3. O privatnome jeziku Augusta Šenoe

Ishodišta

3.1 Biografski kontekst. August Šenoa (1838–1881) rodio se u Zagrebu kao najstariji od četiriju sinova Aloisa Schönoe i Therese r. Rabacs (iz Ugarske, slavenskoga podrijetla, preminula 1847. godine, kad je Augustu bilo devet godina).135 Otac mu se 1830. godine bio doselio iz Beča da bi bio biskupski slastičar. Otac nije znao hrvatski, s djecom je razgovarao na njemačkome.136 Bijaše čovjek stara kova i nije mu legla revolucionarna 1848. ni zagrebačke škole na hrvatskome. August se s vršnjacima druži u rodnoj staroj Vlaškoj ulici, na Ribnjaku, na Südpromenadi (od Šenoe zove se Strossmayerovo šetalište) igra se s prijateljima „raubera i pandura“ (Šenoa 1933: 91). Godine 1849. otac Augusta šalje u gimnaziju u Pečuh, no već 1850. godine – kad revolucionarnost jenja i polako se u škole vraća njemački duh – vraća ga na zagrebačku gornjogradsku gimnaziju. Kao i Jagiću, koji je razred viši od Šenoe, hrvatski mu (ilirski) predaju Ivan Katkić, Adolfo Veber, Antun Mažuranić, Vjekoslav Babukić. Prve četiri gimnazijske godine nastavni je jezik hrvatski, poslije njemački. Babukić i Mažuranić šalju ga Gaju, ubrzo bude instruktor Gajevu sinu Velimiru. Preko Gaja upoznaje se sa starom hrvatskom književnošću, od školskoga druga Vukića dobiva Osmana.137 Kao svršeni gimnazijalac (1857) August vlada njemačkim, talijanskim, mađarskim, francuskim, poslije će u Pragu naučiti češki i poljski. Ne uspijeva se upisati na orijentalnu akademiju u Beču, navodno zbog panslavizma, upisuje pravoslovnu akademiju u Zagrebu. Potom 1858. godine ponovo pokušava s medicinom u Beču, pa odustaje, najzad 1859. godine upisuje pravo u Pragu, gdje počne pisati feljtone, uređivati listove. Godine 1865. odlazi u Beč, uređuje Slawische Bläter i Glasonošu. Godine 1866. vraća se u Zagreb „da se nigda više ne odijeli“ (Šenoa 1933: 48–49), godine 1868. ženi se Slavom pl. Ištvanić iz (Velike) Gorice u Turopolju. Novinar je u Pozoru, potom ravnatelj i dramaturg u kazalištu, 1868. prvi bilježnik, krajem 1871. veliki gradski bilježnik, 1873. gradski senator, 1874. uređuje Vienac. Preminuo je od bolesti 1881. godine u Zagrebu.

3.2 Korpus. Kako je Šenoa privatno govorio i pisao kad je govorio i pisao hrvatski, pokušat ćemo kao i kod Jagića rekonstruirati na temelju jezika njegove privatne korespondencije i sekundarnih vrela. Korpus privatnih pisama daleko je manji no kod Jagića, ali tako malen kakav jest priređen je daleko neurednije pa prije svega dajemo sinoptički popis pisama koja su razmijenili August Šenoa i zaručnica mu, potom supruga Slavica Ištvanić. Prvi, lijevi stupac naše su oznake, sljedeća tri stupca izdanja su objavljenih pisama (Šenoa 1981, 1978, 1964), u zadnjemu, desnomu komentar je koji se tiče adresanta, jezika, dostupnosti ili nedostupnosti autografa, tj. dostupnosti samo autografa:

Sve u svemu riječ je o 26 pisama Augusta Šenoe Slavi Ištvanić, odnosno Šenoa (SI 1–26, 1867–1880), i o pet pisama Slave Augustu (SlŠ 1–5, 1867). Priređivač je 1981. godine utvrdio da autografi prvih triju Augustovih pisama objavljenih 1964. godine nisu sačuvani, zagubili su se, čini se, pri priređivanju 1964. godine.138 Dva brzojava objavljena 1964. poslije nisu pretiskivana. Tri su pisma napisana na francuskome, dva Augustova, jedno Slavino, prijevodi Vide Flaker na hrvatski dostupni su u izdanju iz 1981. godine; ta pisma, naravno, mogu biti zanimljiva samo sadržajno. Izdanje iz 1981. godine donijelo je „zaručnička pisma“ pa u nj nisu ušla kasnija pisma, koja pripadaju bračnomu razdoblju (SI 19–24, 1872–1880). U popis smo unijeli autograf kojega je završni fragment dostupan na mreži (SI 26, 1877).139 Iskoristili smo također kratku memoaristiku „Moji zapisi“, objavljenu u Građi (Šenoa 1880–1881/1950).

K tomu uzeli smo još pismo Franji Markoviću (FM 1, 1873), pismo Budi Budisavljeviću (BB 1, 1875) i pismo Ivanu Zajcu (IZ 1, 1877). S njima je Šenoa bio na ti. Pisma Ladislavu Mrazoviću (LM 1–8, 1874–1878), s kojim je Šenoa bio na vi, zanimljiva su jer ih je više.140

Ako bismo sumjerili s Jagićevim pismima, sva Šenoina korespondencija suvremena je onomu što smo u poglavlju o Jagiću smatrali „ranijom“ Jagićevom korespondencijom. Pisma su daleko kraća od Jagićevih i obuhvaćaju ni petnaest godina. To jednostavno znači da je jezičnoga gradiva u njima znatno manje pa je time ograničen i domet iz njega izvedenih zaključaka.

3.3 Metoda. U predgovoru ovih paljetaka zahvalili smo marnim filolozima koji pedantno priređuju stare tekstove. Jedan čitav odjeljak u poglavlju o Jagiću posvetili smo slovu <đ> (v. § 2.8). Nijedno nije bilo bez razloga. Šenoina izdanja nažalost nisu prolazila skrupulozno sito, priređivana su prema nejasnim nam načelima. Zato unaprijed kažemo da je ovaj dio o Šenoi uvjetan jer nemamo prave predloške. Na prvi pogled jasno je da je najmanje loše priređeno 21 „zaručničko pismo“ u izdanju iz 1981. godine, sve ostalo zapravo je filološki neupotrebljivo, uključujući Šenoina pisma ostalim adresatima, makar se kitilo atributom „kritičkoga izdanja“ (usp. Šenoa 1964). A to pak famozno izdanje iz 1981. godine na svojemu početku ima priređivačevu napomenu koja glasi ni manje ni više nego ovako:

Sva pisma donesena su ovdje na principu „preslikavanja“, to jest, pretiskana su sa svim jezičnim, pravopisnim, ortografskim i gramatičkim osobitostima, pogreškama i nedosljednostima. Smatrali smo, da pisma kao primarna građa samo na taj način mogu sačuvati svoju punu autentičnost. (Šenoa 1981: 22)

„Princip preslikavanja“ urodi time da u prvome pismu Slava Augustu piše moj anđelek (SlŠ 1, 1867), u drugome dođi! dođi (SlŠ 2, 1867), a August u četvrtome uzvraća s naslađujem se bistrim joj pogledom (SI 4, 1867), u petome s dođi ako boga znaš i mojim anđelkom (SI 5, 1867). Nema nikakve potrebe da zavirujemo u autografe, slovo <đ> – koje smo u citiranim sintagmama podvukli – godine 1867. jednostavno je u Hrvatskoj nemoguće, rekli smo to već (v. § 2.8, također ondje navedena literatura), ali očito treba ponavljati. Pogled u mrežno dostupne autografe to samo potkrepljuje. „Principom preslikavanja“ priređivač iz 1981. godine u Šenoinu pismu od 14. VIII. 1867. bilježi dok nedođeš; u autografu lijepo stoji dok nedodješ (SI 16, 1867); k tomu nije tisuć putah, nego tisućputah, riječ je vidljivo crticom rastavljena na kraju retka. Priređivači iz 1978. godine u Šenoinu pismu od 2. XI. 1874. imaju štogođ i slatka. Autograf je dostupan na mreži. Naravno da u njemu nije štogođ i slatka, nego je štogodj i sladka (SI 23, 1874), upravo onako kako je u izdanju pisma u Građi (Šenoa 1950b: 102–103). I što da čovjek onda počne s takvom „punom autentičnošću“ o kojoj govori priređivač iz 1981. godine!? Jer tu nije riječ o omašci, nego o sustavnu zanemarivanju dvoslova <dj> i preslovljavanju u <đ>.141 Čovjek ne može ništa doli zanemariti slovo <đ> i nadati se da je barem ostalo korektno. Dakle još jednom da reknemo: primjeri se u ovome razdjelu donose prema izdanjima koja su za pojedina pisma najmanje loša (Šenoa 1981), posve nepouzdana (Šenoa 1978), pouzdana (Šenoa 1950b) te prema dostupnim autografima. Citati su onakvi kakve smo ih u nepouzdanim izdanjima pronašli. Svako <đ> u njima – govorimo ovo napamet, bez uvida u sve autografe, ali potpuno uvjereno – tekstološka je krivotvorina. Nadamo se da krivotvorine barem u najmanje lošem izdanju staju na grafiji (i fonetici), ali ne jamčimo. Nažalost i sva Šenoina pisma drugim adresatima koja konzultiramo priređena su nepouzdano, pa sve što nahodimo u njima uzimamo vrlo suzdržano te se njima služimo minimalno.142

Što se tiče sekundarnih vrela, tu kod Šenoe stojimo nešto bolje. Ne samo da je Kalenić (1965) napisao monografiju o Šenoinu jeziku nego je Šenoa kao jedna od nosivih osobnosti novije hrvatske književnosti bio predmet različitih pa i intimnijih pristupa. Dubravko Jelčić u svojoj će monografiji o Šenoi napisati ovako:

Djeci je poklanjao dosta vremena i još više brige i pažnje, razgovarajući s njima uvijek kajkavski, što je njihovu obiteljskom životu davalo naročiti ton intimnosti i topline. (Jelčić 1966: 227, 1984: 211)

Tako stoji i na mrežnim stranicama Kuće Šenoa, koju uređuju Šenoini nasljednici; obavijest je i šira, kaže se da su se Augustova i Slavina djeca roditeljima obraćala sa ti:143

Slava i August su bili vrlo privrženi jedno drugom i obožavali su svoju djecu. S njima su razgovarali kajkavski, često išli na izlete (Cmrok, današnja Gupčeva Zvijezda, Maksimir) i ljetovanje (Dobrna, Slovenija). Zvali su ih nadimcima, a djeca su im se obraćala sa „ti“, što je krajem 19. stoljeća bilo neuobičajeno.

Što se razumije pod time „kajkavski“, ne možemo znati, možemo slutiti, pitanje je naime što komu od književnih filologa i Šenoinih najbliskijih znači „kajkavski“. Ali preko sekundarnih vrela ipak utvrđujemo što dovoljno oprezan filolog ionako zna: da ni (pisani) jezik najintimnijih pisama nije jednak najintimnijemu govorenomu jeziku. Negdje u kolopletu tih odnosa rađa se i naša metoda rekonstrukcije nečuvenoga, bacanja svjetla na detalj pisanoga jezika.

Fonologija i morfologija

3.4 Ekavština. To će nam zapravo biti jedina fonološka tema. Kalenić je analizirajući jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe napisao ovako: „Svi su Šenoini tekstovi napisani ijekavski, ali ima i ekavskih oblika. Najčešće je to slučaj kod rime. Ako uzmemo u obzir da je zbog metra ili rime Šenoa često žrtvovao glasovni lik neke riječi, kako su to dopuštale tadašnje poetike, onda ekavski oblici zbog rime nisu predstavljali nikakvu veću devijaciju“ (1965: 207). Primjera je Kalenić dao malo. Što se privatnih pisama i „Mojih zapisa“ tiče, Šenoa piše savršeno jekavski. Na dva bismo slučaja upozorili. Prvi je oblik medvedi, gotovo bismo rekli na razini omaške:

Ja i Budisavljević vozismo se na jednih kolih zamotani kao medvedi, (SI 23, 1874)

Drugi je glagol delati (sada delam gibanicu, SI 20, 1872), o kojemu poslije (v. § 3.28).

3.5 Aorist i imperfekt. U ograničenoj građi Šenoinih pisama zaručnici i supruzi aorist i imperfekt živa su glagolska vremena, osobito pak u političkoj memoaristici „Moji zapisi“. Valja istaknuti da tu nije riječ o beletristici ni funkciji imperfekta „kao manire“, o kojoj piše Kalenić (1965). Tu je riječ o neposrednu intimnu pisanju zaručnici, u kojemu imperfekata po naravi diskursa (zaručničko udvaranje) i ne očekujemo previše, te o dnevničkome prisjećanju na događaje i osobnosti iz neposredne političke prošlosti i sadašnjosti, pričem nikakva čitaoca nije trebalo impresionirati prevelikim imperfekatskim manirizmom.

Aoristi u pismima:144 htjedoh, vidjeh (SI 2, 1867), promijenih (3, 1867), htjedoh (6, 1867), nemogoh (7, 1867), odgovorih (10, 1867), rekoh (15, 1867), latih se (17, 1867), spoznah (19, 1868), reče, sjedosmo, dodjosmo, dočekaše, vratismo se (23, 1874), htjedosmo (26, 1880).

Imperfekti u pismima: mišljah (SI 17, 1867), nepisah (18, 1867), bijasmo (20, 1872), vozismo se (23, 1874).

Aoristi u „Mojim zapisima“: utvrdih, rekoh (1880–1881/1950: 91), bješe (92, i dalje passim), dokazaše, rekoh (93), izpukoše (94), htjede (97), neuspje, baci se, postadoše, propa, spopa, rekoh (98), upitah se, neveli (100), reče (×2, 101), rekoh, sastasmo se, htjedosmo, pridobismo, ote, reče, žacnuše (102).

Imperfekti u „Mojim zapisima“: stajahu, bijaše (1880–1881/1950: 91), bijaše, bijahu, nebijaše, nebijahu (i dalje passim), neimadjasmo, stajasmo, biešnjahu (92), sapinjahu, razapinjahu (93), bijasmo (95), postajaše (96), zastupahu (98).

3.6 Bit će + glagolski pridjev radni. Upozorili smo kod Jagića na modalnu konstrukciju prošloga budućega vremena (v. § 2.15). Jednu potvrdu imamo i u Šenoinim „Mojim zapisima“. Ističemo još jednom ograničen korpus; kako god ograničen bio, jedna potvrda je tu. Posrijedi su uvodne rečenice o Novljanima iz Vinodola, eda bi se raširila priča o složenu karakteru i političkoj sudbini Ivana Mažuranića:

Tko god je ikada bio u tom drevnu mjestancu hrvatskoga Vinodola, bit će opazio, da su svi Novljani nekakvi čudni ljudi, nose glavu visoko, ponosito, gotovo biš mislio oholo, kan da preziru cieli sviet. Ja sam to barem opazio ne samo kod bana Mažuranića, ne samo kod braće mu Mate i Antuna, gimnazijalnoga ravnatelja [...], ne samo kod Ivana Vončine, [...] (1880–1881/1950: 90)

Iz malo dužega citata vidimo još dvoje. Prvo je lokativ mjestancu, koju imenicu Šenoa tu sklanja prema parisilabičnoj sklonidbi (nije mjestancetu). Zaručnička pisma vrve umanjenicama na -ce i -če (pisamce, srdašce, lišce, ustašca, milče, golubče), ali čini se da samo golubče imamo u padežu koji otkriva sklonidbu, a ona je očekivano imparisilabična (dativ golubčetu, SI 5, 1867; 6, 1867). Ne znamo kako bi Šenoa u pismima sklanjao pisamce, srdašce i sl. Drugo je u sklopu Šenoina pisanja sasvim izniman kondicional s čakavskim, primorskim biš (mislio), kao da je hotice interpoliran u priču o Vinodoljanima. Kalenić takav kondicional u Šenoinoj beletristici i publicistici nije zabilježio (1965), a čini se da ga nema ni u čakavskim, tj. primorskim elementima u romanu Čuvaj se senjske ruke iz 1876. godine.

3.7 Glagoli I. vrste. Za razliku od Jagića, kod kojega se u vezi s glagolima I. vrste koješta dalo primijetiti (usp. § 2.17), u Šenoe tek dvije kratke bilješke. Prva je to da glagolski pridjev radni od sjesti glasi sjeo, nije sio kao u Jagića:

Nadajuć se, da si se već povratila sa svoga puta sjeo sam ti pisat. [...] Znam da su ti se nožice umorile, da si često sjesti morala. (SI 15, 1867)

Uzorak za jesti – jeo (u Jagića – jio) premalen je, samo u jednome nepouzdano priređenu pismu nahodimo Šta je jeo, šta je pio (SI 24, 1876).

Drugo je kuriozitet s glagolom htjeti, koji zbog prijevoja smatramo glagolom I. vrste. Glagol redovito u svim svojim oblicima ima pristupnu skupinu htje-. Evo nekoliko primjera:

Htjedoh ti već jučer odgovoriti. (SI 6, 1867)

Htjelo mi se šetat, nisam znao kamo, (SI 6, 1867)

Htjede najprije da postane tajnikom „Matice“, (1880–1881/1950: 97)

[...] kad su ovi htjeli raztepsti akademičko družtvo „Hrvatski dom“, (1880–1881/1950: 98)

Htjedosmo skucnut Josipa Nollia, (1880–1881/1950: 102)

Tek na jednome mjestu nahodimo jotaciju jatom, dakle pristupno hće-:

Hćelo se doći iz toga blata na kopno. (1880–1881/1950: 94)

Kažemo, u sklopu Šenoina privatnoga jezika to je kuriozitet; u ostalim Šenoinim tekstovima nije, Kalenić (1965) na nekoliko mjesta bilježi oblike hćeli, hćela, hćedoh, hćede, hćedoše.

3.8 Glagoli III. i IV. vrste. Kod Jagića smo vidjeli izrazitu sklonost glagolima III. vrste, tj. tematskomu jatovskomu -je- (usp. § 2.18). U Šenoe je stanje drugačije, zapravo je onakvo kakvo bismo očekivali: sklonost prebacivanju glagola iz III. u IV. vrstu, tj. tematsko -i-, toliko da ni glagoli vidjeti i živjeti nisu redoviti u III. vrsti. Nešto primjera za glagole III. vrste (pisma SI 2 i SI 24 nepouzdana su):

[...] a danas – danas nema mi Slavice; tražim je, vidjeti je ne mogu (SI 2, 1867)

[...] Slavica bi bila otišla iz Zagreba ni ne vidjev mene, (SI 2, 1867)

Srdio sam se sinoć i na vrijeme, letjelo je kao da ga neprijatelji naše ljubavi tjeraju. (SI 2, 1867)

Znaš li kako smo kod prelaza sjedjeli ja i moja zlatna ptičica, (SI 5, 1867)

[...] onda ćemo se vidjeti po mojem obećanju. (SI 12, 1867)

[...] vidjelo tebe pred sobom, (SI 17, 1867)

[...] pa ćeš i sama vidjeti, da mi nije moguće bilo zamočiti pero, (SI 23, 1874)

Ja ne bi mogao duže vremena tako živjeti bez Vas, moji mili, ja bih poludio. (SI 24, 1876)

Upadljiviji su primjeri glagola s tematskim -i-, nerijetko istih korijena kao prethodni, i u pismima i u „Mojim zapisima“:

Najvolim sjediti na svom divanu uru, dvije, tri ure, (SI 3, 1867)

Al i tomu će svrha doći, Zagreb će za mene opet oživiti, kad svoju Slavicu u Zagreb dovedem. (SI 5, 1867)

Gledao sam, bil Slavicu vidit mogao, (SI 6, 1867)

[...] da ćemo nas dvoje cieli život proživiti zajedno. (SI 7, 1867)

Strpi se, poslovica veli „Strpljen, spašen!“ a nećeš dugo trpiti. (SI 10, 1867)

[...] da ću za tebe živit dušo predraga, dok bude duše u meni, (SI 11, 1867)

[...] a moje oči letile su na onu stranu, (SI 12, 1867)

[...] mišljah – ej kako će biti, kad bude moja ženka – maja [sic!] Slava kraj mene sjedila. (SI 17, 1867)

[...] školska djeca su nam vikala „Živili“ mužari grmili, zastave se vijale (SI 23, 1874)

Živila je dakako nekoliko godina od nužde. (1880–1881/1950: 94)

[...] te je živila samo u pojedincih, (1880–1881/1950: 95)

Ljudi doživili su od njega i malenih pojava osvete, (1880–1881/1950: 99)

[...] Pejačević šutio je u Pešti postojano pred Hrvati i neveli svoga mnenja. (1880–1881/1950: 100)

Uz primjere par komentara. U prvome imamo i superlativno najvolim, što smo kod Jagića viđali redovito, premda je Šenoina potvrda iz nepouzdano priređena pisma SI 3. Zadnji primjer, u kojemu je nijekani aorist neveli, pokazuje da bi i defektivni glagol velim bio IV. vrsta (?veliti, ne ?veljeti). Usput budi rečeno: za razliku od Jagića Šenoa taj glagol veoma ekstenzivno rabi. Evo potvrda iz nevelika Šenoina privatnoga korpusa (pisma SI 3 i SI 26 nepouzdano su priređena):

Kud će suze nego na oko, veli narod; kud će moje srce nego tebi, milovanje moje, velim ja. (SI 3, 1867)

Veliš mi da ti pišem, kako mi je bez moje Slave; (SI 5, 1867)

Dà dušu krivo misliš, kad veliš da te tako silno ljubit nemogu, kao što ja tebe. (SI 6, 1876)

Nevelim da mora učena biti kao kakav švabski profesor sa naočali na nosu; (SI 6, 1876)

Strpi se, poslovica veli „Strpljen, spašen!“ a nećeš dugo trpiti. (SI 10, 1867)

To ti je, velim, divan vidik, krasota bez para, (SI 26, 1880)

Kako neko pismo Miškatoviću, pisano iz Pešte veli, novi je ban vrlo zlovoljan i to na Magjare. (1880–1881/1950: 100)

Veli se, da ćemo dobiti vojničku krajinu, (1880–1881/1950: 101)

General Filipović – i to je sin hrvatske majke – veli: (1880–1881/1950: 101)

[...] prenositi će se postepeno, kako birokrati vele, na hrvatskoga bana (1880–1881/1950: 101)

Iz gornjih primjera (usp. SI 23, 1874) vidi se nadalje da je optativ od živjeti ili živiti, kao i u Jagića – živili, ne živjeli. Također kao u Jagića prezenti glagola živjeti ili živiti znadu iz III. ili IV. skliznuti u I. vrstu, pa nahodimo i prezente s tematskim -i-:

[...] jer ako i zemlja izda taj ubogi hrvatski puk, kako da živi, ta ionako nam zakrčuju svaki put razvitku, (1880–1881/1950: 101–102)

i prezente s tematskim -e-:

[...] što ljubim nad sve ino, zašto upravo živem. (SI 6, 1867)

Starčević je neženja, neima djece, žive kao Diogenes u svojoj bačvi, (1880–1881/1950: 95)

Važna razlika: u Jagića se to tiče samo 3. lice plurala (oni živu), u Šenoe imamo potvrde za 1. i 3. lice singulara.

Spomenimo usput dva glagolu živjeti bliskoznačna glagola iz „Mojih zapisa“ (1880–1881/1950), jedan sa -o(v)-a-, drugi sa -ar-i-, živovati i živariti (HJP ima oba):

Nadam se, da će ove moje bilježke gdjekomu dobro doći, da će u njih naći mnogu karakterističnu crtu biednoga hrvatskoga živovanja u ovom vremenu. (1880–1881/1950: 90)

Tko će pomisliti, [...] da će ova stranka dugo zajedno živovati? (1880–1881/1950: 94)

Danas i malo tko za njega pita [tj. za Milana Makanca], već u zakutku živari od svoje dosta slabe odvjetničke prakse. (99)

Glagol životariti, koji smo vidjeli u Jagića (v. § 2.57), u ograničenu korpusu Šenoina privatnoga jezika nismo pronašli.

U Jagića vidjesmo da je spasti glagol I. vrste te da čak uzrečicu ima kao strpljen – spasen (v. § 2.17). Primjeri iz Šenoe kažu da su u njega oba glagola u IV. vrsti i uzrečica mu je, tj. „poslovica veli“ strpljen – spašen (usp. gore primjer za veli, SI 10, 1867).

Ostaje nam još glagol stajati, koji za razliku od Jagićeva stojati (v. § 2.18) u Šenoe uvijek glasi tako, stajati – stojim, s harmonijom a...a u oblicima koji imaju tematsko -a-. Primjeri:

[...] kako je Linka pred nami stajala izpod oka se smijući na nas. [...] možebiti stoji opet na onom mjestu, pa misli na mene. (SI 5, 1867)

Ti si kod prelaza stajala. (SI 6, 1867)

Ah da mi je sada s tobom stajat kraj prelaza, razgovarati s tobom, ljubiti tebe! (SI 15, 1867)

Iza svakog grma vidio sam tvoje drago lice, i kod kuće stajao sam još dugo (SI 17, 1867)

Duhovi, koji su [ga] okružavali kao savjetnici stajahu duboko pod njim, (1880–1881/1950: 91)

[...] te stajasmo goloruci bez obrane. (1880–1881/1950: 92)

Nestoji da je Srbija Piemontom zato, što nas Beč varaka. (1880–1881/1950: 99)

U Jagića smo vidjeli dosta deminutivnih glagola (v. § 2.57), u Šenoe osim živariti (v. gore) nahodimo još piskarati (1880–1881/1950: 90) i varakati (v. gore zadnji primjer, 99).

3.9 Glagoli sa -ira-, -isa-, -ova-. U Jagića smo im posvetili dosta prostora (v. § 2.19), ovdje ćemo samo popisati što smo u ograničenu Šenoinu korpusu pronašli. Kao i kod Jagića i ovdje u obzir uzimamo ne samo glagole nego i glagolski pridjev trpni i glagolsku imenicu.

Glagole sa -ira- imamo u Šenoinim pismima zabilježene ove: telegrafirati (SI 20, 1872, nepouzdano pismo), fantazirati (SI 26, 1880, nepouzdano pismo); u „Mojim zapisima“ ove: karakterizirati (usp. dalje karakterisati; navodim samo istinu za karakteriziranje čovjeka, 1880–1881/1950: 91), fingirati (92), paktirati (94), oktrojirati (94), ignorirati, datirati (95), bankrotirati (98), petrificirati (100), inkorporirati (×2, 101), asimilirati (101).

Glagola pozajmljenih osnova sa -isa- i -ova- pronašli smo samo dva, karakterisati (usp. gore karakterizirati) i engažovati, oba u „Mojim zapisima“:

Ja neću ovdje te borbe potanko opisat, jer su to samo opazke o prošlosti, koje imaju karakterisat Mažuranića. (1880–1881/1950: 93)

Htjedosmo skucnut Josipa Nollia, da se da engažovati za baritona naše opere. (1880–1881/1950: 102)

Dalo se već primijetiti da infinitive bez -i ne komentiramo (usp. karakterisat), ima ih u Šenoe jednako kao onih sa -i, možda i više, ako bi ih tko prebrojavao. Ali rado komentiramo razgovorne oblike poput skucnut(i) u drugome primjeru. Takvih je u Šenoe dosta i nesumnjivo pridonose gipkosti Šenoine memoaristike, koja se danas čita kao posve svježe štivo. Dojam je da je Šenoa općepoznat kao pisac povijesnih romana, no punokrvni njegov jezik, rekli bismo, više dolazi do izražaja u feljtonistici i publicistici o suvremenosti.

3.10 Optativ, imperativ, bog i vrag. Pragmatička isprepletenost optativnih i imperativnih konstrukcija zajedno s formulama zaklinjanja kao u Jagića (usp. § 2.23) uočljiva je i u Šenoe. Koliko je spomen boga čest u ograničenu korpusu relativno kratkih zaručničkih pisama, pokazat će primjer pisma od 14. V. 1867. – Slavica je Augustu anđeo poslan od boga:

[...] već te i štujem i cienim kao anđela, koga mi sam bog s neba posla, da me razveseli, (SI 7, 1867)

[...] znadem, da je bog s mojim srcem svezao drugo srce, kakvo ga malo u Hrvatskoj ima, (SI 7, 1867)

[...] onda ću te poljubiti pred bogom i cielim svietom, (SI 7, 1867)

Neka to bude i manira, ali taj se manirizam kao motiv varira iz pisma u pismo na različite načine, primjerice 19. VI. 1867:

Želim ti djevojko nada sve draga, da bog da, da se skoro zagrlimo kao muž i žena, želim ti da budemo zajedno dugo – dugo sretni, da bog blagoslovi tvoju milu liepu glavicu. (SI 11, 1867)

I sada evo ti se kunem pred bogom, da ćeš moja biti, (SI 11, 1867)

Bog će zaista dvajuh dušah savez blagosloviti, koje se tako ljube, kao što mi. (SI 11, 1867)

Optativnost, vidi se iz gornjih primjera, može biti iskazana golim glagolskim pridjevom (ili prezentom, dao bog ili da bog), surečenicom s veznikom da + prezent te futurom I.:

Pozdravi sve kod kuće, da si mi zdrava i živa dok se nesastanemo; (SI 15, 1867)

Bog će dati, pa si nećemo do godine pismeno čestitati, (SI 19, 1867)

[...] bog te blagoslovio i uslišao sve molbe tvoje. (SI 19, 1867)

Nadam se da ste zdravi i veseli, bog vas občuvao. (SI 23, 1874)

Ostajte mi zdravo i Bog vas čuvao mili moji. (SI 25, 1877)

Dakako, boljitak, sreća i zdravlje mogu se poželjeti i imperativom:

Uzdaj se u ostalom u pomoć božju i moju ljubav. (SI 18, 1867)

Budi mi dušo sretna i zdrava, budi vierna i mila drugarica, (SI 19, 1867)

Pogodbene konstrukcije s veznikom ako veoma su česte, glagoli su znati i dati:

Rekla si mi da ćeš što prije u Zagreb doći; dođi ako boga znaš. (SI 5, 1867)

Nu strpi se dušice, vrieme teče brzo, pa ako bog da, izpunit će nam se želja skoro. (SI 14, 1867)

[...] mislim o našem budućem životu – o tebi, ob onom sretnom času, koji je – ako bog da – vrlo blizu, (SI 17, 1867)

Ako bog da, bit će drugi mjesec naša sreća riešena. (SI 18, 1867)

Kao i hvaljenje boga, odnosno bogu i vječnoj providnosti, u dativu:

[...] a svakiput hvalim bogu, da sam se na takvo milo diete namjerio, kao što si ti, svaki put ga molim, nek mi kriepi silu, uztrajnost i sreću, (SI 6, 1867)

[...] svaki dan hvalim vječnoj providnosti, da me je sastavila sa takovom čistom i milom dušom, (SI 8, 1867)

Hvalio sam boga, kad sam skočio u Zagrebu iz vagona. (SI 15, 1867)

Ja sam hvala bogu vrlo zdrav (SI 23, 1874)

[...] vrijeme nam je, hvala Bogu, dobro služilo. (SI 26, 1880, nepouzdano pismo)

Vrieme je hvala bogu kišovito. (1880–1881/1950: 101)

Za razliku od sraštenoga Jagićeva bogami (usp. § 2.23) u Šenoe je prisežna konstrukcija boga mi nesraštena:

Meni boga mi u tom zagrebu već dosadno, veoma dosadno. (SI 12, 1867)

Meni boga mi sve odurno, sve zaspano, sve mrtvo, pa ću morat još koje vrieme čekati, (SI 15, 1867)

Svršeni su računi ove godine. Bila je boga mi crna po nas Hrvate. (1880–1881/1950: 100)

Isto tako pozdravno s bogom (ne zbogom, kako nahodimo u nepouzdano priređenim pismima), koje često dolazi s imperativom od ostajati i etičkim dativom (mi):

Sad mi ostaj s bogom dušo; (SI 4, 1867)

Za sada s bogom srećo moja. (SI 7, 1867)

S bogom dušo! (SI 12, 1867)

[...] ostaj mi s bogom, primi tisuću cjelovah, (SI 14, 1867)

A sada dušice s bogom; misli na mene, snivaj o meni; nadaj se blizoj sreći. (SI 17, 1867)

Ostaj s bogom dušo! (SI 18, 1867)

[...] a sad ostaj mi s bogom, (SI 19, 1867)

S bogom! (SI 25, 1877)

Prilog žalibože, kao u Jagića, uvijek u Šenoinu privatnome jeziku znači ʻnažalostʼ:

Prije svega bi te poljubio, da pred menom stojiš, al kad toga žalibože nije, molim te prije svega dušo draga, da mi oprostiš (SI 7, 1867)

Pišem ti evo iz Kalinovice u 10 satih u jutro, jer žalibože nade neimam, vidjeti (SI 10, 1867)

Zar me očekiva ondje čista ljubeća duša, [...]? Žalibože, jošte ne. (SI 12, 1867)

Ali žalibože ni glasa o tebi! Da znaš kako mi je žao bilo. (SI 14, 1867)

[...] cieli sistem demoralizacije, koja je žalibože prešla i na jedan dio narodne stranke. (1880–1881/1950: 93)

[...] žica njegova karaktera prelazi žalibože i na mladež. (1880–1881/1950: 95)

[...] te rezultati njegovi neće biti žalibože veliki. (1880–1881/1950: 96)

Premda je Gluhak (1999) raspravu o „starinskome“, sintetičkome imperativu 3. licu zasnovao ponajprije na Šenoinim djelima, u privatnim ga Šenoinim pismima ne nahodimo, zabilježili smo tek jedan primjer u memoarističkim „Mojim zapisima“:

U borbi protiv Magjarom stekao si je svojim članci u „Pozoru“ (i razpravom o „Rieci“) velike zasluge, što mu ovdje priznano budi. (1880–1881/1950: 99)

Kad bi ga i mogao upotrijebiti, Šenoa će napisati analitički, s česticom neka:

Starčevića drži se treći član opozicije dr. Luka Marjanović, takodjer sveučilišni profesor (kako je to postao, neka sveti bog zna) čovjek bez duha i osobita naobraženja. (1880–1881/1950: 96)

No zato na dvama mjestima nahodimo upitni zaziv božje pomoći:

Hoće li bog tomu biednomu narodu ikada pomoći? (1880–1881/1950: 100)

Hoće li nas se jednom bog sjetiti? (1880–1881/1950: 100)

Među imperativima upozoravamo još na dvoje. Prvo je intenzifikacijski postfiks der, koji u Jagića nismo viđali. U pismu zaručnici jednom veli ovako:

Pa onda kaži der mi mala moja, što si majki božjoj govorila – jesi li čula sve. (SI 15, 1867)

Drugo je pripovjedačko ajd, koje smo u Jagića bilježili od prvih do zadnjih pisama:

[...] sjedosmo na kola pa ajd na Klek u ogromne brdine i romantične orijaške šume. (SI 23, 1874)

Vraga se Šenoa u privatnim pismima sjetio jednom, tako imamo zabilježeno, riječ je o dosadnu suputniku u vlaku:

[...] malo sam govorio, a uvjek mislio „K vragu i ti sladki kicoše i tvoj jezuitski smieh!“ (SI 15, 1867)

Ovamo onda još možemo pridružiti i (do) zla boga iz „Mojih zapisa“, riječ je o Anti Starčeviću:

Taj u istinu čudni čovjek nepoznaje Srba i Slovenaca, nemari za Čehe, grdio je prije Rusiju do zla boga i sada im se klanja u člancih „Slobode“ sliepo, protivnik je Magjarom, Talijanom, Niemcem, a vrh svega mrzi Austriju. (1880–1881/1950: 95)

Završit ćemo u vedru tonu „autocitata“. U nepouzdano priređenu pismu od 21. VIII. 1876. Šenoa supruzi i djeci Milanu i Dragi (Dragici) piše iz Zagreba u Jasku zašto nije mogao doći. Intervencija u uglatim zagradama priređivačeva je:

Ja bih zaista od srca rado bio došao, ali čovjek snuje i [Bog] boguje. (SI 24, 1876, nepouzdano pismo)

Tri godine prije toga ista je poslovica poslužila na početku pripovijesti „Prijan Lovro. Crtica po istini“ (Vienac, Zagreb, god. V, br. 14, 5. travnja 1873, str. 210):

Prije više godina pozva me neki moj prijatelj, vlastelin, na selo u berbu. Rado ozvah se njegovu pozivu, da se naužijem malko slobode. Al čovjek snuje, a bog boguje. Јеdva došav u njegov dvor, opazih, da se nebo silno oblači i u brzo udari kiša, a ja jadan nedočekah se kroz punu nedjelju dana vedroga neba. Eto jada, eto me na selu u gorem škripcu, nego li u gradu! Što da radiš? Gospoda sjede, puše, piju vino, pa igraju taroka, a gospoje sjede, pletu, piju kavu, pa čevrljaju. Da sdvojiš!

Ante Kovačić istu će uzrečicu svojoj zaručnici napisati 21. VI. 1878, nekako oko Tijelova:

Uglavismo, da danas, u petak, u Zagreb ja ročište svršim, a u subotu t. j. sutra u Petr[inju]. – ali da. Bog odlučuje, a mi snujemo. (Kovačić 1877–1878/1955: 74)

3.11 Genitiv, dativ, lokativ i instrumental plurala. Već je Kalenić utvrdio da „za Šenoin jezik u promjeni imenica najviše odgovara tabela padežnih nastavaka koju je postavio Veber“ (1965: 81). Tako je to i u Šenoinoj privatnoj korespondenciji. Najkraće rečeno: genitiv je ahavački (nije jagićevski, bez -h), a dativ, lokativ i instrumental nesinkretizirani su.

Genitiv plurala: stoputah (SI 4, 1867), koliko putah, pet slovah, osam danah, stoputah (5, 1867), više knjigah, preko livadah (6, 1867), stoputah, koliko putah (8, 1867), koliko poljubacah (10, 1867), njekoliko godinah (11, 1867), stoputah, tisuću cjelovah (14, 1867), tisućputah (16, 1867), stoputah (17, 1867), stoputah (SI 18, 1867), stoputah (19, 1867), družtvo činovnikah i trgovacah, preko krajiških šumah, mjernikah, poduzetnikah, veselih ljudih, toliko komičnih sgodah (23, 1874), sto i sto cjelovah (25, 1877).

Samo u pismima od 2. XI. 1874. i 23. VIII. 1877. nahodimo nekoliko oblika bez -h, možemo ih potvrditi autografima: više rieči (ne riečih), od guščih jetara (ne jetarah) (SI 23, 1874), već gotovo 10 godina oženjeni (ne godinah) (SI 25, 1877); može biti da je lapsus calami posrijedi jer ostali genitivi u tim pismima imaju -h, što se vidi iz gornjih potvrda. Također u pismu od 2. XI. 1874. umjesto stoputah, kako je u pismima redovito, nahodimo jedinu potvrdu za sto puti (Sto puti na dan mislim, 23, 1874), bez -h i sa sufiksom -i na imenici put.

Sufiks -ih inače nahodimo uz imenice sat i mjesec: sedam satih (SI 6, 1867), u 10 satih u jutro (10, 1867), njekoliko mjesecih (11, 1867).

S brojevima dva dualne konstrukcije glase ovako: dvajuh dušah (SI 11, 1867), dvajuh mladih srdacah (19, 1867). Dodajmo da u nominativu i akuzativu duala s imenicama dan i sat dolazi očekivani sufiks -a: dva dana (4, 1867; 10, 1867; 23, 1874), dva sata (5, 1867; 6, 1867), u tri sata (23, 1874).

Dativ plurala: kvakam (očice već priučile kvakam Petrice Kerempuha, SI 5, 1867). Primjer je jedan, ali vrijedan. Kad Milan Šenoa 1933. godine piše o ocu i kako im je zbog Šenoina političkoga spora s vlasnikom dvorca Mokrice 1870-ih godina propao već dogovoreni dvomjesečni boravak ondje (vlasnik Mokrica grof Auersperg htjede ugostiti pisca Zlatarova zlata), čemu su se djeca bila jako veselila, Šenoa je to djeci priopćio ovako:

Djeco, otišle Mokrice rakom fućkat. (Šenoa 1933: 64)

Fraza otići fućkati rakom hoće reći da je ljetovanje u Mokricama propalo, ali pokazuje da je „stari“ dativ rakom 1870-ih godina bio činjenica Šenoina govorenoga jezika, makar kao dio fraze.145 Drugo zbog čega su kvake zanimljive jest značenje – nečitak rukopis. KRj to značenje bilježi, ali relativno nejasno i s jednim primjerom (s. v. kvaka), HJP ga je mnogo bolje opisao (s. v. kvaka). Šenoina pisma zaručnici daju još jednu autoreferencijalnu potvrdu: baš imaju ljudi kada, tvoje kvake čitati (SI 6, 1867); Šenoa misli na svoje kvake.

Lokativ plurala: na kolih (×2, SI 23, 1874). Za dual imamo ovaj primjer, također s dvjema potvrdama: u rukuh (×2, SI 17, 1867).

Instrumental plurala: s knjigami (SI 6, 1867), sa naočali (a-vrsta muškoga roda, 6, 1867), među svimi svetci i sveticami (11, 1867).

Dugih, „jatovskih“ pridjevskih oblika nismo pronašli: komičnih, guščih i svimi jest komičnih, guščih i svimi, nije komičnieh, guščieh i sviemi.

S kolikim oprezom valja prilaziti objavljenim Šenoinim pismima, pokazuju padežni oblici koje nahodimo u onima objavljenima u Sabranim djelima, primjerice onima u izdanju iz 1978. godine, gdje nahodimo malo suza, malo riječi, stoputa, tisućputa, pred očima (SI 1, 1867), s mačkima, kokošma, sa cestama, stoput, milionput (SI 20, 1872), sve jedan oblik sumnjiviji od drugoga. Šenoa se tim padežnim oblicima u pismima zaručnici 1860-ih i supruzi 1870-ih godina nije služio, a genitiv plurala nije tako pisao, pisao ga je redovito sa -h, osim u onim dvama istaknutim izoliranim primjerima (usp. gore više rieči, od guščih jetara, SI 23, 1874). To je tim zanimljivije što Kalenić piše da je Šenoa „vrlo brzo napustio pisanje glasa -h u genitivu plurala, te je u većini svojih djela genitiv plurala pisao bez -h (ima ga opet tek u prvom dijelu romana Kletva, ali to je osobina Narodnih novina a ne Šenoina)“ (1965: 84).

Odmak od -h vidljiv je u Šenoinim „Mojim zapisima“, onako kako ih je priredio sin Milan Šenoa (1880–1881/1950), a čini se da ih je priredio uzorno. U dativu, lokativu i instrumentalu plurala još uvijek nema tragu sinkretizmu, kakav smo zarana viđali u Jagića (usp. § 2.24), ali genitiv je plurala u Šenonim kratkim memoarima redovito bez -h, uz pokoju opet zanimljivu iznimku. Tu će dakle lapsus calami biti ako se -h u genitivu plurala pojavi. K tomu češći će biti genitivi plurala sa -i (puti). Zato ćemo pregled početi od dativa, a genitivom ga završiti.

Dativ je plurala u „Mojim zapisima“ uvijek stari, nesinkretiziran: namigivao je i Srbom i Starčevićijancem, centralističkim intencijam (1880–1881/1950: 91), bacila plienom Magjarom, proti činovnikom (92), proti Magjarom, stranačkim obzirom (93), kolovodjam (94), našim narodnjim težnjam, protivnik Magjarom, Talijanom, Niemcem, velikim ciljevom, Slovencem (95), pravoslavnim biračem (98), njegovim radnjam, Srbom, proti Magjarom (99). Dativ plurala zamjenice 1. lica ima -a: proti nama (i narav se proti nama urotila, 100).

Lokativ je plurala nesinkretiziran: o drugih ljudih, o njih, po osobah (90), o drugih manjih stvarih (91), u tih birokratskih krugovih (92), po Magjarih, po svojih prijateljih (93), u Fužinah, u mnogih listovih (94), u pojedincih, u člancih (95), u svojih saborskih govorih (96), na njegovih licih, u prijašnjih svojih radnjah, u Odlomcih (99), u nekojih krajevih, po gradovih, u naših krajevih, o hrvatskih poslovih (100), pri tih sjednicah, pri njih (102).

Instrumental je plurala nesinkretiziran: s timi birokrati, sa mirnimi Magjaroni (92), medju birokrati, sa Austrofili (93), sa Magjari, sa Hrvati (94), sa svimi timi državami, jedinimi spasitelji (95), savez sa elementi, šurovao sa Starčevićevci, razdor medju Srbi i Hrvati (98), pred Hrvati (100), sa Magjari (101), medju Slovenci (102).

Što se genitiva plurala tiče, kratkoća „Mojih zapisa“ (Šenoa 1880–1881/1950) dopušta nam da se poigramo statistikom, koja kaže da je od nekih osamdesetak sintagmi genitiva plurala njih šest zapisano sa -h, bez ikakva jasna pravila, vjerojatno kao danak navici pisanja -h.

Nešto primjera za -a: iz novina, njegovih pristaša i najpodlijih psovaka njegovih protivnika (90), iz političkih spisa, adresa (91), pojedinih zemalja (92), nekoliko najbližih skutonoša (93), dosta magjaronskih kandidata, sa svih strana svieta (94), nekoliko rieči, poldrug milijun ljudi, 7 ljudi (95), dosta dobrih pripovjedčica, mnogo žestokih članaka (96), s osobnih razloga (97), čislo najžešćih članaka, iz svih tih radnja (98), od samih stranputica (99), toliko se pojavlja kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, ovih zadnjih dana (100), kratkih rukava, mnogo klauzula (101), poštenih namjera, od poglavitih agitatora, nekoliko godina (102). Ovamo pribrajamo i oblik nogu (ne noga), genitiv plurala od imenice noga: kratkih nogu (99).

Oblike zabilježene sa -h popisat ćemo sve: od žestokih navalah narodne opozicije (93), mlitavost domaćih mogućnikah (98), većina regnikolarnih zastupnikah, prije 10 danah (100), cielo čislo takvih absolutnih naredabah (101), otresti talijanskih tradicijah (102). Ovamo još možemo pribrojiti stari oblik dualne konstrukcije: dvajuh vrlo neopozicijonalnih muževa (97); vidjesmo da je i Jagić do kraja života znao upotrijebiti stare oblike brojeva dva i tri (npr. kraj dvih zapaljenih svijeća, KH 36, 1919; do trih kralja, KH 39, 1919). Za razliku od dvajuh u sintagmi iz njegovih oči (Šenoa 1880–1881/1950: 99) Šenoa ima oči, ne očih ni očijuh.

Za razliku od pisama, gdje smo uz redovito stoputah, tisućputah našli samo jedan genitiv plurala (sto) puti (v. gore), u „Mojim zapisima“ redovito je puti: više puti (91), više puti (92), sto puti (95), više puti (98). Da ne bi bilo monotono, na jednom mjestu ima toliko puta (99).

3.12 Tzv. duga i kratka množina a-vrste. U ograničenoj građi Šenoinih pisama zaručnici i supruzi te „Mojih zapisa“ imamo zabilježeno tek nekoliko dugih množina jednosložnih imenica a-vrste (bilježimo ih u nominativu): listovi (SI 17, 1867), duhovi (1880–1881/1950: 91), krugovi (92), listovi (94), ciljevi (95), muževi, plodovi (97), drugovi (98), plodovi (×2, 99), krajevi, gradovi, poslovi (100), poslovi (×2, 101). Imenica Židovi (Glavni faiseuri kod tog lista su Židovi, 98) vjerojatno ne bi išla ovamo jer je singular židov (pokršteni židov dr. Josip Frank, 91), nije Žid ili žid.

Dvosložnu imenicu imamo zabilježenu samo jednu: slučajevi (1880–1881/1950: 98); imenica poslovi među jednosložnima je.

U kratkoj množini zabilježit ćemo dani (passim) i etnonim Srbi (passim, npr. 1880–1881/1950: 95, 99) te sintagmu na vjeke, na vjeke (SI 17, 1867), koju nećemo staviti u nominativ jer nismo sigurni u sibilarizaciju.

Ako bismo sabrali, ništa što bi odudaralo od današnjega jezika. Tu spoznaju ne smatramo trivijalnom.

3.13 Sibilarizacija u imenica. U pluralu a-vrste imamo zabilježene ove oblike, sve iz „Mojih zapisa“: savjetnici (1880–1881/1950: 91), goloruci (92), činovnici (×3, 92, 93), članci, Poljaci, Turci (95), zatočnici (97), suradnici (98), bezsmrtnici (100). U jednome nepouzdano priređenu pismu ima sanci (lijepi ti sanci bili, SI 3, 1867). Nemamo zabilježeno ništa bez sibilarizacije.

U dativu i lokativu singulara e-vrste nahodimo ovo: stranci (1880–1881/1950: 93), Rieci (99), vodiljci (drži na svojoj vodiljci, 99). Međutim u pismima zaručnici nahodimo: djevojki (ako je djevojki prava ljubav mila, SI 7, 1867), majki (majki božjoj, 15, 1867), tetki (19, 1867). Također u imenima: Linki (19, 1868), Linki, Netiki (20, 1872); napominjemo da je pismo SI 20 jedno od onih nepouzdano priređenih, kao što je i SI 1, u kojemu nahodimo lokativ o politici (1, 1867), kao što je i SI 24, u kojemu je lokativ u slavnoj Jaski (24, 1867).

3.14 Povratno-posvojna zamjenica. Vidjeli smo kako je s povratno-posvojnim zamjenicama stajalo u Jagića (v. § 2.29). Kalenić je zapisao da je u Šenoe „moguće naći i nekoliko pogrešaka u upotrebi prisvojnih zamjenica moj – svoj“ (1965: 156), premda je u jednoj Šenoinoj kazališnoj kritici pronašao opasku kojom Šenoa ispravlja druge, upravo prijevod komada Ja sam moj brat, „rectius svoj“. Na stranu što je pogrešno, a što nije, i prema kojemu mjerilu (slovnički propis?), činjenica jest da je u Šenoinu privatnome jeziku zamjenica svoj uobičajena za sva lica, ne samo za 3. lice. Primjeri za svoj uz 1. i 2. lice:

A je lʼ si ti koga primila u stan svojega srca, diko moja, jesi li zbilja? (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

[...] tebi polažem u ruke sve svoje znanje i imanje, (SI 11, 1867)

Nadajuć se, da si se već povratila sa svoga puta sjeo sam ti pisat. (SI 15, 1867)

A jesi l se držala svega, što ti rekoh, jesi li pazila na svoje zdravlje dušo draga? (SI 15, 1867)

Dok se ti valjda u društvu veseliš, sjedim ja u svojoj sobi (SI 17, 1867)

[...] gdje ću svoje zlato dovesti pod svoj krov. (SI 17, 1867)

[...] a ta želja je da te skoro svojom milom ženicom nazvati mogu. (SI 19, 1867)

Primjeri za 3. lice:

Dà sretni dani, kakovi li će oni biti, kad bude moja djevojčica u svojoj i mojoj kući, (SI 10, 1867)

[...] čovjek vrlo srednjeg talenta i ogromnih pretenzija, žestok u svojih saborskih govorih, (1880–1881/1950: 96)

Najzad primjeri otklona koje smo u ograničenu korpusu pronašli, posvojna umjesto povratno-posvojne zamjenice za 1. i 2. lice:

Da vidiš samo tvoja pisma, nisu više ni gladka, neg malo zgužvana, (SI 6, 1867)

[...] bio sam kod fotografa pa sa[m] zbilja vidio milu sliku mojega dragoga anđelčića. (SI 18, 1867)

3.15 Pridjev lahak i lak, prilog lahko i lako. Nismo se tomu pridjevu posebno posvetili u Jagića, pa ćemo to učiniti ovdje. Pridjevi mek i lak u drugoj su polovici 19. stoljeća daleko od današnje kakve-takve standardne ujednačenosti. Babukić ima i mehk (mehak) i mek, komparativ i mekši i meklji, ima i lahk (lahak) i lak, komparativ i lakši i laglji (1854: 217); u tijelu svoje Slovnice napisat će prilog lahko, ne lako, primjerice lahko pomnažati (47), lahko raspoznati (166), lahko se mogu načiniti (208), lahko dokučiti (309), lahko nadometnuti (426), se lahko mogu poznati (438), lahko udesiti (443). Mažuranić ima mek i mehak (1859: 15), lahak i lak, komparativ lakši i laglji (53); u tijelu Slovnice napisat će prilog lahko, primjerice već u „Predgovoru“ ima lahko preskočiti (III), sasvim lahko (IV), S toga-je lahko moguće (V), pa onda lahko dadu (5), Ako-se nedadu lahko skupa izgovoriti (8) itd.

Kalenić (1965) daje razasute primjere iz Šenoinih neprivatnih tekstova. U privatnima je vidljiva dvojnost pridjevskih, tj. priložnih oblika (uzdamo se u oštar vid i mirnu ruku prepisivačevu):

Sad mi je srcu tako vedro, duši tako lahko, kao da sam se preporodio, (SI 6, 1867)

Samo je još malko slučaj dušo, pa onda lahku noć. (SI 6, 1867)

Lahku noć! (SI 6, 1867)

Riečju izraziti želju onomu stvoru, za koji bi čovjek svoj život dao, nije lako. (SI 11, 1867)

Noćas mi nešta laglje bilo, al jučer bio sam cijeli dan vrlo betežan, (SI 24, 1876, nepouzdano pismo)

U Jagića će tako kolebljivo s čestim lahko i komparativom lakši biti sve do zadnjih pisama:

A to u Beču nije tako lahko, jer dok izadješ iz toga mora od ulica, traje pol ure i više! (KH 8, 1913)

Puno je čovječanstvo skrivilo bogu, što ga tako strašno kazni, a čovjek bi lahko izgubio i vjeru u pravednost božju, (KH 21, 1917)

[...] „sušenog“ mesa ili pekmeza, to bi za ljetno vrijeme još najbolje pristajalo, jer se ne bi lahko pokvarilo. (SMR 139, 1921)

Sada najprostije kobasice stoje do 400 K. 20 deka, što nas dvoje lahko pojedemo te još ostajemo gladni! (SMR 169, 1922)

Nu ovako je stvar laka. (PP 3, 1866)

Ako li bi stvar išla glatko i lako, tada mi pišite. (FF 17, 1910)

[...] tako svuda u tim lako gradjenim novima kućama puše vjetar. (SV 2, 1912)

[...] uz nju bit će mi život poslije odlaska Rozina donekle ipak nešto lakši, (SMR 99, 1920)

Sada mi je puno lakše, i ako je trošak velik. (KH 41, 1921)

Moja noga još nije sasvim mirna, ipak sad već lakše hodam, valjda će i to proći. (SMR 149, 1921)

3.16 Repeticijske konstrukcije. S obzirom na nevelik korpus kojim se bavimo Šenoin privatni jezik nudi zapravo začudno mnogo repeticijskih konstrukcija. Reduplikacijskih naprotiv nismo pronašli osim priložne dan danas (×2, 1880–1881/1950: 94, 100). Intenzifikacijske repeticije najčešće su, ima glagolskih, priložnih, padežnih. Asindetske:

To mi reci, dušo, skoro, veoma skoro, (SI 1, 1867, nepouzdano pismo)

Piši mi odmah – odmah. (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

Dà, dà, ćutim jako, vrlo jako, da se plavokosa vještica u mom srcu nastanila, (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

Varaš se, varaš zlatna glavice. (SI 6, 1867)

Htjelo mi se šetat, nisam znao kamo, bludio sam bludio, pak sam preko livadah do Save došao; (SI 6, 1867)

[...] onda ću te poljubiti pred bogom i cielim svietom, onda nas neće ništa – ništa dieliti. (SI 7, 1867)

[...] želim ti da budemo zajedno dugo – dugo sretni, (SI 11, 1867)

Meni boga mi u tom Zagrebu već dosadno, veoma dosadno. (SI 12, 1867)

[...] malo vremena će proći, pa ćeš me živog u rukuh imati na vjeke, na vjeke. (SI 17, 1867)

[...] i kod kuće stajao sam još dugo – dugo na prozoru, (SI 17, 1867)

Meni je grozno – grozno dugočasno, (SI 24, 1876, nepouzdano pismo)

Slično im je nizanje rečenica s istovjetnim glagolom, upravo pisati i čitati:

Nu jedno mi piši, molim te, dušo, piši mi to! (SI 1, 1867, nepouzdano pismo)

Moram ti pisati, često pisati, mnogo, iskreno pisati, (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

Al čitaj mi dušo, čitaj. (SI 6, 1867)

Piši mi dušo odmah, piši mnogo. (SI 17, 1867)

Među asindetskima i jedna dopusna (koncesivna) s ponovljenim i nijekanim glagolom (usp. Marković 2007), posve živa, ne petrificirana poput hoćeš-nećeš kakvu smo vidjeli u Jagića (usp. § 2.22):

Al srdila se ti, nesrdila, baš neću prestati. (SI 6, 1867)

Sindetske, redom sastavne:

Dok se ti valjda u društvu veseliš, sjedim ja u svojoj sobi – pa mislim i mislim o našem budućem životu – o tebi, (SI 17, 1867)

[...] kolika je za mene sreća bila, da sam tebe našao i moram te ljubiti i ljubiti makar se ti i smijala. (SI 25, 1877)

Sada primi sto i sto cjelovah i ti i poljubi sinka i kćerku za mene. (SI 25, 1877)

[...] jer mu je srdce skroz i skroz patriotično bilo. (1880–1881/1951: 91)

Pače Mažuranić bijaše prvi pravi hrvatski plebejac, prvi čovjek skroz i skroz Hrvat, koj se je popeo na slavnu bansku stolicu. (1880–1881/1951: 91)

Među njima i dva tipa koja smo viđali i u Jagića (usp. § 2.30). Jedan je frazni, petrificirani, s uparenim imenicama kraj i konac:

Na večer se sastalo družtvo činovnikah i trgovacah, koj su me slavili i nazdravljali bez kraja i konca. (SI 23, 1874)

Mene su tu opet slavili bez kraja i konca. (SI 23, 1874)

Drugi je pridjevski ili priložni, pričem je repetirani član osnažen ekscesivnim prefiksom pre-:

Oh, dà, sretan sam, presretan, živote moj! (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

Dobro i predobro pamtim, kakove bijahu ćudi i ban Mažuranić a i dosta činovnika dvorske kancelarije. (1880–1881/1951: 91)

Često i prečesto ljutim se na taj podli loyalitet, na tu „previernost“, na taj pretopljeni hrvatski zanos i t. d. (1880–1881/1951: 92)

Isti tip naći ćemo i u Matoša (usp. § 4.19), a srietna i priesrietna bit će i Slava Šenoa (v. § 3.17).

Intermezzo: jezik Slave pl. Ištvanić udane Šenoa

3.17 Jezik pisama Slave pl. Ištvanić. Kao novinar Pozora, pisac čitana feljtona Zagrebulje i pripovijetke „Turopoljski top“ Šenoa je bio poznat u zagrebačkoj okolici. Tako bi pozivan i na balove. U Samoboru mu se nije svidjelo jer su djevojke švapčarile (Brešić 1992: 122–123, 138).146 U Velikoj Gorici bal je bio 31. I. 1867. i Šenoa ondje odmah baci oko na kćer velikogoričkoga šljivara Đure pl. Ištvanića Slavu (31. V. 1850–2. X. 1944), koja se sa svojim prijateljicama posebno pripremila za Šenoin dolazak, odjenula hrvatsku nošnju i govorila samo hrvatski, ne „njemačko-hrvatskom makaronštinom“ kao inače (Brešić 1992: 138). Vrlo brzo Slava je kod starog Ištvanića isprošena i poče dopisivanje, tzv. zaručnička pisma, Slavinih je pet sačuvanih. Vidjeli smo u poglavlju o Jagiću da nam je dostupno samo jedno pismo tridesettrogodišnje (!) Sidonije Jagić (v. § 2.3), o trima pismima Matoševe zaručnice Olge Herak bit će nešto riječi u poglavlju o Matošu (v. § 4.20). Slavina četiri hrvatska pisma (jedno je na francuskome), napisana od kraja ožujka do sredine srpnja 1867. godine – dakle neposredno prije i neposredno poslije Slavina sedamnaestoga (!) rođendana – izvanredno su svjedočanstvo o književnome, tj. pisanome jeziku turopoljske šljivarske kćeri tinejdžerice, i to školovane, koliko je onda djevojka mogla biti. Slava je naime pohađala školu kod varaždinskih uršulinki (Brešić 1992: 149),147 istih onih kod kojih se školovala Jagićeva majka (v. § 2.4). Zaslugom Franje Račkoga, prvoga nadzornika škola, kod uršulinki se u njezino doba poučavalo na hrvatskome (Brešić 1992: 149). U prepisci sa zaručnikom odmah je došao do izražaja njegov pigmalionsko-iluminatorsko-patriotski nerv, koji je Slava rado slijedila:

Pisala si mi, da ćeš se još koješta učiti, da se jošte više naobraziš. [...] Al čitaj mi dušo, čitaj. Dakako hrvatski, drugačije bi te, ti znaš već kako pogledao. Pripravio sam ti više knjigah poslat ću ti ih – ili bolje donesti. Jako bih rad, da se u francezkom jeziku vježbaš, da čitaš. (SI 6, 1867)

Ubrzo je krenuo i pokušaj dopisivanja na lošem francuskom. Sve može, samo njemački ne može. August Slavi šalje zadnji broj časopisa Dragoljub, ona zahvaljuje:

[...] dobro je baš došo jer mi je strašno dugo vrieme bilo, hrvatski za čitati niš neimam a nemački neću, jer je tvoja volja da nečitam; da ti znaš da tebi za volju sve učinit i propustit oću. (SlŠ 3, 1867)

Vidjeli smo to i kod Dragojle Jarnević i kod Sidonije Jagić: onako kako su se sjevernohrvatski muži odrekli kajkavštine sjevernohrvatske su se djevojke i žene odrekle nijemštine, također zarad književne štokavštine, kajkavština nije dolazila u obzir. August je primio pismo na francuskome, i sam je na francuskome napisao dva, ali onda rekao ovo:

Vrlo me je doista razveselilo, da radiš po mojoj volji, al opet je istina da si od srca samo hrvatski pisati možemo. (SI 14, 1867)

Kad Šenoa kaže „hrvatski“, misli na književnu štokavštinu, ni na što drugo. Dvoje se školovanih sjevernohrvatskih kajkavaca 1860-ih godina pismeno udvara na književnoj štokavštini. Sva ako danas-sutra, a to danas-sutra doći će domalo, budu razgovarali na kajkavskome.

Što se grafije i fonologije tiče – uza sve ograde jer služimo se prijepisom koji ne smatramo posve pouzdanim, pa primjerice <đ> uopće ne uzimamo u obzir – Slava ima problema sa č-ovima i ć-ovima: rieći (×3), nečeš, šapčuć, češ (SlŠ 1, 1867), obečao, češ (×2), ali i ćeš, nećeš te vjerojatno omaškom Ti ćeš dođi, umjesto doći (2, 1867), obečat (3, 1867), jučer na većer, moguće i moguče (5, 1867). Možemo razumjeti aferezu u oću (hoću, 2, 1867; 3, 1867), možemo razumjeti i vlag, umjesto cug, vjerojatno s pretpostavljenim finalnim obezvučenjem (te sam čula vlag odlazit, 3, 1867), kao tipičnu kajkavsku odliku – ako nije puki lapsus u pismu ili u prijepisu – možemo razumjeti depalatalizaciju [ĺ] i [ń] u primjerima razlutio (ne razljutio, 1, 1867), šetna (ne šetnja, 2, 1867), zadni i odpela (ne zadnji i odpelja, 3, 1867), želno (ne željno, 5, 1867), ali samim time nismo sigurni da nam je jasan oblik goljubek (ne golubek, 1, 1867); riječi volja, ljubiti, ljubeća, želja i sl. glase tako, s palatalom [ĺ].

U načelno jekavskim pismima, koja uključuju oblike poput srietna te repetiranoga srietna i presrietna (SlŠ 1, 1867; 2, 1867), nekoliko je ekavski napisanih riječi: cielog sveta (sic!, 1, 1867), nedelju, nemački, uvek, (3, 1867), smešan, dve godine (5, 1867).

Kuriozitet su dvije riječi u prvome pismu napisane sa <er>: pèrvo i serditi (SlŠ 1, 1867); inače je slogotvorno [r] uvijek pisano sa <r>: srce (mnogo puta, passim), uskrsa (2, 1867), četvrt, srdačno, najsrdačnijih (3, 1867), grdo (5, 1867).

Uzorak je karakterističnih pluralnih padeža veoma malen, toliko da ih možemo sve popisati, sve genitivi plurala: već puta (sic!, ne putah, SlŠ 1, 1867), ali riečih (×2), mnogo suzah (2, 1867), osam danah (×2), tisuću najsrdačnijih cielovah (3, 1867), tisuću cielovah (5, 1867).

Gotovo da su singularni oblici zanimljiviji. Ponajprije pridjevsko u jednem strahu (ne jednom, SlŠ 5, 1867), s kajkavskomu svojstvenim poopćenim lokativnim -em iz palatalne deklinacije. U imenica zanimljiv je vokativ. Od Gustav, kako Augusta najčešće zove, vokativ je Gustave (SlŠ 1, 1867; 2, 1867), također Auguste (2, 1867), ali u e-vrsti imamo draga duša i ljubezna dušo (2, 1867). Imenica Bog u pozdravima ima štokavski vokativ u božʼ sačuvaj (3, 1867), a instrumentali su nesrašteni: sʼ Bogom (3, 1867), s Bogom (5, 1867). Akuzativ s brojem četiri pluralan je: sve četiri dane (2, 1867), s pretpostavljenim neštokavskim nominativom svi četiri dani.

Imenice odmilja u tepanju redovito imaju karakteristično kajkavsko deminutivno -ek-ø: anđelek, goljubek (SlŠ 1, 1867), ljubček (2, 1867), mucek, dušek (3, 1867; 5, 1867). Umanjenica od list jest listak (2, 1867); list i listak sklanjaju se kao neživo: listak primih (2, 1867), list dobila (5, 1867).

Slava od prvoga pisma (27. III. 1867, dakle jedva dva mjeseca od upoznavanja 31. I. 1867) Augustu piše ti. Svojega oca u prvome pismu s kraja ožujka zove Otac (SlŠ 1, 1867), do srpnja, kad su se već svi međusobno dobro upoznali, otac je Tata (5, 1867).

Povratno-posvojna zamjenica za 2. lice jednaka je posvojnoj: misliš što na Tvoju ubogu Slavicu? (SlŠ 1, 1867), meni kažeš u Tvom listu (2, 1867); dakle ne svoj, nego tvoj.

Među glagolskim oblicima nekoliko je aorista i imperfekta: primih (×2), imah (SlŠ 2, 1867). Prezent 1. lica od ne moći glasi nemožem (×2, 2, 1867), uobičajeno kajkavski (usp. Šojat 2009: 73), ali od htjeti je uvijek neću, tj. (h)oću ili ću, nije nećem ili nečem, hoćem ili hočem.

Glagolski pridjev radni muškoga roda ima sve zamislive inačice, s vokaliziranim l → o, s kontrahiranim ao → o te s nevokaliziranim l: saznao, odkrio (SlŠ 1, 1867), kazao, obečao, ali reko (2, 1867), došo, otišo, ali odlazil (×2), zakasnio (3, 1867), mogo (5, 1867).148

Infinitiv kadšto ima finalno -i, kadšto nema, bez uočljiva reda, primjerice: zahtievat, pisati, molit, dopisivat, pisati, moć, poć, izpuniti (SlŠ 1, 1867), pisat, biti, ljubit, ljubiti, doći, sprovesti, vidjeti (2, 1867), učinit, propustit, vidjet, obečat, biti (3, 1867).

Prefigirani glagol ići, zažmirimo li na slovo <đ>, čini se, redovito ima oblike sa -ći (poći, doći), u prezentu i imperativu sa -đem (dođem, dođi); bez prefiksa prezent je ide (SlŠ 5, 1867).

Suprotni je veznik ili konektor uvijek nu, nikad no:

[...] nu nadam se dušo moja, da nečeš takova više zahtievat, te da ćeš momu Otcu pisati i molit ga da nam dopusti dopisivati si; (SlŠ 1, 1867)

[...] nemoj se serditi na me da to od Tebe zahtievam, nu moram, jer moj Otac (SlŠ 1, 1867)

[...] nu kad Tvoju meni toli milu piesmicu pročitam, (SlŠ 1, 1867)

[...] istina da prevelika radost malo riečih ima, nu kod mene mnogo suzah, (SlŠ 2, 1867)

[...] obečao da češ svakako doći, nu nadam se, da češ i uskrsne svetke kod nas sprovesti (SlŠ 2, 1867)

[...] kod nas nečeš zabave imat, nu mislim što bi ja ove blagdane bez Tebe (SlŠ 2, 1867)

Jako bi rado danas u Zagreb došla, nu što ću kad mi nemože biti uviek po volji. (SlŠ 3, 1867)

Pri dataciji svojih pisama Slavica mjesece zove hrvatskim nazivljem: 27 ožujka (SlŠ 1, 1867), 6 travnja (2, 1867), 25 lipnja (3, 1867). Hrvatskim se nazivljem, za razliku od Jagića (usp. § 2.26), u privatnome jeziku redovito služio i Šenoa. U pismima: 18 travnja (SI 4, 1867), 14 svibnja (7, 1867), 13 lipnja (10, 1867), 2 studenog (23, 1874). U „Mojim zapisima“: 5. ožujka (1880–1881/1950: 90), 19. ožujka (100), 2. svibnja (101).

Nabrojit ćemo još nešto jezičnih odlika Stankinih pisama koje bismo pridružili kajkavskomu supstratu: glagoli prijeti („Dragoljub“ u nedelju poslie podne prijela, SlŠ 3, 1867), povedati (ona mi je svašta povedala, 3, 1867), odpelati (koj te uvek odpela, 3, 1867), imenica holba (holbu vina obečat, 3, 1867),149 količinski prilozi već (već puta, 1, 1867), menje (još menje što pisala, 5, 1867).150 Ovamo bismo stavili i povratnost sa si (dopisivati si, misliti si i sl.), prilog grdo (3, 1867; 5, 1867) te niječnicu niš (u Jagića je bilo nikaj, usp. § 2.43):

[...] hrvatski za čitati niš neimam a nemački neću, (SlŠ 3, 1867)

[...] niš me neveseli, osim ove zabave koju sam sada poduzela; (SlŠ 5, 1867)

[...] nisam nikad govorila niš čitala a još menje što pisala. (SlŠ 5, 1867)

Upozorit ćemo još na prilog dugočastno ʻdosadnoʼ, uparen s prilogom grdo:

Ti si nemožeš misliti kako mi je danas bez tebe grdo i dugočastno, niš me neveseli, (SlŠ 5, 1867).

Nalazimo ga i u jednom kasnijem Šenoinu pismu (v. dalje § 3.28, SI 24, 1876). Dakle u tridesetak Augustovih i Slavinih pisama dvaput, relativno visoka čestotnost. Ako se dobro sjećamo, u tristotinjak Jagićevih pisama vidjeli smo ga ne više od dva-tri puta, premda ga Lipljin u varaždinskome rječniku ima (2013: s. v.). Čini se da ga Jagić nije odveć rabio.151

Tako je izgledao pisani hrvatski školovane turopoljske tinejdžerice 1860-ih godina. Malo-malo pa probije štogod supstratsko, kajkavsko. Njemački je sveprisutan, govoreni i pisani, valja ga se otarasiti književnim štokavskim hrvatskim, koji je takav kakav jest.

Slavica Šenoa doživjela je duboku starost (1850–1944), nadživjevši Augusta 63 godine, te je 1930-ih i 1940-ih dala nekoliko intervjua, novinari su je se sjetili prigodom 50. obljetnice Šenoine smrti. Od pet intervjua koje je skupio i prenio Brešić (1992) nama je zbog jezičnih podataka najzanimljiviji onaj koji je vodio Velimir Deželić, objavljen 1. I. 1941. Evo kako Deželić ocrtava govoreni jezik 90-godišnje Slave Šenoa 1940. godine:

Govori zagrebačkom (šenoinskom!) štokavštinom, uplećući po koju mekanu kajkavsku. (Brešić 1992: 141)

U svojim pismima i Slava (SlŠ 3, 1867) i August (SI 10, 1867) pišu o nekoj gospoji Farkaševoj, ne gospodji, tj. gospođi, kako je u Jagića uvijek i svagda; poslije će August pismo adresirati ipak gospodji Slavici Šenoa (SI 23, 1874), s nepromijenjenim Šenoa. U razgovoru s Deželićem, kojemu je poznavala djeda Gjuru,152 Slava ispravlja Deželićev naglasak homografa gospodin, koji ovisno o iktusu na srednjem ili zadnjem slogu ima dva značenja, tumačenje je kako slijedi: gospodin je bio svaki „bolji odrasliji muškarac“, a gospodin samo „septemvir, senator, sudac, svećenik“. Lik iz Šenoina djela dakle je mladi gospodin, i bio je to do svoje starosti, Slava ga je poznavala, bijaše uvijek gologlav, kratko ošišan, kajkavski rečeno – lasi kak ježek (Brešić 1992: 141).153 O svojem roditeljskom domu i udaji za Augusta Šenou Slavica Šenoa pripovijedala je 1940. godine ovako, s interpoliranim kajkavskim:

„A naš dom bila je „šlivarija“ – skromna, hrastova kuća, koju tek zovu „kurija“. Ali Turopoljci su gizdavi ljudi. Mome su ocu zamjerili, i govorili mu: „pogrešil si, er si svoju plemenitu kćer dal jednomu neplemenitašu – Šenoi! ... Valjda ste već čuli onu staru, kako je jedan Turopoljac pitao: „Kaj misliš, je li naš car vu Beču plemenitaš? ... A drugi je sumnjao: „Komaj, komaj?“ – Dok je treći odrezao: „Kaj bi car bil plemenitaš! Em je Kranjec, ni Turopoljec!““ (Brešić 1992: 143)

Je li baš sve preneseno idealno, je li gospođa Šenoa rekla jednomu ili jednemu neplemenitašu (usp. gore u jednem strahu), sporedno je. Zanimljivije je protetsko v u sintagmi vu Beču, koje ni u jednome Slavinu pismu nismo vidjeli, kao ni anaptiktičko e (usp. Kranjec, Turopoljec). Smjenu u → v Deželić je zabilježio i u Slavinu osvrtu na suvremenu modu i kazalište:

„Al bumo mi dve uzrujane, kad bu to v teatru!“ ... Žao mi je jako, da ne mogu više u kazalište ... „Alʼ navžila sem ga se! Ipak još ne dost!“ (Brešić 1992: 144)

U tome je govorenu citatu po slovnome mjestu više kajkavštine negoli u Slavinim pismima iz 1860-ih godina: futurski prezenti bumo i bu, nominativno mi dve (usp. u staru Augustovu pismu tada još zaručnici Slavici – nas dvoje, SI 7, 1867), smijenjeno u → v u lokativnom v teatru i glagolu navžiti se, anaptiktičko e u sem, prilog dost (ne dosta).

Najzad kako su 1870-ih govorila Šenoina djeca. O tome imamo uglavnom zrnca, ali jedno je zabilježeno u intervjuu Slave Šenoa s Milanom Begovićem. Utorkom bi se August Šenoa po službenoj gradskoj dužnosti bavio razmiricama piljarica i građana svih fela te bi kući dolazio umoran i nervozan:

Djeca su već izjutra pitala u strahu: – Kaj je danas opet sudnji dan? (Brešić 1992: 124)

Međutim kad Milan Šenoa piše o svojem ocu (1933), kajkavština je u razgovorima skrivena. Izbija samo kod drugih protagonista Šenoine biografije. Primjerice kad Šenoa sina Milana vodi po Zagrebu pa nalete na rodnu mu kuću, iz koje izlazi majstor:

– Ovdje, reče moj otac, ovdje je stanovao moj djed, otac moje pokojne majke, stari Rabacs, a s onu stranu, ondje u kući, koja ima s lijeve strane dućan, ondje sam se rodio ja. To je prvi stan, što ga je moj otac imao u Zagrebu.

Uto iziđe iz svoje radionice onda još mladi Huzek, pa reče, pokloniv se:

– Je, tu su se rodili oni, gospon senator, a ja sem na to jako gizdav. (Šenoa 1933: 16)

Tako izgleda nehotično retuširanje jezične biografije iz prve ruke: ispalo bi iz memoara Milana Šenoe da su gospon senator sa sinčićem razgovarali na savršenoj književnoj štokavštini, a da je samo mužek Huzek govoril kajkavski.

Sintaksa

3.18 Veznik nu i čestica no. Kao u Jagića (usp. § 2.33) veznik nu u Šenoinu privatnome jeziku toliko preteže nad no da redovito možemo dvojiti o priređivačkome i prepisivačkome oprezu. Ili je posrijedi nešto drugo? Kako bilo, temeljni suprotni veznik i konektor u Šenoe je nu:

Nu jedno mi piši, molim te, dušo, piši mi to! (SI 1, 1867, nepouzdano pismo)

Nu ovajput nemogu, dušo draga, po tvojoj volji raditi, premda to od srca žalim. (SI 6, 1867)

Bio bi ti već jučer pisao, al od mnogoga posla nisam mogao, nu sada mi već srce neda mira, (SI 7, 1867)

[...] čovjeka, koji je mnogo svieta vidio i izkusio, nu koji nijednog živog stvora tako ljubio nije, (SI 11, 1867)

Nu strpi se dušice, vrieme teče brzo, (SI 14, 1867)

Nu ako i novu godinu dočekujem nadajući pravoj sreći [sic!, bez se], mila mi je i stara, (SI 19, 1867)

Ja sam se bio pobojao da će me htjeti siliti da dođem u Zagreb, nu, hvala Bogu, i to je prošlo. (SI 20, 1872, nepouzdano pismo)

Nu tu je bilo toliko komičnih sgodah da ti mogu samo ustmeno kazivati. (SI 23, 1874)

Nu karakteristično je svakako da se je poslije g. 1866, kad je dignut bio sa časti hrvatskog dvorskog kancelara, (1880–1881/1950: 91)

Nu to ću obširnije drugdje pripovijedati, (1880–1881/1950: 93)

Nu narodna opozicija bješe se spojila sa Austrofili proti Magjarom (1880–1881/1950: 93)

Nu uprkos pobjedi narodne stranke udje u sabor dosta magjaronskih kandidata (1880–1881/1950: 94)

Nu dosta o tom. (1880–1881/1950: 95)

Nu Makanec, žestok protivnik magjaronstva i junački borac proti Raucha, odreče se narodne hrvatske stranke, (1880–1881/1950: 97)

Nu premda iz svih tih radnja provire sjajni talenat i oštrina duha, (1880–1881/1950: 98)

Nu to se može dakako samo za časak učinit, (1880–1881/1950: 99)

Kašnje predobismo ga za baritona hrvatske opere. Nu nebijaše dugo kod nas, teko nekoliko godina. (1880–1881/1950: 102)

Tko je mislio prigovoriti na previše primjera za nu, iz kojih se istini za volju ne vidi ništa posebno, neka sad pogleda tri pronađene potvrde za no. One su sve dio upravnoga govora. Drugim riječima, no je u Šenoe – prema onomu što na temelju nevelika privatnoga korpusa možemo zaključiti, a Kalenić nije primijetio (1965), niti smo to primijetili u Jagića – posve drugačija riječ, nije konkurent vezniku nu. Šenoi no nije suprotno-zaključni veznik i konektor, nego uzvična čestica za uspostavu komunikacije:

Ili negdje kažeš: No nećeš li skoro gotov biti nesretni Petrice Kerempuh, (SI 6, 1867)

„No ta mala Turopoljka vas je sasvim pomiešala!“ rekla mi je jedna gospoja. (SI 10, 1867)

A i zastupnik dr. Lovro Vidrić, povrativ se od peštanskog sabora odgovori na moje pitanje: No hoćemo li dobit Krajinu? (1880–1881/1950: 101)

3.19 Komparacijske čestice no, nu i nego. Kad smo već utvrdili da je no Šenoi čestica, a nu suprotno-zaključni veznik (v. prethodni odjeljak), recimo da u memoarskim „Mojim zapisima“ na mjestu komparacijske čestice za parametar komparacije nahodimo svetroje, i no, i nu, i nego:

[...] čovjek, u koga je više častoljublja no znanja i duha ima (1880–1881/1950: 92)

Šteta ga je, ko godj i Makanca, u koga dakako daleko više naobraženja ima nu u Folenegovića. (1880–1881/1950: 97)

Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore nemože biti nego što je sada. (1880–1881/1950: 100)

3.20 Posteriorno dok ne. Vidjeli smo da Jagić posteriorni veznik dok redovito rabi bez niječnice (v. § 2.35). Koliko nam ograničen korpus daje uvida, Šenoa ima dok ne:

[...] pa ću morat još koje vrieme čekati, dok nebudem imao kraj sebe svoj život – tebe! (SI 15, 1867)

Pozdravi sve kod kuće, da si mi zdrava i živa dok se nesastanemo; (SI 15, 1867)

Evo ti tvojega i mojega najboljeg prijatelja – evo moje slike. Čuvaj ju kao „provizorni“ zalog, dok nedođem sam, da ti se dušom i tielom predajem. (SI 16, 1867)

Leksik, svakodnevica i kajkavski

3.21 Uvodno. Slično kao u poglavlju o Vatroslavu Jagiću (usp. § 2.45) u ovome ćemo razdjelu okupiti nešto odlika svakodnevnoga jezika Augusta Šenoe, običnoga, razgovornoga. Kako kod Jagića rekosmo, sustava će biti onoliko koliko ga može biti i na način na koji se čitanjem nametao. Na kraju ćemo se osvrnuti na podrug bljeska Šenoine kajkavštine.

3.22 Familijarnost. Pisma zaručnici, poslije supruzi Slavi i djeci zasićena su deminutivima, sve je u njima deminutivno, k tomu je sve malo i milo. Dobro, rekli bismo, ništa neobično, dvoje zaljubljenih razmjenjuje nježnost. Uočljivo je ipak da za razliku od Slave, kako smo vidjeli u intermezzu (v. gore § 3.17), August ne rabi tipično kajkavsko deminutivno -ek-ø, nego sve ostalo što mu osim -ek-ø stoji na derivacijskome pladnju: -c-e, -č-e-ø, -čić-ø, -ic-a, -k-ø, -k-a.

Deminutivima Šenoa s jedne strane imenuje svoju draganu (i poslije djecu), s druge sve što je s njome u vezi: ustanca, Slavica (SI 1, 1867, nepouzdano pismo), miljenče, djevojčica (3, 1867, nepouzdano pismo), golubče, pisamce, srdašce (4, 1867), milče, golubče, pisamce, lišce, očice, haljinica, moja zlatna ptičica (5, 1867), dušica, golubče, srdačce, dragušica, hlavica (sic!, mila hlavice moja),154 glavica, moja zlatna ptičica, anđelak (6, 1876), dušica (7, 1867), dušica, ženica, Slavičica, zlatokoso djetešce, dragica (8, 1867), ustanca, moja djevojčica, dragica (10, 1867), ustašca, glavica (11, 1867), dušica, golubica, ustašca (12, 1867), dušica, ženica (14, 1867), dušica, dragica, nožice (15, 1867), milče, golubica (17, 1867), anđelčić, djevojče, dragica (18, 1867), ženica, hrvatskoj domovini iskrena kćerca (19, 1867), ženica, dječica (23, 1874), poljubi sinka i kćerku (25, 1877).

Pritom su pri obraćanju vokativni oblici redovito „štokavski“: dušo, dušice, Slavice.

Jedinu potvrdu za sufiks -ek-ø (micek) nalazimo u pismu od 21. VIII. 1876, kad piše o djeci Milanu i Dragi (Dragici); riječ šepikurta nejasna nam je:

Ti mi pišeš, draga dušo, da se dobro zabavljaš, a kakvo ti je zdravlje, što radi micek i moja mala šepikurta. (SI 24, 1876, nepouzdano pismo)

Zaručnicu Slavu August u više navrata zove ženkom, čini se da to valja razumjeti kao deminutiv; mudrijašica, čini se, također nije pogrdno:

Zato će mi drago biti, kad moja buduća ženka mala mudrijašica bude. Nevelim da mora učena biti kao kakav švabski profesor sa naočali na nosu; (SI 6, 1867)

[...] mišljah – ej kako će biti, kad bude moja ženka – moja Slava kraj mene sjedila. (SI 17, 1867)

Sto puti na dan mislim na svoju dragu ženku na svoju milu dječicu. (SI 23, 1874)

Također je odmilja vještica i grešnica, koja je Šenou zacoprala:

Dà, dà, ćutim jako, vrlo jako, da se plavokosa vještica u mom srcu nastanila, pa da više toga stana ostaviti neće. (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

[...] al je Pozor radi Slavice i zakasnio, kako ti već rekoh; vidiš li koliko nereda počiniti može[š] ti, moja mala, mila, slatka grešnica! (SI 3, 1867, nepouzdano pismo)

Vjeruj mi ti si njekakova vještica, makar ti je i lice mlado i liepo. (SI 6, 1867)

Al šta ćeš, ovdje čučim u svojoj sobi tužan, veoma tužan, a ti mala vještice poskakuješ negdje. (SI 15, 1867)

Jednako će se tako August zaručnici Slavi obraćati kao milu ili dragu djetetu, što danas zvuči neprilično i svisoka, ne možemo procijeniti kako je zvučalo 1860-ih godina:

[...] svakiput hvalim bogu, da sam se na takvo milo diete namjerio, kao što si ti, (SI 6, 1867)

Pravo je drago diete, ja ću te u tom već napućivati; (SI 6, 1867)

Da znaš, milo diete, kako mi je pri srcu, kad me nesretna željeznica iz Gorice odnese, (SI 12, 1867)

Tvoj posluh pokazuje mi, da ćeš mi dobra poslušna ženica biti, a tvoja primjetba, da si čestita, iskrena Hrvatica, a to mi je drago diete najveće veselje. (SI 14, 1867)

3.23 Djevojka, frajlica, gospoja, gospodična, ljubavnik, zaručnik i smotka. Jagić je riječ djevojka rabio jako rijetko, a i tada u značenju ʻsluškinjaʼ (usp. § 2.46). Šenoi je to naprotiv posve normalna riječ za mladu, neudanu žensku osobu. U drugome primjeru upozoravamo usput na opis našušurenih gradskih ljepotica:

Poznavao sam djevojaka, poznavao prijatelja, takozvanih prijatelja. (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

Zato nežali, da si ladanjska djevojka, da nisi kakova našušurena gradska ljepotica. Poznam i ja tu liepu robu, al težko ćeš kod njih takovo srce naći, kao što moja Slavičica – moja zlatna ptičica ima. (SI 6, 1867)

[...] znajući da je tako čista, ljubezna djevojka moja, da će posve moja biti, da ćemo nas dvoje cieli život proživiti zajedno. (SI 7, 1867)

Oh drži me vierno u svom srcu, jer ako je djevojki prava ljubav mila, vjeruj i mužkarcu, (SI 7, 1867)

Da ti iskreno kažem, nisam se nadao, da ću tako sretan biti, da ću takovu djevojku naći. (SI 7, 1867)

Želim ti djevojko nada sve draga, da bog da, da se skoro zagrlimo kao muž i žena, (SI 11, 1867)

Tu ti svaka djevojka zna za Vienac i za moje pjesme. (SI 23, 1874)

Isto je s imenicom frajlica, koja doduše može biti uporabljena deprecijativno, ali i dalje znači mladu žensku osobu, ne sluškinju:

Da znaš kako mi je bilo, kad sam se posliednji put vozio iz Gorice. Od tebe sam išao, nebo je bilo mutno, a kraj mene je sjedio taj sladkasti paprljak – Matok. On se je držao kao frajlica, ja kao mudrijaš; malo sam govorio, a uvjek mislio „K vragu i ti sladki kicoše i tvoj jezuitski smieh!“ (SI 15, 1867)

Svirala je banda, pucali mužari, palio se vatromet na brdu, pa su klanjačke frajlice i cijelu noć plesale, nego ja i Milan išli smo ranije spat. (SI 26, 1880, nepouzdano pismo)

Što bi bio paprljak (taj neki Matok), ne znamo, ARj nam ni KRj kao ni kod hlavice i šepikurte ne pomažu. ARj ne pomaže ni kod smotke (cigara, cigareta), koju je Vladimir Anić (1971: 82) primijetio i u Ante Kovačića, a Šenoa ju spominje u pismu zaručnici od 13. VI. 1867, koje je potpisao sa Tvoj ljubavnik i zaručnik August. Potvrda je što aluzivna što eksplicitna:

Oh da si sada ovdje u ovom liepom perivoju – ti znadeš da bi mi često ugasnula smotka, koliko bi tu kazne, koliko poljubacah bilo! (SI 10, 1867)

Za razliku od Jagića gospođe je i gospođice Šenoa redovito zvao gospojama i gospojicama:

„No ta mala Turopoljka vas je sasvim pomiešala!“ rekla mi je jedna gospoja. (SI 10, 1867)

Gospoja Farkaševa pisala je Ružici, da si moja zaručnica. (SI 10, 1867)

Ja se tu neću ispričavati pred tvojom gospojom i gospojicom kćeri, koja nije trebala uvrijediti moju ženu, tvoja gospoja me je više puta grdila. Ništa zato. Bog joj oprosti tu klevetu. [...] Svojoj gospoji pako reci, neka promisli prije, kad štogod govori, jer me je u srce uvrijedila, kao malo koji čovjek. (IZ 1, 1877, nepouzdano pismo)

Pisma zaručnici 1867. godine redovito je adresirao blagorodnoj gospodični Slavici Ištvanićevoj (SI 5–8; 14; 16–18), a poslije ima i gospodja Slavica Šenoa (SI 23, 1874). Iz primjerâ (gospoja Farkaševa, gospodični Slavici Ištvanićevoj) vidimo još nešto: Šenoa je češće no Jagić (usp. § 2.46) prezimena ženskih osoba sufigirao sa -ov-/-ev-. U pismima ćemo naći Ledarka (SI 20, 1872), Dežmanka (SI 23, 1874), u „Mojim zapisima“ ipak Ema Vizjakova (1880–1881/1950: 102). Čini se da mu pritom sufiks -ov-/-ev- nije služio za distingviranje neudanosti i udanosti, kako se to poučavalo u pismovnicima Ivana Filipovića (v. Marković 2023b).

3.24 Pogrdnost. Pogrdan leksik neće, naravno, doći do izražaja u kurtoaznim zaručničkim i obiteljskim pismima, nego u Šenoinim britkim političkim memoarima „Moji zapisi“ (1880–1881/1950), nažalost nepotpunima i 1881. godine prekinutima piščevom smrću.155

Nešto od repertoara upoznali smo već u Jagića, i to u poznijim pismima, primjerice političke kreature (v. § 2.47), političke i publicističke škandale (v. § 2.48), pridjev kukavan (v. § 2.50), Šenoa time vlada i prije:

Mažuranić je k tomu čovjek osobito naobražen, [...] a one kreature, koje su se na njega nabacivale blatom, kao što pokršteni židov dr. Josip Frank, izdavatelj škandaloznoga lista „agramer Presse“ i dopisnik osječke „Drave“ (bio je Rauchov skutonoša, poslije pouzdanik austrijske generalkomande, namigivao je i Srbom i Starčevićijancem), (1880–1881/1950: 91)

To namještenje bijaše i po Rauchovom nagodbenom zakonu skroz nezakonito, jer ni taj kukavni zakon nezna za banskoga namjestnika. [...] bijaše tu sila škandaloznih prizora a najposlije propade kod saborskih izbora sam Vakanović, (1880–1881/1950: 94)

Ali način kojim Starčević izražava svoje misli, kukavna su i cinička [sic!, plural], zadahnuta mržnjom, otrovom, (1880–1881/1950: 95)

Primijetimo usput podrugljivo skutonoša i metaforično namigivati, što je usporedivo s također metaforičkim političkim titranjem:

Narod bio se je u žestokoj borbi, koja je osvajala sve domaće sile, otresao Rauchova silničtva, Bedekovićeva titranja i kratke vlade staroga Antuna Vakanovića. (1880–1881/1950: 95)

Rauchov nagodbeni zakon inače je krparija koja se poslije prekrpavala (1880–1881/1950: 97). Također je krparija bila prednagodbena Austrija, a ulaskom u Reichsrath i Hrvati bi bili postali prikrpinom te njemačke krparije (1880–1881/1950: 93). Krpariju valja pribrojiti izvedenicama sa -ar-ij-a, kojih je u Jagića bilo dosta (usp. § 2.47).

Spomenuo je Šenoa gore pokrštenoga židova. Vidjesmo da je Jagić u jednom trenutku omrzio čifute (usp. § 2.47). U Šenoe toga nismo primijetili, premda loše misli o Židovima u osječkome listu Die Drau (1880–1881/1950: 98), odlika nepoštenja u njega je ciganski:

[...] koj bijaše osobni prijatelj i mezimac onog ciganskog magjarskog ministra Melhiora Lonyaya, (1880–1881/1950: 91–92)

Lonyay poče svoje cigansko paktiranje sa Hrvati, proti svakoj pravici na ruglo istine. (1880–1881/1950: 94)

Političke štetočine Šenoa zove mutivodama, šugama i političkim ušima:

[...] te je napokon došao u savez sa elementi, koji nisu nego mutivode, koji noseći ime patriota nisu nego šuga na hrvatskom tielu. (1880–1881/1950: 98)

I u te novine je Makanec pisao, pače kod saborskih izbora u Zagrebu glasovao za dra. Josipa Franka, političku uš, koji je služio Raucha, (1880–1881/1950: 98)

Stoga ne čudi predodžba blata kao hrvatskoga stanja, kao ni blaćenje kao rđava rabota:

Svatko je hlepio za mirom, za pozitivnim radom, svakomu bješe dodijao onaj bijes, ona medjusobna mržnja. Hćelo se doći iz toga blata na kopno. (1880–1881/1950: 94)

Ova čeljad bez vjere i poštenja sipa iz Zagreba tajne dopise u „Dravu“, a ruže i blate sve što je hrvatsko, prije na korist Magjara, sada na korist Austrije. (1880–1881/1950: 98)

Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. (1880–1881/1950: 100)

Zaključno možemo reći ovako: dok nevina zaručnička pisma iz 1867. godine odišu naivnom manirističkom starinom i iščezlim svijetom, Šenoina se politička memoaristika iz 1880. godine čita kao jezikom i duhom posve suvremeno štivo, tu se u 150 godina ništa nije promijenilo.

3.25 Jel. Ako govorimo o razgovornim elementima u Šenoinu privatnome pisanome jeziku, ne možemo preskočiti upitnu česticu koja – rekli bismo – nikad nije stekla neutralan status koliko god proširena i uobičajena bila. To je obično jel, s inačicama jelte i jelda. Kako ga Šenoa točno piše, nismo sigurni jer pisma u kojima ga nalazimo nisu sva uzorno priređena (čini se da apokopni apostrof u je lʼ neće biti Šenoin).156 U Jagića, koliko prema bilješkama i pamćenju možemo reći, nismo tu česticu viđali, u Šenoe je na daleko manjem korpusu nekoliko potvrda:

I ti na mene misliš, je lʼ te? (SI 1, 1867, nepouzdano pismo)

A je lʼ si ti koga primila u stan svojega srca, diko moja, jesi li zbilja? (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

Hoćeš li dušice? Jel, da ćeš! Sad ću prestat. (SI 6, 1867)

Jel da Slavica tako govori. (SI 6, 1867)

Da bi li uvijek bilo apokopirano, to nije slučaj, osobito iza naglašenoga glagola biti, gdje može biti i l i li:

A jesi l se držala svega, što ti rekoh, jesi li pazila na svoje zdravlje dušo draga? [...] jesi li čula sve. (SI 15, 1867)

Jel ćemo naći i u Slavinim pismima:

[...] jelte srce moje, Ti ćeš dođi [sic!, doći] Tvoju Slavicu posjetiti? (SlŠ 2, 1867)

Kad češ moj dobri mucek u Gradac jel još neznaš? (SlŠ 5, 1867)

3.26 Ini jezici. Ljubav prema domovini u Šenoinim pismima zaručnici poprima iz današnjeg očišta gotovo karikaturalne razmjere. Zaručnica i domovina idu ruku pod ruku:

Sad mi je srcu tako vedro, duši tako lahko, kao da sam se preporodio, sad znam da izim mile mi domovine još nješta ima, što ljubim nad sve ino, zašto upravo živem. (SI 6, 1867)

Tvoj posluh pokazuje mi, da ćeš mi dobra poslušna ženica biti, a tvoja primjetba, da si čestita, iskrena Hrvatica, a to mi je drago diete najveće veselje. (SI 14, 1867)

Jedan od osnovnih pojavnih oblika domoljublja bijaše otklon od njemačkoga. U pismima zaručnici on je eksplicitan, u „Mojim zapisima“ implicitan. Šenoa se jednostavno kloni njemačkoga, na kojemu je – podsjetimo – razgovarao sa svojim ocem (usp. gore § 3.1). U pismima se to neće vidjeti jer u njima „stranih“ riječi jednostavno ne nalazimo, osim iznimno, kao što je fr. cotillon, ples kotiljon koji Šenoa spominje kad prepričava prvi susret sa Slavom na balu (Došlo je i do cotillona, Slavica i mene izabere i objesi mi kotillonski red sa slikom grde stare babe, SI 3, 1867), ili nj. Überzieher (nisam mogao nositi ni Überzieher kako je vruće, SI 23, 1874), muški odjevni predmet, ogrtač, lagani kaput, stari Zagrepčani rekli bi iberciger, tako ga bilježi i Lipljin u varaždinskome (2013: s. v.), koji će spominjati i Jagić, jednom supruzi iz Peterburga 1881. godine:

K tomu je ove godine za čudo hladno, danas mi je oko 8me pod večer u svietlom über­ziehe­ru bilo hladno te žalim što nisam obukao onaj topliji (SJ 22, 1881)

a jednom će ga 1917. nositi po kući jer mu je hladno pa se žali bratučedi Katici Hrupački:

Ja sada nosim kod kuće jedan Überzieher, koji sam si dao načiniti još u Pragu negdje oko godine 1874!! Moja mi se žena smijala, što to čuvam, a gle kako je sada dobro došlo. (KH 31, 1917)

Tako je to bilo 1874. godine: Šenoa je na izletu po Primorju, Jagić si u Pragu šije ogrtač. No vratimo se Šenoinim „Mojim zapisima“, u kojima interpoliranih inojezičnih sintagmi ima dosta, ali ne njemačkih, osim kad nema druge, primjerice „reichsrath“ (1880–1881/1950: 93), nego latinskih s klasičnogrčkim motivima (u redu, razumljivo) i francuskih (što ipak nije samorazumljivo, jer francuski je bio tek „moda“):157

Ideja centralizirane Austrije uz prividnu autonomiju pojedinih zemalja bijaše Alfa et Omega dvora i bečkih političara, (1880–1881/1950: 92)

Naša visoka aristokracija, koja gotovo nikad nepolazi hrvatskoga sabora, bila je sbubnjana sa svih strana svieta i tako izkuhalo se je slavno djelo po imenu „revizija nagode“ par force majeure. (1880–1881/1950: 94)

To znači va banque igrati, to nije politika, bar ozbiljna nije, (1880–1881/1950: 95)

Za program nezna mu se, nit ja nemarim za nj, jer je to un homme sans cosequence. (1880–1881/1950: 96)

[...] on je jednom rieči Passepartout i zato razasiplje svoju liepu duševnu snagu, (1880–1881/1950: 96)

[...] poklonio se je ponajdublje Franjo Folnegović, notre ami a besoin de bouillon! (1880–1881/1950: 97)

Glavni faiseuri kod toga lista su Židovi, glavna im je stvar sticati dobitke, (1880–1881/1950: 96)

Rački pod silu hoće da mu lice bude kao Sfinx. (1880–1881/1950: 99)

Rački neima onog jasnog kritičkog oka, [...] njegova radnja nije jasna politička cjelina kao salivena, već mravljom revnosti snizani detaili, (1880–1881/1950: 99)

[...] naginje Rački mnogo na Starčevićijanizam, sada mu je nuanca pera Srbom više prijazna nego što možebiti istina dopušta. (1880–1881/1950: 99)

Dodje Janko Jurković, naš humorista, Dinko Blažić septemvir, passepartout in theatralibus, koj sve radi i ovako i onako, da se talijanština uvuče u našu operu. (1880–1881/1950: 102)

Tako Šenoa piše samomu sebi, za svoju dušu. Razigrano, kolokvijalno, publicistički, kao što je pisao feljtone. Primijetimo da je aristokracija sbubnjana, da se revizija nagode izkuhala, da igrati va banque nije ozbiljna politika – sve leksik koji bismo i danas u publicistici smatrali iskričavim. Ako ništa drugo, svakako ne suhoparnim, uštogljenim. U takvu razigranu jeziku nema međutim mjesta za njemački jezik. A nije dobro ni da se u operu uvlači talijanština, sa sufiksom -štin-a, o čemu je Maretić 1899. mislio loše, čak i kod čakavštine, kajkavštine.158 U vezi pak s onim in theatralibus u zadnjem primjeru budi usput rečeno da Šenoa za razliku od Jagića (usp. § 2.4) redovito piše kazalište, ne teatar, ne pozorište:

Da mi nisu drugi ljudi kazali da je Slavica u Zagrebu, ne bih ni bio otišao u kazalište, ne bih bio vidio Slavice, Slavica bi bila otišla iz Zagreba ni ne vidjev mene, ni ne sjetiv se mene. (SI 2, 1867, nepouzdano pismo)

O Kraljevu nadam ti se sigurno, valjda ćeš tu i prenoćiti, da idemo zajedno u kazalište. (SI 15, 1867)

Nolli je zbilja ondje i uspio. Pjevao je u Milanu (u drugom kazalištu), u Ferrari i Bologni. (1880–1881/1950: 102)

Prvi primjer (SI 2, 1867) malo je oduži da pokaže dvoje, što ostavljamo za neke buduće analize. Prvo je pluskvamperfekt, koji Šenoa rabi intenzivno (ne bih bio otišao, ne bih bio vidio, bi bila otišla). Drugo su dvostruke negacije, koje smo i inače viđali (ni ne vidjev, ni ne sjetiv se).

3.27 Frazarij i umijeće pisanja. Rekosmo već, jezik Šenoinih pisama i jezik njegove političke memoaristike zapravo su dva jezika, premda oba privatna i oba Šenoina. K tomu se i jezik pisama može razlučiti na onaj u zaručničkim i onaj u obiteljskim pismima; u drugima je daleko više svakodnevice i običnoga jezika. Razlika dvaju jezika vidi se i na razini fraze. Osim sladunjavosti – neka nam se ne zamjeri na izboru riječi jer sve je u tim pismima sladko – zaručnička pisma resi i patetična, naučena fraza poput kud će suze nego na oko pa kud će moje srce nego tebi (SI 3, 1867), ili kako je oku bez sunca, kako je žednu bez vode, tako je meni bez Slave (5, 1867), ili bez tebe bludim po tom Zagrebu kao izgubljena ovca (14, 1867), s tek pokojom koja nam i danas zvuči svježe, poput poredbenih vrijeme plazi kao puž (SI 2, 1867) ili ja se okrećem kao muha bez glave, što je već iz pisma obitelji u Jasku (24, 1876).

S druge strane „Mojim zapisima“ provijava britka jednokratna rečenica koja isti čas postaje geslo. Fraza dakako ima (izići na kraj, ostaviti na cjedilu i sl.), ali one su nevažne, važnija je jezična jedrina bez kalupa. Šenoa se tu u razgovoru sa samim sobom ukazuje kao jednostavno dobar pisac i analitičar, i danas aktualan. Može se poigrati riječima:

Narodni opozicionalci bješe se spojili sa mirnimi Magjaroni, posredovanjem barauna Lazara Hellenbacha i Ivana Perkovca. Mi smo to zvali „fuzijom“, Austrofili „konfuzijom“. (1880–1881/1950: 92)

Može sročiti pamtljivu sentenciju:

Drugi član je dr. Milan Gjorgjević, redaktor novosadske „Zastave“, lista koj najveće pogrde sipa na nas Hrvate, čovjek Velikosrb (ja za sebe držim pojam „Velikosrb“ i „Velikohrvat“ za nemisao. Oba smo roba.) (1880–1881/1950: 96)

Može općenito iznenaditi živom kolokvijalnom konstrukcijom koju ćemo u hrvatskome čuti i danas:

Naginje na Starčevićanstvo, iztiče neki radikalizam, rado bi prikazao ulogu po načinu francezkih demokrata. Ali – i uviek ono prokleto „ali“ – sva ta njegova opozicija nije ozbiljna. (1880–1881/1950: 96)

Može najzad biti izvrsno vrelo za povijesni publicistički leksik jer će za nemoćnu fikusnu opoziciju kazati da je praskavac, koga se oficijozni ljudi neboje nimalo (1880–1881/1950: 97),159 za pisce koji malo mare za jezik veli da su im plodovi često vrlo nečešljani (99), sa zanimljivom uporabom pridjeva nečešljan, piše da Josip Juraj Strossmayer i Ivan Mažuranić negledju se liepo (100), sluti da su razlozi i politički i osobni, ali jezikoslovac će uočiti glagol gledati u 2. razredu V. vrste, s jotacijom u prezentu (gledati – gleđem – oni gleđu, kao glodati – glođem – oni glođu; glagol glodati tipski je, ne aludiramo njime ništa), govori o vegetaciji koja se osušila, s dodatkom – kako dr. Jiruš, profesor na našem sveučilištu reče (101).

3.28 Kajkavski. Izvještaji kažu da su roditelji Slava i August Šenoa s djecom razgovarali kajkavski (v. gore § 3.3), što god to „kajkavski“ – ovo je naš dodatak – značilo. Što se pisanoga jezika tiče, tu kajkavštine nema. U Slavinim pismima vidjeli smo da ona probija kroz palimpsest naučene štokavštine (v. gore § 3.17), u Augustovima ni to. Jedino mjesto za koje se može reći da otkriva nešto od kućnoga razgovornoga jezika jest pismo od 22. V. 1872. (SI 20, 1872), koje August iz Gorice piše supruzi u Zagreb. Nažalost pismo je jedno od onih nepouzdano priređenih, ali ključni elementi – nadamo se – nisu drastično izmijenjeni.

S ocem Augustom u Gorici su trogodišnji sin Milan (1869–1961)160 i treće dijete, tek rođeni sin Stanko (1872–1874), s majkom Slavom dvogodišnja je kći Draga (1870–1946).

Šenoa djecu zove odmilja, tepajući: Milček, s kajkavskim -ček-ø, Dragica i Dadula te Stankica (SI 20, 1872). Pretpostavljamo da su to bila kućna imena, „nadimci“. Sam sebe Šenoa zove Tata. Kaže u pismu da piše i svastiki Linki da mu supruga Stanka na slami leži:

[...] Stoga pišem zajedno i Linki, da ti, dušice, „na slami ležiš“ – kako narod kaže – tj. da si imala sina. (SI 20, 1872)

Stankica je mali debeljak te spava i sisa, inače je posve zdrav. August i sin Milček obilaze ga svakoga jutra. Milček je stari lump, skače, puca, naganja se s mačkima i kokošima, crn je ko ciganin (SI 20, 1872). Glagol lumpati imat će Šenoa i u pismu koje 21. VIII. 1876. piše supruzi i djeci u Jasku (SI 24, 1876), u kojemu će napisati i ovo:

Noćas mi je nešta laglje bilo, al jučer bio sam cijeli dan vrlo betežan, te nisam po podne ni išao u šetnju. [...] Meni je grozno – grozno dugočasno, (SI 24, 1876, nepouzdano pismo)

S pridjevom betežan, koji – kako već rekosmo – u Jagića nismo vidjeli (usp. § 2.4), i prilogom dugočasno, koji je u Jagića rijedak (usp. § 2.62). Pridjev betežan ili betežen nije samo kajkavski, ali je u kajkavskome neutralan, pridjev i prilog dugočasan ili dugočasen, čini se, jest upravo kajkavski; ARj dugočasan i nema, KRj ima dugočasnost ʻdosadaʼ i dugočasen ʻstar, davniʼ (s. v.), Lipljin ima i pridjev dugočsn ili dọgočsn prilog dugočsno ʻdosadnoʼ (2013: s. v.).

Vratimo se pismu od 22. V. 1872. Najvažniji nam je dio dan u post scriptumu. Poslije Augustova potpisa imamo ovaj dodatak, za koji priređivač veli da je „rukopis A. Š.“:

Draga Mamice!

Tvoj dripeša pozdravlja i ljubi te milionput a i Dadulu, grostateka i Netiku.

Tvoj sinak
Milan Šenoa

P. S. Jučer sam pao u Kurilovcu, i imam na čelu rog, a sad delam gibanicu. (SI 20, 1872)

Otac August improvizirao je Milanov dio. U njemu – onako kako je priređen – vidimo vokativ Mamice (ne Mamica) i potpisno sinak (ne sinek). Ali djed je njemačko-kajkavski grostatek, što u Jagića nismo vidjeli,161 a sin je dripeša, što nemaju ni ARj ni KRj, ali ima uvijek pouzdani Lipljin: dr'ipš ʻbalavacʼ iliti posrnc, šmrklȋvc (2013: s. v.). Sin je pao (nije primjerice pal), rogu nećemo u suženu kontekstu pridruživati nikakva značenja osim izrasline od pada (a mogli bismo), najzad ostaje nam delam gibanicu, tipična ekavska kajkavska sintagma. U Jagića smo gibanice vidjeli, glagol d(j)elati samo jednom (v. § 2.9).

I to je sve. To je ono što nam je od kućnoga, privatnoga, razgovornoga kajkavskoga od Šenoe ostalo. Sve ostalo što zapisano nalazimo zapravo je književna štokavština. Pritom, jasno, uvijek na umu imamo malìnu pisama koja nam je za Šenoom ostala. Jagićevih je toliko i kroz tolika desetljeća da možemo čitati o crvenim piknjicama od ujeda komaraca 1868. godine (SJ 5, 1868) do noćnih napada astme travnja mjeseca 1923. godine (SMR 200, 1923). U Šenoe ne.