažalost sačuvana su samo majčina, ne i Jagićeva pisma. Ali pisma su važna jer je u njima sačuvan Jagićev – doslovno rečeno – materinski jezik, dakako njegova pisana inačica. Kako je mladi Jagić razgovarao s majkom, možemo pretpostaviti, ali kako joj je pisao – ne znamo. Upravo zato dragocjena su nam tri fragmenta koja je unutar majčinih pisama starijemu bratu Vatroslavu 1860. godine napisao brat Dragutin ili Karlek, koji tada ima 13–14 godina. Vjerujemo da je tako u toj dobi pisao i Vatroslav.
Majka piše varaždinski kajkavski, ekavski, tek gdjegdje prepoznajemo neku knjišku riječ ili oblik.13 U grafiji ističe se pisanje slogotvornoga [r] s popratnim <e>, koje s vremenom nekad biva <è> ili pak nema popratnoga vokalskog slova. Kadšto u istome pismu različito: Terstu, vumerl, mertev, zaderžala (AJ 1, 1856), zmerzaval (2, 1856), zaderžavaj, ali smrt (3, 1856/1857), pervom, teržil, četertek, deržati, ali prsa (4, 1857), četertoga, ali pèrvomu (7, 1860), derščeju (8, 1860), poverneš, černi, terpeti, priskerbel, ali sèrce, sèrdim, vèrt (9, 1860), čerleni, ali prvom, srcu (10, 1860), četertek, vumerl, ali zadržal (11, 1861), prvum (12, 1861).
Jezik je, rekosmo, ekavski, ali nahodimo dvaput rogato <ě>: lěpo pozdravlamo (AJ 1, 1856), Draga děca! (12, 1861). Ne možemo znati je li to manira ili izgovorna činjenica, pretpostavljamo da ipak nije [je]. Drugačije je s bilježenjem imenice tjedan, koju nahodimo ovako: tjednom (AJ 1, 1856), tjeden (3, 1856/1857), tjeden (4, 1857), tjeden (5, 1857), tjedna (9, 1860), tjeden (9, 1860). Bit će da je to [tje] jer Lipljin u varaždinskome govoru bilježi tjeden, upravo tj'ȩdȩn (2013: s. v.). Dakle uz očekivano mesec, leto, nedela, delati, dete, detič... tjedan nije teden, nego tjeden.14 Isto je s parovima slova <t><j> i <d><j>, koje Ana Jagić piše u ovim riječima: nadjamo (AJ 1, 1856), nadjala, smetjum (3, 1856/1857), nadjaj (6, 1860), tretji (7, 1860), nadjaj, tretjega (8, 1860), pohadjaš, listja, cvetje (10, 1860), poltretji (11, 1861). Lipljin ih u varaždinskome rječniku (2013) bilježi ili tako ili uz oblike s fuzijom stoji da su noviji prema starijima bez fuzije. U Spomenima ima citata iz majčinih pisama iz 1857. godine koja nisu objavljena u Korespondenciji (1953), u kojima ima ovih oblika: deždj, prehladjenje (Jagić 1930: 30). Lipljin ima d'žđ (2013: s. v.), a među primjerima i prȩhl'ajȩna i prȩhl'ađȩni (s. v. prȩhlad'iti). U majčinu pismu imamo glagolski pridjev radni muškoga roda prehladil se (AJ 11, 1861), no prema d i sufiksalnomu j, čini se, rezultat fuzije bit će j, usp. npr. pogojen (pogođen, AJ 1, 1856), posujevati (posuđivati, AJ 4, 1857); komparativ priloga glasi rajši (radije, rađe, AJ 6, 1860; 11, 1861).
Geminirana slova <tt> i <nn> majka piše samo u riječi matti ili Matti, i to u ranijim pismima (AJ 1–5), poslije je Mati (AJ 6–12), u svojem imenu Anna te u obliku genitiva plurala fusaknnov: matti (AJ 1, 1856), matti (2, 1856), Matti (2, 1856), Matti (3, 1856/1857), Matti (4, 1857), matti (5), Matti (5, 1857), fusaknnov (čarapâ, sada ti štrikam 6 parov fusaknnov, 10, 1860),15 Anna Jagićeva (10, 1860).
Prefigirani oblici od iti (AJ 3, 1856/1857; 4, 1857; 11, 1861) imaju očekivano dojti, najti, prezent dojde, najde, ali odide (3, 1856/1857):
I dali su tužbu i zapovedano im je na red iti, [...] Ja sem tak žalostna, da me skoro sram po vulici iti. (AJ 4, 1857)
Dobro si si zmislil, da nepojdeš sad dimo, [...] a znaš, kaj si rekel, da buš se vučil tancati, kak dojdeš v Beč, (AJ 5, 1857)
Navedena dva primjera tu su da pokažu još troje: sveprisutno protetsko v- (po vulici, se vučil), kajkavsko e kao odraz staroga poluglasa (ja sem, si rekel) i tipičnu kajkavsku reflektivnost (zmislil si si, buš se vučil). Zato je pomalo začudno variranje oblika sam i sem (1. lice singulara od biti) te danas (npr. AJ 1, 1856; 2, 1856/1857) i denes (npr. 7, 1860; 9, 1860).
Aorista i imperfekta nema. Kondicionali (uvijek s kopulom bi za sva lica) i imperativi vrlo su česti. Futur je – ako nije posrijedi futurski prezent – s pomoćnim glagolom biti i glagolskim pridjevom radnim. Primjeri za futurski prezent; imamo zabilježen samo sa svršenim glagolima:
Naši se frati veseliju, kaj ga se rešiju, (AJ 1, 1856)
Ja denem na poštu 31. to jest v petek ob 4.ti vuri popoldan. (AJ 1, 1856)
Sad samo se čuvaj, naj se preveč napinjati, ti vre zato svoj cilj postigneš rašji malo kasnije, neg z kvarom zdravja. [...] z onimi novci rajši plati za ono, kaj daš z Lojzikinih lasi delati, (AJ 6, 1860)
Dok morem, sve ti po voli včinim. (AJ 10, 1860).
Primjeri za futur, uključujući jedan sa šunkom, koja će u pismima biti motiv sve do Jagićeve smrti, i tipičnim kajkavskim čuti u značenju ʻbiti budanʼ (usp. AJ 7, 1860):
Kasnar je rekel, da one knjige ti bu dopelal, (AJ 1, 1856)
Neznam, bu ga sobum [sic!] vzel, ali kaj bu napravil. (AJ 2, 1856)
Ovo ti pošilam jedno šunko, da buš si tak po večerah rezal, kad buš duže čul, (AJ 7, 1860)
Po takvom niti on nezna, kaj je za betek moj, ali kaj se bum zato spominala, (AJ 9, 1860)
Čujemo da bu na 14-toga reštauracija i da budu soldati obkolili ono mesto gde bu. (AJ 12, 1861)
U trećemu navedenom primjeru tipičan je kajkavski kalk s njemačkoga kaj je za... (nj. was für ein...; usp. također u Zime 1887: 63–64) i riječ betek. Majka gotovo u svakome pismu Vatroslavu prenosi tko je betežen i tko ima kakav beteg ili betek, sa zapisanim tipičnim finalnim obezvučenjem. Začudo nijednom u pismima Vatroslava Jagića nismo vidjeli tih običnih, tipičnih riječi.16 Ne posve isto, ali veoma slično vrijedi za kazalište, što rabe i majka (AJ 6, 1860) i brat Karlek (DJ 2, 1860); dakle ne kazališče, nego kazalište. Jagić toga „kajkavizma“ neće rado rabiti, češće će rabiti teatar ili pozorište, čak u pismima najbliskijima:17
Kazalište – hat das hohe Ross bestiegen! a Pošurice hoće da budu witzig ali im nestaje – soli! (PP 4, 1869)
U večer bijaše kazalište, ali mi utrudjeni podjosmo radje kući spavat. (SJ 8, 1873)
[...] u večer, ako ne idemo u teatar, obično je tko kod nas. [...] Zajedno smo ručali i u teatru bili, (SJ 26, 1881)
A sada je soba spremna, ako bi Duško sa gospodjom koji put došli u Beč radi teatra, (SMR 77, 1919)
Svi hoteli, sve gostione, svi teatri, koncerti i kino – sve puno puncato ljudi, (KH 40, 1920)
On se bacio na estetiku, studira organizaciju u Burgteatru te se nada postati danas sutra intendantom nekog pozorišta! (SMR 107, 1920)
[...] kao što se apoteka zove Staatsapothek i kazalište Staatsteater, Staatsoper (SMR 144, 1921)
[...] tada će Jelka moći polaziti i teatre i koncerte, (SMR 148, 1921)
Teatri, koncerti, kino za me ne eksistiraju, (KH 43, 1922)
[...] ne polazim ni restorana ni kafana, ni pozorišta ni koncerata, ne vozam se čak ni na tramvaju, (SMR 195, 1923)
Ne ufamo se prosuđivati što je od leksema u majčinim pismima nekajkavsko, na što je Jagić upozoravao (1930: 30), ali sintagme to jest (AJ 1, 1856), prvom prilikom (10, 1860) i prvum prilikum (12, 1861) čine nam se knjiškima. Rijetki pojedinačni primjeri poput kojašta (4, 1857) i ništa (9, 1860; 10, 1860) jasno su štokavski; sličan primjer nalazimo i u dijelu pisma iz 1857. godine koje nije objavljeno u Jagićevoj Korespondenciji (1953), ali jest citirano u Spomenima: koješta senjam (Jagić 1930: 30).
Sibilarizacije u imenica nema; primjera je doduše malo, ali dovoljno za potvrdu. U singularu e-vrste: Toniki (AJ 7, 1860), nepriliki (12, 1861). U pluralu a-vrste: diaki (AJ 1, 1856; 9, 1860; 10, 1860; 11, 1860), prahi (7, 1860).
Plural a-vrste muškoga roda uvijek je kratak, što je posve očekivano, ali poput nepostojanja sibilarizacije valja napomenuti radi boljeg uvida u kasniji Jagićev jezik: dugi (tj. dugovi, AJ 4, 1857; 8, 1860), plani (4, 1857), bali (5, 1857), tanci (5, 1857), gumbi (6, 1860), prahi (6, 1860; 7, 1860; 8, 1860).
Akuzativ singulara a-vrste za neživo jednak je nominativu: kvartir, rolek (AJ 1, 1856), laiblec (2, 1856), stacun (3, 1856/1857), glas (1, 1856; 4, 1857), šulgeld (5, 1857), recept (6, 1860), ispit (9, 1860), kriš (9, 1860), venec (10, 1860). Pojedine imenice ipak ima u obliku jednaku genitivu: remeka (remeka šival, 6, 1860), dima (dima terpeti, 9, 1860). Imenica list (pismo) sad ovako sad onako:
Lista sem mu čtela, (AJ 2, 1856)
Još ni jenput nismo tak teško list od tebe čekali, (AJ 3, 1856/1857)
[...] včera baš smo dobili list, (AJ 3, 1856/1857)
[...] neg ti jako strahum pošilam list. (AJ 3, 1856/1857)
Meni je lista kazala, gde njoj piše, da nebi došla (AJ 4, 1857)
Genitiv plurala a-vrste muškoga roda posve očekivano ima morf -ov, primjerice mehurov (AJ 1, 1856), pajdašov (4, 1857), meštrov (5, 1857), komadov (6, 1860), kolačuv (12, 1861). Ne iznenađuju ni genitivi plurala penes (2, 1856; 3, 1856/1857; 5, 1857; 11, 1861),18 stari oblik sa -ø koji se sačuvao u pojedinačnim leksemima (usp. Šojat 2009: 49), pa onda ni varijacija dan (tjeden dan, AJ 3, 1856/1857) i danov (bil je 8 danov, 6, 1860), a nije nam za Jagićev jezik nevažno ni to da put u količinskim izrazima ima oblik put, ne puti ni putov (usp. Šojat 20009: 46, 53), primjerice: 2 put (AJ 3, 1856/1857), sto put, više put, već put (8, 1860), nakuliko put (9, 1860). Za razliku od toga genitiv plurala od zub i ljudi jest zubi (od zubi, 6, 1860) i ljudi (tuliko ljudi, 10, 1860). Imenicu ljudi imamo i u očekivanu akuzativu plurala (usp. Šojat 2009: 53), prema i-vrsti: ti te tvoje ljudi gusto pohadjaš (AJ 10, 1860).
Genitiv plurala a-vrste srednjega roda, koliko smo uspjeli pregledati, očekivano (usp. Šojat 2009: 51) ima morf -ø: 50 veder (t. vjedara, AJ 2, 1856), 12 let (4, 1857), 8 let (7, 1860).
Genitiv plurala e-vrste redovito ima očekivani morf -ø, primjerice: klobasic (AJ 4, 1857; 5, 1857), pur (tj. purâ, 6, 1860), lampic, gač (tj. lampicâ, gaćâ, 10, 1860), devenic, koš (tj. djevenicâ, kožâ, 11, 1861). Čini se da je jedini primjer za -ih, pozajmljen iz i-vrste (Šojat 2009: 54), ovaj: bankih (vujček Nacek ima nekaj bankih, AJ 11, 1861).
Lokativ plurala a-vrste muškoga roda ima -ih: po falačekih (tj. na komade, AJ 2, 1856), vu dugih (tj. u dugovima, 8, 1860). Odudara oblik: po diaki (11, 1856). Instrumental plurala u imenica ima -i, ne -mi: z onimi novci (6, 1860), z diaki (11, 1861). U instrumentalu srednjega roda imamo zabilježen primjer sa -mi: za pismi (3, 1856/1857). Ako smo dobro gledali, dativ plurala imenica a-vrste nismo zabilježili; imamo samo dativ lične zamjenice nam (passim).
Lokativ plurala imenica e-vrste ima očekivano -ah: vu Parovih hišah (AJ 3, 1856/1857), na mojih rukah (4, 1857), po večerah (7, 1860). Instrumental plurala ima -ami, doduše slabo je potvrđen, imamo potvrdu za dualnu imenicu ruke: z rukami (8, 1860); nahodimo i jedno -i: s tvojemi kolegi (11, 1861). Ako smo dobro gledali, dativ plurala imenica e-vrste nismo zabilježili.
Povratno-posvojna zamjenica za 2. lice koleba se: s tvojemi kolegi (AJ 11, 1861), piši mi svoj atres (11, 1861). Oblik svoj redovito dolazi uz 3. lice: on bu pisal svojemu sinu (2, 1856), naj ona piše k svojoj rodbini (5, 1857).
Majka se Vatroslavu uvijek obraća s dragi Nacek, vokativom deminutiva koji je jednak nominativu, kadšto u pismu i moje dete (AJ 4, 1857) ili dragi sinek (8, 1860).19 U pismu koje je upućeno i Vatroslavu i Dragutinu vokativ je draga děca (12, 1861). Oca se uvijek u pismima zove tatek i govori se o njemu u jednini (on), tuđi su očevi otec (2, 1856; 3, 1856/1857; 4, 1857), tuđa je mati – mater (3, 1856/1857) ili mati, tj. matti (5, 1857). Braća i sestra uvijek su imenovani deminutivima Cenek (Ivan), Karlek (Dragutin) i Lojzika (Alojzija), tetka je tečica ili teca, tetak je u genitivu teca (6, 1860). Ujaci su Nikula, Matek te Ignac ili Nac, ili jednostavno vujček. Kad se govori o komu bilo bližemu, piše se redovito deminutiv imena. Buduća snaha nije bliska pa je gospa Sneha (8, 1860), mlada Sidonia (9, 1860). Djed je – majčin otac – dedek (3, 1856/1857; 5, 1857; 10, 1860). U pismima objavljenima u Jagićevoj Korespondenciji (1953) on se spominje kao „tek“ jedan od prinosnika Jagićevu džeparcu, odnosno 1860. godine majka piše o njegovu grobu, ali u Spomenima Jagić citira nekoliko majčinih pisama napisanih 1858. godine, netom nakon što je djed Ivan Kraljek umro:
Mi smo letos čisto bogci, ja se čudim pokam kaj su dedek vumerli je nekak ves blagoslov od nas odišel (Jagić 1930: 31)
V sakem kutu nekaj najdem kaj me na njih spomene i svigdi njih fali... ti ne bi veroval, moje oči su nigdar ni suhe potlem kak su oni vumerli... sad nimaš nikoga kak tužne stareše, kajti si zgubil dedeka kakvoga med 100 vnukov jeden nema (Jagić 1930: 31)
Gdo bi bil rekel Dedeku, kad si ti odhajal da se ne bute več nigdar vidli, pak vendar su na moj najvekši kvar vumerli. (Jagić 1930: 31)
Podebljali smo ključno: čini se da nema dvojbe da je Ana Jagić svojemu ocu govorila oni. Vidjet ćemo dalje da su i unuci djedu govorili oni. Ono što ne znamo jest kako su se sinovi i posebno kći Lojzika obraćali ocu. Koliko smo uspjeli pronaći u pismima, majka još samo na jednom mjestu govori o nekome u 3. licu plurala: Deželić su doma (AJ 1, 1856). Iz pisama Ante Kovačića zaručnici iz 1877–1878. godine vidimo da je Kovačić ocu govorio vi (usp. odrješit odgovor na očevu uvredu zaručnice, 1877–1878/1955: 74). Što je Jagić govorio svojemu, ne znamo. Znamo da je Matoš svojemu govorio ti, ali djedu je govorio vi (v. dalje u poglavlju 4).
Još nešto za kraj. U gornjim citatima dvaput se pojavljuje nijekani vremenski prilog nigdar ʻnikadʼ. Tako je u majčinim pismima uvijek. Koliko nam se čini, Jagić u svojim pismima nikad neće rabiti ni nigdar ni nikad, nego je redovito nigda, što će se dalje vidjeti iz primjera, nećemo se tomu više vraćati. Nipošto nije riječ o ekskluzivno kajkavskoj činjenici (usp. Zima 1887), imaju ju u gramatikama i Babukić (1854) i Maretić (1899; nikad daleko češće).
2.5 Varaždin Jagićeva djetinjstva. O društvenim odnosima u Varaždinu i Zagrebu za vrijeme Jagićeva đaštva pregledno je pisala Gross (1986). Za naše mikrohistorijske potrebe i mikroskopske jezične uvide važnije su memoarske knjižice Jagićeva desetak godina starijega prijatelja iz djetinjstva i poslije dopisnika kanonika Stjepana Valdeca (1829–1921), koji je u svojim starijim danima živo opisao uspomene na šoštarski ceh (1913) i svoje varaždinsko školovanje (1914), koje se odvilo do burne 1848. godine, kada zbog rata škole nakratko i prestaju s radom. Tako primjerice u Mirjane Gross na temelju Jagićevih Spomena možemo čitati sljedeće:
Kao odličan đak imao je [tj. Jagić] dobre veze s direktorom Premruom, koji ga je, vjerojatno uz pomoć mita Jagićeve majke u obliku živežnih namirnica, preporučio njegovoj budućoj punici gospođi Struppi za instruktora njezinih sinova te mu isposlovao stipendiju za studij u Beču. (Gross 1986: 28–29)
Iz Valdecove memoaristike i pisama Jagićeve majke na vidjelo izlazi međutim o kakvu se mitu tu moglo raditi, kako su Varaždinci zvali taj živež i kako su ga učitelji primali.20 A to je ono što nas zanima. Stoga nekoliko jezično-kulturoloških crtica iz Valdecovih memoara.
Domaći su nastavnici govorili naravno kajkavski. Đacima su se do zadnjega razreda, šestoga razreda gimnazije, obraćali sa ti (Valdec 1914: 2). Glagol za čitati bio je čteti (1914: 4), dakle onako kako nahodimo u majčinu pismu Vatroslavu Jagiću (AJ 2, 1856), za početke računstva imenica je ajnmulainc, za zbrajati glagol je adirati (Valdec 1914: 4–5). Koliko god dječacima tjeralo strah u kosti, fizičko je kažnjavanje šibom bilo normalno. Valdec se sjeća prvoga dana u školi kad je jedan dječak pri adiranju na tabli (ne ploči) načinio falingu, pa profesor podviknuo kaj se tak računa i išibao učenika. O miru u razredu i čuvanju šiba brigu su vodili familijaši, obično najjači dečko u razredu, nešto poput dežurne tužibabe i krvnika, egzekutora šibanja. Familijaš bi profesoru dojavio da se netko na nastavi smeje ili da čobake kaže (pokazuje čube, pući usne), pa bi profesor recimo ovako, u skladu s duhom pedagoškoga vremena:
Ovoga tri krat vužgi, jeli se bu smejal; ovomu vdrapi tri, naj se vuči, kak bude čobe razvlačil i mrnjil se. (Valdec 1914: 5)
Udarati, tući jest buhati. Buhanje je strogo zabranjeno, za to budeš šiban, dobiješ udarce, šikce. Lipljin u varaždinskome rječniku ima i buhati i šiknuti, nema šikce (2013: s. v.).
Školski pribor koji je trebalo pribaviti obuhvaćao je ležebuh, deutsch gramatiku, tintenflasek, strejsunt, pleibas, liner, penecil; „o hrvatskom kojem nazivu ni traga“, veli Valdec (1914: 8).
Zimi je doba kolinja, profesori to znaju, pa bi bez puno ustezanja ovako rekli:
Dečki, vaši budu imali koline, recite im, naj nepozabiju name, njihove su fine devenice, klobasice i lokoti, ja to rad imam. (Valdec 1914: 8)
Pisma Jagićeve majke pune su klobasic i devenic (v. gore potvrde, § 2.4), lokote, tj. kuhane svinjske kralješke (Lipljin 2013: s. v.), nismo u pismima vidjeli.
Neposlušna ili neodgojena djeca su prokšenci, tvrdoglavci, nevaljanci, tolvaji, odlikuje ih prokšija, tolvajština i larma (Valdec 1914). Jednom je jedan takav ozbiljno išiban kad je u posjet školi došao „iluštrišimuš Antonius Kukuljević, oberdirektor i oberinšpektor škole“ (Valdec 1914: 10),21 koji je kaznu za bačen kamen sa šest povisio na 12 šikcev. I sve bismo to uzeli tako kako jest da u pismu Vatroslava Jagića supruzi Sidoniji iz 1874. godine ne nahodimo ovo:
Oh ti nevaljanko, kako mi se ruga! (SJ 13, 1874)
Sidonija naime pita da li mu fali, jer Vatroslav je u Peterburgu i simpatizira u mnogome s Ruskinjama (SJ 13, 1874). Sve je to naravno od dragosti, ali sad moramo u pamet prizvati Valdecova sjećanja, koja je zacijelo u trogodišnjoj normalci ovako ili onako proživio i Jagić:
Leži se na pod, vikne eksekutor, a ti familijaš ne miluj ga kak ov nevaljanac nije miloval onog siromaka. Familijaš bez milosrdja udara, krivac gorko plače, a eksekutor viče: vidiš kak to godi, vudri [...] kaj tepčeta plačete zbog toga nevaljanca brž čas ste i vi dobrijani kakav je i on (Valdec 1914: 11)
Sudbine siromaka (spomenuta u navodu) i larme (spomenuta prije) u Jagića dotaknut ćemo se poslije (v. §§ 2.27, 2.44). Tipične kajkavske, varaždinske riječi poput žuhki, fletan, fant, oskubsti, igre iz gimnazijskih dana poput pile (lopte), šintara i kapuša, što Valdec spominje (1914) – ništa od toga u Jagića ne nahodimo. Dječaci su držali ptice – štiglec, cajzlek, gringlek, kos. „Kanarinca nismo poznavali“, veli Valdec (1914: 25). Jagić će u starosti imati kanarinca i mnogokratno ga u pismima spominjati (koliko stoje sjemenke, konoplja i ostala hrana za nj), zvati ga svojim „dragim pratiocem života“ (SMR 129, 1921). Valdec je svojega kosa hranio i mrvicama mesa, „što mu bijaše oblizek“ (1914: 25). Na oblizeke smo u Jagićevim pismima naišli samo jednom, u pismu kćeri i obitelji (SMR 61, 1919, v. dalje § 2.43).
Sredinom kolovoza 1845. godine o blagdanu Velike Gospe uputio se šesnaestogodišnji Valdec sa šulkolegom i trima Varaždinkama na hodočašće Majci Božjoj Celjskoj. Na povratku sretnu u jednoj oštariji gospodina koji im se, čuvši da govore hrvatski, obratio pa ih onda počastio večerom. Reče „da je gimnaziju svršio u Vinkovcima, gdje mu otac biaše liečnikom“, a po očevu umirovljenju školovao se u Grazu i Celju, sada je kapelan u Štajerskoj. Pohvali im se uglavnom da se „priznaje Hrvatom“, da svaki dan moli za svoju „predragu hrvatsku domovinu“, da čita Narodne novine, da je čitao o srpanjskim žrtvama i da su među njima bila tri njegova znanca, da se moraju boriti protiv uvođenja mađarskoga u škole te da će njegovo ime naći među utemeljiteljima Matice hrvatske. Ukratko: bio je to Josip Drobnić (1812–1861), koji će domalo u Matici hrvatskoj objaviti svoj mali ilirsko-njemačko-talijanski rječnik (1846–1849), spomenut ćemo ga u jednoj fusnoti (v. § 2.43).22
2.6 Prijelaz na štokavštinu. Rekosmo već, u trima je majčinim pismima iz 1860. godine nešto dopisao mlađi brat Dragutin, koji tada ima 13–14 godina i još uvijek je u Varaždinu. Bratu se uvijek obraća s dragi Nacek, a potpisuje se s Dragutin. Piše jezikom koji se od majčina ne razlikuje mnogo, ali školovanje ipak ostavlja vrlo zanimljive tragove. Ponajprije u grafiji.
Dragutin dosljedno piše <èr>: bèrže (DJ 1, 1860), bèrblali, zakèrpati, potèrta, zakèrpal, Hèrvatske, potèrl, pokèrpal, hèrvatskim, pèrvi, tèrgovec (2, 1860).
Jat nešto češće od majke bilježi sa <ě>, s time da je građe na kojoj bismo to utvrdili daleko manje: prepovědano (DJ 1, 1860), pěsme, někoje (3, 1860); gdje ima <e>, može biti da i ne zna da je posrijedi jat, a kadšto ima i ovako i onako: povedal, devenice (DJ 1, 1860), nemačke, železom, povedal, prepovedane (×2, usp. prepovědano), lepi (2, 1860).
Akuzativ singulara a-vrste za neživo koleba se više no što smo primijetili u majčinim pismima: očnik (×2, DJ 1, 1860), prešpektiv (2, 1860), ali: lonca, tringelta, izpita (2, 1860).
Za razliku od majke Dragutin već ima naučene future sa htjeti zajedno s onima sa biti:
[...] pa koj onoga lonca bude pokèrpal, on če dobiti 200 holbih pive i bude postal General od Flotte nemačke (DJ 2, 1860)
[...] a on je rekel, da neče on švabske ladje voditi, neg si bu on rajši [...] ruke zalejal. (DJ 2, 1860)
Glagolski mu je pridjev radni na l (povedal, prišparal, nosil, šinfal, rekel, zakèrpal, potèrl, pokèrpal, zalejal, vlovil, štel, pelal, pustil, pital, dal, videl, bil, spozabil), ali piše da su ljudi u kazalištu kričali živio (DJ 2, 1860). Optativom glagola živjeti pozabavit ćemo se još poslije (v. § 2.18).
Od zanimljivijih Dragutinovih leksema bilježimo šinfati, tj. klevetati, ogovarati (usp. Lipljin 2013: s. v. šȋmfati), bèrblati, šnofati (onda je dal šnofati policii, DJ 2, 1860).23
Kao dio kulturne i jezične povijesti bilježimo da 1860. godine Dragutin Jagić brata Vatroslava moli da mu – ako ga je volja – pošalje „Kačičove pěsme, kajti ja bi se rad někoje tabore turske napamet navčiti“ (DJ 3, 1860). Inače tbor je i ʻtabor, bivakʼ i ʻrat, vojnaʼ (Lipljin 2013: s. v.). Znamo da je početkom 19. stoljeća Tituš Brezovački pisao pjesmice ugledajući se na Andriju Kačića Miošića, znamo da su prije preporoda kolale po kajkavskim krajevima rukopisne pjesmarice s izvacima iz Razgovora ugodnog (usp. Matić 1956). Kod Jagićâ iz prve ruke vidimo koliko je Kačić Miošić i sredinom 19. stoljeća u kajkavaca bio tražena roba.
Godine 1858. Vatroslav je u Beču na studiju, najmlađi brat Dragutin još je u Varaždinu, srednji brat Ivan u Zagrebu je, ali vraća se u Varaždin ne bi li se oprostio s umirućim djedom. Ivan piše Vatroslavu:
Istu noć bila su kod njih sva odrasla rodbina osim tebe, što je mamicu najviše žalostilo. U ponedjeljak po podne te tužne noći dali su nam svim svoj blagoslov, osim Lojzike, koja je kod Fanike šivala, i tebe. Preporučili su se u naše molitve te nas opomenuli na pravi kršćanski život. Da ti je bilo vidjeti taj prizor! Starac jedva smaže rieči, diže desnicu, blagoslavlja svoje a oni pred njim kleče roneć potoke suzah. Udario bi u plač, kao što ja plačem, pišući taj list, sjećajući se toga... (Jagić 1930: 31)
Prvo što vidimo jest da se o dedeku govori u 3. licu plurala (kod njih..., dali su nam..., preporučili su se...).24 Drugo što vidimo jest raspisana jekavska štokavština (ponedjeljak, vidjeti, rieči, sjećajući se). Prema pismima oko 1870. godine koja Jagić prenosi u Spomenima ubrzo će i Dragutin pisati tako (usp. npr. Jagić 1930: 223–224). Ivanovo pismo iz Beča iz 1859. godine nekomu prijatelju, pretisnuto u cijelosti u Spomenima, također je štokavsko (usp. Jagić 1934: 329–331), dok je prigodna pjesmica ocu za rođendan kajkavska (usp. 1934: 326–329).
To je jezični put postpreporodnoga sjevernohrvatskoga kajkavskoga govornika s kojim smo ovu knjigu započeli. S 13–14 godina (Dragutin Jagić) on već piše drugačije od svoje majke jer školovanjem je izložen književnoj štokavštini. S 18 godina (Ivan Jagić) on piše književnim štokavskim jezikom s ahavačkim genitivom plurala (suzah), s vokaliziranim l-participom (udario), s razlikom jata u dugim i kratkim slogovima (vidjeti : rieči), sa svim č-ovima i ć-ovima na svojemu mjestu, dok je njegova majka sa ć-om imala problema.25 S 20 godina (Dragutin Jagić) on 1866. godine u znanstvenome časopisu Književnik sastavlja „Hrvatsko-srpski knjigopis za god. 1865.“; bibliografija ne pokazuje nikakvih jezičnih odlika, ali posredno pokazuje da „pravnik u Zagrebu“, kako je potpisan, sudjeluje u književnom štokavskom javnom životu. Ako se govornik slučajno zove Vatroslav Jagić, on već s 19 godina objavljuje svoj prvi napis u Narodnim novinama (Jagić 1857), dakako književnom štokavštinom, eda bi se s 26 godina znanstvenom argumentacijom oborio na -ah (Jagić 1864), ali o tome poslije. I sve se to odvija ne samo u javnoj komunikaciji nego i u najprisnijoj korespondenciji, onoj među braćom. U toj intimnoj prepisci u samo par godina posve se odustaje od materinske kajkavštine i prelazi na štokavski književni jezik. Taj put prvi od trojice braće prošao je najstariji brat Vatroslav. Kao što smo na početku rekli (v. §§ 1.1–2), ono što iz današnjeg očišta najviše upada u oči jest oštrina reza: materinska kajkavština potpuno se potiskuje na marginu. Ono što je Krleža opisao kao epohalno bacanje kroz prozor odvijalo se jednako tako munjevito na individualnoj razini.
2.7 Prvenac. Vatroslav Jagić svoj je prvi članak objavio 30. XI. 1857. Na studiju je u Beču, tek mu je 19 godina. Dopis iz Beča objavljuje pod inicijalima V. J. V. u Narodnim novinama. U potpisu stoji „Nekolicina mladih bečkih Slavenah!“, o čem Jagić u Spomenima ovako: „Kakva jadna nekolicina, to sam bio ja sam samcat!“ (1930: 28). Riječ je o dvoipolstupačnome pozivu na obnovu Nevena i prijedlozima kakav bi on imao biti. Što se jezika tiče, brat Ivan primijetio je u pismu Vatroslavu prenesenome u Spomenima da „u slogu dolazi prečesto pa i mislim“ (1930: 28), ali to uzimamo kao uzgredni podatak.26 Važno nam je da s 19 godina Jagić piše punokrvnom književnom štokavštinom u kojoj sve pršti od aorista (uzradova, nepade, sjetismo se, pročitaše, sgodi, napomenusmo), imperfekata (imadjasmo, čitasmo), sadašnjih participa (čujući, očekujuć, čitajuć, brineć se, zovuć, nabrajajuć, tako rekuć), prošlih participa (iznevjeriv), popridjevljenih participa (buduća godina, čitajuće obćinstvo, učeća mladež), ahavačkih padežnih oblika, tako genitiva plurala (putah, novinah, književnikah, crticah, sastavakah, iz granah od znanostih, episodah, ljudih, Preradovićah, Tèrnskih, Bogovićah, Šulekah...), lokativa plurala (u Novicah, o nagradah, u Narodnih Novinah, u rukuh...), ima pridjeva s kratkim i dugim sufiksima (starih klasikah, slavenskih knjigah, takovih odgovorah, mladih bečkih Slavenah, ali i zaslužnieh muževah i takovieh malenkostih), kod dugih pridjevskih sufikasa ima čak i sibilarizacije (kratcieh ulomakah), sibilarizacije ima i općenito ondje gdje je u književnoj štokavštini očekivana (nominativ plurala a-vrste književnici, dativ singulara e-vrste svrsi), ima vokaliziranih l-participa s kontrahiranim -ao (sastojó, čitó; takav ili sličan nadslovni znak piše i na kontrahiranom kao, pa ima triput kó i jedanput kò, s time da je potonje možda slagarska omaška), ima knjiških veznika (budi ... budi), ima dakle sva sila onoga što pisac Jagić u svojem materinskome jeziku nema, što od majke nije mogao čuti ni pročitati u njezinim pismima, naučeno je. I to u gimnaziji u kojoj se zbog germanizacije nastava u zadnjim dvama razredima (1854–1856) odvijala na njemačkome (usp. Jagić 1930: 21). Ako je sintaksa grbava, „hrapava i teška“, a jest, napis od dva i pol stupca čita se teško, slažemo se s Kalenićevom prosudbom (1965: 32), to doista možemo razumjeti.
Nadalje primjećujemo da je kondicionalna kopula za 1. i 2. lice plurala obično bi (mi mladji sliedili bi, bi li jošte dalje imali poći, mi bi samo to željeli), ali nahodimo i bismo (to bismo osobito našim vriednim gospodi učiteljem silno preporučali). Primijetimo i glagol željeti, s tematskim -je- (jatovsko), jer s druge strane Jagić piše stiditi. Tako i u pismu Petru Preradoviću iz 1869. (nemojte se stiditi svoga, PP 6, 1869). Spominjemo to stoga što ćemo u pismima viđati tematsko -je- u glagola u kojih ga danas ne očekujemo (v. dalje § 2.18). Od glagola zanimljiv je još pobrinuti se, s tematskim -nu-. Naime u Jagićevu prvencu iz 1857. godine nalazimo sintagme Slovenci se brine, domoljubi se brine, naš sviet neće da se brini, da se svatko brini, dakle pretpostavljeno briniti – on brini, oni brine (kao činiti – činim, s tematskim -i-). Vidjesmo gore da je i glagolski prilog sadašnji brineći se (kao čineći).
Kolika je uloga slagara bila, ne znamo, ali što se grafije tiče, vidimo da je slogotvorno [r] češće bez <è> (npr. poskrbiti, uzkrsnut, prvo, crticah, žrtvovali, mrtav, nemrzi) negoli s njime (npr. vèrlo, sadèržaj, požèrtvovanja, izvèrstnim).
Suprotni je veznik nu, nije no, vratit ćemo se tomu u Jagićevim pismima (usp. dalje § 3.18): Nu kod te ugodne viesti sjetismo se, nu nam što smo daleko, nu posve smjerno i sl.
Što se stavova tiče, već u svojem prvom članku Jagić piše da ne treba inzistirati na jezičnoj i grafijskoj jedinstvenosti i da suradnicima treba dopustiti veću slobodu. Brat mu je to prigovorio (Jagić 1930: 28). No Jagić upozorava na rasprave oko odavno mrtvoga latinskoga i u njemačkome, pa veli da se ni u hrvatskome ne treba opterećivati takvim sitnicama:
Pišeš ti genetiv golubov, golubova ili golubovah, vrlo, vèrlo ili vàrlo, – lěpo, liepo ili lijepo – bilo ti na volju; samo traži, da vaviek razloga imadeš, pa da ti je duh u slogu narodan! (Jagić 1857: 799)
Dapače u pismu Nikoli Andriću iz 1916. godine, dakle šezdeset godina stariji i iskusniji za mnoge ortografske mijene, Jagić samokritično veli da je jedno u tom članku ipak bilo pametno: „što je osudio svaku pedanteriju u – ortografiji!“ (NA 18, 1916).
Grafija i fonologija
2.8 Slovo <đ>. Filološko iskustvo uči nas da je slovo <đ> dobar pokazatelj tekstoloških odluka u priređivanju tekstova hrvatskoga 19. i početka 20. stoljeća (usp. Marković 2018a, 2018b). Stoga ga smatramo upravo idealnom pristupnom činjenicom: ono je i filološki podatak i tekstološka sonda. Koliko smo Jagićevih pisama pregledali, s olakšanjem ćemo reći da su ona u tom smislu priređena uzorno (usp. Jagić 1950, 1953, Andrić i Jagić 2009). Zaključak možemo reći odmah: koliko se iz pisama dade zaključiti, Jagić u intimnijim pismima nije pisao latinično Daničićevo slovo <đ>, inaugurirano 1878. godine u Daničićevu „Ogledu“ ARj-a, pravopisnom normom posvećeno 1892. godine u Hrvatskome pravopisu Ivana Broza. Slovo <đ> u intimnim pismima i onima neprivatnima koja smo kao kontrolna pregledavali nalazimo doslovno desetak puta, s time da gdješto sumnjamo u omašku u prijepisu. Od prvih pisama (1868) do zadnjih (1923) Jagić je pisao uvijek ili <dj>, što je daleko češće, ili <gj>. Kad je pisao jedno, a kad drugo, nije lako reći jer nerijetko u istome pismu ima oboje. Dvoslov <gj> k tomu obično piše u riječima u kojima se on tradicionalno i pisao, međutim pravila zapravo nema. Ćirilično <ђ> nahodimo u ćiriličnim pismima Gjuri Daničiću iz 1876. i Milanu Rešetaru iz 1890. godine: обрађивање, међу, поређивања (GjD 6, 1876), нађе (SMR 6, 1890), пређашњег, потврђује (SMR 7, 1890), ali latinično <đ> ne. U neprivatnim pismima, tj. pismima dopisnicima s kojima je na vi – Nikoli Andriću, koji ga je i sam pisao, ili Franji Fancevu – znao ga je napisati. Prema dopisnicima stanje je ovakvo.
U pismima supruzi Sidoniji redovito piše <dj>: dogodjaje, podjosmo, ladja, gdju (tj. gospođu) (SJ 1, 1868), dodjosmo, prodje, gospodjom (2, 1868), gospodja, tudjem, medjusobnih svadja (14, 1874), gospodju, rodjen dan, medju, rodjeni dan (22, 1881). U pismu br. 22 nahodimo i jedincat primjer za <đ>: među ostalim (SJ 22, 1881); ne znamo je li omaška u prijepisu, nemamo izvornika, ali po svemu rekli bismo da jest, uostalom vidimo prema drugim primjerima da u tom pismu inače piše <dj>. U pismu br. 28 (1895) do izražaja dolazi sustavna raznolikost: redovito <dj> (Djakovo, uredjenih, dodjosmo, nadjoh, tudjinskih), iznimno tradicionalno <gj> ili ovdje <gy> (magyar, Gjorgjević). Tradicionalno <gj> javljat će se i poslije, ali počet će se javljati i nesustavna raznolikost. U razglednicama supruzi Sidoniji osim <dj>, primjerice medju, gospodju (SJR, 1, 1899), gospodji (10, 1905), medjutim (14, 1910), nalazimo i <gj>, primjerice rogjendan (5, 1902).
U pismima Bogoslavu Šuleku piše <dj>, primjerice rodjenu (BŠ 1, 1871), uvriedjenim, ladja, tudji, gospodja, pomladjuje (2, 1873). Pregledali smo samo objavljena nevelika tri pisma i u njima pronašli i dvije zacijelo omaške u prijepisu: među tim (1, 1871), događa (3, 1876).
U latiničnim pismima Gjuri Daničiću ima <dj>, primjerice nadješ, dodjem, gdji (GjD 1, 1872), djacima, dosadjuje (2, 1874), gradji (3, 1874), ledjima (4, 1876). U pismu br. 4 očekivan tradicionalni primjer za <gj>: Gjurgjev dan (4, 1875).
U latiničnim pismima Milanu Rešetaru prije no što mu je postao zet (SMR 2–15, 1887–1891) redovito je <gj>: nagjoh (SMR 2, 1887), gragju (3, 1888), nagjete (4, 1888), pa ne iznenađuju ni primjeri tradicionalno pisani tako: jevangjelja, Magjari (4, 1888).
U pismima Frani Buliću ima i <gj> i <dj>, kako u kojem pismu, primjerice gragje (FB 1, 1890), izadju, potvrdjuju (3, 1905), dogjoše (4, 1908).
U pismima Tomi Matiću isprva <gj>, potom <dj>, primjerice gospogjama (TM 2, 1897), megju (3, 1898), nagadjati, udje, gospodje, djaci, vidjamo (5, 1919), djaka (6, 1919). U pismu br. 9 nahodimo jedincato <đ>: građu (prikupljate građu za lijepu radnju, TM 9, 1920). Ne znamo je li omaška u prijepisu ili nije, ali u tom pismu inače je <dj>: gospodje, sredjenih.
U pismima kćeri Stanki i njezinoj obitelji (SMR 16–202, 1896–1923) nahodimo pet varijanata. Sve što možemo reći jest da s vremenom polako prevladava <dj> te da <gj> češće nalazimo kad je adresat Milan Rešetar. Prvo, u nekim pismima samo je <gj>, primjerice:
legja (SMR 16, 1896)
megju, nagješ, pogje (SMR 19, 1897)
potvrgjuje, nagrgjen, gjaka, gospogji, takogjer (SMR 22, 1903)
mlagjega, gospogje (SMR 31, 1914)
nagješ, megju, dogjem, dogje (SMR 35, 1915)
Sva ta pisma – premda pisana cijeloj obitelji Rešetar – adresirana su prvom rečenicom Milanu. Čini nam se da to ne može biti slučajno. Drugo, u nekim pismima – prema godištima vidi se da su poznija – samo je <dj>, primjerice:
gdja, dodjem, medju, vidjam (SMR 51, 1918)
dodje, nadjete, uvrijedjena, gospodje (SMR 60, 1919)
takodjer, mladji, nadje, uredjenju, gradje (SMR 67, 1919)
probudjujem, gospodja, sudjeno, kradje (SMR 68, 1919)
dodje, medjutim, gospodja, djak, usadjivali, zasladjivala (SMR 86, 1920)
Treće, kadšto ima nesustavno i <gj> i <dj>, pričem se pouzdamo u priređivača, primjerice:
legja, nagješ, obragjivanju, gragje, odgagja, ali: odredjeni (SMR 18, 1897)
rogjenja, rogjendan, naslagjujemo, osugjuje, izagje, takogjer, ali: dodjem, groždja (SMR 24, 1907)
Četvrto, Jagić sa <gj> redovito piše riječi koje su se i tradicionalno tako pisale, doduše nađe se i <dj>, u poznijim godinama s riječima Mađari i mađarski čak i <dž>:
Magjari (SMR 24, 1907), jevangjelima (35, 1915), Magjari, (50, 1918), magjarske (58, 1919), Gjorgje (65, 1919), Magjarska (75, 1919), jevangjelistar (100, 1920), magjarskoga (103, 1920), magjarski (140, 1921), Magjari (174, 1922), Gjorgjević (199, 1923), ali: madjarsko-njemačkom (79, 1919), madžarskog (104, 1920), Madžari (120, 1920)
Peto, na nekoliko mjesta u pismima iz 1920. godine nalazimo i <đ>, za što ne znamo je li omaška u prijepisu, ali opet nas ne iznenađuje da su uglavnom adresirana na Rešetara:
gospođa, ali: kradje, podje, medju, takodjer, gospodja (SMR 99, 1920)
među, ali: gospodja (×3), uvidjam, najmladjih, porodjaj (SMR 100, 1920)
zagrađena, među, ali: vidjam, gospodja (×3), odredjen (SMR 111, 1920)
Da mu Daničićevo slovo <đ> nikada nije sjelo, ni 30 godina po njegovu službenom uvođenju, Jagić jasno iskazuje kajanjem što je pristao na <đ> u monografiji o Jurju Križaniću (usp. Jagić 1917), kako piše Milanu Rešetaru 15. XII. 1922, kad je u novoj državi Kraljevini SHS pitanje zajedničkoga jezika, pisma i pravopisa postavljeno na nov način:
Meni je žao, što nisam u „Križaniću“ tražio da se piše gj, a ne đ. Teže će biti ustraniti jedno pismo. Beogradska vlada radi čak protiv latinice, kako čitam koji put tužbe u novinama. Ali ko će od današnje vlade tražiti pamet? (SMR 191, 1922)
Iz pisama koja je pisao bratučedi Katici Hrupački (KH, 1902–1922) i prijatelju kanoniku Stjepanu Valdecu (SV, 1911–1920) vidi se da <đ> intimno nije prihvatio, primjerice:
medju, izmedju, odgadjao (KH 1, 1902), utvrdjeni (16, 1915), rodjendan, dodjem (20, 1915), dosadjujem (32, 1918), gradjanskih (34, 1918), dodje, dodju, vidjam (43, 1922)
rogjendan (×2), Magjari (KH 20, 1915), angjela (32, 1918), Magjarima (34, 1918), magjarska (42, 1921)
medju, gospodja, dogadja, djaci, gradjenim (SV 2, 1912), djačkoga, Medjimurci (12, 1918), rodjenja, odredjenog, radje (16, 1920)
magjarski (SV 12, 1918)
Dakle piše <dj>, dok je <gj> uglavnom ostavljeno ondje gdje se tradicionalno i pisalo, inače ne. Tomu nasuprot u formalnijim pismima Franji Fancevu (FF, 1907–1922) i Nikoli Andriću (NA, 1893–1918) nahodimo složeniju situaciju. U pismima obojici do negdje 1915. nalazimo i dvoslov <gj> i dvoslov <dj>, ravnopravno, kadšto u istome pismu, poslije obično <dj>:
takogjer (FF 2, 1907), gjacima (4, 1907), priglagjivali, gragjenju (11, 1909), djakom (25, 1911), nagjete (33, 1912), gjubretu (39, 1913)
magjarizirala, Magjari, Magjaroni, jevangjelja (FF 54, 1922)
takodjer (FF 22, 1911), povredjuje, sudjene, nesudjene (26, 1911), nadje, medju, medjutim (54, 1922)
takodjer, nagrgjivali, megju (NA 2, 1909), rogjenog, pogjem, ugjete (8, 1915), takogjer (21, 1916)
jevangjelju (NA 28, 1918)
gradjom (NA 2, 1909), pogodjen, snadjoše (14, 1915), udje (21, 1916), svadjati (28, 1918), dodje, dogadjalo (31, 1918)
No još je znakovitije da u pismima obojici nalazimo i <đ>, i to ne samo kad se spominje Akademijina edicija Građa:
rođene (FF 25, 1911), međutim (49, 1915), Građe (50, 1916)
Građe, Građa (NA 15, 1916), Građa, Građe (16, 1916), potvrđuje (19, 1916)
Je li u pismima Fancevu omaška u prijepisu, ne znamo, ali znamo da u pismima Andriću pouzdano nije jer su u izdanju pisama dani i izvornici pa se može provjeriti: Jagić je Andriću doista na nekoliko mjesta napisao <đ> (usp. npr. Andrić i Jagić 2009: 141, 147). U prijepisu pisama ima grešaka, primjerice Andrić 1890. godine nije pisao <đ>, kako se iz autografâ vidi, nego <dj> (usp. Andrić i Jagić 2009: 21–23, 193–194), ali već 1892. godine jest. Ne samo to nego je to izrijekom ustvrdio 4. XI. 1892, kad je Brozov pravopis uveden (isticanje naše):
Vi ćete mi, gosp. profesore, oprostiti što Vam i ovaj put dosađujem (– po našem službenom novom pravopisu! –), al moram, da Vas nešto zamolim [...] (Andrić i Jagić 2009: 24, 195)
Zaključit ćemo trima rečenicama. Prvo, kronološki, Jagić je prešao krug od <dj> preko <gj> natrag do <dj>, no unutar tog načelnog kruga znalo je biti i odstupanja. Drugo, Jagić je svoj slovopis znao prilagođavati adresatu. Treće, slovo <đ> rabio je privatno malo, toliko da njegovu pojavu u privatnim Jagićevim pismima uvijek valja provjeriti u autografu.
Odjeljak o slovu <đ> završit ćemo poučnim citatom o Spomenima iz jednoga od zadnjih pisama Milanu Rešetaru i obitelji 9. V. 1923, tri mjeseca prije Jagićeve smrti:
Hoće li to djubre [tj. Spomene] danas sutra oploditi koje mlado djače, ako se odvaži da čita tu gomilu ispisanog papira, ko bi to danas znao! [...] Ko će to čitati? Možda u 21 stoljeću, ako donle miševi ne izjedu papir! (SMR 201, 1923)
Podebljali smo u tom intertekstualnom i autoreflektivnom citatu riječi sa <dj>. Tako je Jagić pisao na kraju svojega životnoga puta. U vezi s citatom još nekoliko napomena, koje će nas odvesti dalje. Prvo, riječ đubre, tj. <djubre> ili <gjubre>, Jagić rabi i neutralno (ʻgnojivo, tresetʼ) i neneutralno (ʻgnoj, otpad, smećeʼ), kako se vidi iz pisama Franji Fancevu iz 1913. te Milanu Rešetaru iz 1919. godine, u obama je riječ o znanstvenim pitanjima:
Ja bih se, na Milčetićevu mjestu, drugačije branio i drugačije odgovarao. Privilegiju, da bude grub i neotesan, moglo se ostaviti Strohalu i onomu organu, koji prima takve neopravdane grdnje. Ali i na gjubretu nalazi pijetao dobro zrno. I na gjubretu Strohalovih napadaja ima dobrih zrnaca. (FF 39, 1913)
[...] čitam čak Agrella – ali ga slabo razumijem, te njegove svarabhukti i Intonacije, kojima hoće da protumači, kako je tort postalo torot, trat i trot, tako su vratolomne da se ne ufam u to djubre dirati! (SMR 71, 1919)
Drugo, superstratske riječi poput đubre – turcizam koji Lipljin (2013) u varaždinskome rječniku ne bilježi – mogu nas dalje odvesti do Jagićeva odnosa prema materinskoj kajkavštini (usp. dalje §§ 2.43–44).
Treće, da ne ostane nespomenuto, prispodobu miševa i moljaca koji će izjesti papir njegovih uspomena spominje Jagić i drugdje, u pismima Nikoli Andriću i Stjepanu Valdecu:
Da Vam stvar protumačim, natjerala me opomena naše (bečke) akademije da zadovoljim moralnoj dužnosti te napišem autobiografske crtice za akademski arkiv i za moljce ili miševe. (NA 27, 1917)
Ja sada činim, što si Ti već u nekoliko prilika javno uradio, t. j. pišem za našu bečku akademiju svoje uspomene iz života. [...] Imat će miševi i moljci što da jedu! (SV 11, 1918)
Da za bečku akademiju piše uspomene, pohvalio se Jagić i Katici Hrupački (KH 40, 1920) i Franji Fancevu (FF 53, 1920), ali njima miševa i moljaca nije spominjao.
2.9 Ekavština. Kako je Jagić pisao jekavski jat, time se nećemo baviti, najkraće bi se moglo reći da je postupno prelazio od <ie> do <ije>. No sabrat ćemo ovdje upadljive slučajeve ekavskih oblika koje nahodimo u njegovim pismima, koja su sva jekavska (za razliku od Spomena, koji su ekavski). Riječ je o oblicima poput sednica (SMR 132, 1921) i sedeti (SMR 138, 1921), o kojima će biti riječi u odjeljku o glagolima III. vrste (v. § 2.18). Posrijedi su redovito pojedinačni slučajevi, uglavljeni u jekavski kontekst.27 Od primjera do primjera možemo se domišljati jesu li oni neki slučajan kajkavski atavizam, neki slučajan ekavskoštokavski import, omaška u brzu rukopisanju ili pak priređivačeva omaška u prijepisu.
U jednome pismu Stjepanu Valdecu nalazimo tako prezent zanoveta (Cuvajeva vlada zanoveta Varaždincima, SV 3, 1912). Toga ili slična glagola drugdje nismo našli. U jednome pismu kćeri i zetu ima pridjev razgovetna (to je dosta razgovetna opomena, SMR 146, 1921). Koliko smo uspjeli uočiti, u jednome davnu pismu Petru Preradoviću ima komparativni prilog razgovietnije (puno razgovietnije, ali i puno vjernije, PP 4, 1869), u pismu Gjuri Daničiću prilog razgovietno (možda nijesam dosta razgovietno izrekao, GjD 6, 1876), a u jednome pismu Franji Fancevu prilog nerazgovijetno (netačno t. j. nerazgovijetno pisani rukopis, FF 14, 1910).
U pismima kćeri Stanki i njezinoj obitelji nahodimo krpice od testa (SMR 80, 1919), no s druge strane također dvaput tjesteninu (SMR 86, 1920). Iste krpice testa sa zeljem nahodimo i u pismu Katici Hrupački (KH 38, 1919). Tako je inače pisala i Jagićeva majka 1860. govoreći o šunki, za koju nije sigurna je li dobra i je li za kuhanje pa ju pečemo v testu zamotanu (AJ 7, 1860). No i bez potvrde u majčinu pismu na temelju suvremenoga kajkavskoga jelovnika mogli bismo pretpostaviti da su krpice testa sa zeljem naslijeđene kao kolokacija iz Jagićeva djetinjstva.
Nadalje u pismima Stjepanu Valdecu i obitelji kćeri Stanke nekoliko puta nahodimo komparativ redji, prilog redje:
U večer se nešto gotovi kod kuće, većinom kupus i mrkva, kao luksus – špinat, još redje krumpir, (SV 13, 1919)
Sada ćemo morati još redje pisati. (SMR 85, 1920)
[...] ali bar vidim kad god Ellu i (još redje) Nikicu, (SMR 88, 1920)
Tako će i moji dopisi biti od sad redji. (SMR 129, 1921)
Nismo sigurni piše li Jagić zapravo ikako drugačije, nismo sigurni je li posrijedi osviještena smjena jata u kratku slogu iza „nepokrivenoga“ r, koju iza „pokrivenoga“ r provodi (npr. vrednosni papiri, KH 39, 1919), kadšto i s dugim slogom (npr. upotrebiti, SJ 26, 1887; FF 18, 1910; SS 9, 1911; SMR 188, 1922), ali pozitiv mu je rijedak, a prilog rijetko:
Ja mislim da se to rijetko dogadja, (SV 2, 1912)
[...] Štefek imao 18ga o. m. diamantnu misu. Ne znam, kako je prošla ta rijetka svetkovina; (KH 5, 1912)
Zato oprosti, što se tako rijetko javljam. (KH 8, 1913)
[...] uz to tako skromna i kućevna, da je rijedak primjer naših dolnjih gospodja. (SMR 100, 1920)
U Beč dolazit ću vrlo rijetko. (SMR 100, 1920)
Također u pismu obitelji kćeri Stanke glagol ozlediti:
Ja sam dva dana pred „starim ljetom“ spao sa stolice na pod te si ozledio lopaticu, (SMR 125, 1921)
Također sintagma lepi dani, u pismu u kojemu očekivano jekavski sve lijepo pozdravlja (SMR 134, 1921). Nadalje prezent svedoči, u istome pismu u kojemu piše da najvoli sedeti, ali jednako tako da je sjedio, da ima sjednice i jekavski se pita da gdje su ona lijepa vremena (SMR 138, 1921). U pismu pak bratučedi Katici Hrupački piše da su mu knjige iz vlastite biblioteke svjedoci duga života i rada (KH 36, 1919). Sličan slučaj imamo kod riječi popijevka, koju u jednome božićnome pismu Katici Hrupački 1919. godine piše upravo tako:
No kad već dodje, da Vam ponese najprije srdačnu čestitku, onako po hrvatskoj popijevki „na tom mladom ljetu svega obilje“. (KH 39, 1919)
dočim u božićnome pismu kćeri i zetu sljedeće 1920. godine ipak piše popevka:
Završujem sa našom popevkom (kako sam i Dušku napisao): Daj Vam bog zdravlja k tomu veselja/ Na tom mladom ljetu svega obilja. (SMR 123, 1920)
Začudo piše naša popevka. Vidjet ćemo naime dalje da kajkavske lokalizme nije baš smatrao svojima (v. § 2.43). Valja također primijetiti da u (i)jekavskoj popijevki Jagić nije sibilarizirao velara (usp. § 2.27). Oblik pak popevkom jedno je od onih mjesta u Jagićevim pismima koja mentalno nije teško ozvučiti s udarom na e, po kajkavsku.28
Riječi savetnici, umeti, lep u pismu kćeri s obitelji iz 1922. godine zapravo su dio Jagićeva autocitata čestitke kralju Aleksandru uoči njegova vjenčanja (SMR 177, 1922), pisane ekavski, tj. srpski, pa ih tako i razumijemo. Slično je s riječju opelo (SMR 156, 1921), tiče se pokojnika Srbina, pa je možda razumljivo da ne piše opijelo.
Ovamo bismo najzad – među upadljive ekavizme – priključili i jedan obratan slučaj, neočekivan i upadljiv jekavski oblik u glagolu djelati:
Što djela moja draga Stankica? (SJ 9, 1873)
Rečenica je upadljiva i zvuči nam kao kalk s kajkavskoga (kaj dela...) ili ruskoga (что делает...), ne kao autentična štokavska ili uopće Jagićeva rečenica; naime glagola djelati ni delati nismo u Jagića drugdje susreli.
2.10 Gdje, ovdje, gdi, ovdi, tak, kak, nikak. Za razliku od jekavskoga djelati, koje smo priključili odjeljku „Ekavština“, dva ćemo „ikavizma“ izdvojiti u zaseban odjeljak. Naime uz redovito gdje, nigdje, ovdje i ondje Jagić na prebrojivim mjestima rabi gdi i ovdi, ali nikad materinsko ekavsko gde, kojega je u majčinim pismima obilje (AJ), koje smo vidjeli i u pismu supruge Sidonije (SiJ 1, 1873). Pojavnice nahodimo od najstarijega pisma supruzi Sidoniji iz 1868. godine i najstarijega pisma kćeri Stanki iz 1873. godine; s obzirom na kontekst može se razmišljati o dječjem jeziku ili o jeziku kojim se u Jagićevih govorilo doma:
Poljubi mi po sto puta mojega Stankiča i Jelkicu – pita li što mali miš, gdi je tata? (SJ 1, 1868)
U Pragu ti je jako liepo, skoro tak kak u Florenciji, gdi je Hortenzija bila. I ovdi se možeš po vodi voziti, kao po Nevi u Peterburgu. [...] Ovdi ima puno jako liepih dućana, (SMR 1, 1873)
Poseban su slučaj u drugome primjeru i prilozi tak, kak i nikak, bez naveska, koje smo u svim pismima našli doslovno ni za prste jedne ruke: tak kak (skoro tak kak u Florenciji, SMR 1, 1873), tak (Ona je meni tak i sada obećala, SJ 12, 1874), tak tak (Anastazija kuha tak tak, može se jesti, SJ 17, 1881), nikak (i ja ga nikak ne bih htio propustiti, KH 43, 1922).29 U majčinim pismima bili su jedini mogući (potvrde već u prvome pismu, AJ 1, 1856).
Ostale dvije potvrde za gdi iz 1913. i 1914. su godine:
[...] u Baden, gdi je čišći zrak i manje larme. (SV 4, 1913)
Gdi je sada, ne zna se. (SMR 32, 1914)
Samo da bude zorno koliko ti primjeri odudaraju od cjeline Jagićeve korespondencije, evo kako gdje, ovdje i ondje inače zvuče u prvome i ostalim pismima sve do 1923. godine:
U večer bijasmo u jednom vrtu, gdje je muzika svirala, i kasnije u kafani, (SJ 1, 1868)
[...] jednom riječju ovdje bi čovjek mogao se razboljeti od samog slabog hranjenja. (SJ 5, 1868)
Još bi, mislim, najpametnije bilo, da provedemo kakovih mjesec dana u Beču – ako ne bude kolere ondje. (SJ 9, 1873)
Primio sam danas i kartu, gdje se Petrov javlja. (SMR 202, 1923)
[...] moj Prefeckij, koji u Bratislavi čita lekcije a živi ovdje. (SMR 202, 1923)
2.11 Ćerka, pokućtvo. Kad smo već kod fonoloških rariteta, recimo da smo u pregledanim stotinama pisama imenicu kćerka nalazili redovito, a oblik ćerka, s pojednostavljenim inicijalnim konsonantskim skupom, samo na dvama mjestima, pa nek budu zabilježena:
Majka čita i prevodi – što je ujedno stilističko vježbanje u hrv. jeziku, – a ćerka sluša i priučava uho francuskom izgovoru. (BŠ 2, 1873)
Posjetio me iznenada Pastrnek, koji je preko Beča pratio bolesnu ćerku u Innsbruck – Meran. (SMR 195, 1923)
Osim raritetnosti oblika zanimljiva je i vremenska distanca između dviju pojavnica – 50 godina.
Maretić je u Gramatici ustvrdio da „malo je čudno, što s u nastavku -stvo iza ć ne ispada, gdje su s njim četiri suglasnika! Na pr. mogúćstvo, pòkućstvo, plemićstvo [...], preimućstvo“ (1899: 92). Nemamo tomu što dodati, tek da u Jagića u riječi pokućtvo ispada, jedino je nju od navedenih i rabio. Jagić ju je – ako smo dobro bilježili – dvaput upotrijebio ljeta 1919. godine pri selidbi zeta Milana i kćeri Stanke iz Beča u Zagreb (Rešetar je poput svih ne-Nijemaca izgubio posao na Sveučilištu) te jedanput poslije, 1920. godine:
Kako su se putnici smjestili u Zagrebu, kuda su stovarili pokućtvo i sanduke s knjigama, (SMR 56, 1919)
Vaše pokućtvo hoda mi jednako po glavi, ništa ne pišete, da li je sve srećno i kuda spremljeno, dok nadjete stan. (SMR 60, 1919)
Kad bi se donle riješilo i pitanje moje lično, mogao bih jedan dio pokućtva uz knjige poslati dalje. (SMR 88, 1920)
2.12 Noću, noćju, gore, gorje. Preporuke su gramatičara u vezi sa sufiksima -ju (instrumental singulara i-vrste) i -j- (komparativ pridjeva) kod korijena na meke konsonante bile različite.
Babukić je pisao da j u instrumentalu i-vrste ispada ili se stapa s prethodnim glasom pa odatle čađu <čadju> (umjesto čađju) i noću (umjesto noćju), no „svakako bi valjalo po etymologii pisati: čadjju, noćju, moćju, pomoćju itd.“ (1854: 196). Drugim riječima, glas ispada, ali trebalo bi ga pisati. Komparativ od zao glasi mu gorji i gori, superlativ samo najgorji, komparativ od širok glasi mu širji i širi (1854: 216–217).
Veber je kratko napisao da „slovo j u nastavku ju neizbacuje se za r i mehkimi suglasnici; n. p. stvar-ju, laž-ju, město: stvar-u, laž-u“ (1871: 35). Ako se ne izbacuje slovo, bit će da se ne izbacuje ni glas. Komparativ od zao glasi mu gori (1871: 49).
Maretić u instrumentalu i-vrste ima samo noću, ćađu, ali stvarju, riječju (1899: 161, 169). Komparativ od zao glasi mu gori, od širok komparativ mu je širi (1899: 215).
Od svih instrumentala i-vrste i svih komparativa pridjeva u Jagićevim su nam se pismima upravo noću i noćju te gori i gorji učinili najzanimljivijima. Nesklad u uporabi nije velik, ali dovoljan je da ga notiramo. Nalazimo naime sva četiri oblika, kadšto čak u istome pismu konkurentne oblike (npr. KH 35, 1918). Što je i kako Jagić izgovarao kad je j pisao – imamo li na pameti Babukićev etimološkopravopisni savjet – ne možemo znati. Oblici bez j daleko su češći, ali na nekoliko se mjesta kroz više desetljeća pojavljuju i oni sa j. Evo primjera „sa j“, iz jednoga starijega pisma supruzi Sidoniji te kasnijih gospođi Zlati Kiš-Šaulovečki, bratučedi Katici Hrupački i prijatelju Stjepanu Valdecu:
Dakako da mi fališ, na svakom koraku, svaki trenutak, danju i – noćju. (SJ 13, 1874)
[...] jer su veze izmedju Pragerhofa i Čakovca tako slabe, da bih morao ili noćju putovati ili uz put negdje noćiti! (ZKŠ 2, 1914)
Gorje je to, da još uvijek mi u Beču i okolici ne dobivamo dobre melje, (KH 20, 1915)
[...] uhvatio sam reumatizam, koji mi osobito noćju san prekida. (SV 7, 1915)
Dao bog da ne bude bar još gorje, nego li je sada. (KH 35, 1918)
Ja više puti noćju po čitave ure ne mogu spavati od samih misli, što nas ove zime čeka. (KH 37, 1919)
Nekoliko primjera „bez j“:
Sada fali ovo, sada ono, a goremu još se imamo nadati. (KH 16, 1915)
U velikom je gradu još gore, nego li u manjim mjestima. (KH 26, 1915)
[...] naš je čovjek jedva mogao svoj bagaž odbraniti, da mu ga noću ne otmu, (SMR 50, 1918)
[...] ali puno je gore, što Beč nema uglja, (KH 35, 1918)
Ja sam na sve i na najgore spreman. (KH 36, 1919)
[...] da se noću probudjujem te po 2 i 3 sata ne mogu da opet zaspim. (SMR 68, 1919)
Kritizirali smo još koje što i kako je u Z. i još sto puta gore u B.! (SMR 180, 1922)
[...] a ne daj bože i što gorega. (SMR 193, 1922)
[...] i to me je noću tako nadulo, da sam kašljao i disao teško te se već bojao da će me zagušiti. (SMR 195, 1923)
2.13 „Igre“ slovima. Nakon što su propali dogovori s Češkom (Prag) i Norveškom (Kristianija, tj. Oslo, odakle mu je mlađi kolega Olaf Broch znao poslati paket pomoći), Jagićevu se biblioteku obvezala otkupiti novostvorena Kraljevina SHS, no onda se postavilo pitanje hoće li u Beograd ili u Ljubljanu. Jagić kolovoza 1919. ovako piše obitelji Rešetar:
Ali kuda u SHS da ode biblioteka? U Biograd, dakako. Ali Slovenci se javljaju sa željom, da dodje u Ljubljanu. U to se ja ne miješam, to neka drugi S raspravi s prvim S. (SMR 60, 1919)
Posrijedi je osviještena igra slovima, oljuđeni se, personificirani S-ovi imaju dogovoriti. U smislu kakvih bilo jezičnih igara Jagićeva su pisma izrazito siromašna, pa notiramo takve rijetke izboje. Jedino što nahodimo više no jednom – upravo dva i pol puta – jest sindetska uporaba glagola koji se razlikuju u jednome medijalnome glasu (i slovu). Da je bila osviještena, vidi se po tome što su dvaput takvi glagoli u prijepisu pisani kurzivom, tj. u izvorniku su podcrtani:
Kako vidim, da ste čovjek od upliva, preporučam se u Vašu zaštitu radi Varaždina, jer bih ja upravo odanle morao i mogao dobivati, pošto zakupnik po novom ugovoru mora meni nešto davati in natura, (NA 29, 1918)
Ako ima dovoljno hrane za želudac – a to je glavni uvjet zdravlja – tada možete i morate biti zadovoljni. (SMR 50, 1918)
S napetošću čekam, kako će se razviti, ili razbiti, dogovori izmedju Zagr. i Beogr. (SMR 190, 1922)
Glagoli
2.14 Aorist i imperfekt. Prvo sačuvano pismo supruzi Sidoniji, a riječ je o javljanju s putovanja 1868. godine u Dubrovnik (vlakom preko Zidanog Mosta do Trsta pa brodom preko Pule, Zadra, Šibenika i Splita) s kolegom i prijateljem Gjurom Daničićem, obiluje aoristima i imperfektima. Aoristi: odosmo, opazismo, vidjesmo, odsjedosmo, potražismo, podjosmo, sprovedosmo, posjetismo (SJ 1, 1868). Imperfekti: bijaše, vozasmo se, spavasmo, bijasmo, bojasmo se, pripoviedahu, pokazivaše, razgledasmo (SJ 1, 1868).
Tako će biti i ubuduće, primjerice 1887. godine piše:
Tada u očajanju odvezoh se jučer opet sam na poštu, i gle sretno nadjoh dva pisma od moje dobre ženice (SJ 26, 1887)
Došav ovamo, sjetih se Sundečića te pisah na sreću Kozlovu, ako ga je volja, neka me posjeti (SJ 26, 1887)
Sačuvana i objavljena pisma Bogoslavu Šuleku i Gjuri Daničiću koja smo pregledavali padaju u godine od 1871. do 1876. te i u njima posve normalno nahodimo i aoriste i – važnije – imperfekte, primjerice: dobivahu (BŠ 1, 1871), pisah, mogaše (3sg.), pisah, bijah (BŠ 2, 1873), pisah (GjD 1, 1872). S vremenom međutim imperfekt u pismima biva nadomješten perfektom, primjerice pismo supruzi iz Beograda 1895. godine napisano je s mnogim perfektima gdje bi prije bili imperfekti, riječ je o pristajanju u Đakovu:
U Djakovu, razgledao u subotu crkvu, bio sam na večeri s biskupom te smo se ugodno razgovarali do blizu 10 ure večera. Jučer bio sam kod mise, koju je on tiho čitao u svojoj domaćoj kapeli; poslije šetao sam se po parku do Djakova, upravo je bio nedjeljni sanjam [sic!, sajam?] te sam imao prilike vidjeti razne narodne nošnje. (SJ 28, 1895)
U pismima bratučedi Katici Hrupački, pisanima od 1902. do 1922. godine, aoristi i imperfekti mogu se prebrojiti koliko ih je malo, i to samo u dvama pismima od 43 objavljenih: pisaše, odvažismo se (KH 1, 1902), odvezoše, krenusmo, dotjerasmo (28, 1917).
U 16 pisama upućenih prijatelju Varaždincu Stjepanu Valdecu od 1911. do 1920. godine aorista i imperfekta nema.
U nešto službenijim pismima koja je od 1893. do 1918. pisao Nikoli Andriću Jagić će aorist upotrijebiti: stiže, reče (NA 1, 1893), obećaste (5, 1913), uplašiše (12, 1915), snadjoše (14, 1915), javiše (16, 1916), pročitaše, zametnuše (25, 1917), produljiše (26, 1917), dodje (29, 1918), ne vidjeh (30, 1918), uradiste (31, 1918), umrije, dodje (32, 1918). Imperfekt smo pronašli samo jedan, i to u prvome pismu, iz 1893. godine: kako govoraše pokojni Kurelac (NA 1). Poslije imperfekta nema. Slično je s 55 pisama Franji Fancevu od 1907. do 1921. godine, u kojima aorista ima, primjerice: stigoše (FF 5, 1908), odoše (24, 1911), ne htjedoše (31, 1912), pade (53, 1920); imperfekta nismo pronašli.
U mnoštvu pisama koja je pisao kćeri Stanki i njezinoj obitelji od 1896. do 1923. godine Jagić će aorist rado napisati, imperfekt nismo pronašli nijedan. Tako primjerice: povezosmo, natovarismo, podjosmo (SMR 21, 1902), htjedosmo, odoše (23, 1907), učiniše (46, 1917), doživjesmo (63, 1919), dovezoše, javiše (81, 1919), navezasmo, poslaše, dodjosmo (89, 1920), izabraše (121, 1920), odoše, pohodismo, nadjosmo (133, 1921), dadoše, isplatiše (146, 1921), povisiše, ne spomenuše (152, 1921), pobuniše (168, 1922), ne pomože (186, 1922), obećaše, održaše, poslaše (199, 1923).
Zaključno se može reći da će poslije 1890. godine imperfekt u Jagićevoj privatnoj korespondenciji biti raritet. Budući da se držimo svojega zadana korpusa, ne možemo reći kako je pisao u drugim registrima, tek ćemo primijetiti da imperfekta u memoarskome napisu „Uspomene i sjećanje“ iz 1917. ima obilje (riječ je bila o polustoljetnoj obljetnici Akademije): bijahu (×2), bijasmo, bijaše (×4), dočekivahu, dolažahu, nadovezivaše, nazirahu, otimasmo se, pitasmo, prigovarahu, uživasmo, zaustavljasmo se, zazirahu, živjesmo (Jagić 1917/1948).
Aorist će naprotiv Jagić privatno pisati do smrti. Štoviše čini se da ga jednom bilježimo i s budućnosnim značenjem (usp. suvremeno hrv. odoh sa značenjem neposredne budućnosti), s ne tako rijetkim usklično-konektorskim ele (v. § 2.34):
Bit će valjda jednom i to, ele mi toga ne doživjesmo. (SMR 63, 1919)
Kako ga je – aorist – Jagić mogao obilno rabiti, pokazat će dva primjera, jedan o kuponima zeta Rešetara u pismu 8. VII. 1921. te prepričavanje dočeka nove 1922. godine napisano 3. I. 1922. (oba pisma kćeri s obitelji):
Milanovi kuponi u hipotek. banci dadoše potpunu svotu bez otkidanja, ali u B. Creditu odbiše od 747 toliko da isplatiše samo 702.20, i to od 720 odbiše 6%, a od 9 malih čini se u mjestu po 3 – dadoše 280. (SMR 146, 1921)
[...] te je zabava bila kod kolege otkazana i ja sa Linom moradosmo poslije 9 sati kući, a Nikica s Ellom odoše na neko drugo mjesto [...] Ipak dočekasmo novu godinu budni, u jednoj butilji [...] to si podijelismo svaki za polovicu male čašice i to popismo na srećnu novu godinu. Tada odosmo na počinak (SMR 164, 1922)
Dali smo malo duže navode da se uoči i pluralno slaganje kad je riječ o dvama socijativnim subjektima, poput ja sa Linom ili Nikica s Ellom, kojemu ćemo više prostora posvetiti poslije (v. § 2.39).
2.15 Bit će + glagolski pridjev radni. U pismu supruzi Sidoniji iz 1881. godine uočavamo jednom sljedeću konstrukciju:
[...] dok Vam ovo pismo stigne, bit ćete se već do sita narazgovarali o svemu i svačemu. (SJ 17, 1881)
U pismu se „Vam“ ne odnosi na suprugu, nego na svu rodbinu koja čita. Konstrukciju futura I. glagola biti i glagolskoga pridjeva radnoga nalazimo još primjerice u pismima Milanu Rešetaru iz 1890. i 1914. godine, jednom u pismu Franji Fancevu iz 1911. te jednom u pismu Nikoli Andriću iz 1912. godine:
Moje pismo bićete dobili? (SMR 10, 1890)
Nešto od toga što ste Vi našli, bit će po Drubrovačkom rukopisu prigotovio za štampu Karásek. (FF 26, 1911)
Vi ćete bit učili u starinama antičnog svijeta, da su Grci vjerovali [...] (NA 4, 1912)30
Na mojem stolu (u Beču) bit će pismo ostalo nekog profesora medicine iz Jene, (SMR 30, 1914)
U intimnijim ju pismima nalazimo izrazito rijetko, primjerice u jednom obitelji Rešetar (kćeri, zetu, unuci) iz 1920. godine:
[Nikica i Ella] bit će hrabro pošli u vis, samo neka nikomu ne naškodi! (SMR 114, 1920)
Za usporedbu: u memoarskome tekstu „U opoziciji radi ortografije“ (Jagić 1910/1848) te u Spomenima (Jagić 1930) nalazimo tu konstrukciju razmjerno lako:
Ovo moje naučno razmetanje bit će još jače zabunilo sve dojakošnje ahavce; (Jagić 1910/1848: 366)
Ne opominjem se više, da li sam u to vreme bio nešto slab, svakako biću o tome nešto javio kući u Varaždin ili bratu, jer mi taj odgovara: [...] (Jagić 1930: 28)
[...] govori se već o bolesti mojega deda, majčina ova, a biće i meni štogod naudilo (Jagić 1930: 31)
Biću za celo materi protumačio, da sa mojim nameštenjem u gimnaziji Bonic ne raspolaže [...] (Jagić 1930: 33)
Tako je i tada sinovac Ante Starčevića, suplenat na zagrebačkoj gimnaziji, David Starčević, okružen nekim nevelikim brojem mladeži, među kojima biće bio i gdekoji gimnazijalac, izrazio svoje negodovanje [...] (Jagić 1930: 105)
Dok smo mi još prije mojega odlaska u Prag onde živeli, bićemo učinili odanle jedan izlet u Varaždin u pohode mojemu šuri Viktoru [...] (Jagić 1930: 222)
Doznav iz novina da se vraćam u Rusiju, i to u Petrograd, biće mi naš nekošnji berlinski poznanik dr. Čeh [...] ponudio da za prvo vreme odsednem u istoj kući u chambres garnies gde je on sedio [sic!, sedio, ne sedeo]. (Jagić 1934: 1)
Riječ je o obliku koji su gramatičari zagrebačkoga kruga zvali dojdućim prošastim, drugim budućim, prošlim budućim ili futurom egzaktnim (Firholcer 1847, Babukić 1854, Mažuranić 1859, Veber 1871), i to indikativa; oblike sa svršenim prezentom glagola biti (budem) smatrali su konjunktivom (Babukić), odnosno potencijalom (Veber). Maretić ga zove „IV. složenim prošlim vremenom“ (1899: 618),31 a značenja su mu dva: upotrebljava se ili za prošle događaje koji su se možda dogodili (a možda i nisu) ili događaje u budućnosti koji su prošli u odnosu na druge buduće događaje. Jagićevi primjeri redom imaju modalna značenja (ʻmožda, valjda, može biti, čini seʼ), no svakako su knjiški, naučeni, i nalazimo ih u formalnijim Jagićevim pismima i zapisima. U manje formalnima, porodičnima, napisat će primjerice kćeri Stanki i njezinoj obitelji ili bratučedi Katici Hrupački ovako, sa valjda ili može biti umjesto futura I. glagola biti:
Dakle jedne su se hlače našle; one druge valjda sam poklonio Mariji. (SMR 33, 1914)
Ti valjda nisi bila na sprovodu. (KH 30, 1917)
Onaj je dan kiša padala, i opet nisam vidio ni Nikice ni Elle, valjda su sve po kiši činili evolucije po starom Dunavu (SMR 50, 1918)
[...] valjda je onaj koji je mašinom pisao zamijenio riječ kraljevske izrazom hrvatske. (SMR 67, 1919)
Dakle i taj nas ostavio, može biti i njemu zadala udarac istraga, pod kojom je kako čujem stojao. (SMR 114, 1920)
Valjda si ti što god učinio. (SMR 130, 1921)
Nagy, koji Vam je valjda već iz Beča javio smrt svojega tasta Friedla, donijet će sve što je bilo kod mene [...] (SMR 164, 1922)
Konstrukciju s futurom I. upotrijebit će, rekosmo, izrazito rijetko, i to kad piše zetu Rešetaru o čemu formalnijem, distanciranijem, primjerice kad je 1918. godine tema dobavka stručne literature (naizmjence rabi obje modalne konstrukcije) ili kad je 1921. godine tema univerzitetska zajednica:
Vi ćete u seminaru valjda imati sve tomove Сборника do prije rata, a Köppen bit će umro već nešto prije. (SRM 48, 1918)
Trumbić (ili Drinković?) bit će jače uvrijedio Slovence, nego ja, kad sam rekao da je medic. fakultet slovenački suvišan. (SMR 142, 1921)
S druge strane Franji će Fancevu 1922. godine pisati s valjda:
[...] štogod o ugarskim Hrvatima, koji su sada valjda u većini potpali pod Austriju, a ta bi ih htjela valjda još jače germanizirati, no što ih je ugarska vlada magjarizirala. (FF 54, 1922)
Konstrukcija s futurom I. glagola biti i glagolskim pridjevom radnim dospjela je i do pojedinih suvremenih hrvatskih gramatika: Katičić ju tumači kao „gotovu budućnost“, kao u Dinka Šimunovića: Morem će biti strujio nekakav vjetrić... (Katičić 1986/2002: 72). Jagić ju je „bit će pokupio“ od nekoga štokavca. Slučajno ili ne godine 1880. godine Luko Zore piše Jagiću ovako:
Vaš lik biće gdje u kakvom listu izašao dosle zato molim Vas da nam naznačite taj list, jer lik namjeravamo otkupit za naš Slovinac. (18. II. 1880, Perić 1980: 337)
Za kraj ovoga odjeljka samo još napomena da nigdje u Jagića nismo naišli na konstrukcije budem + infinitiv, bit ću + infinitiv, bio sam + infinitiv ili bijah + infinitiv.
2.16 Optativ i imperativ. Nećemo posebno govoriti o optativima i imperativima kao oblicima, koji su u pismima koja pregledavamo česti (vazda netko nekomu nešto želi, vazda netko nekoga potiče na pisanje, na obavljanje nečega, na slanje koječega, na pozdravljanje nekoga ili na prenošenje poruke trećemu), nego svrnuti pozornost na posebne kontekste uporabe optativa i imperativa, nerijetko spregnute s imenicama bog i vrag. Zato o tome u zasebnome poglavlju, koje će povezati glagolsko i poglavlje imenskih riječi (v. § 2.23). Gle, apokopirani imperativ od gledati, zbog svoje je su-vezničke službe obrađen u okviru sintakse (v. § 2.38).
2.17 Glagoli I. vrste. Spomenut ćemo tri slučaja, odnosno četiri-pet glagola: jesti, sjesti, spȃsti, crpati i ići. Prvo, koliko se na temelju pregledana gradiva vidi, u glagolskome pridjevu radnome muškoga roda od jesti i sjesti Jagić preglašava ě → i ispred l → o bez obzira na to komu se obraća i kad piše, potvrde nahodimo tečajem više od 50 godina:32
zdrav sam stao, premda sam u podne same talijanske stvari jio. (SJ 1, 1868)
Ja sam do sada samo jedan put dobro jio, (SJ 5 1868)
[...] kad sam sve pojio što je bilo (mnogo nisam ni imao) (SJ 19, 1881)
Već od uskrsa nisam tako dobro jio! (KH 25, 1916)
Jio je s nama, što smo imali, (SMR 50, 1918)
Po drugi put ne ću se u to upuštati, ma jio same „cušpajze“ (kad bi ih bilo). (SMR 50, 1918)
Gotovo 5–6 dana jio sam sasvim mladu kozletinu. (SMR 51, 1918)
[...] kad sam bez kišobrana došao u Beč te za večeru pojio zadnji komadić šunke. (SMR 53, 1918)
Jučer sam prvi put poslije više mjeseci jio tustu svinjetinu. (SMR 55, 1918)
[...] tečno jio zadnju kašu što je još ostala. (SMR 76, 1919)
Tako bih ja u 5–6 dana pojio svu mjesečnu penziju. (SMR 80, 1919)
[...] ne sjećam kad sam posljednji put jio i pio tako i toliko (SV 13, 1919)
[...] mogu ti navesti, da sam upravo ovu noć, na badnjak (nisam dakako dočekao polnoćke, koje ovdje i nema) vrlo zlo spavao, jer sam sinoć kod Nikice odveć obilato jio. (KH 39, 1919)
[...] moja Lina kupila „krofle“, a od tog zabranjenog blaga ja pojio dva komada (SMR 195, 1923)
[...] da je car ruski vozeći se po finskom zalivu sa svojim brodom nasio [sic!, kurzivom, nasio, tj. nasukao se]!! (SMR 24, 1907)
[...] ona pospremila stvari i otišla spavat, a ja sio za stol te nastavi pisanje (SMR 125, 1921)
[...] ne znam žalibože ni tko je taj gospodin ni gdje je odsio u Beču. (SMR 155, 1921)
Drugačije nalazimo rijetko pa se možda može pomišljati na omašku u prijepisu:
Tada je pokojni Nikola bio kod župnika Lukšića i ja sam kod stola prvi put vidio i jeo – špargu!! (SMR 138, 1921)
Pretpostavljamo da bi prijeglasa bilo i u glagolu djeti, ali ne nahodimo ga u pridjevu muškoga roda, imamo potvrdu za ženski: Kud su se djele, ne znam (SMR 127, 1920).
Drugo, glagol spȃsti u Jagića nahodimo upravo tako, spasti – spasem – spasao – spasen. I Andrić (1911: 19–21) i Maretić (1924: 139) prepoznavali su ga kao pridošlicu iz jezika naroda istočne crkve koji se nametnuo zapadnomu spasiti – spasim. Potvrda je u Jagića malo, ali takve su kakve su, uključivo frazu strpljen – spasen (ne strpen – spasen ni strpljen – spašen):33
[...] njega je spasao, kako se čini – Berlin, mjesto rodjenja, a mene – Rusija. (TM 5, 1919)
[...] ptičica se oporavlja i ona je bila „unternährt“, nadam se, da ćemo je spasti. (SMR 59, 1919)
Ali strpljen spasen. Bit će valjda i tomu kraj. (SMR 61, 1919)
Ne znam, s kime da se posavjetujem, kako da spasem ono nekoliko hiljada, (SMR 114, 1920)
[...] koji je ipak nekada bio i moj djak i ja sam mu kod rigoroza spasao odliku! (SMR 138, 1921)
U Lipljinovu je varaždinskome rječniku, dakako, sp'asiti – spãsim (2013: s. v.); sp'asti je u varaždinskome ʻspȁstiʼ (usp. Sve će nesreća tog užasnog rata spasti na nas, FF 47, 1914), a spsti je ʻpòpāstiʼ (o stoci i paši).
Za razliku od glagola spasti, koji je rabio kao glagol I. vrste, glagol crpati (sic!) u Jagića barem na dvama mjestima nahodimo upravo tako, kao glagol V. vrste, ne ni I. ni IV. vrste:
Ako biste mogli da nam (t. j. preko mene tomu gospodinu) ukažete bar neka najglavnija vrela, iz kojih bi se moglo nešto crpati za razjašnjenje tih pitanja, (FŠ 6, 1912)
Zato se obratio k meni da mu pomognem doći do izvora, iz kojih bi mogao crpati pouku o Ugarskim Hrvatima. (FF 54, 1922)
Treće, svojim oblicima neobičan, analogijom isprepleten suvremeni hrvatski glagol ići – idem (ne ići – iđem ni iti – idem).34 Neprefigirani Jagićev infinitiv glasi ići, ne iti, prezent je idem, imperativ idi, neovisno o adresatu.35 Kako je to izgledalo, vidi se već na primjerima iz pisma supruzi iz Peterburga 1874. godine (priprema se za Odesu), a tako će izgledati do kraja:
[...] ali ti ni za boga ne idi k njemu [...] ostatak, okolo 50 for. ići će nama. (SJ 13, 1874)
Sad pak idem spat već je 11½; (SJ 22, 1881)
[...] i tako će ići dalje po pravilu: [...] Neka idu do vraga takovi zanešenjaci, (SMR 20, 1897)
Mi tražimo što nas ide, (FF 2, 1907)
[...] a kamo li da ide na susret. [...] nego li da idete kud god izvan Zagreba.(FF 17, 1920)
[...] da Vam prilično dobro ide, (SMR 52, 1918)
[...] tražiti Enthebung, to ne ide. (SMR 53, 1918)
[...] mirovina za one činovnike koji idu k svojim državama. (SMR 58, 1919)
Ne idem, nemam ni novaca ni volje za vožnju. (SMR 59, 1919)
[...] ali to će radi radi birokratskog formalizma ići dosta polagano. (SMR 93, 1920)
Pravo mu budi, kako može s tolikim novcima ići pod noć u prater!! (SMR 99, 1920)
Prefigirani oblici infinitiva imaju ć, dakle doći, izaći, izići, naći, naići, otići, poći..., a prezenti i aoristi đ, tj. upravo <dj> ili <gj>. Potvrde neovisne o adresatu:
Brat mi i onako kaza, da on ne bi mogao doći (BŠ 1, 1871)
[...] prazna jedna soba, gdje bismo te krasno smjestili da hoćeš k nama da dodješ. (GjD 6, 1874)
Za tim će morati doći [...] i moje ime naći. [...] Nu, draga dječice, ako bog da za kakvih 10 dana otići ću i ja odavle. (SJ 22, 1881)
Arkiv izići će do koji dan, [...] U subotu poslije podne poći ću do njega (SMR 18, 1897)
Ako naigjete ma na kakvu i najmanju opoziciju, ostavite stvar na miru. (FF 17, 1910)
Pisao sam već varaždinskom načelniku i da čujemo, što će izaći. (SMR 52, 1918)
Nekoliko je uočljivih odmaka od iznesenih pravila. Prije svega u najstarijemu pismu supruzi Sidoniji nahodimo nepremetnuto dojdu, ne dodju:
[...] ako ribe sretno u Zagreb dojdu, kad ih budete jeli, pijte na moje zdravlje! (SJ 1, 1868)
za što nije lako reći je li hotimice ili nehotice, ili je možda omaška u prijepisu.36 Već u trećemu pismu supruzi ima očekivano priedjem, ne priejdem, prejdem ili takvo što (SJ 3, 1868), nešto kasnije dodješ (SJ 15, 1874). Nadalje, premda smo za ovaj prefiks zabilježili samo jedan prezentski primjer, kod prefiksa mimo- prezent je mimoide, ne mimoiđe. Slučajno ili ne potvrda je iz pisma Stjepanu Valdecu:
Tada ću mu preporučiti da ne mimoide slavnog Varaždina. (SV 3, 1912)
Infinitiv je mimoići (SMR 178, 1922), radni particip glasi mimoišla (SV 16, 1920), particip prošli mimoišav (SMR 145, 1921), nesvršeno mimoilaziti (SMR 180, 1922). Najzad na dvama mjestima nahodimo infinitiv iti, jednom u pismu Katici Hrupački, jednom u pismu kćeri i zetu:
Kako će to sad iti? (KH 1, 1902)
Zato i Lina obavlja za Ellu svakojake poslove, ako nema vremena ili se neće iti Anki. (SMR 152, 1921)
U istome pismu bratučedi Katici Hrupački prefigirani infinitivi glase otići, doći (KH 1, 1902), u istome pismu obitelji doći, izaći, nesvršeni prezent očekivano obilazi (SMR 152, 1921).
Ako ima dvojbe, recimo da Lipljin – pisat ćemo pojednostavljenim slovopisom – u rječniku varaždinskoga govora ima očekivano iti – idem, izajti – izajdem, najti – najdem, oditi – odidem (nesvršeno othajati), pojti – pojdem ili pem, zajti – zajdem, pa i mimoiti – mimoidem (2013: s. v.).
2.18 Glagoli III. vrste. U sklopu glagolskih oblika upozorit ćemo na odliku Jagićeva jezika koju od materinskoga kajkavca ne bismo očekivali: prema današnjim mjerilima neobično mnogo glagola s tematskim -je- (jatovskim), tj. glagola III. vrste (Babukić 1854: 241, Veber 1871: 55), tip vidjeti – vidim. U pismima supruzi iz 1874. i 1881. nahodimo ovakve rečenice:
[...] da moramo svi skupa koji dan proživjeti u gostionici (SJ 15, 1874)
[...] nego ćeš još što god i zaštedjeti. (SJ 15, 1874)
To će zavisjeti i od tvojih dispozicija, hoćemo li mi moći [...] (SJ 18, 1881)
[...] tu bi samo još vas faljelo. (SJ 19, 1881)
[...] vrieme mi prolazi brzo, ali tako sam kod svoga čitav dan sjedjeti. (SJ 19, 1881)
[...] najprije hoću da Te umirim, ne misli da ću ja od radnje oboljeti. (SJ 21, 1881)
Ali do sada još nigdje nisam našao sve tako udobno, kako bismo željeli. (SJ 21, 1881)
Gospodarstvo naše nije tako dobro, kako bi bilo, da si Ti ženica ovdje, ali se opet može živjeti. (SJ 21, 1881)
U razglednici supruzi iz 1899. godine ovakvu:
Preksinoć vidjeli smo slučajno Rubriansa i gospodju s Perićem u Löwenbrau, ali mi smo sjedjeli za dugim [sic!, drugim?] stolom. (SJR 1, 1899)
Jagić bez greške piše glagole sa -je- i ondje gdje ih danas ne očekujemo, i tako će biti dok bude pisao. Moglo bi se naprečac zaključiti da je jasno lučio neprijelazne i prijelazne (učinske) glagole, pa će primjerice imati prijelazno oživiti, štediti, uštediti, povisiti i poštediti:
Ipak ovaj prijateljski sastanak neće ostati bez velikih prvotnih posljedica za našu nauku. Oživit će neku solidarnost. (SMR 22, 1903)
[...] ali bez rukopisa, jer se taj, kako znate, mora štediti, da neosakaćen dogje nazad u Beč. (FF 3, 1907)
[...] radije odmah u Beč i onaj trošak požunski uštediti za – Payerbach. (SMR 53, 1918)
I ovdje će se profesorske plate urediti t. j. povisiti. (SMR 79, 1919)
[...] on je mnogim bolesnicima i bolesnicama život spasio, što je znatno povisilo njegov ugled. (KH 36, 1919)
Zato ću morati štediti sve do božića, da naknadim trošak. (SMR 121, 1920)
I još se moram natezati s mojim stanarom, gadnim lakomim bogatašem, za stanarinu, mogu li je i ja njemu povisiti. Uza sve to, do sada me je influenca poštedila. (SMR 167, 1922)
No ima i obratnih slučajeva, gdje bi prijelaznost mogla tražiti -i-, poput pretrpiti, a Jagić ipak piše -je-:
Nekako ću i to pretrpjeti. (SMR 133, 1921)
I najzad slučajeva gdje bi neprijelaznost mogla tražiti -je-, poput stidjeti, vrijedjeti i zahladjeti, a Jagić ipak piše -i-:
[...] ljubite hrv. jezik, nemojte se stiditi svoga. (PP 6, 1869)
[...] jer sam znao, da će moja riječ koliko toliko vrijediti. (FF 24, 1911)
Hoće li Vaše zasluge u to ratno vrijeme barem toliko vrijediti, da Vas vlada do skora potvrdi kao docenta? (FF 47, 1914)
Ali gle, kod nas je već zahladilo, a ja sa strahom čekam, kako ću zepsti!! (SMR 69, 1919)
[...] ona je držala samo zato jednu djevojku, koja je inače malo vrijedila, što je računala da je poštena. (SMR 136, 1921)
Glagoli sa -je- koje smo najlakše uočavali ovi su (u pismima se, naravno, javljaju u različitim oblicima): boljeti (SMR 186, 1922), odletjeti (Kod vlade je nekakva kriza, može biti da će odletjeti i Ban i svi njegovi predstojnici, SMR 52, 1918), poludjeti (SMR 164, 1922), poskupjeti (SMR 86, 1920; 149, 1921; 157, 1921; 182, 1922), pregorjeti + A (SMR 104, 1920; 139, 1921; 186, 1922), pretrpjeti + A (TM 10, 1920; SMR 133, 1921), preživjeti + A (SMR 199, 1923), proživjeti (SMR 132, 1921), razboljeti se (SMR 47, 1917), sjedjeti (SMR 32, 1914; 70, 1919; 87, 1920; 88, 1920; 136, 1921; 148, 1921; 164, 1922), smrdjeti (SMR 176, 1922), strpjeti (FŠ 4, 1910), svidjeti (SMR 178, 1922), štedjeti (SMR 85, 1920; TM 10, 1920), vidjeti (SMR 56, 1919; 95, 1920; 136, 1921; 182, 1922), voljeti i najvoljeti (passim, v. dalje), zavidjeti (TM 7, 1919; SS 22, 1919), zagorjeti (zagorjelih lica, SMR 174, 1922), željeti (SMR 61, 1919; 147, 1921; 157, 1921), živjeti (SMR 66, 1919; 95, 1920; 176, 1922). Ponešto su začudni ekavski oblici sedeti (Najvolim sedeti kod kuće, SMR 138, 1921) pa onda i sednica (u sednicama naše akademije, SMR 132, 1921).37
Dapače glagole sa -je- Jagić će bez ustezanja pisati ne samo kćeri nego i svojim kajkavcima bratučedi Katici Hrupački i prijatelju varaždinskomu kanoniku Stjepanu Valdecu:
Majka je odveć plašljive ćudi, ona je više zavisjela od Karleka i Radeka. (KH 1, 1902)
Lijepo je, da smo hvala bogu i to doživjeli. (KH 4, 1912)
Ali što ćemo, kad su djeca tako željela, a milost je božja htjela [...] (SV 2, 1912)
Vidjet ćemo, kud će oni? (SV 3, 1912)
[...] ako nam bog da doživjeti povratak željenog mira. (SV 6, 1914)
[...] tako dugo voziti, dok bi zasmrdjela [riječ je o gusci]! (KH 20, 1915)
[...] to ćemo još vidjeti, sigurno nije. (KH 20, 1915)
Ja sam htio željeti ti k imendanu svako dobro (KH 27, 1916)
[...] prestajemo žaliti, već prije gotovi smo zavidjeti našim milim pokojnicima (KH 28, 1916)
Kada je čovjek star, mora, hoćeš nećeš, doživjeti svakojake jubileje. (KH 29, 1917)
Da, kad bi se moglo od zraka živjeti, bilo bi ovdje i previše lijepo. (KH 29, 1917)
[...] u Stjepanovoj katedrali, gdje su prije gorjele mnoge svijeće (KH 31, 1917)
[...] a taj nesretnik i ako se kad god punta, opet mora trpjeti. (KH 38, 1919)
[...] da i ne znam, hoću li ja to moći preboljeti. (KH 39, 1919)
Ali bog joj se smilovao, nije doživjela teških dana, (SMR 86, 1920)
I kod nas je sve strašno poskupjelo. (SMR 86, 1920)
Kod nas je uslijed padanja krune sve tako poskupjelo, (SMR 157, 1921)
Stoga upravo iznenade slučajevi kad Jagić piše -i- gdje ga inače ne piše ili slučajevi u kojima ga danas ne očekujemo:
Pypin pozvao me je, da ga koji put posjetim na dači, oni živit će u Pavlovsku. (SJ 17, 1881)
[...] dobre želje nisu nikada u nevrijeme, pa makar i zakasnile. (KH 5, 1912)
Mislim da će svima faliti, ali još više svi Vi njemu. (SMR 40, 1916)
Vino je tako poskupilo, da dolazi 5 kruna litra, (KH 28, 1917)
Ako bi i zakasnilo, što je danas moguće, budi uvjerena, da [...] (KH 31, 1917)
[...] ne bi li se i tu što god prištedilo. (KH 31, 1917)
Jer kakova je to sreća u takovim odnošajima doživiti 81 godinu (KH 33, 1918)
U opće sve je strašno poskupilo. (SMR 80, 1919)
Kod nas je pošta od 15 o. m. silno poskupila. (SMR 85, 1920)
Koliko su dakle prištedili boraveći kod mene od 2 marta do 19 aprila! (SMR 101, 1920)
Jadni Milčetić piše mi, da će oslijepiti, da ne može hodati itd. (SMR 101, 1920)
I Milanove ceduljice poskupile su, za 100 komada platio sam 6 kruna! (SMR 108, 1920).
Sada je i misa poskupila, stoji me 80 k., ali to rado dajem (SMR 128, 1921)
Ella je u subotu vidila svoje prijatelje iz Znajma (SMR 149, 1921)
Ničesa nemamo, sve je poskupilo, krumpir već sad dolazi na 42–45 kr. kilo. (SMR 153, 1921)
Inače ovdje ništa nova, osim da će od 1 juna opet sve poskupiti, (SMR 175, 1922)
Prema tomu sada su i uvozni predmeti iz Jugoslavije poskupili (SMR 186, 1922)
[...] jer su im neki tomovi falili. (SMR 188, 1922)
Sve to zato, što je i pošta kod nas strašno poskupila. (KH 43, 1922)
Izvorišta tolikim glagolima III. vrste možda – kažemo, možda – valja tražiti u Jagićevu materinskome jeziku, u kojemu je tematski morf ili otvoreno -- (npr. f'alti – falȋm, ti – vȋdim, žĩvti – živȋm) ili zatvoreno -- (npr. bol'>ti bolȋm, sd'ti – sdȋm, trp'ti – trpȋm) (usp. Lipljin 2013: s. v.), kako imamo zapisano i u pismima Jagićeve majke, primjerice boleli (AJ 4, 1857), sedeti (8, 1860), videl, živeti, terpeti (9, 1860), goreli (10, 1860), koje je onda priučeni štokavac jekavizirao. Usput budi rečeno: Andrić je branio glagol faliti jer da „ima u hrvatskoj književnosti već svoju historiju od 400 godina“ dodavši da se u čakavskome i kajkavskome javlja u obliku faleti, „kao da je nastao od nekog prastarog falêti“ (1911: 139). Oblik faljeti zapravo je svojevrstan povratak u nepostojeću jatovsku prošlost.38 Što u Jagića veoma teško pronalazimo, jest glagol velim (pretpostavljeni infinitiv veljeti), posve običan u pismima njegove majke, evo samo iz jednoga njezina pisma iz 1860. godine, prožeta narodnim mudrostima:
Ti meni veliš, da bi i ja v Beč. (AJ 9, 1860)
[...] ali baš se reč veli – „koj vnogo prebira, naj gorše zbere“. (AJ 9, 1860)
[...] ali znaš ti reč se veli „koj se hoče greti, mora i dima terpeti“ (AJ 9, 1860)
U Jagića taj je glagol izrazito rijedak:
[...] ja velim, da je u nas akcenat već sa svim mah preoteo nad kvantitetom (PP 5, 1869)
[...] ja sam htio revizije, ali vele: non possumus (BŠ 3, 1876)
Koju će formulu upotrebiti, ostavljam njima, jedni vele da bi bolje bilo da mi se glavnica odmah isplati (SMR 96, 1920)
Glagol voljeti često u Jagića znači ʻviše voljetiʼ pa ne čudi ni čestotnost njegove superlativne inačice najvoljeti. Pozitivno voljeti i komparativno voljeti nahodimo u Jagićevim privatnim pismima podjednako često. Primjeri „pozitivne“ uporabe, uključujući modalnu (s infinitivnom ili dopunom da + prezent):
Još mi pišu, da bi u Harkovu voljeli da dobiju za lektora talijanskog jezika (na universitetu) kakova Dalmatinca, (SMR 6, 1890)
[...] da se pohvalim da mi je lijepo i dobro, svi me vole, a i ja nalazim da su ovdašnji ljudi puno bolji, t. j. čišći u narodnom pogledu, nego li naši Zagrepčani gdje ima tudjinskih elemenata vrlo mnogo. (SJ 28, 1895)39
On da je imao biti umirovljen, ali je to opozvano. U Našicama da ga vrlo vole svi. (SMR 57, 1919)40
Onaj profesor, koji bi osobito volio da dodješ u Biograd, zove se mislim Vulić, [...] Ali ja bih volio drugi modus procedendi, koji sam javio (SMR 63, 1919)
Gospodja Kostićka [...] voli se pokazivati, da su bogati. (SMR 109, 1920)
[...] poslije navijestio mi je pas gospodje Kurt, koji me vrlo voli, da je ona negdje u blizini. (SMR 112, 1920)
[...] gdje je bila i Lina plesala – ona to strašno voli (SMR 164, 1922)
Moja se Lina (uz Ellu) dobro zabavlja, obično je vole starija gospoda, jer krasno pleše, (SMR 167, 1922)
Trebaju slavista, a osobito katolika koji je bio u Rusiji voljeli bi nada sve!! (SMR 177, 1922)
U primjeru iz pisma SMR 63 prva je uporaba neutralna, druga je već komparativna: Jagić bi „više volio“ drugi modus procedendi. Maretić piše da „u većem dijelu naroda voljeti ima komparativno značenje“ (1924: s. v.), no taj narod ne bi obuhvaćao Varaždince, koji prema onomu što daje Lipljinov rječnik (2013) toga glagola i nemaju.41 Drugim riječima, u Jagića je to naučen glagol, ali rabi ga s komparativnim značenjem često i zarana, nekoliko puta već u napisu „Quomodo scribamus nos?“ (1859), u prvome primjeru prisnaženo standardom komparacije iskazanim česticom neg li:
I ti voliš psovati, neg li razborito dokazivati. (Jagić 1859: 101)
Mi smo sieverni Hèrvati – kako nas zovu kajkavci, a još ini vole Slovenci! [...] (Jagić 1859: 103)
U tom smo složni: svi volimo, što je pravilnije i što nam sgodu pruža, pojedine forme strože razlikovati, (Jagić 1859: 103)
[...] mi bi se usudili u dublje filozofiranje upuštat se, te bi rekli, tomu je podnebje krivo; al ovako volimo o tom šutieti. (Jagić 1859: 105)
U pismima također od najstarijih pa sve do kraja života; potvrde dajemo sa širim kontekstom jer kod voljeti može biti dvojbeno je li riječ o komparativnome značenju (ako postoji čestično nego (li), a često postoji, komparacija je nedvojbena):
Ja volim društvo nego družtvo, volim svadba nego svatba i t. d. (PP 3, 1866)
Ja volim i ovako vaše, nego ono od I. T. (PP 5, 1869)
[...] ja volim nešto i stradati, nego li biti nepošten. (PP 7, 1870)
[...] jer volim ovdašnju tišinu nego li bečku larmu. (KH 12, 1914)
Tada sam ja izjavio, da ne mogu više toga podnositi, već da moraju pseto odstraniti ili s njim otići. Voljele su ovo posljednje (SMR 78, 1919)
[...] meni nije po duši otkazivanje glavnice, već bih volio, kad bi htio ministar prosvjete zatražiti (SMR 90, 1920)
Ne bi mi bilo milo, da dodje ovamo R., volio bih da ostane sadašnji „otpravnik“, (SMR 92, 1920)
Sada kada bi trebalo posegnuti u džep, vole prekinuti nastavak. (SMR 106, 1920)
Talijani će voljeti s Nijemcima protiv nas, nego li naopako. (SMR 120, 1920)
Meni je žao, volio bih njega nego Trautmana (SMR 171, 1922)
Meni je prosjačenje već dosadilo. Volim biti za nevolju vegetarijanac i antialkoholik. (SMR 172, 1922)
[...] a to se meni neće, volim čekati slobodnija vremena. (SMR 196, 1923)
Najzad nešto od mnogobrojnih potvrda za superlativno najvoljeti:
Ja bih se najvolio nastaniti u Beču, gdje bi za domovinu mogao dosta raditi;. (PP 7, 1870)
Ona bi najvoljela ostati ovdje, blizu grobu svojega djeteta. (GjD 3, 1874)
[...] ministar za te zemlje najvoli držati se predloga zemaljskijeh vlasti. (SMR 5, 1889)
[...] i ja bih najvolio, da možete zbilja još i tu žrtvu svojoj budućnosti prikazati. (TM 2, 1897)
Ja bih najvolio već sada osigurati se za buduću godinu, (SMR 26, 1907)
Ja bih najvolio, da Vam mogu kakogod da pomognem. (FF 24, 1911)
Gotovo bih najvolio za knjigama i ja na jug, (SMR 75, 1919)
Ja najvolim za sad još ništa ne misliti, jer se strašno bojim uzrujanosti, (SMR 88, 1920)
Najvolim sjedjeti kod kuće – a i vrijeme ne preporuča izlaziti iz kuće, (SMR 88, 1920)
Ali o tome ja najvolim i ne misliti. (SMR 89, 1920)
Najvolio bih zato, da mogu iskuckati u ime procenata na 20 hilj. švajc. franaka (SMR 91, 1920)
[...] da će Mihajlović njemu javiti sa kurirom, da bih ja najvolio, da mi država isplati odmah glavnicu, (SMR 95, 1920)
Ovaj bi najvolio da bude zajedno s Kretschmerom. (SMR 134, 1921)
Najvolim sedeti [sic!] kod kuće (SMR 138, 1920)
A ako se smije još što očekivati, najvolio bih da se to odgodi do jeseni, (SMR 142, 1921)
Ja bih, ako je Tebi pravo, najvolio uraditi ovako. (SMR 155, 1921)
A u Hrvatskoj Radić najvoli seljake? (SMR 197, 1923)
Nekoliko zasebnih komentara zavređuje i glagol živjeti. Ako smo dobro čitali i pregledavali, čini se da će u Jagićevim optativnim konstrukcijama glagola živjeti biti oblik sa -i-. Ne znamo treba li to razumjeti kao osviješteno pravilo ili kao neosviještenu činjenicu:
Živila „purgarija“! (SV 12, 1918)
No – živila sloboda, živilo jedinstvo, živio mir i poredak (NA 32, 1918)
Živila demokratija (SMR 130, 1921)
Živila solidarnost! (SMR 146, 1921)
Sve su navedene potvrde u 3. licu (singulara). Jedino mjesto gdje smo pronašli oblik sa -je- jest pismo don Frani Buliću iz 1908. godine, ne znamo ima li oblik veze s činjenicom da je posrijedi optativ 2. licu (plurala):
Živjeli i još mnogo jednakih i viših odlika nakupili! (FB 4, 1908)
Lipljin piše da će u varaždinskome „pri nazdravljanju“ biti Ž'ivio! i Ž'ivili!, ne nešto poput Živeli! (2013: s. v. žĩvti). Kod glagola živjeti primijetili smo i razliku u pisanju kćerinoj obitelji s jedne strane te Katici Hrupački i Stjepanu Valdecu s druge. Ne znamo opet je li slučaj ili nije, ali 3. lice plurala prezenta od živjeti u pismima kćerinoj obitelji bit će žive, dok u pismima Katici Hrupački i Stjepanu Valdecu glasi i živu (tri potvrde) i žive (jedna potvrda):
Inače oni žive još uvijek prema meni gospodski, (SMR 50, 1918)
[...] jao si ga onima, koji žive daleko od svojega posla. (SMR 67, 1919)
[...] ne znam žive li moji dragi prijatelji u Rusiji, (SMR 70, 1919)
Pomažu mu konsiliumi te čini se da žive dobro, jer troše i hrane se mnogo bolje, nego li ja. (SMR 85, 1920)
[...] koji su se odmah nakon njihova odlaska u Baden, k meni uselili te evo već žive kod mene 14 dana. (SMR 100, 1920)
[...] osim onih što žive u svojim kućama, (SMR 116, 1920)
Njima ide, kako se iz svega vidi, vrlo dobro, jer gospodski žive i dosta troše. (SMR 142, 1921)
[...] dok inostranci žive uza svoju valutu – jeftino! (SMR 159, 1921)
Stanka i svi njezini živu već od 1 septembra u Beču u vječitoj uzrujanosti. (KH 13, 1914)
[...] što mi Stanka piše iz južne Ugarske, da oni ondje živu puno jeftinije i obilatije. (KH 33, 1918)
[...] u mjestu živu sami bogati židovi! (SV 12, 1918)
Nadajmo se, da će se sada, kada žive u istom gradu, sprijateljiti. (KH 39, 1920)
Oblici ostalih lica u pismima Katici Hrupački i Stjepanu Valdecu idu prema III. vrsti:
Ti si nam lijepo ispripovijedao, kako živite Vi svi u Varaždinu, [...] čovjek samo jedan put živi u svijetu. [...] kako živimo mi ovdje u „Glogovnici“, (SV 3, 1912)
Već dugo vremena ne znam ništa, kako živiš Ti i svi tvoji u Ludbregu, [...] gdje strašno skupo a slabo živim. (KH 29, 1917)
Piši mi, kako živite? [...] od gospodarice, u čijoj vili živimo. (KH 30, 1917)
Ali ah! vidi se, da već predugo živim, nitko od starih [...] ne živi više na ovom svijetu, (KH 35, 1918)
Nigdje u privatnim pismima nismo naišli na glagol I. vrste živsti ni prezente živem, živeš, žive, živemo, živete, u svim pismima glagol je živjeti, a prezenti su živim, živiš, živi, živimo, živite; točnije rečeno, samo u pismima Petru Preradoviću nalazimo i živemo (PP 2, 1866) i živimo (PP 7, 1870). Ne možemo odrješito reći, ali glagolski prilog sadašnji, čini se, glasi živeći (SMR 99, 1920), ne živući, kako bi bilo prema I. glagolskoj vrsti. Oblik živući Jagić će upotrijebiti u znanstvenim tekstovima kao pridjev, npr. živući jezici (Jagić 1859: 105), a tako oblik živũči, kako sinonim od žif, bilježi i Lipljin (2013: s. v.). Andrić u svojem Braniču piše da je glagol živsti „osudjen na smrt“ te da „nosi u svojim grudima sve znakove jezične sušice“ (1911: 23); zadržao se, piše Andrić, samo u glagolskome prilogu živući. Vidimo da se u Jagića prezent oni živu znao othrvati jezičnoj sušici.
Jednako tako, i ovdje ćemo s glagolima III. vrste stati, glagol mu se stojati do zadnjega časa othrvao vokalskoj harmoniji i ostao je stojati – stojim – stojao (kao bojati – bojim – bojao), u svim značenjima, i ʻbiti uspravan na mjestuʼ, i ʻbiti ispravanʼ, i ʻkoštatiʼ:
Rječnik stoji jedan hrvatski objed, koji si naručujem u poznatom restoranu: Šulek et Vrbančićka. (BŠ 2, 1873)
[...] onoga prvoga velik dio već i sada ne stoji. (GjD 3, 1874)
[...] to će bojim se mnogo stojati. Moraš znati, da naš kurz uviek zlo stoji (SJ 20, 1881)
[...] da vidi kako stvar stoji. (KH 1, 1902)
[...] gdje sam po kiši i oluji čitave sate stojao uz radnike (SMR 34, 1915)
Takav mali, lijepo izradjeni kotlić, [...] stojao je oko 300 kruna, (KH 38, 1919)
[...] groze nam se, da će kilo šećera stojati – 50 kruna!! (SMR 85, 1920)
Otvorena dopisnica stoji 25 para, (SMR 85, 1920)
A pomislite samo, kako mi ovdje sjajno stojimo. (SMR 91, 1920)
Zbilja, taj će list od 1 marta stojati 25 kruna na mjesec, [...] sad će kažu cenat crnog uglja stojati kod njih preko 1600 kruna. (SMR 91, 1920)
Mnogo je naše delegate stojalo muke, [...] put me onamo ne bi ništa stojao. (SMR 99, 1920)
Taj me put sa transportom stojao 570 k., (SMR 100, 1920)
Kaliko [sic!, koliko?] je Korvine stojao put, to su ti oni mogli pričati. (SMR 109, 1920)
[...] tako sam se umorio u nogama, da sam jedva mogao stojati i hodati. (SMR 112, 1920)
[...] može biti i njemu zadala udarac istraga, pod kojom je kako čujem stojao. (SMR 114, 1920)
Što su stojale već nove cipele? I ja sam dobio jednu kravatu, koja je za cijelo stojala najmanje 150 kruna. (SMR 123, 1920)
Tako će ona svota stojati preko 600 naših kruna!! [...] koliko bi u Beogradu stojao sam stan. (SMR 147, 1921)
[...] muke ga stojalo dok je dobio iznova namještenje (SMR 149, 1921)
[...] tako je mene stojalo 1020 kruna. (SMR 165, 1922)
Potvrde za stajati – stajao toliko su rijetke da se može pomišljati i na omašku u prijepisu, primjerice u istome pismu 1920. godine nahodimo i stojati i stajati:
[...] ali se bojim, koliko će sve to stojati, (SMR 88, 1920)
Do skora će stajati vožnja po tramvaju 2 krune, (SMR 88, 1920)
Potom gdješto u pismima kćeri Stanki s obitelji opet stajati, ali onda opet nekoliko puta stojati:
[...] put od Beča do Sombora stajat će oko 25 hiljada (SMR 168, 1922)
Nedavno je još stajao preko 1000 naših kruna, (SMR 195, 1923)
Lina je toliko plesala da je sutra dan jedva stojala na nogama. (SMR 198, 1923)
Ja ću 3 jula na mjesec dana u Baden, stojat će nas svaki dan preko 100 hiljada, [...] Za kraj juna naručio sam 2 hiljade kilo ugljena, stojat će me blizu 2 milijuna! (SMR 202, 1923)
Zadnji primjer pokazuje kako je Jagić 21. V. 1923. (SMR 202, 1923) planirao kućni budžet za kraj lipnja i srpanjske praznike. Preminuo je 5. kolovoza te godine. Sljedeće godine Tomo Maretić objavit će svoj Savjetnik i u njemu napisati da je stojati prov[incijalizam]. te da je bolje stajati (1924: s. v.). Budi usput rečeno: Jagić je budžet zvao upravo tako, budget (SMR 20, 1897) ili budžet (FF 24, 1911).
2.19 Glagoli sa -ira-, -isa-, -ova-. Nije riječ o domaćim korijenima i glagolima V. vrste kao krunisati, žigosati (što je zapravo -os-a-ti, npr. SMR 94, 1920; 104, 1920; 105, 1920) ni glagolima VI. vrste poput biljegovati, božićevati, kupovati, mirovati, putovati, stanovati, trgovati, nego o tome kako u Jagićevim pismima stvar stoji s pozajmljenim osnovama, kojemu se modelu one priklanjaju, koji tematski sufiks dobivaju, ulaze li u V. vrstu 1. razred (-ir-a-ti : -ir-a-m, tip studirati : studiram), u V. vrstu 2. razred (-is-a-ti : -is-je-m, tip funkcionisati : funkcionišem) ili u VI. vrstu (-o(v)-a-ti : -u(j)-e-m, tip pakovati : pakujem). Koji domaći korijeni dobivaju -ir-a-ti, poput primjerice današnjega živcirati, ili koji pozajmljeni dobivaju -a-ti, poput primjerice farbati, fruštukati, luftati, malati, taracati (svi potvrđeni u pismima), nismo posebno provjeravali. Pokazano na primjeru iz jednoga pisma zetu Milanu Rešetaru i obitelji iz 1920. godine, u kojemu su se sretno srele sve tri inačice, riječ je o ovome:
A Ljuba mi piše, da je u B[eogradu]. strašan nered, čudi se da mašina još funkcioniše! [...] I Radonić mi piše, da sam dobro uradio, što sam protestirao da se dira u kapital! [...] Ivić je napokon za Suboticu potvrdjen. Sada strašno kortešuje za sebe, kako se sam hvali. (SMR 120, 1920)
Zaključak možemo reći odmah: u Jagićevim pismima što smo ih pregledali apsolutno preteže model -ira-. U tom smislu Jagićev se jezik ponajvećma podudara s Andrićevim (1911: 111–112) i Maretićevim (1924: 194) preporukama o pozajmljenim glagolima. Glagola sa -ira- lako smo u pismima pronašli stotinjak, glagola sa -isa- desetak, glagola sa -ova- tuce; pojedine osnove mogu dobiti i dva različita sufiksa (v. dalje glagole pod sufiksom -ira-).
Glagoli sa -isa- koje smo pronašli u korpusu (sve su potvrde poslije 1918. godine), abecedno:42
[...] jer kod Srbijanaca, gdje cirkuliše dinar, toga odbijanja valjda nema. (SMR 73, 1919)
A Ljuba mi piše, da je u B[eogradu]. strašan nered, čudi se da mašina još funkcioniše! (SMR 120, 1920)
On ideališe naše prilike i naše ljude. (SMR 94, 1920)
[...] ne mogu konkurisati sa mojim listonošom ili sa asistentom (FF 53, 1920)
[...] radi moje radnje na Jiričekovoj raspravi, koja izaziva čitavu biblioteku na kontrolisanje njegovih podataka. (SMR 64, 1919)
[...] te našao koliko sam mogao kontrolisati, da je sve u redu. (SMR 142, 1921)
Sad je taj genijalni diplomat otkrio svu svoju veliku mudrost, koja se sastoji u metanisanju Germaniji, (SMR 50, 1918)
[...] od jaja što sam ih kupio 12 komada (po 14 kruna komad) obojadisala je 7 komada s lukom (SMR 133, 1921)
Ne mogu pisat Pašiću, jer ga ne poznajem, a ne simpatišem s njegovom politikom, (SMR 130, 1921)
Glagoli sa -ova- (poput onih sa -isa- dovoljno ih je malo da ih sve navedemo u kontekstu), abecedno:
Tako mi se čini, da je prestrogo “abfertigovao“ Pucićevu Cvijetu, (PP 1, 1865)
Ministarstvo financija u B[eogradu]. htjelo me abfertigovati sa 30 hilj. dinara, (SMR 117, 1920)
A u universitetu već sam abfertigovao tri rigoroza, (SMR 138, 1921)
Naši hausbesorgeri „hamstruju“ i prodavaju za skupe novce, (SMR 80, 1919)43
Nijemci t. j. upravo Berlin hoće da se osove na noge protiv zapada (t. j. da se ostane kod svojih 5–6 kartelovanih njemačkih akademija), (SMR 71, 1919)
Gdje su zapeli ili konfiskovani, to „bog vê“. (SMR 76, 1919)
Sada strašno kortešuje za sebe, kako se sam hvali. [...] A i Radonić nakanjuje se, da kortešuje za sebe. (SMR 120, 1920)
A Ljuba bogami kortešuje za republiku u Dubrovniku. (SMR 180, 1922)
[...] jer on valjda ne lifruje u Beč u poslanstvo ni drva ni uglja. (SMR 144, 1921)
[...] dolazi Marija, koja će pomagati mami pakovanje u ponedjeljak (SMR 26, 1907)
[...] koja će valjda ostati, da mi pomogne pakovanje, jer se u utorak selim i ja u Beč. (KH 14, 1914)
A gospodin Barić dobio je od Cvijića nalog, da počne sa pakovanjem biblioteke, (SMR 99, 1920)
[...] kako bih mogao kuću ostaviti sada, kada se pakuju knjige, (SMR 101, 1920)
[...] ne znam tko je to kupovao, tko li pakovao i otpravljao! (SMR 133, 1921)
Jučer (30/9) prestalo je moje „pendlovanje“. (SMR 117, 1920)
Ovdje nemilice štrafuju, tko prilijepi premalo na pisma ili karte (SMR 161, 1921)
Zabranili su Rucksackverkehr, a vrtljari štrajkuju! (SMR 58, 1919)
Mi jednako štrajkujemo. Sad već tri dana nema otvorene gostione ni kafane (SMR 122, 1920)
[...] i ako su sve povelje već upakovane i zapečaćene. (SMR 97, 1920)
[...] već je upakovano 44 škrinja, [...] Ja ostavljam sebi, čim dalje ide pakovanje, tim manje, (SMR 100, 1920)
Glagoli sa -ira- (popisat ćemo abecedno koliko smo ih u korpusu pribilježili): abonirati (SMR 83, 1920; 134, 1921; 164, 1922; 190, 1922; 193, 1922), adresirati (SJ 15, 1874; SMR 45, 1917; 177, 1922), afektirati (PP 4, 1869), ambicionirati (SMR 66, 1919; 140, 1921), apelirati (PP 8, 1870; FF 15, 1910), aplicirati (SMR 81, 1919), apsorbirati (SS 4, 1905), aranžirati (SMR 85, 1920; 155, 1921; 161, 1921), asimilirati (PP 3, 1866), asistirati (SMR 79, 1919), balansirati (KH 28, 1917), blamirati (SMR 69, 1919; 202, 1923), broširati (SMR 106, 1920; 108, 1920; 115, 1920), citirati (tj. pozvati; SMR 115, 1920; 152, 1921; FF 55, 1921), datirati (SJ 26, 1887), deklamirati (SMR 190, 1922), delektirati (SMR 168, 1922), demoralizirati (KH 38, 1919; SMR 136, 1921), deponirati (SMR 121, 1920; 128, 1921), deposedirati (SMR 91, 1920), devalvirati (SMR 122, 1920), disponirati (PP 6, 1869), dominirati (SMR 186, 1922), eksistirati (KH 43, 1922), eksploatirati (SMR 133, 1921), eliminirati (SMR 51, 1918), falsificirati (SMR 103, 1920), formulirati (FŠ 1, 1908), fungirati (SS 15, 1915; SMR 165, 1922), germanizirati (FF 54, 1922), glorificirati (SMR 50, 1918), goutirati (sic!, ne gutirati, NA 16, 1916), habilitirati (SMR 102, 1920; 106, 1920), identificirati (IJ 1, 1894), iluminirati (SJ 12, 1874), imponirati (SMR 21, 1902; 24, 1907; NA 28, 1918; SMR 199, 1923), inaugurirati (PP 4, 1869), informirati (FF 54, 1922), inkasirati (SMR 83, 1920), interesirati (SJ 4, 1868; 14, 1874; SMR 163, 1921), kartelirati (usp. gore kartelovan; sjednice karteliranih akademija, SMR 135, 1921), koketirati (SMR 119, 1920), kombinirati (KH 32, 1918; SMR 69, 1919), koncentrirati (SJ 13, 1874; SMR 66, 1919), kondenzirati (redovito je riječ o kondenziranom mlijeku; SMR 80, 1919; 100, 1920; 118, 1920; KH 41, 1921), kondolirati (SMR 198, 1923), konfiscirati (SMR 146, 1921), konkurirati (usp. gore konkurisati; SMR 23, 1907; SMR 67, 1919), konsignirati (SMR 17, 1897), konsolidirati (TM 10, 1920), konstatirati (SMR 74, 1919; 133, 1921; 155, 1921; FF 55, 1921), konstruirati (FF 15, 1910), kontrolirati (usp. gore kontrolisanje, kontrolisati; SMR 142, 1921; 144, 1921), kreirati (PP 7, 1870), kritizirati (PP 4, 1869; 5, 1869; SMR 180, 1922), kultivirati (PP 6, 1869), lamentirati (SMR 36, 1915; SMR 66, 1919; SMR 69, 1919), linirati (liniran papir, SMR 163, 1921), magjarizirati (FF 54, 1922), markirati (SMR 73, 1919; 94, 1920), marširati (SJ 8, 1873), maskirati (SMR 90, 1920), meblirati (KH 43, 1922), meditirati (IJ 1, 1894), motivirati (SMR 119, 1920; SMR 152, 1921), muzicirati (KH 4, 1912), nalamentirati (SMR 80, 1919), okupirati (SS 20, 1918; SMR 118, 1920), operirati (SMR 181, 1922), oponirati (SMR 4, 1887), organizirati (SMR 119, 1920), paktirati (SMR 166, 1922), panirati (naručio sam šnicel (paniran), SMR 159, 1921), parirati (FŠ 3, 1910), pauzirati (SMR 89, 1920; 168, 1922), penzionirati (SMR 114, 1920), pikirati (SMR 76, 1919), plaidirati (sic!, ne pledirati, SMR 94, 1920), plombirati (SMR 62, 1919), polemizirati (FF 11, 1909), popularizirati (NA 23, 1916), precizirati (SS 9, 1911), producirati (SMR 88, 1920), profitirati (PP 4, 1869; SMR 61, 1919; SMR 86, 1920), prokontrolirati (SJ 27, 1892), proštudirati (SMR 116, 1920), protestirati (NA 26, 1917; SMR 120, 1920), rajonirati (SMR 112, 1920), reagirati (SMR 24, 1907; 101, 1920), reducirati (SMR 91, 1920), referirati (SMR 152, 1921), regulirati (KH 41, 1921), reklamirati (NA 24, 1916; SMR 103, 1920), ruinirati (SMR 115, 1920), salutirati (SMR 196, 1923), sankcionirati (KH 13, 1914), sekundirati (FŠ 9, 1915), simpatizirati (usp. gore simpatišem; SJ 13, 1874), studirati (SMR 107, 1920; SMR 151, 1921), suplirati (SMR 198, 1923), študirati (SJ 22, 1881; SS 15, 1915; SMR 56, 1919), votirati (SS 19, 1918), ženirati se (SJ 13, 1874).
2.20 Dopadati se i zahvaliti se. Probrali smo ta dva konkretna glagola jer su česta tema jezičnih savjeta, osobito je na meti povratno zahvaliti se. Andrić je, nehotice malko pomiješavši zahvaliti i zahvaljivati, izričito napisao da „glagol zahvaljivati s povratnom zamjenicom „se“ ne znači u hrvatskom jeziku nikada: sich bedanken, nego: sich rühmen (glorior), isto što: hvaliti se“ (1911: 12–13). Nakon toga slijede dva primjera iz kojih je jasno da govori zapravo o glagolu zahvaliti (se), s kojim i započinje savjet. Ponovimo: „ne znači u hrvatskom jeziku nikada“. Napisa Andrić i ostade živ. Kadli u Veberovoj Slovnici primjer za sintaksu dativa Zahvali se otcu, jer neki „glagolji povratni zahtěvaju dativ“, među njima zahvaliti se komu na čem (sic!, na čem, 1871: 104–105, 1876: 106–107), k tomu još ovaj, čini se da je iz Pogleda u Bosnu Matije Mažuranića iz 1842. godine: Ljudi, što su jim davali hrane, zahvališe se na daru (1871: 152, 1876: 154). Maretić reče da je zahvaliti se i zahvaljivati se prema njemačkomu sich bedanken i da je „bolje bez riječce se“ (1924: 181). Za dopadati se i dopasti se Maretić veli da jest prema nj. gefallen, ali da „već odavno i narod govori (pored pravoga svoga glag. militi se); uzalud je dakle izgoniti te glagole iz jezika“ (1924: 17). U Jagićevim pismima, čini nam se, Maretićevo „pravo“, „narodno“ militi se vidjeli nismo, ali dopadati se i zahvaliti se jesmo mnogo puta.
Glagole dopasti se i dopadati se pisala je i Jagićeva majka, dopuna je dativna:
[...] povedala je Fanika, kak te je Pečenik falil i kak si se Toniki jako dopal. (AJ 7, 1860)
Mi smo vre denes četertoga detiča dobili: pèrvomu se ni varaš dopal, (AJ 7, 1860)
Tak kak ja is [sic!] lista vidim, tebi se mlada Sidonia dopada, samo si na staru hud, (AJ 9, 1860)
U Jagića potvrde nalazimo od najstarijih do poznih pisama, evo ih nekoliko kroz desetljeća:
Kako mi se dopada Zadar i Šibenik, to ću ti drugi put pripoviedati. (SJ 3, 1868)
[...] što se svima, osim možda onih kojima sam prigovarao jako dopalo (SJ 10, 1874)
Ti znaš, da ja na ženicu rado trošim, jer se time meni dopada i drugim. (SJ 13, 1874)
[...] nu tu nije Berlin i meni se nije dopalo ono, što se ostaloj publici jako dopada. (SJ 21, 1881)
Bio sam u Livadi, mislim da će Vam se dopasti, (SJR 10, 1905)
[...] hrvatska pjesma, koju je Nikica čuo u septembru kod Varaždinskih fratara te mu se tako dopala, (KH 4, 1912)
Kako se dopada Jelki u novom salonu? (SMR 40, 1916)
[...] čini se, da neće dugo ostati kod mene, ne dopada joj se, nisam dosta imućan! (SMR 128, 1921)
Ali se nadam, da će se njoj kod mene tako dopasti, da nikakvi prigovori neće smetati (SMR 142, 1921)
Konkurentne glagole svidjeti se i sviđati se naći ćemo rjeđe, primjerice:
[...] kazat ću Vam, da mi se Vaše umno a tako i razborito izlaganje vrlo svidjelo. [...] smijem reći, da mi se Vaša argumentacija mnogo dopada, (FŠ 9, 1915)
Vi dakako činite, kako Vam se najbolje svidi. (SMR 53, 1918)
Kontrolni i kontrastivni korpus bit će nam Matoševa pisma. U Matoševim je privatnim pismima glagol dopadati se upravo raritetan. Toliko da se potvrde mogu navesti sve:
О njemu ne ću više da ti pričam i ostavljam to za vrijeme, kada ćeš imati kao i ja špicaste mustafaće, koje se tome svijetu vrlo dopadaju. (VT 6, 1899)
Vrlo sam dobar sa kafanarom u „Andaluziji aux temps des Maures“. On je Arapin iz Tunisa i ne bih želio, da se i njemu dopadam. (LM 7, 1900)
Vi velite da mi se Baudelaire ne dopada? Varate se, vrlo jako. (AMi 6, 1901)
Možda još dvije-tri u Matoševim Bilježnicama i to je sve. Glagola militi se – kao ni u Jagića – nismo vidjeli ni u Matoša. Ali potvrde za svidjeti se ili sviđati se lako je pronaći, evo nekih:
Priznajem, da mi se burek /taj „štrudl“/ najviše osim kafe svidja u Beogradu: hraniv je, mastan i slastan. (LM 1, 1984)
Čudim se, te se baš Vama svidjala moja knjiga. (AMi 3, 1901)
Ono о hijeni mi se jako svidjelo – zbog realizma i zato sam podcrtao. (AMi 6, 1901)
Ja to derište neizmjerno volim, a nadam se, da će se svidjeti Vašoj Adi. (AMi 9, 1901)
Vojnović mi se svidja. Nema poleta, vastorga, ali ima mnogo ukusa i tehnike, kao svi Dalmatinci. Umjetnik. (AMi 10, 1901)
Ogledi su dakle Etide, ali ne za djecu. I Chopin ih je pisao, a meni se svidjaju kao i balade, sonate i poloneze. (MO 21, 1907)
Meni se u prošlosti ne svidja laž, lijepa laž, nego istina. (MO 31, 1907)
Glagol zahvaliti se u Jagića je u značenju ʻiskazati hvaluʼ čest i obično ima česticu se, potvrda je mnogo kroz desetljeća:
A ja neznam, kako da Vam se na tome ljepše zahvalim, (PP 3, 1866)
Ali sam krivac, što se nijesam na ime djece zahvalio na čestitkama, (GjD 1, 1872)
Čini se, da se po običaju nisam Vama zahvalio za Vašu lijepu studiju o genealogiji u hrvatskoj dinastiji. (FŠ 9, 1915)
Htio bih mu se zahvaliti, ako je što učinjeno bilo, (SMR 57, 1919)
Pisat ću Ljubi te mu se lijepo zahvaliti na velikom prijateljstvu. (SMR 71, 1919)
Molim Te, Stanka, da se u moje ime zahvališ i Ljubi i Cvijiću za njihovu brigu. (SMR 80, 1919)
Svakako ću se ja njemu zahvaliti već zato, što je preuzeo da mi to pošalje. (SMR 123, 1920)
Kako da se g. Baz[ali]. zahvalim? (SMR 126, 1921)
Je li Jagić distingvirao značenje tog glagola kad zahvaljuje uz nekonzumiranje, dakle zapravo odbija, ne znamo, ali nalazimo i takvih rečenica, dakako s česticom se:
Brat mi i onako kaza, da on ne bi mogao doći i da se je već u tom smislu kod Vas zahvalio. (BŠ 1, 1871)
Ali ja sam pisao Peru [sic!] u Trst, neka se u moje ime zahvali i neka me zastupa, jer ja sam – ruhebedürftig! (SMR 24, 1907)
Glagol zahvaliti bez se teže je pronaći, ali i taj nalazimo od prvih do zadnjih pisama:
Ne htjedoh ti prije zahvaliti na ljubavi, (GjD 3, 1874)
[...] molim Te, da mu ovaj čas zahvališ u moje ime. (SMR 86, 1920)
Ja sam na tom odlikovanju odmah zahvalio (SMR 123, 1920)
Nesvršeni glagoli zahvaljivati se i zahvaljivati, dojam je, podjednako su česti:
Dok smo kod knjiga, i moja Stanočka liepo se zahvaljuje za „kipce“ Vaše fizike. (BŠ 2, 1873)
Koliko ti se zahvaljujem, što si se odmah sjetio i na mene, (GjD 5, 1876)
Vrlo Vam se lijepo zahvaljujem na poslanoj mi Vašij studiji o Bosni. (FŠ 1, 1908)
[...] već treći dan neprestano odgovaram zahvaljujući se. (SV 2, 1912)
[...] komad sušenog mesa, za koje se lijepo zahvaljujem. (SMR 88, 1920)
Ja ti u ime moje drage žene i u svoje najprije toplo i srdačno zahvaljujem na srdačnoj čestitci. (SV 2, 1912)
Zahvaljujem na novogodišnjem pozdravu, (NA 25, 1917)
Zahvaljuje i meni, što sam mu tvoju poslao, (SMR 66, 1919)
Zahvaljujem za poslane darove, (SMR 69, 1919)
Za jedno i drugo lijepo zahvaljujemo. (SMR 87, 1920)
Matoš u privatnim pismima zahvaliti i zahvaljivati rabi isključivo kao prijelazni glagol, začudno dosljedno, potvrda je mnogo, evo izbora:
Premila majčice! Jučer sam primio 4 for., koja su mi tako krvavo trebala i zahvaljujem Ti na njima (MaM 3, 1896)
S time sam se tako dugo proturivao, dok mi nije mamica poslala onih 20 for., za koje joj i opet iz punog srca zahvaljujem. (DM 1, 1896)
Velika ti hvala za knjige. Da sam naučnik, pohvalio bi specijalnije tvoju knjigu о refleks. glagolima, a ovako mogu tek da ti zahvalim za pouku i uživanje. (DB 1, 1902)
Molim te, zahvali u moje ime g. Predsjedniku Akademije. (DB 1, 1902)
Ne smažem dosta riječi, da ti zahvalim. (VT 26, 1902)
Pozdravite g. Banjavčića i zahvalite mu. Od aktivnih stekliša jedini me se on sjetio. (JL 1, 1903)
[...] nemam riječi da zahvalim. (ZL 1, 1903)
Molimo Vas lijepo, Andro, zahvalite u moje ime Horvatu-Kišu za knjigu. (AMi 20, 1903)
Milan Gjorgjević, Cocin muž ti je poslao nekakvu franc. komediju i – ti mu, čini se, nisi zahvalio. (MO 35, 1907)
Draga Olga, Nemam riječi, da Ti zahvalim za sve, što si za nas učinila u vrijeme, kada bijah odviše slab za onoliku sreću. (OČD 3, 1908)
Draga Dana, Netom primih drago tvoje pismo s obećanjem telegrafske pomoći i nemam riječi da ti zahvalim, jedina i draga sestro moja. (DM 12, 1913)
Našli smo jednu jedinu potvrdu za zahvaliti se. Potvrda je iz pisma majci, a gore smo već vidjeli da je majci zahvaljivao, nije se zahvaljivao (usp. MaM 3, 1896; DM 1, 1896). Nema dvojbe da je posrijedi isto značenje kao u zahvaliti, nije riječ o odbijanju:
Molim, zahvali se ujaku Ferdinandu i g. Sarajevčiću. (MaM 2, 1896)
2.21 Perifrastične faktitivne konstrukcije. Više kao temu za buduća istraživanja no što bismo ju ovdje mogli iscrpsti spomenut ćemo čestotnost perifrastičnih faktitivnih (učinskih) konstrukcija s glagolima praviti, činiti, preduzeti i sl.44 Mnogošta od onoga što bismo danas rekli punoznačnim glagolom ili pak konstrukcijom s glagolom ići Jagić će konstruirati s glagolom činiti. Moguće je da je uslijed izloženosti njemačkomu jeziku „činio“ kalkove prema nj. konstrukcijama s machen, ali to ne mijenja stanje stvari. U tom vidokrugu gotovo kao otklon djeluju konstrukcije iz starijih pisama poput šetali smo se po parku (SJ 21, 1881), ili šetao se nisam nikuda (SJ 22, 1881), ili snimiti fotografske snimke (SJ 23, 1881), ili snimiti fotografiju (SV 1, 1911), jer u Jagića gotovo da očekujemo da se šetnje i snimci čine ili prave. Evo rukoveti primjera koje smo pribilježili, kronološki: praviti skandale (BŠ 2, 1873), praviti vizite (SJ 10, 1874), praviti planove (SJ 13, 1874; 15, 1874), učiniti krivicu, činiti komplimenat (SJ 14, 1874), činiti paradu (SMR 18, 1897), učiniti krach (SJR 6, 1903), učiniti ispravke (FF 15, 1910), činiti pokušaje (SV 2, 1912), načiniti izlet (SV 3, 1912), učiniti izbor (također glagol izabrati, SV 3, 1912), učiniti izuzetak (FŠ 5, 1912), učiniti šetnju (SMR 33, 1914), učiniti izlet (KH 21, 1915), činiti izlet (NA 26, 1917), praviti planove (KH 32, 1918), praviti ekscerpte (SMR 49, 1918), činiti evolucije (valjda su sve po kiši činili evolucije po starom Dunavu, SMR 50, 1918), učiniti izvadak (SMR 52, 1918), činiti izvode (SV 11, 1918), načiniti ispite (SS 19, 1918), činiti konkurenciju, praviti trač (SMR 75, 1919), praviti reklame (SMR 79, 1919), praviti dugove (SMR 89, 1920), učiniti konfuziju (SMR 95, 1920), učiniti komediju (SMR 106, 1920), praviti šetnju (SMR 101, 1920), učiniti šetnju, preduzeti put (SMR 111, 1920), činiti koncesije (SMR 120, 1920), praviti izvatke (KH 40, 1920), preduzimati šetnju (SMR 134, 1921), praviti ekskursije (SMR 142, 1921), učiniti kopije (SMR 152, 1921), učiniti vizit (SMR 155, 1921), činiti darove (SMR 168, 1922), učiniti dug (SMR 182, 1922), činiti pritisak (FF 51, 1922), činiti izlet (KH 43, 1922), učiniti demonstraciju (SMR 195, 1923), činiti izvod (SMR 201, 1923). Osobitu uporabu ima refleksivno načiniti u sljedećem primjeru s imenicom vrijeme:
Mi smo svi zdravo – dobro. [...] Samo vrijeme ne može se nikako načiniti. (SMR 18, 1897)
Da bi se vrijeme načinilo ili učinilo, s pozitivnom konotacijom, to je Jagiću zacijelo naučena štokavska konstrukcija (usp. npr. ARj: s. v. učiniti, u refleksivnoj, pasivnoj uporabi).
Perifrastične faktitivne konstrukcije Jagićeva je majka često gradila s glagolima delati, primjerice delati norca (AJ 3, 1856/1857), delati duge (4, 1857), delati stroške (6, 1860), delati špota (12, 1861), no toga glagola u Jagićevim pismima nema, odnosno imamo jedincatu potvrdu (v. gore § 2.9). U Jagića u faktitivnim i kauzativnim konstrukcijama možemo naći dati (npr. dati ložiti, SMR 29, 1914), davati (npr. davati salve, SMR 18, 1897), voditi (npr. voditi rad, SMR 20, 1897), ali ne d(j)elati.
2.22 Repeticijske konstrukcije. Jagićeve glagolske repeticijske konstrukcije intenzifikacijske su, sve redom sastavne (veznici te i i); imamo zabilježene ove, pričem valja uočiti da nema te nema pratimo od najstarijih sačuvanih do zadnjih pisama:
[...] ali pisma nema te nema! (SJ 13, 1874)
Ja čekam i čekam, nema ništa, šaljem Pastrneka, ne nosi ništa; (SJ 26, 1887)
Uz to kruna pada i pada, evo već ne vrijedi ni 8 santima, a češka ipak bar 17–18. (SMR 68, 1919)
On je bio u Beogradu te donio odanle prazne riječi, a novaca nema te nema. [...] ali novaca ni odavle nema te nema. (SMR 73, 1919)
[...] iz Beograda sama predusretljivost a ovdje u Beču šute te šute. (SMR 80, 1919)
Naša kruna sve pada i pada! (SMR 131, 1921)
Niko mi ne umije pomoći, a prije se govorilo, neka samo ide G[usti]. Dobićeš drugu, a te druge nema te nema! (SMR 137, 1921)
[...] a jaja još uvijek nema te nema, (SMR 152, 1921)
Ovamo ćemo pridružiti i konstrukcije glagola s tzv. unutrašnjim objektom. Što bi Zima rekao, one koje imaju „izlišan samostavnik [...] koji je s glagolom iste osnove“ (1880: 158–159, s. v. pleonasam). Imamo zabilježene ove:
[...] čudom sam se začudio, da se u adresi spominje samo potreba povišice „beriva pučkog učiteljstva“, a o srednjoj školi nema govora. (SS 13, 1914)
Ali to neće smetati, samo sam se čudom začudio, kako je u taj [mrki?] roman ušao „Kulin ban“?! (NA 14, 1915)
Sve je to lijepo, ali još bi ljepše bilo, da smo mogli i knjigu dobiti. O tom mukom muče. (NA 11, 1915)
[...] kada me u tom dragom mojemu srcu gradu srećna namjera namjeri na družicu života, uzor ženu i majku, (SS 17, 1918)
Svi se, koji ga poznaju, vrlo ljute i čudom čude, kako je to izvojevao. (SMR 96, 1920)
Dopusne (koncesivne) konstrukcije s ponovljenim nijekanim glagolom, relativno česte u hrvatskome (usp. Marković 2007), čini se, nisu u Jagića osobito aktivne, imamo zabilježene dvije zapravo okamenjene, frazne, hrvatsku iz 1917. godine i njezin rani učeni latinski ekvivalent iz 1876. godine:
Nu ja se spremam u rano proljeće u Peterburg, gdje ću staviti svoje uvjete, kojih valjda neće htjeti primiti, i tada ću nolens volens ostati gdje sam. (GjD 6, 1876)
Kada je čovjek star, mora, hoćeš nećeš, doživjeti svakojake jubileje. (KH 29, 1917)
Pridjevske i imeničke repeticijske i reduplikacijske konstrukcije opisane su zasebno (v. dalje § 2.30).
Intermezzo: optativ, imperativ, bog i vrag
2.23 Optativ, imperativ, bog i vrag. Kako natuknusmo u jednom od prethodnih odjeljaka (v. § 2.16), neće biti riječi o optativu i imperativu kao morfološkim, nego kao pragmatičkim i pripovjedačkim činjenicama, na specifične načine povezanima s imenicama bog i vrag. Budi usput rečeno da riječ intermezzo u podnaslovu nije slučajna, Jagić ju je upotrijebio kao nesklonjivu imenicu u jednome od zadnjih pisama kad su ga kći i zet zvali sebi u Zagreb – reče da se poslije kratkotrajnog sjajnog intermezzo (SMR 199, 1923) ne bi mogao rastati od njih ni podnijeti povratak u Beč.
Nekoliko primjera optativa (goli glagolski pridjev radni), od najstarijih do zadnjih sačuvanih pisama, pokazat će tijesnu vezu zaziva boga i optativnosti u Jagićevu jeziku:
Najprije [...] osvanuo ti Gjurgjev dan u dobru zdravlju i dobroj volji. Živio nam još puno godina na sreću naroda i njegove knjige. (GjD 4, 1875)
[...] dao bog, sretno bilo. (GjD 6, 1876)
Bilo kako mu drago, ja sam pročitao adresu, više žalostan, nego li prije, (SS 13, 1914)
Dao bog urodila boljim plodovima za hrvatsku domovinu, (NA 6, 1914)
Povratio nam dragi bog skoro mir (ZKŠ 2, 1914)
Bilo kako mu drago, Vaša topla privrženost ugodno me dirnula. (SS 15, 1915)
Dao bog, ispunile se te vaše želje što prije. (KH 22, 1915)
Dočekao ga [tj. imendan] još mnogo puta, ali u boljim, mirnijim godinama, (SV 9, 1916)
[...] dao bog, ispunile se sve prekrasne nade koje danas oduševljavaju naš narod i njegovu prijestolnicu. (SS 18, 1918)
Bio vam svima Bog u pomoći. (SS 18, 1918)
[...] dao bog donijela nam napokon mir i red. (KH 35, 1918)
Bog vas blagoslovio i nagradio Vaš trud (NA 30, 1918)
Dao bog, bili moji pogledi u budućnost suviše mračni. (NA 31, 1918)
Srećno dočekali božić. (SMR 80, 1919)
[...] obranio Vas bog i dobra sreća od svake štete. (KH 39, 1919)
[...] mimoišla Tebe i sve Tvoje, kao i cijeli naš Varaždin po mogućnosti svaka čaša neugodnog stradanja, (SV 16, 1920)
Pozdravite mi sve Ruse, dao bog, prikratilo se što skorije njihovo stradanje. (SMR 110, 1920)
Počivala u miru i u uspomeni svojega roda. (KH 42, 1921)
Još jedanput: srećno vam prišao i prošao božić. (SMR 162, 1921)
[...] bog mu platio za tu ljubav i staro prijateljstvo! (SMR 200, 1923)
Među primjerima dvaput vidimo modalno bilo kako mu drago (usp. SS 13, 1914; 15, 1915), no nama je zanimljivije da se desetak puta uz navedene optative pojavljuje imenica bog, osobito u sintagmi dao bog. Drugi najčešći način iskazivanja optativa u Jagića je konstrukcija s veznikom da i prezentom. I tu će bog biti čest:
Da si mi zdrava i vesela, to ti želi i ljubi te i grli Tvoj V. Jagić (SJ 1, 1868)
Da si mi zdrava i vesela, dok se vidimo. (SJ 8, 1873)
A Vas da bog poživi! (SS 19, 1918)
[...] da Vas bog poživi na mnoga ljeta u „zdravlju i veselju“. (SS 20, 1918)
Da ste mi svi živi i zdravi i – siti. (SMR 50, 1918)
On je varaždinski Metuzalem, da ga bog poživi. (KH 39, 1919)45
Da budete živi, zdravi i ne odveć gladni! (KH 39, 1919)
[...] da Te bog poživi u zdravlju u tim teškim vremenima i dade doživjeti (KH 40, 1920)
Zato da ih bog poživi na mnogaja [sic!]! (SMR 96, 1920)
[...] da Te bog poživi u zdravlju i zadovoljstvu još mnogo godina, (KH 42, 1921)
Da samo bog dade da i to preboli! (SMR 192, 1922)
Glagol poživiti doći će, vidimo, u konstrukciji s veznikom da, a glagoli dati i čuvati u optativu. Potvrde su bezbrojne, što ćemo pokušati pokazati njihovim ekstenzivnim navođenjem:
[...] Čim ste sada u Budimu, može biti, da ste se kojiput sastali i s našom deputacijom, u koju su uprte naše oči: dao joj Bog dobar uspjeh. (PP 2, 1866)
[...] dao bog, sretno bilo. (GjD 6, 1876)
Vrlo me veseli, da je Stankica tako dobra, dao bog sreću i dalje tako. (SJ 22, 1881)
Dao bog da bude tako. (FŠ 1, 1908)
Dao bog te se jednom vratila i u jadnu Hrvatsku mirnija, snošnija vremena. (FŠ 3, 1910)
Možda se meni stvar strašnijom i prikazuje, no što jest zazbilja? Dao bog! (FF 28, 1912)
Dao bog, da bi sve za Duška srećno ispalo. (SMR 31, 1914)
Dao bog da bi onaj korak imao uspjeha. (SMR 32, 1914)
Dao nam dobri bog svoj blagoslov i učinio već jednom kraj tomu strašnomu ratu. (SS 14, 1914)
Dao bog, da barem o božiću dodje do mira. (SV 6, 1914)
Dao bog, ispunile se te vaše želje što prije. (KH 22, 1915)
Ipak, draga Katica, dao Ti bog zdravlje, (KH 27, 1916)
Duško je bio dobre volje. Dao mu samo bog sreću. (SMR 40, 1916)
[...] dao bog, da bismo se još ovog proljeća mogli vidjeti u Varaždinu. (KH 28, 1917)
Dao Vam bog sreću i za drugu četvrt stoljeća. (SMR 44, 1917)
Samo dao bog, da to bude skoro, jer bi toga mrcvarenja već bilo dosta. (SV 12, 1918)
Dao joj bog [tj. domovini], da joj svanu napokon srećniji dani, (SS 19, 1918)
Dao bog bar njima, oni su mladji, treba im više hrane, nego li meni. (KH 33, 1918)
Dao bog da ne bude bar još gorje, nego li je sad. (KH 35, 1918)
Želim tebi i svim tvojima srećnu novu godinu, dao bog donijela nam napokon mir i red. (KH 35, 1918)
Ako do toga dodje, mogli bismo se godine 1919 još vidjeti. Dao bog. (KH 35, 1918)
I on se jadnik nada, da će do skora doći do mira. Dao bog. (FF 51, 1918)
Dao Bog i Vama zdravlje i dug život u korist naše književnosti (FF 52, 1918)
[...] volim zadržati pesimizam za sebe, dao bog da ne bude opravdan. (SS 20, 1918)
Dao bog da to potraje još do proljeća, (KH 36, 1919)
Čujem da je zaručnica „pri penezih“, dao bog sreću. (KH 38, 1919)
Dao bog da bude tako ili neka mi se smiluje, (SS 22, 1919)
Dao mu bog sreću i zadovoljstvo u intimnom životu. (SMR 86, 1920)
Dao Ti bog još i za ostatak odredjenog blagom sudbinom života ugodan boravak (SV 16, 1920)
Dao bog samo, da ostane, da mi ne pobjegne kući k roditeljima u Znajm u Moravskoj. (KH 42, 1921)
Ovako bih bio pola zime srećno prevalio. Dao bog i za drugu polovicu tako. (SMR 196, 1923)
Bog Vas čuvao do kraja ovih strašnih vremena. (FF 47, 1914)
Donle čuvao Te, dragi bog, živu i zdravu zajedno sa svima tvojima. (KH 28, 1917)
Čuvao Vas bog u zdravlju, dok projuri taj grozni rat, (KH 32, 1918)
[...] sačuvao Vas bog od svake dalnje štete. (KH 34, 1919)
Nijekano ne dao bog nahodimo u nešto poznijim pismima i s više varijacija, ne samo u optativu nego i u kondicionalu s veznikom li (ne bi li bog dao):
Nedao bog, da i kod vas dolje dodje do nemira, (SMR 57, 1919)
Hvala na čestitci, ne dao bog nigda gore, (SMR 110, 1920)
Ne dao bog, da politika natjera i našu SHS državu u rat na korist lakomih, neiskrenih Poljaka. (SMR 114, 1920)
[...] ne bi li bog dao bolju novu godinu 1921. (KH 40, 1920)
Samo ne dao bog duge bolesti, već da brzo svrši, kada kucne sudjeni čas. (KH 42, 1921)
Vrlo mi je milo, što će i Hrvati poći na Kumanovsku slavu. Ne bi li bog dao! (SMR 185, 1922)
[...] ne bi li bog dao da se olakša saobraćaj medju Austrijom i Jugoslavijom, (SMR 198, 1923)
Glagol dati dolazi i u pogodbenoj konstrukciji s veznikom ako i prezentom (ako bog da):
Vrieme je, da već jednom iz te situacije izidjem. To će, ako bog da, i biti skorim. (BŠ 2, 1873)
Ja polazim jutros – četvrtak – te ću biti ako bog da u subotu uvečer u Peterburgu. (SJ 12, 1874)
Čim je bliže onaj trenutak, kad ćemo se opeta ako bog da vidjeti i sastati na nerastanak (SJ 15, 1874)
Nu, draga dječice, ako bog da za kakvih [sic!, ne kakovih] 10 dana otići ću i ja odavle. (SJ 22, 1881)
[...] u utorak, ako bog da, bit ćemo već u Beču. (SMR 26, 1907)
[...] ako bog da toliko života, da prigotovim za štampu. (KH 13, 1914)
To ćemo sve istom poslije saznati, ako nam bog da doživjeti povratak željenog mira. (SV 6, 1914)46
Ako bog da lijepu jesen, bit će ipak nešto privrede. (KH 21, 1915)
[...] ali – ako Bog da, da taj grozni rat prestane, vidjet ćemo se u proljeće. (SV 8, 1916)
Ali ako bog da, naužit ćemo se i nje [tj. šunke]. (SMR 75, 1919)
Rjeđe glagol dati nalazimo u konstrukciji bog da (jedan primjer, možda je omaška u prijepisu), potom s veznikom da i kondicionalom te s veznicima kad i ako s kondicionalom:
Da bi bog dobri dao, da mogu bar u aprilu postaviti spomenik. (SV 7, 1915)
Samo bog da, da srećno prodje zima, tada ćemo na proljeće odmah u okolicu Bečku. (KH 8, 1913)
Kad bi samo bog dao, da taj grozni rat skoro svrši. (KH 25, 1916)
[...] ako bi bog dao života i zdravlja, (SMR 147, 1921)
Najzad u futuru I., za što imamo ove potvrde:
Neka se drži načela i nauka [...] pak će, bog će dati, dobro prolaziti na ovom svijetu (SMR 86, 1920)
Kako bi lijepo bilo, da smo si bliže, ali bog će dati, da ćemo se ipak još jednom vidjeti, (SMR 122, 1920)
Poseban je slučaj parafraza narodne fraze sa srećom junačkom iz jednoga pisma Nikoli Andriću:
[...] da kupi knjigu te je pošalje u Kristianiju a odatle dalje što bog dade i sreća Andrićeva. (NA 22, 1916)
Razmjerno rijetko glagole dati i čuvati nahodimo s imenicom bog u imperativu, zabilježili smo tri pozne potvrde sa štokavskim vokativom bože, dvije s nijekanim imperativom 2. lica:
[...] što ih daje sadašnjim „Haushilfgenossinen“ (nedaj bože kazati sluškinjama). (SMR 104, 1920)
Srećan sam što imam opet dobru, ne smijem reći sluškinju, bože sačuvaj, već hausfräulein, (KH 40, 1920) [...] neće nigda doći do nutarnjeg reda i vanjskog ugleda a ne daj bože i što gorega. (SMR 193, 1922)
Tek nešto češći jest „starinski“ imperativ 3. lica. Takav bismo imperativ od materinskoga kajkavca češće očekivali, osobito stoga što ga nahodimo u pismima Jagićeve majke Ane (usp. Bog njoj daj, AJ 6, 1860). U Jagićevim smo pismima zabilježili ove potvrde:
Samo daj bog da se nitko prije ne razboli. (SV 5, 1914)
I sada se bojim, da bi vaša ženerozna pošiljka mogla putem propasti, čega ne daj bog. (NA 31, 1918)
Samo daj bog zdravlja. (SMR 142, 1921)
Samo daj bog, da ostane kod mene, da je ne bi majka citirala kući. (SMR 152, 1921)
Samo daj bog, da potraje zdravlje kao do sada. (SMR 155, 1921)
Poslije dati najčešći je glagol uz imenicu bog glagol znati. Sintagmu bog zna Jagić rabi dvojako. Prvo je ono što bismo nazvali doslovnim smislom, najčešće u prezentu, rijetko u imperativu 3. licu s česticom neka ili kondicionalu, što nahodimo u poznim pismima (mogućnost imperativa i kondicionala te razbijanja sintagme trećim elementom kazuje nam da nije posrijedi posvema okamenjena činjenica):
Bog zna, može biti tko njega većma ljubi! (SJ 5, 1868)
[...] jer bog zna, kad će naši iz Odese stići. (SJ 15, 1874)
Bog zna, kako će se sve to svršiti i kada? (KH 12, 1914)
To je strašan rat i bog zna, kada će svršiti! (KH 13, 1914)
Bog zna, hoću li moći ondje dobiti što god za jesti, jer u gorama bogami ništa ne raste, (KH 16, 1915)
[...] a kad će moći sve to iz Ljubljane biti prevezeno u Varaždin, bog sam znade. (KH 16, 1915)
[...] ali bog zna, neće li se morati i ona povući u Gradac, (KH 21, 1915)
Ako to potraje do zime, bog zna što nas čeka! (KH 24, 1916)
Kako će biti za dva – tri mjeseca, kad je već sada tako teško, to neka sam Bog zna! (SV 8, 1916)
K svemu drugomu, što nas bog zna ove zime još čeka, dolazi sada i strah, (KH 27, 1916)
Što će od nas da bude, to neka sam bog zna, ako ga ima i ako vodi o toj bestiji, koja se zove čovjek, ikoliko računa. (NA 30, 1918)
[...] kako ćemo izdržati zimske mjesece bez goriva (bez drva i uglja), to neka sam bog znade. (KH 37, 1919)
Bog zna, kad ćete ovo pismo dobiti, (SMR 57, 1919)
Kako ću dugo moći sve to izdržati, to neka bog zna. (SMR 68, 1919)
Bog zna, hoću li ga ja još jedan put vidjeti živim očima. (SMR 103, 1920)
Nije li to samo špekulacija, bog bi ih znao. (SMR 114, 1920)
[...] a kako ću proživjeti april, bog bi znao. (SMR 132, 1921)
Ali i to će moljakanje i prosjačenje morati jednom prestati, kako ćemo tada, to bog zna. (KH 41, 1921)
Druga bi uporaba sintagme bog zna bila čestična ili prefiksoidalna, i danas živa, značenja ʻsamo Bog zna, tko bi znaoʼ, s mjesnim prilozima i zamjenicama. Potvrde su malobrojnije:
[...] bogami ima pravo, da joj se ruga, ali ni srpska kraljevina, nije bog zna kud odmakla! (SMR 24, 1907)
[...] kao da sam ja bog zna što rekao. (FF 28, 1912)
[...] na ručak u nekoč carski dvor, gdje se sada bog zna tko sve nastanio, (KH 43, 1922)
[...] opet sve poskupiti, [...] a plin i elektricitet bog zna koliko više. (SMR 175, 1922)
Sljedeća su dva glagola po čestotnosti prostiti i žaliti. Glagol prostiti dolazi u imperativu 2. lica, imamo potvrde iz poznijih pisama:
[...] Anka dobro kuha, dok moja Roza, prosti bože, ne umije ništa tečna ni skuhati ni speći. (SMR 50, 1918)
[...] tako sam i na badnjak i sva ostala tri dana čitav dan sjedio kod kuće; prosti bože, ni u crkvi nisam bio. (SMR 123, 1920)
Upravo sam pročitao dvije njegove etimološke studije, prosti bože, to je unverdautlich. (SMR 128, 1921)
Glagol žaliti nalazimo češće i to od prvih pisama do zadnjih pisama. Dolazi dvojako, ali uvijek pisan srašteno: u imperativu 3. lica kao žalibog i imperativu 2. lica žalibože:
Ima žalibog još mnogo koje kakovieh priepornih ili bar nerazmršenih pitanja u našem jeziku; ali ima žalibog i ljudi strastnih, koji smetaju da se ta pitanja mirniem putem rasprave (PP 3, 1866)
[...] a ja žalibog kraj najbolje volje ne mogu svačijoj želji zadovoljiti. (PP 4, 1869)
Ja žalibog u Zagreb ne mogu, ne radi kakovih uvrjeda, nego za to, (GjD 3, 1874)
Žalibože novine danas javljaju, da će se reichsrath raspustiti istom 23ga. (SJ 27, 1892)
Žalibože prvi utisci t. j. sadržina najranijih dokumenata, svjedoči o velikoj kukavštini naših djedova, osobito naših Kajkavaca iz „Bezjačije“, (FŠ 7, 1913)
Žalibože teška su vremena pritisla gotovo polovicu kulturnog čovječanstva, (ZKŠ 1, 1914)
Ja žalibože ne mogu o Svim Svetima dolje, jer su veze izmedju Pragerhofa i Čakovca tako slabe, (ZKŠ 2, 1914)
[...] mogu još dobro hodati, a i raditi, žalibože ne motikom ni srpom, to bi se danas bolje isplaćivalo, nego li pisanjem knjiga! (SV 12, 1919)
[...] to bi bilo za mene žalibože dosta, ako se već moram da rastanem sa knjigama i lijepim stanom!! (SMR 89, 1920)
[...] jer po ugovoru žalibog ja nemam prava na povišicu godišnje rente (SMR 90, 1920)
[...] ne znam žalibože ni tko je taj gospodin ni gdje je odsio u Beču (SMR 155, 1921)
Iz primjera se vidi da žalibog i žalibože u Jagića ne znači ʻšteta je, uzalud je, grehota jeʼ, nego ʻnažalostʼ. Drugim riječima žalibože u Andrića stoji da žalibože znači nj. schade, a da nažalost znači nj. leider (1911: 98). Žalibože u Maretića stoji da žalibože „treba uzimati samo onda, kad se doista misli na Boga (i onda je bolje pisati: žali Bože), na pr. žali Bože, tolike muke; za njem. prilog leider bolje je uzimati: nažalost“ (1924: 190). Jagiću je žalibože – ʻnažalostʼ.
Uvijek je u Jagićevim pismima srašteno pisano i prisežno bogami, što Jagić izrazito često rabi kao modalni intenzifikator:47
[...] to je bogami jeftino! Ako je – istina. (SJ 23, 1881)
Nikica je jučer bogami na Grabenu paradu činio (SMR 18, 1897)
[...] bogami ima pravo, da joj se ruga, ali ni srpska kraljevina, nije bog zna kud odmakla! (SMR 24, 1907)
Bogami moramo zabrinuto gledati u budućnost. (SS 14, 1914)
Bog zna, hoću li moći ondje dobiti što god za jesti, jer u gorama bogami ništa ne raste, (KH 16, 1915)
Ali oni bogami ne bi trebali radi brata ostati po toj vrućini u gradu. (KH 20, 1915)
A taj je kod nas bogami ispod svake kritike nevaljal. (SV 9, 1916)
A bogami i kod pila valjalo bi brojiti svaku kapljicu, jer je vino strašno skupo. (SV 19, 1918)
Žalim naknadno, što je i tebe spopala španjolska bolest; hvala bogu, da si se izvukla, jer bogami ona bere mnoge žrtve. (KH 36, 1919)
A bogami nije htjelo zaostati ni naše SHS – poslanstvo. (KH 39, 1919)
Sada sa se sav istrošio riječima (a bogami i kesom), (SMR 57, 1919)
[...] tako da malo izlazim iz kuće, a vozati se bogami ne mogu, (KH 41, 1921)
[...] a sada bogami kod nas duva vrlo oštar i neugodan sjever. (KH 43, 1922)
Sraštenost se najbolje očituje usporedi li se bogami sa života mi, što kao oblik zaklinjanja Jagić rabi u jednome starome pismu Gjuri Daničiću (života mi, ja se ne opominjem, GjD 1, 1872). Naprotiv sintagme za boga i ni za boga Jagić redovito i kroz više desetljeća piše nesrašteno:
Piši mi za boga nešto: ja zdvajam od samoga izčekivanja novih glasova iz Zagreba. (SJ 5, 1868)
Daj se za boga odvaži na pisanje te mi javi nekoliko rieči. (SJ 8, 1873)
Da bi Rački bio dao Ceneku novce, ne vjerujem ni ja, ali ti ni za boga ne idi k njemu; (SJ 13, 1868)
Prije svega, neka se za boga umiri moja draga Stanka, (SMR 39, 1916)
Ta za boga valjda ne misli da mu ja želim smetati!! (SMR 61, 1919)
Tako je i u majčinim pismima: Zemi za boga skrb (AJ 8, 1860), gledi, za boga (9, 1860).
Srašteno Jagić piše i tobože, što nalazimo posvuda, dat ćemo ovdje samo jedan veoma star primjer (još primjera v. dalje, § 2.53):
[...] i ono što je tobože od drugih, ako nije upravo od Leskiena, treba istom da si sam prevodim, ispravljam, popunjujem itd. (GjD 6, 1876)
Naprotiv potvrde uza bo(g)me i do zla boga jedincate su nam i veoma pozne:
[...] moj kanarinac, kojega sam još 1913 godine kupio, a sada je bome i on ostario i gotovo sasvim prestao pjevati. (KH 43, 1922)
[...] a kod toga su nespretni do zla boga. (SMR 188, 1922)
Potvrda za pozdravno zbogom ima dosta, ali također – čini se – u poznim pismima (npr. KH 38, 1919; SS 22, 1919; SMR 57, 1919).
Od glagola koji su u božjoj moći navodimo još pomagati (pomoći):
To je doista strašna slika naše budućnosti, ako nam sam bog s neba ne pomogne! (PP 6, 1869)
Do trećega bog pomaže – evo i tebi prije mojega odlazka iz Kijeva još nekoliko rieči, (SJ 12, 1874)
[...] sjećam se Tebe te se pitam, kako Vas bog pomaže u tim teškim vremenima. (KH 26, 1916)
Ne znam, jer nisam već davno ništa čuo, kako Te Bog pomaže sa zdravljem? (SV 8, 1916)
Kako Tebe bog pomaže? (SV 15, 1919)
Pravo je dakle, da sam zaželio čuti, kako Tebe i sve tvoje bog pomaže sa zdravljem i životom? (KH 43, 1922)
Među božjim zazivima najčešće je modalno hvala bogu, s inačicom hvalim(o) bogu:
Kako ugled našega časopisa hvala bogu dobro napreduje [...] (PP 1, 1865)
[...] ja velim, da je u nas akcenat već sa svim mah preoteo nad kvantitetom te hvalimo bogu, ako možemo bar donekle duljinu nenaglašenu sačuvati. (PP 5, 1869)
Kako vidite, treba mi velika porcija strpljivosti – hvala Bogu, nije me još sa svim ostavila. (PP 8, 1870)
Hvala bogu, što je u nas taj pravac nauka još uvijek ugledan i poštovan; ovdje u Rusiji ni vrag ne mari za filologiju, osobito za njenu formalnu stranu! (GjD 2, 1874)
Lijepo je, da smo hvala bogu i to doživjeli. (KH 4, 1912)
Hvala bogu da nije bilo gore. (KH 5, 1912)
Ali hvala bogu, sve je krasno i bez najmanje štete izvedeno. (SMR 34, 1915)
Hvala bogu, to još nije nikakva [sic!, ne nikakova] nesreća. (KH 20, 1915)
Inače sam hvala bogu zdrav. (KH 24, 1916)
Hvala bogu! Već sam se bio bojao, da nije opet učinjena kakova šteta. (SMR 47, 1917)
Mogu ti se pohvaliti, da sam hvala bogu sretno prezimio bez svake bolesti. (KH 32, 1918)
Žalim naknadno, što je i tebe spopala španjolska bolest; hvala bogu, da si se izvukla, jer bogami ona bere mnoge žrtve. (KH 36, 1919)
Ja, hvala bogu, kuburim kao i velika većina našeg gladnog Beča. (KH 37, 1919)
[...] ja podnosim to teško breme mirno i do sada, hvala bogu, snosljivo [sic!]. (KH 38, 1919)
Evo vidiš, da još neću umrijeti od glada, a hvala bogu, ni smrznuti neću, (KH 39, 1919)
Ja sam inače hvala bogu zdrav, (KH 40, 1920)
No hvala bogu, zato ipak ne smijem se potužiti. (KH 40, 1920)
Hvalim bogu za veliku milost, što sam do sada zdrav. (SMR 101, 1920)
Kada sve to čitam i slušam, hvalim bogu, da sam u Beču, (SMR 149, 1921)
Hvala bogu, ovaj čas ne fali mi ništa. (SMR 151, 1921)
Nije neočekivano, ali isto nahodimo u pismima Jagićeve majke, dakle (i) materinsko je:
On je fala bogu zdrav, (AJ 1, 1856)
[...] od tebe nimaju ljudi fala bogu ništa zla govoriti, a dobru naj slobodno govoriju. (AJ 10, 1860)
Potvrdu za slava bogu imamo jednu:
Slava bogu, što imam još do kraja ove godine koliko toliko uštedjenih „drobiša“, (SMR 70, 1919)
Molim boga u Jagićevim pismima nahodimo rijetko:
Molim boga, da pričeka sa mnom, dok ta strašna vremena prodju, (KH 28, 1917)
Zato molim boga, da mi još koje vrijeme produži taj inače dosta tužni i žalosni život, dok nastupe mirnija vremena. (KH 36, 1919)
Stalni atributi, tj. božje odlike jesu drag (često u vokativu bože dragi), dobar i milostiv (uključujući glagol smilovati se, uključujući ruski бог милостив):
Bože dragi, ala ti je ovdje velika mizerija! (SJ 5, 1858)
Ostaje dakle sve do proljeća, ako bude dobri bog tako milostiv, da to doživim, (KH 13, 1914)
Možda će dragi bog biti tako milostiv te me uzdrži u životu, dok ispunim i tu želju mojeg bolnog srca. (SV 6, 1914)
Ja sam prije gorko žalio smrt moje drage žene, sada vidim da je bog bio milostiv što je zvao k sebi da ne doživi tih teških vremena. (SS 14, 1914)
Bože dragi, ako budemo svi tako kreposni i pobožni kao kaptolska gospoda!?, tada nam ne treba popova, da nam praštaju grijehe! (NA 16, 1916)
Bože dragi, kud će to dovesti, (NA 19, 1916)
Donle čuvao Te, dragi bog, živu i zdravu zajedno sa svima tvojima. (KH 28, 1917)
Svakako ću ja za njim, ali ako bog bude milostiv, htio bih umrijeti, kad rat prestane, (KH 32, 1918)
Uza sve to, bog je milostiv, ne mogu se potužiti; (SV 13, 1919)
Tješim se, kako Rusi, sa бог милостив. (SMR 133, 1921)
Da hoće bog da se meni smiluje, kada dodje sudjeni čas, da bude isto tako brzo. (SMR 174, 1922)
Kako je bog dobar bio, što je moju dragu Sidicu odazvao prije rata! (KH 43, 1922)
Imenice pak koje imaju stalan božanski, božji (ili božiji) atribut – jasno, u biblijskoj postpoziciji – jesu čudo božje (FŠ 1, 1908; SMR 70, 1919), milost božja (KH 1, 1902; 35, 1918; 36, 1919; 41, 1921), volja božja (KH 22, 1915; 35, 1918; 43, 1922; SV 13, 1919). Štogod najzad može biti u božjim rukama (KH 36, 1919).
Ostaje nam još imenica bog s eliptiranim glagolom biti, koji bi pretpostavljamo bio u optativu ili imperativu, i instrumentalom s prijedlogom s:
Nu bog s njima (SMR 22, 1903)
Sada će dakako reći, da je otišao iz slovenskog patriotizma. No – bog s njim! (SMR 127, 1921)
Bog s njim. Mislim da neće nitko za njim plakati. (SMR 155, 1921)
Nu – bog s njima, pregorjet ću i taj mali gubitak. (SMR 186, 1922)
Rekosmo već da nam imperativ kao morfološka činjenica nije odveć zanimljiv. Zanimljiv postaje ako je riječ o „starinskom“ obliku za 3. lice (kao gore daj ili žali) i ako je riječ o imperativu 2. licu za subjekt 1. lica u „živu“ pripovijedanju. Također može biti zanimljivo da imperativnoga nemoj s infinitivom nismo mnogo zabilježili, primjerice:
[...] ljubite hrv. jezik, nemojte se stiditi svoga. (PP 6, 1869)
Nemoj se draga ženice ništa ženirati, troši koliko moraš, osobito ne zanemaruj svoje toalete. (SJ 13, 1874)
Nadajmo se, nemojte se odveć uzrujavati. (SMR 39, 1916)
Nemojte dakle pisati pisama onamo, (SMR 57, 1919)
Nemoj se tomu čuditi, to je danas kod nas glavni predmet razgovora. (KH 43, 1922)
Osim dati i žaliti u „starinskom“ imperativu 3. licu nahodimo od glagola biti i poživiti (dakako imenica bog je posrijedi):
Bog ga poživi, ako je jošte živ, ako li je mrav, rajsko mu želim naselje. (FŠ 4, 1910)
Znači – budi volja Vaša! (NA 4, 1912)
[...] budi Vam za to i moja srdačna hvala. (SS 21, 1919)
Pravo mu budi, kako može s tolikim novcima ići pod noć u prater!! (SMR 99, 1920)
Primjeri pripovjednog imperativa uza subjekt 1. lica rijetki su, tim zanimljiviji:
Sada Roza polazi na trg sa 20 kruna, a obično potroši više toga pa ja doplaćuj. (SMR 68, 1919)
[...] a ja sio za stol te nastavi pisanje, (SMR 125, 1921)
U toj se službi osobito ističe imperativno, upravo hortativno ajde, od prvih do zadnjih pisama. Potvrda nema mnogo, ali bilježimo ih:
[...] tako ću i ja patiti do prvih dana mjeseca Septembra, a tada ajde kući. (SJ 5, 1868)
Dok to bude, ajde da čuješ, kako ja živim. (SJ 8, 1873)
U jutro ustajem u 6 sati te odmah za posao k stolu, oko 7 ure pijem kafu (vrhnja mnogo!) te opet ajde za stol na radnju. (SJ 18, 1881)
[...] tada natovarismo nazad stvari u gondolu te ajde uz pomoć gondoliera tražit privatan stan. (SMR 21, 1902)
[...] tada se gotovo svaki dan sastajem sa Jelinekom i gdjom Hora te ajde na šetnju. (SMR 112, 1920)
Ali ajdemo još dalje. (SMR 179, 1922)
Takvu je uporabu Jagić mogao čitati u majčinim pismima. Majka piše ovako, sa hajd; riječ je o purici koju mladom gimnazijalcu Vatroslavu šalje u Zagreb:
Štela sam sirovu, več je bila spakuvana, bi si dal tam pri peku speči, pak se baš danas pošta seli v Lipoldove hiže, onda hajd ja ž njum v rolek, pak se je spekla. (AJ 1, 1856)
I konačno – vrag. Primjere s imenicom vrag objedinit ćemo. Značenja i uporabe različite su: ni vrag (nitko), optativ s glagolom odnijeti, vrag kao zlo (ne da mira, ne spava), otići po zlu (ići po vragu), najzad konstrukcija sa si, koju smo posebno opisali drugdje (v. § 2.32):
Hvala bogu, što je u nas taj pravac nauka još uvijek ugledan i poštovan; ovdje u Rusiji ni vrag ne mari za filologiju, osobito za njenu formalnu stranu! (GjD 2, 1874)
[...] uz tolike ministre, za koje poslije nekoliko godina neće ni vrag pitati, (SMR 24, 1907)
Vrag ih odnio! (SMR 50, 1918)
[...] vrag ih odnio te muške i ženske direktore! (SMR 105, 1920)
G. Ivić ne zaslužuje, da ga čovjek zagovara, jer mu vrag ne da mira, što se opet stao baviti politikom!! (SMR 107, 1920)
Bio sam u strahu, da ne bude kakvih neprilika, jer „vrag ne spi“, kako su nekoč govorili moji Varaždinci. (SMR 127, 1921)
Tako i taj posljednji zlatni komad, koji bi sad vrijedio može bit 20 hiljada ode po vragu!! (SMR 130, 1921)
Neka vrag nosi takovo prijateljstvo! (SMR 138, 1921)
Neka dakle ide po vragu, ali u dobru svrhu, ovih naših 25 kruna. (SMR 171, 1922)
To bi imao podmiriti doplatom, ali taj vrag si ga znao, isplaćuje vrlo uredno! (SMR 173, 1922)
Imenice, pridjevi i zamjenice
2.24 Genitiv, dativ, lokativ i instrumental plurala. Ne treba odveć objašnjavati da su za cijelo 19. stoljeće najzanimljiviji padežni oblici pluralni oblici za genitiv, dativ, lokativ i instrumental, pa ćemo se prvo posvetiti njima. S obzirom na svu silu poredbeno-povijesnih argumenata koju je Jagić 1864. godine – prigodno člankom „Naš pravopis“ otvorivši novopokrenuti znanstveni časopis Književnik – iznio protiv pisanja -h u „genitivu te lokalu“ plurala (Jagić 1864),48 a onda ukratko ponovio u pismu Petru Preradoviću iz 1866. godine (PP 3, 1866), ni najmanje ne čudi što u Jagićevim pregledanim pismima otpočetka (od 1865. i 1868. godine, otkad su pisma Petra Preradoviću i pisma supruzi Sidoniji) genitiv plurala ima sufikse -a (a-vrsta) i -i (i-vrsta), ne -ah i -ih, primjerice: pjesnika, redaktora, pravnika (PP 1, 1865), ljudi, rieči, imena, razloga, pitanja, plodova, novosti (PP 3, 1866), Kranjaca, brodova, ladja (SJ 1, 1868), narodnjaka (4, 1868), minuta, glasova (5, 1868), novina, crtica (7, 1868), lončića (8, 1873), dana, rieči (9, 1873), glasova, rieči, slika (13, 1874), svadja i tužba (14, 1874), dužnosti (19, 1881), stanova (25, 1881). Podsjećamo, Veber se u svojoj Slovnici držao genitiva plurala na -ah i -ih još u trećem izdanju (11871, 31876), nije odustajao od njih unatoč Jagićevim člancima (1864, 1869), kamoli zaključcima Bečkoga dogovora iz 1850. godine. Uostalom Jagić je sam retrospektivno 1910. godine ustvrdio da se za primjerom Književnika „protiv „ah“ nije ama baš nitko poveo“ (1910/1948: 368). S druge strane Jagićev brat Ivan (Cenek) pisat će -ah u pismima i 1871. godine, primjerice prvakah, novacah (usp. Jagić 1930: 148). Samo za utvrđivanje stanja: genitive plurala „bez h“ Jagić ima i u starim pismima Gjuri Daničiću i Bogoslavu Šuleku: rieči (GjD 1, 1872), kafana, vremena, dana (BŠ 2, 1873), potankosti (GjD 2, 1874), araka, sufiksa, uvrjeda (3, 1874), žurnala (4, 1875), ljudi, riječi (6, 1876).
Osobitost ranih pisama jesu mjestimični dugi, „jatovski“ pridjevski oblici, koje Jagić piše bez uočljiva reda i naizmjence s kratkima.49 Tako u pismima Petru Preradoviću ima primjerice: onakovieh ljudi, ljudi strastnih (sic!, ne strastnieh), njihovieh proslavljenieh djela (PP 3, 1866). U pismima supruzi Sidoniji nahodimo samo jedan takav oblik: nikakovieh glasova (SJ 13, 1874). U pismima Gjuri Daničiću i Bogoslavu Šuleku također ih ima: pomenutieh rieči (GjD 1, 1872), prvieh 11 araka (3, 1874), riječi napisanijeh (6, 1876), toliko ugodnieh dana (BŠ 3, 1876). Ti se oblici javljaju usporedo s kratkima, kadšto u istoj sintagmi, pa nahodimo: koje kakovieh priepornih ili bar nerazmršenih pitanja (sic!, ne priepornieh, nerazmršenieh, PP 3, 1866), njegovieh gramatičkih potankosti (sic!, ne gramatičkieh, GjD 2, 1874), tako zvanih indoevropskih sufiksa (3, 1874), naučnih žurnala (4, 1875), razumnih ljudi slovenskih (usp. riječi napisanijeh u istome pismu, 6, 1876), iz Rauchovih vremena, zagrebačkih kafana (usp. ugodnieh dana u istome pismu, BŠ 2, 1873).
Na temelju pregledanih pisama možemo reći da će se duži pridjevski oblici javiti poslije samo u službenijim pismima, primjerice Frani Buliću (v. dalje kod instrumentala) i osobito u pismima Milanu Rešetaru, kojima ćemo se posebno posvetiti (v. dalje § 2.31).
Zanimljiva su također dva oblika brojeva dva i tri na h iz poznih godina, iz pisama bratučedi Katici Hrupački iz 1919. godine: kraj dvih zapaljenih svijeća (KH 36, 1919), do trih kralja (39, 1919). Nalazimo u istim pismima i oblike bez h kao i oblike s okamenjenim akuzativom: bez onih dviju oficirskih udovica (KH 39, 1919), prije tri nedjelje, preko dvije hiljade (42, 1921).
Kajkavsko -ov ili -ø u genitivu plurala, koje je u varaždinskome i danas normalno (usp. Lipljin 2013),50 u objavljenim Jagićevim privatnim pismima ne nalazimo nikad, tj. nalazimo samo onda kad navodnicima istakne pojedinu kajkavsku sintagmu, o čemu poslije (v. §§ 2.43–44).
Rekosmo prije da u pismima Jagićeve majke imenica put u količinskim izrazima, dakle s količinskim prilozima koji traže genitiv plurala, ima oblik put, ne puti, ne putov (v. § 2.4). Jagićeva su pisma u tome daleko nejednoličnija, nalazimo tri inačice: očekivani genitiv plurala puta, očekivano nepromjenljivo put te pomalo neočekivano starinsko puti. Ne dade se izlučiti pravilnost ni prema kronologiji, ni prema adresatu, ni prema količinskoj riječi. Primjeri za puta, čini se, najbrojniji su: sto puta (SJ 1, 1868), dva puta, sto puta (SJ 6, 1868),51 stotinu puta (SJ 8, 1873), sto puta (SJ 25, 1881), sto puta (SMR 21, 1897), mnogo puta (SV 9, 1916), više puta (SMR 61, 1919; 75, 1919), koliko puta (KH 40, 1920), 4 puta (SMR 121, 1920), sto puta (SMR 180, 1922), sto puta (KH 43, 1922). Primjeri za put: sto put (SJ 2, 1868), dva put (SJ 5, 1868). Primjeri za puti: nekoliko puti (PP 1, 1865), onoliko puti (PP 2, 1866), sto puti (SJ 13, 1874), više puti (KH 29, 1917), više puti (KH 37, 1919), više puti (KH 43, 1922), više puti (SMR 195, 1923); dakle puti nahodimo od prvih do zadnjih pisama. Prilog jedanput, kako god ga Jagić pisao (jedanput, jedamput, jedan put), uvijek glasi tako.
Sufiks -i u genitivu plurala a-vrste naći ćemo u Jagića još u pojedinih mjernih i novčanih jedinica (imenica put u količinskim izrazima svojevrsna je mjerna jedinica), ali potvrda nema mnogo. Tako primjerice mjesec, sat, cent: više mjeseci (BŠ 2, 1873), nekoliko mjeseci (KH 32, 1918; SMR 108, 1920; 152, 1921), tečajem ovih mjeseci (SMR 164, 1922), 9½ sati (SJ 20, 1881), sedam sati (SJ 21, 1881), više sati (SV 3, 1912), nekoliko sati (SMR 75, 1919; 84, 1920), 10 centi (SMR 73, 1919), 5 centi (KH 39, 1919; SMR 75, 1919; 79, 1919), 25 centi (KH 42, 1921). Naprotiv od dan, grad (stupanj), groš i fenig ima ovako: 5 groša 6 feniga, 7 groša 6 feniga, 11 groša, 14 groša (SJ 16, 1874), 5–7 grada (SJ 20, 1881), 8–14 dana (SJ 20, 1881), 9 grada (SMR 45, 1917).52
Dativ plurala u jeziku privatnih i manje privatnih Jagićevih pisama imao je drugačiji put. Dativ je daleko rjeđi padež od genitiva pa se valja hvatati za pojedinačne potvrde. Spočetka sufiks je očekivano -om, -am, -im: divljakom (SJ 5, 1868), metrom (principialan protivnik starim metrom), ženam (PP 4, 1869), uzvišenim mislim (PP 6, 1869). Tako je još gdješto i početkom 1880-ih godina: vjetrovom (SJ 21, 1881), povoljnim viestim (22, 1881).
No u međuvremenu od 1870-ih godina nailazimo i na novije sinkretične oblike s -ima i -ama: Rusima svima (SJ 10, 1874), k Gruberovim (21, 1881). Osobito u pismima Gjuri Daničiću: naukama, drugima (GjD 1, 1872), djacima (2, 1874), neprilikama, Niemcima (3, 1874), Slovenima, Niemcima, Francuzima (4, 1875). Poslije takvi oblici posve prevladaju: Varaždincima (SV 3, 1912), besposlenicima (KH 13, 1914), varavim nadama (32, 1918), mnogim bolesnicima i bolesnicama (36, 1919), novčanim potporama (39, 1919), svim stvarima (40, 1920), k roditeljima (42, 1921).
Od zanimljivijih oblika tek na jednom mjestu 1874. godine nalazimo zamjenički dativ plurala jim (SJ 15, 1874), koji Babukić (1854: 225) i Veber (1871: 39) imaju kao klitičku inačicu od njim (nemaju njima).53 Također dugi, „jatovski“ pridjevski oblik u sviem nama (GjD 2, 1874).
U lokativu plurala primjetna je slična postupna mijena kao u dativu plurala. U pismima supruzi od 1860-ih do 1880-ih godina nahodimo oblike sa -ih i -ah: u privatnih kućah (SJ 6, 1868), po najglavnijih ulicah, u uniformah (8, 1873), po nedjeljah (9, 1873), u Križevcih (11, 13, 14, 1874),54 u Draždjanih (16, 1874), u zimskih kaputih (19, 1881), u sobah (20, 1881). Oblik u Draždjanih ima i u pismu iz 1873. godine tada maloj kćeri Stanki (SRM 1, 1873).55 Tako je i u pismima Petru Preradoviću: po stalnih zakonih, u sadašnjih okolnostih (PP 3, 1866), u alliteracijah i asonancijah, u riečih (PP 5, 1869), u brigah, u familijskih odnošajih (PP 6, 1869), u takovih vremenih (PP 7, 1870).
Međutim već od 1870-ih godina paralelno pratimo pojavu novih sinkretičnih oblika. U pismima supruzi Sidoniji: po brežuljcima, pri zatvorenim vratima (SJ 10, 1874), u rakama (11, 1874), u božjim rukama (16, 1874), u novinama (SJR 1, 1889). U pismima Bogoslavu Šuleku i Gjuri Daničiću, u kojima starih oblika i nema: po kafanama, u prijateljskim razgovorima (BŠ 2, 1973), na čestitkama (GjD 1, 1872), na oblicima (3, 1874), o jezicima, o spomenicima, o pripoviedkama, o pjesmama (4, 1875), o djelima (5, 1876), na ledjima, u strastima (6, 1876). Novi oblici u poznijim će godinama biti jedini: u tim lako gradjenim novima kućama, po ulicama (SV 2, 1912), na kolima (3, 1912), u tim strašnim vremenima (8, 1916), po praznim sobama (KH 30, 1917), u novinama (34, 1918), o silnim novcima (36, 1919), u tim teškim vremenima, po kutovima (40, 1920), u povećanim formatima, na jetrima (41, 1921).
Kao kod genitiva tako ćemo i u lokativu plurala 1870-ih godina gdješto još vidjeti dugi, „jatovski“ pridjevski oblik naizmjence s kratkim, primjerice u pismima Gjuri Daničiću: na samijem takim oblicima (GjD 3, 1874), ali: o slovenskim jezicima, o književnim spomenicima, o narodnim pripoviedkama (4, 1875), o tvojim djelima (5, 1876), u današnjim strastima (6, 1876).
Instrumental plurala isprva ima stariji, nesinkretičan oblik. U pismima supruzi Sidoniji: s Talijani, s topovi, s nami (SJ 1, 1868), s novci (4, 1868), sa svimi (5, 1868), svečanostmi, pod zastavami (8, 1873), s tolikimi učenimi ljudmi (10, 1874), s [...] svimi svetošimunčani (12, 1874), s ovdašnjimi profesori (13, 1874), s novci (16, 1874). Isto u pismima Petru Preradoviću: svojimi prievodi (PP 2, 1866), s posljednjimi brojevi (PP 5, 1869), drugimi poslovi (PP 6, 1869). Isto u pismu Bogoslavu Šuleku: poslovi školskimi (BŠ 1, 1871).
Od godina 1870-ih usporedo nalazimo i oblike sinkretične s dativom i lokativom. U pismima supruzi Sidoniji: s mnogima, svojim jezicima (SJ 10, 1874), pred našim očima (11, 1874), s Ruskinjama (13, 1874), s poznanicima, sa svima (14, 1874), talirima (16, 1874), medju bezbrojnim Staatsrathima (22, 1881), medju ostalim znamenitostima (23, 1881), ludim sosima, medju njima (26, 1887). U pismima Bogoslavu Šuleku i Gjuri Daničiću: s putnicima, s Vama (BŠ 2, 1873), pred sviem Slovenima i drugim narodima (GjD 2, 1874), prazniem riečima, s Niemcima (4, 1874). U poznijim privatnim pismima bit će samo tako: za našim vršnjacima (SV 3, 1912), medju svojim dragim knjigama (13, 1919), sa svim stanovnicima, s mojim knjigama (KH 36, 1919), samim familijarnim prizorima (41, 1921).
Iz navedenih primjera vidi se da u pismima Daničiću ima i dugih pridjevskih oblika (sviem, prazniem). Kako smo kod genitiva spomenuli, takvo što naći ćemo dvaput i posve neočekivano u jednome pismu Frani Buliću iz 1890. godine: plural bogatijem sredstvima, singular tijem kršnijem Poljičaninom (FB 1, 1890). Može biti da je tu riječ o hotimičnoj igri arhaizmima.56 Obilje takvih primjera nagodimo u pismima Milanu Rešetaru (v. § 2.31).
Budući da su pisma kćeri Stanki i njezinoj obitelji (SMR 16–202) pisana od 1896. godine nadalje, očekivano u njima nalazimo isključivo genitive plurala sa -a te sinkretizirane pluralne oblike za dativ, lokativ i instrumentala, uvijek s kratkim pridjevskim oblicima (nejatovskima). Nekoliko primjera za genitiv: nikakovih novosti (SMR 18, 1897), primjera slušanih (19, 1897), ludih bečkih gjaka (22, 1903), iz talijanskih novina (23, 1907), mnogo lijepih dana (174, 1922). Dativ: kapucinima (62, 1919), mladencima (79, 1919), kapitalistima (201, 1923), Srbima (202, 1923). Lokativ: na lijepim riječima (22, 1903), u svijetlim toaletama (23, 1907), u prazničnim mjesecima (29, 1914), na očima (86, 1920), po stubama (142, 1921). Instrumental: najprimitivnijim sredstvima (34, 1915), sa suzama (86, 1920), sa francuskim i engleskim knjigama, sa parlamentima (201, 1923).
2.25 Tzv. duga i kratka množina a-vrste. Tzv. dugi pluralni oblici sa sufiksom -ov- kao tipično štokavska odlika, koju Jagić od matere nije mogao čuti (v. gore § 2.4), u Jagića su onakvi kakve bismo i danas u književnome jeziku očekivali. Tzv. dugu množinu Jagić u privatnim i onim manje privatnim pismima ima primjerice s ovim jednosložnim imenicama, navodimo većinu onih koje smo pribilježili (abecedno): bogovi (TM 7, 1919; SMR 163, 1921), bojevi (SMR 33, 1914), bolovi (SMR 198, 1923), brodovi (SJ 1, 1868), brojevi (PP 5, 1869; KH 13, 1914; SMR 99, 1920) članovi (SJ 12, 1874; KH 13, 1914; FF 47, 1914; NA 10, 1915; 26, 1917; SMR 154, 1921), darovi (SMR 50, 1918; 143, 1921; 186, 1922), djedovi (FŠ 7, 1913), drugovi (BŠ 2, 1873; NA 26, 1917; SMR 89, 1920), dugovi (SMR 89, 1920), duhovi (vjerski blagdan, SJ 19, 1881; KH 11, 1914; 24, 1916; 32, 1918), džepovi (SMR 26, 1907), fondovi (SMR 94, 1920; 95, 1920), glasovi (jako mnogo potvrda, npr. PP 4, 1869; SJ 24, 1881; KH 13, 1914; SMR 42, 1917; 52, 1918; 57, 1919; 85, 1920; KH 43, 1922; SMR 195, 1923),57 grbovi (SMR 169, 1922), grobovi (SJ 11, 1874; SMR 114, 1920), grofovi (SMR 199, 1923), ključevi (SMR 64, 1919), knezovi (SMR 199, 1923), knifovi (teče glatko i nema nikakvih knifova, FŠ 9, 1915), krajevi (BŠ 2, 1873; KH 1, 1902, 21, 1915; SMR 195, 1923), krojevi (SMR 96, 1920; 116, 1920; 157, 1921), krugovi (usp. dalje kruzi; PP 8, 1870; FB 4, 1908; FF 28, 1912; SMR 63, 1919; 123, 1920), kutovi (KH 39, 1919), listovi (SJ 24, 1881; FF 31, 1912; NA 20, 1916), miševi (NA 27, 1917; SV 11, 1918), muževi (SS 17, 1918), ocevi (njezini ocevi i njezini predhodnici, PP 3, 1866),58 parkovi (usp. dalje parki; Ja sam s Duškom bio u parkovima, SMR 17, 1897), planovi (SMR 17, 1897; NA 2, 1909; KH 32, 1918), plodovi (PP 3, 1866; FF 32, 1912; NA 6, 1914; SMR 117, 1920; TM 11, 1921), popovi (SMR 3, 1887; NA 15, 1916; 16, 1916), poslovi (PP 6, 1869; BŠ 1, 1871; SMR 26, 1907; 153, 1921), pragovi (SMR 73, 1919; 81, 1919), putovi (SMR 99, 1920; 183, 1922), radovi (NA 1, 1893; SMR 134, 1921), redovi (SMR 99, 1920), rogovi (FF 47, 1914), sinovi (KH 21, 1915; SMR 101, 1920; 179, 1922), snopovi (KH 39, 1919), sokovi (Samo gledajte, da sve sokove iz „šklavuna“ isišete, SMR 24, 1907; Beč kao parasit živio od sokova iz provincija, SMR 85, 1920), sporovi (FF 24, 1911), stanovi (SJ 25, 1881; TM 11, 1921), stihovi (PP 1, 1865; 4, 1869; FF 11, 1909; SV 16, 1920), stolovi (KH 24, 1915; 28, 1917), stupovi (SMR 17, 1897; 26, 1907), stvorovi (KH 9, 1914), štrajkovi (TM 10, 1920; SMR 99, 1920; 177, 1922), tekstovi (GjD 2, 1874; FF 21, 1911; 26, 1911), tipovi (NA 2, 1909), tomovi (FF 22, 1911; SMR 144, 1921; 188, 1922), topovi (SJ 1, 1868), tragovi (TM 5, 1919), umovi (NA 2, 1909), valovi (NA 1, 1893), volovi (SMR 174, 1922), viekovi ili vijekovi (PP 3, 1866; FF 21, 1911), vozovi (KH 29, 1919; SMR 72, 1919; 81, 1919). Kako se vidi, među primjerima ima i pozajmljenica (fondovi, parkovi, planovi, štrajkovi, tekstovi, tipovi, tomovi, topovi).
Također u ovim imenicama s umetnutim a: Orlovi (udruga, SMR 99 1920), poslovi (FF 44, 1913; SMR 116, 1920; 138, 1921; 153, 1921), troškovi (SMR 42, 1917; 91, 1920; 125, 1921; 178, 1922), uglovi (SS 14, 1914). Plural od fratar Jagiću je fratri (npr. SMR 147, 1921), nije fratrovi, kao u slobodnijem stilu Braniča Nikole Andrića (1911: 20).
Dvosložnu imenicu s tzv. dugom množinom imamo zabilježenu samo jednu: golubovi (KH 25, 1916); nasuprot Orlovima (v. gore) ima Sokole, ne Sokolove (SMR 99, 1920).
Među jednosložnim imenicama koje ima u tzv. kratkoj množini zabilježili smo primjerice (pišemo abecedno i u nominativu): akti (SMR 120, 1920), djaci ili gjaci (PP 1, 1865; SMR 22, 1903; FF 3, 1907), gosti (SMR 96, 1920), gradi (tj. stupnjevi, SJ 20, 1881), grijesi (da nam praštaju grijehe, NA 16, 1916), gumbi (SJ 3, 1868), hiri (u svojim centralističnim „hirima“ pošao predaleko, SS 22, 1919), keksi (SMR 40, 1916; 104, 1920; 164, 1922), kruzi (usp. gore krugovi; Bečani i vladini kruzi njemački, PP 7, 1870), kursi (SMR 51, 1918), parki (usp. gore parkovi; te smo opet pošli u parke na šetnju, SMR 17, 1897), prsti (nekoliko prsta malen snijeg, SMR 73, 1919), soci (skraćeno od socijalisti, SMR 177, 1922), sosi (umaci, pokvarili su mi želudac zlosretni sosi, pokrivaju pečenke ludim sosima, SJ 26, 1887), strahi (možda strasi, kao grijesi?; Ja sam ovdje u sto straha radi uglja, SMR 72, 1919), udi (ako nije srednjega roda, bolovao u svim udima, SMR 111, 1920), znaci (znaci stare pohlepe, FŠ 9, 1915; razni su znaci slutili, SS 22, 1919; po raznim znacima sudim i vidim, SMR 73, 1919). Kako se vidi, ima pozajmljenica, makar i onih prastarih i ustaljenih (akti, djaci, gumbi, kursi, parki), s time da u istome pismu, naveli smo već taj primjer, ima i parki i parkovi (SMR 17, 1897).
Mjerne jedinice i etnonimi očekivano imaju kratke pluralne oblike, evo tek nekoliko potvrda: dani (mnogo potvrda, npr. SMR 65, 1919), groši (SJ 16, 1874), sati (mnogo potvrda, npr. SMR 64, 1919), Česi (SMR 75, 1919; TM 7, 1919), Grci (NA 4, 1912; SMR 176, 1922), Rusi (SMR 69, 1919), Srbi (passim), Vlasi (SMR 174, 1922).
Kako bi glasili plurali od ostalih imenica, koje nismo pronašli u pluralu, nego samo u singularu, bile one domaće ili pozajmljene, ne znamo (npr. cug, ček, frak, žulj), uključujući složenice s jednosložnim ishodišnim osnovama poput (npr. šlafrok, šnelcug, kišobran, kolodvor, vodovod i sl.). Imamo zabilježenu samo potvrdu za kratki plural parobrodi (SJ 7, 1868), ne parobrodovi.
2.26 Umetnuto a. Spomenuli smo u prethodnom odjeljku imenice s umetnutim a. Vrijedi zabilježiti da se na nekoliko mjesta Jagić njime poigrao, čini se – svjesno. Riječ je bilo o njegovu začudnu neumetanju, bilo o začudnu umetanju, bilo o nejasnu umetanju. Začudno „gutanje“ vokala a i o nahodimo u dvama primjerima. Od imenice stomak na jednom mjestu ima genitiv/akuzativ „stomka“, upravo pod navodnicima (naša „prodromoskuhinja“ nije mi jošte pokvarila „stomka“, SMR 73, 1919) (o stomaku više v. dalje § 2.54), a od imenice kružok ima lokativ krušku (u ruskom krušku, SMR 188, 1922) i posvojni pridjev kruškov, opet pod navodnicima (Čestitam na časti „kruškovog“ predsjedničtva, SMR 197, 1923). Riječ je o ruskome kružoku u Zagrebu, kojemu je Milan Rešetar izabran za predsjednika. Nema u Jagićevim pismima traga o tome da bi on taj kružok zvao kružak.
Jagić je mjesece zvao međunarodnim nazivljem (januar, februar, mart...).59 U jednome pismu iz 1922. godine napisao je marat (nisam još dobio plate za mjesec marat, SMR 171, 1922). Upadljivo umetanje, ne znamo treba li ga staviti u istu ravan s riječima tipa cenat, franak, procenat (npr. SMR 91, 1920)60 ili sa septembar, oktobar, novembar, decembar. S druge strane ostavlja kuvert (SMR 99, 1920), viši i najskuplji sort (SMR 165, 1922) i sl. Uostalom piše i cent (SMR 155, 1921) i mart (kad bude na vrijeme za mart, SMR 197, 1923). Mjesec august je august (npr. SMR 63, 1919), nije augusat.
Jednako tako izrazito je upadljivo umetnuto a u genitivu Juraja Jakopca u pismu Stjepanu Valdecu (SV 4, 1913). Možda je omaška, ali ako je znao što bi s umetnutim e (Jakopec – Jakopca), zacijelo je Jagić znao i što s umetnutim a (Juraj – Jurja). U suprotnom monografija o Križaniću (Jagić 1917) zvala bi se Život i rad Juraja... i počinjala bi rečenicom „O našem Juraju Križaniću ima sad već bogata literatura, kako je i zaslužio...“.
2.27 Sibilarizacija u imenica. Posrijedi je svakako izrazita odlika književnoga jezika prema kajkavskomu. Jagić ju je u privatnim pismima provodi vrlo redovito, doduše u imenica a-vrste dosljednije – izrazito i po današnjim mjerilima – negoli u imenica e-vrste.
U pluralu imenica a-vrste sibilarizacija je redovita, primjerice u različitim padežima nahodimo ove riječi, bez obzira na sufiks, adresata i godinu pisanja (abecedno): akademici (IJ 1, 1894; SV 2, 1912; SMR 91, 1920), arci (dok se prije složeni arci otštampaju, SMR 46, 1917), besmrtnici (NA 15, 1916), besposlenici (KH 13, 1914), bolesnici (KH 36, 1919), Česi (SMR 75, 1919; TM 7, 1919), četvrtci ili četvrci (SMR 72, 1919; 91, 1920), činovnici (NA 25, 1917; KH 36, 1919; SMR 94, 1920; 148, 1921), članci (SMR 154, 1921), djaci ili gjaci (GjD 2, 1874; FF 3, 1907; SV 2, 1912; TM 5, 1919), dohotci (SMR 63, 1919; 66, 1919; 113, 1920; 119, 1920; 148, 1921), doplatci (SMR 149, 1921; 173, 1922; 182, 1922), dužnici (SMR 73, 1919), gubitci (SMR 32, 1914), ispravci (SMR 91, 1920), izletnici (SMR 64, 1919), jezici (SMR 142, 1921), katalozi (SMR 24, 1907; NA 11, 1915; SMR 202, 1923), koraci (SMR 18, 1897; 88, 1920), kruzi (PP 7, 1870), Mletci ili Mleci (KH 1, 1902; 13, 1914), mučenici (SV 16, 1920), nalozi (SMR 80, 1919), nastavnici (FF 55 1921), oblici (GjD 3, 1874), obroci (SMR 99, 1920), obrtnici (NA 32, 1918), odlomci (FF 15, 1910), ostatci (TM 6, 1919; FF 55, 1921), otisci (FF 44, 1913), plaćnici (sic!, SMR 96, 1920), pobjednici (FŠ 3, 1910), podatci (FF 23, 1911), pokojnici (KH 28, 1917; 34, 1918), Poljaci (SJ 12, 1874; SMR 142, 1921), popravci (FF 3, 1907), potomci (NA 25, 1917), poznanici (SJ 14, 1874; KH 4, 191; SV 2, 1912; FF 49, 1915; SMR 129, 1921), pravnici (PP 1, 1865), praznici (FF 30, 1912; SMR 172, 1922), predhodnici (PP 3, 1866), prilozi (SS 17, 1918), proroci (SMR 164, 1922), prosjaci (SMR 121, 1920; 140, 1921; 199, 1923), pustinjaci (SJ 11, 1874), putnici (BŠ 2, 1873; SMR 85, 1920; 172, 1922), radnici (SMR 73, 1919; 171, 1922; 175, 1922), sanduci (SMR 86, 1920; 106, 1920), saradnici (SMR 147, 1921; 188, 1922), sastanci (KH 43, 1922), seljaci (SMR 147, 1921; 175, 1922), siromasi (SMR 108, 1920),61 snimci (FF 15, 1910), spomenici (GjD 4, 1875), stanovnici (KH 36, 1919), svesci (FF 6, 1909), svjedoci (KH 36, 1919; SMR 74, 1919), Turci (FŠ 6, 1912), umetci (SMR 198, 1923), uspjesi (SMR 163, 1921), utisci (SMR 181, 1922), uzroci (SMR 73, 1919), vidici (NA 10, 1915), vršnjaci (SV 3, 1912), zastupnici (FŠ 1, 1908), župnici (SMR 147, 1921).
Od toga odudaraju izrazito rijetki, pojedinačni primjeri poput oblika filologi (jamačno su krivi tomu sami filologi, GjD 2, 1874), obeliski (monotonija s piramidama i obeliskima, ZKŠ 4, 1914), katoliki (katoliki premamiti pravoslavne na katolicizam, SS 21, 1919), franki (u švicarskim frankima, SMR 81, 1919; švajc. franki u dinare, SMR 95, 1920). Jedina sustavnija iznimka bili bi rusizmi, koje rabi prigodno, u kojih Jagić uglavnom neće sibilarizirati: pustjaki (SJ 13, 1874), krasilčiki, plotniki (SJ 22, 1881), mužiki (FF 24, 1911), pominki (SMR 126, 1920). No ipak u ustaljenijim riječima nalazimo i ovo: boljševici (SMR 86, 1920), hudožestvenici (SMR 188, 1922; 189, 1922), ne boljševiki, hudožestveniki. Stoga ne možemo lako pretpostaviti kako bi glasio plural od primjerice golubčik (SJ 11, 1874), nastrojščik (SJ 21, 1881), parketčik (SJ 23, 1881), izvoščik (SJ 26, 1887), od kajkavizma mužek (SV 12, 1918) pa ni od imenica pozajmljenih iz drugih jezika poput fruštuk (SMR 68, 1919; 144, 1920; 172, 1922), piknik (SMR 119, 1920; 198, 1923).
U dativu i lokativu singulara e-vrste nahodimo sibilarizaciju u ovim riječima, opet neovisno o sufiksu, dočetnome skupu, adresatu ili godini pisanja (abecedno): Americi (SMR 119, 1920), banci (usp. dolje banki; SMR 24, 1907; 104, 1920; 146, 1921; 153, 1921; 185, 1922), Banjaluci (KH 25, 1916; 26, 1916), biblioteci (jako mnogo potvrda, npr. BŠ 2, 1873; FF 8, 1909; 13, 1910; 24, 1911; 44, 1913; NA 16, 1916; SMR 144, 1921; 172, 1922), bitci (SMR 32, 1914), brizi (usp. dolje njegi; SJ 13, 1874; KH 36, 1919; SMR 149, 1921), čestitci ili čestici (mnogo potvrda, npr. SJ 25, 1881; KH 4, 1912; FF 34, 1912; 37, 1913; SV 2, 1912; 3, 1912; 11, 1918; 12, 1918; SMR 110, 1920), djevojci (SJ 4, 1868), fabrici (SMR 143, 1921), kćerci (usp. dolje kćerki; KH 2, 1911; 33, 1918; 36, 1919), knjizi (BŠ 2, 1873), kritici (SS 13, 1914), majci (SJ 6, 1868; GjD 1, 1872; TM 2, 1897; SMR 168, 1922), muci (FF 22, 1911), muzici (PP 5, 1869), nauci (mnogo potvrda, npr. GjD 5, 1876; 6, 1876; IJ 1, 1894; SV 3, 1912; FF 34, 1912; KH 7, 1913; SMR 73, 1919; 186, 1922), neprilici (TM 3, 1898; KH 38, 1919; SMR 107, 1920; 175, 1922; 183, 1922), oporuci (KH 38, 1919), politici (FŠ 7, 1913; FF 54, 1922; SMR 191, 1922), pošiljci (SMR 133, 1921; 156, 1921; 169, 1922; 178, 1922), preporuci (PP 8, 1870), prilici (PP 3, 1866; SJ 1, 1868; PP 7, 1870), publici (GjD 3, 1874; 6, 1876), publicistici (NA 20, 1920), republici (TM 6, 1919; SMR 115, 1920), ruci (SMR 154, 1921), slozi (KH 21, 1915), stisci (KH 28, 1917), struci (SV 6, 1914), svesci (GjD 5, 1876), svrsi (TM 7, 1919), tehnici (SMR 171, 1922; 188, 1922), vojsci (KH 13, 1914), zapisci (SMR 133, 1921), zasluzi (BŠ 2, 1873).
Sibilarizacije neće biti u imenima: Malčiki, Maričiki (SV 3, 1912), Faniki (SV 7, 1915), Blanki (SMR 70, 1919; 114, 1920), Jelki (SMR 72, 1919; 130, 1921; 157, 1921), Zdenki (SMR 147, 1921), Stanki (SMR 22, 1903; 128, 1921; 130, 1921; 161, 1921). Osim toga u nekoliko pojedinačnih riječi: apoteki (SMR 112, 1920), halabuki (KH 21, 1915), malagi (rabarbara na malagi, SMR 85, 1919), marki (KH 43, 1922), njegi (usp. gore brizi; o tudjoj brizi i njegi, SMR 149, 1921), popijevki (KH 39, 1919),62 vagi (KH 28, 1917). K tomu u dvjema imenicama uočavamo kolebanje, čak u istome pismu: banki (usp. gore banci; SMR 81, 1919; 82, 1920; 153, 1921; 197, 1923), kćerki (usp. gore kćerci; KH 4, 1912; 7, 1913; 42, 1921).
2.28 Što, čega, ništa, ničesa, ничего, нечего. Genitiv zamjenice za neživo što u Jagićevim pismima glasi čega (ne česa), genitiv od negiranoga ništa glasi ničesa (ne ničega). Gramatičari su predviđali dvojnost, Babukić ima čega, česa i šta (1854: 231), Mažuranić česa, čega i šta (1859: 66), Veber ima česa, čega i šta (1871: 43), Maretić ima čega i šta, za česa piše da ga ima u južnim krajevima, „a Vuk i Daničić ne pišu ga nikad“ (1899: 191). Književnici su – August Šenoa, Ante Kovačić, Janko Leskovar, Ksaver Š. Gjalski – imali čega i česa, kako koji u kojoj mjeri (usp. Kalenić 1965: 102–103, Anić 1971: 43, Sović 1982: 67, Sović 1985: 86). Nismo međutim sigurni da su gramatičari baš bili predviđali ukrštanje kakvo nahodimo u Jagića; napisat će i čega, i ničesa, i ruski ничего, ali čini se da ničega neće:
[...] mogu dosta mnogo raditi, okružen od zeleni, drveća i cvijeća, čega svega u Beču nema. (KH 29, 1917)
[...] te sam iz njegovih pitanja: kako živim i čega mi najviše treba, razabrao da on to čini po „višem“ nalogu. (SMR 86, 1920)
Tom su se prilikom napokon sjetili mene te čega do sada nikada nije bilo, ponudili mi [...] (SMR 188, 1922)
[...] ali on mi reče, da su sve to tako dobri ljudi, da se nije ničesa bojati. (SMR 134, 1921)
Ničesa nemamo, sve je poskupilo, krumpir već sad dolazi na 42–45 kr. kilo. (SMR 153, 1921)
[...] nisam dobio ni pare novaca, nisam dobio, kako je g. Čerović naredio, ni komadićka uglja ni pregršti brašna, jednom riječi – ничего. (SMR 79, 1919)
Ja sam dobio samo njegovu štampanu hvalu i dalje ничего! (SMR 171, 1922)
Kad smo već kod toga, na jednome mjestu u pismu zetu Rešetaru Jagić je i dangubljenje iskazao po rusku – нечего дѣлать (SMR 46, 1917).
2.29 Povratno-posvojna zamjenica. „Lojza“ je Babukić u svojoj Slovnici vrlo jasno opisao uporabu povratne i povratno-posvojne zamjenice (naše isticanje masnijim slovima):
Osobno povratno zaime sebe, sebi, sobom, a tako i posědovano zaime: svoj, svoja, svoje, upotrěbljuju se sa subjektom iste izreke nesamo u tretjoj osobi jed. broja kao u lat. i něm. jeziku, – nego u sve tri osobe jed. i množt. broja (Babukić 1854: 384)
dodao je i Pazku o „dubrovačkim i inim našim piscima ilirskim“:
Dubrovački i ini naši pisci ilirski ravnajući se po latinskom, němačkom ili kojem inom jeziku upotrěbljuju u ovom slučaju město povratnoga zaimena svoj, svoja, svoje: moj, tvoj, njegov, naš, vaš, njihov, a něgda opet město njegov, a, o, upotrěbljuju uprav naopako svoj, a, e. (Babukić 1854: 385)
te je za više obavijesti o tome uputio na natuknicu svoj u aneksnome rječniku Gundulićeva Osmana.
Kratko je o tome rekao i Veber u svojoj Slovnici (naše isticanje masnijim slovima):
Povratno-posědovana zaimena sebe i svoj stoje město osobnih i posědovnih zaimenah u ovih slučajih:
a) Ako je posědovnikom subjekt iste izreke, bio koje mu drago gramatičke osobe, spola i broja [...] (Veber 1871: 149)
Koliko ovo treba pripisati utjecaju stranih jezika (latinskoga, njemačkoga), koliko utjecaju kajkavskoga, koliko utjecaju lektire (npr. Gundulića, Kačića Miošića), teško je kazati,63 ali uporaba povratno-posvojne zamjenice (svoj) u sjevernohrvatskih pisaca dugo nije bila onakva kakvu su predviđali slovničari, koji su – ponovimo – ujedno bili profesori hrvatskoga primjerice Augustu Šenoi i Vatroslavu Jagiću. Najkraće moguće rečeno: svoj je uglavnom bilo rezervirano za 3. lice, ne i za 1. i 2. lice. Kalenić je primijetio da je u Augusta Šenoe (1838–1881) „moguće naći i nekoliko pogrešaka u upotrebi prisvojnih zamjenica moj – svoj“, premda je Šenoa u svojoj publicistici upozoravao na takve „pogreške“ kod drugih pisaca (Kalenić 1965: 167). Sović piše da Ksaver Š. Gjalski (1854–1935) „često upotrebljava mjesto povratno-posvojne zamjenice svoj odgovarajuću posvojnu zamjenicu“ (Sović 1985: 87) te da Janko Leskovar (1861–1949) „redovito upotrebljava posvojnu zamjenicu mjesto povratno-posvojne“ (Sović 1982: 66). Zapravo čudi da o tome u Ante Kovačića (1854–1899) Anić nije pronašao ništa zanimljivo što bi istaknuo (1971). U Jagićevu jeziku – kako je on fiksiran u pismima i intimnima i službenima – stanje je s povratno-posvojnom zamjenicom u tom smislu zapravo očekivano: svoj daleko najčešće dolazi samo uz subjekte 3. lica.
Drugim riječima, kad Jagić zamjenicu svoj upotrijebi za 1. ili 2. lice, kao primjerice:
Želeći ti i opet pisati, otvorim svoj necessaire i opazim, da mi se tinta prolila (SJ 2, 1868)
Nu, ti već poznaš moju naglost i znaš, da ja brzo svoju nepravdu uvidjam, (SJ 14, 1874)
[...] ali tako sam kod svoga stola čitav dan sjedjeti, (SJ 19, 1881)
[...] da budeš jednako zdrava i zadovoljna i da doživiš sreću svojeg djeteta (KH 5, 1912)
Ja ti u ime moje drage žene i u svoje najprije toplo i srdačno zahvaljujem (SV 2, 1912)
Da sam Ti bliže, Ti bi mi u svojoj fenomenalnoj pameti mogao mnogu sitnicu povratiti u uspomenu (SV 11, 1918)
Ja preradjujem svoje „Spomene“ našim jezikom, ćirilicom, ekavštinom. (SMR 120, 1920)
Još nisam svojega elaborata predao, kad mi ljetos u Pajerbachu [sic!] pade na um, da [...] (FF 53, 1920)
Ostat ću radije sam u svom kutu nikomu na putu. (SMR 199, 1923)
u cjelini Jagićeva jezika to je zapravo otklon. Zamjenicu svoj Jagić rabi za subjekte 3. lica:
Na današnji dan ostavila je jadna moja drugarica svoj stan, odvezoše je u crkvu [...] (KH 28, 1917)
Od Milana dobio sam jednu kartu iz Dubrovnika, piše s entuzijazmom o svojem Dubrovniku (SMR 99, 1920)
[...] sve se razbjeglo, udovica mojih osim onih što žive u svojim kućama, nema više ni jedne. (SMR 116, 1920)
ili za neodređeno lice, što imamo u primjeru s usporednom uporabom 1. lica (moj Križanić) i ne-lica (svoje doba):
Ja sam s njim poslao njegovom šefu Gavriloviću jedan eksemplar mojega Križanića, jer sam u svoje doba od njega dobio njegovo veliko djelo o Milošu Obrenoviću. (SMR 119, 1920)
Uz subjekte 1. i 2. lica redovito će rabiti zamjenice moj, tvoj, naš, vaš:
Ja ću doći kući po mojem računu 2–3 dana nakon ovoga pisma, (SJ 6, 1868)
[...] kupit ću neke najpotrebnije stvari, da moju mamicu mogu odmah odvesti pod svoj krov, čim htjedne meni doći. (SJ 13, 1874)
Ali rekao bih, da smo danas već u toliko „odrasli ljudi“, da bismo mogli podnositi istinu o našoj prošlosti, ako i ne prija svačijim ambicijama. (SMR 12, 1890)
Milo bi mi bilo, da i meni pošaljete jedan otisak Vaše rasprave. (SMR 13, 1890)
Milo mi je, da si ti s prvim koracima tvoje zadaće zadovoljan. (SMR 18, 1897)
[...] šaljem moju fotografiju (SV 1, 1911)
Ja ti u ime moje drage žene i u svoje najprije toplo i srdačno zahvaljujem (SV 2, 1912)
[...] želim ti da još mnogo godina provedeš zdrava i zadovoljna u krugu tvoje porodice. (KH 8, 1913)
Javljam Ti to zato, da možeš upozoriti tvojega brata, [...] (KH 18, 1915)
Pozdravi mi lijepo tvojeg supruga i tvoju kćerku (KH 20, 1915)
[...] neću vidjeti ništa boljega u mojim starim danima (NA 30, 1918)
Mene to vrlo žalosti, da nisam mogao k svadbi ni sam doći ni poslati moj novčani dar. (SMR 81, 1919)
Ja sam od prije nekolike godine (čini se 1916-e) počeo sastavljati biografski nacrt mojeg „ja“ za našu bečku akademiju [...] (FF 53, 1920)
Ako doznam, da bih mogao izaći s mojim godišnjim interesima skromno živeći u Varaždinu, (SMR 99, 1920)
[...] u jutro se šećem do Maderice, popijem ondje moje mlijeko, (SMR 112, 1920)
Tako uostalom počinje i svoje životne uspomene, tj. Spomene:
Ja sam se po kazivanju moje majke i po svedočanstvu krsnog lista rodio dne 6. jula godine 1838 (u petak), u gradu Varaždinu, kao najstariji sin mojih roditelja. (Jagić 1930: 1)
2.30 Reduplikacijske i repeticijske konstrukcije. U jednome pismu Jagićeve majke iz 1860. godine nahodimo tipičnu kajkavsku pridjevsku intenzifikacijsku tvorbu vekovečni, doduše ne u očekivanu te u Lipljina ovjerenu obliku vekivečen, vekivečni (2013: s. v.), kakav dvaput nahodimo i u Šenoinoj kajkavskoj satiričnoj pjesmi „Čudnovita dveh kaputov zmešarija“ iz 1873. godine. Riječ je o Jagićevoj sestri Alojziji (Lojziki, 1842–1859), koja je bila preminula mjesec prije, prosinca 1859. godine:
Bog njoj daj veko večni mir, nigdar ju nezabim. (AJ 6, 1860)
Usput budi rečeno: kao što smo vidjeli, sintetičan imperativ 3. lica (daj) može se naći i u Jagićevim pismima (v. § 2.23). Pridjeva v(j)ekov(j)ečan u Jagića ne nalazimo.64 Jedina reduplikacijska konstrukcija potvrđena – i to obilato, posebice pod kraj života – u Jagićevim pismima jest pridjevsko sam samcat. Vidjesmo već prije (usp. § 2.7) da ju je rabio i u Spomenima, kad piše o svojem prvom objavljenom članku (usp. Jagić 1930: 28). Primjeri:
Vozeći se sav put od Beča sam samcat, imao sam dosta vremena da o svačemu meditiram, (IJ 1, 1894)
[...] kad sam sa dragom pokojnicom najmio ovu villu, nisam računao, da ću morati sam samcat ovdje boraviti ljeto! (FŠ 8, 1914)
[...] ja sam učinio sam samcat veliku šetnju (SMR 33, 1914)
Ja sam taj dan proveo sam samcat ovdje u u Payerbachu, (KH 20, 1915)
Tako hoda[m] sam samcat, po praznim sobama, a imam ih pet. (KH 30, 1917)
Bio sam čitav dan sam samcat kod kuće, (KH 36, 1919)
[...] jer što bih ja sam samcat u dugoj bolesti? (KH 38, 1919)
[...] razmišljao o prošlim vremenima, gdje nas je bilo više a sada sam samcat! (SMR 82, 1920)
Morao sam, razumije se, odreći se Payerbacha, jer ne mogu onamo sam samcat. (SMR 97, 1920)
Taj sam put ja sada preduzeo sam samcat, penjao se šumom, (SMR 111, 1920)
Moje su šetnje ili sa gospodjom Kurt i njezinim psetom ili sam samcat. (SMR 116, 1920)
Sviće i treći dan nove godine, koju sam ovaj put dočekao budan, ali sam samcat. (SMR 125, 1921)
I zbilja ja sam gotovo čitav dan sam samcat, (SMR 171, 1922)
Osim nje tek još na jednome mjestu u pismu bratučedi Katici Hrupački bilježimo konstrukciju pun puncat:65
Svi hoteli, sve gostione, svi teatri, koncerti i kino – sve puno puncato ljudi, (KH 40, 1920)
U pismu Petru Preradoviću 1866. godine nahodimo pridjevsko jedan jediti (makar jedno jedito slovo, PP 3, 1866), a u pismu iz 1869. godine posebno upadljivo dvaput odjednom priložno banbadava (o prilogu badava v. dalje § 2.53):
Sad je još samo jedna rak-rana – a to je zlosretni D......ć, koji vuče mjesečno 50 for. ban badava, t. j. što velim, banbadava nije: (PP 6, 1869)
Pridjevske i priložne repeticijske konstrukcije zanimljive su jer drugi pridjev rado ima prefiks pre-; nisu obilno potvrđene, ali pratimo ih od prvih pisama:
Svakako će jako dobro biti, da već jednom dodješ – jer ja sam već toga gostioničarenja sit i presit. (SJ 16, 1874)
Kako je sve to sada drugačije, žalosno, prežalosno! Nema više nje, (KH 9, 1914)
Teško i preteško je to biti bez čovjeka, s kojim si proživio više od pedeset godina u ljubavi i slozi, (KH 21, 1915)
Da nisu se kod mene nastanile te dvije zlosrećne dame, kojih sam već sit i presit, (SMR 76, 1919)
Ovamo bi onda išlo i okamenjeno zlo i naopako:
Da nema stranaca [riječ je o Veneciji], zlo i naopako. Ali Markov trg je pun stranaca. (SMR 21, 1902)
Da nisam u boljim vremenima što god uštedio, sada bi bilo zlo i naopako. (KH 39, 1919)
Evo i kod nas sve zlo i naopako, i opet izabraše za prezidenta, kažu, pametna i poštena čovjeka. (SMR 121, 1920)
Svuda je zlo i naopako, čak u Jugoslaviji, gdje bi najlakše bilo stvari urediti, kad bi bilo pameti. (SMR 142, 1921)
Kao poseban slučaj intenzifikacije sličnoznačnim pridjevom izdvojit ćemo kolokaciju sjetan neveseo. Pretpostavljamo da ju je Jagić upoznao u (štokavskim) narodnim pjesmama, koje ju često rabe. Dapače ARj izdvaja uporabu pridjeva neveseo kad je „združen s drugim sinonimnim adjektivom“ (s. v. neveseo), poput brižan, sjetan, tužan, a primjera se može naći i pod sjetan (ARj: s. v.) te u Zime pod figurom gomilanja (1880: 109–110). Jagić u pismima varira na nekoliko mjesta. Nije neočekivano da ju nalazimo kasnih godina, po smrti supruge i poslije rata, kad je Jagić „sam samcat“, u pismima adresatima kojima se Jagić mogao intimno pojadati:
Ali moj pesimizam ide još i dalje. Upravo jučer bio sam „sjetan i neveseo“, kad sam dobio najnoviji broj varaždinske „Volje naroda“, na koju sam se iz lokalnog patriotizma morao upisati. (NA 31, 1918)
Kod mene će sve to biti tužno – neveselo, ali dok sam zdrav, mogu i to podnijeti, (SMR 77, 1919)
Za sada sam zdrav, ali „sjetan, neveseo“ što sam uvijek sâm. (SMR 135, 1921)
Tužan, neveseo nas čeka božić. (SMR 192, 1922)
Mi smo božićne dane, razumije se, proveli tiho, kod Elle je bio božićnjak sa darovima, koje smo podijelili sjetno neveselo. (SMR 193, 1922)
Imeničku repeticijsku konstrukciju zabilježili smo ovu, zapravo samo jednu, sastavnu:
Onoj istoj aprovizaciji, preko koje stotine i stotine ljudi dobiva nešto, (SMR 80, 1919)
Slična joj je konstrukcija s uparenim imenicama kraj i konac, kojoj imamo više potvrda:
Nigdje se ne vidi ni kraja ni konca tom vječitom ubijanju i mrcvarenju ljudi (SV 7, 1915)
Prava slika i prilika žalosne situacije, kojoj se ne vidi ni kraja ni konca. (KH 27, 1916)
[...] da je puno skrivio štampajući banknote bez kraja i konca. (SMR 85, 1920)
Usput ćemo spomenuti da današnje iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec za iskazivanje trajanja Jagić formulira drugačijim i neujednačenim prijedložno-padežnim izrazima; imamo potvrde za od dana do dana, dan na dan, od dana na dan te s mjeseca na mjesec:
Vi ćete mi dakle [...] oprostiti, što sam zatežući od dana do dana, napokon i na čitave mjesece odgodio odgovor na Vaše prijateljsko pismo. (PP 2, 1866)
Samo zato odvažio sam se na put, koji sam već od prošle jeseni odgadjao s mjeseca na mjesec. (KH 1, 1902)
Kod nas dan na dan kiša, sinoć je bio pljusak, kad sam bez kišobrana došao u Beč (SMR 53, 1919)
Ja sve čekam od dana na dan vašeg Engleza Bodena da preko njega pošaljem stvari. (SMR 145, 1921)
Naprotiv povremenost koju danas iskazujemo konstrukcijom s vremena na vrijeme (usp. gore s mjeseca na mjesec) iskazat će u jednome pismu Katici Hrupački ovako, što je i priređivaču pisama bilo sumnjivo:
[...] koje nam vrijeme od vremena šalju tako zvane „Liebespakete“. (KH 41, 1921)
Glagolske repeticije konstrukcije donesene su kod zasebno (v. gore § 2.22).
Intermezzo: jezik pisama Milanu Rešetaru
2.31 Jezik pisama Milanu Rešetaru. Četrnaest pisama budućemu zetu Milanu Rešetaru pisanih od 1887. do 1891. (SMR 2–15)66 te trideset i dva pisma bivšemu studentu Nikoli Andriću napisana od 1893. do 1918. (NA 1–32) pokazat će uočljivu odliku: Jagićevu prilagodbu jeziku adresata. Ta pisma ne smatramo privatnima, s obojicom dopisnika Jagić je na vi.67 Kako bismo tu jezičnu prilagodbu psihološki procijenili i u kakvu je ona odnosu prema onomu što smo nazvali „zazorom“ prema kajkavštini, ne umijemo prosuditi. Kao lajtmotiv poslužit će nam Rešetarovo pitanje upućeno Jagiću početkom 1888. godine (isticanje naše):
Riječi da ostavljam (dokle vulgata i rimski tekst dopuštaju) koje su u starijim knjigama, a samo da izmjenjujem mlagje riječi što ugjoše u tekst kojega nema u ćirilskijem knjigama? (SRM 4, 1888)
Dubrovčanin Rešetar piše <gj> (megju), piše aorist (ugjoše), piše duge, „jatovske“ pridjevske oblike (ćirilskijem). Ne može biti slučajno da u 14 pisama upućenih Rešetaru, od kojih je devet napisano ćirilicom (SRM 6–9, 11–15), Jagićev jezik ima obilje sljedećih odlika.68
Prvo, futur I. redovito je pisan sastavljeno: od vidjećete (SMR 4, 1888) do biće (15, 1891).
Drugo, redovito piše latinično <gj>. Nije da ga i inače nije pisao, ali u pismima Rešetaru ono je redovito. Ćirilično je dakako pisao <ђ>.69
Treće, nijekani glagol biti redovito u prezentu ima nepreglašeno nije-: nijesam (3, 1888), nijesu (4, 1888), nijeste (8, 1890), nijesu (9, 1890), nijesu (×2, 11, 1890), nijesu (×4, 12, 1890), nijesam, nijeste, nijesu (13, 1890), nijesu (14, 1891), nijesam (15, 1891), tek jednom: nisam (14, 1891). Imao je takvih oblika Jagić i prije, primjerice redovito u pismima Gjuri Daničiću i Bogoslavu Šuleku: nijesam (GjD 1, 1872; 3, 1874; 6, 1876; BŠ 2, 1873). Također u pismu Frani Buliću u vrijeme kad piše Rešetaru: nijesam (FB 1, 1890). Istodobno u pismu supruzi Sidoniji ima ovako: nisam imao vremena, nisam ništa ogledao (SJ 26, 1887). To ne može biti slučajno. Da znamo protumačiti, ne znamo, ali konstatiramo da je tako.
Četvrto, u pismima Rešetaru ima aoristâ: nagjoh (SRM 2, 1887), posla, reče, rekoh (5, 1889), bješe (6, 1890), naštampa (9, 1890), nađoh (×2, 12, 1890), rekoh (13, 1890), ne kaza (14, 1891), ne htjedoše, uvrijediše, iznesoše, navijestiste (15, 1891). Dobro, to ne treba iznenaditi, već smo rekli da će aorist Jagić pisati do kraja života (usp. § 2.14). Ono čega ima razmjerno mnogo i što valja pribilježiti jest imperfekt: govorasmo (SRM 8, 1890), bijaše, ne iđaše (12, 1890), govoraše (13, 1890), bijaše (14, 1891).
Peto, svi su pluralni padežni oblici očekivani, sinkretični, no ono što izrazito upada u oči jest količina dugih pridjevskih oblika, „onijeh“ s jatom u sufiksu. Kažemo, smatramo da ne može biti slučajno da se množina takvih oblika nahodi upravo u pismima Dubrovčaninu Rešetaru. Nađu se takvi oblici u Jagića i prije, spomenuli smo ih već, ali pojedinačno, primjerice u pismu supruzi Sidoniji iz 1874. godine:
Ali ovako, ako još za dan dva ne bude nikakovieh glasova od vas, [...] (SJ 13, 1874)
U samo četrnaest pisama upućenih Rešetaru od 1887. do 1891. godine pronašli smo čak tridesetak dugih pluralnih oblika u različitim padežima: genitivi od crkvenijeh knjiga, ćirilskijeh tekstova, našijeh prostijeh popova, kod našijeh pravoslavnijeh (SMR 3, 1888), takijeh stvari (4, 1888), drugijeh provincijalnijeh vlasti, zemaljskijeh vlasti (5, 1889), dugijeh ě-slogova (7, 1890), preko ondanijeh knjižara (10, 1890), onijeh imena, onijeh političkijeh Hrvata (11, 1890), onijeh političkijeh Χρωβάτοι (12, 1890), sviju dubrovačkijeh prozaista (14, 1891); dativi ovijeh (sic!, omaška?, ovijem?) tipografskim (sic!, ne tipografskijem) nazivima (9, 1890), onijem (12, 1890), ni jednijem ni drugijem (15, 1891); lokativi u korjenitijem slogovima (3, 1888), po cetinjskijem (4, 1888), u Pucićevijem spomenicima (14, 1891); instrumentali jezikom narodnijem (3, 1888), slovima bečkijem (4, 1888), velikijem slovom, malijem (9, 1890).
Paralelno nahodimo i kratke oblike, no oni su upadljivo malobrojni, primjerice: genitivi bez glagolskih izdanja, glagolskih rukopisnih misala (SMR 4, 1888), iz vaših susjeda (12, 1890); dativi prema gramatičkim pravilima (3, 1888), tipografskim nazivima (9, 1890); lokativi u crkvenim knjigama (3, 1888), u najstarijim glagolskim rukopisima i štampanim knjigama (4, 1888), o čakavskima (14, 1891).
U pismima Nikoli Andriću, Vukovarcu, koja doduše većinom jesu nastala dvadesetak godina poslije, nismo pronašli nijedan (!) dug pridjevski oblik, usp. primjerice: od svakojakih struja političkih (NA 1, 1893), u koliko političkih jedinica (2, 1911), književnih stvari (3, 1911), s estetskih i tipografskih razloga (6, 1914), tanahnim potezima (7, 1915), premnogo kršnih momaka (11, 1915), o ovakvim stvarima (15, 1916), o izdanju Frankopanovih pjesama (16, 1916), takvih ljudi (23, 1916), ovih dana (25, 1917), ne mudrih već gladnih ljudi (26, 1917),70 sličnim uspjesima, njegovih dubokoneumnih misli (28, 1918),71 svih slavenskih naroda (30, 1918), narodnih predavanja (31, 1918). Ono međutim što jesmo pronašli u trima pismima Andriću iz 1916. godine jest slovo <đ>, koje inače u Jagićevoj intimnoj korespondenciji ne nalazimo; opet ne mislimo da je slučajno da to nalazimo u korespondenciji s Andrićem, koji je <đ> u pismima pisao. O tome je bilo riječi u posebnome odjeljku (usp. § 2.8).
Sintaksa
2.32 Intenzifikator (li) si (ga). Akademijin rječnik kaže da se dativna refleksivna zamjenica si rabi „čini se, i zato, da krijepi govor u nekim prilikama“ (ARj: s. v. sebe, str. 773). Najčešća je potvrda blago (li) si meni. Izvori su rječnici Mikaljin, Belostenčev, Karadžićev. Ima i primjer teško si ga meni, s dodatkom akuzativnoga ga, te aj si njemu, s uzvikom aj.
Posrijedi je posve uobičajena, a opet tako neobična činjenica razgovornoga hrvatskoga, u svakome slučaju zahtjevna za tumačenje: intenzifikacija neglagolske predikatne riječi koja dobiva dativnu zamjeničku dopunu. Zima ju smješta među dativus ethicus (1887: 281–219).72 U Jagićevim pismima potvrđena je u inačicama s teško, blago, jao:
Teško li si ga meni i mojemu „stomaku“, (NA 29, 1918)
U Beču vlada idiličan mir i tišina, ali jao si ga onima, koji žive daleko od svojega posla. (SMR 67, 1919)
Blago si ga meni! (TM 5, 1919)
[...] ali jao si ga nama, koji živimo od iste plate (ili mirovine), koju smo dobivali prije rata. (SMR 16, 1920)
Blago si onima, koji su na tu potporu računali, za 100 kruna mogu biti siti! (SMR 91, 1920)
Blago si ga vama, koji imate južnoslov. [krune], a još više Česima koji imaju češke „korune“, ali vajmeh teško nama (SMR 136, 1921)
Ali jao si nama, koji moramo živjeti od te zlosrećne austrijanske valute. (SMR 152, 1921)
Njima dodajemo i potvrde s imenicama bog i vrag (v. § 2.23) i glagolom znati, kajkavskim vedeti (Lipljin nema (2013)), dvije „književne“ i jednu kajkavsku; dativi su u „književnoj“ ti i si, u kajkavskoj je si:
Bog ti bi ga znao, čije su to huncutarije. (SMR 157, 1921)
A što nas još čeka od nove godine „bog si ga ve“, (SMR 163, 1921)
To bi imao podmiriti doplatom, ali taj vrag si ga znao, isplaćuje vrlo uredno! (SMR 173, 1922)
2.33 Veznici nu i no. Kad Veber u svojoj Skladnji i Slovnici navodi primjere za protivne (tj. suprotne) veznike ali i nu, daje zapravo primjere samo za ali, oba iz djela Vuka St. Karadžića (usp. Veber 1859: 123, 1871: 176). Pravi primjer za nu dao je gotovo nehotice oprimjerujući podredni (tj. zavisni, subordinativni) uzročni veznik kad, s potvrdom iz Stanka Vraza:
Nu kad vidiš opet zabrinuto lice gospodarice, moraš da pristaneš. (Veber 1859: 128, 1871: 180)
Za razliku od onoga što nalazimo u Kalenićevoj monografiji o Šenoinu jeziku, da nu normalno dolazi kao veznik, konjunktor (Kalenić 1965: 163–165), u Jagića nu ponajčešće dolazi na početku rečenice, kao suprotno-zaključni (konfrontativno-konkluzivni) tekstni konektor. U Babukićevoj Slovnici redoslijed je suprotnih veznika ovaj: ali, no, nu, nego, naproti... (1854: 406), dakle no prije nu. U Maretićevoj Gramatici veznika nu i nema, samo je no (1899: 493, 495), štoviše u Savjetniku piše da je „nu u današnjem jeziku uzvik“ te da je „uzimati tu riječcu mjesto suprotnoga veznika no“ arhaično i provincijalno, bolje je – piše – u toj službi no (1924: 70). To bi se slagalo sa Ziminim uvidom: „Nu dolazi u čakavštini, u starodubrovačkom govoru i u kajkavštini, a u štokavštini mjesto toga ima no, vrlo rijetko nu, u značeńu adversativnom“ (1887: 140). U jeziku Jagićevih pisama stariji je i daleko češći konektor nu, tek poslije i rjeđe javlja se no. U prvim objavljenim napisima iz 1857. i 1859. godine redovito je nu:
Nu kod te ugodne viesti sjetismo se i nehotice, pa to sa žalostju, da je (Jagić 1857)
[...] nu nam što smo daleko od središta naše književnosti odaljeni, može takova šta samo javno putem novinah poznato biti. (Jagić 1857)
Pitamo dakle javno, očekujuć isto tako javan odziv, nu posve smjerno našu maticu (Jagić 1857)
Nu nije li to možda pogrieška Cèrnogoracah i inih, kod kojih se tako izgovara, (Jagić 1859)
Tako će biti i u pismima, no će se tek stidljivo pomaljati. To i jest zanimljivo, bez te mijene kroz desetljeća ovaj odjeljak o suprotnim konektorima ne bi ovdje ni postojao. Isprva u najstarijim pismima Petru Preradoviću i supruzi Sidoniji nahodimo samo nu:
Nu što ima Veber pravo, što li neima? (PP 1, 1865)
[...] nu njihova zahvalnost nebi ništa manja bila ni onda, da to baš ne i nebude dialog. (PP 1, 1865)
Nu Vi mi iskazaste još i veću čast tiem, što (PP 3, 1866)
Nu ja nebih nikako mogao uz to pristati, (PP 3, 1866)
Nu ovako je stvar laka. (PP 3, 1866)
Nu ako i nebi dobila onaj list, znaj, da smo do danas jutra zdravi i živi. (SJ 2, 1868)
Nu upravo grof Pucić i jest jedini čovjek, koji je što vriedan u Dubrovniku: ostalo je sve vrlo čudnovato. (SJ 5, 1868)
Nu ja znam, da ni ondje ne mogu uspjeti sam o sebi, (PP 8, 1870)
Nu ništa za to, ona mora ipak biti zahvalna Viktoru što ju je riešio kakovih većih neprilika. (SJ 13, 1874)
Nu, zar nije bolje tako s liepa se s njima rastajati (SJ 13, 1874)
[...] nu ako ti ostaneš ondje do branja, da si malo naknadite stradanje (SJ 13, 1874)
Nu – ne straši se, ja se samo šalim, (SJ 14, 1874)
Nu, ti već poznaš moju naglost i znaš, da ja brzo svoju nepravdu uvidjam, (SJ 14, 1874)
Nu valjda neće do te sile doći. (SJ 14, 1874)
Prema onomu što imamo u pregledanu korpusu godine 1874. javlja se usporedo sa nu i veznik no, prvo u pismima Gjuri Daničiću, potom od 1881. godine u pismima supruzi Sidoniji:
[...] ali ne znam, kako misliš o tome Ti, no ja počitujem Niemca a ipak rad sam od njega podalje. (GjD 2, 1874)
Nu ja se spremam u rano proljeće u Peterburg, (GjD 6, 1876)
[...] bio s Rukavinom u zoologičeskom sadu, nu tu nije Berlin i meni se nije dopalo ono, što se ostaloj publici jako dopada. (SJ 21, 1881)73
No da istinu rečem, nema za me velike zabave, gdje niste Vi. (SJ 21, 1881)
Nu Pypin, s kojim sam jučer govorio, kaže, da je to jako neugodno, (SJ 21, 1881)
No ja ti opraštam, (SJ 22, 1881)
Nu, draga dječice, ako bog da za kakvih 10 dana otići ću i ja odavle. (SJ 22, 1881)
I tako će biti do kraja Jagićeva života, bez obzira na adresata, javljat će se no, ali u privatnoj korespondenciji pretezat će nu:
Ne mogu ih pohvalit! Nu bog s njima (SMR 22, 1903)
Duško kaže: ja predlažem da idemo u Beč! Nu to je samo njegovo neraspoloženje (SMR 23, 1907)
No – to ćete Vi i bolje znati od mene. (FF 24, 1911)
Nu ako još imate nakanu preseliti se u Zagreb, imat ćete prilike ondje, (KH 21, 1915)
Nu takvih „entgleisunga“ ima svuda u universitetskom životu. (TM 7, 1919)
Nu hvala bogu, da ste bar pod svojim krovom. (SMR 70, 1919)
No hvala bogu, da mi javljate u svemu ipak povoljne stvari. (TM 8, 1920)
No, hvala bogu da nema veće štete. (SMR 154, 1921)
I ja bih bio to učinio, da sam znao o čemu se radi. Nu – dobro je i ovako. (SMR 172, 1922)
Nu – bog s njima, pregorjet ću i taj mali gubitak. (SMR 186, 1922)
Na kraju možda nije zgorega ponoviti da se u ovako pipavim detaljima (nu i no) moramo pouzdati u prepisivačevo i priređivačevo oko; naš pregled točan je onoliko koliko su točni objavljeni prijepisi pisama. To je još očevidnije u sljedećem slučaju.
2.34 Veznik ele. Na kraju opsežna trostranična popisa i opisa suprotnih veznika s njihovim primjerima Maretić je u svojoj Gramatici zapisao da „suprotni veznik ama uzet je iz turskoga jezika, tako isto i ele i (veoma rijetki) ema, a veznik ma iz talijanskoga jezika“ (1899: 496). U Babukića (1854) i Vebera (1859, 1871) veznika ele nismo pronašli. ARj s ele upućuje na hele (s. v.), a ondje stoji da je riječ o vezniku različitih značenja, ukratko: jedno je ʻbilo kako bilo, svakako, svejednoʼ, drugo je ʻipakʼ, treće je suprotno, kao ʻaliʼ. Ne znamo odakle Jagiću taj veznik, ali nahodimo ga od prvih do zadnjih pisama. Utvrđivanje njegove čestotnosti i značenja zaslužuje poman pregled čitava korpusa iznova. Zasad ćemo se zaustaviti na tome da damo četiri potvrde (zapravo tri dodatne, jednu smo već imali kod futurskog aorista, v. gore § 2.14) i da istaknemo da je među njima više od pet desetljeća razmaka; adresati su Petar Preradović, supruga Sidonija te obitelj kćeri Stanke i zeta Milana:
Ele jučer već dodje mi na moju molbu odgovor, da ne mogu ništa dobiti, je da se disciplinarno odpuštenim činovnikom nikakova odpravnina ne daje. (PP 8, 1870)
I saloni bjehu toli sjajni, da se g. Novaković začudio te rekao: ele brate, sad istom vidim, što je to elegancija i luksus ruski. (SJ 12, 1874)
Bit će valjda jednom i to, ele mi toga ne doživjesmo. (SMR 63, 1919)
Mi smo jedno veče čak zajedno proveli kod „prelata“ i to na njegov račun, što je za mene mala neprilika, ele on nije htio drugačije. (SMR 172, 1922)
2.35 Posteriorno dok bez ne. U poznatoj kajkavskoj popijevci koja otprilike glasi „Nikom nije lepše nek je nam“ ima stih Zato braćo, pijme ga dok ne pukne zora. Posrijedi je vremenska zavisna surečenica s veznikom dok, koja kazuje da se radnja glavne odvija sve do trenutka zavisne, zavisna rečenica iskazuje neposredno posteriornu radnju, početkom koje prestaje radnja glavne, pa pripada tzv. graničnim, terminativnim rečenicama. Predikat je u takvim surečenicama u suvremenome književnome jeziku redovito zanijekan, kao što je i u kajkavskoj popijevci (usp. npr. izmišljeno Radimo dok se ne umorimo, ??Radimo dok se umorimo). U Ziminim sintaktičkim pabircima po štokavštini, čakavštini i kajkavštini (1887) pronašli smo nekoliko razbacanih kajkavskih i štokavskih primjera, s negacijom i bez nje. Dojam je da je štokavske bez negacije lakše pronaći, ali možda je tako jednostavno ispalo u Ziminu korpusu. Kajkavski (dva primjera s ne, jedan bez ne; ono ńe u trećem primjeru zamjenica je):
Pak su mi rekli, da ga predi ne bum dobil, dok ne bum dopelal onoga końa. (Zima 1887: 262)
O nesrečni človek ovoga sveta, ne imel mira dok ne našel Bendeš-vilu Mandalenu. (Zima 1887: 329)
Ti budeš moral vnogo podnašati, doklam ńe našel budeš. (Zima 1887: 262)
Štokavski (tri primjera s ne, pet primjera bez ne):
Ne znadu se braća umoriti, dok pod sobom końa ne umore. (Zima 1887: 162)
Ne dam tebi lica obļubiti, dok ne vidim tvoga brata glave. (Zima 1887: 166)
Makar ti car šta kazao, kad se vratiš, ne osvrći se, dok našoj kući ne dođeš. (Zima 1887: 268)
Tu ga drža po godine dana, dok se samom paši ražalilo. (Zima 1887: 39)
Carević ńi sve po vratu, dok sve devet posiječe. (Zima 1887: 79)
Pa im se ne da ništa jesti, dok dobro ogladne. (Zima 1887: 86)
Nemoj pisnuti riječi jedne, doklen se vratim. (Zima 1887: 118)
Moliću te, pričekaj me malo, dok si dragom košuļu sašijem. (Zima 1887: 220)
Maretić u Gramatici piše da „rečenica s veznikom dok (dokle) može biti i ne biti zanijekana. To je onda, kad se hoće da naznači, da se ono, što se veli u glavnoj rečenici, događa do početka onoga, što se veli u zavisnoj“ (1899: 517). Rečenica dakle može biti i ne biti zanijekana, bez promjene značenja. U Jagića negacija redovito izostaje. Ne usudimo se odrješito tvrditi da je uvijek tako jer nismo sve pregledali, ali evo desetak primjera u kojima jest tako:
Dok se te stvari obave, medju tiem valja nam misliti na sve moguće načine, (PP 3, 1866)
Da si mi zdrava i vesela, dok se vidimo. (SJ 8, 1873)
Možda će dragi bog biti tako milostiv te me uzdrži u životu, dok ispunim i tu želju mojeg bolnog srca. (SV 6, 1914)
Molim boga, da pričeka sa mnom, dok ta strašna vremena prodju, (KH 28, 1917)
Čuvao Vas bog u zdravlju, dok projuri taj grozni rat, (KH 32, 1918)
Baš bi mi bila velika milost božja, da hoće smrt pričekati, dok se srede ti današnji neuredjeni odnošaji. (KH 35, 1918)
Zato molim boga, da mi još koje vrijeme produži taj inače dosta tužni i žalosni život, dok nastupe mirnija vremena. (KH 36, 1919)
[...] ništa ne pišete, da li je sve srećno i kuda spremljeno, dok nadjete stan. (SMR 60, 1919)
Mnogo je naše delegate stojalo muke, dok su napokon srećno jučer dobili sve, (SMR 99, 1920)
[...] ostajem kraj sve nesnosne žege ovdje dok se Johann vrati, t. j. do 15. aug. (SMR 149, 1921)
2.36 Uzročno te? Za razliku od nu i no, koji obiluju potvrdama (v. gore § 2.33), u pismima Petru Preradoviću iz 1869. te supruzi Sidoniji iz Praga 1873. godine nahodimo jedine potvrde – dajbudi u našem korpusu – neobična slučaja uzročnoga veznika te:
[...] žao mi je, te ne mogu van iskreno očitovati, da mi se čini Vaše nastojanje skroz nesretno. (PP 10, 1869)
Kad sam već ovdje, žao mi je te ne mogu više nego 4 ure na dan raditi u Muzeumu. (SJ 9, 1873)
Jedino donekle usporedivo mjesto uporabe veznika te također je iz najstarijih objavljenih pisama, upravo najstarijega supruzi Sidoniji, tek što ono nije tako jednoznačno:
Divno je gledati onu silu malih i velikih ladja na molu; ali nam je osobita sreća poslužila te je bila u Trstu upravo i mala engleska flotilja: sedam ratnih brodova. (SJ 1, 1868)
Veznik te u Jagića je sastavni i/ili posljedični, svakako susljedni (konsekutivni); evo primjera iz iste skupine pisama:
[...] ja sam člankom, koji je o tom u Književniku pisan, čak istoga Vebera natjerao te je priznao, da ono h neima etimologičkih razloga (PP 3, 1866)
[...] ali je već kasno bilo, mrak se hvatao, te nismo mnogo vidjeli i arenu rimsku samo iz daleka (SJ 2, 1868)
Ondje nas već i opet pričekaše dva narodnjaka, kanonik Mrkica i Belamarić te nas vodiše po Šibeniku čitav večer. [...] a sad se vozimo u Split, te ćemo prispjeti onamo u 9 ura u jutro. (SJ 3, 1868)
Nadam se, da će to budući parobrodi popraviti, te mi i od nje što god donieti. (SJ 7, 1868)
Ili Vam tako dobro ide, da ste se svi ulienili ili su moja pisma propala te ne znate moje adrese. (SJ 9, 1868)
Daj se za boga odvaži na pisanje te mi javi nekoliko rieči. (SJ 9, 1868)
[...] ja velim, da je u nas akcenat već sa svim mah preoteo nad kvantitetom te hvalimo bogu, ako možemo bar donekle duljinu nenaglašenu sačuvati. (PP 5, 1869)
[...] nadošao još i rat, te mi je put u Njemačku po svoj prilici zatvoren. (PP 8, 1870)
Maretić u Gramatici piše da „veznik te rijetko ima uzročno značenje“ (1899: 508). Daje dva primjera, oba su puno uvjerljivija od onih u Akademijinu rječniku (ARj: s. v. te, str. 143). No nema dobrih potvrda za te iza glagola i izraza osjećaja, osim možda sa sintagmom hvala bogu te... Iza glagola osjećaja (verba affectuum) i izraza poput žao, milo, dobro, drago, krivo, teško, sreća, šteta i sl. – kao što imamo u dvama primjerima s kojima smo započeli ovaj odjeljak – Jagić redovito rabi uzročne veznike što i da (usp. ARj: s. v. što, str. 826). Primjera je na desetke, evo samo izbora kroz pet i pol desetljeća privatne korespondencije:
[...] žao mi je što od Sidice ni riječi. (SJ 7, 1868)
Meni je već skoro žao, da sam bez tebe otišao. (SJ 8, 1873)
[...] samo šteta što nijesam bio prisutan. (BŠ 2, 1873)
Šteta, šteta, što si se u tome poveo za suvišnim hipotetizmom i subjektivizmom (GjD 3, 1874)
Sva je sreća tvoja, što si i sama vještakinja u dobrom ukusu, (SJ 13, 1874)
Drago mi je, što si s mojom kritikom koliko toliko zadovoljan (GjD 6, 1876)
Milo bi mi bilo, da i meni pošaljete jedan otisak Vaše rasprave. (SMR 13, 1890)
Vrlo mi je milo, što javljaš povoljne glasove i o ljudima i o poslu. (SMR 18, 1897)
Milo mi je, da si ti s prvim koracima tvoje zadaće zadovoljan. (SMR 18, 1897)
Šteta, što i danas (u nedjelju) imamo sjednicu (SMR 22, 1903)
Vrlo mi je neugodno, što Vam u neprilikama, koje Vas jednako susreću, ne mogu pomoći. (FF 26, 1911)
Još bi mi drago bilo, da gdje god rukopis skratite, (FF 37, 1913)
Žalim, što imate danas valjda i vi nepovoljno vrijeme. (SMR 29, 1914)
Dobro, da je Ella jučer otišla kući. (SMR 31, 1914)
Žao mi je, što danas nema nikoga. (SMR 34, 1915)
Vrlo mi je milo, što se nijedan Bugarin nije oglasio. (SMR 51, 1918)
Meni je teško pri srcu, što u gornjem katu nema više nikoga, čak ni stare Marije. (SMR 56, 1919)
Milo mi je bilo čuti, da se stariji ljudi još sjećaju tebe a i mene. (SMR 67, 1919)
Krivo mi je, što su Duška prevarili u nadi, (SMR 73, 1919)
Mene to vrlo žalosti, da nisam mogao k svadbi ni sam doći ni poslati moj novčani dar. (SMR 81, 1919)
I meni je žao, što će Stojanovićka pod jesen otići. (SMR 107, 1920)
[...] ali me ipak žalosti, da smo si tako tudji (KH 42, 1922)
Meni bi zlo išlo, da moram živjeti o samoj penziji, (KH 42, 1922)
Samo mi je žao, što nije ostavio svoje adrese (SMR 189, 1922)
Veseli me, da ste se veselo i svečano oprostili sa hudožestvenicima. (SMR 189, 1922)
Meni je žao, što ste se i odveć uplašili, te si ti Stanka čak i Elli kartu poslala. (SMR 199, 1923)
Zadnji navedeni primjer iz 1923. godine ima uzročno što (žao ... što) i posljedično te (uplašili ... te). Po tome je obratan od početnoga primjera u ovome odjeljku, koji smo posijali za buduće potrage i za usporedbu s Matošem, koji će veznik te veoma podno rabiti u različitim značenjima (usp. dalje § 4.25). Recimo još za kraj da je u pismima Jagićeve majke uz slične izraze osjećaja i posljedično (prvi primjer) i uzročno da (druga dva primjera):
Ja sem tak žalostna, da me je skoro sram po vulici iti. (AJ 4, 1857)
Drago mi je, da ste se tak dogovorili, (AJ 6, 1860)
Meni je jako drago, da bi ti tak rad tateka pri sebi imati, (AJ 11, 1861)
2.37 Veznik to ... to. Na nekoliko mjesta u pismima Milanu Rešetaru – prije no što je postao zetom – te u pismima Stjepanu Srkulju i Tomi Matiću 30 godina poslije pisama Rešetaru nailazimo na upareni sastavno-rastavni veznik to ... to, značenja otprilike ʻi ... iʼ, ʻšto ... štoʼ, ʻsad ... sadʼ, ʻkako ... takoʼ ili pak ʻili ... iliʼ, ʻbilo ... biloʼ, ʻbudi ... budiʼ, ʻvolja ... voljaʼ:
[...] ili je to kaka „špilja“ koju je narod zvao prema veličini to peć to pećica? (SMR 9, 1890)
Diogenovom laternom tražimo to Hrvate to Srbe (SMR 14, 1891)
no tako može biti sve dalje i dalje to na jug to na zapad. (SMR 14, 1891)
Mi smo predugo živjeli pocijepani to historijom to zavišću naših protivničkih susjeda, (SS 21, 1919)
Od kada je „Archiv“ usnuo, šaljem kao kukavica plodove to ovamo to onamo. (TM 11, 1921)
Ako smo dobro pretražili, toga veznika u pismima Nikoli Andriću nema, a u intimnim je pismima rijedak, primjerice u pismima supruzi Sidoniji iz 1881. te kćeri Stanki i zetu Milanu Rešetaru iz 1919, 1920. i 1922. godine (nisu sva naslovljena na Rešetara):
Ako me tko ne prekine u poslu – a svaki dan dolazi to ovaj to onaj – ostajem sve do [...] (SJ 18, 1881)
Donosi kad god i kući za večeru to voća, to jaja (jedan komad = 4 krune), to masla [...] (SMR 64, 1919)
U večer Roza kuha to kupus to karotte to opet kupus i karote, a uz to štogod od brašna. (SMR 75, 1919)
Ovako se sve oko mene ruše to stariji to mladji drugovi! (SMR 89, 1920)
I Nikica i Ella češće se tuže to na želudac to na grlo, nego ja! (SMR 172, 1922)
No nahodimo taj veznik u Spomenima, relativno lako:
U svedodžbama, ukoliko su bile pisane narodnim jezikom – a to je bilo na zagrebačkoj gimnaziji u godinama 1852–1854, u 4. do 6. razreda incl. – stoji uz moje prezime to Ognjoslav, to Vatroslav. (Jagić 1930: 2)
A i majka kupila bi ne jedan put ispod ruke od ženskinja to sira to masla, to jaja to pilića i pataka, donesenih krišom iz zadružne imovine. (Jagić 1930: 13)
Nedostatak nije mogao biti podmiren čestim pošiljanjem od kuće to mesa (šunke), to kolača (od oraha i maka, po našemu „orehnjača“ i „makovnjača“). (Jagić 1930: 17)
I sad je još bilo suza na očima to u majke to u sina, oca ne mogosmo nikako uspokojiti. (Jagić 1930: 20)
I taj moj dopis bio među klericima predmetom presuđivanja, prigovaralo se to jeziku to sadržini. (Jagić 1930: 28)
Mene je sjajan tečaj svečanosti vrlo veselio, te sam s velikom željom iščekivao opise to u novinama, to u dopisima iz Zagreba. (Jagić 1930: 269)
Veber (1859, 1871, 1876) i Maretić (1899) toga veznika u svojim gramatikama ne spominju, ali opisan je u Akademijinu rječniku, gdje se na nekoliko starih i novih potvrda74 pokazuje da u svezi to ... to „zamjenica dobiva službu sastavnog veznika“ (ARj: s. v. taj, knj. XVIII, str. 3–4). Maretić se na nj osvrnuo u Savjetniku napisavši da „to – to nije dobro uzimati mjesto i – i, na pr. slavni pokojnik se odlikovao to na književnom to na političkom polju“ (1924: 156). Prema potvrdama iz Jagića u vezniku vidimo i rastavno značenje, ne samo sastavno. S takvom ili sličnom službom Jagić je rabio i druge veznike, primjerice veoma često sad ... sad, rjeđe čas ... čas, što ... što:
[...] oda svih strana dobijam glasova, kritizirajućih Vienac, čas pohvalno i blago, čas ukorno i strogo. (PP 4, 1869)
Tko ima nevolju da piše sad na ovom sad na onom jeziku, (BŠ 3, 1876)
Dolazili su k meni, sad ovaj sad onaj, [...] (SJ 22, 1881)
Sve se spremam i uvijek me nešto zadržava. Sad posao, sad posjeta. (SMR 18, 1897)
A i mi pišemo marljivo, čas djeca i mama, čas ja. (SMR 23, 1907)
Sad treba da donesem masti, sad jaja, sad zeleni itd. (KH 24, 1916)
Istina, ja ga varam, sad sam u Payerbahu sad u Beču. (KH 25, 1916)
U pismu od 18. 10. 1875. javlja mi da je za odmor bio što kod kuće što u Đakovu, čestita što sam dobio sina, u Beogradu da me video zdrava kandidat kazanskoga univerziteta Snegirjov. (Jagić 1930: 287)
Sve te veznike ocjenjujemo kao naučene, knjiške činjenice, one su dijelom Jagićeve naknadno usvojene jezične nadgradnje. Usporedbe radi u Kovačićevim pismima zaručnici iz godine 1877–1878. čestotom se ističe upareni rastavni veznik bud ... bud:
Pojedini usklici i pojedine riječi bud s navodnikom naznačene, bud krupnije pisane, pokazuju i skoro dokazuju, (Kovačić 1877–1878/1955: 14)
[...] – bud ja od Tebe, bud Ti od mene, – ustražiti u svako doba, u svakoj fazi života! (Kovačić 1877–1878/1955: 15)
[...] bud onda, kada sam Ti nježnu glavicu naslanjao na svoje grudi, bud sada, kada si daleko, daleko od mene! (Kovačić 1877–1878/1955: 21)
Tvoj bud milo se smiješeći, bud ozbiljan lik, bud gledati suze Tvoje, (Kovačić 1877–1878/1955: 29)
Ništa ne smijemo uraditi, što bi na uštrb bud mojim naukom, bud mojoj budućnosti služilo. (Kovačić 1877–1878/1955: 30)
[...] kada sam Te išao mučiti raznim klevetama, bud u listovima bud naustice – oprosti! (Kovačić 1877–1878/1955: 67)
2.38 Konektori s česticom gle. Gle, apokopirani imperativ od gledati, nije u Jagića poziv na pozornost pri uspostavi komunikacije kao danas (usp. također slične suvremene razgovorne imperative čuj i vidi). Uparen s preponiranim sastavnim ili suprotnim veznikom on čini posebnu konektorsku cjelinu: tekstni konektor značenja otprilike ekvivalentna današnjemu naime, zapravo ili međutim, a ono, (a) kad tamo. Konstrukcija je vrlo dobro, skoro obilato potvrđena. Naći ćemo ju rjeđe u sastavno-objasnidbenome značenju, s preponiranim veznikom i:
Tada u očajanju odvezoh se jučer opet sam na poštu, i gle sretno nadjoh dva pisma od moje dobre ženice (SJ 26, 1887)
Ja sam bio prije osam dana kod nje, u njezinom uredu, da doznam potanje uvjete, i gle što sam doznao: dobit ću kvartir badava! (SMR 100, 1920)
Daleko su češći preponirani suprotni veznici nu, a i ali (dvaput imamo zabilježen i prezentativ evo, jednom česticu ta), a ukupno značenje suprotno-objasnidbeno, konfrontativno-eksplikativno:
[...] Nu gle, moja silovitost ide još i dalje: ja sam pače odlučio još nešto i za drugoga umoliti. (PP 1, 1865)
Jučer je bilo lijepo, barometar stao visoko, danas htjedosmo se odvesti u Prein, alʼ gle sada pred 12 počela je upravo prav vugodna tiha kiša. (SMR 23, 1907)
[...] Evo gle, Šegvić (kojega ja inače i ne poznam i nije mi simpatičan) odobrio Vašu knjigu i to je odmah izazvalo protest u Pokretu. (NA 4, 1912)75
Ja sam htio željeti ti k imendanu svako dobro, [...] a gle počeo sam sa spominjanjem samih neugodnosti. (KH 27, 1916)
Moja mi se žena smijala, što to čuvam, a gle kako je sada dobro došlo. (KH 31, 1917)76
Meni je to odlikovanje vrlo milo, jer sam se uvijek rado sjećao varaždinskih purgara, [...] A gle, sada sam pod stare dane i ja postao Varaždinski „purgar“! (SV 12, 1918)
Ja bi mu poljubio skute i koljena, da nam osigura uglja. Ali gle, kod nas je već zahladilo, a ja sa strahom čekam, kako ću zepsti!! (SMR 69, 1919)
Ja sam se nadao glasu o tom, da li je gdja Korvin srećno stigla sa stvarima u Zagreb, a gle ti javljaš, doći će k tebi Duškova Blanka s majkom. (SMR 70, 1919)
Možda sam ti već javio [...] a gle jučer na sam badnjak dobio sam (KH 39, 1919)
[...] Evo gle, kud sam zalutao, prestrašit ćeš se te nećeš od straha ni mirno spavati. (KH 39, 1919)77
Odmah sam poslao Rozu u Administraciju s novcima, ali gle – traže južnoslovenske krune, (SMR 83, 1920)
[...] inače nikoga ne vidim. Ali gle, zaboravio sam, da me je posjetila gdja Papazoglu a i ja sam bio kod nje. (SMR 85, 1920)
Vidim, da bi Protić za mene sve uradio, što želim, a gle – sada odstupa!! (SMR 95, 1920)
[...] doznao o toj žalosnoj istini od prof. Jastrebova, koji je, kako odatle vidim, sada već u Pragu. A gle, upravo jučer dobio sam iz Pešte osmrtnicu o Asbóthu. Dakle i taj nas je ostavio, (SMR 115, 1920)
Kamo sreće, da Vam mogu davati više, ali gle iz Berlina ne dobivam već 1½ godine ništa; (SMR 115, 1920)
[...] ali on mi reče, da su sve to tako dobri ljudi, da se nije ničesa bojati. A gle, već sada ima neprilika. (SMR 134, 1921)
[...] ona je držala samo zato jednu djevojku, koja je inače malo vrijedila, što je računala da je poštena. A gle jučer su ušli u trag, da ih je okrala za 20 hiljada kruna!! (SMR 136, 1921)
Gdje su ta vremena!! A gle, ja se sjećam još mnogih malenkosti iz onih vremena! (SMR 149, 1921)
[...] ne znam žalibože ni tko je taj gospodin ni gdje je odsio u Beču, da bi mu se zahvalio [...] a gle danas (utorak o podne), kad nije bilo nikoga kod kuće osim šepavog Johanna, donio ili dovezao je netko jednu zabijenu škrinjicu i jednu poderanu vrećicu sa rasipanim šećerom i rižom. (SMR 155, 1921)
Ali gle, i opet sam zašao u te zlosrećne račune. Nemoj se tomu čuditi, to je danas kod nas glavni predmet razgovora. (KH 43, 1922)
Imali smo kod Elle povečerati a onda k njihovu prijatelju na zabavu, [...] ali gle dan prije nešto su se Ella i njezina kolegica [...] „porekle“ te je zabava bila kod kolege otkazana (SMR 164, 1922)
Ali gle, u pismu koje mi je prošle godine (čini se u aprilu) pisao (SMR 165, 1922)
Nedavno bili smo se poveselili da će ona stara susjeda uza Nikičin stan ustupiti smrću svojom stan njemu, tada bih možda ja kod njih dobio jedan kutić, ali gle – ozdravila je! (SMR 202, 1923)
Da je doista riječ o „emancipiranu“, ne-ličnu, okamenjenu gle, pokazuje uporaba istih konstrukcija u pismima adresatima s kojima je Jagić inače na vi, kakav je Stjepan Srkulj:
Da je kod toga nešto malo krivo i naše zajedničko rodno mjesto, naš slavni stari Varaždin, u tome mislim da se ne varam. Ta gle, dok su u gradskom zastupstvu ludi frankovci (SS 11, 1913)78
[...] Ali gle sada, prekoračiv istom nedavno 80. godinu, doživljujem velike dane, (SS 18, 1918)
[...] Ali gle, kako sam neuljudan, počeo sam govoriti o sebi (SS 20, 1918)
Ja sam mislio, da se neće nigda više povratiti ona vremena [...] a gle sada pod stare dane vratili smo se na isto (SS 21, 1919)
Potvrdu za samostalno gle u konektorskoj službi, bez preponirana veznika, imamo jednu:
Vidi se, da Beč uživa ipak mnogo simpatija u dalekom svijetu, u Americi. Kamo sreće, da ima nešto od toga i Jugoslavija. Gle, kako novine tvrde i Koruška ostaje – njemačka, (SMR 119, 1920)
2.39 Slaganje s više socijativnih i koordiniranih subjekata. Natuknuli smo to pišući o aoristu (usp. § 2.14). U takvim će slučajevima Jagić počesto pisati plural, ali ne dosljedno, kako će pokazati sljedeći primjeri od 1916. do 1922. godine. U njima nahodimo bi htjeli, spremaju se, bili smo, bi došli, bili su, bili smo, odsjeli smo, bili su, sjedjeli smo i bile su:
Ako bi (što ne mislim) Nikica s Ellom htjeli preko nedjelje doći ovamo, (SMR 38, 1916)
Moj zet sa Stankom i Jelkom ozbiljno se spremaju u Zagreb. (KH 35, 1918)
Jučer smo ja s Rozom bili čak u Kribu radi šljiva, (SMR 54, 1918)
A sada je soba spremna, ako bi Duško sa gospodjom koji put došli u Beč radi teatra, (SMR 77, 1919)
Sa mojom frajlom bili smo u crkvi, (SMR 125, 1920)79
[...] sve do večera Nikica sa Ellom bili su na Dunavu. (SMR 138, 1921)
[...] sjećam se „Draškovićeve“ oštarije, gdje smo ja s majkom odsjeli itd. (SMR 149, 1921)
A Nikica sa Ellom bili su „beim Hirschlein“ te je potrošio preko – 700 K. (SMR 159, 1921)
A ja s Linom sjedjeli smo kod svog posla (SMR 164, 1922)
Početkom septembra bile su samo tri dana kod mene Stanka sa Jelkom. (KH 43, 1922)
No s druge strane dolazim (ne dolazimo), je pošla (ne su pošle), pošao sam (ne pošli smo), pozobao sam (ne pozobali smo) i potrošio je (isti primjer kao gore; potrošio je Nikica, ali prvo je slaganje pluralno, a surečenica sastavna):
Sutra (u subotu) dolazim u Beč s Ellom, (SMR 39, 1916)
[...] onom cestom, kojom je Stanka s Ellom i Jelkom pošla do Ortbauera. (SMR 41, 1916)
Ja sam jučer (u nedjelju) zajedno s Rozom i njenim švogorom pošao na šetnju (SMR 55, 1918)
To sam s velikom slasti sa Linom pozobao. (SMR 152, 1921)
A Nikica sa Ellom bili su „beim Hirschlein“ te je potrošio preko – 700 K. (SMR 159, 1921)
Čak u istome pismu nalazimo različita slaganja, primjerice u zadnjem pismu obitelji imamo je bio i idu (ne su bili i idu, ne je bio i ide):
Ja sam jučer, kako je Nikica s Ellom bio na Dunavu, morao ići na objed u gostionu [...] (SMR 202, 1923)
Samo da ne budu prevelike vrućine, Nikica s Ellom idu na Wörtersee, čini se isto tako u julu. Njima može biti. (SMR 202, 1923)
Veber je u svojoj Slovnici za slučajeve s više subjekata predviđao i mogućnost slaganja „s jednim ili najbližim, ili najvažnijim subjektom“ (1871: 98), primjerice Judita se je i Holoferne sastala na razkrižju (ne sastali su se), na što je uočavajući potvrde singularnoga slaganja u Ante Kovačića upozorio i Vladimir Anić (1971: 60, 199). U Jagića ćemo u sastavnim konstrukcijama s veznikom i naći i singulare i plurale, od prvih do zadnjih pisama, jedino se može primijetiti da singularne konstrukcije malo pretežu ako je jedan od subjekata 1. lice:
Da bude moja historija gotova, moram ti još kazati, da sam si, i ja i Daničić, kupili, svaki po jedan suncobran (SJ 1, 1868)
Što radi Jelka i Stanka? (SJ 5, 1868)
Ja sve te planove pravim pod dva uvjeta: a) [...] b) da si ti i diete zdrava. (SJ 15, 1874)
Ja radim marljivo, ali me nekako od nerva valjda ili od hemeroida često zubi i glava boli, (SJ 22, 1881)80
A na sam imendan bio sam kod njih ja i Hauser. (SMR 78, 1919)
Na svu sreću dobio sam opet iz Amerike i ja i Nikica koje čega za želudac! (SMR 146, 1921)
U petak bili su Nikica i Ella kod mene na večeri (SMR 81, 1920)
Već sam javio, da su se Ivić i Radonić smjestili kod mene, (SMR 93, 1920)
Ručao sam kod Nikice, u večer bili su on i Ella kod nas na čašu vina. (SMR 110, 1920)
S druge strane naći ćemo pluralni predikat uz imenicu par, koja dakako znači dva subjekta:
Prije božića još ću Vam pisati, a od Vas nadam se opširnomu pričanju o svadbi te jesu li mladi par zbilja pošli put Francuske i Engleske? (SMR 79, 1919)
2.40 „Slovenska“ rečenica. U najstarijemu sačuvanome pismu supruzi Sidoniji nahodimo u Jagića rečenicu kakve je Vladimir Anić u Ante Kovačića pronašao tri i pripisao ih utjecaju slovenskoga jezika (usp. Anić 1989–1990):
Hrvati valja da se brinemo za svoje blago.
Zar je ta zemlja toli gola da Hrvati poginemo na tlu njezinome s gladi.
Slobodni građani ovoga mjesta ustrajamo sektu Motiku.
Prva su dva iz Kovačićeve pripovijetke „Ljubljanska katastrofa“ iz 1877. godine, treći iz rukopisa „Ladanjske sekte“. Ne znamo je li u Jagića riječ o omašci u pisanju, ili u prijepisu priređivača, ili doista o sintaktičkom importu iz slovenskoga.81 Tek što drugih primjera osim ovoga nismo pronašli:
Trstu se primaknuvši, bojasmo se, kako ćemo Netalijani razgovarati s Talijani... (SJ 1, 1868)
Riječ je dakle o imenici kao subjektu 1. lica plurala (ovdje Netalijani, u Kovačića u prvim dvama primjerima Hrvati, u trećemu slobodni građani), bez subjektne zamjenice mi koja bi s imenicom bila u apozitivnom, supostavnom odnosu (tj. mi Netalijani, mi Hrvati, mi slobodni građani). Naputak za dalje istraživanje: ima li toga u drugim i drugačijim Jagićevim tekstovima? Polazišta mogu biti dva dodatna. Prvo je čestitka Ferdi Šišiću na članstvu u Akademiji, u kojoj imamo subjekt u 1. licu singulara bez subjektne zamjenice ja ili očekivane čestice kao (kao najstariji kolega):
Pozdravljem [sic!, Pozdravljam?] Vas najstariji kolega, koji po milosti božjoj još jednako zaprema jedno mjestu u Akademiji, i ako na žalost ne radi već davno ništa. (FŠ 4, 1910)
Drugo je polazište primjer iz majčina pisma iz 1857. godine, u kojemu nema zamjenice za 2. lice plurala; dokaz da bi to moglo biti materinsko, makar i slovensko:
Ti veliš, da ste dva obskrbleni. (AJ 4, 1857)
Majka piše Vatroslavu i bratu Ceneku, obojica su na školovanju u Zagrebu: ne piše vi dva (kajkavsku inačicu štokavskoga vas dva, tj. vas dvojica), nego samo ø dva.
2.41 Ponovljeni antecedent. U pojedinim se registrima hrvatskoga – s jedne strane njegovanijima, stiliziranijima, s druge ukočenima, administrativnima – javljaju rečenice s ponovljenim antecedentom, bilo doslovnim bilo hiponimnim (usp. Marković 2022a). U Jagićevim privatnim pismima pronašli smo jedan takav primjer, upravo s nadređenicom, opet u jednome od najstarijih pisama supruzi Sidoniji. Posrijedi je odnos između Hvara i otoka u prepričavanju ekskurzije:
U ponedeljak o podne odosmo napried, najprije do Visa, gdje je g. 1866. bila velika morska bitka, i za tim do Hvara, domovine Ljubićeve, koji je otok vrlo liep. (SJ 4, 1868)
2.42 Posvojni pridjev kao antecedent. Slavenski se posvojni pridjevi izvedeni načelno od imena, dakle onoga što označava ljudsko i pojedinačno, u različitoj mjeri od jezika do jezika sintaktički vladaju kao imenice tako što mogu biti antecedenti zamjenicama. U hrvatskome je ta mogućnost dobrano potvrđena (usp. Marković 2008, 2020). U Jagićevim pismima koja smo pregledali ta je mogućnost na nekoliko mjesta iskorištena. U službenijim je pismima češća, osobito u pismima Franji Fancevu, jednom u pismu Nikoli Andriću, pretpostavljamo da je to s razloga tematike, no pronašli smo ju i u pismu kćeri i njezinoj obitelji. Primjeri su sljedeći:
Meni te stvari nisu poznate, ali mislim, da će Murkovi podatci biti tačni, pošto je on u posljednjim godinama za cijelo bio u Zagrebu. (FF 23, 1911)
Još bih Vas molio, ako možete, da mi posaberete neke stvari Strohalove, koji puno piskara i puno laže o našoj glagolskoj literaturi. (FF 37, 1913)
Ja sam Vam, dragi profesore, danas otvorenom pošiljkom vratio one stvari Strohalove. Čudan je taj stari sveznalica in rebus glagoliticis. (FF 39, 1913)
Ja sam ipak, gdje se moglo, upotrebio Strohalove opaske i ispravke. Nije čudo, ako je on poučavajući tri četiri rukopisa mogao o njima dati tačnije opise, (FF 39, 1913)
Ipak priznajem, da bi djelo Milčetićevo moglo biti bolje, sastavnije, preglednije. On se suviše obazirao na kojekakve pripiske, a premalo pazio da dade tačan sadržaj svakog rukopisa. (FF 39, 1913)
Bio sam slučajno nakon sjednice na sprovodu Krásekovu. Taj žurnalist višeg reda i znanja (moj nekošnji gjak) ima puno zasluge za populariziranje i uzajamno poznavanje megju hrvatskim plemenima. (NA 23, 1916)
[...] a ja bih toliko po kursu (sada n. pr. 1 : 9) uložio u račun Milanovih novaca, t. j. toliko unesao u njegovu kasu. (SMR 155, 1921)
Dakako da k tomu nešto doprinosim i ja, ali glavni je trošak Nikičin i Elin, koju Lina upravo obožava te je kod nje i radije nego kod mene, (SMR 165, 1922)
Antecedenti su posvojni pridjevi Murkov, Strohalov, Milčetićev, Krásekov, Milanov i El(l)in (Jagićeva snaha Ella, inače s dvama l-ovima, ali baš na tom mjestu stoji jedno), a anaforičke zamjenice – lične (triput on te ona, tj. nje), pokazne (taj /stari sveznalica/, taj /žurnalist/), posvojne (njegovu) i relativne (koji, koju).
Kajkavski
2.43 Pod navodnicima i kako kažu... U svojemu rječniku varaždinskoga govora Lipljin ima perfektivan prijelazan glagol vščiti, vščim (si) ʻpriuštiti (si)ʼ, koji može glasiti i privščiti, privščim (si) (2013: s. v.).82 Naglasak označen tildom dug je i uzlazan, <ọ> je zatvoreniji stražnji vokal, između [o] i [u]. U Jagićevim ga privatnim pismima nalazimo nekoliko puta, i to u rasponu od gotovo 50 godina, s time da ga je Jagić po sluhu zapisivao sa <u>:
Ti znaš, da vam ja „vuščim“ svaku zabavu i radost u sv. Šimunu; ali meni opet ne možete zamjeriti, ako s druge strane strašno želim da budete što skorije ovdje. (SJ 15, 1874)
Ja sam bio prekjučer u Schönbrunnu, čak na glorietu i u – Tivoli! To sam si „vuščil“ kad i onako nikoga ne vidim. (SMR 132, 1921)
Tako si možemo bar za večer „vuščiti“ nešto mesa, po 20 deka stoji 100 i 120 kruna. (SMR 154, 1921)
Sve što si ja, kak Varaždinci kažu, vuščim, to je da po jedan put u nedjelji dolazim na pivo onamo, gdje su često Nikica i Ella vrlo često [sic!, često... vrlo često]. (KH 43, 1922)
U prvim dvama primjerima prepoznajemo značenje ʻželjetiʼ, u drugim dvama značenje ʻpriuštitiʼ. Taj glagol upravo je idealan da pokaže Jagićev odnos prema materinskoj riječi.83 U navedenim primjerima, u kojima smo podebljali ključno, bjelodane su dvije osnovne „strategije“ kojima se Jagić eksplicitno ograđuje od leksičkih i sintagmatskih kajkavizama: ograda pisanjem u navodnicima (prve tri potvrde glagola vuščiti) i ograda sintagmom kako kažu... ili sličnom (četvrta potvrda glagola vuščiti). Treći način kako materinske riječi Jagić rabi jest „implicitno“, bez ikakve ograde, u kojem je slučaju dakako teško procijeniti kako ih je on doživljavao, kao dio književnoga jezika ili ne. Obje „ogradne strategije“ – kojima pisac zapravo uvelike pomaže današnjem istraživaču – jasno na svojemu naličju pokazuju da su Jagiću do kraja života u pisanome jeziku kojim se obraćao čak i najprisnijim osobama domaće, materinske sintagme bile strano tijelo. Je li Jagić inače štogod pisao pod navodnicima ili s ogradom kako kažu...? – Jest, takvih primjera ima i nije ih teško pronaći:
Među tim [sic!]84 – aufgeschoben nicht aufgehoben, veli Švaba: ja sam pripravan to nadoknaditi. (BŠ 1, 1871)
Da je sve i te kako valjano, što jedan napiše – a ja znam koliko toga ne znam, kako bi Sokrat rekao – opet će najposlije i publici dosaditi (GjD 6, 1876)
Vi ćete bit učili u starinama antičnog svijeta, da su Grci vjerovali u φθονος αθανατων ili φθονος θεων. (NA 4, 1912)
Kod koje akademije nema sličnih nuzgrednih publikacija? Cartis omnia carta – običavali bi govoriti naši popovi, kad se o ovakvim nešto [...] stvarima radilo. (NA 15, 1916)
A ljudima što su pozvani da vladaju, dao bog, kako je običavao govoriti moj kum, dobru pamet. (NA 32, 1918)
Lijepo Vas pozdravljam sve, ili kako Rusi (moja ljubav!) kažu поздравляю съ повосельемъ! (SMR 69, 1919)
Ali ovako, kako bi rekao pokojni moj Aleks. Nik. Veselovskij – чертъ подралъ! (SMR 70, 1919)
Rusi kažu „богъ милостивъ“, nadajmo se! (SMR 72, 1919)
Ja раскошелился, kako Rusi kažu, na vino 28 kruna za jednu litru!! (SMR 79, 1919)
Nisam badava nekoč učio semper varium et mutabile femina! (SMR 105, 1920)
[...] ako donle ništa ne dodje, pokušat ću, kako Rusi kažu на авось u Payerbach, (SMR 106, 1920)
Tješim se, kako Rusi, sa бог милостив. (SMR 133, 1921)
Nijemci umiju voditi poslove, vrlo su i sada još „pleni sui“, kako su nekoč govorili naši latinisti. (SMR 135, 1921)
Tako se vidu i sluhu pridružuje evo i hod. Omne trinum perfec[t]um, govorili su nekoć naši fratri. (SMR 147, 1921)
Bili smo kako Rusi kažu, tihi i niski, poslije podne odoše svi (SMR 163, 1921)
Izvinjavajući se Krofti rekao sam da ne spadam medju senes depontanti, i da se držim travestije Horacijevih riječi: „beatus ille, qui sedet post fornacem et habet suam pacem“. (SMR 171, 1922)
Zapravo nećemo pogriješiti ako kažemo da u svakom dužem pismu ima nešto pod navodnicima i nećemo umišljati da je moguće uvijek razaznati što se navodnicima podrazumijeva, na što se možda aludira, o kakvu je internome signalu riječ. No kod kajkavizama taj je postupak izrazit, upadljiv, upravo stoga što je Jagić rodom i odgojem i sam kajkavac, no kajkavski tretira kao svaki drugi strani jezik. Istaknimo još jednom izokrenutom perspektivom: Jagićeva je ograda kako kažu..., kako su govorili..., dakle „oni“, ne „ja“, uvijek su u pitanju oni neki drugi koji tako govore. Jagiću su oni dragi i mili, ali on deklarativno nije jedan od njih; primjeri u kojima bi napisao „naš“, koje bi dakle uključivalo i „njega“, izrazito su rijetki (usp. npr. naš Varaždin, SV 16, 1920; naša popevka, SMR 123, 1920), redovito je riječ o „njima“ bez „mene“, kao kod svakog stranog jezika. Jagićeva majka nije govorila kako kažu..., nego kako kažemo..., tj. velimo, i to se odnosilo na „mi Varaždinci“, evo u pismu iz 1861. godine:
Jedno je da je nekakov, kak mi Varaždinci velimo, hrebav, hodil je v nedelu na Višnicu na spancir, (AJ 11, 1861)
Jagić sebe deklarativno ne ubraja u kajkavce i Varaždince. Da je kako kažu... pisao u Spomenima, namijenjenima Srpskoj akademiji, još i možemo razumjeti:
Prema poslovici, koju naši kajkavci tako izriču: „Najpredi štalicu, onda kravicu“ nisam dugo čekao na imenovanje za pravoga učitelja, (Jagić 1930: 49)
No da je tako pisao u pismima svojima, kajkavcima, nije samorazumljivo, valja osvijestiti.85 Pritom valja imati na umu da je riječ o čovjeku kojega rese barem tri odlike. Prvo, on vlada i komunicira mnogim jezicima, klasično je obrazovan, u svoja pisma najnormalnije umeće latinski, njemački, talijanski, francuski, engleski, ruski, poljski, češki (nećemo posebno označavati koja je riječ ili fraza odakle, iz kojega jezika, uglavnom će se lako raspoznati):
[...] ili da bi sama željela još ondje ostati – nu tada je altera cosa. (SJ 15, 1874)
Pomažem si „moroženim“, koje je ovdje miserabel kao i sve drugo, (SJ 17, 1881)
Ali u tome fiat voluntas tua. (FF 17, 1910)
[...] ja ga ovamo nisam dobio, bit će da ga „mit Respekt ja sagen“ cenzura nije propustila!! (NA 13, 1915)
Kuprin je genijalni pisac, bivši oficir i velika pijanica. Kad mu nestane novaca, napisat će roman, [...] To je altro che! (NA 8, 1915)
Jer danas je srećan, tko ima panem quotidianum. (SV 9, 1916)
Tako sam i suviše na opširno opisao onu moju comedy of error. (NA 27, 1917)
Meni je všecko jedno, samo da mi država zajamči (SMR 60, 1919)
Taj egoizam, to nadmetanje nije mi veselo. Co to będzie? Jesmo li dorasli ujedinjenju? (SMR 64, 1919)
Hoćemo li mi, kukavni penzionerci, što god dobiti, chi lo sa! (SMR 79, 1919)
Dobio sam od Sarkotića odgovor, kakovu sam se i nadao: leider kann er nichts tun! Suha duša, kao i svi naši ljudi, kad se jednom pogospode. (SMR 51, 1918)
[...] novine su pune vijesti o kradjama, i to ide en gros, odmah po nekoliko stotina hiljada. (SMR 72, 1919)
Vidica još nema k meni, kao da je zbilja verschnupft! (SMR 72, 1919)
To bi bio pravi embarras de richesse, ali – hvala bogu, (SMR 79, 1919)
A to mi je drago, ovako neće biti nikakove sinekure, nikakove milostinje, već clara pacta boni amici. Misli se čak, da će [...] Eh bien! (SMR 92, 1920)
Murko zna ex omnibus aliquid, ali hrvatskog jezika ne zna, naše literature ne zna, estetičnog suda nema, to mu je dobro predbacio već Heinzl. (SMR 104, 1920)
Ja sam prije nekih 8 nedjelja bio kao ballon dʼ essai upitao Valdeca, bi li se (SMR 104, 1920)
A medjutim čujem, da su ona tri slavista Nachtigall–Ramovš–Prijatelj medju sobom „не въ ладу“, osobito se Ramovš osjeća nezadovoljnim, a taj je po mojem mišljenju najvredniji! (SMR 106, 1920)
Ali ceterum censeo, u Subotici je mogao biti profesorom. (SMR 106, 1920)
Meni je samo to simpatično kod boljševika, što ne dopuštaju da se cijepa i komada „руская земля“. (SMR 110, 1920)86
[...] i tada bismo zbilja bili quitt! (SMR 119, 1920)
Za sada naša kruna sve minuendo, a skupoća crescendo! (SMR 122, 1920)
Ja sam našao, da je u današnjim prilikama Patsch akzeptabel, rekao sam da nije specijalist po historiji kao Jiriček ali nije ni „allwissender Schwätzer“ à la Murko. (SMR 127, 1921)
Razboljela se moja Gusti [...] Ali nevolja omnes artes docuit. Naučio sam moju kapriznu peć tako krasno čistiti i ložiti, da sam natkrilio Gusti! (SMR 127, 1921)
A sad da predjem na „tekušćija delá“. (SMR 134, 1921)
Pisao sam već davno Bazali „spasibo“. (SMR 139, 1921)
Krivi su i jedni i drugi, i Srbi i Hrvati. Slovenci mogli bi gotovo reći: duobus litigantibus tertius gaudet! (SMR 142, 1921)
Kako je имя и отчество gospodje Papazoglu? (SMR 142, 1921)
Moja je dužnost tek reći большое спасибо za sve! (SMR 143, 1921)
A u Lavovu za sada bar Poljaci drže sve „Ukrajince“ въ черномъ тѣлѣ!! (SMR 144, 1921)
Sad na jedan put izlazi embarras de richesse. (SMR 155, 1921)87
I moj je želudac morao mnogo toga „переварить“, i opet je sada prilično zdrav (SMR 168, 1922)
Poslanik me Popović nagovara, da neka samo i to trošim, ali nobena naglost nič neveljà [sic!]! (SMR 171, 1922)88
Koga ćeš činiti odgovornim. Nema druge, nego canis nocet domino, dakle ovaj put meni. (SMR 166, 1922)
Meni je žao, volio bih njega nego Trautmana koji će biti полный самомнѣнія! (SMR 171, 1922)
[...] ne znam meću li što god na stranu za „черный день“, no to na me ne spada, (SMR 195, 1923)
Kao ponavljajući motiv u pismima kćeri Stanki i zetu Milanu zabilježili smo nekoliko puta talijansko Vederemo (ʻVidjet ćemoʼ), što Jagić obično rabi kao samostalnu zaključnu sintagmu za izricanje dvojbe, bez navodnika, čini se od 1918. godine dalje:
K mojemu imendanu kao da će doći ovamo Ella i Nikica. Vederemo. (SMR 51, 1918)
Danas sam dobio pismo od Hribara iz Praga, gdje mi obećaje nešto uglja. Vederemo. (SMR 74, 1919)
Naša je akademija zamolila novu republ. vladu, da joj povisi dohodak, jer je jedan i drugi razred pao u veliki deficit. Vederemo, hoće li nam što dati. (SMR 76, 1919)
To bi dakle bio dobar znak! Vederemo! (SMR 112, 1920)
Pogovara se, da ćemo doskora dobiti i mi gladni penzionirci povišenje penzije. Vederemo. (SMR 133, 1921)
Kubiček se ne nada, da bi se tko našao da naštampa numizm. Vederemo. (SMR 141, 1921)
Obećavaju i nama gladnim penzionircima povišicu. Vederemo. (SMR 147, 1921)
Samo bih se mogao još pohvaliti da mi je neki Vujić iz Bačke obećao k božiću šunku. Vederemo. (SMR 186, 1922)
Hrvatsko Vidjet ćemo najčešće otvara izričnu rečenicu; ne i beziznimno, nahodimo ga i na zaključnome mjestu, poput Vederemo:
Ali negdje sam čitao, da će sada t. j. oko 20 o. m. izaći novi propisi. Vidjet ćemo. (NA 10, 1915).
Radonić je obećao da će tu stvar urediti, vidjet ćemo. (SMR 103, 1920)
To bi bilo posredovanjem Nikičinim, koji ondje nekoga pozna. Vidjet ćemo. (SMR 180, 1922)
Kako bilo, nešto poput kajkavskoga bu(de)mo vid(e)li nismo zabilježili nijednom.
Isto tako kao ponavljajući motiv javlja se kroz više desetljeća francusko vis à vis, također bez navodnika, u različitim službama – prijedložnoj, imeničkoj, priložnoj, pridjevskoj:
U 1voj liniji, gdje sam već prije gledao jedan stan vis à vis onoj bašči od instituta (SJ 21, 1881)
[...] u ponedjeljak dobit ćemo, kažu, lijepu sobu s vidom na rivu i more, bez vis à vis. (SMR 21, 1902)
[...] ostala je cijela duga strana prazna za Duška, a vis à vis smjestio se već jedan putnik isto tako. (SMR 40, 1916)
[...] protekcijom one gospodje, koja upravlja zajedničkim kuhinjama, medju njima i našim vis à vis Prodromosom. (SMR 98, 1920)
Zaboravio sam javiti, da od one posljednje pošiljke kl. papira naša susjeda vis à vis računa 160 za papir 40 za transport. (SMR 163, 1921)
Drugo, riječ je o čovjeku koji ne zazire od pozajmljenica pa normalno piše tramway ili tramvaj (mnogo puta), šokolada (mnogo puta), keksi (mnogo puta), piknik (mnogo puta), jachta ili jahta (mnogo put, sin Nikica bavio se jedrenjem na Dunavu), portmonnai, toaleta, frak, soirée, bonbon, parfimerija, drogerija, čovjeku koji najnormalnije piše o automobilima, telefonu i kinu,89 svojoj varaždinskoj arendi i arendatoru, koji u pismima rabi i cug, i schnellzug, i voz, i pojezd, i željeznica, i kolodvor, i bahnhof, i stanica, i stacija, koji rabi riječi i ladanje, i imanje, i aufs Land, i dača (ako je riječ o ruskim kolegama), koji govori da sobe treba i pofarbati, i pomalati, i pobijeliti, koji će pod starije dane za sebe reći da je vegetarijanac ili na vegetarijanskoj košti (nekoliko puta), da je antialkoholik, koji u paketu američke poslijeratne pomoći dobiva stvari kojima prema vlastitu priznanju ni imena nije znao (istaknut ćemo što se doima takvo):
2 para pyjama, 1 sveater, 1 pokrivač, 1 par sokena, 1 ručnik i 2 metra flanela! (SMR 140, 1921)
Dakle riječ je o svestranu jezikoslovcu i jezično osviještenu govorniku koji u starosti rado i bez mnogo ustručavanja uči i rabi nove riječi.
Treće, riječ je o čovjeku koji drži do njegovanja hrvatskoga književnoga jezika, gotovo do cjepidlačenja, nećemo baš kazati čistunstva ili zadrtosti. Sve i da ne znamo da je napisao mnoge važne kritične prikaze hrvatskih gramatika i rječnika, to bi se lijepo vidjelo iz pisama razmijenjenih s Franjom Fancevom ili s Nikolom Andrićem, urednikom „Zabavne biblioteke“, kojemu će često savjetovati nešto oko jezika ili prijevoda. S druge strane tog istog Jagića razdražuje činjenica da 1920. godine po novome austrijskome zakonu više ne smije govoriti sluškinja, nego kućanica, domaćica (onodobna inačica političke korektnosti):
[...] nekakva histerična „Romanheldin“, koja se jednako pozivala na novi zakon i prava, što ih daje sadašnjim „Haushilfgenossinen“ (nedaj bože kazati sluškinjama). (SMR 104, 1920)
[...] ispunjuje dužnost „moja“ Gusti, t. j. nova moja pomagačica „Hausfräulein“. (SMR 111, 1920)
Srećan sam što imam opet dobru, ne smijem reći sluškinju, bože sačuvaj, već hausfräulein, (KH 40, 1920)
Isti taj dakle čovjek svehrvatskih, austro-ugarskih, južnoslavenskih, sveslavenskih i sveeuropskih obzora i manira do kraja svojega života ima poseban odnos prema svojoj materinskoj kajkavštini. Napisat će ponešto iz nje radi uspostavljanja odnosa s dopisnikom ili zato što možda drugačije ne umije, ali ipak ograđujući se. Što je najzanimljivije, njegovi dopisnici o kojima ovdje govorimo redom su kajkavci: supruga Sidonija, bratučeda Katica Hrupački, prijatelj Stjepan Valdec. Kako su točno govorila Jagićeva djeca, ne znamo, ali i ona su jednim dijelom oblikovana u kajkavskome okružju, koliko god s roditeljima svijeta prošla. Ostalo nam je ovo svjedočanstvo o brizi Jagićeve supruge za hrvatsku riječ:
[...] srećna namjera namjeri na družicu života, uzor ženu i majku, koja je i u tudjem svijetu htjela i umjela sačuvati hrvatsku materinsku riječ svojoj djeci, (SS 17, 1918)
K tomu Jagićeva preporuka o višejezičnosti unuka Pavla Dušana zagrebačkomu gradonačelniku Stjepanu Srkulju, kojemu je upućeno i prethodno svjedočanstvo:
Samo ću Vam javiti, da govori uz svoj hrvatski jezik i njemački još talijanski, francuski i engleski. (SS 19, 1918)
Poučan će i znakovit u tom smislu biti Lipljinov opis varaždinske riječi peh (2013: s. v. ph), koji osim što daje značenje ʻnezgodaʼ upućuje na još četiri natuknice, donijet ćemo ih pojednostavljenom grafijom: maler, neprilika, nezgoda, smola. Sve su to zasebne i međusobno povezane natuknice u Lipljinovu rječniku (2013: s. v.). Možemo pretpostaviti da su to bile varaždinske riječi i u Jagićevo doba. Zapravo ne moramo ni pretpostavljati, imamo potvrde. Ako zanemarimo nepriliku i nezgodu, upravo je fantastično kako se Jagić prema njima odnosi. Pozajmljenice piše izvorno, bez navodnika, domaću riječ smola piše pod navodnicima, „književnu“ inačicu sa nemati sreće opet, naravno, bez navodnika:
To je jedini malheur, koji mi se je do sada na putu dogodio, inače smo po sve sretni i zdravi. (SJ 3, 1868)
Jadni čovjek, i ako je car, ima veliki pech! (SMR 24, 1907)
Možda bi Milan kao praktičniji čovjek mogao dati dobar savjet. Ja s novcima nemam sreće. (SMR 81, 1919)
I ja imam „smolu“ sa bibliotekom i što se oko nje kreće. (SMR 95, 1920)
Nemam sreće sa bibliotekom, i ona me je ostavila. (SMR 102, 1920)
Da, naravno, riječi su napisane u rasponu od 50 godina i posve je moguće da je malheur i pech Jagić rabio kao učene importe koje je njegov obiteljski krug poznavao, ne kao domaće riječi. Posve je moguće i to da je smolu u tom značenju usvojio poslije, ne kao domaću riječ. Sve je to posve moguće, ali skupljeno na jednom mjestu govori o odnosu prema pozajmljenici. Kad piše privatno, Jagiću riječi pozajmljene iz zapadnoeuropskih jezika nisu sporne. „Sporne“ postaju domaće, materinske riječi. Upravo to i jest najzanimljivije.
Ne budi nam lijeno, nećemo štedjeti prostora i uznastojat ćemo ovdje dati sve na što smo listanjem pisama naišli. Počet ćemo s motivom ne bu nikaj, koji se ponavlja kroz desetljeća, u interogativnom obliku uzeli smo ga kao naslovni ovoj knjizi:
[...] napokon znajući da od ciele grožnje da će te tkogod na put pratiti „ne bu nikaj“ – ja sam ti već u posljednjem listu uz novce potanko naznačio kako možeš najpriličnije putovati. (SJ 16, 1874)
Molio sam da mi doznače što me ide svakako [do] kraja ovog mjeseca, ali se bojim da „nebu nikaj“. (SMR 69, 1919)
Žao mi je, što od mojega putovanja u Zagreb „ne bu nikaj“. Bojim se i zime i drugih neprilika. (SMR 71, 1919)
Radonić je mislio, kad bi se prihvatio širi plan, da bi se pod jesen mogli sastati u Beogradu na dogovor, i to ne samo sa Beogradjanima, već da dodje tkogod i iz Zagreba. Ali meni se sve čini, da od toga „nebu nikaj“, jer se bojim, da još nismo dorasli do takove naučne zajednice, da bi Zagreb i Beograd radili ruku pod ruku. (SMR 109, 1920)
Ove godine sa Payerbachom „ne bu nikaj“, bojim se ostaviti kuću praznu da me ne okradu, a ni stana zgodnoga nema. (SMR 136, 1921)
Jasno je da je Jagić tu sintagmu baštinio iz djetinjstva, za što imamo i pisane potvrde iz pisama njegove majke, koja mu prenosi riječi jednoga poznanika svojemu rastrošnu sinu ili pak zdvaja nad sinovljevim nejavljanjem:
Sad mu je opet pisal za 20 fl., ali veli „sinko nebu nikaj“, „nebum ja“ veli „hižu teržil za tvoju volu, živi ti s tim, kaj dobiš“ i ni mo [sic!, mu?] štel nit kraicara poslati. (AJ 4, 1857)
Vidim, da prez mojega pisanja nikaj nebu, (AJ 8, 1860)
Kad tu famoznu sintagmu Jagić iskazuje književnim jezikom, onda to glasi ovako:
Nu o tom neće ništa biti. (SJ 11, 1874)
Pisao mi je Radonić, da će iz Budim-Pešte trknuti u Beč, da se „razgovaramo“. Od tih „razgovora“ neće biti ništa. (SMR 87, 1920)
Kad je stvar dvojbena, nije još posve sigurno da ne bu nikaj, onda je ovako:
Vidjet ćemo „kaj bu“. (SMR 188, 1922)
Ostali bi primjeri – uključujući one koji pripadaju strategiji kako kažu... – bili ovi:
[...] da moramo svi skupa koji dan proživjeti u gostionici, ne bi za to na „nikaj“ došli. (SJ 15, 1874)
Molim Vas, bez svakih ceremonija, po domaći i srdačno, da dogjete nešto pred jedan sat, na „žličicu juhe“ i „kapljicu vina“, kako su se nekoč stari Hrvati pozivali. (FŠ 2, 1909)
[...] mi u Beču i okolici ne dobivamo dobre melje, iz koje bi se mogli praviti, kako Varaždinci kažu „štruklji“ (KH 20, 1915)
Kako Ti, draga Katica? Kako tvoji? jeste li zdravi. U Beču je sve „poleg navade stare“. (KH 23, 1916)
Ovdje je „teple“, kako kažu Šimunčani, čak u sobama dolazi do 20 R. (SMR 43, 1917)90
Zahvaljujem srdačno na prijateljskom spominjanju mojega, kako su barem nekoč Varaždinci govorili „godovna“. (SV 14, 1919)
Jučer smo dobili i Ella i ja poslane nam „oblizéke“, kako bi rekli Varaždinci. (SMR 61, 1919)
Pozdrav svima. „Ne bojme se, ne dejme se.“ Vaš deda (SMR 67, 1919)
Ako mi javite, da još što trebate, bit ćete, kako su govorili naši stari Zagrepčani posluženi. (SMR 69, 1919)
A ja nisam tih novaca još ni danas dobio. Gdje su zapeli ili konfiskovani, to „bog vê“. (SMR 76, 1919)
U toj sobi se za velikim stolom i objeduje. Svi kažu, da sada kvartir ljepše „vun vidi“. (SMR 104, 1920)
Kod mene u selu „polag navade stare društvo se zebralo je“, t. j. moje udovice i stare frajle, vidjam ih obično pod večer u hotelu Kampitsch, kamo dolazim prije na čašu piva [...] (SMR 111, 1920)
Ella je zbilja zadovoljna, ali i ja. Naši bi Varaždinci rekli: kaj ste iskali to ste našli! (SMR 120, 1920)
Danas je, kako Varaždinci kažu „staro leto“, a sutra bit će „mlado leto“, uz „božića“ gospoduje bar u pjesmi „mladi kralj“ – što ćeš više originalnosti. (SMR 124, 1920)
Bio sam u strahu, da ne bude kakvih neprilika, jer „vrag ne spi“, kako su nekoč govorili moji Varaždinci. (SMR 127, 1921)
Sve drugo ostane kako sam pisao („kaj sem pisal, pisal sem“ tako je nekoč u zagreb. katedrali na veliki četvrtak ili petak pjevao prebendar Šibolot u „muki Krištuševoj“, lijepim tenorom!). (SMR 127, 1921)
A što nas još čeka od nove godine „bog si ga ve“, kako su barem nekada govorili Varaždinci. (SMR 163, 1921)
Ja sam k novoj godini očekivao poveću sumu, jer se govori da su i nama penzionircima povisili penzije, ali u istinu dobio sam „poleg navade stare“ 18.874, [...] (SMR 164, 1922)
Habeant sibi, ili kako bi rekli po varaždinski „naj im bu“. (SMR 168, 1922)
Elli dao sam za 2½ mjeseca što me obilato hranila, 700 hiljada kruna, prema našim cijenama, to nije mnogo, a zato ja kako govore dobro „vun vidim“. (SMR 201, 1923)
Da vrag ne spi (usp. gore primjer SMR 127, 1921), napisao je i štokavac Nikola Andrić u pismu Jagiću od 14. VI. 1901. (v. Andrić i Jagić 2009: 225), također pod navodnicima, ali bez opravdavanja poput kako kažu kajkavci ili tko bilo. Sintagmu poleg navade stare (usp. gore tri primjera) znao je Jagić supruzi Sidoniji isprva napisati i bez navodnika:
Gruberovi pripoviedali su mi mnogo pričica polag navade stare, čemu smo se mnogo smijali. (SJ 17, 1881)
Nalazimo ju i u „neutralnoj“, književnoj inačici, bilo s postponiranim bilo s anteponiranim pridjevom:
Nemojte dakle pisati pisama onamo, već po navadi staroj u Beč Kochgasse! (SMR 57, 1919)
Moje neraspoloženje u želucu polagano prestaje, naručio sam si po staroj navadi rabarbaru na malagi, (SMR 85, 1920)
Inače kod nas sve po staroj navadi, rijetko koga vidjam, [...] (SMR 197, 1923)
Rekosmo već da kajkavsko -ov ili -ø u genitivu plurala u objavljenim Jagićevim privatnim pismima ne nalazimo nikad (usp. § 2.24), tj. nalazimo samo onda kad navodnicima istakne pojedinu kajkavsku sintagmu. To su mjesta na kojima Jagićev genitiv plurala ima -ø, bilo u e-vrsti bio u prastaru obliku koji se sačuvao u pojedinim riječima a-vrste, poput penez (Šojat 2009: 49), redovito s označenim naglaskom, makar pisao i Nikoli Andriću, kao u prvome primjeru:
Umijemo se medju sobom psovati, grditi, svadjati, a spram nešto jačega ili silovitijega „padam do nóg“. (NA 28, 1918)
Gospodja Korvin nije mi htjela reći koliko sam dužan za drva, tako da sada ne smijem opet moliti, i ako bih najradije dobio zdola suha drva pošto poto, ta „penéz“ imam dosta. (SMR 136, 1921)
Nikica i Ella polaze često na Dunav, [...] kod kuće malaju sobe, stavljaju nove peći, jednom riječju imaju „penêz“. (SMR 147, 1921)
Isto je s posve iznimnim lokativom plurala sa -ih (iznimnim za Jagićevo pisanje 1919. godine):
Čujem da je zaručnica „pri penezih“, dao bog sreću. (KH 38, 1919)
Za kraj ćemo izdvojiti favorita, jednu opsceniju frazu, onako kako je dana u prijepisu; bolji poznavatelji kajkavštine znat će da je ispuštena riječ rit ʻstražnjicaʼ, da je fraza piš(i) me vrit, tj. v rit (značenja otprilike ʻpoljubi me u dupe, guzicuʼ):
Ako doznam, da bih mogao izaći sa mojim godišnjim interesima skromno živeći u Varaždinu, preselio bih se tamo, a ovoj gospodi, koji mi ne davaju neko 1248 kr. mjesečno, rekao bih, kako naši kajkavci kažu, naj me pišu v –– ! (SMR 99, 1920)
2.44 Kajkavski između redaka. Rekosmo u prethodnom odjeljku da su Jagićeve dvije česte strategije ograđivanja od materinske kajkavštine pisanje u navodnicima i sintagma kako kažu... Pritom uvijek i iznova začudi zašto dopisnicima kajkavcima objašnjava ono što znaju. Ako je razumljivo da u srpski, ekavski pisanim Spomenima kao strano tijelo u navodnike stavlja autentične riječi svojega djetinjstva riječi poput velika hiža, gospodar, težak, težakinja, pivnica (1930: 13), „po našemu“ orehnjača (sic!, ne orahnjača), makovnjača (1930: 17), nejasno je zašto bratučedi Katici Hrupački mora objašnjavati štruklje:
[...] mi u Beču i okolici ne dobivamo dobre melje, iz koje bi se mogli praviti, kako Varaždinci kažu „štruklji“ (KH 20, 1915)
i zašto u pismu kćeri Stanki u navodnike stavlja cušpajz:
Po drugi put ne ću se u to upuštati, ma jio same „cušpajze“ (kad bi ih bilo). (SMR 50, 1918)
kad nitko od njih vjerojatno nikako drugačije nije ni govorio, uostalom i štruklje i cušpajz – tek u malko drugačijem obliku – nahodimo u pismu Jagićeve majke iz 1857. godine:
[...] a ona v kuhinji samo kakve čušpajze začinja, ali kakav strukel napravi, to je sve. (AJ 4, 1857)
Treći krug mogućih kajkavizama ili različitih elemenata Jagićeva materinskoga jezika čine oni ničim istaknuti, koje je najteže uočiti. Takav imamo u gornjem primjeru iz pisma Katici Hrupački: melja ʻbrašnoʼ, što Lipljin ima kao mla (2013: s. v.). Ponovit ćemo ga i dodati još jedan:91
Gorje je to, da još uvijek mi u Beču i okolici ne dobivamo dobre melje, iz koje bi se mogli praviti, kako Varaždinci kažu „štruklji“, a kruh nam se drobi pod nožem od žute kukuruzne melje. (KH 20, 1915)
Melje bi moralo biti, ma kakve, ali špekulanti kriju, da povise cijenu. (KH 25, 1916)
Ti nam primjeri iznova potvrđuju ono na što smo već upozorili: Jagićevu prilagodbu adresatu. Ako smo dobro iščitali, u pismima kćeri Stanki i zetu Milanu (SMR) nijednom nije upotrijebio riječ melja, uvijek je brašno. Najbliže što se melji približio jest objašnjenjem „finoga brašna“, tj. oštroga brašna ili nulera, kako kajkavci i danas kažu (a ima i Lipljin 2013: s. v.):
Samo kad bi se fino brašno (nullermehl) moglo jeftinije dobiti, (SMR 166, 1922)
U pismima Katici Hrupački ima i melju (KH 20, 1915; 25, 1916) i brašno (34, 1918; 38, 1919; 41, 1921). Zašto od 1918. piše brašno, ne umijemo protumačiti. Isto tako Stjepanu Valdecu: nema ni hljeba ni brašna, ni šećera ni masti (SV 11, 1918). U jednome pismu Nikoli Andriću upotrijebio je uz riječ brašno i riječ múka (sic!) radi kalambura s mȕkōm; riječ je o molbi hrvatskoj vladi da na temelju zemljoposjeda dobije „kvantum brašna“:
Teško li si ga meni i mojemu „stomaku“, da sam tu molbu prikazao, kad već nijesam imao ni pregršt múke, već samo muku. (NA 29, 1918)
Da nema Lipljinova rječnika, koji homografnu imenicu muka bilježi u obama značenjima (ʻpatnjaʼ i ʻbrašnoʼ), doduše uz ʻbrašnoʼ ima odrednicu „rjeđe“ (2013: s. v.), rekli bismo da je múka slovenizam; to nije isključeno, ali nije isključeno ni da je Jagićevo domaće.
Slično je s neobičnom – za sjeverne Hrvate – riječju skaline, koju nahodimo u pismima Katici Hrupački i Stjepanu Valdecu, dapače s tipičnim kajkavskim glagolom popiknuti se:
[...] popiknuo sam se o jednu skalinu te lupio čelom o vrata, (SV 8, 1916)
Osobito kad se valja popeti po skalinama, moram biti jako oprezan. (KH 43, 1922)
Ako smo dobro iščitali, u pismima kćeri Stanki i zetu Milanu (SMR) uvijek su stepenice (npr. SMR 40, 1916; 137, 1921; 147, 1921; 198, 1923) ili stube (npr. 142, 1921). Mislimo da nigdje nismo vidjeli očekivano štenga, pl. štenge, što bilježi i Lipljin (2013: s. v.), koji skaline očekivano nema.
Riječ s istom sudbinom jest pridjev ošpitan, tj. ošpiten ʻštedljiv, škrtʼ, o hrani ʻmršav, tanak, šparanʼ, prilog ošpitno (usp. Lipljin 2013: s. v.). Nalazimo ga samo u pismima Katici Hrupački:
Masti ne dobijamo ni za koju cijenu, jaja su vrlo „ošpitna“, po 20 filira komad. (KH 23, 1916)
Po tome možeš si misliti, da i meni ide vrlo „ošpitno“! Ali ništa zato. (KH 34, 1918)
Već sam privikao takovoj „ošpitnoj“ košti, da se ne bojim glada, (KH 37, 1919)
Kako se vidi, uvijek pod navodnicima. Istodobno riječi poput vegetarijanac, palačinka, demoralizirati neće napisati pod navodnicima (KH 38, 1919), one su normalne. Kako bilo, ako smo dobro iščitali, u pismima kćeri Stanki i zetu Milanu (SMR) riječi ošpiten nema.
U pismu Katici Hrupački nalazimo i riječ rubača ʻkošuljaʼ (KH 42, 1921), kako je pisala i Jagićeva majka (npr. AJ 10, 1860). U pismima kćeri Stanki i zetu Milanu (SMR) bit će košulja (npr. SMR 122, 1920; 167, 1922). Imenicu rubača nalazimo još u ranu pismu supruzi Sidoniji iz 1868. godine (SJ 3, 1868).
U pismima Katici Hrupački i Stjepanu Valdecu nalazimo i (kapucinsku) juškulu, što će vjerojatno biti neka juhica, čorbica, ujušak (lat. iusculum):
To će doći, ako već nije došlo, da će nas sve hraniti kao nekoč u Varaždinu, sa kapucinskom juškulom. (KH 28, 1917)
Ja dobivam hranu o podne iz nekakve Kochschule, nije puno bolja od nekošnje kapucinske juškule. (SV 13, 1919)
Ako smo dobro iščitali, u pismima kćeri Stanki i zetu Milanu (SMR) toga nema, a nema ni Lipljin (2013).
Potraga za kajkavizmima svih jezičnih razina ima svoja ograničenja i svoje dvojbe. Sović je o tome već pisao (usp. 1985: 165–174). Primjerice ako su leksički kajkavizmi kor(j)enika, ladanje i godovno (godovnjak i godovnica), o kojima i Sović piše, onda u Jagićevim pismima za to imamo potvrda, osobito za ladanje.92 Kadšto će pisati pod navodnicima, kadšto ne:
Nadam se, da si stara korenika zdrav i krepak, kao uvijek. (SV 6, 1914)
Se Vas lijepo pozdravljamo, osobito sutrašnju godovnicu (KH 8, 1913)
Danas je upravo jedan takav dan – imendan Cenekov – kada samo nekoč u naše lijepe dane mladosti upravo ugodno provodili Cenekovo godovno u Šimunu. (KH 9, 1914)
Zahvaljujem srdačno na prijateljskom spominjanju mojega, kako su barem nekoč Varaždinci govorili „godovna“. (SV 14, 1919)
Vrijem je kod nas ove posljednje dane tako ružno, da ne mogu još na „ladanje“. (KH 9, 1914)
Ovoga ljeta nisu okolnosti dopustile ni da proživim nekoliko mjeseci na „ladanju“, već jednako sjedim u Beču. (SV 14, 1919)
Ako Jelka podje kud god na ladanje, mogli biste i Vi barem na dvije tri nedjelje kud god u kupalište ili u Zagorje itd. (SMR 104, 1920)
[...] nećemo žaliti ako ne podjemo na „ladanje“. (SMR 146, 1921)
Sada su moji stanari otišli na ladanje, [...] (SMR 149, 1921)
No kako odrediti riječi poput larma, fruštuk, šoštar, šlafrok, (stara) frajla, proluftati tipične za kajkavsku Hrvatsku, koje Jagić u pismima ne kazuje nikako nego tako, a njemačkoga su podrijetla? Štoviše larma (i halabuka)93 stalne su mu odrednice nesnosne vreve bečkog urbanog života punih tramvaja, automobila i bučnih stanara, bez obzira na to komu piše, zbog kojega taj penzionirac rado odlazi na ladanje u bečku okolicu, Baden ili Payerbach:
Zdrav sam, mogu raditi, samo mi treba mira, ne podnosim velike larme i uzrujanosti. (KH 1, 1902)
[...] opet na neko vrijeme u okolicu Bečku, u Baden, gdi je čišći zrak i manje larme. (SV 4, 1913)
Ja ostajem ovdje čitav ovaj i drugi mjesec, jer volim ovdašnju tišinu nego li bečku larmu. (KH 12, 1914)
Ovdje sam ipak mirniji i zdraviji, nego li u bečkoj larmi i halabuki. (KH 21, 1915)
Već od maja živim ovdje u selu, zaklonjen od gradske larme i halabuke. (FF 48, 1915)
Žao mi je što moram ostaviti ladanjsku tišinu te se vratiti u larmu i halabuku velegradsku. (NA 12, 1915)
Jer bi tada beograd. listovi podigli još jaču viku i larmu na Hrvate! (SMR 145, 1921)
Ta i sada diže larmu nekakva afera, (SMR 152, 1921)
[...] nisam mogao spavati od larme, jer su moji stanari imali nekakvu ludu zabavu. (SMR 199, 1923)
[...] da je pod utiskom larme u štampi odredjena nova komisija (SMR 202, 1923)
Da su negdje u Dalmaciji podigli larmu radi jedne slike (SMR 202, 1923)
Ima i glagol larmati:
[...] kod gospodje Kurt vrlo ugodno, premda ona larma na svoje dvije partaje, (SMR 111, 1920)
Zato radije govorimo o Jagićevu materinskome jeziku (ne tek o „kajkavskome“), sa svim njegovim folklornim, urbanim, socijalnim, ekonomskim i importiranim slojevima. Tomu jeziku – pretpostavljamo – pripada onda nekoliko mjestimičnih, sporadičnih, nipošto dosljednih odlika koje ćemo pokušati nabrojiti bez nekog velika sustava (popis će biti sve samo ne potpun).
Jagić rabi i džep i žep.94 Teško je reći ima li u pisanju kakva sustava. U pismima kćeri Stanki i zetu Rešetaru ima i džep, džepni (SMR 26, 1907; 44, 1917; 106, 1920; 146, 1921), ali i žep (140, 1921). U pismima Katici Hrupački također džep (KH 27, 1916) i žep (33, 1918; 43, 1922). U pismu Stjepanu Valdecu žep (SV 14, 1919), u pismu Nikoli Andriću džep (NA 28, 1918). Pluralni oblik imamo zabilježen samo dug – džepovi (SMR 26, 1907).
U najstarijim sačuvanim pismima supruzi Sidoniji (SJ) osim obilja internacionalizama i riječi iz stranih jezika (flotilja, necessaire, gabelfrištik, entuziazam, mizerija, ceremoniozno, ekskurzija, egoist, iz petrogradskoga razdoblja 1880-ih godina majstori koji renoviraju stan jesu plotnik, parketčik, krasilčik) nahodimo i vanjkuš (jastuk, SJ 14, 1874), vanjkušić (15, 1874), bedast (14, 1874; 16, 1874), žvegla (frula, 19, 1881), „anzug“ (odijelo, 20, 1881), koje je riječi Jagić ponio iz doma, nisu naučene, štoviše u pismima njegove majke nahodimo i bedast (AJ 3, 1857) i vankušnice (jastučnice, 10, 1860).95 U tim starim pismima nalazimo i glagol pozdravlati, ne pozdravljati (SJ 10, 1874), čini nam se dovoljno rijetkim da ga zabilježimo,96 glagol zapamtiti si (14, 1874; 16, 1874), s očekivanom kajkavskom dativnom dopunom si (usp. Lipljin 2013: s. v. zap'amtiti, s potvrdom u imperativu, baš kao u Jagića) te tipično kajkavsko idem spat, relativno kasno, 1881. godine (sad pak idem spat, SJ 22, 1881), što nahodimo i dvadeset godina prije, u majčinu pismu iz 1861. godine:
Sad je tatek došel, idemo spat. (AJ 11, 1861)
Jedan se vremenski prilog ističe još 1874. godine, kad Jagić iščekuje suprugino pismo:
Nu i hvala bogu – teda negda, pokuca jutros listonoša te donie tvoje drago pismo! (SJ 13, 1874)
Posrijedi je tedanegda ili teda negda s nekajkavcu neprozirnim značenjem ʻnapokon, konačno, ipak jednomʼ (Lipljin 2013: s. v. t'dan'gda). Spominje ga i Maretić u Stilistici kao kajkavizam (1899: 684). Prilog je u sklopu Jagićeva jezika zanimljiv jer će ga pod navodnicima napisati u pismu Franji Fancevu, 37 godina poslije, 1911. godine, pa onda još kćeri i zetu Rešetaru krajem 1921. godine, opet pod navodnicima:
Mislim, da se nisam prevario, kad sam prije 3–4 dana čitao u nekim novinama, da ste postali ipak „tada negda“ [sic!] pristavom I razreda u sveučilišnoj biblioteci. (FF 27, 1919)
Poslao mi je „teda negda“ jednu kartu odanle gdje kaže, da je morao otputovati iz Beča, (SMR 162, 1921)
To je primjer onoga što smo već spominjali: kajkavcu Franji Fancevu Jagić će napisati kajkavsku sintagmu, makar pod navodnicima, štokavcu Nikoli Andriću neće jer ona u pismu Andriću ne bi imala isti učinak. U Antuna Gustava Matoša tu ćemo sintagmu naći u pismu Andriji Milčinoviću iz 1901. godine, također pod navodnicima i interpolirano u zagradama:
Primivši /„teda negda“/ Vaše pismo začudih se, te mi govorite (AMi 7, 1901)
Ako smo dobro pretraživali, Matošu će teda negda napisati u svojim pismima Iso Velikanović (bez navodnika, 28. XII. 1904) i Rudolfo Franjin Magjer (teda-negda, 15. VIII. 1907).
Vratimo se Jagiću. U jednome pismu kćeri Stanki i zetu Rešetaru iznenada bez navodnika ovo:
[...] alʼ gle sada pred 12 počela je upravo prav vugodna tiha kiša. (SMR 23, 1907)
Jagić će inače napisati vrlo ugodan, vrlo ugodno (npr. KH 26, 1916; 42, 1921), a na tom mjestu rabi tipičan kajkavski intenzifikator prav i pridjev vugodna s tipičnim protetskim v-; obje riječi ima Lipljin (2012: s. v. prȃf, v'ugodn). Protetsko j- naprotiv nalazimo u imenici južina ʻužinaʼ, glagolu južinati ʻužinatiʼ, kao u Lipljina (2013: s. v.). U Jagićevim pismima valja se upravo potruditi da bi se našla užina (npr. SMR 79, 1919), inače je redovito južina.
Općenito semantičko polje jelâ uključuje mnoge riječi koje Jagić nosi iz roditeljskoga doma, navest ćemo samo neke: orehnjača (KH 31, 1917; SMR 170, 1922; 190, 1922), makovnjača (KH 31, 1917; SMR 133, 1921), krpice testa sa zeljem (sic!, ne tijesta) (KH 38, 1919), mlinci, (varaždinska) kaša (SMR 78, 1919), krpice od testa (sic!, ne tijesta, SMR 80, 1919), „glažek“ vina (SMR 112, 1920),97 ocvirki, koje je kućanica rascvrla (SMR 126, 1921), špek ili „špeh“ (nekoliko puta, npr. SMR 133, 1921; 156, 1921), varaždinska gibanica ili pokrpani dedek (SMR 168, 1922), hajdinska kaša (SMR 189, 1922). Jagić ima i šljive i knedle, ali knedle (okruglice) sa šljivama očekivano zove zwetschkenknödlima (SMR 186, 1922), kako će kajkavci reći i danas (usp. Lipljin 2013: s. v. cv'čnkndli).98 Dvopek Jagić zove cvibak (KH 38, 1919), što je prema nj. Zwieback, u majčinu pismu nahodimo cvipoh (AJ 8, 1860). Kobasice su u Jagića kobasice (više puta), nisu klobasice, kao u majke (npr. AJ 5, 1857). Ovamo – među hranu – priključujemo i glagol sfundati, značenja ʻuništiti, poubijati, pobitiʼ (Lipljin 2013: s. v. sfȏndati, sfȗndati), koji Jagić pod kraj života rabi za tamanjenje hrane, kadšto pod navodnicima:
Kobasice morali smo odmah preksinoć i sinoć kod Elle sfundati, jer bi se inače pokvarile, (SMR 140, 1921)
[...] kobasice smo u dva dana sfundali (SMR 141, 1921)
U napredak ako se desi prilika, da mi što pošaljete, molim bez kobasica, koje obično dolaze pljesnive te se moraju brzo „sfundati“. (SMR 158, 1921)
[...] da je lopatica bila vrlo ukusna [...], a večeras smo sve do kraja „sfundali“. (SMR 168, 1922)
Najzad među kajkavske bi „atavizme“ u pismima kćeri Stanki i zetu Rešetaru pripadali i rijetki i pozni primjeri nominativne konstrukcije vi dvije (SMR 75, 1919; 148, 1921), što od kajkavca namjesto književnoga genitivno-nominativnoga vas dvije očekujemo i danas; nije riječ o osobito čestoj konstrukciji, inače će biti npr. nas dvoje staraca (FF 27, 1911).
U pismu Stjepanu Valdecu, koji je u varaždinskome tjedniku Volja naroda pisao političke članke na kajkavskome,99 imamo (prekodravske) mužeke, (varaždinske) purgare koji siplju orahe u drvenku da pucaju (SV 12, 1918). Također u pismu Stjepanu Valdecu: podkuriti (potpaliti), pot (znoj), potšikavati (potkopati lopatom štihačom) (SV 14, 1919), s kalamburom pot – potštikavati (usp. gore múka – muka). Najzad za sve one koji dvoje o značenju riječi trnac u popijevci Gjure Prejca (1870–1936) „Vu plavem trnaci“ – posrijedi je voćnjak (usp. Lipljin 2013: s. v. trnc):
Glognitz puno sjeća na naše Zagorje, ima lijepih livada i prekrasnih šuma, uz seoske kuće svagdje trnaci, koji nas ugodno sjećaju na Hrvatsku. (SV 3, 1912)
Za prijelaz u sljedeći odjeljak poslužit će nam noćna posuda, koju Jagić ne zove kahlom, kahlicom, šerblom (što ima Lipljin 2013: s. v.), nego nokširom (nj. Nachtgeschirr):
Kad se vraćam kući, nije mi teško raskriti krevet, prigotoviti za noć vode i „nokšir“! (SMR 134, 1921)
Svakodnevica
2.45 Uvodno. U ovome poglavlju nakana je izdvojiti nešto primjera koji imaju ocrtati Jagićev razgovorni, slobodniji jezik, onaj koji bi Maretić nazvao trivijalnim (1899: 678–679), jezik koji se tiče svakodnevice, porodičnih i međuljudskih odnosa, idiolekata i obiteljskih „mikrolekata“, jela, kretanja, podnošenja života, financija, živežnih namirnica. Odjeljujemo ih i registrom i podrijetlom, oni naime ne moraju biti kajkavski, varaždinski, što opet ne znači da mnogi to i nisu. Sustava će i ovdje biti onoliko koliko ga može biti.
2.46 Familijarnost. U ukupnosti pisama posebno mjesto zauzimaju ona ne tako česta mjesta u kojima na vidjelo izbija najintimniji Jagićev jezik, onaj kojim se obraćao (tepao) djeci, nećacima i unučadi, kojim je oponašao dječji govor. Supruzi Sidoniji ovako će 1868. i 1874. godine pisati o kćerima Jelki (r. 1862) i Stanki (r. 1867) te nećaku Ivici (sin brata Ivana),100 a 1881. godine o sinu Nikici (r. 1875):
Poljubi mi po sto puta mojega Stankiča i Jelkicu – pita li što mali miš, gdi je tata? (SJ 1, 1868)
Dok smo kod knjiga, i moja Stanočka lijepo se zahvaljuje za „kipce“ Vaše fizike. (BŠ 2, 1873)
Što radi moja Stanka? moj dušek, moj golubčik! (SJ 11, 1874)
Budi mi živa, zdrava i vesela – skupa s malom Stankicom, mojim pucekom i svimi svetošimunčani. (SJ 12, 1874)
Istina, ti si napisala da je već mojemu puceku bolje – ali bog zna da li je tako? (SJ 13, 1874)
[...] znam da je moj dragi Stankić na putu ozdravljenja. (SJ 13, 1874)
Ljubi te i grli, isto kao i svoju dragu pucicu, Vaš tata (SJ 13, 1874)
[...] mamica još u šlafroku, Stankičin želudac još se nije pravo probudio, pubček pije i rukom se za glavu drži Anu zub boli... (SJ 14, 1874)
Što radi moja zlatna pucica? Veseli se ona tateku? Oh, i ja se veselim njoj. (SJ 15, 1874)
Zna li već Ivica o Berlinu – hoće li se sada voziti mjesto Odesse u Bejlin? (SJ 15, 1874)
Jučer sam pisao pismo gospodinu Nikici Jagiću – da li ga je dobio? (SJ 23, 1881)
Primijetimo odmah stalnice: deminutivi (Jelkica, Stankica, Stankič, Stankić, mamica), uključivo tipične kajkavizme (tatek, pucek, pucica ʻcuricaʼ, pubček ʻdečkićʼ),101 naslage boravka u Odesi, gdje je preminula Jelka (mlađa kći Stanka je Stanočka, dušek ʻdušicaʼ i golubčik ʻgolubićʼ), primijetimo da su riječi za mamu i tatu upravo mama i tata, primijetimo oponašanje maloga nećaka Ivice, koji umjesto Berlin govori Bejlin, primijetimo da sina Nikicu oslovljava s ironičnim odmilnim gospodin (sin Nikica nije bio napunio ni šest godina). Da kod Bejlina nije riječ o omašci u prijepisu, daje naslutiti drugo takvo slično mjesto, kasnije, kad Jagić piše zetu Milanu Rešetaru pa pozdravlja kćer Stanku, sina Nikicu i na poseban način unuka Duška (r. 1893), koji tada ima jedva tri godine i jedva je savladao riječ Puškin:
Pozdravi mi mamu, Stanku, Nikicu i onoga, koji više ne govori Pukin već Puš-kin, „zlato moje“! (SMR 16, 1896)
Takvih doista dragocjenih mjesta nažalost nema u pismima mnogo. Izdvojit ćemo tek još način na koji bratučedi Katici Hrupački 1902. godine govori o unuku Dušanu i unuci Jelki (r. 1900), koju 1914. u pismu zetu Rešetaru opet odmilno zove gospodarom kuće:
A pokazao bih ti našega Dušana, kojemu ide već 9a godina, i malu vevericu Jelkicu (njoj će biti u juniju 2 godine), vidjela bi i Stanku i njenog muža. (KH 1, 1902)
Pozdrav Tebi, Dušku i gospodaru kuće Jelki. (SMR 28, 1914)
Unuk Dušan porastao je, pa je načas Dušan, premda će zapravo vječito biti Duško, ali unuka Jelka još uvijek je Jelkica i mala veverica (ne jekavski vjeverica), kao što je 1868. godine kći Jelka bila mali miš (v. gore primjer, SJ 1, 1868). Godine 1907. četrnaestogodišnji unuk Duško i ata (baka Sidonija) igraju klavir, a sedmogodišnja unuka Jelka žali se da joj tata (Milan Rešetar, koji je s mamom Stankom kod moliških Hrvata u Italiji) piše nečitko:
Duško i ata upravo igraju klavir, ne smijemo ih buniti. (SMR 24, 1907)
Jutros je Jelka dobila pismo, uzela da čita, ali odmah zvala mene, jer kaže tata tako piše da ja ne mogu čitati. (SMR 27, 1907)
Ata je (s načinima pisanja ata, atta, Ata, Atta, najzad s umanjenicom atica) u kućnome jeziku Jagićevu bio nadimak za Jagićevu suprugu Sidoniju nakon što je 1893. postala bakom i – vjerojatno – nakon što je unuk Duško progovorio. Potvrdâ je u pismima bezbroj, zapravo ju u obiteljskim pismima nikako drugačije i ne zove.102 Najstariji je primjer iz 1897. godine, a ima ih i u zadnjim pismima iz 1920-ih (Sidonija je preminula 1914. godine):
Duško je sasvim zadovoljan te je izručio ati Vaše pozdrave sa karte. [...] Poslije podne on je ostao s Atom kod kuće, a ja pošao [...] (SMR 17, 1897)
[...] ja sam se na 23 sjećao naše drage ate, ali svoju sjetu nisam otkrivao nikomu. (SMR 177, 1922)
Nadimak je donekle neobičan jer ata bi u dječjem jeziku bio ʻtata, otacʼ (usp. KRj: s. v.); očekivanije bi i u Zagrebu i u Varaždinu (usp. Lipljin 2013: s. v.) bilo prema austrijskomu njemačkomu oma(ma), za djeda opa(pa). Kad o supruzi (baki) piše drugima, primjerice bratučedi Katici Hrupački, zvat će ju imenom (Sidica, Sidika), eventualno će napisati (moja) drugarica (KH 28, 1917), što će napisati i za Duškovu vjerenicu (SMR 76, 1919; 85, 1920).
Sam sebe Jagić u pismu obitelji potpisuje sa tata i deda (nikad djed ili takvo što);103 to može biti i tatek, kao što mama može biti mamica. Imenicu tatek upotrijebio je i za oca bratučede Katice Hrupački (KH 15, 1915). Inače kad piše o tuđim očevima redovito piše distancirano otac, makar to bio i njegov nećak Ivica, čiji je sin Nikica bio odsjeo kod Jagića u Beču pa mu ostao dužan nešto novca:
Da će mi otac [tj. Jagićev nećak] igda vratiti ono 300 kruna, o tom nije bilo govora. (SMR 57, 1919)
[...] bio kod mene Zvonimir Milčetić te mi pričao, da njegov otac trpi od jake skleroze (SMR 133, 1921)
[...] tako da sam morao pisati u Našice ocu mu [tj. Jagićevu nećaku, Nikičinu ocu], neka gleda da mi do kraja mjeseca pošalje novce (SMR 165, 1922)
[...] Ivić, sâm bez žene, koja je već zanosila te teško podnosi te je otac ne pušta na tako daleki put. (SMR 180, 1922)
Svoju djecu Jagić skupno obično zove djecom ili dječicom. Kad spominje nećakove sinove, pod navodnicima rabi imenicu dečki, vjerojatno ih je tako zvao njihov otac:
Još mi javlja Ivica, da njegovi „dečki“ žele, da si promijeni prezime. (SMR 165, 1922)
Njega njegovi „dečki“ mnogo stoje, ali čini se da ima otac novaca. (SMR 166, 1922)
Inače imenice dečko i cura u Jagićevim pismima ne nalazimo nigdje.104 Imenica djevojka redovito znači ʻsluškinjaʼ (npr. SJ 4, 1868; SMR 34, 1915; 40, 1916; 136, 1921), rijetko ima opće značenje, a i tada se tiče sluškinje (SMR 142, 1921). Začudno su rijetke – do razine pojedinačnih potvrda – imenice djevojčica (npr. SMR 155, 1921) i dječak (npr. SMR 86, 1920). Stare cure s kojima pod stare dane druguje u Jagića su redovito stare frajle (npr. TM 9, 1920; SMR 111, 1920; 112, 1920), a frajla može biti i ʻsluškinjaʼ (SMR 125, 1921; 133, 1921).105
Svoju majku zove Jagić u pismima obitelji (upravo Milanu Rešetaru) i Katici Hrupački (mojom) majkom, isto tako u Spomenima, gdje oca zove (mojim) ocem:
[...] pisao iz Varaždina da je moja majka umrla godine 1865! (KH 15, 1914)
Danas je Anin dan, god. 1851 na taj dan putovali smo ja, moja majka Ana i župnik Mlinarić iz Hrašćine u Zagreb (SMR 149, 1921)
Kad sutra dan stigosmo po mesečini u Varaždin, u kuću mog oca, dogodi se opet jedan smešan prizor. Moj otac htede Šuleka pozdraviti; [...] (Jagić 1930: 9)
Nečije bake i djedove u pismima, koliko smo uspjeli iščitati, Jagić ne spominje. Spominje punicu i punca (Sidonijin očuh Petar Zoričić), ali rijetko. Isprva Jagić supruzi piše ovako:
Ja se nadam, da si ti zajedno s djecom vesela i zdrava kod stare mame (SJ 1, 1868)
Pozdrav Zoričiću i Gospi Mami (SJ 1, 1868)
Zoričić mu je bio kolega pa će poslije biti Perica (npr. SJ 13, 1874), a u pismu šestogodišnjoj kćeri Stanki iz 1873. godine bit će stari papá, dok će baka Struppi-Zoričić ostati stara mama:
Pozdravi mi mladu i staru mamu, staroga papá, (SMR 1, 1873)
Kad bi stara Mama (proti navadi) htjela da ti ovo ili ono za kuću pokloni, (SJ 15 1874)
U pismima supruzi bit će samo mama ili također stara mama (npr. SJ 15, 1874; SMR 85, 1920).
Kad o punici bude pisao bratučedi Katici Hrupački, bit će Strupica-Zoričićka (npr. KH 1, 1902). S tim u vezi nekoliko rečenica o ženskim i porodičnim prezimenima. Domaća ženska prezimena sa -ić Jagić i inače proširuje sufiksom -k-a (npr. gospođa Boićka, Cvijićka, Daničićka, Jovanovićka, Kostićka, Kostrenčićka, Kresojevićka, Milčetićka, Mišićka, Ostojićka, Stojanovićka, Vrbančićka, Vujićka, Vukomanovićka, Zenićka). Tako na jednome mjestu piše i o svojoj majci: Ana Jagićka (SV 6, 1914). Prezimena poput Struppi proširuje sufiksom -ic-a (npr. Eybnerica, Maderica, Strup(p)ica, Pettenkoferica i sl.) ili ostavlja nepromijenjena (npr. gospođa Meissl, Pintar, Rohaček). Tako je učinio i s prezimenom svoje kćeri u jednome pismu Nikoli Andriću: gospodja Rešetarica (NA 27, 1917). Rijetko imamo zabilježeno prezime sa -ov- ili -ev-, npr. gospođa Grotova (SMR 22, 1903), Pintarova (SMR 46, 1917), Dimićeva (SMR 60, 1919). Primjer udovica Markovićeva (SMR 32, 1914) razumijemo doslovno, kao ʻudovica (Franje) Markovićaʼ, ne kao ʻgospođa Markovićʼ.106 Prezimena sufigirana sa -ov- ili -ev- također su kadšto proširena sa -k-a, npr. gospođa Kurt → Kurtovka (SMR 109, 1920), Korvin → Korvinova (SMR 135, 1921).107 Sufiks -ov- za parove, odnosno obitelji ili porodice također je jako rijedak, npr. Gruber → Gruberovi (SJ 17, 1881; 21, 1881), Korvin → Korvinovi (SMR 119, 1920), Jagić redovito piše bez sufiksa, npr. Lugebili (SJ 18, 1881), Ostojići (SMR 41, 1916), Mišići (SMR 77, 1919), Friedli (SMR 79, 1919), Raci (KH 39, 1920), Jovanovići, Mišići (SMR 125, 1921), Korvini (SMR 144, 1921).
Kao što je do kraja života za bliske osobe Vatroslav Jagić ostao Nacek (prema Ignac), tako je sve sebi bliske osobe Jagić u pismima redovito zvao hipokorističnim imenima: braća su mu uvijek ostala Cenek (Ivan) i Karlek (Dragutin), sestra Lojzika (Alojzija),108 suprugu je oslovljavao sa Sidica, rjeđe Sidika (Sidonija), ili ženica (često u kolokaciji zlatna ženica), ata, atica, kćeri je oslovljavao s Jelka, Jelkica (Jelka), Stanka, Stankica, Stankič, Stanočka (Stanka), sina s Nikica, Nikić (Nikola), unuku s Jelka, Jelkica (Jelka), unuka s Duško (Dušan), bratučede su mu Katica, Malčika (Amalija), Maričika, nećaci Ivica (Cenekov sin) i Radek (Karlekov sin). Kad 1912. godine piše prijatelju Stjepanu Valdecu, obrati mu se s (Dragi) Štefek pa nastavi:
Oprosti, da i ja Tebe po domaći nazivam imenom, kojemu sam od najranije mladosti privikao. (SV 2, 1912)
Sad, najlakše bi bilo kazati da je naravno i očekivano da se Jagić svojim bližnjima obraćao tako hipokoristično, „po domaći“, kajkavski deminutivno. Po svemu što se o jeziku iz Jagićevih pisama može zaključiti to se uopće ne podrazumijeva, nego treba konstatirati. Znakovito je već to da u pismu ima potrebu istaknuti i objasniti zašto će se Stjepanu obraćati sa Štefek. Kao i to da u pismima vokativ od Sidica varira, ima i Sidica i Sidice, da je vokativ od ženica redovito ženice (ne ženica), od atica – i atica i atice, ali od ata – samo ata (ne ato). Od Stanka barem na trima mjestima – u razmaku od 40 godina – ima vokativ Stanko (SJ 23, 1881; SMR 57, 1919; 102, 1920), inače je Stanka. U oslovljavanju bratučede Katice Hrupački daleko češće rabi vokativ Katica, rijetko Katice. Vokativ od djeca bit će – djeco, od dječica će biti – dječice.
Isto tako vrijedno je primijetiti da izrazito čest i plodan štokavski uzorak za gradbu hipokoristika – dva otvorena sloga počesto dobivena apokopom osnove, e-sklonidba, dugouzlazni naglasak na prvome slogu (tip seka, braco, Krešo) – Jagić uopće ne rabi često. Naprotiv možemo pobrojiti riječi koje smo u pregledanu korpusu pronašli.109 Ako zanemarimo imena poput Ljubo ili Pero, to su ove, dajemo ih u kontekstu:
Ja ne bih pisao шт već щ, a neka si dobri popo čita ako ga je volja upravo ć. (SMR 3, 1887)
I naš je brica jutros otišao u Beč, sada dolazi samo onaj sin od babe, brije gotovo pazljivije [sic!]. (SMR 23, 1907)
Lijepo Vas pozdravlja Vaš stari uča V. Jagić (NA 12, 1915)
Pisao sam već davno Bazali „spasibo“. G. Al[bert Bazala] nije nikada u Beču našao za vrijedno da potraži svojega uču! (SMR 139, 1921)
A u jučerašnjem Katol. Listu napao neki popa na Maretića, upravo grubo i nepristojno. (SMR 195, 1923)
Najzad za sebe će pod starije dane Jagić najčešće reći da je penzionirac, a oko 80. rođendana počet će sebi i svojim vršnjacima tepati mladić(i), pod navodnicima:
[...] želeći Ti da još mnogo i mnogo prilika uzmaš, da mnogim 80 godišnjim „mladićima“ zapjevaš isto tako lijepu čestitku, kao što si je ovaj put meni. (SV 11, 1918)
Još jedan put lijepo Vas sve pozdravlja Vaš 81 godišnji „mladić“ V. Jagić (KH 33, 1918)
Pisac ovih paljetaka može potvrditi da je njegov djed kajkavac početkom 21. stoljeća u svojim 80-ima znao prkosno i ponosno kazati da je on mladȋć.
Od rodbinskoga nazivlja zabilježit ćemo još bratučedu (KH 9, 1914), koju Lipljin nema (2013), i šogor ili švogor te šogorica, što Lipljin ima (2013: s. v. šȏgor, šȏgorica), a Jagić će u pismu Milanu Rešetaru 1915. godine napisati pod navodnicima:
Kaži bratu i „šogorici“, da ne stavljaju za oznaku stana mojega imena (SMR 35, 1915)
Paradajza nam je donio Rozin švogor ipak 6 kilo. (SMR 54, 1918)
Ja sam jučer (u nedjelju) zajedno s Rozom i njenim švogorom pošao na šetnju (SMR 55, 1918)
[...] odakle mi donosi šogor moje kuharice svake subote punu torbu zeleni, (KH 34, 1918)
Ja sam i njegova šogora (Simića) iz Kikinde i vašega Bučara preporučio u tehničkoj školi (SMR 186, 1922)
Premda je potekao iz razgranate porodice, koliko smo uspjeli iščitati, Jagić u pismima nije rabio razgranato rodbinsko nazivlje (nevjesta za bratovu ženu, svak za sestrina muža i sl.).110 Osim gotovo nuklearnoga punica, snaha, zet, elementarnoga tetka, stric, bratučeda, bratić, općega rođak te pojedinačnih dundo Ljubo, dativ dundu (SMR 79, 1919), i pastorak (SMR 149, 1921) nema se bogzna što pribilježiti.
2.47 Pogrdnost. Sasvim suprotni od izljeva umilnosti i dragosti iz prethodnog odjeljka jesu proboji pogrde. Istaknut ćemo nekoliko uočljivih odlika toga jezičnoga sloja. Repertoar je tu širi negoli kod hipokoristika, ali zapravo vrlo suzdržan, Jagić je rijetko rabio grube riječi, u pismima nije odveć sklon pogrdama, a skarednostima nema ni traga. Pretpostavljamo da i unutar toga sloja valja tražiti nešto od onoga dubinskoga, što se ponese iz materinskoga jezika. Da je u pismima osobama s kojima je bio na vi birao riječi, može se razumjeti. Primjerice kad ožujka mjeseca 1919. godine Stjepanu Srkulju piše o Stjepanu Radiću, kazat će ovako:
Razumio bih ogorčenost protiv Radića, koji mislim da se samo u smetanju i smutnji, koju jednako izaziva, osjeća blaženim kao riba u vodi ili da otkrešem krupnije, kao neka u naše doba vrlo skupocjena životinja, u kalu. (SS 21, 1919)
Neće Jagić napisati svinja ili što li već, premda mu je navrh jezika (vidjesmo da neće napisati ni rit, makar pisao najprisnijima, v. gore § 2.43), nego okolišno eufemistično neka u naše doba vrlo skupocjena životinja. Napisati svinja bi bilo neprikladno, nepristojno, nedostojno. No Jagić ništa posebno „krupnije kresao“ nije ni u privatnim pismima.
Svojevrstan poticaj za takvu vrstu istrage posredno smo preko Jagića dobili od Jagićeva brata; ne znamo je li riječ o Ivanu (Ceneku), župniku, ili Dragutinu (Karleku):
Jutros sam našao u Obzoru, da je iznenada biskup Krapac umro u Zagrebu. Moj ga je brat zvao „kuhana noga“. Tko će sada dobiti to masno mjesto? (SMR 40, 1916)
Dakle đakovačkoga biskupa, Strossmayerova nasljednika Ivana Krapca Jagićev je brat zvao kuhanom nogom, a biskupsko je mjesto – piše Jagić – masno, kakve su inače cijene (usp. npr. NA 29, 1918) i honorari (SMR 195, 1923). Nešto slično povjerio nam je Jagić u svojim Spomenima, u kojima piše da je Franju Josipa zvao stari mačak, jer da je bio nesrdačan vladar „spram Čeha i Hrvata“, da se pod mađarskim „uplivom“ igrao s hrvatskim narodom „kao mačak sa mišom“ te da su u njega bile „mačje oči“ (Jagić 1930: 147).111
Jagić je u Beču uzimao podstanare pa je tako 1919. godine imao „Pettenkofericu i njezinu kćer“ i njihova psa, upravo pseto, s kojima se nije slagao:
Neuredne su, prave trač, psuju i – lažu, strašno lažu. (SMR 75, 1919)
Usput: kad je prijelazan, glagol psovati u Jagića počesto traži prijedložnu dopunu na + akuzativ, tako od najstarijih do zadnjih pisama:
[...] ta on za ovih 50 for. na mjesec bar živo psuje i grdi na Vienac. (PP 6, 1869)
[...] ja ne samo da ću psovati na to – to sam već po malo i počeo – nego (SJ 13, 1874)
Kad bi ti čula kako se ovdje psuje na odeski univerzitet radi poznatih medjusobnih svadja i tužba, (SJ 14, 1874)
Ali bečke lude više se klanjaju Magjarima, a ne prestaju psovati na Čehe! (SMR 75, 1919)
[...] on psuje na Beograd gore nego li kakav frankovac ili Radićevac. (SMR 118, 1920)
U poznatome članku „Quomodo scribamus nos?“ nije bilo tako, a i poslije je rekcija mogla biti akuzativna (tako i s glagolskom imenicom psovanje) ili je glagol mogao biti neprijelazan:
[...] kako krivo rade nesamo, što druge inako misleće psuju i kore, (Jagić 1859: 101)
[...] u buncanje o svemu i svačemu, u grčeviti plač i smijeh, u psovanje posjetnika itd. (SMR 193, 1922)
Neuredne su, prave trač, psuju i – lažu, strašno lažu. (SMR 75, 1919)
Naše novine jadikuju, psuju i kleveću radi mirovnih uvjeta, (SMR 57, 1919)
[...] Vuletin dao tako prosto i preslano suho meso, da smo u subotu u večer kod mene svi psovali, što nam je to donio; radije ništa, nego takovo meso. (SMR 81, 1919)
Uglavnom, vratimo se na podstanarke sa psom, krajem studenoga 1919. godine odnosi su nepopravljivo narušeni pa je Jagić priprijetio:
Taj nered i tu nečistoću sa psetom nisam više mogao podnositi. Rekao sam aut – aut, ili pseto proč ili i one sa psetom. Njima je bilo više do pseta i zato odoše u drugi stan. (SMR 77, 1919)
Naslagivanje latinskoga i kajkavskoga na djelu: aut – aut i pseto proč, tipičan kajkavski prilog (usp. Zima 1887: 103), bilježi ga i Lipljin u Varaždinu (2013: s. v.). Zanimljivo je da u pismu Katici Hrupački istu zgodu nije opisao sa proč, nego sa van (k tomu hrvatsko ili – ili):
[...] ali su mi zadavale toliko neprilika, osobito sa svojim psetom, da sam se napokon raskuražio te rekao: ili pseto van ili i one s njim. Bile su tako milostive te su se radje oprostile sa mnom nego li sa psetom! (KH 39, 1919)
Bit će da se u međuvremenu malo primirio od uzrujanosti. Inače u nekoliko pisama u kojima izvještava o tom psetu Jagić će još napisati stari šantavi pas (SMR 72, 1919),112 matoro pseto (SMR 73, 1919; 95, 1920), gnjusno pseto (SMR 76, 1919), pseto koje pogani stube (SMR 78, 1919), a gazdarice će počastiti augmentativnim i derogativnim sufiksom -et-in-a, pa napisati gadne babetine (SMR 76, 1919) i ženetine sa svojim psetom (SMR 78, 1919). Takav pogrdan leksik nije Jagiću svojstven, ali primjetno je da će pridjev pasji upotrijebiti u pogrdi u prvim i u zadnjim pismima. Podsjećamo da su pas i psovati u izravnoj korijenskoj sprezi:
Ja neznam dokle ću izdržati taj pasji život! (SJ 7, 1868)
Vi ste plivali u svečanostima, ali pasje bečke novine ne donose o tome ni slovca, (SMR 106, 1920)
Značajno je, što ovdašnje lude, pasje novine nisu o svemu htjele ništa da pišu! (SMR 107, 1920)
Jagićeve pogrde takve su da se mogu pobrojiti. Pribilježili smo primjerice bolvani, kako je nazvao zagrebačke kolege s kojima se nije lijepo razišao hvaleći novostečene u Odesi (ne onakovi bolvani kao u Zagrebu, SJ 13, 1874),113 lupače, nejasna riječ ženskoga roda, koje su ga iz Zagreba ispratile (pače gdjekoje lupače à la Zagreb smatraju me upravo odmetnikom, GjD 6, 1876), netko je grubijan i neotesanac (SJ 20, 1881), neki student Aranza je kukavica (SMR 19, 1897), neki urednik je 1907. godine mrcina švapska (SMR 24, 1907; godine 1921. mrcine su oni koji mu odgađaju dostavu ugljena, SMR 152, 1921), neki Spevec je politička i moralna nula (FF 28, 1912), tko se boji osme knjige Građe u obliku u kojem je naštampana, jest moralna kukavica ili licemjerac (NA 16, 1916), neki gostioničar je bezobraznik (SMR 45, 1917), neki Majcen je dvaput u tri godine grubijan (SMR 50, 1918; „ja ga lično ne poznam, ali si ga tako predstavljam“, SMR 155, 1921), neki diplomat je plitki njemački brbljavac (SMR 50, 1918), pogrdno je biti švindler, tj. prevarant, oprečno od pošten čovjek (SMR 53, 1918; 117, 1920), republika je Austrija krpa nekošnje monarkije, kojoj nema spasa (SMR 177, 1922), najzad tu su i blune korektorske, čime je počastio korektore kataloga „fonogram arkiva“, koji da je skup te Koji će im magarac to kupovati? (SMR 188, 1922).114
Riječ koju smo kao pogrdnu uočili nekoliko puta jest kreatura, sve potvrde pozne su:
To je upravo nesnosna situacija, u koju smo došli pod slobodom radničke gospode i njihovih kreatura kod vlade. (SMR 70, 1919)
[...] ali i meni je krivo, što u svim poslovima nekošnje hrvatske autonomije sada hoće da ima svoje prste Pribićević sa namještanjem svojih kreatura! (SMR 76, 1919)
[...] te mi se neki dan tužio, da ga je Übersberger otpustio te namjestio nekakvu svoju kreaturu, čini se protiv volje Patscha. (SMR 168, 1922)
Slično je s pridjevom suh. Suhoća – distanciranost, manjak ljudskosti, empatije i zanimljivosti – može u Jagića biti loša odlika osobe ili znanosti. Potvrde su pozne:
Dobio sam od Sarkotića odgovor, kakovu sam se i nadao: leider kann er nichts tun! Suha duša, kao i svi naši ljudi, kad se jednom pogospode. [...] Kad bi ta suha duša barem htio zatražiti, da dodje D[uško]. k jednoj vojenoj staciji u Bosnu. (SMR 51, 1918)
[...] ali g. Čerović shvaća tu stvar po svojemu, od prilike onako, kako svi nepogrješivi suhi birokrati. (SMR 80, 1919)
Neki sam dan razgovarao s njegovom gospodjom [tj. Kretschmerovom], koja se za vas više zanima, nego li njezin suhoparni muž. (SMR 144, 1921)
[...] ali osim Gjalskoga do sada nisam još nigdje našao zbijenu karakteristiku pojedinih pisaca, već više samo suho bibliografsko nabrajanje. (SMR 152, 1921)
Jučer sam u sjednici vidio Kretschmera, kazao sam mu da je Jelka za njih pitala, a taj suhoparni čovjek nije se ni interesirao, kako živite u Zagrebu. (SMR 154, 1921)
Također pridjev lud i imenica luda, kojih je uporaba široka, za živo i za neživo, ali nije povezana s medicinskim stanjima:
[...] luda Kurt kupila je 50 kila, a na me nije mislila, već mi pripovijedala kad je sve bilo rasprodano. (SMR 54, 1918)
[...] kad mine taj sutrašnji suvišni i ludi štrajk. (SMR 56, 1919)
Takova su luda vremena, da čovjek ništa ne doznaje i nikakovih knjiga ne dobiva. (SMR 73, 1919)
[...] a naš Abend preporuča (što nije luda misao) politički savez izmedju Češke–Austrije–Jugoslavije. (SMR 75, 1919)
Ali bečke lude više se klanjaju Magjarima, (SMR 75, 1919)
Pričala mi je kako se nadb[iskup]. Bauer spram tebe ludo vladao. (SMR 104, 1920)
[...] bili bi rado navratili se u Varaždin, ali vremena su još uvijek luda. (KH 41, 1921)
Naprotiv biti nenormalan ili ne biti normalan može biti medicinsko stanje i nije nužno pogrda:
Bojim se ozbiljno, da nije posve normalna [tj. Lori, ženska osoba]. (SMR 19, 1897)
Ja sam se toga najviše bojao, da će postati nenormalan [tj. sin Nikica od bolesti]. (SMR 193, 1922)
Što se sufikasa tiče, istaknuo se u blago pogrdnu značenju sufiks -ar-ij-a (ili -or-ij-a u imenici ludorija); potvrde su i tu redom pozne:
Moja kuharica kuha po bečki, što meni slabo prija. Čini se tvrdoglava te misli, da su njezine packarije finije od našeg prostog i prirodnog načina. (SMR 29, 1914)
A gle, sada sam pod stare dane i ja postao Varaždinski „purgar“! Živila „purgarija“! (SV 12, 1918)
Ja ne znam, što će biti sa mnom ovog ljeta, bojim se prevelike skupoće u Payerbachu, kuda se skuplja sva bečka bogata čivutarija, (KH 36, 1919)
Ali ja dakako osudjujem još i više ludorije Radićeve o separatizmu i ekskluzivizmu „hrvatske republike“. (SS 22, 1919)
[...] da baci pisariju u zapećak te se primi kao bratov kompanjon trgovine stokom, svinjama itd.! (SMR 69, 1919)
[...] novaca nema te nema. Obećao mi i nešto brašna, i opet ništa. To su naša „mladjarija“! (SMR 73, 1919)
[...] ja sam mu odgovorio na pismo u mjesto da ga tješim za kojekakve počinjene ludorije ozbiljnim pismom, (SMR 105, 1920)
Iskusne ljude otpuštaju a neiskusnu mladjariju namještaju po protekciji! (SMR 120, 1920)
Bog ti bi ga znao, čije su to huncutarije. (SMR 156, 1921)
Čemu dakle ta osvetljivost nad ludorijama jednoga čovjek? (SMR 186, 1922)
No kad je 1920. godine pisao o primopredaji svoje biblioteke i naknadi za nju, spomenuo je neku transakcijsku novštinu na koju ne pristaje (SMR 89, 1920), ne primjerice novotariju.
Jagićevi stavovi o Židovima (usp. gore među primjerima – čivutarija) tema su koja nadilazi ovaj napis, ali možemo podastrti nešto jezičnih podataka. A oni nisu afirmativni. Godine 1895. na putu u Beograd bio je Jagić u Đakovu pa piše supruzi Sidoniji:
To je sve vrlo raznoliko i šareno: tu ima magyara, nijemaca, slovaka uz naše katolike i pravoslavne. U samom Djakovu gotovo sva trgovina u rukama je židovskim. (SJ 28, 1895)
Dobro, rekli bismo, ništa dvojbeno. Nešto kasnije, 1907. godine, javljaju se čivuti:
Mnogi čivuti odoše radi svojih praznika, sada su, čini se, kršćani u većini. (SMR 23, 1907)
Negdje s početkom Velikoga rata odnos se primjetno mijenja. Spomenut će Jagić još i poslije Židove, primjerice kad se 1920. godine prisjeća kako mu je supruga bila govorila da stari kaput proda židovu (KH 40, 1920), a sad mu u zimi dobro dođe jer je grijanje loše. Međutim uglavnom će spominjati čivute. Kontekst je redovito švercerski, liferantski, prekupački, ili su Jagiću odmamili sluškinju Gusti, a čivuti su profiteri sa stalnim „ukrasnim“ epitetom bogati:
Uz put me neki bogati čivutin (Kanz ili Ganz, kako li se zove) [...] saslušavao. (SMR 38, 1916)
Svi smo u pandžama bogatih židova, koji nabijaju cijene po svojoj volji. (KH 28, 1917)
Kilo svinjetine prodaje se (za bogate čivute, medju koje ja ne spadam) za 35 do 40 kruna, (SV 11, 1918)
[...] u mjestu živu sami bogati židovi! (SV 12, 1918)
Da li njegov liferant (v. čivutin) nije htio ili nije mogao poslati, ne znam; (NA 29, 1918)
[...] jer nisam Nijemac, nijesam bogati židov, [sic!, nisam ... nijesam] (SS 19, 1918)
Ja ne znam, što će biti sa mnom ovog ljeta, bojim se prevelike skupoće u Payerbachu, kuda se skuplja sva bečka bogata čivutarija, (KH 36, 1919)
I naša aprovizacija je kukavna, u rukama čivutskim. (SMR 101, 1920)
[...] kažu, da je sva okolica odavle do Semeringa puna prepuna magjarskih čivuta i uslijed toga sve strašno skupo. (SMR 108, 1920)
Slatki prijatelji čivuti odmamili su mi Gusti, sve iz velikog prijateljstva za – tebe! (SMR 136, 1921)
Kod nas je skupo, ali tamo magjarska čivutarija još dvostruko i trostruko poskupljuje sve. (KH 42, 1921)
Cijene su strašne za nas Austrijance, a šire se svuda napose magjarski čivuti. (SMR 140, 1921)
Ne samo to nego se Jagiću ni stanje na sveučilištu i u znanosti već 1914. godine ne sviđa:115
Žalosno je to, da u universitetu prvu riječ vode sinovi i kćeri Izraila. Kako će to istom biti, kad nastupi mir. (SMR 33, 1914)
Napisao sam bio članak o Šahmatovu za N. Fr. Presse, ali bezobrazni čivuti oko N. Fr. P. ne htjedoše onoga naštampati, kod njih jednako cvate mržnja protiv Slavena. (SMR 119, 1920)
Ja sam se na žalost morao žuriti na dva rigorosa (poljski čivuti). [...] Ja sad imam mnogo posla, rigoroza sa gal. čivutima svake nedjelje po 2, a za to dobijam mizeriju 20–30 kr.! (SMR 141, 1921)
Za ispit od 1½ sata sa galičkim čivutima dobivam – 30 kruna! (SMR 142, 1921)
Sada i na universitetu traže od ispitanika velike takse, neki je dan jedan čivutin za ruski jezik morao platiti dekanu 600 kr., i isto toliko meni. Uza sve to jedva čekam, da se oprostim toga tereta. Za poljske čivute, kojih je najviše, čitam sada i ja mnogo iz poljske literature. (SMR 173, 1922)
Ti čestitaj meni što će uz još jedan posljednji slučaj napokon prestati moje supliranje kod rigoroza galičkih čivuta i čivutkinja. To mi je već dosadilo (SMR 198, 1923)
Jučer je bio kod mene jedan španjolski čivutin iz Bosne. Došao je da me upita, ne bih li htio jednomu društvu ovdašnjih kapitalista ići na ruku savjetom, kakove bi mogli izdavati knjige našim jezikom, (SMR 201, 1923)
Jasno je da se starcu Jagiću 1921–1923. nije dalo ići na obrane rigoroza, ali to bi tako bilo i bez spominjanja galičkih čivuta i čivutkinja, kao da su oni jedini branili rigoroze. K tomu ratni i poratni liferanti i prekupci nisu bili samo Židovi, iz Jagićevih pisama znamo neke poimence. Čini se da se može pretpostaviti da je riječ čivut morala biti Jagiću privatno negativno obojena, sve ako ju je u priređivanju svojih Spomena za beogradsko izdanje možda drugačije rabio:
Tako stigosmo na treći dan u noć u Odesu ni od koga ne dočekani, ne znajući pravo u kojoj gostionici da odsednemo; nekakav prljavi izvoščik, čini se da je bio žid (čivutin), odveze nas u Parisku gostionicu (Jagić 1930: 188)
Kako je pisao Matoš, vidjet ćemo poslije (usp. § 4.34), kao kontrolno vrelo za Jagićevo pisanje pretražili smo zagrebački dnevnik Jutarnji list od 1912. do 1916. godine.116 Rezultata za pretragu „židov“ bilo je nekoliko stotina (točno 425, ali pretrazi ne treba baš potpuno vjerovati). Rezultata za pretrage „čifut“ i „čivut“ nije bilo (opet, mrežnoj pretrazi ne vjerujemo slijepo, ali brojke ipak nešto kazuju). Dapače pretraga pokazuje i potvrde za „hebrej“ (59) i za „jevrej“ (19), ali za „čifut“ i „čivut“ nijednu. Lipljin ima i Čifut, i Hebrej, i Židof (2013: s. v.), dapače židof može biti i ʻškrtacʼ, ali samo uz Čifut ima odrednicu „pej[orativno].“, a uz prilog čifutski značenje ʻna pokvaren način, kriminalnoʼ.
Kad Ante Kovačić 1877–1878. godine piše zaručnici i grdi poznanice Židovke, napisat će Abrahamove kćeri, hulje židovske, licemjerke židovske, jeruzalemkinje, pa i opće pogrdno blune (Kovačić 1877–1878/1955: 29, 38, 46), ali ne čivutkinje.
Sve u svemu: koliko god je Jagić prema sluškinjama bio politički korektan (usp. gore § 2.43), makar ga to i iritiralo, toliko prema Židovima – koliko se na temelju jezika dade razabrati – nije imao razumijevanja. A to je, čini se, bilo u skladu s općom bečkom klimom, pa su medicinari imali odvojene balove:
Taj je [medicinski bal] bio für die Arischen Ärzte, čivuti imat će svoj napose! (SMR 195, 1923)
O odnosu prema muslimanima iz privatnih Jagićevih pisama ne doznajemo gotovo ništa. U jednome koje 1897. godine piše Milanu Rešetaru, koji je bio na studijskome putu po Bosni i Crnoj Gori, zove ih muhamedancima (SMR 18, 1897). I to je otprilike sve. Znamo tek da se 1868. godine zaprepastio Dubrovnikom pa o tome pisao supruzi Sidoniji (naše isticanje):
Bože dragi, ala ti je ovdje velika mizerija! Čovjek nebi vjerovao, da je u Evropi – sve još po turski! Ljudi su siromašni, ali k tomu nerazumiju ništa [...] Osobito udara nama u oči, kako ti ovdje oženjeni ljudi svoje žene ne nikomu nepokazuju: upravo su kao turske bule! (SJ 5, 1868)
Poslije se u Spomenima ispravio napisavši da „je bilo skroz krivo mišljenje“ da su Dubrovčani siromašni (Jagić 1930: 82), no mišljenje o neobičnu odnosu Dubrovčana prema ženama nije promijenio. U vezi s predodžbom Turske i Turaka dodajmo da 1878. godine neuka majka Ante Kovačića inzistira na tome da sin ide s njome u Petrinju budućoj snahi jer „da je to u Turskoj“ i ne usudi se onamo sama (Kovačić 1877–1878/1955: 73). Kad smo već temu orijentalnog imaginarija načeli, možemo ju i zaokružiti pismom Andrije Milčinovića Antunu Gustavu Matošu iz 1904. godine. Nakon pariškoga razdoblja Matoš se 1904. godine vraća u Beograd, pa s Andrijom i Adelom Milčinović dogovara kako da se vide. Milčinović piše:
Ipak ste nam sada malo bliže, akoprem Biograd je za nas tamo negdje u maloj Aziji. (Andrija Milčinović, kolovoza-rujna 1904)
Mala Azija nije Milčinoviću pala s neba, Matoš mu je 1901. i 1903. godine bio pisao da mu je ondje boravio pariški poznanik Vincent Korab Brzozowski (AMi 13, 1901; 30, 1903), poljski književnik rođen u Siriji. Milčinović je upravo neko vrijeme proveo u Münchenu (Monakovu), ali Beograd mu je tamo negdje u maloj Aziji. Takvih dosjetaka u Jagićevim je pismima upadljivo malo. Naprotiv u Matoševima i onima upućenima Matošu pršte na sve strane.
2.48 Hrvatski jal, kukavištvo i podložništvo. Među pogrde ili kao njihov izdanak mogli bismo uvrstiti i zamjerke Hrvatima u cjelini, no one su više tvrdnje temeljene na Jagićevu iskustvu:
Svuda u svijetu vlada jal, a kod malih naroda pogotovo. (KH 39, 1919)
Popisat ćemo nešto potvrda bez komentara. Valja samo znati da Hrvati ili upravo Horvati ponajprije znači kajkavce. Potvrde ćemo razvrstati prema adresatima – brat Ivan Jagić, kolega filolog Franjo Fancev i kolega povjesničar Ferdo Šišić:
Ta ja i ovdje po koji put osjetim „horvatski jal“, što bi istom bilo u Zagrebu! (IJ 1, 1894)
[...] poznam sve slaboće našega narodnog karaktera. Tu je na prvom mjestu zloglasni „jal“ – o kojem je toliko znao pripovijedati pokojni Kukuljević! – a na drugom naša podlost spram svega tudjega a preziranje ili bar malouvažavanje [sic!] svega domaćega. (FF 26, 1911)
Velika se je kukavština pokazala u Zagrebu prigodom izbora. (FF 28, 1912)
A ja sam bio tek odjek misli ovdašnjih ljudi, koji ne mogu dokučiti hrvatske servilnosti! (FF 28, 1912)
Žalibože prvi utisci t. j. sadržina najranijih dokumenata, svjedoči o velikoj kukavštini naših djedova, osobito naših Kajkavaca iz „Bezjačije“, (FŠ 7, 1913)
Kukavice smo bili (u politici), a kukavice ostajemo i danas. (FŠ 7, 1913)
Političkim se Jagićevim stavovima uglavnom ne bavimo, ali kad je o izborima riječ (usp. gore primjer FF 28, 1912), ne možemo ne spomenuti dvije i danas posve žive sintagme kojima je Jagić vladao prije dobrih stotinu godina – izborni škandali i izborna groznica:
[...] tako da je čak Khuen-Hedervary mogao sa cinizmom odkloniti odgovornost za izborne škandale, jer su to – autonomne stvari. (FF 28, 1912)
Sada živite u izbornoj groznici, koja iznosi na vidjelo žalosne pojave nesloge, mržnje, bezakonja itd. itd. (SMR 197, 1923)
2.49 Snosno i nesnosno. Opreka snosnoga i nesnonoga Jagića prati od najstarijih do zadnjih pisama. Što se može snositi, snosno je; što se ne može snositi ili podnosniti, nesnosno je. U suvremenome hrvatskome nekoliko je negiranih pridjeva bez realnih pozitivnih antonima, usp. npr. nehajan, neizbježan, nesmotren, nesnosan, nestašan, nezgrapan. U Jagića je snosno jednako realno kao i nesnosno. Provjerili smo: u svojemu varaždinskome rječniku Lipljin nema nijedno (2013). Uporaba se širi od meteorološkoga vremena na vrijeme kao doba, život općenito, najzad na ljude (usp. SMR 99, 1920). Primjeri za snosno, snositi:
Dao bog te se jednom vratila i u jadnu Hrvatsku mirnija, snošnija [sic!] vremena. (FŠ 3, 1910)
Kod nas, starih, sve po starom. Za sada snosno. (KH 2, 1911)
Ostat ću opet sam, a mislim ostati ovdje do polovice oktobra, ako bude i koliko vrijeme snosno. (KH 21, 1915)
[...] jučer je u Beču bilo prilično snosno, jutros ovdje u jutro upravo prekrasno. (SMR 50, 1918)
Ako ostane Nikica u Beču, bit će mi još ipak snosno; (KH 36, 1919)
[...] ja podnosim to teško breme mirno i do sada, hvala bogu, snosljivo [sic!]. (KH 38, 1919)
Kod nas nije tako lijepo vrijeme kao kod vas, ali je i ovdje snosno. (SMR 77, 1919)
[...] mirno snosimo sve nevolje, koje su se na nas sasule. (KH 40, 1920)
Do sada je bilo snosno, ali sada je zavladala vrućina. (SMR 107, 1920)
[...] sličica iz mojeg bečkog života, koji ja za me, koji nisam privikao nikakvoj raskoši, još uvijek snosan, dok je čovjek zdrav. (KH 42, 1921)
Ja sam uza svu kišu, snijeg, blato, vjetar ipak do sada sve to snosio ali taj teški strah pritiska i moju dušu (SMR 192, 1922)
Nešto primjera za nesnosno, ne moći snositi:
Brun i Blau pripoviedaju da je u Odesi bila strašna, nesnosna vrućina, (SJ 10, 1874)
Ako ne bi vrućina postala nesnosnom, nadam se da ću posao svršiti za 15–20 dana. (SJ 17, 1881)
To je upravo nesnosna situacija, u koju smo došli (SMR 70, 1919)
Evo već je 17 dana novoga ljeta a kod nas svakim danom sve nesnosniji život. Kako i ne bi? (SMR 85, 1920)
[...] kvartir stojati na godinu nešto malo manje od – 5000 kruna!! Toga ne mogu snositi, (SMR 86, 1920)
Ne bih htio doći medju same stare bogalje i ljude nesnosne. (SMR 99, 1920)
[...] ostajem kraj sve nesnosne žege ovdje dok se Johann vrati, t. j. do 15. aug. (SMR 149, 1921)
[...] bilo bi pri povratku ovamo tim nesnosnije osjećati veliku razliku između ondje i ovdje. (SMR 199, 1923)
2.50 Kukanje i kuburenje. Upadljivu skupinu čine dva leksema koja opisuju ratno i poratno stanje stvari i stanje duha. Stanje je kukavno (usp. u prethodnom odjeljku nesnosno), gladno, jadno i siromašno, strani bi ekvivalent bio miserable (SMR 66, 1919; 81, 1919) ili miserabel (SMR 186, 1922), tj. mizeran (SMR 82, 1920; 88, 1920; 149, 1921) ili zlosretan, zlosrećan (veoma čest pridjev, npr. SJ 26, 1887; SMR 76, 1919; 152, 1921; 154, 1921), a način bivanja jest kuburenje, preživljavanje. Za sve je te lekseme lako naći potvrde bez obzira na adresate, za kukati i kukavno nema im broja (dajemo samo dio); potvrda ima i starijih, no za vrijeme i nakon Velikoga rata uporaba se tih dviju riječi intenzivira. Primjeri za kukavan:
Ulice su vrlo kukavno ili nikako taracane, (SJ 10, 1874)
[...] što više ričete sada, to ćete slabiji i kukavniji biti kad biste imali snažno stupiti na polje javnog života. (FF 28, 1912)
[...] te smo preko sata zajedno kukali nad teškom vremenima, (SMR 41, 1916)
Sa hranom stojimo kukavno, kao i u Beču. (KH 23, 1916)
[...] mogao je bar kod kuće pripovijedati, kako se kukavno hrani gospodin hofrat! (SMR 50, 1918)
Kod mene te opasnosti nema, jer nas naše skupo i gladno mjesto hrani dosta kukavno. (SMR 51, 1918)
Ja ovdje uživam lijepi gorski zrak [...], ali hrana je kukavna i strašno skupa. (SV 12, 1918)
[...] sve je drugo kod mene po starome i razumije se, kako za čitav Beč, tako i za me vrlo kukavno. (SMR 69, 1919)
[...] žalosno spominjanje, tužno kukanje u pola hladnoj sobi! (SMR 70, 1919)
[...] te smo ispijuckali litru vina i kod toga kukali nad strašnim vremenima. (SMR 71, 1919)
S te sam strane siguran, jer znadu kako kukavno živim, lopovi znadu gdje se može što ukrasti. (SMR 72, 1919)
Hoćemo li mi, kukavni penzionerci, što god dobiti, chi lo sa! (SMR 79, 1919)
Ostajem dakle kod kukavnih 1200 na mjesec, (SMR 81, 1919)
Ovako se kukavno životari, (TM 7, 1919)
Kao da nije već to gladovanje, što se čovjek mora kukavno hraniti (SS 21, 1919)
[...] tada bih mogao bar ovako kukavno životariti, kao sada, a da ne postanem insolventan. (SMR 91, 1920)
[...] kolika je moja za današnju skupoću vrlo kukavna penzija. (KH 39, 1920)
Kad mi je posljednji put 2 novembra listonoša donio moju kukavnu penziju, (KH 40, 1920)
Ugalj grije i ako umjereno dvije sobe; prodromos hrani i ako kukavno želudac. (SMR 84, 1920)
Inače kod mene ništa nova, prodromos hrani nas vrlo kukavno. (SMR 90, 1920)
[...] i ako se tuži da je opskrba slaba, ali tako kukavno, kako kod nas, neće valjda biti nigdje u svijetu! (SMR 99, 1920)
I naša aprovizacija je kukavna, u rukama čivutskim. (SMR 101, 1920)
Pošto se po vrijednosti naše kukavne krune reguliraju sve cijene naših dnevnih potreba, (KH 41, 1921)
Od kada je je „Archiv“ usnuo, šaljem kao kukavica plodove to ovamo to onamo. (TM 11, 1921)
[...] jer je sada kurz njemačke marke nadvisio naših kukavnih 10, (SMR 147, 1921)
[...] ovdje ipak bar mirno boravim te kukavne stare dane. (SMR 149, 1921)
U Beču progonila ih hladna kiša, a ja kukavno hranio u Prodromosu, gdje sad već jedan kukavni ručak stoji 4500 kr. (SMR 181, 1922)
[...] morali su se na vrat na nos iseliti iz stana u nekakve kukavne dvije sobice, (SMR 195, 1923)
Primjeri za kuburiti:
Inače kuburimo, kao sav svijet, možda malko više mi cis, nego li Vi trans. (SV 9, 1916)
Za večeru pripravlja sluškinja nešto kod kuće. To ti je prava kubura, koje ćemo se dugo sjećati, (KH 31, 1917)
To ti je moje ovdašnje kuburenje. (SV 10, 1918)
Ako moram u tim najtežim godinama kuburiti čekajući bolja vremena ili smrt (TM 6, 1919)
Ja sam mislio, da se neće nigda više povratiti ona vremena [...] kad smo kuburili (SS 21, 1919)
Ja, hvala bogu, kuburim kao i velika većina našeg gladnog Beča. (KH 37, 1919)
[...] ali kako ću prokuboriti [sic!] čitav april, ne znam. (SMR 133, 1921)
Mislim da petrogr. akademija kuburi te neće imati sredstva, da pokrije troškove izdanja. (SMR 178, 1922)
U prvome primjeru glagola kuburiti riječ je dakako o cis- i translajtanijskome dijelu Monarhije, no valja primijetiti kako je to Jagić izrekao, tj. napisao.117
Lipljinov rječnik ima kuburiti, kuburenje te kukati, kukanje u dotičnim značenjima (2013: s. v.), ali nema pridjeva kukavan. Kako bilo, nismo skloni misliti da ih je Jagić ponio iz materinskoga jezika. Kajkavski rječnik (KRj) kubure nema, a uz kukati ʻjadikovatiʼ ima potvrdu iz Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, objavljenih poslije Jagićeve smrti.
2.51 Financije. Kukavno stanje stvari posljedica je loših financija. Dvama glagolima Jagić živopisno, sočno dočarava neželjeno prekomjerno trošenje: bljuvati i guliti. Prvi nahodimo među najstarijim pismima, onima iz 1868. godine, u kojima Jagić supruzi raportira s puta u Dubrovnik, ovo je pisano upravo na brodu između Šibenika i Splita, morske bolesti nema, ali:
Još najviše nas boli kesa, koju mora čovjek na putu uviek otvorenu imati i uviek iz nje novce bljuvati! (SJ 3, 1868)
Drugime Jagić opisuje poslijeratni odnos vlasti i bankara prema pojedincu, jer „danas su države prvi i najveći dužnici i otimači“ (SMR 73, 1919):
[...] jer ovdje jadranska banka upravo nemilice guli. (SMR 81, 1919)
Inače kod mene ništa nova, prodromos hrani nas vrlo kukavno, AO. [akademijska organizacija] guli nas skupom prodajom nevaljale robe. (SMR 90, 1920)
Svi se ljudi tuže osim – radnika i vlade, ovi su se za se pobrinuli, a nas gule da je strahota. (SMR 156, 1921)
A nas grad upravo guli, kod plina traže svaki mjesec nekakav Vorauszahlung, (SMR 186, 1922)
Oba glagola veoma lako možemo u razgovornome registru s tim značenjima zamisliti danas. Ipak Lipljin za bl'uvati ima (samo) značenja ʻpovraćatiʼ i ʻgovoriti neprilične stvariʼ (2013: s. v.), ali ništa o novcu; za gu͂liti drugo mu značenje jest ʻpljačkatiʼ (2013: s. v.).
Glagol plivati u Jagića redovito ima konotaciju obilovanja, bivanja u obilju čega god; nalazimo ga u poznijim pismima kćeri s obitelji, no prije toga u pismu zagrebačkomu gradonačelniku Stjepanu Srkulju:
[...] doživljujem velike dane, gdje u radosti, veselju i oduševljenju pliva onaj Zagreb, (SS 18, 1918)
[...] Znam, da gore živim nego li ma koji radnik, ali se tješim time da ni mnogim drugim ne ide bolje, a s onima što plivaju u masti i lasti nisam nigda mislio konkurirati. (SMR 67, 1919)
Vi ste plivali u svečanostima, ali pasje bečke novine ne donose o tome ni slovca, (SMR 106, 1920)
Vidi se, da Beogr. pliva u novcima, a kako jugosl. akademija? (SMR 176, 1922)
Ako je isplivati, to je opet povezano s odsutnošću duga, financijskoga neobilja:
[...] za ovu se godinu više ne bojim, da ću doći u nepriliku, kad sam ova dva mjeseca srećno isplivao bez deficita, (SMR 171, 1922)
Kolokacija plivati po moru ima otprilike značenje današnjega biti pušten niz vodu, ako ne i uzaludne rabote, nešto poput današnjega moći pjevati borbene (pjesme):
Ako dakle ne popusti, tko zna, neće li ga Ferencz Joszef žrtvovati Wekerlu i Košutu, kao što je Hrvate! Tada može po moru plivati. (SMR 24, 1907)118
Kad se supruzi 1868. bio javljao iz Dubrovnika, Jagić je pisao da se kupa u moru; dakle glagol je bio kupati se i tako će ostati do kraja, netom opisano plivanje bila mu je druga vrsta aktivnosti:
Umalo dodjoše nam u pohode grof Pucić i prof. Budmani, razgledasmo sve znamenitosti i bijasmo se kupat u moru. (SJ 4, 1868)
Kupam se redovito svaki dan. (SJ 6, 1868)
U moru kupam se svaki dan, i to je jedina utjeha čovjeku u toj pustinji. (SJ 8, 1868)
Kupate li se svi, t. j. i ata? (SJR 1, 1899)
Ja sam bio u Badenu [...], bilo mi je dobro, uživao sam lijepi mir, kupao se čak 5 puta u sumpornoj vodi, koju ti poznaš. (SMR 181, 1922)
Vratimo se još načas na one koji plivaju u novcu – za njih će Jagić bratučedi Katici Hrupački 1920. godine napisati da se prče, tj. prave važni, špinče (Lipljin 2013: s. v.):
[...] mi se skrivamo po kutovima, dok se bogataši šire i prče. (KH 40, 1920)
Glagol oguliti naći ćemo i u Matoša (usp. § 4.41), a Matoš će nam odmah poslužiti i kao kontrolno vrelo za plivanje, kupanje i prčenje. Glagol plivati Matoš će upotrijebiti ponajprije doslovno, ta ipak je preplivao Dunav bježeći iz vojske:
Kada sam plivajući Dunavom željno motrio tu bijelu varoš i nepomično bludio pogledom od zelene Avaline ćube do vizantskog tornja na konaku, najviše mi je imponovao zapad beogradski: (LM 1, 1894)
U Biogradu, u Ženevi me spasio zrak i još više voda /ја sam strastan plivač/, (AMi 38, 1904)
Za istu aktivnost upotrijebit će i glagol kupati se, ljeta u Beogradu nesnosna su 1904. i 1907. godine:
Dosele nisam fizički patio; kupam se, jedem, pijem! (AMi 43, 1904)
Ovdje je tako strašna vrućina, da se ni noću ne može raditi. Kupam se često u Savi, ali to mojoj ljevici ne pomaže. (MaM 20, 1907)
Plivati se može naći i u frazi plivati zgodnijom strujom, ali nju je očito preuzeo od profesora Vladoja Dukata, koji mu je to bio predbacio (1897, SD, knj. XIX, str. 97). Najzad pred kraj života Matoš Andriji Milčinoviću piše da pliva u krvi, što je ono Jagićevo bivanje u obilju:
Dragi Andro, Već 5 dana ne spavam, plivam u krvi, u hrvatskoj dragoj krvi! Krv mi legla na prsa, ugušiću se! (AMi 58, 1914)
Prčiti se u pregledanim Matoševim pismima nahodimo dvaput, značenje je isto kao u Jagića:
Tresić mi odgovori, prijateljski, ali ordinarno, dobrotvorski, da neka kradem, kada se toliko prčim. (AMi 39, 1904)
Aristokrat, katoliker i ja ga [tj. ujaka Ferdinanda] nikad nisam pumpovo, prem me na mojim prolazima kroz lijepi Beč primio kao princa i prčio se sa šriftštelerom okolnoj aristokraciji. (MO 24, 1907)
2.52 Brbljanje i trač. Za neobavezan razgovor, ali i za nedobronamjerno gunđanje Jagić će upotrijebiti brbljati ili blebetati. Potvrda je malo:
[...] ako vidiš, da nisi njima na teret, a ti se odmaraj i zabavljaj, brbljaj s Anom da se odštetiš za ovdašnje stradanje. (SJ 20, 1881)
Evo sam Vam ispričao i tu tragikomediju, a Vi oprostite, ako Vam suvišna staračka blebetanja otima[ju] vrijeme. (TM 5, 1919)
Ja ću k 1mu novembra platiti opet po kursu 40 dinara za W. Journal. Skupo je to njegovo brbljanje! (SMR 185, 1922)
To drugo značenje glagola brbljati – ʻrogoboriti, gunđatiʼ – ima u starome pismu Jagićev brat Dragutin, pisanome još na kajkavskome, riječ je o zatvaranju varaždinskoga kazališta:
Mi smo čuli od Požgaja, da bude narodno kazalište prepovědano, zato kaj ti su jako proti vladi bèrblali, [...] (DJ 2, 1860)
Neposredna posljedica brbljanja jest trač, koji u Jagića također ima pozitivnu i negativnu konotaciju. Jagiću je 1868. godine u Dubrovniku dosadno pa se zaželio vijesti, uličnoga trača, a pedeset godina poslije i sam ga je iz Beča rado prenosio kćeri, zetu pa i Tomi Matiću:
Za to bi i Zoričić slobodno skupio torbu zagrebačkoga trača uličnoga te nam ga poslao, da čujemo što biva kod Vas. (SJ 4, 1868)
Evo moje lamentacije, koju je izazvao onaj nepromišljeni zagrebački tratsch i klatsch. (IJ 1, 1894)
Ovim sam posabrao sav trač od preko osam posljednjih dana. (SMR 78, 1919)
Ali dosta o tom klač-traču – kladeradaču. (TM 7, 1919)119
Međutim nije mu bilo drago kad je u zagrebačkim kavanama 1870-ih godina bio predmetom trača, kako je pisao Bogoslavu Šuleku, a ni kad su ga četrdeset-pedeset godina poslije sustanarke udovice sa psetom (usp. gore § 2.47) uzrujavale svojim tračem, koji prave (usp. § 2.21):
Kako mi Karlić piše, bijah uslijed toga čak predmetom jednodnevnoga trača po zagreb. kafanama. (BŠ 2, 1873)
Neuredne su, prave trač, psuju i – lažu, strašno lažu. (SMR 75, 1919)
2.53 Rukovet turcizama. Od razgovornih turcizama probrali smo pet-šest, nijednoga u Lipljinovu rječniku (2013) nema: bajagi, bakšiš, belaj, ćef, dućandžija, džilitnuti se. Primjere dajemo prema godini pojave, svi su pozni:
Ja sam dao konduktoru, koji ide samo do Maribora, bakšiš, da ga [tj. unuka Duška] preporuči svojemu zamjeniku. (SMR 40, 1916)
Na žalost ne umiju gotoviti po našemu ćefu, hrana je skupa ali nije ukusna. (SMR 103, 1920)
Sad imam kod kuće belaja sa stanarima, (SMR 117, 1920)
Sve je to bilo aranžirano, samo policija nije o tome bajagi ništa znala. „Soci“ su tobože nedužni! Vlada nije smjela ni pravo koriti izgrede, već samo žaliti. (SMR 161, 1921)
Kod nas je sve prošlo tiho, i ako su se dućandžije nešto bojali pogroma. (SMR 163, 1921)
Dobro da nisam dao bakšiša onomu čovjeku više od 50 kr. (SMR 167, 1922)
[...] može se dakle džilitnuti. (SMR 172, 1922)
Primijetimo da nijedan nije napisan pod navodnicima, za razliku od „soci“ (socijalisti) u četvrtome primjeru, koji jest. U četvrtome i petome primjeru riječ je o uličnim neredima u Beču, kojih se dućandžije boje jer trgovine stradaju. Lipljin ima dučn, što mu je „novije za štacȗn“ (2013: s. v.), ali dućandžiju s turskim sufiksom nema;120 dućan u Jagića nalazimo (npr. SMR 1, 1873; KH 22, 1915; 39, 1919). Izdvojili smo tih pet-šest riječi jer su rijetke, jedincate (za razliku primjerice od priloga badava, koji je češći, v. dalje), Jagić inače tako ne piše, primjerice umjesto bajagi napisat će tobože, kao (i) u nastavku gornjega primjera:
[...] te me molila, da joj ispravim molbenicu (koju je ona nazvala „Molitvom“!!) napisanu tobože hrvatskim jezikom (SMR 73, 1919)
Sve je to bilo aranžirano, samo policija nije o tome bajagi ništa znala. „Soci“ su tobože nedužni! Vlada nije smjela ni pravo koriti izgrede, već samo žaliti. (SMR 161, 1921)
[...] skaču sve cijene u vis, samo naš „index“ pada, jer je tobože nešto pojeftinilo, ali ja toga ne opažam. (SMR 194, 1923)
a neutralno za bakšiš zacijelo mu je bilo trin(k)gelt, što ćemo naći u pismu njegova brata Dragutina iz 1860. godine: onda mu je dal tringelta ov plemič (DJ 2, 1860).
Riječ badava na svoj je način posebna i zanimljiva. Lipljinov varaždinski rječnik očekivano – dajbudi onomu tko malo bolje vlada kajkavskim – bilježi zab'adaf (2013: s. v.). Da je taj oblik Jagić mogao ponijeti iz djetinjstva, pokazuje potvrda iz majčina pisma, značenja ʻuzaludʼ:
Moje dete, to sve sem ja probala, ali za badav. (AJ 3, 1856/1857)
U Jagića nije nikad zabadav, za badav, za badavo, vazda je badava, bez navodnika, značenja su dva, ʻuzaludʼ i ʻbesplatnoʼ, a potvrde do najstarijih do zadnjih pisama:
Nisi badava – frau Professor. (SJ 14, 1874)
Ne mislim dobivati ništa badava, već za platu, koja bude odredjena, (NA 30, 1918)
[...] da sam ja uvjeren, da neću badava moliti, da se za mojega unuka zauzmete (SS 19, 1918)
[...] ali dva puta sam ga badava zvao u pomoć, jer ga nije bilo doma. (SMR 56, 1919)
Tako sam badava preselio onamo kofer (trošak: 30 kruna). (SMR 61, 1919)
Po tome vidim, da bih badava pisao u berlinsku banku da mi se odanle što pošalje. (SMR 73, 1919)
Nisam badava ove sve dane nasladjivao se čitanjem Oblomova od Gončarova, i ja sam pod stare dane skroz upao u Oblomovštinu. (SMR 88, 1920)
[...] i gle što sam doznao: dobit ću kvartir badava! (SMR 100, 1920)
Ja im drage volje ustupam, jer su dobri ljudi te me uzeli badava u hranu. (SMR 103, 1920)
[...] dobio sam kod jedne poznate gospodje stan badava. (KH 42, 1921)
[...] vidim da nisam ipak badava živio toliko godina u toj dolini suza i plača. (SMR 131, 1921)
Nije badava bio profesor, (SMR 172, 1922)
Na reduplicirano banbadava iz 1869. godine već smo upozorili (v. § 2.30).
2.54 Pasulj i stomak. Riječi pasulj i stomak nisu turcizmi, ali su poput mnogih turcizama svojstveni ili barem svojstveniji štokavskomu no kajkavskomu. U svakome slučaju Lipljin ih u varaždinskome rječniku nema, ima bžul i žldc (2013: s. v.). Njihova je sudbina u Jagićevim pismima znakovita. U starijim Jagićevim pismima nalazimo grah, ne bažul:
5 litara (koliko je to, neka ti protumači Zoričić) graha: 10 groša – 15 groša; (SJ 16, 1874)
Godine 1907. pod navodnicima se u pismu kćeri i zetu pojavljuje pasulj:
Duško je dobio za svoj rogjendan od tetke Adelije dvije košare groždja, krušaka, jabuka i „pasulja“. (SMR 24, 1907)
Kontekst je važan: unuk Duško (r. 1893) s djedom je i bakom dok su mu otac Milan Rešetar i majka Stanka na studijskome putovanju kod moliških Hrvata u Italiji. Djed Jagić u pismu javlja da je Duško od tetke Adelije (ne znamo točno tko je to)121 za rođendan dobio voća i „pasulja“. Jest, doima se čudno da je uz voće poklonjen i grah, možda su navodnici signal čega drugoga, ali bilo kako bilo, u svim pismima poslije nahodimo pasulj, čak i kad Jagić piše bratučedi Katici Hrupački, tek jednom nalazimo „kontaktne sinonime“ pasulj i grah. Čini se da je riječ pasulj jednostavno postala riječ Jagićeva kućnoga jezika, onoga s kojim je komunicirao s obitelji:
Ako može Marija kupiti što god za mene (kolorabe ili graška ili pasulja), molim da to učini. (SMR 42, 1917)
[...] iz aprovizacije ustupam joj nešto brašna, pasulja, graha. (SMR 80, 1919)
[...] a njegov lakaj dovukao u stan i nešto stvari: brašna, pasulja, makarona. (SMR 81, 1919)
[...] nekoliko kila brašna, isto tako pasulja i makarona. (KH 39, 1920)
On je kupio 45 kilo pasulja, (SMR 86, 1920)
Na pr. da imate pekmesa [...] ili suhih šljiva i leće (pasulja još imam), jednom riječi što se može držati., (SMR 161, 1921)
[...] molio sam Stanku za stvari, koje se drže, kao sušeno meso, brašno, mast, pekmez, makaroni, pasulj, leća, mak itd. (SMR 181, 1922)
Leću je, vidimo iz primjera, i dalje zvao lećom, premda nalazimo negdje i sočivo (npr. NA 29, 1918). Što se stomaka tiče, da nema pisama Nikoli Andriću, riječ stomak uopće ne bi bila temom. U tim pismima nalazimo ju, čini se, dvaput, jednom pod navodnicima:
[...] iako sam se vratio iz Požuna nešto umoran i sa pokvarenim želucem. [...] Mi smo, čini se, tako odvikli finijoj kuhinji, da je i moj stomak protestirao protiv kojekakvih finoća požunske kulinarske vještine (NA 26, 1917)
Teško li si ga meni i mojemu „stomaku“, (NA 29, 1918)
Inače Jagić porodici i bliskim rođacima i prijateljima (Katica Hrupački, Stjepan Valdec) uvijek piše želudac, od najstarijih do zadnjih pisama, a tako i Franji Fancevu 1922. godine:
[...] evo već treći dan na moru, ni glava nas zaboljela nije, kamo li želudac. (SJ 3, 1868)
[...] mamica je u šlafroku, Stankičin želudac još se nije pravo probudio, (SJ 14, 1874)
[...] pokvarili su mi želudac zlosretni sosi! (SJ 26, 1887)
Murko mi je pisao, da mu je sin imao anginu i sada pokvaren želudac te neće moći doći (SMR 23, 1907)
Od slatkog muškata ja sam si gotovo želudac pokvario. (SMR 24, 1907)
[...] jer nešto kašljuca i često tuži na želudac. (KH 5, 1912)
Jučer mi je čak želudac pokvarila nekakvim „eingebranntem“. (SMR 29, 1914)
Kod nas je inače sve po malo zdravo, nemamo si čime prenatrpati želuca! (KH 27, 1916)
[...] kad nemam mnogo za želudac, barem pluća dobiju čisti zrak. (KH 29, 1917)
Moj se želudac popravlja, (SMR 43, 1917)
[...] da se ne može želudac pokvariti od preobilatog ili mastnog jela. (SV 10, 1918)
Ako ima dovoljno hrane za želudac – a to je glavni uvjet zdravlja – tada možete (SMR 50, 1918)
[...] ali moj se želudac već priučio vegetarianskoj košti. (SMR 78, 1919)
[...] jer sam si mesom, kojemu je moj želudac odvikao, pokvario gotovo cijelu noć (SMR 82, 1920)
[...] prodromos hrani i ako kukavno želudac, [...] Ja sam se bio nešto zavadio za [sic!] želucem, (SMR 84, 1920)
Na svu sreću dobio sam opet iz Amerike i ja i Nikica koje čega za želudac! [...] Nikica i Ella vratili se sretno, ali ona danas leži, pokvarila si nečim želudac, (SMR 146, 1921)
[...] kad se najprije mora čovjek brinuti za želudac i tada istom za naučnu radnju. (KH 42, 1921)
Oboje se hranimo bez mesa, čemu je moj želudac prilično privikao. (FF 54, 1922)
I Nikica i Ella češće se tuže to na želudac to na grlo, nego ja! (SMR 172, 1922)
Jedino mjesto na kojemu u pismima porodici nahodimo stomak već smo spomenuli u odjeljku o umetanju a (v. § 2.26); Jagić se 1919. pod navodnicima poigrao sa „stomkom“:
I opet, hvala bogu, za sada sam zdrav, naša „prodromoskuhinja“ nije mi jošte pokvarila „stomka“. (SMR 73, 1919)
Zaključujemo što jedino možemo: Jagiću je u privatnome jeziku želudac bio želudac, a stomak je rabio samo gdješto. Zašto baš u pismima Nikoli Andriću, ne možemo domisliti jer u Andrića 1918. godine nahodimo isto želudac (Andrić i Jagić 2009: 277). Od Andrića Jagić nije mogao pokupiti ni pasulj, jer Andrić piše grah (2009: 248, 277). Ali mogao je Jagić od Andrića pokupiti bajagi, tj. bajage (2009: 247, 274), i pridjev gjegjeran (premnogo gjegjernih momaka, 2009: 266), jer to u Andrića nahodimo, pa onda i Jagić Andriću 1916. godine piše ovako, jedan jedini put u pismima koja smo pregledali upotrijebivši prilog gjegjerno:
[...] kao da nije i toga dosta, što nosim za sada prilično „gjegjerno“. (NA 23, 1916)
Posrijedi je hungarizam i znači ʻpoletno, veseloʼ (HJP: s. v. đeđeran). Što je najbolje, riječ ima i Lipljin u varaždinskome rječniku: đđ'rn ʻokretan, hitarʼ (2013: s. v.). Jagić tu riječ piše pod navodnicima, Andrić bez navodnika.
Najzad od Andrića je Jagić mogao pokupiti i pogrdno Čivuti (usp. gore § 2.47); Andrić naime 1909. godine piše da poučava zagrebačku židovčad (Andrić i Jagić 2009: 233), a 1915. godine u vezi s pozivima u vojnu službu – Čivuti i čivuti (2009: 252).
2.55 Živež i životne namirnice. Za razliku od želuca, koji je u Savjetniku preporučivao umjesto stomaka, jer da je stomak „nepotrebna riječ iz grč. jezika kod naše dobre i svemu narodu poznate: želudac“ (1924: 145), Maretić je o živežu loše mislio: „Lebensmittel, ako se gdje govori, bit će prov[incijalno].; bolje: hrana, žitak“ (1923: 191). Lipljin u varaždinskome rječniku ima ovako: žvš, žvža m. ʻživotne namirniceʼ, pridjev žvžni, uključujući sintagmu živežne namirnice među potvrdama (2013: s. v.). Jagiću su riječ živež te sintagme životne namirnice i živežne namirnice postale važnima u gladnim poratnim godinama – kad ih je nabavljao od prekupaca, dobivao od rodbine ili kolega, ili pak iz stranih donacija, ili pak od pojedinaca i institucija u novostvorenoj Kraljevini SHS – i imale su svoj razvojni put.122 Jagić je važnost živeža sam najbolje formulirao u pismu zetu i obitelji krajem 1921. godine:
Oprostite, što sve pišem samo o živežu. To je ovdje danas glavna briga! Svi jadikujemo, ne samo što je skupo, nego što se i ne dobije, n. pr. jaja, šećer, a krumpir već stoji preko 70 kr. kilo. To je postao sada luxusartikel. (SMR 159, 1921)
Ne usudimo se odrješito tvrditi, ali prema našim se bilješkama i imenica živež (muški rod) i sintagma životne namirnice prvi put u Jagićevim pismima pojavljuju 27. XI. 1919. u pismu kćeri i obitelji (SMR 57, 1919) i onda ih nahodimo do kraja 1922. godine, jednom u pismu Katici Hrupački, nekad je sintagma pisana pod navodnicima:
Mi smo im dobri, dok dobivaju vagone živeža iz Jugoslavije te plaćaju – krunama! (SMR 75, 1919)
Možda sam ti već javio [...] kako sam prije mjesec dana dobio nešto živeža iz Kristianije, (KH 39, 1919)
Oprostite, što sve pišem samo o živežu. To je ovdje danas glavna briga! (SMR 159, 1921) 22. 11. 1921
Uglja mi sada netreba, ali brašno i drugih životnih namirnica mogao bih trebati. (SMR 75, 1919)
Isto je tako taj uzorni birokrat učinio glede naloga, da me opskrbe brašnom i životnim namirnicima. (SMR 80, 1919)
[...] koje sam kupio od nekog dra. Vuletina, koji često putuje u Zagreb i Hrvatsku te odanle dovozi svakojake „životne namirnice“ te ih ovdje skupo prodaje. (KH 39, 1919)
To su dakle one po nalogu dane mi „životne namirnice“, (SMR 81, 1919)
Dakako da ni od obećanog uglja nema ništa kao ni od „životnih namirnica“. (SMR 90, 1920)
Ja sam ih naputio, da traže kod poslanstva „životne namirnice“, (SMR 93, 1920)
Ako mi u Zagrebu zbilja opet dadu štogod na životne namirnice, htio bih ipak znati komu bi se mogao zahvaliti? (SMR 188, 1922)
Sintagmu živežne namirnice u Jagića nismo pronašli, ima samo na jednome mjestu 25. I. 1920. sintagmu živežne stvari:
Jučer smo kod jugoslov. aprovizacije kupili živežnih stvari na 1700 kruna, (SMR 86, 1920)
Inače dobrotvorni paketi pomoći koji u Austriju pristizahu sa sviju strana zvahu se darovima ljubavi, piše o njima Jagić i 1921. i 1923. godine:
Ja ne znam, kako bih živio, da nas gladne profesore ne hrani Amerika sa jeftinim objedom i da se ne sjećaju nas Amerika, Danska, Švedska, Holandija, koje nam vrijeme od vremena šalju tako zvane „Liebespakete“. (KH 41, 1921)
Kao senioru našeg universiteta dolaze meni koji put neočekivano Liebesgaben. Tako sam neki dan [...] dobio Liebespaket u kojem je bilo brašna, masti i šećera. (SMR 199, 1923)
2.56 Rukovet glagola. Pribilježit ćemo ponajprije tri glagola kretanja: (do)klimati, (do)klipsati, trknuti. Lipljin ima sva tri (2013: s. v.). Primjeri:
[...] kamo sam iz kolodvora kroz cielu gorohovuju itd. doklimao kući oko 11½. (SJ 21, 1881)
[...] jao si ga onima, koji žive daleko od svojega posla. Ti moraju klipsati čitave ure! (SMR 67, 1919)
Pisao mi je Radonić, da će iz Budim-Pešte trknuti u Beč, (SMR 87, 1920)
[...] te sam jedva s teškom mukom doklipsao do Arkada na ručak (SMR 136, 1921)
[...] sada moram svaki dan sam klipsati na ručak u nekoč carski dvor, (KH 43, 1922)
K tomu tri glagola „mirovanja“, beskonačna stajanja u mjestu: čamiti, čepiti i čučati. Lipljin ima čmti i čũčati (2013: s. v. ). Kao ni prethodna tri ni ta dva u Jagićevim pismima nisu napisana pod navodnicima:
[...] jer je ona valjda otputovala u Darmstadt, a njezin muž čami negdje kod kuće. (SMR 68, 1919)
Sada sam medju prisutnima u sednicama naše akademije ja uvijek senior, sve drugo čuči kod kuće. (SMR 131, 1921)
Ali ja jednako čepim u mojem Beču, u staroj Kochgasse 12, (KH 43, 1922)
Najzad glagol prtljati (se) za loše vođenje kućanstva, jednom pod navodnicima:
Stanka se prtlja sa gospodarstvom, obilazi razne dućane od jutra do večera, dobiva kad kad išta kad kad ništa. (KH 26, 1916)
Meni se obećaje sluškinja od Maja mjeseca. Donle ću „prtljati“. (SMR 135, 1921)
2.57 Deminutivni glagoli. Što se uporabe tvorbenih mogućnosti tiče, izdvojit ćemo ove: deminutivne glagole, tj. glagolske sufikse -uc- i -k- (samostalno ili u kombinacijama s drugim sufiksima, upravo -uc-k-a-, -i-k-a-, -ja-k-a-, -k-ar-a-), glagolski prefiks po- (v. dalje § 2.58), imenički sufiks -iš (v. dalje § 2.59) te jednu složenicu (v. dalje § 2.60). Potvrda za pojedine ostvaraje nema mnogo, no sve redom svrstali bismo ih u svakodnevni razgovorni jezik. Deminutivni glagoli koje smo u čitanju uočili jesu cjepkati, dremuckati, iskuckati, ispijuckati, kašljucati, moljakati, piskarati, vozikati, živucati. Koliko možemo procijeniti, konotacija im je hipokoristična (dremuckati, ispijuckati, kašljucati, živucati) ili deprecijativna, ironična (cjepkati, iskuckati, moljakati, piskarati, vozikati). Da bi se vidjela brojnost pojedinoga glagola, primjere dajemo abecedno, pa je stoga najstarija potvrda navedena zadnja (živucati); uz jedno moljakati, što je čest glagol, imamo i razgovorni turcizam jok vala:
Razni su znaci slutili na veliko nezadovoljstvo, cjepkanje na političke stranke, koje se bore za vlast, (SS 22, 1919)
[...] poslije objeda malko dremuckam na balzaku, a onda opet do 8 ure radim (SJ 18, 1881)
[...] poslije objeda obično deremuckam do 4 sata, (SMR 112, 1920)
Najvolio bih zato, da mogu iskuckati u ime procenata od 20 hilj. švajc. franaka u mjesto dvije barem četiri hiljade dinara, (SMR 91, 1920)
[...] te smo ispijuckali litru vina i kod toga kukali nad strašnim vremenima. (SMR 71, 1919)
[...] osobito je Sidicu strah, da se i ove zime ne razboli kao prošle, jer nešto kašljuca i često [se] tuži na želudac. (KH 5, 1912)
[...] ili je možda očekivao, da ću ja doći k njemu ili k njegovu generalu da moljakam. Jok vala. (SMR 70, 1919)
[...] mora njezina kći po tri i četiri puta hodati i moljakati, dok joj isplate. (SMR 81, 1919)
[...] kao što bi me boljelo, da moram od njih moljakati penziju. (SMR 91, 1920)
Ali i to će moljakanje i prosjačenje morati jednom prestati, kako ćemo tada, to bog zna. (KH 41, 1921)
Nije dakle vrijedno, da moljakaš da to ko uzme sa sobom. (SMR 186, 1922)
Puno se piskara o južnoslovenskom ministru, govore jedni za Ivičevića, drugi misle na jednoga Slovenca. (SMR 23, 1907)
Još bih Vas molio, ako možete, da mi posaberete neke stvari Strohalove, koji puno piskara i puno laže o našoj glagolskoj literaturi. (FF 37, 1913)
Za arkiv 37¾ piskaram male priloge, (SMR 70, 1919)
[...] u pola zadimljenoj sobi sjedim te piskaram (SMR 71, 1919)
Ne bih bio mislio, da ću pod stare dane još moći i morati piskarati. (SMR 168, 1922)
Velika se gospoda vozikaju na parade, zato imaju novaca, (SMR 70, 1919)
Mi živucamo, zdravlje nam služi dobro (GjD 6, 1876)
Glagol dremuckati nije obavezan, kunjanje na balzaku (ne znamo točno kakav je to ležaj) može se iskazati i glagolom drijemati:
[...] od 2–3 malko driemam (SJ 9, 1873)
Tada uzmem kakvu knjigu te se bacim na balzak te pola čitam pola driemam. (SJ 22, 1881)
Svojevrstan ekvivalent glagolu piskarati jest nadrljati, koji ima 1922. godine u pismima kćeri:
Sada bih Ti bio dosta toga nadrljao, sve što sam znao ili doživio, sjedeći vječito doma (osim ručka). (SMR 186, 1922)
Deprecijativni pandan glagolu živucati jest životariti, koji je u ratnim i poratnim godinama obilato potvrđen. Oprimjerit ćemo ga tek jednom prastarom rečenicom iz pisma Petru Preradoviću iz 1869. godine te dvjema poznijima, iz pisma Katici Hrupački iz 1915. te kćerinoj obitelji iz 1920. godine. U prvome i trećemu primjeru uparen je – dakako – s prilogom kukavno (usp. gore § 2.50), u drugome – opet dakako – s teškim vremenima:
U književnom svietu nema u nas ništa nova: životari se vrlo kukavno; knjiga nam gotovo nitko i ne čita, mladež nam malo valja a još joj manje valjaju i profesori. (PP 6, 1869)
Milo mi je, da kako-tako životariš u tim teškim vremenima. (KH 20, 1915)
[...] tada bih mogao bar ovako kukavno životariti, kao sada, a da ne postanem insolventan. (SMR 91, 1920)
2.58 Četiri glagola s prefiksom po-. U prethodnom odjeljku pokazalo se da je Jagić umješan s deminutivnim glagolskim -k-, no u jednome ga glagolu, čini se, nije upotrijebio. Umjesto govorkati se pod kraj života ima neprozirno nam pogovarati se:
I kod nas se pogovara, da će možda do skora presahnuti državna kasa. (SMR 121, 1920)
Pogovara se, da ćemo doskora dobiti i mi gladni penzionirci povišenje penzije. (SMR 133, 1921)
U poznim Jagićevim pismima uočili smo još tri takva neprozirna nam glagola s prefiksom po-, abecedno pokriviti, poreći se i potvarati:
Meni je gotovo sada milo, što nisu tebi natovarili na ledja taj zadatak, jer ako ne uspije, neka oni potvaraju Mihajlovića. (SMR 94, 1920)
Pošto ne znam, kada je učinjena kradja, ne mogu nikoga pokriviti!! (SMR 130, 1921)
[...] dan prije nešto su se Ella i njezina kolegica (mlada gospodja, udata od 15 godine) „porekle“ te je zabava bila kod kolege otkazana (SMR 164, 1922)
Barem dvama ishodišta možemo tražiti u varaždinskome. Lipljin bilježi pokriv'iti ʻokrivitiʼ (2013: s. v.), što je relativno lako prepoznatljivo, te potvrjati ʻokrivljavati, optuživatiʼ (2013: s. v.); poreći se Lipljin nema, ima prijelazno por'ći kao ʻporeći, opovrgnutiʼ, a za ʻsporiti se riječimaʼ ima očekivano por'ẹčkati s (2013: s. v.). Lipljin nema pogovarati (se), pogovoriti (se), KRj ima pogovoriti kao ʻpobiti, porećiʼ (s. v.). Prema onomu što daje ARj (s. v. pogovoriti, pogovarati), uključujući Belostenčevo pogovarati se ʻporećiʼ, nije posve jasno odakle je Jagić mogao usvojiti pogovarati se kao ʻgovoriti se, govorkati seʼ ili možda ʻpregovarati seʼ.
2.59 Sufiks -iš-. Imenice sa sufiksom -iš- osim slatkiša, koja jedina nije pod navodnicima,123 jesu drobiš, jeliš i pedališi. Širi kontekst nuždan je jer riječi nisu prozirne:
Milčetić mi se tuži radi očiju, koje su mu gore nego li moje. A jedan mi je varaždinac jučer pričao, da ga i „pedališi“ iznevjeruju. (SMR 68, 1919)
Slava bogu, što imam još do kraja ove godine koliko toliko uštedjenih „drobiša“, te sam mogao već danas isplatiti najamninu za 3 mjeseca. (SMR 70, 1919)
Za album ne treba nikakova računa, ti si me podmirila slatkišima. (SMR 72, 1919)
[...] koja mi je donijela od Stanke i jaja i slatkiša, (SMR 89, 1920)
Kako smo na zlu glasu kao gladni „mittelstand“, dokazuje i taj slučaj, što mi je gimnaz. profesor Donat iz brna u dva maha poslao nešto „jiliša“. (SMR 168, 1922)
Lipljin očekivano ima drobiš (sitno, sitan novac) i slatkiš (slastica, oblizek) (2013: s. v.). Za pedališe pretpostavljamo da bi bile noge.124 Odakle Jagiću jiliš (jelo, jestvina), ne znamo, riječ je vjerojatno čakavska (usp. npr. ARj: s. v. ji-), ima ju mrežni gradišćanskohrvatski rječnik u muškome rodu u značenju nj. ʻSpeiseʼ, a kao plurale tantum jiliši u značenju nj. ʻEsswarenʼ.125
2.60 Tvrdoguz. Složenicu tvrdoguz, nemoguće ju je ne primijetiti, Jagić je skovao kad je Franji Fancevu početkom 1921. godine pokušao dočarati koliko je već svojih Spomena napisao, čime je zaslužio nadimak ironmana, kako bismo to danas engleštinom rekli, čovjeka od željeza:
Pokojni Jiriček običavao je citirati, (ne znam čiju riječ) ferreae nates. Naški moglo bi se možda kazati: tvrdoguz! (FF 55, 1921)126
Krajem 1921. sličnu je psihofizičku odliku ustrajnosti u pismu kćeri i zetu opisao njemačkom riječju, koju bilježe i Lipljin (2013: s. v. s'icfljš, z'icfljš) i HJR (s. v. sicflajš, zicflajš):
Vidjet ćemo, ima li [tj. Murko] toliko sitzfleischa, koliko se hoće, da bi stvar napredovala. (SMR 152, 1921)
2.61 Frazarij. Kolenić je (2007) analizirala leksik Jagićevih znanstvenih članaka i pritom znatan dio analize posvetila frazeologiji.127 U ovome odjeljku dat ćemo nekoliko dopuna Jagićeva frazarija iz njegovih privatnih pisama. Pod frazarijem razumjet ćemo ukupnost fraza, uzrečica, izreka, poštapalica, krilatica, citata, sentencija, poslovica koje govornik rabi, koju ukupnost – dakako – nemamo namjeru iscrpsti, tek ćemo ponešto natuknuti što već dosad nismo i prigodimice ovisno o onome što u Jagića nahodimo proširiti u područja poput leksika i pragmatike.128 Od onoga što se dalje donosi Kolenić ima izaći na vidjelo (2007: 208), slaba strana (2007: 206) i rasti kao gljiva (2007: 192, 199). Primjere smo popisali prema godini prve pojave, odnosno prema prvoj zabilježbi koju imamo. Vidjet će se da je neke fraze poput hodati po glavi, gladiti bradu, osvjetlati lice ili na vrat na nos Jagić u privatnim pismima rabio četrdesetak-pedesetak godina. Posebice su zanimljive one posve razgovorne, poput brusiti jezik (ogovarati, ocrnjivati), bježati pod grm (obavljati nuždu zbog proljeva), obijati pragove (posjećivati moćnike radi dobitka) ili smijati se kao ciganin bijelu kruhu, koje kao dio svakodnevnoga jezika zacijelo ne bismo našli u Jagićevim znanstvenim člancima, ili pak one poput hodati po glavi (biti predmetom razmišljanja), kojima je jako mnogo potvrda i varijacija.
Čekati kao gladan koru crna krušca
Zato mi čekasmo, kao gladan koru crna krušca, da se naši pjesnici (PP 1, 1865)
Primjer koji kronološki bilježimo prvi prikladno otvara niz brojnih Jagićevih poredbenih fraza (kao-fraze, usp. npr. dalje kao sardele, kao Ciganin, kao gljive, kao riba u vodi, kao palac). Odmah mu možemo pridodati inačicu s glagolom trebati te žednim i kapljicom vode:
[...] naša akademija, koja bi nam toliko trebala, koliko žednu kapljica vode. (PP 2, 1866)
Nešto s ozeblim koji bi čekao sunce u pretraženu korpusu pisama nismo pronašli.
Hodati po glavi (komu)
S toga sam ja, kojemu take misli jednako po glavi hodaju, stupio s našim jednim knjižarom u dogovor (PP 3, 1866)
Taj hoda meni najviše po glavi. Njemu će otac strašno manjkati. (KH 1, 1902)
Mojemu zetu Milanu i njegovu bratu u Trstu hoda po glavi sudbina sina njegove žene, (KH 13, 1914)
Vaše pokućtvo hoda mi jednako po glavi, (SMR 60, 1919)
Nestrpljivo čekam, kad ćete javiti, da ste dobili stan! To mi hoda po glavi i mogu si predstaviti vašu neugodnu situaciju. (SMR 63, 1919)
Imate li od njega vijesti? i njegovi teški prvi koraci ondje puno mi hodaju po glavi. (SMR 88, 1920)
Samo mi hoda po glavi, kako će biti sa isplaćivanjem te rente, (SMR 90, 1920)
Hoda mi puno po glavi, da ga nisu uz put okrali. (SMR 99, 1920)
Javi mi to, Stanka, jer mi hoda po glavi. (SMR 101, 1920)
Hoda mi i to po glavi, ako u jesen odu Stojanovići, koga ću dobiti? (SMR 106, 1920)
Uza sve to hodaju mi brige po glavi, kakova će biti jesen i zima, hoću li dobiti uglja? (SMR 112, 1920)
Hoda mi po glavi, da se ne bi izgubila pisma Račkoga! (SMR 135, 1921)
Hodalo mi je po glavi, komu ću sada dati zemlje u najam, (KH 43, 1922)
Meni i onako već sada hoda po glavi, kako će biti na godinu s onim procentima od knjižničke glavnice. (SMR 202, 1923)
Potvrdama možemo pridodati još barem nekoliko inačica: s glagolom miješati se umjesto hodati, s imenicom pamet umjesto glava, s glagolom imati i imenicom pamet, s glagolom hoditi umjesto hodati:
Jučer je ostavila Stanka Lori, kojoj se miješa po glavi nekakav Größenwahnsinn. (SMR 19, 1897)
Te su mi krasne uspomene hodale po pameti (KH 21, 1915)
To čini, da čitav dan na nju mislim i nju imam u pameti. (KH 22, 1915)
Sada mi hodi po glavi, kako i gdje ste se smjestili. (SMR 57, 1919)
Stisnuti kao sardele
Spavasmo od večera 11 sat do 5 sati u jutro – u nekakvoj kabini stisnuti kao sardele. (SJ 2, 1868)
Gladiti bradu
Recite Daničiću, da opet jedemo kod Mitrovića i da je opet došlo pivo! Bit će časti, gladi bradu! (SJ 7, 1868)
[...] povišica na 10 računati već od ove godine. Evala, gladi sijedu bradu! (SMR 175, 1922)
Ironičan „antonim“ dao je Jagić u pismu Nikoli Andriću 1918. godine, objašnjavajući kako se zbilo da nije dobio neku pošiljku hrane:
[...] a možda su ga putem okrali, ili je on skuplje prodao, a ja – gladi prazan trbuh! (NA 29, 1918)
Kad se brada gladi, onda je šaka puna brade; stoga je svojevrstan „antonim“ i ova opaska o neispunjenim obećanjima iz pisma obitelji Rešetar 1920. godine:
Iz Beograda puna šaka obećanja i dalje ništa. (SMR 116, 1920)
Sila kola lomi
U najgorem slučaju morat ću u Rusku, što ja ne bih rado, jer sam tada za domovinu za uviek umro – ali sila kola lomi – u Ruskoj već prijatelji za mene rade. (PP 7, 1870)
Eto jada iz nenada
Najposlije eto jada iz nenada, teško mi je obolio stari otac u Varaždinu te će jedva preboljeti! (PP 8, 1870)
Kud će suza neg na oko
Molim Vas, da mi oprostite, što Vam u to vrieme, gdje ste službeno jamačno puno zabavljeni, još i ja nova posla namećem – ali znate našu rieč: kud će suza neg na oko. (PP 8, 1870)
Do trećega bog pomaže
Do trećega bog pomaže – evo i tebi prije mojega odlazka iz Kijeva još nekoliko rieči, (SJ 12, 1874)
Ne možemo ne imati na pameti da je 1868. godine u Dragoljubu August Šenoa objavio novelu „Do tri puta bog pomaže“. Usp. također dalje zlo ide do trećega, četiri desetljeća poslije, a u vezi s trojkama vrijedi spomenuti i ovaj latinski primjer:
Omne trinum perfec[t]um, govorili su nekoć naši fratri. (SMR 147, 1921)
Slaba strana
Ti znaš moju slabu stranu, da ja simpatiziram u mnogome s Ruskinjama, a na Nevskome bome ima ih jako mnogo – živih slika. (SJ 13, 1874)
Bijela vrana
I opet „inhaberi“ današnje slavistike u Rusiji graknuli bi na me kao na bielu vranu, da se usudim njihovu radu prigovarati. (GjD 2, 1874)
Brusiti jezik
Da zagrebčani bruse svoje tupe jezike protiv mene, to mi je deveta briga; (SJ 16, 1874)
Istu frazu za isti je događaj – nemio odlazak iz Zagreba 1871. godine – Jagić poslije mnogo desetljeća upotrijebio pišući Spomene:
[...] nisam hteo dati ni najmanjega povoda, da si moji pobeditelji madžaroni bruse jezike, ma im bi milo bilo, kad bi me mogli prikazati kao panslavista ili agitatora. (Jagić 1930: 131)
A da je briga iz gornjega primjera baš deveta, to vidimo i drugdje, primjerice u pismima Franji Fancevu i Nikoli Andriću, mnogo desetljeća poslije:
Kraj bivših brutalno-nekulturnih vlada nije čudo, što su biblioteke bile svakomu deveta briga, (FF 13, 1910)
Jadni ljudi brinu se za vreću, a za brašno deveta im briga! (NA 32, 1918)
Osvjetlati lice
[...] obradovati tomu sjajnomu djelu, koje će dakako najprije tebi ali u drugom redu i sviem nama, a osobito našoj književnosti, osvjetlati lice pred sviem Slovenima i drugim narodima. (GjD 2, 1874)
[...] što si opeta osvjetlao lice našoj slovenskoj nauci tako znamenitim djelom. (GjD 5, 1876)
[...] eno kod izbora zastupnika osvjetlaše si naši purgari lice te izabraše Gjalskoga. (SS 11, 1913)
Tko je god taj statut sastavio, nije si osvjetlao lica. (SMR 158, 1921)
Samo da upozorimo: nije osvjetlati obraz, nego baš lice. I tako tečajem pet desetljeća. U zadnjem primjeru riječ je o novome Statutu JAZU. Jagić prigovara da je prestrog jer da članovi na sjednice moraju dolaziti kao đaci. Dodaje da je „šteta što nije kazano, da se svaki redovni član mora jedanput u godini ispovjediti“ (SMR 158, 1921).
Na vrat na nos
Ja bih istina mogao već 6ga biti u Šimunu, da se žurim na vrat na nos (SJ 23, 1881)
Bojeći se bankrota ona na vrat na nos kupuje stvari, da se oprosti novaca, (SMR 112, 1920)
Kod nas od nekoliko dana svijet kupuje na vrat na nos sve što treba i netreba, jer ćemo valjda doživjeti potpuni Bankrot! (SMR 152, 1921)
[...] morali su se na vrat na nos iseliti iz stana u nekakve kukavne dvije sobice, (SMR 195, 1923)
[...] a ne vidim ni ja potrebe da se odmah sve prepisuje na vrat na nos. (SMR 202, 1923)
Momak od oka
[...] rekao bih da su današnji Varaždinci momci od oka. (SV 3, 1912)
Dići rep (komu)
Ti si strašno digao rep biškupečkoj ulici, a to je ipak samo srećni slučaj, u kojem se s biškupečkom ulicom natječe i milička i „dugi konec“ i „novi varoš“ itd. (SV 2, 1912)
[...] ja sam još i grofu Wilczeku pisao te mu podigao rep kao čovjeku visoka ugleda u nauci, (SMR 73, 1919)
Jagić frazu rabi u „književnom“ obliku (usp. HJP: s. v.), u varaždinskome bilo bi zdiči komu repa (usp. Lipljin 2013: s. v. rp).
Vuk dlaku mijenja, ćud nikada
Vuk dlaku mijenja, ali ćudi nikada. Tko ne pozna Magjara? (SS 11, 1913)
Vuk dlaku mijenja, ćud nikada. A bezazleni janjići ne poznaju dovoljno vuka. (NA 6, 1914)
Pisma u kojima se poslovica pojavljuje napisana su u razmaku od dvaju tjedana, pred Božić 1913. i početkom 1914. godine. Tema je politika u Hrvatskoj, a nje se tiče i sljedeća fraza.
Otupiti rogove (komu)
Našoj prekodravskoj gospodi to je valjda vrlo milo, da otupe rogove Hrvatima. (FF 47, 1914)
I suvremeni hrvatski rječnik (HJP: s. v. kresati) i Lipljin (2013: s. v. rȏk)129 imaju glagol kresati, HJP s dugim pluralom (kresati rogove), Lipljin dakako s kratkim (skresati roge).
Ne biti/imati ni za lijek
Kupio sam krušaka i šljiva, ali niti masla niti jaja nije bilo ni za lijek. (SMR 36, 1915)
[...] samo krumpira već dvije nedjelje ni za lijek. (SMR 51, 1918)
Osobito mi je milo, što je mnogo držao do archiva, čega iz Zagreba od Račkoga nije bilo ni za lijek. (SMR 188, 1922)
Danas jesmo, sutra nismo
[...] ali znaš što se za čovječji život kaže: danas jesmo, sutra nismo. (KH 25, 1916)
Bježati pod grm
Moj se želudac popravlja, već smijem i na šetnje bez straha, da ću bježati pod svaki grm. (SMR 43, 1917)
Blažen kao riba u vodi
Razumio bih ogorčenost protiv Radića, koji mislim da se samo u smetanju i smutnji, koju jednako izaziva, osjeća blaženim kao riba u vodi ili da otkrešem krupnije, kao neka u naše doba vrlo skupocjena životinja, u kalu. (SS 21, 1919)
Varijaciju s drugom „skupocjenom životinjom“ već smo komentirali (usp. § 2.47).
Izbiti/izaći na vidjelo
Znao sam ja, da će ta nesloga prije ili poslije izbiti na vidjelo, ali nisam mislio da će to tako brzo doći. (SMR 67, 1919)130
Izašlo je na vidjelo, da dolazi non propter Lazarum sed propter Martham. (SMR 202, 1923)
Ostati na cjedilu
[...] tko zna, neće li se novi ministar finansija „predomisliti“ pa da ja ostanem na cjedilu, kao u Pragu za vrijeme Rašina. (SMR 68, 1919)
Iz oka iz boka
Čerović je obrekao, da će se pobrinuti da ja ma iz oka iz boka do kraja mjeseca nešto dobijem. (SMR 70, 1919)
Biti na konju
Po njihovoj sporosti mogao bih se smrznuti, a sada sam na konju. (SMR 77, 1919)
Sad sam do kraja februara, a možda i duže, na konju. (KH 39, 1919)
Biti široke volje
A sada bi rado znati, kako je prošla svadba? jeste li bili široke volje? (SMR 79, 1919)131
Obijati pragove
[...] jednako obijam pragove raznih ureda, ne bih li dobio što uglja (SMR 73, 1919)
A ja nisam htio, kao što ni sada neću, da obijam pragove poslanstva, kao da se radi o kakvoj milostinji. (SMR 81, 1919)
Rastavljeni kao kitajskim zidom
Rastavljeni smo kao kitajskim zidom, ne znamo, što biva kod Vas dolje, (TM 5, 1919)
Ne znam, zašto, ali bili smo rastavljeni kao kitajskim zidom. (SV 13, 1919)
Vidimo da je Jagić iste motive rabio u pismima različitim adresatima, ovdje Tomi Matiću (12. V. 1919) i Stjepanu Valdecu (19. V. 1919), dakle unutar tjedan dana dvojici dopisnika piše isto (usp. dalje besposlen pop jariće krsti). Onda je prošlo još tjedan dana (25. V. 1919) pa je motiv promijenio i zagrebačkomu načelniku Stjepanu Srkulju napisao po varaždinsku i bez navodnika ovako:
Mi smo već puna dva mjeseca bili kao u kontumacu zatvoreni od svakog saobraćaja sa SHS. (SS 22, 1919)
Lipljin bilježi da je kontumac – ʻzabrana kretanja ili nastupanjaʼ, s ovim primjerom (pojednostavljenom grafijom): Ne sme v krčmu, žena ga drži pod kontumacom (2013: s. v.).
Inače Kolenić je (2007: 209) u Jagićevim znanstvenim radovima zabilježila stariju potvrdu, u kojoj su kineske zidine, ne kitajski zid, a pluralni padežni oblici nesinkretizirani: „ča prema što ne smatram nikakvimi kineskimi zidinami šta bi rastavljale dva plemena jednoga naroda“.
Daleko kuća (komu)
Želim im svako dobro, samo daleko im kuća od mene! (KH 39, 1919)
Smijati se kao ciganin bijelu hljebu
Upravo jučer bio sam kod njih na ručku, jer su od nekuda dobili štajerskog poularda, to je u 4–5 godina prvi slučaj! Smijao sam se kao ciganin bijelu hljebu! (SMR 94, 1920)
Mučanjem se vrag ubija
Odgovor na želju, da me ponude na teret SHS, nije još slijedio: misle valjda, mučanjem se vrag ubija. (SMR 98, 1920)
Ne bi li ti u moje ime upitao Magdića, da li je dobio pismo [...] on si misli: mučanjem se vrag ubija. (SMR 160, 1921)
Rasti/nicati kao gljiva
[...] mene stoji kvartir na četvrt godine 1290 kruna i 50 kruna hausbesorgern! Cijene rastu kao gljive. (SMR 106, 1920)
Inače kod nas ništa nova, sve po staromu i skupomu. Cijene rastu kao gljive. (SMR 120, 1920)
Inačicu s nicati ... na kiši ima i prije u pismu Nikoli Andriću:
Zato se već bune i Tirol i Salzburg, a bogami i Štajerska i Koruška. Republike niču kao gljive na kiši! (NA 32, 1918)
Ruku u ruku
[...] jer se bojim, da još nismo dorasli do takove naučne zajednice, da bi Zagreb i Beograd radili ruku u ruku. (SMR 109, 1920)
Samo da upozorimo: nije ruku pod ruku, nego baš u ruku.
Moći biti (komu)
Gospodja Kostićka [...] voli se pokazivati, da su bogati. Može im biti. (SMR 109, 1920)
Nikica si je kupio opet nekakvu ladju u Gmundenu [...] Pravo ima, kad mu može biti. (SMR 154, 1921)
Ella bogami troši tri ili četiri puta toliko, koliko ja, jer joj može biti, (SMR 188, 1922)
Samo da ne budu prevelike vrućine, Nikica s Ellom idu na Wörtersee, čini se isto tako u julu. Njima može biti. (SMR 202, 1923)
Uzrečica je pojavljuje na nekoliko mjesta i često je posrijedi sin Nikica, koji sa suprugom Ellom živi bolje od Jagića, pa ovaj s pomalo zavisti o tome piše kćeri Stanki.132 Doduše Jagić će pisati da nije zavidan, nego ga jednostavno boli samoća, što sin i snaha ne primjećuju:
Njima ide dobro, što im ja i ne zavidim, a ne osjećaju kako mene boli ta strašna samoća! (SMR 134, 1921)
Neće grom u koprivu
Dva sam dana od te neoprezne ekskurzije bolovao u svim udima te se već spremao na lijek u Beč, ali neće grom u koprivu. (SMR 111, 1920)
Besposlen pop jariće krsti/kroti
Besposleni pop jariće kroti. Ja preradjujem svoje Spomene“ našim jezikom, (SMR 120, 1920)
Besposl[en] pop jar[iće] krsti. Nemajući drugih knjiga, ja pišem svoje „Spomene“, da ubijem vrijeme. (TM 10, 1920)
Vi znate poslovicu: besposlen popa jariće krsti. Tako i ja sada, [...] pišem o sebi, pišem spomene iz mojega života, (FF 55, 1921)
Kako smo vidjeli gore kod kitajskoga zida, tako i ovdje ista uzrečica s istim povodom (pisanje Spomenâ) različitim adresatima: Milanu Rešetaru (27. X. 1920), Tomi Matiću (23. XII. 1920) i Franji Fancevu (25. I. 1921). O pisanju Spomenâ Jagić je i inače pisao s nekom vrstom sprdnje, lažne ili ne (o Spomenima kao hrani za miševe i moljce v. § 2.8).
Voditi za nos
Ne dajte se od nadzornika groblja voditi za nos. (SMR 121, 1920)
Ako bi slučajno imao koga iz novih članova „konstituante“, da mu to ispričaš, kako nas ovdje za nos vode! (SMR 121, 1920)
Ala nas je dugo za nos vodio taj zlosretni čovjek zaprešićki. (SMR 154, 1921)
Samo da upozorimo: nije vući za nos, nego baš voditi.
Udariti u (finije) žice
Poslije onoga, što je meni pisala Blanka, očekivao sam da će i spram tebe i Stanke udariti u finije žice. Još nisam izgubio nade. (SMR 121, 1920)
Okrenuti (komu) leđa
Raskuražit ćemo se, te ćemo na božić okrenuti ledja prodromosu i kod kuće kuhati, (SMR 122, 1920)
Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba
Ovako izlazi i opet po onome: Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. (SMR 123, 1920)
Sam kao palac
Od subote (2 aprila) sâm sam u stanu kao palac. (SMR 134, 1921)
Nismo u Jagićevim pismima pronašli sam kao duh, poredbenu frazu koju i danas možemo čuti, a nahodimo ju u pismu Jagićeve majke (ja sama kak duh doma, AJ 10, 1860).
Zlo ide do trećega
A kako i zlo ide kad god do trećega, sutra dan dodje zaplakana Ella (žena Nikičina) te mi javi, (KH 41, 1921)
Isti splet okolnosti – tri smrti bliskih osoba u kratku vremenu lipnja 1921. godine – o kojemu je u primjeru riječ Jagić je prepričavao i zetu Rešetaru i obitelji, pa zaključio eliptičnije:
Ovako je zbilja išlo ovaj put do trećega! (SMR 145, 1921)
Usp. gore do trećega bog pomaže.
Uzeti na nišan
Tako me smrt obilazi, kao da me uzela na nišan ali do sada nije umjela pogoditi! (SMR 152, 1921)
Kad smo već kod smrti, recimo da ju u jednome pismu Katici Hrupački zove onaj koji kosom obilazi od kuće do kuće (KH 25, 1916), pa ne iznenađuje ni pogodbeno ako me smrt ne pokosi prije (SV 6, 1914), smrt naime – kosi kosom.
Vuk sit i koza cijela
Ako taj trošak nije odveć velik, [...] Tako bi bio i vuk sit i koza cijela. (SMR 157, 1921)
Hvatati se za glavu
Kod nas je uslijed padanja krune sve tako poskupjelo, da se čovjek upravo za glavu hvata, kuda to vodi! (SMR 157, 1921)
Sit gladna ne razumije
Dakako sit gladna ne razumije. (SMR 157, 1921)
Zagristi u kiselu jabuku
Nema druge, već zagristi u kiselu jabuku – 15 kruna! (SMR 161, 1921)
Nema druge, valja bar jedan put u mjesec dana zagristi u tu kiselu jabuku te žrtvovati 1500 kruna. (SMR 188, 1922)
Frazu imaju i HJP i VRH (s. v. kiseo). Zanimljivo, u jednome pismu iz 1899. godine Nikola Andrić ima gorku jabuku (Andrić i Jagić 2009: 219). Iste 1899. godine frazu s kiselom jabukom Maretić je spomenuo u svojoj Stilistici, upravo u dijelu o jedrini kao odlici dobra stila.133 Ukusan stil, piše Maretić, ne trpi ponavljanje misli i riječi, „Pogrješka bi bila, kad bi tko u svojem članku, koji ima, recimo, 30 strana, upotrebio 5 puta frazu: zagristi u kiselu jabuku (t. j. dati se na kakav neugodan posao) (1899: 663). Pridjev kiseo u Jagića i inače ima negativnu konotaciju, rabi ga za mrzovoljnost i nevoljkost, svoju ili akademikâ:
Ja ustupam, makar i s kiselim licem. Svaki je čovjek donekle egoist (SJ 15, 1874)
Inače ni kud dolazim ni koga vidim, osim mojih kiselo-slatkih akademika po četvrcima. (SMR 91, 1920)
[...] zato ja po 8 dana ne vidim nikoga osim mojih kiselih članova u akademiji. (SMR 129, 1921)
Usput: suprotno od kiselo lice jest veselo lice:
Upravo u ovaj čas došla je od Elle s veselim licem da joj je poklonila jednu svoju svilenu opravu! (SMR 152, 1921)
Na vrbi svirala
[...] ali ono drugo obećanje iz B[eograda]. ostaje na vrbi svirala. (SMR 170, 1922)
Vratiti milo za drago (komu)
On je [Olaf Broch] tečajem godina mnogo za me uradio, rado ću mu vratiti milo za drago. (SMR 174, 1922)
Fraza je upotrijebljena u pozitivnu, doslovnu smislu (ʻodužiti seʼ), ne u negativnu (ʻosvetiti seʼ).
Biti/imati riječi kao u šipka koštica
A ko je onaj Bulat? [D]a nije to onaj nekošnji fratar, koji se i u „Archivu“ javljao? U njega ima riječi kao u šipka koštica, a cijelo mu umovanje ne dokazuje protiv tvojega razložitog mišljenja upravo ništa. (SMR 191, 1922)
Mnogo dima, malo vatre
Sve je to mnogo dima a malo vatre. (SMR 191, 1922)
Riba smrdi od glave
Po latinskoj poslovici riba smrdi od glave! (SMR 193, 1922)
Za kraj ovog odjeljka izdvojit ćemo tri „krilatice“ koje odišu nekim odmaknutim humorom, tj. naglom i neočekivanom promjenom misaone niti, obratom, što inače u Jagićevim pismima ne nalazimo.134 Jedna je iz pisma Franji Fancevu, druge dvije iz poznijih, poslijeratnih pisama kćeri Stanki i njezinoj obitelji:
Ne držite se načela, da ljevica ne smije, da čuje što radi desnica, već upravo naopako. (FF 20, 1911)
Brzo napredujemo u nazadak! Mogu se tomu veseliti i Madžari i Nijemci. (SMR 119, 1920)
Od tri šunke prve pošiljke samo je jedna bila lijepa, druga i treća slabije, ova posljednja čak bez kože. Da to nije prema načelu jeftino ali loše? (SMR 132, 1921)
Može biti da ovaj čitatelj nakon stotinu godina humor jednostavno prepoznaje ondje gdje uopće nije bio mišljen.
2.62 Mrijet mi se neće i misao na vječnost. Poglavlje ćemo zaključiti citatom iz Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića „Vidi mu se, mrijet mu se neće, a jest nješto, što ga naprijed kreće.“ Damjanović na dvama mjestima veli da je to „posljednje što je napisala Jagićeva ruka“ (1988: 69, 1993: 111). Ne znamo odakle taj podatak. Citat se naime nahodi u pismu kćeri i njezinoj obitelji od 25. IV. 1921, više od dvije godine i na desetine pisama prije Jagićeve smrti. O tome piše i Milan Rešetar prepričavajući u drugoj knjizi Spomenâ posljednje Jagićeve dane (usp. Jagić 1934: 318). Ne želeći demistificirati sjetnu predaju prenijet ćemo ipak da u Jagićevu pismu 1921. godine stoji ovako:
Sve me ostavlja, predugo živim, i opet „mrijet mi se neće“. (SMR 136, 1921)
Samo mjesec dana prije toga, 27. III. 1921, napisao je Jagić obitelji Rešetar ovo:
Već mi je taj život zbilja dosadio! (SMR 133, 1921)
Primijetimo: dosadio, ne dugočasio, o čem će još biti riječi kod Šenoe (v. §§ 3.17, 3.28). No da završimo u vedrijemu tonu, ponudit ćemo moguće čitanje početka pisma Nikoli Andriću od 1. XII. 1917:
Dragi gospodine profesore!
Vi pjevate božićnu pjesmu a mi smo istom u adventu. Vi čestitate, a mi ne znamo ništa o stvari. Niti je tko koga pitao niti se valjalo odlučiti sa da ili ne. Da se ne ponovi kod mojega sina ona vrsta komedije, koju sam ja doživio godine 1874e. (NA 27, 1917)
Stvar je ozbiljna, riječ je o tome da je Andrić čuo da Jagićev sin Nikola dolazi na „jugoslavenski“ medicinski fakultet pa čestita, a Jagić se odmah sjeti svojega nedolaska na zagrebački fakultet 1874. godine. Mi prvu rečenicu s pjevanjem božićne pjesme početkom adventa želimo čitati kao aluzivnu parafrazu kraja „Misli na vječnost“ Janka Leskovara, objavljene u Viencu 28. III. 1891. (god. XXIII, br. 13, str. 194–196):
Bijaše advenat, a učitelj pjevaše uzkrsnu pjesmu: „Halleluja“.
Gjuro je Martić poludio.