4. O privatnome jeziku Antuna Gustava Matoša

Ishodišta

4.1 Biografski kontekst. Nećemo biti ni prvi ni zadnji što citira rečenicu iz tzv. Nedovršene autobiografije (naša oznaka: NA) Antuna Gustava Matoša (1873–1914): „Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.“ Rodio se u Tovarniku u Srijemu – pa je „Fruškogorac“, kako 1907. godine piše Milanu Ogrizoviću, i „Šlavonac“, kako 1901. godine piše Andriji Milčinoviću – kao prvo dijete učitelja Antuna i majke Marije r. Schams iz porodice našičkih ljekarnika Nijemaca.162 Djed s očeve strane Grgur rodio se u Kaćmaru u Mađarskoj i ondje oženio Mađaricom. „Govorila je hrvatski, ikavski, čisto kao i moj dida, jer su još onda ista usta istom pravilnošću znala besjediti ta dva materinska jezika“ (NA). Obitelj se 1875. godine seli u Zagreb, gdje Matošev otac dobiva učiteljsku službu; poslije je bio i orguljaš u crkvi sv. Marka. Nakon nekoliko godina seljenja po Gornjem gradu obitelj se skrasila u Jurjevskoj ulici. U Zagrebu završava osnovnu školu u Opatičkoj ulici, pohađa gornjogradsku gimnaziju, ali ne završava ju zbog drugoga reda u sedmome razredu, pao je iz hrvatskoga, fizike i logike; hrvatski kod profesora Ivana Broza. Zagrepčanin odgojem, kako je sam napisao, znači zapravo ovo: „u Zag. dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, štampao prvu priču, [...] gledao oblake i kuharice, loptao se i špekulao, bio potresen potresom, [...] tu posljednji put od sreće napio, vadio za okladu zdravi zub u kafani, poznavao potočke i tuškanačke fakine, svirao u muzikšulu i katedrali, krao groždje u vinogradima“ (MO 21, 1907). Školski su mu drugovi primjerice Dragutin Boranić, Stjepan Hondl, Stjepan Radić i Vladimir Vidrić, druguje sa susjedima iz Jurjevske braćom Tkalčićima, njihovoj sestri Dragici 1889. godine napisao je prve stihove. Godine 1892. objavio je u Viencu prvi rad, pripovijetku „Moć savjesti“. Godine 1891. okušava se na Veterini u Beču, ali ubrzo prekida, gubi stipendiju i ujesen 1893. odlazi u vojsku, „u pastuharsku hrabru četu“ (NA) u Kutjevu, nakon koje je opet imao bio pokušati na bečkoj Veterini. U Kutjevu je proveo osam mjeseci pa u lipnju 1894. bude premješten u Zagreb, u potkivačku školu. Kolovoza 1894. dezertira, bježi u Srijem. Nakon mjesec dana skitnje ondje bude uhićen i zatočen u mitrovački zatvor i petrovaradinsku tvrđavu, odakle bježi u Novi Sad pa u Beograd, gdje zarađuje svirajući violončelo u kazalištu i pišući u novinama. Godine 1898. „s tuđim pasošem“ (NA) preko Budimpešte i Beča, gdje je posjetio ujaka Ferdinanda Schamsa, odlazi u München, ali ubrzo „u strahu da me Bavarska ne „liferuje““ (NA) odlazi u Ženevu, gdje bude godinu i pol dana. Godine 1899. najzad dospijeva u Pariz, gdje mu je brat Leon. Ondje ostaje pet godina, jedva se uzdržava objavljivanjem tekstova koje šalje u hrvatske i srpske časopise. Potom 1904. ponovo odlazi u Beograd, a 1908. pomilovan povodom careva jubileja i oslobođen vojne službe vraća se u Zagreb, kamo je potajno u međuvremenu znao svraćati. Kad je 1894. odlazio, ocu je rekao da će se „sad vratiti“ – „Vratih se iza šesnaest godina“ (NA). Godine 1908. i 1909. polaže učiteljske ispite. Putuje po Hrvatskoj i u Italiju. Boluje od karcinoma grla, godine 1913. odlazi na liječenje u Rim, nakon operacija uha i grla umire u Bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu 1914. godine.

Sabrana mu djela obuhvaćaju dvadeset svezaka, od toga su dva sveska pisama. Svirao je violončelo i slikao. Pisma je pisao na hrvatskome, njemačkome i francuskome.

Imao je sestru Danicu, glazbenicu (1876–1962), brata Leona, geografa (1878–1947), i brata Milana, činovnika (1884–1960). S obitelji je u Zagrebu živio i djed Grgur (1812–1899).

4.2 Korpus. Pregledani korpus obuhvaća više od 320 privatnih Matoševih pisama i tzv. Nedovršenu autobiografiju (NA), ukupno parsto stranica teksta, pisma su što kraća što duža, ima ih veoma opsežnih. Za provjeru konzultirali smo i neka druga Matoševa pisma, pisma Matoševih korespondenata objavljena s Matoševima i Matoševe Bilježnice (Bi). Objavljeni tekstovi, koliko ih god imamo na umu, nisu dio korpusa, tako ni memoarska Pečalba.

Pisma se ugrubo mogu razvrstati u tri skupine. Jednu čine pisma članovima porodice: ocu Antunu (AM), majci Mariji (MaM), djedu Grguru (jedno pismo, rođendanska čestitka, GM), sestri Danici (DM), braći Leonu (LM) i Milanu (MiM). Djedu Grguru Matoš se obraća sa vi. Ovamo bi išla i dva pisma životnoj pratiteljici Olgi Herak (OH). Pismo zagrebačkim licejkama iz 1903. godine (ZL) također se tiče Olge Herak jer je ona jedna od dviju licejaka koje su na poziv bile novčano pomogle vječito švorc Matošu u Parizu; švorc je Matoševa riječ.

Drugu skupinu čine pisma prijateljima iz djetinjstva i konškolarcima, kako ih Matoš zove: Dragica Tkalčić (DT), Matoševa rana ljubav, najmlađi brat Tkalčić – Vladimir (VT), Stanko Hondl (SH) i Dragutin Boranić (DB). Sa svima njima Matoš je na ti.

Treću skupinu čine pisma poznanicima, s kojima je Matoš na ti ili s godinama prelazi na ti: Janko Leskovar (dva pisma iz 1903. godine, s njime je Matoš na vi, JL), Andrija Milčinović, s kojim se dopisuje od 1900. godine, a na ti prelaze 1905. godine, nakon što su se i fizički upoznali, Matoš je tad bliže, u Beogradu (AMi), Olga Čaldarević-Dolovčak, sačuvana su pisma od 1906. godine dalje, na ti prelaze 1908. godine (OČD), Branko Vodnik, sačuvana su pisma od 1902. godine dalje, na ti prelaze 1906. godine (BV), i Milan Ogrizović, s kojim je Matoš na ti u svim pismima, od 1906. do 1909. godine. Ostali korespondenti nemaju svoje posebne oznake, navedeni su imenom i prezimenom, primjerice Stjepko Siročić, Kosta Hörmann, Josip Kosor, Branimir Livadić, Milivoj Dežman, Robert Frangeš i dr.

4.3 Metoda. Ista kao kod Jagića i Šenoe u prethodnim dvama poglavljima. Slijedi se ondje zacrtan put. Tek što pronađeno jezično gradivo utire svoje vododerine pa odjeljci nisu posve identični. Onakvi su kakve ih je zadala građa. A građa je onakva kakvu zatječemo u zadnjim dvjema knjigama Matoševih Sabranih djela (SD, 1973), o čemu priređivač kaže ovako:

U posljednja dva sveska ovog izdanja, devetnaestom i dvadesetom, sakupljena je sva do sada poznata i pristupačna korespondencija A. G. Matoša. [...]

U tekstualnom pogledu pisma se objavljuju točno prema izvorniku, bez ikakvih izmjena. U napomenama donose se u općoj bilješci uza svakog naslovnika podaci о mjestu čuvanja originala i, ako su pisma već objelodanjena, gdje su prvi put u cjelini objavljena. Posebno se navode podaci о pismima koja se ovdje objavljuju prema ranije štampanim izvornicima. (Davor Kapetanić, SD, knj. XIX, str. 417)

U nedostatku autografâ želimo vjerovati priređivačevim riječima „točno prema izvorniku, bez ikakvih izmjena“. Moramo. Inače pola od naše pisanije o Matoševu jeziku ne vrijedi. Naša bojazan opravdana je filološkim iskustvom te završnom napomenom o „lekturi ovog izdanja“ na kraju zadnje, XX. knjige Sabranih djela:

Najviše je zahvata učinjeno u deklinaciji, gdje smo – dakako, samo u pluralu – nastavke dativa (-om, -am), lokativa (-ih, -ah) i instrumentala (-i, -mi, -imi, -ami) izjednačivali u korist današnjih (-ima, -ama) za sva tri padeža (adekvatno i u deklinaciji pridjeva i zamjenica). Jednako smo postupili i s genitivom plurala na -ah i time uklonili utjecaj „prokletog sjemena ahavačkog“ (Fran Kurelac). Ni u tom pogledu nismo učinili ništa samovoljno, jer smo postupili kako su i prije nas radili autoritativni urednici Barac i Benešić i jer takve oblike upotrebljava velikom većinom i sam Matoš u spomenutim već Bilježnicama. Uostalom, on sam – kritizirajući arhaičnost kod jednoga svoga suvremenika – veli: „... a tako danas dobar pisac više ne piše“. Pa ipak, i tu smo katkada ostavljali starinske oblike, no samo ondje gdje smo osjetili da ih je autor napisao s osobitom namjerom (Gnijezdo bez sokola: gorah, dvorah, morah, zorah). (Bratoljub Klaić, SD, knj. XX, 462)

Kad to pročitamo, prolaze nas trnci jeze. S jedne strane zato što se opravdano pitamo što se u zatiranju „prokletoga sjemena ahavačkog“ prešutno ili prema ugledanju na „autoritativne urednike“ možda uništilo u pismima. S druge strane, ako su pisma i priređena prema autografima, zato što je u najkritičkijem izdanju Matoš – iskasapljen. Ne samo to nego se još kaže da se nije interveniralo ako se „osjetila osobita namjera“. Matošev jezik predmet je barem dviju monografija – Pranjićeve (1971) i Bagićeve (1999). Prvo, osnovno i neodgovoreno pitanje koje si 2023. godine postavljamo glasi: kako da se bavimo jezikom pisca kojemu je jezik naknadno preinačivan? Čime se mi to zapravo bavimo?

Pranjić analizira „morfološki arhaizam“, kako ga naziva (1971: 54), -ah u genitivu plurala u Matoševoj rečenici Ako je odijelo čovjek, Khuen je čovjek od mnogo bojah. Pa nastavlja dalje da Matoš drugdje ne piše -ah, osim primjerice u „Gnijezdu bez sokola“. Pa kaže:

Piše on [tj. Matoš] -ah kada je to, kao u citiranome primjeru, izražajno motivirano, kada zvukovni kompleks ah (identičan s interjekcijom) asocira na uzdah, na bolnu lamentaciju sadržaja interjekcije same. (Pranjić 1971: 54)

Prepoznavanje izražajne motivacije – ah je zvukovno identično uzviku i uzdahu bolne lamentacije. Prodorna analiza, nema što. Tek što prethodno nismo odgovorili na prvo, osnovno i neodgovoreno pitanje: kad to Matoš zapravo piše -ah? Mi kao da već znamo zašto ga piše, a zapravo ne znamo kad ga piše i piše li ga uopće. Mrtav hladan odgovor hrvatske tekstologije glasi: Matoš nije pisao -ah kad ga je pisao, nego onda kad su urednici nakon nekoliko desetljeća „osjetili“ da je Matoš imao „osobitu namjeru“ da ga napiše. Dokle mi mislimo tako? Jesmo li se pomirili s hrvatskim tekstološkim krivotvorinama ili?

Fonologija i morfologija

4.4 Slovo <đ>. Sva je prilika da Matoš (nikad) nije pisao <đ>. U svim privatnim pismima koja su objavljena prema autografima uvijek je dvoslov <dj>, osim u nekoliko riječi koje su se tradicionalno pisale sa <gj>. Dakle u pismima ćemo naći redovito djak, tudji, nadjoh, ledja, tvrdjava, što su primjeri iz najstarijega pisma bratu Leonu iz 1894. godine (LM 1, 1894), ili vodje, rodjeni, mimoidje, izmedju iz pisma majci iz 1896. godine, dakle jednako kao skup [dj] u riječima uvidjeti i ovdje (MaM 4, 1896), ili djida, rdjav, dodje, ali Gjuro (AM 13, 1903), ili ladja i do vidjenja, što su primjeri iz razglednice ocu iz 1913. godine (AM 30, 1913), dvadeset godina od oslužbljenja pravopisa Ivan Broza. Dvoslovom <gj> napisat će imena i prezimena poput Gjuro, Gjoka (Gjoka Karavlah nadimak je zagrebačkoga i pariškoga prijatelja Jurice Tkalčića), Gjalski, Gjorgjević, Magjarić, Mikelangjelo, etnonim Magjar i izvedenice magjarski, magjaron (također Madžar, madžarski, madžaron, npr. AM 2, 1900; 25, 1903; JL 1, 1903; BV 18, 1906), zatim cvijet gjurgjic (AMi 39, 1904) i ime dubrovačkoga časopisa Srgj (AMi 29, 1903); posve su iznimni, ako su dobro prepisani, oblici uvrijegjen (AMi 43, 1904), megjutim, pobijegjen (BV 13, 1906). Imenicu djavo, gen. djavola (VT 10, 1900; AMi 21, 1903; 40, 1904) i ime Andjelina (AMi 13, 1901) piše sa <dj>.163 Kad u pregledanim pismima naletimo na <đ>, znamo da nisu priređena prema autografima, tako primjerice pisma Janku Leskovaru (JL), Olgi Čaldarević-Dolovčak (OČD) i neka pisma Dragici Tkalčić (DT), ili je pak riječ o priređivačkoj omašci, koju pretpostavljamo u riječima između (VT 2, 1899) i „viđenih“ (AMi 9, 1901), u pismima u kojima inače piše <dj>, ili je posrijedi Matošev citat iz drugog izvora, kao kad u pismu Milanu Ogrizoviću citira što je o njem u novinama i časopisima napisao Arsen Wenzelides („rođeni Hrvat“, MO 33, 1907).

Što se džepa tiče, u pismima i Bilježnicama, ako smo dobro pregledali, Matoš nikada nije napisao žep, ali kolebao se između džep (mnogo potvrda, petnaestak) i djep (pet-šest potvrda u pismima, dvije-tri u Bilježnicama). Preciznije rečeno, u pismima djep piše do negdje 1899. godine, poslije uvijek džep; čini se da u Bilježnicama džep ima i prije 1899. godine. Da bi se inače dvoumio između <dj> i <dž>, nismo primijetili. Jedincatu potvrdu imamo za patlidjan, a tri potvrde za burekdjija, sve u istome pismu bratu Leonu iz Beograda iz 1894. godine (LM 1, 1894), pa iz njih ne možemo ništa posebno zaključiti. Sufiksa -ǯij-a, začudo – začudo s obzirom na srijemsko podrijetlo i sve moguće naslage turcizama, uključujući sufiks -luk-ø (v. dalje § 4.35) – u Matoša zapravo ne nalazimo, čak ni na razini bliskozvučnoga kandžije, pa nemamo mjerilo; jedino što imamo jesu badavadžija (AMi 34, 1904) i sapundžija (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 111) te nedodjija (MO 35, 1907), što dakako također nije sufiks -ǯij-a, samo je bliskozvučno.

4.5 Dvoslov <er>. Slogotvorno [r] Matoš piše kao <r>, ništa drugo i ne očekujemo. Jedincati primjer dvoslova <er>, koji ne znamo objasniti – je li omaška u prijepisu, što li – nahodimo u prezentu žertvuju se pismu Andriji Milčinoviću iz 1901. godine:

Mislio sam da ste mi u tome jedan od tipičnih, od onih, koji „idu u narod“, hotomice – altruistički, da se žertvuju da trpe, da – da –. To bolje, ako ste mi bliži. (AMi 7, 1901)

Ako je aluzivno, aluziju ne razaznajemo. Iz primjera se vidi (usp. da trpe) da je inače <r> (tako i držah, držite, grde). U drugim pismima također uvijek žrtva i žrtvovati.

4.6 Stezanje ao → o. Pravilnost – ako je ima – uspostaviti ne umijemo, ali u Matoševim je privatnim pismima dočetno ao postalo smjenom l → o gdjegdje stegnuto u o, i u imenicama i u glagolskome pridjevu radnome. Eto primjerice posao. Nalazimo ga na desetke puta tako, posao, ali onda:

Prepisane Eseje i Impresije poslaću ti pošto obradim esej о Baudelaireu, i ti ćeš, nadam se, sve učiniti, da mi taj grdan poso kod Kleina ne propadne. (MO 7, 1906)

Ja listova imam za taj poso. (MO 11, 1907)

Da ne bi bilo dvojbe i povezivanja s dotičnim adresatom, Milanu Ogrizoviću pisat će inače posao:

Ali bilo kako mu drago, korektura nije teži posao od književnosti, pa ako ne znaš biti ni korektor, kojim si pravom urednik? (MO 15, 1907)

Odista, biti hrv. književnik je posao, koji ćemo morati prepustiti notornim kretenima i nesumnjivim buzdovanima. (MO 39, 1907)

Za uskrs će Vam to dobro doći, a i meni, bude li prije vuzma posao plaćen, što od Vas /a ne od Tripolisa/ zavisi. (MO 47, 1908)

S druge strane imenica mu djavo uvijek u nominativu singulara glasi upravo tako, nikad djavao, zajedno s onima u Bilježnicama ukupno nekih pet-šest potvrda.

Među glagolskim pridjevima radnima imamo zabilježene ove (abecedno): aufcvikovo (LM 7, 1900), crko (VT 9, 1899; AMi 20, 1903; 58, 1914), izvuko se (LM 5, 1899), jebo (LM 5, 1899), liferovo (AMi 9, 1901), piso (AMi 44, 1904), prošvercovo (LM 5, 1899), protuko (LM 1, 1894), reko (AMi 11, 1901; 42, 1904), večero (MaM 42, 1913). Oni nam ništa posebno ne govore osim da su možda razgovorni i pisani u brzini jer s jedne strane u istoj ćemo rečenici naći oboje:

Nisam ručao; samo sam večero i ode 10 lira. (MaM 13, 1913)

s druge sve će te glagole, ako ih još gdje ima, Matoš napisati i sa ao, primjerice: uvukao (VT 33, 1903), pisao (passim, na desetke primjera), rekao (passim, na desetke primjera). Ostali glagoli, stotine njih, uvijek imaju ao: brbljao, čekao, lajao, mogao, nadao, štampao...

Što se pak smjene l → o na kraju sloga tiče, Matoš ju ima gdje ju očekujemo u suvremenome jeziku. Od primjera koji bi eventualno mogli biti zanimljivi bilježimo samo teoci (Naprednjački teoci prave reklamu pravoslavlju, MO 26, 1907). Riječ osel (О Zoli ne pisah, jer o tome može pisati svaki osel, MO 24, 1907) uzimamo cjelovito kao vjerojatni kajkavizam.

4.7 Ispadanje konsonanata. Ne mislimo se baviti sustavnim ispadanjima ni njihovom pravopisnom sudbinom (častno ili časno), nego nesustavnima, barem onima pojedinačnima koje smo uočili, uključujući sudbinu glasa [h], dakle primjerima poput Mažuranićeva Niti pisnu niti zubi škrinu (← škripnu), koji stih i Matoš citira u pismu Stjepku Siročiću (1901, SD, knj. XX, str. 114).

Prezente od pasti i prefigiranih izvedenica Matoš ima ovako: padnem (VT 29; 1902; AMi 22, 1903), padne (BV 13, 1906; AMi 58, 1914), napadne (AMi 46, 1905), propadnem (LM 6, 1900; SH 2, 1902), propadne (VT 2, 1899; MO 7, 1906). Na dvama mjestima zabilježili smo ipak oblike bez d: spopane (VT 2, 1899), propane (MO 5, 1906).

Glagolski pridjev radni od rastao imamo zabilježen samo jedan, bez t: dorasao (LM 1, 1894).

Od šapnuti imamo zabilježena samo dva oblika: infinitiv šanuti bez p (AMi 28, 1903) i futur I. šapnuću sa p (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 190)

Prilog rašta piše tako, rašta (malo potvrda, npr. AMi 2, 1900).

Glagol odlanuti ide pod lak (v. dalje § 4.17).

Jedincat je i očito hotimičan sinkopirani oblik čoek (MO 31, 1907), inače uvijek čovjek.

Imenicu pokućstvo piše tako, imamo dvije potvrde (VT 21, 1902; 30, 1903), ne pokućtvo kao Jagić (usp. § 2.11).

Što se glasa h tiče, pribilježili smo jedno imperativno ajdemo (LM 1, 1894), inače hajdemo, potom glagol roptati (hroptati, AMi 3, 1901) i imenicu (pučka) kujna (AMi 6, 1901), s time da u istome pismu ima i (pučka) kuhinja (×2, AMi 6, 1901; također dvaput u pismu MaM 4, 1896). Imenicu siromah obično piše tako, siromah, tek na nekoliko mjesta ima siroma (npr. AMi 3, 1901; AM 12, 1902; DM 17, 1914), još rjeđe ima siromak (npr. u Bilježnicama). Imenica duvan ili duhan koleba se, nalazimo i duvan (npr. DM 1, 1896; AMi 30, 1903; 45, 1905) i duhan (npr. AMi 3, 1901; 30, 1904; MO 14, 1907; 16, 1907). U Bilježnicama nalazimo tri-četiri potvrde za duvan prije 1900. godine, samo jednu za duhan, koja je poznija, pa to dodatno nuka na zaključak da je Matoš duhan privatno počeo pisati oko 1900. godine. Toliko naime možemo zaključiti na temelju pregledanoga korpusa.

Kopulativno bi u kondicionalu sviju lica, koji je i u Matoša jednako čest kao i „puni oblici“, smatramo analoškim, ne pretpostavljamo ispadanje dočetnoga h u 1. licu singulara.

4.8 Aorist i imperfekt. U Jagićevoj privatnoj korespondenciji imperfekt oko 1890. godine primjetno nestaje (v. § 2.14), Šenoa je zarana preminuo pa nije tako dobro mjerilo, ali vidjeli smo da ga je rabio (v. § 3.5). Matoševa privatna pisma, odmah ćemo reći, iznenađuju količinom aorista i imperfekta, pojedina su tim oblicima upravo zasićena. Pisma jesu pripovjedačka, ali svejedno su pisma, pisana privatna komunikacija. Stoga sa zadrškom uzimamo ono što Pranjić (1971: 69–75) piše u stilogenosti aorista i imperfekta u Matoševoj pripovjednoj prozi. Pranjić je suzdržaniji od Antuna Barca, kojega citira, mi smo suzdržaniji i od Pranjića. Smatramo da upravo privatna pisma pokazuju da su aorist i imperfekt naravni glagolski oblici u Matoševu pisanome jeziku i da ih tako treba procjenjivati, bez mistifikacije i učitavanja naknadnih tumačenja, bilo onih iz 1971. bilo onih iz 2023. godine. Matoš aoristom i imperfektom vlada i aktivno ih u pisanome jeziku rabi i kad piše najbliskijim prijateljima.

Pregledavani korpus prevelik je da bismo ga panoramski prikazali, više će reći tri egzemplarna pisma. Prvo je pismo Vladimiru Tkalčiću, najmlađemu bratu Tkalčiću, iz Ženeve 1899. godine. Ono pokazuje stalnicu koju primjećujemo kroz godine: čim je pismo duže, čim ima pripovjednih dijelova, odmah je mnogo i aorista i imperfekta. Ogledan odlomčić:

Mene je filosofija otrovala, a kada dodjoh do jasnog spoznanja, da je i Ništa realno, realnije nego pojave, nadjoh se u bezdanu, na duši mi sviraše smrt, smrt. Život mi, prirodno, postade nješto sporedno, svijet haos i od toga časa postadoh nesrećnik. (VT 2, 1899)

Aoristi u pismu (VT 2, 1899): primih, provedoh, počeh, dodjoh, nadjoh, postadoh, učinih, svrših, poklonih, dadoh; imperfekti: bijah, bijaše, bijaše, osjećah, sviraše, gušijah, imadjaše.

Drugo je pismo Andriji Milčinoviću, s kojim je Matoš tada još na vi (rekosmo, na ti su u pismima od kolovoza 1905. godine), napisano u Parizu 1901. godine. Ogledan odlomčić:

Kada me biogradske vucibatine ne mogahu ubiti ono 2 puta na javnim kafanama, napisaše – znajući, da za sve ni suda ni pravde nema – javno, u onoj pačavri u Mal. Žurnalu, da sam austrijski špijun, jer sam svirao sa austrijskim mladim diplomatima. I nadjoše se glupani i povjerovaše. (AMi 6, 1901)

Aoristi u pismu (AMi 6, 1901): primih, htjedoh, napisaše, nadjoše, povjerovaše, prestadoh, nasmjehnuh, prozvaše, napadoh, poslah, zahvalih, htjedoh, dodjoh, proboravih, opazih, citirah, počeh, rekoh, htjedoste, htjedoh, vidjeh; imperfekti: govorah, mogaste, poznavah, dešavaše, mogahu, nemah, držah, bijaše, bijah, svidjaše.

Treće je pismo smrtno bolesnoga Matoša prijatelju i školskomu kolegi Stanku Hondlu napisano 12. II. 1914, mjesec dana prije smrti (17. III. 1914). Matoš sedmi tjedan leži u bolnici i podvrgnut je teškim tretmanima, koje prepričava. Ogledan odlomčić:

Prošlog petka izdržah pri svijesti drugu operaciju. Očistiše i sašiše mi dvije rane. Tri puna sata trajaše tortura. Noge mi digoše na više, glavu strmoglaviše niz stol, gole kosti ramena stisnuše gvozdene spone: mišljah kosti će mi popucati. Nadao sam se miru za par dana. (SH 3, 1914)

Od nekakvih pedeset i pet glagolskih oblika u pismu (SH 3, 1914) dvanaest je aorista: ne stisnuh, zapališe, stadoše, dobih, nazva, izdržah, očistiše, sašiše, digoše, strmoglaviše, stisnuše, postadoh; pet je imperfekta: morah, trajaše, guraše, trajaše, mišljah; pet je perfekta: hranili su, je bilo, nadao sam se, nije prešla, nisam ležao. Ostalo su mahom prezenti te po dva-tri kondicionala, imperativa, futura I. i infinitiva. Tako Matoš piše na samrtnoj bolničkoj postelji.

4.9 Glagoli I. vrste. Kao kod Jagića (v. § 2.17) i Šenoe (v. § 3.7) probrat ćemo kuriozitete i nedosljednosti. Posrijedi su oblici glagola jesti, sjesti i htjeti, upravo njihovi glagolski pridjevi radni, te glagol ići. Glagol rasti spomenut je kratko uz ispadanje konsonanata (v. gore § 4.7).

Premda ćemo u Matoševa korespondenta Branka Vodnika vidjeti oblik najio (najio bijela hljeba, 12. IV. 1906), Matoš glagolski pridjev radni od jesti ne preglašava: jeo (×2, DM 1, 1896; MaM 36, 1913), najeo (MO 18, 1907), ujeo (AM 6, 1901; MO 24, 1907).

U glagola sjesti imamo zabilježeno jedno preglašeno sio (I tako ti se ja malo potkožio, kupio ancug, veš e. c. i sio ozbiljno raditi, VT 32, 1903). Nećemo se domišljati razlozima poput eufonije potkožio – kupio – sio, samo konstatiramo kako je. Začudo to nam je i jedini primjer. Samo još u Bilježnicama nahodimo jedno sjeo (sjeo i pivo popio, 294, 1902).

Kod htjeti imamo zabilježeno triput bez prijeglasa htjeo, u najstarijim pismima majci i sestri iz 1896. godine (MaM 1, 1896; ×2, DM 1, 1896). Inače ima htio, više desetaka puta, uključujući pisma iz 1899. godine (npr. VT 2, 1899; 5, 1899; 10, 1900), uključujući jedno hotio iz 1896. godine (MaM 3, 1896).

Glagol ići uvijek glasi tako, ići, prezent idem, imperfekt idjah, a prefigirani oblici uvijek – osim u kajkavskim interpolacijama – uvijek u infinitivu imaju [ć], a u prezentu, aoristu i imperativu [], primjerice nadjem (DM 1, 1896), nadjoh (LM 1, 1894), nadjoše (AMi 6, 1901), nadjete (AMi 13 , 1901), nadjite (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 113), nadjoh (AM 13, 1906), nadji se (MO 35, 1907), nadje, nadjoste (OČD 2, 1907). Isto tako izidje (DM 1, 1896), mimoidje (MaM 4, 1896). Jedina iznimka koju smo zabilježili – ako nije pogreška u prijepisu – jest otidi u pismu bratu Milanu iz 1913. godine (Učini mi tu ljubav, otidi u Obzor uveče, MiM 9, 1913); u starijem pismu bratu Leonu ima otidji (LM 2, 1897).

4.10 Glagoli III. i IV. vrste. Kakvo je stanje s njima u Jagića i Šenoe, vidjeli smo u dotičnim poglavljima (v. §§ 2.17, 3.8). Ako bismo išta na prvu loptu mogli primijetiti kao odliku jezika Matoševih pisama, bila bi to čestotnost glagola voljeti i velim, Matoš ih rado piše, osobito voljeti, emocionalnu privrženost nesputano iskazuje upravo tim glagolom.164 Ostalo je manje-više slično današnjemu stanju, štoviše za razliku od htjeti – htjeo u prethodnom odjeljku, koliko se čini, nepreglašeni tematski sufiks nahodimo samo jednom, u pismu djedu Grguru iz 1895. godine: Kod nas je divno vrijeme. Još nikada u životu nisam doživjeo tako divnog, tako vedrog maja, (GM 1, 1895). Inače redovito volio, želio, živio i sl.

Od glagola koji bi se kolebali između III. i IV. vrste pribilježili smo sljedeće. Glagol poludjeti (SH 2, 1902; BV 18, 1906) i poluditi (LM 1, 1894; AMi 58, 1914). U pismu Branku Vodniku u kojemu nahodimo poludjeti puna je sintagma ja ću oglupiti i poludjeti (BV 18, 1906), ne oglupjeti. S druge strane u pismu Janku Leskovaru sintagma je ispod omršavjelih tabana, ne omršavilih (JL 1, 1903). Glagol štedjeti (VT 8, 1899; AMi 6, 1901; 29, 1903) pojavit će se u aoristu ili imperfektu kao štedjeh (AMi 10, 1901) i štedih (MO 20, 1907). Glagol mrziti kadšto glasi mrziti (npr. AMi 34, 1904; 40, 1904), kadšto mrzjeti (MO 29, 1907; pismo Isidoru Kršnjavom, 1907, SD, knj. XIX, str. 221).

Također glagol živjeti, koji tako glasi nekoliko desetaka puta, ali iskrsne živiti: Čiča mi [tj. otac] savjetuje, da tucam kamen, ako ne mogu živiti od literature (AMi 21, 1903). Prezent 3. lica plurala redovito glasi živu (ne žive), doduše potvrde nisu obilate (AMi 20, 1903; ima nekoliko potvrda u pismima Kosti Hörmannu, Mariji Fabković, Stjepku Siročiću), glagolski prilog sadašnji imamo zabilježen živući (DM 11, 1913). Glagolski pridjev radni imamo zabilježen i kao živjeli ste (pismo Milivoju Dežmanu, 1903, SD, knj. XIX, str. 88) i kao živilo se (AMi 2, 1900); štoviše i optativ ima i kao Živjela hrvatska Bosna! (MaM 27, 1908) i kao Živila „Jeka“! (pismo pjevačkom društvu „Jeka“, 1914, SD, knj. XX, str. 84).

Ponešto neobično izgleda 3. lice plurala od primiti, glagola IV. vrste, koje glasi primu (LM 1, 1894) i očekivano prime (VT 33, 1903). Naprotiv nahodimo da ga čizme žulje (MO 21, 1907); pretpostavljeni infinitiv žuljiti u IV. vrsti na prvu bismo loptu pripisali kajkavskomu.

Glagole boljeti, stidjeti, vidjeti, voljeti, željeti nahodimo samo u III. vrsti.

Glagola šutjeti i šutiti u pismima ne nahodimo; ima ga u korespondenata (Milan Ogrizović piše šutiti). Matoš ima glagol V. vrste ćutati (npr. AMi 20, 1903; OH 1, 1905; MO 8, 1907). U pismu sestri Danici iz 1896. godine imamo jedincato šutao (DM 1, 1896), možda kontaminacija šutjeti, odnosno šutiti i ćutati.

Pojavnicâ kojima bismo utvrdili glagol sjedjeti ili sjediti nemamo dovoljno, nahodimo samo jedno sjedjeti u kazalištu (AMi 11, 1901) i jedno sjedjeli za bravom u Bilježnicama (52, 1895); ostali oblici imaju tematsko -i-, ali na temelju navedenih dvaju može se pomišljati o infinitivu sjedjeti.

Glagola jahati ne nahodimo, ali u pismu Stanku Hondlu iz 1894. godine nahodimo glagolsku imenicu jašenje (SH 1, 1894), koja bi mogla sugerirati glagol IV. vrste: jašiti – jašim.

Pišući iz Rima bratu Milanu 1913. godine Matoš će napisati da mu se užasna bolest grozno ukmetila (MiM 8, 1913). Glagol ukmetiti se primijetio je Pranjić (1971: 124), ima ga ARj (s. v.). Matoš je znao skovati nov glagol IV. vrste s prefiksom u-, Pranjić navodi ucrviti se, uigliti se, ukožiti, umočvariti i dr. (1971: 124–125). Mi smo u pismima zabilježili ukošiti ʻbaciti u košʼ (JL 2, 1903), tiče se priloga poslana u časopis, a zabilježen je i u crtici „Impromptu“, koju citiramo u jednom od odjeljaka (v. dalje § 4.35). Također u IV. vrsti zanimljiv glagol jeguljiti se ʻizvrdavati, izmotavati se (poput jegulje)ʼ (AMi 2, 1900), koji ARj i R2M nemaju (ARj ima jeguljati se, što se tiče buba svilaca). Kad smo već kod faune, spomenimo i namagarčiti (LM 1, 1894) i pomagarčiti se (AMi 10, 1901); glagoli su znani, ARj ima oba (s. v.), ali za potonji R2M (s. v.) ima potvrdu iz Matoša.

Rekosmo, glagol velim u Matoša je veoma čest, potvrda je nekoliko desetaka. Nećemo ih navoditi, ali za glagol voljeti probrat ćemo ih nešto. I u Matoša nahodimo i njegovo pozitivno značenje i njegovo komparativno značenje te superlativni oblik. Upadljiva je međutim ekskluzivnost komparativne uporabe, osobito usporedi li se s onom u Jagića (usp. § 2.18); u svim Matoševim pismima pronašli smo samo dva primjera za nju, jedan je u pismu majci:

Volio bi poginuti, nego doživjeti još jednu taku zimu! (MaM 2, 1896)

Ja Vam, dragi moj g. kolego, živim u jednoj od najskupljih varoši – kao hrvatski literat – i to kao literat koji voli gladovati, nego postati zbog krajcare literarni fabrikant. (pismo Mileti Jakšiću, 1900, SD, knj. XIX, str. 192)

Da bude posve jasno: to su dvije potvrde među desecima potvrda glagola voljeti, dakle doista iznimka. U Matoša se voljeti može odnositi na sve: na ljubav među ljubavnicima, ljubav prema članovima obitelji, ljubav prema radnjama i pojavama, ljubav prema stvarima, piscima, može značiti ʻbiti zaljubljenʼ i ʻsviđati seʼ, voljeti može biti punoznačan i modalan glagol, tj. značiti ʻrado činitiʼ. Dat ćemo nešto probranih primjera:

Kako rekoh, čini mi se, da me svi vole, ele, ne bojim se tako skoro gladi i nevolje krute! (DM 1, 1896)

Stjenice su, na žalost, jedina božja živina, koja želi živjeti sa mnom u intimnosti i ja Vam priznajem, da bi volio spavati sa kakim popom /ili njegovom gazdaricom/. (AMi 3, 1901)

Opetujem Vam, da volim ići gol, ne volim maske. (AMi 6, 1901)

Zavolite taj posao i tu školu – kao sužanj što zavoli svoju mračnu ćeliju i Vama će biti lakše. (AMi 9, 1901)

Ja ne volim gradove bez karaktera. (AMi 9, 1901)

U ostalom, da Vi ne znate koliko Vas volim, Vi nebi otkidali od svojih usta. (pismo roditeljima, AM 12, 1902)

Ti znaš, da ja nemam potrebe upotrebljavati tvoj imendan, da ti reknem, da te volim. Bilo ti dakle srećno, draga mamice! (MaM 9, 1902)

Ja volim odmazdu, kao i Francuzi, kada je to ukusnija, što je hladnija. (DB 2, 1902)

Ja volim biti lijen i obožavam lijene, jalove pisce, lijepe poput jalovih žena. (AMi 20, 1903)

Sinoć sam čuo, da se u Zagrebu udala jedina cura, koju sam volio. (AMi 26, 1903)

Ja silno volim taj pariški metež i radinu ležernost. (AMi 29, 1903)

Prošle nedelje umrla mi je jedna tetka, koju sam jako volio. (AMi 29, 1903)

Neki se čude, kako to te volim honorare, pa bili oni mršavi kao dr. Arnold. (JL 1, 1903)

Ta gospoda nisu dakle nikad voljela moje pariško, veselo skakanje i igranje. (JL 1, 1903)

Stekliši ne vole moga pravopisa, mog stila /„naduvenog“/ moje govedarštine, moje širine. (JL 1, 1903)

Danica, moja sestra, pjevačica u Černovici, premda kao izvrstna glasoviračica može drukčije živjeti, javlja mi, da bi mogla doći u Pariz, jer ima angažman za New Y. Nju upravo grozno volim. (AMi 40, 1904)

Ljudi u mom položaju propadaju, – od samog svog položaja, a ja još i volim, Olgicu i Hrvatsku i Tebe, Tvoje, naše literatiće, Zagreb – sve što je dobro i – zlo kod nas! (AMi 56, 1907)

Dragicu sam zavolio tek onda, kada je na putu iz В-da u München nadjoh kraj dobričine pronevjeritelja oca, gospodina Zvončeka nesrećnu (MO 24, 1907)

Drugovi su me jako voljeli (i ja njih), bio sam grozan fakin i razbijač; (MO 24, 1907)

Od novelista najviše volim genij Poëov, zatim superiornu, konciznu tačnost Mériméeovu i prirodnost Maupassantove satire. Od romanopisaca najviše mi veli Balzac, najviše me potresa Dostojevski, Nietzschea više volim kao problem no kao pisca, (MO 24, 1907)

Neka mi oprosti, jer sam je ljubio kao čovjek, koji slabo koga voli, jer joj nikad ne htjedoh iz straha od njene dominacije reći kako silno, kako očajno je volim i jer sam joj sve zlo samo iz ljubavi nanio. I posljednji moj čin nije djelo čovjeka, što postade indiferentan. Dobih brutalno posred prsiju, učinjeno mi je krivo, vidio sam krv, crveno i – kleo sam, hulio sam, htjedoh zlo učiniti, ubiti – jer nikad nisam njene larfe volio. (OČD 3, 1908)

U predzadnjem primjeru (usp. MO 24, 1907) vidimo najviše volim i više volim. Matoš će dakle superlativnu i komparativnu konstrukciju napisati tako, perifrastično. Da je komparativno voljeti iznimno, vidjeli smo, ostaju nam još potvrde superlativa najvoljeti, koje su također konačne, uglavnom prebrojive:

Kranjčević mi nikad nije bio, kao pisac, osobito simpatičan. Najvolim Uskočke Elegije. Njegov je pesimizam često prisilan, „voulu“, manirističan. (AMi 13, 1901)

Dabogme, ja bi najvolio u Italiju, ali tamo bi mogao tek kao rentier. (VT 25, 1902)

Od sve braće najvolim Milana, on mi je najsličniji i srce mi puca, kada sve to čujem! (VT 30, 1903)

Momentano sam umoran, pun žuči kao krezuba baba i najvolio bih dobiti, premda bez srećke, hauptrefer, da se oženim i udjem u zasluženu penziju mirnog, običnog, slatkog života, (MO 25, 1907)

Moj život, naročito moja lektira i temperamenat, naučiše me izvjestnu fatalističku mudrost, ali ima časova, dana, cijelih tjedana, kada bih najvolio leći, kao bolna, hajkom umorena životinja, u kakav kut i to bezvoljno čekati što sudbina odluči. (MO 41, 1907)

Za kraj još samo ovo. Jednako česta alternanta glagolu voljeti jest glagol ljubiti. Jedina razlika koju primjećujemo jest da on ne može biti upotrijebljen modalno i, jasno, da može imati i doslovno značenje, najizrazitije u odzdravnoj frazi ljubim ruke. U primjerima ćemo podebljati i glagol voljeti, da se uoči izmjenjivanje. Frazu ljubim ruke dajemo odjelito:

Ljubim Vas sve: mamu, Milana, Leona i Danicu. Sreća Vas pratila. Tvoj sin Gustav! (AM 1, 1894)

Ja nemam ni pojma, što se radi i misli u mome „otečestvu“, koje ću vijekom ljubiti. (DM 1, 1896)

Ti još nisi ni ljubio ili si tek počeo da voliš, (VT 8, 1899)

Ne bi ti ga slao, da nije raslo na grobu Čivutina Heinea, kojega volim, jer je ljubio ženu, pjesmu i smijeh. (VT 9, 1899)

Pošto strastno ljubim literaturu, a našu najviše, jer je hrvatska i jer je potištena, razumije se, da ljubim i Vas. (pismo Ksaveru Šandoru Gjalskom, 1899, SD, knj. XIX, str. 98)

Draga Danica, Gadno puno posla. Piši mi. Ljubi te Gustl (DM 3, 1900)

Ko ne ljubi Hrvatske, ne ljubi sebe /ја opetujem – sebe!/, svoju čast, svoj jezik, svoju prošlost, svoj Jučer. (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 112)

Ja ljubim taj smrad i taj krevet, pun kuge, gube i ušiju, ja ljubim tu svinjariju i taj svinjac, jer to je moja domovina. (AMi 6, 1901)

Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smješno hrvatski pisati, smješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. (AMi 6, 1901)

U ostalom, ne pojmim, kako možeš ljubiti tudju ženu. (VT 29, 1902)

Moj otac, premda zna, da ne bi izgubio svoj novac da mi štampa knjigu, vrlo me ljubi, ali – nije htio riskirati. (AMi 20, 1903)

Sav moj nemir i jad dolazi otud, što nemam žene koje bi ljubio. (AMi 23, 1903)

Čudim se, kako ti se od svega toga nije najviše svidio Cviet sa raskršća. Sliepa i aristokratska pucica je simbol svega, što nas ljubi, ali što mi – ne možemo uživati. (pismo Vladimiru Lunačeku, 1905, SD, knj. XIX, str. 245)

Dodjoh ovamo, misleći bolan da ću se moći probiti i naći sredstava da uzmem djevojku koju ljubim, i izgubih moj lijepi Pariz i moje lijepo, pobjedničko zdravlje! (BV 18, 1906)

On me [tj. otac] naučio ljubiti drvo, ticu, mrave – pejzaž, prirodu, Hrvatsku. (MO 24, 1907)

Neka mi oprosti, jer sam je ljubio kao čovjek, koji slabo koga voli, (OČD 3, 1908)

Ljubi Vam ruke Vaš unuk Gustav (GM 1, 1895)

Ljubim ruke g-dji majci i pozdravljam sve znance! (DT 2, 1898)

Pozdravljam i grlim Leona, Kofu i Fiuceka, a Vama, draga mama i tata, ljubim ruke. Vaš Gusti (AM 12, 1902)

Ljubim ruke Gdji mami, madmoazel Šarloti i pozdravljam g. oca i Milana. Vale! Gustl (VT 26, 1902)

P. s. Ljubim ruke gdjici Hondlovoj sestri. (SH 2, 1902)

4.11 Glagoli sa -ira-, -isa-, -ova-. Kako s tim glagolima stvari stoje u Jagića i Šenoe, vidjeli smo u prethodnim poglavljima (v. §§ 2.19, 3.9). Istom metodom pregledat ćemo ih i u Matoša. Odmah napomena da je količina glagola u Matoševim pismima impresivna. U pregledanome korpusu pronašli smo više od 30 glagola tipa -o(v)-a-ti (što izrazito nadmašuje Jagića), tuce glagola sa -is-a-ti (količina podudarna s Jagićevom) te nekih 125 glagola sa -ir-a-ti. Kao kod Jagića od glagola s domaćim korijenima glagoli krunisati (npr. MO 8, 1907; 29, 1907), žigosati (npr. AMi 10, 1901; 11, 1901; 40, 1904; MO 30, 1907) te hvalisati (AMi 2, 1900) u Matoša redovito idu prema tipu -is-a-ti, odnosno -os-a-ti; ovamo još možemo priključiti glagole bančovati (sic!, ne bančevati, v. dalje potvrdu) i pašovati, koji su u tipu -o(v)-a-ti. Pojedini će glagoli ići sad prema jednomu sad prema drugomu tipu (usp. dalje napomene kod glagola sa -ira-), krajnji je slučaj kad su u istoj rečenici, poput ove o braći Tkalčićima (tj. Gulanferima):

Gulanferi ne haju za Hrvatsku, dok ja ne mogu ignorovati jezik, kojim pišem, kao i oni što ne mogu ignorirati svoje note. (VT 24, 1902)

Matošu česta radnja – pumpovati ili pumpati koga novac – može biti u tipu -o(v)-a-ti i osnovnome glagolskome tipu -a-ti.

Glagole sa -ova- dajemo unutar rečenica, abecedno. Tako smo učinili kod Jagića pa ćemo i ovdje, količini usprkos. Ponavljamo da ih je izrazito mnogo:

Bolio me gubitak od 15 for. i izvjesnost, da se na našoj slavnoj pošti – ne samo čitaju meni adresovana pisma, (JL 1, 1903)

[...] moći ću se barem sortirati i dočekati novu pozorišnu sezonu, za koju sam već angažovan sa mjesečnih 90 dinara. (MaM 3, 1896)

Malina ću potražiti, premda sam već angažovan na pola. (AM 5, 1900)

Možda ćete zateći i moju seku Danicu, angažovanu za operu u Nürnbergu. (AMi 9, 1901)

Matica me Srp. u neku ruku angažovala kao stalnog recenzenta, za hrv. i za srp. knjige (AMi 11, 1901)

Dežman me angažovao za kroničara, ali novca ne šalje unatoč jednom članku o Griegu. (VT 33, 1903)

Da imam vremena dolaziti u veče, več [sic!] davno bi si aufcvikovo kaku elegantnu damu. (LM 7, 1900)

Kako ste Vi sada jedini Hrvat kome pišem, autorizujem Vas, da u slučaju moje propasti reknete, da me je u Parizu ubio hrvatski kamen, (AMi 20, 1903)

8 dana prije tog bančovanja dao mom prokletom nakladniku ultimatum: (AMi 25, 1903)

Ako odem u Notre-Dame, neću zaboraviti zamoliti Blaženu Djevicu, da bude tako ljubezna, da gdju Mariju Tkalčič izvoli iz ranga mamice beferdrovati u rang grosmame, (VT 9, 1899)

Novine me ko šufta napadoše, prem je stvar izašla u Brank. Kolu i B-d me upravo bojkotovao. (MO 24, 1907)

Bili smo napiti, ne sjećam se što smo člabekovali i nije nevjerovatno, da sam i na tvoj trošak štogod izbacio, (MO 17, 1907)

Mene Radićevo ćorovanje ni najmanje ne dira. Ćoravci su fanatici. (AMi 26, 1903)

A vjerujte, da se – po običaju – ne klasifikujem odviše ružičasto i to mi daje pravo, da Vam, premda deklasovano, izvanzakonsko djače-nedouče, pišem. (SH 2, 1902)

[...] ja moram diplomatizovati za najnužnije sa glupanima... (AM 10, 1901)

Biti vješt i oprezan ne škodi u javnosti, koju fabrikuju nitkovi i koja živi od – laži. (MO 20, 1907)

Gulanferi ne haju za Hrvatsku, dok ja ne mogu ignorovati jezik, kojim pišem, kao i oni što ne mogu ignorirati svoje note. (VT 24, 1902)

[...] najviše mi je imponovao zapad beogradski: stara, siva tvrdjava, pod kojom se proslavio Sibinjanin Janko i Ivan Kapistranin; (LM 1, 1894)

Kako pišem samo о onome, što me zanima i kako me sve ovo momentano vrlo slabo interesuje, ne mogu vam ništa dati о izložbama. (BV 33, 1911)

Prije svega hvala g. S-yu za interesovanje oko moje bolesti, a tebi hvala za sve! (DM 18, 1914)

Time hoću da reknem, da sam unatoč Vama i rijetkim iznimkama silno izolovan, bijela vrana. (JL 1, 1903)

Ovake rijetke simpatije su potrebne piscu, koji se u Hrvatskoj ne može zamisliti sasvijem izolovan. (JL 1, 1903)

Divan primjer, kako se možete razviti izolovani, izvan „struja“. (AMi 25, 1903)

Sloga je počela time, da se Srbima žrtvuju Hrvati, a kompromitovati će se, kada ovdje padne zavjerenička klika. (BV 10, 1906)

Time što si bio indiskretan, ti si tu solidarnost vrlo, vrlo kompromitovao (MO 30, 1907)

[...] ja bih pao među kompromitovane, među Štrasnofovce, (MO 20, 1907)

Našim steklišima ne treba drugo, nego pokazati da imaš muskule, kuraži, poleta i kondenzovane žuči i sva ta, malo uplašena, raja će se naći i te kako na okupu! (AMi 30, 1903)

Danas popodne je doktor konstatovao, da mi je bolje. Ja ću dakle ozdraviti. (DM 12, 1913)

[...] ali na žalost moram konstatovati, da su sva mjesta, koja se odnose na knjigu, crpena (AMi 2, 1900)

Jesi li radio kao strog kritičar, kao oficielni predstavnik cijele jedne struje, koja se tobož bori protiv koterijske kritike? Nisi. I ja sam to konstatovao, (BV 30, 1906)

[...] kako je to konstatovao Figaro. (MO 24, 1907)

Žalosno je, da to konstatuje jedan boem i humorista nesistemskog obrazovanja. (MO 31, 1907)

Nemaš pojma, kako mi je neugodno: tebi konstatovati, da mi je ono 10 kr. iz pisma – odlećelo (MO 35, 1907)

[...] i ti ćeš imati prilike konstatovati, da će nas Srbi za 10 god. kulturno tući, ako ne natjeramo svoju hrvatsku omladinu u Europu, direktno, bez bečkog puta i praškog puteljka. (MO 35, 1907)

Katkada sam se kao siromah ponizio moleći službu i t. d., ali u danima najvećeg iskušenja i boli jačao je i kristalizovao se moj karakter. (DM 1, 1896)

Prekjuče me našao, jedva jedvice, F. Auer, moj husarski drug koji mi je liferovo mnogošta za Perece – perece. (AMi 9, 1901)

Kod koga učiš modelovanje? (VT 21, 1902)

Čestitam ti, da se baviš akvarelom i modelovanjem. (VT 30, 1903)

[...] da je katolicizam izvrsno sredstvo za moralizovanje onih masa, koje su još, kao naši seljaci, (MO 26, 1907)

Poslaću Vam ga dakle nefrankovano, po svoj prilici. (AMi 25, 1903)

Kada svi na to ćute kao somovi, nisam li ja imao pravo dići svoj glas, literarno nekompromitovan – jest, nekompromitovan, ma što rekli zagrebački kukavice i Šurmini. (BV 30, 1906)

Kako vidiš, ruka me danas pomalo služi i samo neka ozdravi, i ja ću, bože zdravlja, dokazati, da mi ni organizovane koterije ne mogu doći haka. (BV 18, 1906)

Premda ju vrlo poštujem, ne mogu Vam reći kako mi je neugodno to trčanje, to „pakovanje“. (AMi 24, 1903)

Taj Čifutin ne može živjeti bez zelenih svojih „učenika“, bez ovog „kružoka“, gdje upravo pašuje tudjim mislima. (AMi 13, 1901)

Kada nema para, sjedi i čačkaj zube u kakoj kafanici na „boulevard“ Popincourtu i pumpuj vrataricu Mariju ili kokote koji frančić. (LM 7, 1900)

Hvala Vam za dobru volju i vjerujte da pumpujem sa neba pa u rebra, otvoreno – kada pumpujem, a to mi se rijetko dešavaše. (AMi 6, 1901)

Da sam znao kako vam je teško /i vama/, za cijelo Vas ne bih bio „pumpovo“. (BV 3, 1902)

[...] da mu želim podvaliti, da ga želim pumpovati kao ono u Parizu, (JL 1, 1903)

Aristokrat, katoliker i ja ga nikad nisam pumpovo, (MO 24, 1907)

Poetizovan autoskandal. Velike riječi. Kaclmaher. (MO 31, 1907)

Tvoj je dakle glavni cilj – biti slobodan, naći, realizovati položaj, koji će ti dati najviše slobode i samostalnosti. (VT 21, 1902)

Dobro si shvatio nit moje pripovjedačke metode: realne, moje, kontrolisane senzacije, realizovane u sasvim realnim, dobro opserviranim ljudima, (MO 25, 1907)

[...] u kabarejima, gdje pjevaju i recituju svoje stvari Jehan Rictus, Montoya i Galipaux. (MO 24, 1907)

Arhitekt Marković mi poslao rekomandovano i zapečaćeno 30 kruna prije 3 nedjelje i – ukrali mi. (AMi 23, 1903)

Ja sam ridikilovao tek vaš naivni simbolizam. (AMi 6, 1901)

Ako uzmeš, da još nisam pravo ni zasvirao, da tek štimujem, da sam pisao na brzu ruku, uspjeh je priličan. (VT 20, 1902)

Glagole sa -isa- također dajemo unutar rečeničnoga konteksta, abecedno:

I sam ćeš si lako predočiti kako mora da bijaše naš život! Bilo pa bitisalo. I opet sam sâm. (VT 6, 1899)

Matica Srpska mi poslala 125 fran. i kako je to palo iznenada, a ja čisto oslabio, demoraliso od muke, buknu sva hlepnja života! (AMi 13, 1901)

Juro i Ivo, sa kojim se posvadjah prije 16 mjeseci, jer nas je pariska mizerija demoralisala, (VT 20, 1902)

Taj novac me enervirao, uzrujavao, gotovo demoraliso, kao haupttrefer ili zlato nađeno na ulici ili u igri. (JL 1, 1903)

Ako su gospoda demoralisana, skršena, ja nisam (MO 14, 1907)

Moja bolest je tako nepopustljiva i bolna, da sam već pri kraju svojih sila: sasvim sam demoralisan. (SH 3, 1914)

To je skandal, ti Markovići, Tucakovići i Magjarići i kako se sve ne zove ta vlaška marva, eksploatišući glupe Krobote, (MO 41, 1907)

U jednoj crtici je kaclmahera Lovriča vidljivo inspirisala moja Samotna Noć. (MO 14, 1907)

Dobro si shvatio nit moje pripovjedačke metode: realne, moje, kontrolisane senzacije, realizovane u sasvim realnim, dobro opserviranim ljudima, (MO 25, 1907)

Tako sam jedared u Biogradu „kurisao“ jednoj lepoj sobarici. (VT 21, 1902)

Od Nade, kod koje sam studijom o Stendhalu i dvjema neštampanim pričama isplatio dug, ne mogah unatoč metanisanju dobiti toliko novoga konta, (AMi 8, 1901)

Jedina opaska, koju ću si dopustiti, je preveliki, premalo /kako se veli/ „motivisan“ skok iz II. u III. čin. (AMi 8, 1901)

No – svršeno je, i opet ulazim u onu osamljenost, koja nas navikava na usamljenost nebitisanja. (OČD 3, 1908)

Vidite, ja sam sentimentalan, duša mi još nije prostituisana, (AMi 9, 1901)

Da je meni do novca, i Pašić i Austrija bi me svakako bolje plaćala od – ljudi, kojima simpatišem i kojima sam sumnjiv (MO 20, 1907)

[...] tu sam htio na neki način sintetisati svoje poganstvo sa svojim modernizmom. (MO 21, 1907)

Oprosti da te tako titulišem, premda se hvališ, da si nadjikao kao bor. (VT 2, 1899)

Da znadu, da onaj Matoš, koji mrzi dopisivati sa književnicima i farizejima, piše kobasice za jednog dečka /oprosti, ali tako imam prava da te titulišem/, rekli bi: (VT 2, 1899)

Od muke sam se napio, skandale pravio, ali da mene Olgine sestre tako titulišu – ne, tu pamet stane čovjeku. (OČD 5, 1908)

Ta obzoraška banda bi me, da može, urnisala, ali – ja ću urnisati nju, ne izdala me ta moja ljevica! (MO 8, 1907)

Glagoli sa -ira- ovi su, abecedno: adresirati (usp. gore adresovana pisma; LM 1, 1894; GM 1, 1895; LM 4, 1898; VT 3, 1899; 5, 1899; 10, 1900; MaM 45, 1913; MO 35, 1907), akontirati (AMi 20, 1903; 29, 1903; 30, 1903), amizirati (AMi 25, 1903; 28, 1903), angažirati (usp. gore angažovati; AMi 13, 1901), anoncirati (MO 16, 1907), apsolvirati (AMi 36, 1904), aretirati (AM 1, 1894; VT 16, 1900), avanzirati (DM 1, 1896), blamirati (AMi 28, 1903; 39, 1904; BV 18, 1906; MO 25, 1907), blazirati (blaziran, VT 6, 1899; VT 25, 1902; AMi 25, 1903), bojkotirati (usp. gore bojkotovati; AMi 40, 1904), bornirati (DB 2, 1902), citirati (AMi 6, 1901; MO 31, 1907; MO 41, 1907), defilirati (MaM 2, 1896), degutirati (AMi 13, 1901), dekoncentrirati (VT 7, 1899; 9, 1899), demaskirati (AMi 36, 1904; 40, 1904; MO 17, 1907), demonstrirati (MO 24, 1907), demoralizirati (usp. gore demoralisati; AM 12, 1902), denuncirati (AMi 20, 1903; 46, 1905; BV 29, 1906), diktirati (MaM 4, 1896), distengirati (MO 39, 1907), dokumentirati (AMi 7, 1901), eksistirati (VT 30, 1903; AMi 23, 1903; 36, 1904; AM 17, 1906), ekspeditirati (AMi 36, 1904), eksploatirati (usp. gore eksploatisati; AMi 25, 1903; ×2, 26, 1903; 56, 1907), enervirati (JL 1, 1903), entuziazmirati (BV 18, 1906), ešofirati (AMi 26, 1903), fabricirati (usp. gore fabrikovati; AMi 13, 1901; 34, 1904), fantazirati (VT 21, 1902), feljtonirati (BV 14, 1906), figurirati (MO 24, 1907), filosofirati (VT 2, 1899), forsirati (MO 35, 1907), fotografirati (DM 1, 1896; VT 6, 1899; VT 27, 1902), frapirati (MO 25, 1907), frazirati (AMi 25, 1903), garantirati (VT 30, 1903; AMi 30, 1903; MO 35, 1907), garnirati (MO 24, 1907), garotirati (VT 28, 1902), gimnasticirati (AMi 2, 1900), honorirati (MO 4, 1906; 16, 1907; 20, 1907), identificirati (MO 20, 1907), ignorirati (usp. gore ignorovati; ×2, VT 24, 1902; AMi 11, 1901; 30 1903; BV 8, 1903), imitirati (AM 9, 1901; VT 28, 1902; 30, 1903; 33, 1903; AMi 46, 1905; MO 24, 1907; 25, 1907; 35, 1907), imponirati (usp. gore imponovati; AMi 10, 1901; 13, 1901; VT 28, 1902; 30, 1903; AMi 25, 1903; 26, 1903), informirati (VT 9, 1899; DB 1, 1902; AMi 26, 1903; 30, 1903; MO 27, 1907), inhalirati (AM 28, 1913; DM 11, 1913), inkarnirati (MO 25, 1907), inspirirati (usp. gore inspirisati; AMi 10, 1901; MO 25, 1907), instruirati (MaM 3, 1896), inštalirati (MiM 5, 1912; MiM 6, 1913), interesirati (usp. gore interesovati; VT 24, 1902), intervenirati (AMi 20, 1903; 28, 1903), iskritizirati (VT 22, 1902), izdiplomatizirati (MO 20, 1907), izolirati (usp. gore izolovati; AMi 11, 1901; 29, 1903; 50, 1906; MO 40, 1907), kapirati (VT 22, 1902), karikirati (MO 15, 1907), koketirati (AMi 28, 1903), komparirati (MO 24, 1907), komplicirati (AMi 23, 1903), komplotirati (AMi 57, 1912), kompromitirati (usp. gore kompromitovati; AMi 17, 1902), koncentrirati (AMi 25, 1903), konkurirati (×2, AMi 36, 1904), konstruirati (AMi 6, 1901), konsultirati (×2, AM 28, 1913; DM 11, 1913), kontrolirati (usp. gore kontrolisati; MO 31, 1907), kopirati (AMi 22, 1903), koregirati (BV 34, 1912), korespondirati (VT 33, 1903; MO 17, 1907), korigirati (BV 34, 1912), kristalizirati (MO 25, 1907), kultivirati (×2, VT 30, 1903), markirati (JL 2, 1903), molestirati (BV 14, 1906), montirati (MO 14, 1907), muzicirati (MO 24, 1907), negirati (AMi 34, 1904; MO 35, 1907), operirati (AM 29, 1913), opservirati (MO 25, 1907), paktirati (AM 10, 1901; MO 9, 1907), paralizirati (DM 11, 1913), parodirati (AMi 17, 1902; 38, 1904; MO 15, 1907), personificirati (MO 25, 1907), plagirati (AMi 20, 1903; 29, 1903; MO 35, 1907), potencirati (OČD 2, 1907), producirati (AMi 34, 1904), profitirati (VT 21, 1902; 25, 1902; MO 31, 1907), prosperirati (DT 4, 1898), prostituiraju (usp. gore prostituisati; VT 33, 1903), protestirati (MO 21, 1907; 29, 1907), protežirati (VT 2, 1899; AM 12, 1902; AMi 17, 1902; 57, 1912), raillirati (AMi 13, 1901), rarificirati (MO 25, 1907), reagirati (AMi 29, 1903; MO 11, 1907), realizirati (usp. gore realizovati; VT 30, 1903), reducirati (AMi 10, 1901; 16, 1902), regenerirati (AMi 56, 1907), rekomandirati (usp. gore rekomandovati; VT 9, 1899; AMi 40, 1904; JL 1, 1903; MO 8, 1907; MiM 9, 1913), repetirati (VT 12, 1900; AMi 13, 1901; SH 2, 1902; MO 35, 1907), reskirati (AMi 4, 1901; 6, 1901), revanširati (LM 10, 1901; AMi 22, 1903; MO 8, 1907), revanžirati (AMi 1, 1900; 2, 1900), revoltirati (AMi 17, 1902; VT 24, 1902; JL 2, 1903; MO 17, 1907; 21, 1907), rezervirati (MO 20, 1907), riskirati (AMi 20, 1903; MO 24, 1907), ruinirati (VT 30, 1903), rujinirati (LM 10, 1901), servirati (AMi 7, 1901), situirati (MO 43, 1907), skandalizirati (AMi 21, 1903), skicirati (VT, 1899), sortirati (MaM 3, 1896; LM 10, 1901), spekulirati (LM 1, 1894), studirati (LM 1, 1894; 10, 1901; AMi 17, 1902; VT 22, 1902; 25, 1902; MO 24, 1907; MaM 44, 1913), suponirati (AMi 5, 1901; 6, 1901; 7, 1901; 56, 1907), šampanjizirati (VT 30, 1903), šokirati (AMi 29, 1903), talentirati (talentiran, AMi 48, 1905; MO 35, 1907), telegrafirati (AMi 39, 1904; AM 20, 1908), titulirati (usp. gore titulisati; MO 26, 1907; OČD 2, 1907), tretirati (AM 10, 1901; AMi 13, 1901), usurpirati (AMi 17, 1902), ženirati (AMi 26, 1903; 40, 1904).

4.12 Optativ, imperativ, bog i vrag. Kao što smo to učinili kod Jagića i Šenoe (usp. §§ 2.23, 3.10), tako ćemo i u Matoša objedinjeno dati bilješke o optativu, imperativu i formule zaklinjanja i proklinjanja. Ogledne rečenice nahodimo u pismima bratu Leonu i sestri Danici:

Mani se, dragi Leo, ludorija! Tebi već sazrijevaju jabuke, – nemoj da luduješ kao tvoj Gico! Bio ti ja primjerom! (LM 1, 1894)

Dao im Bog samo polovinu onoga što im želim i bit će srećni! (DM 1, 1896)

Draga Kofo, Udaj se, budalo, ako imaš dobru partiju. (DM 4, 1900)

Ali čuj! Za vrijeme cijelog koncerta mi se činilo, da me jedna dama, koja svira u violinu, posmatra. (LM 7, 1900)

Drži se dakle i nemoj ni misliti na tremu. (DM 10, 1909)

Plačem od radosti i jedva pišem. Bog ti platio! Tvoj Gustl (DM 12, 1913)

Imperativi očekivani (mani se, udaj se, čuj, drži se), konstrukcija nemoj + da + prezent u cjelini rijetka (češća je nemoj + infinitiv, kao u pismu sestri DM 10, 1909), optativ bio (ja) iz današnje, ali i Matoševe perspektive pomalo neočekivan, običniji su oni sa zazivima boga poput dao Bog i Bog ti platio. Staroga, sintetičkoga imperativa 3. lica u pregledanim pismima ne nahodimo.

Kadšto ćemo u pismima naći pripovjedni imperativ, 2. lice singulara za 1. lice singulara ili 1. lice plurala, vrijedi zabilježiti primjere jer u Jagića ih i Šenoe nismo toliko nalazili:

Ali eto februara, a ja – mikljaj majčin sine iz stana! – Dva dana nisam ni jeo ni spavao! (DM 1, 1896)

Kada nema para, sjedi i čačkaj zube u kakoj kafanici na „boulevard“ Popincourtu i pumpuj vrataricu Mariju ili kokote koji frančić. (LM 7, 1900)

[...] onda nas tri rutavca sjednemo pored kamina, pa udri u naklapanja i planove, koji 2–3 put trajahu do bijele zore. (VT 21, 1902)

Dakle sve, sve je uzaman! Radi, piši – pa opet nisi stalan, da će te štampati, platiti. (AMi 23, 1903)

Frazarij koji bi boga ikako uključivao u Matoša je daleko siromašniji negoli u Jagića i Šenoe (usp. §§ 2.23, 3.10). Optativnih i imperativnih zaziva nahodimo tek nekoliko:

I Leonu želim sve ono, što želim i sebi. Bog mu blagoslovio apetit još mnogo godina! (MaM 2, 1896)

Dao im Bog samo polovinu onoga što im želim i bit će srećni! (DM 1, 1896)

Što veli Franc Josef, hoće li skoro otegnuti – svoje carske papčine? Da ga poživi Bog Hrvata i habsburške prejasne kuće, (AMi 2, 1900)

Daj bože zdravlja i ti ćeš nam opet zatvarati vrata, tamo u augustu, (VT 20, 1902)

Iz daleka hajde de, ali izbliže bog da sačuvaj. (VT 21, 1902)

Plačem od radosti i jedva pišem. Bog ti platio! Tvoj Gustl (DM 12, 1913)

Isto je s pogodbenim konstrukcijama s glagolima znati i dati:

Dragi Leo, Ako Boga znaš, pošlji Boži u München koliko možeš (LM 3, 1898)

Samo da napišem dramu, pa ćeš doći, ako Bog da, s Milanom k meni u Švajcu ili Pariz. (VT 2, 1899)

Što je ako boga znaš? Ja obolih od muke i čekanja. (BV 19, 1906)

Draga mama, Ja sam u strašnoj uzrujanosti i niko ne zna reći na čemu sam. Još bi najbolje bilo da se javim pa što Bog da. (MaM 23, 1907)

Dobih adresu za specijalistu, pa sad što mi Bog da. (DM 11, 1913)

Dragi Fiucek, Hvala ti za pismo, Na božić, sam, ako Bog da, kod kuće, (MiM 8, 1913)

Tek su nešto češće okamenjene hvale bogu, „ako ga ima“, kako Matoš kaže 1907. godine u pismu Milanu Ogrizoviću (takva sumnja u Jagića i Šenoe nezamisliva je):

Kod njih imam, hvala Bogu, kredita. (VT 9, 1899)

Proljeće je tu, hvala Bogu... (VT 12, 1900)

Ja ne ljubim Hrvatsku zbog glupana, nego zbog sebe i zbog onih koji nisu glupani, a tih još ima, hvala Bogu. (VT 21, 1902)

Inače sam, hvalu [sic!] Bogu, bolježljiv, grozno nervozan i zadužen. (VT 22, 1902)

Ovdje bijaše silna zima, koja, hvala Bogu, popusti. (VT 26, 1902)

Fala Bogu da mi je stari okrijepljen. (AMi 48, 1905)

Hvala Bogu, vrlo sam slab i s velikim oduševljenjem pratim nesebičnu i herojsku borbu hrv. pionira pravog napretka. (BV 31, 1906)

I oca i majku sam imao, i imam ih danas, hvala Bogu (ako ga ima). (MO 24, 1907)

Nalazimo i bog zna u značenju ʻnitko ne zna, ne zna seʼ, dapače prefiksoidno uz šta:

Bili tako rumeni, kao ona farbana jaja, koja sam nekada tražio u bašći kao darak čudnoga zeca. Bog zna, hoće li se ove godine naći zec...! (AMi 2, 1896)

Pošto popom (a pop i vješt političar kod nas najbolje prolaze) ne želiš da budeš, baci se na politiku. U našoj domaćoj, hrvatskoj, ne ćeš ubrati bog zna šta, a i pravnički studium grozno dugo traje. (VT 2, 1899)

Nije Bog zna šta, ali otac mi je i moram da izmislim, kako da majku i njega vidim. (AMi 6, 1901)

Kumičić nije Bog zna šta, pa su ipak pred njim ispregnuli konje. (AMi 10, 1901)

Da ga ne bunim, napisah, dok napolju vjetar bijesni, svoj subotni feljton, a sada, dok Vi spavate i gledate Bog zna šta, ja na Vas mislim i sav trnem od sreće pri misli, (OH 1, 1905)

Bog zna, kako ću doživjeti ovaj uskrs. (AMi 50, 1906)

Ja ga neću citirati, ako se pak to ipak dogodi, svijet će vidjeti, da sam na te citate, iz kojih nisam bog zna šta naučio, bio prisiljen. (MO 31, 1907)

Prilog boga mi u Matoševim je pismima rijedak i nikad srašten:

Dobar ručak i večera, pa dobra kafa, to joj je utjeha... A boga mi – i meni! (DM 1, 1896)

Piso bi mnogo, ali nemam vremena, boga mi! (AMi 44, 1904)

Češći je prilog dabome ili dabogme, uvijek srašten:

Dabogme, mi smo izmedju sebe tolerantni, a smijeh, smijeh je ostao onaj stari. (VT 24, 1902)

Dabogme, ja bi najvolio u Italiju, ali tamo bi mogao tek kao rentier. (VT 25, 1902)

Moj nakladnik mi, dabome, ne odgovara. (AMi 23, 1903)

U Obzoru, čujem, izadje jedan moj feljton. Dabogme, nisam ga primio. (AMi 42, 1904)

Ti si me, na žalost, u velikom tvom poslu prenaglo abfertigovao, pa unatoč prevelikoj i vrlo iskrenoj tvojoj hvali nalazim netačnosti i u ovom zaglavku, tješeći se dabome tvojim skromnim izgovorom, (MO 35, 1907)

Prilog tobož ili tobože rijedak je, uvijek srašten:

Evo, i ljudi, s kojima tobože radio, vele da je hulja. (AMi 48, 1905)

Jesi li radio kao strog kritičar, kao oficielni predstavnik cijele jedne struje, koja se tobož bori protiv koterijske kritike? Nisi. I ja sam to konstatovao, (BV 30, 1906)

Prilog žalibože ʻnažalostʼ Matoš rabi izrazito rijetko, u našem korpusu samo je jedan primjer, općenito u pismima možda su dva-tri; primjer je iz staroga pisma majci:

Dobio sam Daničino pismo – poslije tolikog vremena! Žalibože i taj luksus, koji Vas stoji vrlo malo, postao je vrlo rijedak! (MaM 2, 1896)

Matoš će namjesto žalibože pisati uglavnom na žalost, primjerice:

Knjiga mi, na žalost, još nije štampana. (DT 4, 1898)

Na žalost vidim, da ima još tačka, koja čini tvoju mladost sličnom, po unutrašnjosti gotovo istovjetnom sa mojom: (VT 2, 1899)

Pošto, na žalost već porazdijelih eksemplare N. Iverja, ne mogu Vam se revanžirati nego ovako. (AMi 1, 1900)

Stjenice su, na žalost, jedina božja živina, koja želi živjeti sa mnom u intimnosti (AMi 4, 1901)

Ja sam prilično doživio, ali znam, na žalost, vrlo malo i moram energično popraviti rupe, koje napraviše u mojoj inteligenciji gimnazija, avantire et caet. (VT 21, 1902)

Na žalost, ne živim od lufta i trebam novaca. (MO 4, 1906)

Ni s vragom ili đavolom Matoš se baš ne razmeće. Imamo zabilježenih nekoliko optativnih i kondicionalnih konstrukcija, okamenjenih uglavnom, glagoli su znati (usp. gore bog zna) i odnijeti:

Jurica je vrag bi mu ga znao kako kupio čelo, koji vrijedi brat bratu do 2000 Fran. (VT 23, 1902)

Vrag odnio politiku, naročito hrvatsku! Ni u jednoj stranci nije moje mjesto i ja sam sit borbe sa vjetrenjačama. [...] Ali vrag odnio sve! (AMi 56, 1907)

[...] na taj kukavni život, što i prijatelje razdvaja, na svu tu gadariju, koja se podnosi, jer je život, jer je vrag bi ga znao šta! (MO 48, 1909)

Eksplicitno ili eliptirano ići (imperativno neka idu ili neka ide) imamo u isto tako okamenjenu negodovanju sa do djavola i do sto djavola:

Pa napokon, neka idu do djavola, ja mogu ipak otići kada mi dosade... (MaM 3, 1896)

[...] od patkonosca Dežmana ni odgovora, a nekmo li novaca. Vjerujem da nema, ali šta mi, do sto djavola, ne piše? (AMi 21, 1903)

Zato – do sto djavola i Vienac i Matica i Obzor i svi ti bordeli! (AMi 30, 1903)

Nahodimo i jedno imeničko vrag u značenju ʻzloʼ; ne znamo na što se odnosi:

Kako je, Lejo? Jesi li se vraga riješio? (LM 14, 1911)

Također tipično razgovorno genitivno djavola i koga vraga za izricanje dvojbe; mislimo da nećemo pogriješiti ako kažemo da je koga vraga kajkavsko, tim više što je prisnaženo glagolom vunbacati u sljedećoj rečenici:

[...] dodao sam vječnoj glavo- i zubobolji bolest jetara – šta li mu je djavola! (AMi 3, 1901)

Koga mi vraga brundaš „još ako nas ti ostaviš?“ Dosele nikog nisam ostavljao, dok su mene i vunbacali. (MO 21, 1907)

Konačno i jedan inojezični povik poznat iz dječjega romana Vlak u snijegu (1933) Mate Lovraka, o kojemu je svojedobno jezikoslovka Nives Opačić napisala članak u Vijencu:165

Gulanferi ne haju za Hrvatsku, dok ja ne mogu ignorovati jezik, kojim pišem, kao i oni što ne mogu ignorirati svoje note. Dabogme, mi smo izmedju sebe tolerantni, a smijeh, smijeh je ostao onaj stari. Tako me n. pr. Robiček /tako zvani/ tjera uvijek u smijeh sa vicem, poznatim gdji Tkalčić:

– Vabić,

– Ja, Er heisst Babić,

– Aber nein, Donnerwetter! Vabić!

– Schön! Also Babić...

– Nein, Saperlott! Vabić! Vabić, Vabić.

– Also Babić... Itd. (VT 24, 1902)

Matoš vic prepričava mlađemu Ivičinu (Robičekovu) bratu Vladimiru Tkalčiću. Da smo ga shvatili, nismo, ali sapperlot (u Matoša upravo Saperlott) je tu. Suvremeni njemačko-hrvatski rječnik iz 2005. kaže da je to regionalni i zastarjeli uzvik za ʻprokletstvo, do vraga, do đavolaʼ (s. v. sapperlot),166 što kaže i mrežni Duden (s. v. sapperlot), koji podrijetlo mu izvodi iz sackerlot, tj. fr. sacre nom (de Dieu) ʻsveto ime (Božje)ʼ.167 A tu je i Donnerwetter, nešto poput sto mu gromova! ili stripovskoga grom i pakao! ili munje i gromovi!

Glagol ratosiljati, zapravo aratosiljati, izveden iz grč. aratós ʻprokletʼ, tj. ʻproklet bio!ʼ ili ʻdovraga!ʼ, u Matoša nahodimo samo u pismu Andriji Milčinoviću iz 1901. godine (Da se nije patkonosac Dežman ratosiljao uredništva, ne bi ih ni danas imao, AMi 6, 1901) i znači ono što znači u srpskome – ʻosloboditi se, otarasiti seʼ (usp. R2M: s. v.), dakle nema veze s proklinjanjem. Inače jedna od dviju potvrda u Rječniku dviju Matica (R2M) Matoševa je.

4.13 Genitiv, dativ, lokativ i instrumental plurala. U analizi jezika i stila Matoševe pripovjedne proze Pranjić je (1971) za stare oblike genitiva, dativa i lokativa plurala sa -ah i -om, koji se gdješto u Matoša pojave, rabio atribut „arhaični“ (usp. gen. pl. bojah, dat. pl. bogovom i ljudem, lok. pl. na obalah, Pranjić 1971: 54, 84, 85). Isti je atribut rabio za stari, jatovski sufiks u pridjeva (usp. gen. pl. tolikih (sic!) jalovijeh i čemernijeh godina, Pranjić 1971: 84). Pranjić je pedantno pronašao takve u cjelini Matoševe proze rijetke oblike, ali rekli bismo da je ipak pretjerao s atributom arhaični. Stavimo u kontekst: bismo li 2023. godine i za koji oblik iz 1993. godine rekli da je arhaičan? A upravo je o tome riječ: stari oblici bili su u pojedinih pisaca aktivni još 1860-ih i 1870-ih godina, vidjeli smo takve oblike i u Jagića i u Šenoe (usp. §§ 2.24, 3.11). Teško da ih onda na prijelazu 19/20. stoljeća možemo smatrati arhaičnima. Možemo samo konstatirati da Matoš doista piše nove padežne oblike, a stare će upotrijebiti primjerice u poznatu sonetu „Gnijezdo bez sokola“ iz 1911. godine, posvećenu ocu, za neku vrstu evokacije ilirskih i postilirskih vremena:168

Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zviezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, svieću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gladu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gubca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.

Tako je sonet objavljen u Pjesmama iz 1923. godine (str. 65), s felerom u gladu tom.169 Osim genitiva plurala gorah, zviezdah, dvorah, zorah, uzah i Ilirah valja primijetiti i <ie> u zviezdah, svieću, što Matoš također nije pisao, pisao je Daničićevo i Brozovo <ije> i <je>.

Rekosmo, evokacija neke vrste. Dobro, to je pjesma, no da se ne treba baš razmetati atributom arhaični oblici, pokazuju i Matoševa privatna pisma, u kojima ćemo gdjegdje naići na stare padeže. Dakle da bude posve jasno, Matoš privatno piše genitiv plurala sa -a te sinkretizirane dativ, lokativ i instrumental plurala; evo primjera iz pisma bratu Leonu iz 1894. godine:

Piši toj kokici barem „per hec“ /Eva Očevčić, Privlaka/, pa da vidiš suza i uzdaha! (LM 1, 1894)

Po nutrašnjosti, u planinama, kao turski zulum nije dopirao, nalaziš seljake sasvim slične našim Zagorcima (LM 1, 1894)

[...] dragi Leo, nipošto nećeš ovo parče papira upotrijebiti za „slikanje sa žutim bojama“ prije, nego što si ga pročitao barem – Danici i mamici. (LM 1, 1894)

[...] sa domaćim lihvarima /Cincarima i Grcima/. (LM 1, 1894)

[...] tu nema ni iz daleka tako divnih privatnih kuća, kao u Zagrebu jer Vlajo sjedi na dukatima, kao kokoš na mladima. (LM 1, 1894)

[...] ni iz daleka dorasli našim sličnim lokalima. (LM 1, 1894)

Međutim gdješto zavuče pokoji ahavački genitiv, koji je očito i njemu i adresatu dovoljno prezentan da ga može zavući. Složili bismo se da u takvim odabirima ima nekog jezičnog ludizma, ali ne bismo rekli arhaičnosti. Vidjet ćemo naime da i Matoš i neki Matoševi korespondenti koji pišu zagrebačkom kajkavštinom stare i kajkavske oblike normalno rabe (v. dalje § 4.37), nema u njima ništa arhaično.

Primjeri u našem korpusu za ahavački genitiv u neutralnu, književnoštokavskom kontekstu ovi su (za stari dativ, lokativ i instrumental nismo našli primjera):

Ovako bi djelo [tj. biografija Ante Starčevića] bilo najdostojniji spomenik preziratelju struganog kamenja i bučnih sviralah. (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 115)

Sinoć putovasmo u Italiju i Robičeka je u Rimu zabolio trbuh od pomerandžah. Mene je zabolio trbuh od smijeha. (VT 20, 1902)

Žalim da ću bez sumnje zbog duga morati uzeti drugi stan i u ovome ostaviti moju „galeriju slikah“ /medju njima jedna lijepa kopija medicejske Venere, vis a vis od mog kreveta/. (VT 29, 1902)

Za pismonošom miris od najtragičnijih „kvarglah“ i znak, da se primiče Ona, Flota, Lagum! Bacim joj 40 fr. polovinu duga. Spasim veš od pralje. (AMi 39, 1904)

No kako ti rekoh, mnogo mi je stalo, da Maćuhicu /ili Maćehicu/ vidim kod pizadah, koje ne daju samo pišaču [sic!], no i odjel. predstojnike, (MO 21, 1907)

Krauz misli da živim od jagodah i – da će me Novosti preporučiti fondu srpskih dispozicijah. Vara se vrlo. (MO 32, 1907)

Valja primijetiti umetnuto sekundarno a u pizadah (MO 21, 1907), dodatno ludistično (sekundarno se a, podsjetimo za svaki slučaj, ne umeće u skupove st, št, zd, žd).

Što se genitiva plurala mjernih jedinica i sličnih imenica tiče, u pregledanome je korpusu stanje ovakvo. Od put nahodimo samo jedan genitiv plurala sa -i: nekoliko puti (AMi 2, 1900); inače sto puta, sto put (OČD 3, 1908), petput (SH 3, 1914), nekoliko puta (passim). Imenica mjesec najčešće ima -i: šest mjeseci (AMi 2, 1900), nekoliko mjeseci (AMi 11, 1901; 13, 1901; 34, 1904; 53, 1906; JL 2, 1903; BV 13, 1906), 16 mjeseci (VT 20, 1902), 5–6 mjeseci (VT 25, 1902), 5 mjeseci (AMi 25, 1903); ali zabilježili smo i ovo: 11 mjeseca (VT 9, 1899). Za imenicu sat nemamo primjera uz brojeve od pet naviše.

Primjeri jatovskih pridjeva, koji kadšto mogu biti citati lektire (usp. npr. VT 10, 1900):

Molim onizijeh 30 fiurina, premda ne mislim kao Ti, da „će mi malo pomoći“. (AM 4, 1898)

A ja ti se lomim s tim zadrtijem studentkinjama ili lomim zube oko rumenijeh ženevkinja, koje u meni mogu da vide samo husarski brk, – spoljašnost, a moju burnu krobotsku, zagrebačku dušu: pas une idée, „ni dunsta“! (VT 2, 1899)

„A na vazi, umirući u ekstazi, pjevaju žapci sa topaznijem očima“ – kako veli V. Hugo. (VT 10, 1900)

Robiček /tako zvani/ dodje po mene u moju ćeliju sa golom Afroditom i inijem slikarijama, tjera me iz kreveta: – Gustl, odi idemo se spominati. (VT 21, 1902)

Ako je špicl, za cijelo nije francuski, jer za taj posao ima Francuska rutavijih rutavaca. (VT 21, 1902)

Ovake rijetke simpatije su potrebne piscu, koji se u Hrvatskoj ne može zamisliti sasvijem izolovan. (JL 1, 1903)

Ta šta ima umjetnost, amoralna, netendecijozna, velika umjetnost s tim kilavijem rabotama, sa tim ćoravijem Stjepan-Radić-manipulacijama? (AMi 26, 1903)

I ja dam častnu riječ babi lagumliji, da ću joj sutra u kljun minimum 40 rutavijeh franaka. (AMi 39, 1904)

Kako vidite, mi smo trgovac dalmatinskijeh ostrva! (AMi 40, 1904)

Među atipične pridjevske oblike uvrštamo i jedincati posvojni pridjev njin, koji nahodimo u pismu Milanu Ogrizoviću iz 1907. godine, a tiče se sestre i braće Tkalčića:

Kao momče najviše sam se družio s Ivicom (pianistom) Tkalčićem i bratom mu Juricom (čelistom). Oni su sada u Parizu, gdje se, zbog kurava posvadjasmo. Ivica je moj model u Camao. Njina sestra, „Dragica de Sades“, je odbijena Šreplova zaručnica, danas Mme Arpad Pečić (i s Pečićima sam drug od malih nogu). (MO 24, 1907)

Matoš inače piše njihov. Pronaći posvojnu zamjenicu njihan (odatle njin, što bi moglo ići u ispadanje h) u starijim gramatikama nije lako. Maretić ju spominje u nabrajanju posvojnih zamjenica, bez velike obrade (1899: 187). Najviše o njoj ima ARj (s. v. ńȉhan).

4.14 Tzv. duga i kratka množina a-vrste. Nećemo ju obraditi detaljno kao u Jagića (v. § 4.14), uglavnom ćemo izdvojiti ono što bi donekle odskakalo od današnjega stanja, što je zapravo rijetko. Matoš dugu množinu ima kod dan-danas očekivanih domaćih i pozajmljenih jednosložnih imenica, primjerice bogovi (MaM 1, 1896), brkovi (LM 1, 1894; AMi 3, 1901), čikovi (LM 7, 1900), drugovi (DB 1, 1902; SH 2, 1902; MO 41, 1907), džepovi (VT 21, 1902), glasovi (SH 1, 1894; AMi 23, 1903), gradovi (AMi 9, 1901), hirovi (AMi 10, 1901), kerovi (AMi 3, 1901), krajevi (MO 21, 1907), lavovi (AMi 20, 1903), orlovi (VT 2, 1899; AMi 20, 1903), popovi (AMi 36, 1904), rogovi (AMi 26, 1903), stihovi (AMi 6, 1901), šuftovi (AMi 26, 1903; 36, 1904), tragovi (LM 1, 1894). Kratka množina također očekivano, primjerice: djaci (passim), grijesi (BV 10, 1906), konji (AMi 10, 1901), mravi (MO 24, 1907), nervi (VT 29, 1902; AMi 29, 1903), zubi (MO 17, 1907).

Preglašeno -ev- očekivano ima iza „mekih“ glasova: grčevi (pismo Antunu Benešiću, 1905, SD, knj. XIX, str. 15), krajevi (MO 21, 1907), miševi (VT 33, 1903); imenicu trač Matoš nije baš rabio, pa je teško naći i singularne potvrde. Ovamo idu i imenice sa završnim c: vicevi (AMi 29, 1903; 42, 1904), zecevi (MaM 2, 1896). Primijetimo zecevi bez palatalizacije i bez disimilacije; s disimilacijom ipak kejovi, ne kejevi (2–3 koraka od mene je Franc. Akademija, kejovi sa antikvarima, AMi 5, 1901). Dugi plural od otac nahodimo samo jednom u Bilježnicama i ondje je također ocevi (726, 1895); kratko oci ima u pismu Stjepku Siročiću (Naši oci imadjahu više mišica, 1901, SD, knj. XX, str. 13).170 Od stric također samo jednom u Bilježnicama, stričevi, s palatalizacijom, u uzrečici Ni po babu ni po stričevima (14, 1902). Plural od nos ima i kao nosovi (×2, AMi 10, 1901) i kao nosevi (×2, AMi 9, 1901).

Jedina jednosložna imenica osim otac koju nahodimo i u kratkoj i u dugoj množini jest vol.171 Potvrde smo pronašli samo dvije, jednu za voli, jednu za volovi. U drugoj se pojavljuje kajkavski osel pa se možda može pomišljati na kajkavski kratki plural:

О Zoli ne pisah, jer o tome može pisati svaki osel i jer Zola danas samo vole može zanimati. (MO 24, 1907)

Sud volova – kako znate – nije mi nikada imponovao. (pismo Antunu Benešiću, 1907, SD, knj. XIX, str. 29)

Od dvosložnih imenica dugu množinu imamo zabilježenu u golubovi (AMi 6, 1901) i kestenovi (VT 25, 1902; također kesteni, MO 39, 1907);172 s druge strane gavrani (MO 14, 1907).

Imenice koje bi pluralnim oblikom danas mogle biti uočljive izdvajamo samo tri: gestovi (AMi 10, 1901; MO 20, 1907), što nije neobično ako je gest Matošu muškoga roda, a jest; nasuprot tomu marši, ne marševi (sviraju marše i polke, LM 1, 1894); najzad verzovi (napisa ipak lijepih verzova, AMi 2, 1900) i versovi (kako može žuti utopljenik Arnold davati svoje sirutkaste versove Hrv. Smotri, MO 39, 1907), ne nahodimo versi.

4.15 Sibilarizacija u imenica. Kao u prethodnom odjeljku upozorit ćemo samo na mjesta gdje sibilarizacije nema, ne gdje je ima, jer načelno ju Matoš u pismima provodi, tako primjerice ajduci, djaci, hajduci, jataci, junaci, momci, ortaci, potajnici (LM 1, 1894), čvarci (LM 10, 1901). Neće sibilarizirati u hipokoristiku čika, kojim kadšto zove oca – čiki (javiti mome čiki, AMi 40, 1904), u štricika – štriciki (tako lijep dogadjaj desio njemu, jednom štriciki, AMi 9, 1901), u tačka – tačci (na tački, AMi 5, 1901),173 u imenici potepuh – potepuhi (AMi 9, 1901).174 I to je sve što smo pribilježili, osim još jedne rečenice s Hinkom Sirovatkom koja sliči onoj općini Srednjaki... Srednjaci... ci..., koju Gruntovčanin Draš Katalenić („Andrija se pišem“) spominje milicioneru, jezično ludističan Matoš svjestan je sibilarizacije: Sirovatki /ili Sirovatci/ je krivo, te ne prevedoh taj članak na francuski... (AMi 24, 1903).

4.16 Povratno-posvojna zamjenica. Slično Jagiću i za razliku od Šenoe (usp. §§ 2.29, 3.14) Matoš povratno-posvojnu zamjenicu svoj najčešće rabi samo za 3. lice, za 1. i 2. lice rabi zamjenice moj i tvoj. Većina primjera što smo ih zabilježili singularni su:

U Srbiji sam bio već drugi dan moga bijega. (AM 1, 1894)

Čuvaj se, mili brate! Žrtvuj barem 2 sata svaki dan tvojoj sreći i budućnosti, u koju gledam sada, kada si u najgoroj dobi, s najvećim trepetom. (LM 1, 1894)

Moje rublje moram sam da perem, a pralji sam dužan 3 dinara. (MaM 2, 1896)

Pozdravi tvog Milana, gdju majku, gosp. oca i kontesu de Sades. (VT 2, 1899)

Gledaj tvoje kolege i reci mi, ima li i jednoga, koji uči da ne bude činovnik, rob, nego slobodan čovjek? (VT 7, 1899)

Pozdravi tvoje i mog Milana. (VT 8, 1899)

Danica živi ko kontesa u Beču, a ja, koji pravim imenu reklamu ko i ona, crko bi od gladi pored moje kuće! (VT 9, 1899)

Kušam ti skicirati moj život, jer bi ga uzalud htio uhvatiti u detalje. (VT 9, 1899)

Rastavši se sa mojom djevojkom, odoh na izložbu i elektr. želj. /sve mi novinari zabadava!/ odem na Champ de Mars, pa na Eiffelov toranj. (LM 7, 1900)

Oprostite, te nemajući ni marijaša, moram moliti mog oca, da Vam pošalje iz Zagreba to pismo. (AMi 12, 1901)

[...] pozvao me najlaskavijim pismom da budem saradnik, da mu dam prevode mojih priča i pozvao me k sebi u posjetu. (AM 12, 1902)

Pozdravi najsrdačnije tvoje i reci im, (VT 29, 1902)

Moj članak u lʼOeuvre ne pokaži ni živoj duši osim tvojoj mami, ako ju to interesira (VT 30, 1903)

Pozdravi tvoje! (VT 33, 1903)

Pozdravi tvoje. (MO 6, 1906)

Pozdravi tvoje, naročito našu /upravo moju/ Ljerkicu i „uljeza“. (MO 10, 1907)

Ti treba da znaš, da sam ja kod kuće i duhan i domaćeg našeg postolara morao platiti iz mog džepa... (MO 14, 1907)

Olgica ne može da se u pismu nahvali tvoje žene, о kojoj – kako jamačno znaš – najviše držim od svih žena mojih prijatelja. (MO 42, 1907)

Premda si mi zlo adresirala /97 mjesto 79/, primih moju plaću, pa imam mnogo novaca, više no što mi treba, (MaM 45, 1913)

Pozdravi tvoju gospodju i Pavićeve, (SH 3, 1914)

U pluralu također imamo zabilježeno vaš, ne svoj:

Pozdravite Vašu gospodju. (AMi 10, 1901)

Rjeđi su slučajevi da bi za 1. i 2. lice upotrijebio zamjenicu svoj:

[...] ja svog zuba ne bi dao ni za 5 rajnčki! (VT 9, 1899)

Kad već nisi mogao domikljati, mogao si mi poslati svoj kipec. (VT 23, 1902)

Za Puteve, svoju treću i jamačno najbolju knjigu, ne mogu naći nakladnika, (VT 29, 1902)

Tako ćeš razviti svoje plastično osjećanje. (VT 30, 1903)

Za 3. lice upotrijebit će i posvojnu zamjenicu:

Rouveyre ode na ladanje našem drugu Championu, ostavivši me sa njegovom [tj. svojom] curom, pored koje se ne da raditi (LM 10, 1901)

A ima i „miješanih“ slučajeva, poput pisma Stanku Hondlu i Dragutinu Boraniću, u kojemu nahodimo vaš za 2. lice plurala, ali svoj za 1. lice singulara:

Pošaljite mi, dragi dečki, Vaše kipce, a kada ću imati svoju fotografiju, poslaću Vam ju. (SH 2, 1902)

4.17 Pridjev lahak i lak, prilog lahko i lako. Dotakli smo se toga u poglavlju o Šenoi (v. § 3.15). Kolebljivost u oblicima koju smo viđali u Jagića i Šenoe vidi se i u Matoševu jeziku. Ipak, potvrda za lahk- daleko je manje, ali primjetno je da u složenicama ima lahko-:

Kako se živi u takim prilikama, lahko ćeš se dosjetiti. Kod kuće hljeba, sardine i sira, a tamo chic. (LM 7, 1900)

Dok Vam to pišem, sjedi kraj mene Rouveyre i crta nevjerojatno lahkom rukom travestiju lijepe glumice Yahne (AMi 5, 1901)

Dabogme, išlo bi brže, da se nema vrele krvi, da nema feš puc i da nismo lahkoumni, prilično. (VT 23, 1902)

Dürr je jako zgodan i vrlo talentiran dečko, samo je odviše lahkouman /kao svi zgodni dečki/. (AMi 48, 1905)

Stvar se tako svršila, da sam čuo, e je moj lahkovjerni brat honorar podigao i potrošio. (pismo Antunu Benešiću, 1906, SD, knj. XIX, str. 25)

Evo izbora potvrda za lak-, brojnije su; ali ne možemo dokučiti u čemu bi bile drugačije od onih sa lahk-, tek što složenica s početnim lako- ne nahodimo:

Gle, ja već kod drugog tabaka! Za danas dosta i laku ti noć. Meni će biti noć laka, jer sam umoran (VT 2, 1899)

I sam ćeš si lako predočiti kako mora da bijaše naš život! (VT 6, 1899)

Dok me ovako cure vole, lako mi je prognanstvo. (LM 7, 1900)

Već za malo odijela ne ću da Vas tražim, premda se tako što lako, jeftino i na otplatu dobije u Zagrebu. (LM 10, 1901)

Naučio sam na jake emocije i laki Pariz mi dosadjuje. Htio bih na Ocean, medju nove ljude. (VT 25, 1902)

Lako im je, jer je muzika internacionalna. (AMi 16, 1902)

Da mogu, tamo bih vas lako našao. (AMi 17, 1902)

Njemu je lako, jer je elektrotehničar. (AMi 33, 1903)

Volim djevojku vrlo mladu, lijepu, pametnu i to bi sve lako išlo, da ona ne voli i mene, (AMi 42, 1904)

No Pokret i njegovi prijatelji se varaju ako misle, da će mi tako lako uteći. (AMi 48, 1905)

I Vi i Matica želite me zatući, bez poštenog razloga, i dok sam živ, neće Vam to tako lako poći za rukom. (BV 12, 1906)

Sada, Vi ćete lako pogoditi, koliko energije, koliko duha treba da se u ovakim prilikama živi, (pismo Antunu Benešiću, 1906, SD, knj. XIX, str. 27)

[...] isti metod, isti „trikovi“, i zato je tako lako imitirati toga Rusa. (MO 35, 1907)

U Bilježnicama također nahodimo složenice lahkoumnost i lahkokrilci, čak izvedenicu lahkoća, te jedincatu pozniju složenicu lakouman (1, 1912).

Potvrde pak za oblik lagan posve su iznimne, primjerice ova iz pisma Andriji Milčinoviću iz 1903. godine:

Izbor je vrlo lagan. (AMi 25, 1903)

Potvrde komparativa i izvedenica sa lakš- brojne su:

Ima li medju vama ljudi za taj obični posao, mnogo lakši od bacanja boba о zid naše inteligencije plaćenih popova i činovnika? (AMi 2, 1900)

Zavolite taj posao i tu školu – kao sužanj što zavoli svoju mračnu ćeliju i Vama će biti lakše. (AMi 9, 1901)

Kada se isplati krajem članka o Stendhalu moj dug kod Nade, lakše ću dušom dahnuti. (LM 9, 1901)

Sa ženama imam toliko sreće, da mogu reći, da mi je lakše naći ženu nego komadić kruha. (AM 12, 1902)

To je najlakše i čisto se stidim, da i ovake gluposti moram štampati. (VT 29, 1902)

Sve bi bilo dobro, da lakše pišem. (MaM 16, 1905)

Da mi je samo ruci lakše! (BV 16, 1906)

Nije mario otići, jer bi u domovini lakše eksistirao. (AM 17, 1906)

Biti Hrvat je odista grozna dužnost, olakšana samo tom okolovštinom, što je još gore – biti Srbin. (MO 26, 1907)

Meni je malo lakše, kašljem tek kod pića, ali grlo me kao rana kod gutanja još uvijek dosta, ako i manje, boli. (MaM 41, 1913)

Potvrde komparativa sa laglj- iznimka su, primjerice ova iz rana pisma bratu Leonu iz 1894. godine:

Na taj se način nebi samo najlaglje protuko, nego bi me i mnogo radje primili u v. akademiju s dobrom svjedočbom I. semestra. (LM 1, 1894)

Glagol odlanuti (od-lak-nu-ti) uvijek u pregledanim pismima glasi upravo tako:

Čisto mi odlanu, kada danas primih tvoje pismo, jer mišljah da zato čkomiš, jer ti je zlo. (VT 9, 1899)

Vjerujte, da mi je odlanulo, pišući Vam. (AMi 2, 1900)

I sada ne znam kada ću imati suvišak od 25 cent., a pišem Vam, da učinim dužnost i da mi srcu odlane. (JL 2, 1903)

Stvar neka ostane medju nama, i ja ti to javljam samo s toga, da mi odlane i da ti reknem, kako me samo ideja veže uz list, koji me parodira. (MO 15, 1907)

4.18 Perifrastične faktitivne konstrukcije. Za razliku od Jagića, koji ih je mnogo rabio (usp. § 2.21), u Matoša smo pronašli samo nekoliko primjera; glagoli su činiti i praviti:

Osim slikara Weissea i Bergha nemam poznanstva i ne ću da ih činim. (VT 6, 1899)

[...] onda idem ili u grad ili mojoj metresi Fernandi, gdje pijem vino i pravim komedije sa starom kokotom Blanšom i mladom Žanetom. (VT 10, 1900)

Da nema vremena za sijanje i da nisam bio apsolutno bez novaca, ne bih te činio čekati još 8–10 dana. (AM 11, 1902)

I sada ne znam kada ću imati suvišak od 25 cent., a pišem Vam, da učinim dužnost i da mi srcu odlane. (JL 2, 1903)

Milo mi je, da možete praviti izlete. (AMi 23, 1903)

Dragi Ogrizoviću, ne pravim komplimente, ali Pasarić pred sudom je izvrstan. (MO 9, 1907)

4.19 Repeticijske i reduplikacijske konstrukcije. Kako je s njima bilo u Jagića i Šenoe, vidjeli smo u prethodnim poglavljima (usp. §§ 2.22, 2.30, 3.16). Matoševe su relativno česte, najčešće asindetske, sve intenzifikacijske. Među priložnima čestotom se ističu jedva jedvice i silno, silno:

Jedva jedvice nadrljah za Nadu dva članka. (VT 6, 1899)

Jedva jedvice iza dvadesetak pisama, primih Život, i to brojeve ο M. Jakšiću. (AMi 6, 1901)

Prekjuče me našao, jedva jedvice, F. Auer, moj husarski drug koji mi je liferovo mnogošta za Perece – perece. (AMi 9, 1901)

Silno, silno mi je milo, da na ovoj fotografiji ne nalazim ni naivno-komičnih ni tragičnih nosurina. (AMi 10, 1901)

Ja sam silno, silno nezadovoljan i sa prilikama i – sa sobom. (AMi 10, 1901)

Po svem vidim da me drži silno, silno pokvarenim čovjekom. (AMi 24, 1903)

Vjerujte, nisam ironičar, jer naći kruha, živjeti kao fijakerski konj – već to mi se čini silno, silno teško. (AMi 25, 1903)

Posljednji put nisam imao ni mangure, pa se jedva jedvice dočepah njegovog pisma. (BV 8, 1903)

Draga Marija, tek danas sam jedva jedvice dobio novac. (MaM 39, 1913)

Po dva primjera zabilježili smo za skroz i skroz (skroz naskroz) i vrlo, vrlo, po jedan za odista, odista, jako, jako i grozno, grozno:

Za vrijeme cijelog koncerta mi se činilo, da me jedna dama, koja svira u violinu, posmatra. Odista, odista! (LM 7, 1900)

Žalim, te je Rouveyre dobar, ali skroz i skroz slab i pokvaren dečko. (AM 10, 1901)

Prije nego što uspišem franceski, treba da upoznam skroz naskroz francesku kulturu i prilike, a to je grdan posao. (AM 10, 1901)

Sutra u jutro dolazi k meni lijepa, vrlo vrlo lijepa cura. (AMi 17, 1902)

Ne pišem Vam, jer mi ne pišete i jer mi je vrlo, vrlo dosadno pisati. (AMi 41, 1904)

[...] dok ja vrlo dobro znam, da je Marjanović i vrlo darovit i jako, jako pošten dečko, samo što ulazi u literaturu novinarskom površnošću. (MO 21, 1907)

Zar naši „pozitiviste“ ne vide, da su grozno, grozno dogmatični? (MO 24, 1907)

Glagolske, imeničke i pridjevske, uključujući reduplikaciju sa sufiksom -cat (pravi pravcati):

Iznenada čujem iza tog pramena magle kriještanje, kriještanje: bijahu mladi orlovi, poznao sam ih. (VT 2, 1899)

[...] nadjoh se u bezdanu, na duši mi sviraše smrt, smrt. (VT 2, 1899)

Zbog toga ti i pisah о pariškim kokotama, jer medju tim djevojčurama nadjoh – do volje onoga, čega ne nadjoh kod svojih najprečih: srca, srca! (VT 9, 1899)

Kazalište i da, ali autor Wagner, a slušalac jedan jedini. (AMi 11, 1901)

U posljednjem se pismu tužite, da nemate saradnika, a ja se razveselih sa razlikog sadržaja 4. broja. Mora, mora ići! (BV 4, 1902)

Živaljević, urednik beograd. Kola, obećao mi već prije 2 mjeseca honorar za Za novim bogom i ništa, do danas još ništa! O, stoka, stoka bez repa i bez srca! (VT 25, 1902)

To me amizira kao pravo pravcato čudo. (AMi 25, 1903)

Te svinje hoće mene gladom-gladom, znate li, što je to ali ja ću im pokazati, da ću sam, znate li, solo razbiti njihove ćorave, balave obzoraške gubice! (AMi 30, 1903)

Ja sam zato naučio mrziti, mrziti ko niko, i propašću od jada, (AMi 34, 1904)

Gutao, gutao sam pilule, ali za ovu će mi gospoda platiti! (AMi 48, 1905)

I gledati, pitati ću Vašu sliku, a ona će ćutati i ćutati, kao da to nije moja Olgica. (OH 1, 1905)

Nije li to žalosno, da sam ja i prama Vama kao prama imaginarnom licu iz knjige, imajući od Vas samo riječi, riječi! (OH 1, 1905)

O, samo da nema te proklete, proklete zime! (MO 41, 1907)

Najzad dvije u kojima se, vidjeli smo to već u Jagića i Šenoe (usp. §§ 2.30, 3.16), repetirani koordinirani pridjev ili drugi element osnažuje ekscesivnim prefiksom pre-:

Za burazerom Gjokom luduje neka modistica, a tako zvani Robiček je, sit i presit ljubavi, bacio na ulicu neku malu grizetu. (VT 21, 1902)

[...] nješto puče i prepuče u meni i gledao sam crveno, krv mi dođe u oči, kada padoh kao bedak i dugo za nos vučeni dobričina na stolicu prve kafane! (OČD 3, 1908)

Posrijedi je konstrukcija koje, čini nam se, nismo dovoljno svjesni u pristupu jeziku 19. i početka 20. stoljeća.

Intermezzo: jezik Matoševih korespondenata

4.20 Jezik Matoševih korespondenata. Nije nam nakraj pameti opisivati jezik svakoga korespondenta. Smisao je ovoga intermezza ciljano probranim jezičnim odlikama odabranih Matoševih dopisnika na drugačiji način osvijetliti Matošev jezik.

Polazište nam je ono već spomenuto: Matoševi su roditelji štokavci, otac je k tomu ikavac, ali oboje su školovani ljudi, majka koliko su već onda žene školovane bile, i – nema se što drugo pretpostaviti – službeno opće na književnoj štokavštini. Matoš je majci pisao na hrvatskome, njemačkome (dijelovi pisama MaM 3, 1896; 4, 1896) i francuskome (kratka dopisnica MaM 12, 1905). Odlomčić pisanoga jezika majke Marije sačuvan je u Matoševu pismu sestri Danici iz bolnice 1914. godine. Danica je tada u Rigi u Letoniji (onomad Rusija), Matoš smrtno bolestan, majka nadopisuje:

Draga moja Dana. Danas je prvi dan što je Gustlu malo ama samo malo bolje, i odmah je iskao kartu da ti se javi. siroma još vrlo mnogo trpi a slab je kao sjenka. Bože daj da to nije sve uzalud bilo. Meni je dosta teško svaki dan tako daleko bolestnom nogom knjemu ići al to mu je utjeha. Ostaj mi s Bogom

Grli te i ljubi tvoja mama (DM 17, 1914)

Štokavština, jekavština, čini se neraspisanom (mala slova na počecima rečenica, nema zareza, sastavljeno knjemu, stari dobri pravopis u bolestnom, besprijedložni instrumental bolestnom nogom kao da je instrumental sredstva), prirodni razgovorni jezik (malo ama samo malo bolje), vokativ Dana, prilog odmah s dočetnim h, imenica siroma bez dočetnoga h. To je zapravo sve što je od obitelji u Matoševim Sabranim djelima ostalo zapisano, nemamo pisama braće i sestre ni očevih. Ali ostali su fragmenti Ljube Wiesnera, koje je sabrao Dragutin Tadijanović (usp. Wiesner 1994), u kojima prema nekoliko citata ispada da je Matoševa majka razgovorno kajkala. Za vrijeme školovanja Stjepan Radić dolazio bi s Ribnjaka Matoševima u Jurjevsku da sinovima drži instrukcije. Wiesner na dvama mjestima bilježi da bi majka mladiće pozvala ovako: Dečki, hote piti kavu! (Wiesner 1994: 128, 163). Drugi je zapis iz bolnice, dakle iz 1914. godine, kad majka obilazi smrtno bolesnoga sina. Tiče se glumca Gerašića koji dolazi Matoša moliti da napiše tekst protiv intendanta Treščeca. Matoš je na to pristao, a majka ga je prema Wiesnerovu pisanju upitala: Gustl, kaj mu to zbilam budeš napisal. On ti je kak i svi drugi, dok te trebaju dobri su s tobom, a kad te više ne trebaju ogovaraju te (Wiesner 1994: 148). Kako je Matoševa majka doista govorila, ne znamo, malo ipak dvojimo oko toga da bi Našičanka nakon nepunih dvadeset godina boravka u Zagrebu govorila tako purgerski. Tim su nam zanimljivija Matoševa svjedočanstva o onome kako kaže njegova majka, a ona su minimalna; u pismu roditeljima 1902. godine piše da ga majka smatra bezobraznim, u pismima Andriji Milčinoviću 1903. godine dvaput imamo jamranje:

Ne ljutite se, ako sam, kako mamica kaže, bio bezobrazan, jer Vi ne možete pojmiti, kolika je ta mizerija pariška! (AM 12, 1902)

Dugo se nakanjivah da Vam pišem, ali mi i sada mrzi, jer mi samom dosadjuje to vječno jamranje /kako bi rekla moja mati/. (AMi 23, 1903)

Mislio sam već, da ste i Vi siti našeg dopisivanja. Dabogme, da nije ugodno slušati to vječno „jamranje“ /kako veli moja mati/. (AMi 30, 1903)

Majka u onom svojem pisamcetu ima suprotni veznik al. Kako stvari sa no i nu stoje u Matoša, o tome poslije (v. § 4.24), primjećujemo da je u pojedinih korespondenata nu živo. Tako primjerice u Adele Milčinović, Josipa Kosora i Zvonimira Vukelića:

Dragi g. Gusta, Vi se za cijelo već ljutite, što na Vaša tolika sjećanja nema ni glasa. Nu oprostite, krivnja je na meni. (Adela Milčinović, 5. XII. 1904)

Nu sad me evo već savjest ljuto zapekla i potjerala me, da Vam pišem. (Adela Milčinović, 5. XII. 1904)

Onu Vašu obranu „Klevetnikom“ dao je Andrija nekolicini ljudi, nu nitko nije htjeo štampati. (Adela Milčinović, 5. XII. 1904)

Nu tamo Te ne bih nagovorio, da ne bi na Te graknuli. (Josip Kosor, 29. VIII. 1905)

Bio bih Ti i novac prije poslao, nu medjutim došla baš afera Totl i ljudi davali novac za nj. (Zvonimir Vukelić, 1. IX. 1906)

Preporučio bih Ti, da odmah odmikljaš u Srbiju, čim dobiješ ovo nešto para, nu prije mi javi kamo da Ti pošaljem 1. broj Smotre, (Zvonimir Vukelić, 1. IX. 1906)

Dragi Matoš, oprosti, nu ja ne znadijah, e si Ti štogodj pisao Ogrizoviću glede eseja o Stevanu Sremcu, što ga pišeš za Smotru. (Zvonimir Vukelić, 25. IX. 1906)

Ono me se, znaš, kosnulo. Nu sada je dobro. (Zvonimir Vukelić, 25. IX. 1906)

Nu to nije – bar za sada – za javnost, i ne ćemo još u to dirati. (Zvonimir Vukelić, 9. VIII. 1907)

Naprotiv buduća Matoševa zaručnica Olga Herak ima no:

Sa drom G. još nisam govorila, no možete misliti, da jedva čekam! (Olga Herak, 1. XI. 1904)

Sačuvana su tri pisamca Olge Herak (SD, knj. XIX, str. 141, 143), dva iz 1904. godine, kad su još na vi, jedno iz 1912. godine, svega nekakvih dvadeset i pet redaka. Licejka i buduća profesorica piše raspisanom štokavštinom, neusporedivo s pisanim jezikom Šenoine Slave Ištvanić (usp. § 3.17). Ima tu i njemačka sintagma, ali kao citat oca koji ju kori, ima jedno s menom i eksvokacija Bog! (koju ne znamo jesmo li igdje drugdje vidjeli, pa nam je tim zanimljivija), ali to je posve školovana književna jekavska štokavština.

Vidjeli smo gore da Zvonimir Vukelić ima glagol odmikljati i izrični veznik e, što u Matoša nalazimo (v. dalje §§ 4.26, 4.41), ima i prijedlog glede, koji u stotinama Matoševih pisama nahodimo samo jednom, u pismu majci iz 1905. godine (Tata nek piše glede onog, MaM 15, 1905), a ni inače nije u korespondenata čest, ima ga jednom i Andrija Milčinović (glede toga, kolovoz-rujan 1904). U tom istom pismu iz 1904. godine Milčinović javlja Matošu da se Adeli i njemu rodila kćer Štefica:

Curica nam se rodila, mala Štefica, što smo je začeli u Njemačkoj u lijepom Monakovu. Adela je zdrava, a i dijete. Nego su oboje slabi. I Kranjčevićevi nam javljaju da su i oni dobili malu Višnjicu. Eto tako se vidite svijet množi, a samo Vi hoćete, da budete neki – izobćenik. Udrite gdjegod šatru, osnujte domić, pa nek je koliko je pedalj, pa da poživite drugčije nego do sada. (Andrija Milčinović, kolovoz-rujan 1904)

Primijetimo šatru (šator) koja se udara kao sliku kućenja. Uglavnom ta mala Štefica ubrzo postaje kajkavski Štijef (Adela Milčinović, 5. XII. 1904; 6. II. 1905) i nakon par mjeseci Čučo (Andrija Milčinović 12. IV. 1906), što odmah prihvaća i Matoš – Štijef (AMi 46, 1905; 47, 1905; 48, 1905; 60, 1906), Čuček (AMi 53, 1906).

Adela i Andrija Milčinović pišu raspisanom književnom štokavštinom, Adela dapače ima htjeo i tijem (ljudima), ali kad Matošu prenosi kćerine „pozdrave“, Andrija piše ovako:

Štief već hoda sam još od prije mjesec dana. Šalje „čiči“ lepi fini kušlec. (Andrija Milčinović, 6. IX. 1905)

Matoš je dakle čiča i tek prohodala beba šalje mu jedan kajkavski, zagrebački lepi fini kušlec, pa se možemo domišljati kako se u Milčinovićevih govorilo doma.

Ako je o kajkavštini riječ, braća Juro i Ivo Tkalčić tu su nenadmašni. Matoševa Sabrana djela donose njihovih devet kraćih pisama dužine razglednice iz 1913. i 1914. godine. Ima štokavštine, ima štokavštine s interpoliranom kajkavštinom i ima dosljedne kajkavštine, ima jekavštine i ekavštine, ima starih padeža i novih padeža, ima staroga pravopisa i novoga pravopisa, ima leksika kajkavskoga i srpskoga (kipec i fotos). Do te mjere da je teško procijeniti je li to namjerno ili Tkalčići drugačije nisu znali.

Dana 6. IX. 1913. Ivo piše Matošu iz Beograda, gdje s bratom ima koncerte. Odmah spočetka stari lokativ plurala hvala ti na tvojimi kartami. Onda ide imenica ciene, jekavska i prema staromu pravopisu sa <ie>, pa poslije nje kajkavski particip donesel. Onda idu prezenti 3. lica plurala dišu i rade, ali odmah dalje hvaliju i veliju (ne hvale i vele, kao što naprijed nije dišeju i radiju). Onda spominje kajkavske feš dečke, vulgarno zajebavanje i kajkavsko nu to im niš ne hasni, sa suprotnim veznikom nu i tipičnim turcizmom hasniti ʻbiti od koristiʼ.

Rujna 1913. Juro piše Matošu iz Rima, javlja kako su prošli koncerti u Karlovcu i Rijeci pa nastavlja kajkavski: kak bu ovdi, još neznamo, no nadamo se da bu dobro. Suprotni je veznik no. Dalje slijedi jekavska štokavština, spomen dobra vina i latinsko ergo bibamus.

Rujna 1913. oba se brata potpisuju na razglednicu iz Rima, suprotni veznik opet je nu.

Dana 30. XII. 1913. Juro piše iz Pariza. U dvanaest redaka pisamceta nahodimo i našel i našao, nahodimo stari lokativ plurala po plećih i novi lokativ plurala po barovima, nahodimo kajkavsko ekavsko mlado leto i jekavsko u ljeti, nahodimo novi instrumental plurala medju mnogobrojnim korespondencijama i stari, ahavački genitiv plurala i tortah i dobrih tekućinah, nahodimo prilog ovdje i prilog ovdi, nahodimo stari imperativ 3. lica da Ti bog daj zdravlje, nahodimo kajkavizme listek i kuliko put, relativne surečenice gospon kaj zgledi „ko vrag“ i kak sam se smejal, kajkavsko-njemačko ne dalaj se wichtig te future sa htjeti.

Dana 15. I. 1914. Juro piše iz Pariza. U osam redaka razglednice nahodimo i jekavsko po ljetu i kajkavsko ekavsko pred 2–3 leta zrihtali, štokavske participe dobio i uspjela te kajkavsko nu metem toga, tj. ʻistodobnoʼ i ʻmeđutimʼ (usp. KRj: s. v. metemtoga, Lipljin 2013: s. v. mtmt'oga), sa suprotnim veznikom nu, nahodimo futur sa htjeti (ćemo moći) i kajkavizme preveć i pripicuknuti.

Veljače 1914. Ivo piše iz Pariza. U trima redcima razglednice ima i jekavsko uspjelu i ekavsko na svetu, ima francusko-ahavački genitiv plurala za najvišu kuću na svijetu: 57 etagah. Jednom rečenicom rečeno: u braće Tkalčića ima svega.

Josip Kosor poseban je opet svat, posvema različit od svih spomenutih, i njegovoj mješavini epske štokavštine i najvulgarnijega diskursa vratit ćemo se domalo (v. § 4.39). Zasad ćemo samo primijetiti češće stezanje dočetnoga ao → o, što je u Matoša otklon:

Lunaček mi je reko, da ti je odpiso, a Marjanovič je obećo, da će čim prije štampat. [...] Dakle čitao si [sic!, ao] u Narodnim novinama. Jesi vidio kako je Krnic na me usto. (Josip Kosor, 8. XII. 1905)

Čujem da si pisô о Gjalskome, nisam čito, poiskat ću. (Josip Kosor, 1. III. 1906)

Dugo je lijao [sic!] Tvoj bjedni epigon, dok mi nije dopao [sic!] šaka. (Josip Kosor, 12. IV. 1906)

Zaključimo: već na izdvojenih nekoliko primjera – pridodajmo im i čitava poglavlja o privatnim jezicima Vatroslava Jagića i Augusta Šenoe – zorno je ne samo s kolikim se različitim idiolektima Matoš susretao nego i kako je izgledala zagrebačka, sjevernohrvatska jezična stvarnost prijelaza 19/20. stoljeća. Riječima površne, a uvriježene filološke retorike to je vrijeme „pobjede hrvatskih vukovaca“, kad na službenu scenu stupaju pravopis Ivana Broza i gramatika Tome Maretića. Ne poričemo da će Brozov i Maretićev utjecaj biti dalekosežan, ali u nižim sferama kuljao je realan hrvatski, kojemu se filologija zabavljena ministarskim odlukama i svođenjem ukupnosti jezika na gramatičke opise ne posvećuje dovoljno.

Sintaksa

4.21 Prijedlozi okrom, unatoč i usprkos. Pribilježit ćemo za početak dva prijedloga. Odakle Matošu okrom ʻosimʼ, prijedlog s genitivom i prilog koji uvodi zavisnu surečenicu (usp. AMi 3, 1901), ne znamo. Znamo da si ga je u Bilježnicama zapisao još 1896. godine kao osim = *okrom (352, 1896) te da ga je poslije rabio u pripovijetkama, primjerice u „Pereci, friški pereci“ i drugima. Neoklen ga je pokupio, usvojio i počeo rabiti. U pismima ga nahodimo nekoliko puta, redovito pismima osobama s kojima je (još uvijek) na vi:

A „ujesti“ ne htjedoh nikoga okrom onih, koji ugrizoše mene i koji drže da je literatura još jedina domena, gdje se može praviti moda i t. d. bez talenta. (pismo Josipu Milakoviću, 1899, SD, knj. XIX, str. 322)

Okrom Nade, Svjetla i Nov. Sv. ne primam drugih listova, a to, je velika šteta, jer me glupi listovi zanimaju više od pametnih. (AMi 2, 1900)

To pismo neka Vam dade snage i uvjerenje, da nemate razloga biti skršen – okrom da sami sijete tijelom rane. (AMi 3, 1901)

Veseli me, što Vas Vaša perad i stoka više raduje od naše inteligencije. Okrom dobrodušnosti imaju ta bića i tu dobru stranu, da ih se može prodati /mislim na Vašeg pajceka ili voleka/. (AMi 4, 1901)

Okrom toga poslah Kolu /Beograd/ studiju o Nediću, /о kojoj nemam ni odgovora, a kamo li honorara, (AMi 9, 1901)

Okrom toga radio sam za Maticu Srpsku. (pismo Janku Ibleru, 1901, SD, knj. XIX, str. 185)

Gosp. Kraus javno priča, da je о meni zazor povesti riječ u zagrebačkom društvu, koje drže svi okrom mene i služinčadi tog high-life-a otmenim. (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 108)

ARj piše da je sastavljen od o i krom, opis je inače dosta oskudan (s. v. okrom), spominje se da ga ima J. Stulli, od rječnika ga kao zastario ima i R2M (s. v. окром). Od važnijih gramatičara Babukić ima i krom i okrom (1854: 332, 333), Veber ima krom (1859: 49, 1871: 123), štoviše s osim upućuje na krom (1859: 52, 1871: 125), Maretić nema (1899). Pranjić okrom nije notirao (1971). Budi usput rečeno: high-life iz zadnjega primjera savršeno liježe među engleske riječi (v. dalje § 4.35).

U vezi s prijedlozima unatoč i usprkos opaska o padežu. Oba redovito otvaraju mjesto dativu i uvijek dolaze predloženi imenici, nikad poslijeloženi.

Primjeri za unatoč: unatoč tome (LM 10, 1901), unatoč molbi (DB 1, 1902), unatoč ozbiljnom doktoratu, unatoč obećanjima (DB 2, 1902), unatoč Vama i rijetkim iznimkama (JL 1, 1903), unatoč pismima (JL 2, 1903), unatoč intervenciji (VT 33, 1903), unatoč njegovom obećanju (BV 8, 1903), unatoč pismima (AM 13, 1903), unatoč zakonu (AMi 20, 1903), unatoč svim batinama (AMi 23, 1903), unatoč mom steklištvu (AMi 30, 1903), unatoč obećanju (AMi 46, 1905), unatoč izričnom obećanju (MO 20, 1907), unatoč mojoj molbi (MO 34, 1907).

Primjera za usprkos manje je, za uprkos nismo pronašli nijedan: usprkos društvu (VT 2, 1899), usprkos grčevitom radu (LM 8, 1901), usprkos molbi (VT 33, 1903), usprkos pismima (AMi 49, 1906), usprkos mom kontraktu (MO 43, 1907).

Na dvama smo mjestima uz unatoč našli genitiv: unatoč mene (AMi 23, 1903), unatoč rada (AMi 30, 1903). Uz usprkos smo pak u pismu roditeljima iz 1902. godine pronašli čudnovatu genitivno-nekakvu padežnu kombinaciju, ne znamo ju protumačiti (ako je dobro prepisana i ako nije Matošev lapsus): usprkos silnih dugovi (AM 12, 1902).

4.22 Intenzifikator si. Brojnost potvrda u Jagića ponukala nas je da ondje ustrojimo poseban odjeljak o sintagmama tipa jao si ga (v. § 2.32). U Matoša smo sličnih zabilježili manje, zapravo samo jednu savršenu, no dobro ih je okupiti. Potvrda za dativno si:

[...] neće na tolika pisma ni da mi odgovori ili da mi stvar vrati. Blago si ga hrvatskim piscima! (BV 2, 1902)

Još jednu potvrdu nalazimo u pismu Jure Tkalčića: jao si ga koji nemaju peći sada (30. XII. 1913). Kao u Jagića i u Matoša se takvi dativi isprepliću s imenicom vrag ili đavao i glagolom znati; jedan primjer za dativno mu tiče se upravo Jurice Tkalčića:

Jurica je vrag bi mu ga znao kako kupio čelo, koji vrijedi brat bratu do 2000 Fran. (VT 23, 1902)

Prije 4 dana dobih od kuće nješto slanine, pa kako sam jedino od toga – sa premalo hljeba – živio, dodao sam vječnoj glavo- i zubobolji bolest jetara – šta li mu je djavola! (AMi 3, 1901)

4.23 Veznik bo. Želi li se u tekstu postići, fingirati ili karikirati dojam hrvatske sintakse 19. stoljeća, posegnut će se danas za uzročnim veznikom bo. Veber ga je u Skladnji normalno imao, među osnovnim koordinativnima (!), uz jer i jerbo (1859: 124), u Slovnici također (1871: 177, 1873: 179, 1876: 1880). Maretić ga u prvom izdanju nema, štoviše kaže da u Karadžićevim i Daničićevim narodnim umotvorinama nema potvrde ni za jerbo (1899: 508), dodao ga je na kraju pregleda uzročnih veznika u drugom izdanju, s opaskom da je „već odavno arhaizma i dijalektizam“ (1931: 470); i Maretić poput Vebera piše da je posrijedi usporedni, ne podredni veznik. Ako se ne varamo, u Jagićevim i Šenoinim pismima nismo ga vidjeli; Kalenić ga u Šenoinim književnim i publicističkim tekstovima nalazi (1965). U Matoševim pismima našli smo jedincatu potvrdu u pismu Milanu Ogrizoviću iz 1907. godine, pa ćemo ju kao jedincatu notirati:

Dragi Vanja, Bilo kako mu drago, nije lijepo, što brbljaš i tamo, gdje te slušaju „oprezne“ uši. No svejedno. I plačljiva Adelina je faše. Napisah bo šaljivu kartu nepoznatom mi korektoru Novosti, koji je medju inim štampao Bijedni Joriče – Biedni Jovice. I zato se Adah srdi na mene. Njen čoek mi predbacuje da pišem anonimno i napadaje, dok ono niti je anonimno ni napadaj. (MO 31, 1907)

Jesu li ljuta (faše) Adelina ili Adah te njen čoek (primijetimo jedincat primjer za čoeka, spomenuto gore u § 4.7) upravo Adela i Andrija Milčinović, ne možemo tvrditi, a nije ni važno, citat nam je zanimljiv i zbog onoga No svejedno, o čemu u sljedećem odjeljku.

4.24 Veznik no. Nije mu to osobito čest veznik, ali suprotni je veznik u Matoša no, nije nu. Vidjeli smo da primjerice u netom spomenute Adele Milčinović jest nu (v. gore § 4.20). Evo nekoliko primjera Matoševih no-ova, i kao suprotnih veznika i kao suprotno-objasnidbeno-zaključnih konektora, nu nismo našli nijedno:

О Buri u tišini pod ovakim prilikama ne mislim. No ima vremena. Ti znaš, da se ja ne žurim. (VT 10, 1900)

Papa, kralj ne možeš postati a za krapinskom sudčijom mislim da te glava ne boli. No bilo kako mu drago, ti radi i čuvaj se od literature, jer od nje boli glava i niču hemoroidi. (VT 20, 1902)

I vama ću morati pisati deset karata, da dobijem Nar. Nov. sa mojim člankom. No, i to će prestati. (MiM 1, 1903)

No ostavimo to. Meni je pored svega toga osobito milo, što si mi pisao. (BV 10, 1906)

Petput dnevno guraše mi se kroz bolno meso omašni kaučuk! No da mjera bude puna, dobih reumatično trganje u lijevom uhu i vratu, pa užasne hemoroide od ležanja! (SH 3, 1914)

Također kao komparativna čestica:

Šta se gradite bezazleniji no što jeste? (AMi 25, 1903)

Vratih se ovamo bolesniji no što odoh. (BV 30, 1906)

[...] svi, s kojima ste došli u bliži kontakt i koji Vas – kako vidite – mnogo više cijene i vole, no što slutite, i mnogo manje, no što zaslužujete. (OČD 2, 1907)

A milo mi je, što i ti profitiraš od mene više no ja od tebe. (MO 31, 1907)

Hrana nije skuplja no u Zagrebu; tek stan je nješto skuplji /40 lira/. (DM 11, 1913)

Primjeri za vezničko i konektorsko no padaju nekako poslije 1900. godine. Ne znamo je li slučajno, ali u starijim ćemo pismima nalaziti samo ali, koje je i poslije temeljni suprotni veznik. Ne bismo to spominjali da 1907. godine Milan Ogrizović ne piše Matošu o rukopisu „Maćuhice“ ovako:

Maćuhica /bolje, to jest starinskije nego li Maćehica/ je u Vukelića, s ispravljenim „al“ u „no“. – Tvoja najfinija, mislim najfinije izradjena stvarca, kao pelud. (Milan Ogrizović, kolovoza 1907)

Iz Matoševe korespondencije sa Zvonimirom Vukelićem (SD, knj. XX) vidi se da se razgovaralo o maćuhici i maćehici, koju Matoš u rukopisu varira, ali ne i zašto se Matoš odlučio za no umjesto ali, koje je od nekih godina počeo češće pisati.

4.25 Veznik te. Što je u Jagića bio eksces (v. § 2.36), što je u Maretićevoj Gramatici opisano kao rijetko (1899: 508), što u Šenoe nismo zapazili, u Matoša je sve samo ne rijetko, naprotiv: te je u Matoševim privatnim pismima veoma čest uzročni veznik. Zapravo je te Matošu veznik s mnogim funkcijama, stoga razmjerno čest, osobito do negdje 1901/1902. godine. Od glagola osjećanja veznik te često prati glagol čuditi se i konstrukcija s imenicom čudo (je):

[...] dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima /Cincarima i Grcima/. Nije čudo, te su ti tudji elementi miješajući se sa Srbadijom ostavili u njoj silnih tragova i promijenili prvobitni karakter tog naroda. (LM 1, 1894)

Čudim se, te se baš Vama svidjala moja knjiga. (AMi 3, 1901)

Čudi me, te tako malo poznajete zagrebačke ljude i prilike. (AMi 3, 1901)

Čudim Vam se, te ne primate Nade. (AMi 4, 1901)

[...] začudih se, te mi govorite o nekoj /svojoj jamačno/ drami, suponirajući da mi je poznata (AMi 7, 1901)

Meni se čude, te se rugam zagovornicima političke sloge. (AMi 13, 1901)

Čudim se, te nisi zadovoljan. (VT 29, 1902)

Uz njih može doći i uzročni veznik da, kadšto u istome pismu (usp. npr. gore VT 29, 1902). Čini se ipak da u pismima poslije 1901/1902. godine da prevladava. U trećem primjeru dolje imamo i neutralno uzročno jer, za koje je u Matoša bezbroj potvrda:

Čudim se, da mi ne pišeš. (VT 28, 1902)

Čudim se, da tako sentimentalno govoriš o gospodjama, pa još udatima. (VT 29, 1902)

Ne čudite se, da ovo pismo zaudara na kvargle, jer sam preko mjesec dana samo о siru živio. (AMi 16, 1902)

Čudim se da nisi pozvan na dvoboj. (AMi 53, 1906)

Čudio bih se, da je baš taj dio mog dopisivanja uništen. (OČD 4, 1908)

Slično je s glagolom žaliti i izrazom žao (je), primjeri za veznik te:

Iz koncerta odoh u restaurant, gdje me Hrvat, kelner, Hrvat Sokolić, Karlovčanin i Lacikin kolega iz naut. škole, častio po običaju čašicom ledenog šampanjca. Žalim te odlazi u Ostende. (LM 7, 1900)

Žao mi je, te nemam više njegovih glupih knjiga, jer bi to već davno bio učinio. (AM 10, 1901)

Žalim, te je Rouveyre dobar, ali skroz i skroz slab i pokvaren dečko. (AM 10, 1901)

Žalim, te još nisam sve pročitao. (AMi 8, 1901)

Silno žalim, te nemam ni pojma о Cankaru. (AMi 9, 1901)

Žalim, te zbog neurednog života ne mogu sistematski proučavati na primjer matematičke probleme. (AMi 11, 1901)

Žalim, te nisam u njihovom kraju. (AMi 17, 1902)

Oko 1901/1902. godine nadalje nalazit ćemo u takvim rečenicama veznik da, čini se, češće no prije:

Nadam se, da će sada razumjeti Miša i žalim, da se tako lijep dogadjaj desio njemu, jednom štriciki. (AMi 9, 1901)

Grozno mi je žao, da nemam tvoj kipec. (VT 25, 1902)

Žalim, da sam solo, da nisam u duetu, kao Vas dvoje. (AMi 22, 1903)

[...] to nije začudno i ja samo žalim, da sam se tim bezdušnicima obraćao. (BV 17, 1906)

Slično je sa surečenicama uz konstrukcije dobro (je), milo (je), pravo (je), krivo (je) te uz konstrukcije s imenicama sreća (je), šteta (je), krivica (je) i pridjevom kriv:

Sreća, te mi je Brabec davao čiste ovratnike, te sam mogao sudjelovati na liberalnom koncertu, gdje sam dobio 20 dinara. (DM 1, 1896)

U neku mi je ruku milo, te je Leo otišao u Beč, jer nisam mogao raditi. (VT 6, 1899)

Dobro te dobih jutros tvoje pismo, pa mogu ubiti jednim udarcem 3 muhe. (VT 8, 1899)

Milo mi je, te si se bacio na geologiju; to će na tvoj duh djelovati kao malo vode na raspaljen ugljen. (VT 9, 1899)

Šteta, te ga niste pogledali, kada ste sa gdjom bili u Zagrebu. Nije Bog zna šta, ali otac mi je (AMi 6, 1901)

Pravo imate, te ne pišete. To je grozan posao biti književnik. (AMi 9, 1901)

Srećom te Matica Srpska primi jednu moju priču, plativši ju bolje od Nade i – brzo, prije štampe /110 kruna/. (AMi 10, 1901)

Šteta samo, te Letopis izlazi tek dvomjesečno. (AMi 11, 1901)

Ovaj put je moja krivica te Vam ne pisah prije 6 dana. (AMi 13, 1901)

Obožavam ženu u opće, žensko tijelo i nisam kriv, te se ovdje moram zadovoljiti sa cikorijom. (AMi 13, 1901)

Moj otac je mučenik. Neobično pošten čovjek. Bolju je sudbinu zaslužio, vjerujte mi. Šteta, te je u muzici tako reći autodidakt. (AMi 13, 1901)

Šteta /te/ ne pišem sonete. (AMi 13, 1901)

Milo mi je, te se nadjosmo zajedno oko Ml. Hrv. (AMi 16, 1902)

I ako ne traži ni groša /čudo u Parizu!/, grozno mi krivo, te joj ni kafe neću moći ponuditi. (AMi 17, 1902)

Sirovatki /ili Sirovatci/ je krivo, te ne prevedoh taj članak na francuski... (AMi 24, 1903)

Ovaj put je moja krivica te sam u nuždi. (AMi 25, 1903)

Dobro te nisam ugojen, jer bi me znala i kaplja pogoditi, der Schlag soll sie treffen! (AMi 28, 1903)

Čini se da poslije 1900. godine u takvim surečenicama češće no prije nahodimo veznik da:

Milo mi je, da gosp. Šćepko i gospodja kite Vel. Goricu, (VT 10, 1900)

Milo mi je, da učiš, a znam, da ćeš biti „odlikaš“. (VT 16, 1900)

Milo mi je, da ste barem zdravi. (AM 10, 1901)

Milo mi je, da sam u novije doba jedini Hrvat, kojega sa hvalom spominju prvi srpski listovi. (AM 10, 1901)

Moj stari je u Zagrebu, Jurjevska ul. 10. Feš dečko i šteta da nema novaca, mnogo novaca. (AMi 9, 1901)

Milo mi je, da dajete nosevima /Vašemu i mome/ važnost koja im pripada. (AMi 9, 1901)

Milo mi je, da si tako junački privezao krobotima zaušnicu. (AMi 53, 1906)

Silno, silno mi je milo, da na ovoj fotografiji ne nalazim ni naivno-komičnih ni tragičnih nosurina. (AMi 10, 1901)

Milo mi, silno mi milo, da kapiraš skulpturu. (VT 22, 1902)

Milo mi je, da nećeš u beamtere. (VT 26, 1902)

Milo mi je, da si zdrav i žalostan. (VT 33, 1903)

Milo mi je, da možete praviti izlete. (AMi 23, 1903)

Bilo bi mi milo, da Vas vidim, jer na Vašim mladim očima mora da plove moje stare čežnje i tuge. (ZL 1, 1903)

Srećom da nismo imali uza se noža ili revolvera, jer bi danas sjedio na robiji. (AMi 24, 1903)

To je vrlo obrazovan čovjek, samo je šteta, da je tašt kao dijete. (AMi 25, 1903)

Možete misliti kako mi je milo, da mi je i brat ono isto pričao о Vama, kako sam Vas zamislio. (OH 1, 1905)

Nadalje s različitim glagolima osjećanja poput ljutiti se, diviti se, začuditi se i drugim konstrukcijama uz koje bi danas mogao doći veznik jer ili pak uzročno da ili što:

Leo je bez srca i osjećanja, te mi ne šalje onih rukopisa od Vienca. (AM 5, 1900)

Dragi burazeru, molim te idi odmah Hraniloviću, uredniku Vienca, kaži mu, da se vrlo ljutim te mi ne odgovara, (LM 6, 1900)

Pro primo te proglasujem za groznu svinju, te mi nikako ne pišeš, (LM 10, 1901)

Primivši /„teda negda“/ Vaše pismo začudih se, te mi govorite (AMi 7, 1901)

Dajem ti častnu riječ, da nisam – kako veliš – „ujeo“ Iblera i da si mi vrlo naškodio, te nisi odnio ili poslao moj članak Špiceru za Nar. Novine. (AM 9, 1901)

Ja Vas držim čovjekom koji ima katkada svoje hirove, mušice i na to sam odbijao te mi tako dugo ne pišete. (AMi 10, 1901)

Sve više vidim, da sam se prevario, te ne odoh ono u Afriku, Boerima. (AMi 10, 1901)

Oprostite, te nemajući ni marijaša, moram moliti mog oca, da Vam pošalje iz Zagreba to pismo. (AMi 12, 1901)

Ja Vam se divim, te možete biti školnik. (JL 2, 1903)

Neka Hedervari zahvali bogu, te ovih dana nemah novaca za put i za revolver! (AMi 23, 1903)

Naprotiv uz glagol bojati se imamo zabilježen samo veznik da i jednom veznik e, kojemu ćemo se posvetiti u sljedećem odjeljku (v. § 4.26):

Bojim se, – da mi se na otvorenoj karti /а možda i u novinama/ ne rekne, da imam 30 godina, da sam mator (LM 10, 1901)

Kako je tu vlada malo skrupulozna i servilna pred carem, bojim se da me ne bace za granicu. (AMi 10, 1901)

Osim toga, vazda se bojim, da ne tretiram isto pitanje sa Jelavićem ili da mi se kronika ne primi /kao ona, koju si poslao Nadi/. (AM 10, 1901)

Odgovora još nemam i bojim se da ću zbog latinice morati stvar još jedared – prepisati! (AMi 11, 1901)

Poslaću Jadranu Suvišne misli, ali se bojim, da ih Tresić ne štampa. (AMi 34, 1904)

[...] što je s Morom, za koju se takodjer bojim, da ju taj prestrogi moj sudija ne baci u koš – kao i ostalo. (MO 27, 1907)

Kad ti to velim, bojim se e misliš da farbam; (MO 35, 1907)

Veznik te u Matoša može biti i odnosni (relativni). Maretić u Gramatici spominje takvu mogućnost, tj. da „mjesto koji, koja, koje govore se i riječce gdje, da, te (ova treća samo u južnijem krajevima)“ (1899: 469). Tu mogućnost iz „južnijeh krajeva“ oprimjerenu epskim diže oni oklop od zlata, te na džari bješe ili u Turčina kažu jednu silu, samovoljna Turčin-Vlah-Aliju, te ne sluša cara čestitoga (Maretić 1899: 470) u Matoša ćemo naći u svakodnevnim rečenicama. Ne znamo je li slučajno da su potvrde iz 1901. godine te iz pisama Andriji Milčinoviću:

Nijedan me od te braće, te о meni piskaraju, ne poznaje i piše, što mu glagoljaju razni Tresići i razne babe /n. pr. žena ovdašnjeg Dra. Hinkovića/. (AMi 3, 1901)

Danas je četvrta noć te ne spavam. (AMi 13, 1901)

Drijemah tek danas do 2 sata poslije podne, dok naidje jedan te mi čitaše lijep prvi čin svoje drame u stihovima. (AMi 13, 1901)

Svojom službom tomu je odnosnomu te slično te koje uvodi dopunsku rečenicu uz to:

Jer je znao, da ću se ja zapitati, kako to, te se to kumče ruske policije bajagi prikazuje revolucionar... (AMi 28, 1903)

Najzad te (uključujući tako ... te) u Matoša može biti i posljedični veznik:

Namagarči ti tvoj Gico najljepšu djevojku, te je gotovo poludila. (LM 1, 1894)

Sreća, te mi je Brabec davao čiste ovratnike, te sam mogao sudjelovati na liberalnom koncertu, gdje sam dobio 20 dinara. (DM 1, 1896)

Zar si tako naivan, te misliš, da bi u Hrvatskoj, popovskoj i vrlo barbarskoj Hrvatskoj mogao naći čitalaca? (VT 2, 1899)

Ako mi podje za rukom, te me koji od hrv. žurnala u Americi uzme za stalnog saradnika, povešću gondže sa mnom. (LM 7, 1900)

4.26 Veznici e, e da i ele. Tri veznika povezana su glasovno, mnemotehnički, ne značenjski. U Jagića i Šenoe nismo nalazili veznik e (barem ne u uočljivoj mjeri, tolikoj da bismo ga pribilježli). U Matoša ga nalazimo. U prethodnom odlomku vidjeli smo ga uz glagol bojati se. Maretić u Gramatici piše da „izrični (deklarativni) su veznici kȁko, gdjȅ, da, e; od njih je da kud i kamo najobičniji, te za nj ne treba primjera“ (1899: 506). Tako je i u Matoša, da je „kud i kamo“ najobičniji, a primjere mu možemo naći u rečenicama s izričnim e. U pregledanome korpusu našli smo ove potvrde za e uz glagole mišljenja i govorenja:

Mislio sam e će me kaplja udariti, kada primih tvoje pismo. (AM 9, 1901)

Neka ne zbuni što je samo jedan jer slijede izdvojeni oni u kojima su i veznik da i veznik e, da se vidi kako ih Matoš varira, da se primijeti – možda je slučajno, možda nije – da je da redovito prvi, a e redovito drugi (samo je u zadnjem primjeru obratno: e ... da ...):

Uzalud me tješite, da sam, možda, mislio e je rukopis poslan. (AMi 33, 1903)

Ćutim, da mi se ne rekne, e mutim slogu dobrih u dobru. Time hoću da reknem, da sam unatoč Vama i rijetkim iznimkama silno izolovan, bijela vrana. (JL 1, 1903)

Pošto poznajem bolje svoje nego njihove /Juričine i Ivičine/ ljubavne afere, reći ću ti, da se ne čudim, e su tu žene uništile Heinea, Maupassanta, Ropsa i Daudeta. (VT 33, 1903)

Stvar se tako svršila, da sam čuo, e je moj lahkovjerni brat honorar podigao i potrošio. (pismo Antunu Benešiću, 1906, SD, knj. XIX, str. 25)

Vukeliću nisam ništa pisao, da ne misli – kao Dreksler – e ga time vrijedjam. (MO 15, 1907)

Stalo mi je, da vide, e pišem svuda gdje su sa mnom šik, a Smotra, za koju već spremam novu stvar, ima već od mene dosta proze neštampane. (MO 21, 1907)

Kad ti to velim, bojim se e misliš da farbam; (MO 35, 1907)

Uvijek ističemo da su posrijedi Matoševa privatna pisma, da je posrijedi privatni jezik. Kad se studira jezik Matoševe proze i publicistike, to vječito valja imati na umu i ne valja brzati sa zaključcima. Primjerice kad pripovijetka „Miš“ u završnome odlomku ima izrično e:

Svijet mišljaše e se ubi iz nepoznatoga razloga, a stric – zbog Ljubice Kolarićke. („Miš“, 1899, SD, knj. I, str. 67)

Ne možemo brže-bolje zaključivati o ovakvoj ili onakvoj obilježenosti toga veznika. Popularna tzv. Siva hrvatska gramatika za izrično e daje dva primjera, oba su Matoševa, i kaže da „rečenice s tim veznikom stilski su obilježene kao starinski i svečan izričaj“ (Barić i dr. 1995: 523). Ne bi bilo zgorega dodati: komu su starinske i svečane? Matošu, ili govornicima s prijelaza 20/21. stoljeća (koji ih neće upotrijebiti nikad), ili govornicima s prijelaza 20/21. stoljeća kad čitaju Matoša (koji ih je rabio i u privatnoj korespondenciji s prijateljima i poznanicima)?

Za veznik e da imamo samo jednu potvrdu, i to ne kao namjernoga (finalnoga) veznika (usp. Maretić 1899: 501), nego kao suprotnoga (adverzativnoga), ekvivalenta suvremenomu a da, za što u Maretićevu suprotnome e (1899: 494) ne nalazimo pravu paralelu. Potvrda je ova:

Većina Srba uza me, a Dučićevi prijatelji mi govore, da mrzim, da sam personalan, kao da ima razlike izmedju ideje i čovjeka, kao da mogu mrziti nečije djelo e da ne prezrem čovjeka! (AMi 40, 1904)

Konektor ele Jagić je rabio kroz pet desetljeća (usp. § 2.34). U Matoša smo našli samo tri potvrde, zanimljivo je da su sve tri iz 1896. godine, iz samo dvaju pisama sestri i majci:

Kako rekoh, čini mi se, da me svi vole, ele, ne bojim se tako skoro gladi i nevolje krute! (DM 1, 1896)

Zaista, vrlo me začudilo, što si primila oba moja pisma u isti dan: ele, možeš si stvoriti pojam о točnosti srpskih pošta. (MaM 4, 1896)

Ele, najsrdačnije Vas molim, da mi oprostite, jer je i moje posljednje pismo ipak diktirala ljubav prama Vama. (MaM 4, 1896)

4.27 Veznik dok ne. U Jagića i Šenoe vidjeli smo razliku u tom vremenskom vezniku, Jagić ga rabi bez ne, Šenoa sa ne (v. §§ 2.35, 3.20). U Matoša će uglavnom, ali ne uvijek biti dok ne:

S time sam se tako dugo proturivao, dok mi nije mamica poslala onih 20 for., za koje joj i opet iz punog srca zahvaljujem. (DM 1, 1896)

Kažnjen sam sa 10 fr. i sutra idem na policiju, da zamolim, da me pričekaju, dok – ne odmaglim. (LM 5, 1899)

[...] dodje mi, da nijemo dignem šake i molim usud, da mi ne da crknuti, dok ne kucne čas, pa da viknem svoj veto na ma koji način. (AMi 6, 1901)

[...] hoće li članak biti primljen prije 20 dana, dok o tome ne izrekne sud odbor, u kojem vodi najvišu riječ ona bratija, ona popovska buzdovančina, Jakša Čedomil, kojega sam u Kolu po jezuitskim prstima. (AMi 10, 1901)

Još 2 tjedna, dok mi ne dodje novac, to će trajati. (DM 5, 1902)

Bruck me vukao za nos od uskrsa da nedavna, dok /prije 2 tjedna/ ne zatražih kategorički ili materijal knjige ili honorar od – 50 kr. (JL 2, 1903)

Molim Vas, ne pišite mi, dok Vam se ne javim, jer ću se jamačno morati seliti. (AMi 18, 1902)

Zato ću Vas ja tako dugo zvati početnik, ljutiti, dok ne budete uredniji, izgradjeniji, artističniji. (AMi 26, 1903)

Dok Vas ne izda M., niste smatrani piscem. (AMi 36, 1904)

I ja to nisam znao sve dok mi nije on rekao. (AMi 40, 1904)

Dok se ne opameti, od mene neće dobiti pisma, to ti garantiram. (VT 30, 1903)

Tako je i u kajkavskome pismu Vladimiru Tkalčiću iz 1899. godine:

Morti dobim nekakvo mesto, jako dobro plaćeno; neću ti reči kakovo, dok ga ne dobim. (VT 7, 1899)

Tu i tamo nađe se međutim isti veznik bez negacije, primjerice u pismu Kosti Hörmannu te u dvama pismima Andriji Milčinoviću:

Vjerujte, da sam se dugo skanjivao, dok se dadoh na pisanje ovoga pisma. (pismo Kosti Hörmannu, 1897, SD, knj. XIX, str. 160)

Drijemah tek danas do 2 sata poslije podne, dok naidje jedan te mi čitaše lijep prvi čin svoje drame u stihovima. (AMi 13, 1902)

Kako sam momentano bez ideja, proći će i više od godina dana, dok što originalno napišem. (AMi 16, 1902)

4.28 Slaganje s više koordiniranih subjekata. Nećemo odrješito tvrditi jer nismo detaljno prolazili korpus, ali ono što smo u Matoša zabilježili jesu gdjekoja singularna slaganja dvaju koordiniranih subjekata (dva socijativna nemamo zabilježena). Glagol se i imenski predikat slažu kadšto s lijevim kadšto s desnim subjektom raznorodne koordinirane sintagme:

Iz Zagreba znam samo to, da je umro Broz i Rački, da je „Vienac“ i „matica“ slabiji, – Divni glasovi! (SH 1, 1894)

Da je meni do novca, i Pašić i Austrija bi me svakako bolje plaćala od – ljudi, kojima simpatišem i kojima sam sumnjiv samo zato, jer – nemam toliko novaca kao oni. (MO 20, 1907)

Kažemo, nismo sve pregledali pozorno, ima i pluralnih slaganja:

Danas je osobito interesno motriti srpski život, kada su silom došli na vladu naprednjaci, a liberali /Ribarac/ i Pašić /radikali/ makiavelski šuruju sa svagkim [sic!] djavolom, (LM 1, 1894)

To isto ti žele Jurica i Ivica, (MaM 9, 1902)

Leksik, svakodnevica i kajkavski

4.29 Uvodno. Jezik Matoševih privatnih pisama vrtlog je koja guta sve: birano i biranije, svečano i razgovorno, ulicu i sleng, nježnost i psovku, prisno i pogrdno, učeno književno i domaće kajkavsko, inojezično i naslijeđeno. I to čini bez zadrške, susprezanja i zazora. Tu ništa nije zazorno. Tu je malošto u navodnicima, malošto je prešućeno, malošto je umiveno. Stoga ćemo pogled osim prema onim odlikama kojima smo se posvetili kod Jagića (usp. §§ 2.43–62) i kod Šenoe (usp. §§ 3.21–28) u ovome poglavlju usmjeriti na mnoge jezične slojeve koje je Matoš posvojio i kuljaju iz njegovih pisama. Kažemo posvojio jer oni su njegovi, to je sve jedan, Matošev jezik, slojevi nijansirano prelaze iz jednoga u drugi, nema očitih skokova kakve će pažljiviji čitatelj prepoznati u Jagića. Razni kodovi u kojima je Matoš funkcionirao pretapaju se u njegovu jeziku posve prirodno, nenametljivo.

4.30 Uzvik. Pišući o jeziku i stilu Matoševe pripovjedne proze Pranjić (1971) ni riječi nije posvetio nečemu čime se Matoš u privatnim pismima kadšto služi: onomatopejski uzvik kao naravan dio rečenice, k tomu nerijetko upogonjen u funkciju punoznačne riječi. U Jagića i Šenoe to nismo viđali. Dopustimo li si subjektivnu ocjenu, rekli bismo da tim postupkom Matoš sjajno vlada, uzvike vješto uklapa u rečenice, koje s njima uglavnom zvuče posve prirodno, neusiljeno, razgovorno a efektno. U pregledanome korpusu zabilježili smo tri-četiri potvrde za hm (hmkanje), tri potvrde za fuć ili fuč (kraj, svršetak, propast),175 tri za pst (poziv na diskreciju), nešto smrzavanja od grožnje, nešto smijeha, kukanja, pljuvanja i zdvajanja (usp. zadnji primjer, pisan na samrtnoj postelji – aja):

Taj duplicitet daje pjesniku veću životnu snagu nego što ju ima filosof, koji igra samo na jednu brojku, pa ako propadne: fuć! (VT 2, 1899)

Naši profesori mogu odgojiti samo hulje i glupane. Brr! Ako se omladina ne trgne, Hrvatska će propasti za 50 god. (VT 7, 1899)

A sada te molim, da poljubiš za me ruku gdji mami, pozdraviš Šarlotu de Sades /he he he!/ gna oca, Milana tvog i moga i da budeš dobar i pametan kao i dosele. (VT 10, 1900)

Ja sam nekoliko puti kumio za Život, pisao odbornicima i aja! (AMi 2, 1900)

Savjest? Odista čudna stvar. Dosadan bič i kao i to, što zovemo tijelo, koje nam ipak gospodari kao popovska kuharica što zapovijeda popu. Savjest? Hm? Najbolje je, živjeti tako, da dopustimo savjesti što manje djelovanja, [...] Savjest? Hm. (AMi 9, 1901)

Prije, nego što se dao na putešestvija u Kinu i Ameriku, dobio je na srećki 60.000 for., spiskao veselo pare i – dum za lijepom Avantirom, za dragom princesom. (AMi 9, 1901)

Jedna njemačka /jamačno lijepa/ glumica, drugarica moje sestre, piše mi razglednicu. Kuku, ne mogu odgovoriti! (AMi 12, 1901)

Sa tom birokratskom marvom – H-m možete samo ugovarati, ako ga tretirate kao balavca. (AMi 13, 1901)

A ako pustim siže, pa bio i najljepši, ako ga odmah ne obradim, kasnije ohladnim i najljepša ideja – propala, fuč! (VT 25, 1902)

Napao sam bana i Habsburge, dakle pst! Dok ima nade da ću u Austriju, ne smije se to znati. (VT 30, 1903)

Pisao sam mu, kako mi Živaljević diže 150 fran. i druge svinjarije, a Čiva frk pa u cajtunge. (VT 32, 1903)

Što ne pišeš? što nisi pisao? Ispiti? Hm. Koješta. (VT 32, 1903)

Pisao sam mu i – on se ljuti, ne vjeruje, misli da je to finta s moje strane, jer nije na omotu ništa naznačio. Pfi! (AMi 23, 1903)

Neka Hedervari zahvali bogu, te ovih dana nemah novaca za put i za revolver! A sa druge strane: Zyr Xapula i realiste, kojima sam „nepouzdan“ zbog Nar. Nov.! Pfuj i pfuj! (AMi 23, 1903)

Slabo kome, upravo nikome ne pričam tih stvari i zato: pst! Nikome ni riječi. (AMi 25, 1903)

Dragi Andro, Ja sam fuč, abgekoht. (AMi 31, 1903)

Olgica ne može da se u pismu nahvali tvoje žene, о kojoj – kako jamačno znaš – najviše držim od svih žena mojih prijatelja. /Entre nous, dakako i pst!/ (MO 42, 1907)

[...] uh, i sada vidim crveno, jer me ta prokleta slika već treći dan prati infamijom karikaturske sjene. (OČD 3, 1908)

Nadao sam se miru za par dana. Aja! Svako jutro dolaze, kao klince mi čupaju iz rana zavoje i mažu ih nekakvom kao vatra vrućom tekućinom. (SH 3, 1914)

Pisani jezik tu se izrazito približava razgovornomu i svim paralingvističkim signalima koji su mu sastavni dio. Neka bude i banalno reći, ali čitajući takve rečenice nije teško zamisliti Matoša kako pljucka, otpuhuje, frče, fićuka ili kao znak povjerenja stavlja kažiprst na usne. Ponavljamo, nešto slično u Jagića i Šenoe nismo viđali, u njih je pisani jezik – sva je prilika – bio oštro odijeljen od govorenoga. U Matoša se sve granice zamućuju, pa i granice govorenoga i pisanoga. Zato smo uzvik i odabrali za početak ovoga razdjela.

4.31 Poštapalica. Poput uzvika u prethodnom odjeljku izdvojit ćemo i nekoliko razgovornih poštapalica. Sabrane u odjeljku one će možda izgubiti dio svoje životnosti, no svejedno. One nisu mnogobrojne, ali unatoč tomu smatramo ih važnom odlikom Matoševa jezika, koji – koliko je to moguće vjerno – prenosi živu govorenu komunikaciju. Ističemo da nešto slično, nešto što bi obavljalo istu komunikacijsku svrhu – onoliku koliku poštapalice mogu obavljati – u Jagića i Šenoe nismo viđali. Mislimo primjerice na zaključno (pa) to ti je:

Dodjem u pavillon, šalim se, brbljam, istresem kaki vic: pa to ti je. (LM 7, 1900)

Govorim Vam, jer о knjizi ne marim pisati. Pesimizam, koji se ne buni, koji se podaje i ne revoltira se – koješta! Držite me zavidnikom iza toga, ako hoćete! Beamter, pa to ti je! (AMi 17, 1902)

Jurica je vrag bi mu ga znao kako kupio čelo, koji vrijedi brat bratu do 2000 Fran. Gulanferija se obogaćuje, to ti je! (VT 23, 1902)

Ne srdi se dakle, što ti momentano ništa ne mogu dati za onaj list. Ne može se, pa to ti je. (VT 26, 1902)

Tvoja dobra gospodja i ti jamačno se sjetiste što je pravi povod mojoj nepristojnoj šutnji. Nisam imao novaca pa ni volje za pisma – to ti je. (MO 8, 1907)

Druga koju smo često nalazili jest hajde de, ʻumjereno zadovoljstvo, slaganje uz ravnodušan pristanakʼ, kako to HJP definira (s. v. hajdedȅ); Matoš je sam sebi sugovornik:

Da su svi „mladi“ ko Vi, hajde de. Vi ste mi jedini simpatičan: to je malo. (AMi 3, 1901)

Oh, te cure i klincure! Iz daleka hajde de, ali izbliže bog da sačuvaj. (VT 21, 1902)

Ponudiše mu saborski mandat i ako, veli, bude izabran, Vi ćete u Parizu moći zaplesati kankan. Hajde de, pa da vidimo. (AMi 35, 1904)

Vaše pismo primih i iza onoga što mi javljate о Svjetlu ćutim, jer о svemu tome mislim kao i Vi. Hajde de, da sam larmao, ali – napisah, brate, kritiku na Dežmanovu knjigu, više refleksije nego kritiku (AMi 36, 1904)

Kod Šenoe izdvojili smo jel (v. § 3.25), pa možemo i kod Matoša jel te:

Jedva jednom, jel te? Još nisam proživio dva pustija, neplodnija mjeseca. (AMi 16, 1902)

Ona stala venuti /bajagi od straha da nije uhvaćen/ i ja sam /nevjerojatno, jel te!/ jednog dana morao joj naći nekoliko dinara... (AMi 28, 1903)

Da, zbilja: jelʼ te, one satire u božićnjem Hrv. Pravu su Vaše? (AMi 29, 1903)

Јеlʼ te, tome je davno, kako Vam pisah. (AMi 30, 1903)

Jutros mi donio pismonoša pismo i nisam ga mogao primiti, jer nisam imao 30 cent, za „štrof“. Žalosno, jel te? (JL 2, 1903)

I još ćemo ovamo uvrstiti obične zdvojne rečenice poput da svisneš i da poludiš:

Moj otac se tako reći ruinirao, da stvori od Danice umjetnicu, dok je meni najviše od svih ljudi škodio u mom umjetničkom nastojanju i nikada ga nije razumio. Nije li to da svisneš! (VT 30, 1903)

I tako je cijela moja imovina zadržana u starom stanu, koji pošteno platih i ja sam apsolutno zadržan u mom radu i redu. Da poludiš! (MaM 22, 1907)

4.32 Familijarnost. Jednostavno rečeno, zanima nas kako se Matoš obraća najbližima, ponajprije članovima obitelji, ali i prijateljima, i kako o njima govori trećim osobama. Potom ćemo kao u poglavlju o Jagiću (usp. § 2.46) u sljedećem odjeljku kratko pogledati kako se Matoš u pisanoj privatnoj komunikaciji odnosio prema ženskim i porodičnim prezimenima.

Djedu Grguru napisao je pismo za 80. rođendan (GM 1, 1895). U izbjeglištvu je u Beogradu, prepričava mu što je u bijegu vidio u Banatu i na Dunavu, djedovu rodnome kraju. Djedu se obraća sa vi, zove ga grostata, sebe zove unukom, pozdravlja ga s Ljubi Vam ruke Vaš unuk Gustav. Djeda je u pismima ostalim članovima porodice zvao grostata (usp. LM 1, 1894; DM 1, 1896; MaM 2, 1896; 3 1896) ili dida (usp. LM 1, 1894; AM 2, 1896). U pismima Milanu Ogrizoviću 1907. godine piše djed i pod navodnicima „dida“ (MO 21, 1907; 24, 1907). Djed će pisati nebliskim osobama, primjerice kad Kosti Hörmannu 1899. godine piše da je pripovijetka „Camao“ posvećena djedu, koji je umro (SD, knj. XIX, str. 173).

Svoju baku u pismima je spomenuo samo u pismu Milanu Ogrizoviću 1907. godine, zove ju baba: Kako je moj otac sasvim na babu, svoju majku, čistokrvnu Magjaricu (MO 24, 1907). Riječ baba ili još oštrije babetina inače rabi općenito za stariju ženu s kojom ima posla, primjerice baba mu je gazdarica, kućepaziteljica, pralja, maserka. Za baku bliske osobe rabio je najvjerojatnije riječ grosmama, kao u pismu Vladimiru Tkalčiću kad piše o njegovoj majci:

Ako odem u Notre-Dame, neću zaboraviti zamoliti Blaženu Djevicu, da bude tako ljubezna, da gdju Mariju Tkalčić izvoli iz ranga mamice beferdrovati u rang grosmame, a gosp. Vladimiru dati zasluženu titulu vujčeka u ovoj novoj godini, koja mi se iz tavne budućnosti smiješi kao Dragica de Sades u ancugu poštovane zagrebačke gne-Frau. (VT 9, 1899)

Vidimo da piše mamica i vujček, što mu je po svemu sudeći neutralno u familijarnome pismu; za daljega rođaka župnika Pinterovića u Brezovici, gdje je kao mali provodio ferije, napisao je Milanu Ogrizoviću „onkl“ (MO 24, 1907), a sestri Danici ujak (DM 1, 1896).

Roditelje u pismima zove roditelji, i inače i onda kad im se obraća (npr. AM 10, 1901; 12, 1902; 15, 1906). Napisat će i moji stari (sic!, ne starci), primjerice Vladimiru Tkalčiću (VT 33, 1903), za tuđe roditelje svoji stari, primjerice u pismu ocu (AM 12, 1902).

Oca u prvome pismu, u kojemu ga izvještava o svojem bijegu, oslovljava s oče (AM 1, 1894), poslije mu piše tata (passim). Ocu govori, odnosno piše ti. Kad piše o tati članovima obitelji, zove ga redovito tatom (passim), osim kad mu nešto zamjera, tada će i majci i bratu Leonu napisati rodjeni otac i moj otac (npr. MaM 4, 1894; LM 19, 1901), a bratu Milanu tvoji roditelji (LM 2, 1907). U pismima osobama s kojima je na vi piše otac. Poznanicima će napisati i stari, tako primjerice Andriji Milčinoviću, i prije no što su prešli na ti (AMi 9, 1901; 48, 1905), također (moj) čiča ili (moj) čika (npr. AMi 9, 1901; 31, 1903; 40, 1904). Također u autobiografskome pismu Milanu Ogrizoviću iz 1907. godine, u kojem o ocu piše ovako:

Jedno vrijeme bijaše sa bratom Miše Kišpatića najludji ptičar u Zagrebu, i loveći s njime slavuje i švarcplatle po zagr. Gori, Bukovcu, oko Save itd. upoznah svaki grm oko Z-ba, kamo mi čiču premjestiše prije mog sjećanja. On me naučio ljubiti drvo, ticu, mrave – pejzaž, prirodu, Hrvatsku. (MO 24, 1907)

Imenicu ćaća nahodimo dvaput: jednom u psovci (MO 35, 1907), jednom je to ironični Matošev ćaća, tj. Gjalski (AMi 7, 1901). Imenicu tatek samo jednom, također u autobiografskome pismu Milanu Ogrizoviću iz 1907. godine, kad piše zašto voli Zagreb:

[...] jer mi tu tatek orgulja kod sv. Marka, jer mi na Mirogaju [sic!, Mirogaju] leži djed Grga, (MO 24, 1907)

O tuđim očevima birat će riječi, a kad oca Tkalčića jednom u pismu Vladimiru nazove stari, bit će svjestan da je to familijarno:

O, kako mora da je ugodno kod Vas, kada pada kiša i kada tvoj stari /da mi oprosti tu familijarnost/ svira na harmoniju. (VT 33, 1903)

Majci govori, odnosno piše ti. Majkom ju zove u ranijim pismima (npr. MaM 2, 1896; 3, 1896) ili kad piše službenije trećim osobama (npr. MO 24, 1907). Najčešće ju zove mama i mamica (passim), mamica čak i kad piše trećim osobama (npr. AMi 40, 1904; MO, 1907). Ne znamo razloga, ali pet razglednica majci iz Rima 1913. godine imaju invokaciju Draga Marija (MaM 37–41, 1913).

Braću i sestru zove imenom ili nadimkom, nekad brate, seko, sekice. Nadimaka je mnogo. Sestra Danica je Dana (vokativ Dana) i Kofa (vokativ Kofo).176 Brat Leon je Lav, Leo, Leonida, Lejo. Brat Milan najčešće je Fiucek, rjeđe Bibi. Samo u jednome pismu majci iz 1913. godine pozdravlja Bibija, Bibicu i Bicka, što će vjerojatno biti Milan, Danica i Leon (MaM 40, 1913).177 Prijatelji braća Tkalčić imaju mnogo nadimaka. Juricu i Ivicu, svoje vršnjake, zove u pismima najmlađemu bratu Vladimiru gulanferima (usp. dalje § 4.41), a znade ih još zvati Gjuro, Gjoka, Gjoka Prvi, Gjoka Karavlah, Jurica Trumbetaš (Jurica) te Jovan Zaručnik, Jovan Djuvegija i najčešće Robiček (Ivica). Vladimira zove Mali. Sestru im Dragicu zove imenom, a kad o njoj govori trećim osobama (Vladimiru), zove ju Dragica de Sades ili Šarlota de Sades. Najmlađega brata Tkalčića Vladimira i svojega najmlađega brata Milana oslovit će Matoš, svakoga jednom, klasičnim nadimkom najmlađe braće – Benjamin (VT 9, 1899; MiM 4, 1911). Zaručnicu Olgu Herak zvat će ili Olga ili Olgica (passim).

Sebe sama potpisat će Matoš različito; ako imenom, onda obično Gustav, Gustl, a nekad i G, Gu, Gus, Gust, Gustelj, Gustavson. Bratu Leonu u jednome pismu 1894. godine triput piše tvoj Gico (LM 1, 1894); nigdje osim u tom pismu nismo vidjeli da bi mu to bio nadimak za koji bi osim Leona i drugi znali. U pismu Milanu Ogrizoviću piše da ga drugovi u školi „valjda prema pokojnom dru Matòku zvahu Maćòk“ (MO 24, 1907), što potvrđuje svojim potpisom u pismu Dragutinu Boraniću iz 1902. godine: Tvoj Matoš („Maćòk“) (DB 2, 1902).

4.33 Bilješka o ženskim i porodičnim prezimenima. Vidjeli smo kako su ih oblikovali Jagić (v. § 2.46) i Šenoa (v. § 3.23). Slični uzorci prevladavaju u Matoša. Ženska se prezimena sufigiraju uglavnom sa -k-a, onako kako je savjetovao i Maretić (1924: 197–198).178 U Matoševim ćemo privatnim pismima naći primjerice Brlićka,179 Danovićka, Hinkovićka, Pavlekovićka, Pogačićka, Toljanka. Sufiks -ov- ima u Hrnjak-Auerova (VT 9, 1899), Horvatova (DM 1, 1896). Kad znače porodicu, prezimena će dobiti -ov- ili -ev-, primjerice Halmovi, Tkalčićevi (DM 1, 1896; LM 5, 1899; 9, 1901), ali kadšto i bez sufiksa, primjerice Tkalčići (MaM 37, 1913).

4.34 Pogrdnost. Pišući o Matoševoj polemici Krešimir Bagić sastavio je manji popis Matoševih polemičnih glagola, tj. glagola kojima Matoš opisuje što čine oni s kojima polemizira (usp. Bagić 1999: 71), a čitav jedan Matošev polemički postupak za osobni obračun Bagić je nazvao polemičkim imenovanjem (1999: 171–172) i oprimjerio ga Matoševih napisom o Arsenu Wenzelidesu. U privatnim Matoševim pismima upadaju u uči upravo pogrdna imenovanja pa ćemo od njih prvo sastaviti svoj manji katalog. Pravo reći, očekivali smo puno više kretena no što smo pronašli. Za najčestotnije pogrde pomoći će nam Matoševe opservacije o Hrvatima iz jednoga pisma Andriji Milčinoviću iz 1904. godine, Matoš je sam destilirao ključno:

Sa Pokretom izgubih posljednje svoje krobotske iluzije. Sa malim iznimkama, za mene su danas riječi Hrvat i hulja, sa Hrvat i glupan – sinonima. (AMi 41, 1904)

Samo Hrvat može biti takova krmača. (AMi 41, 1904)

Imajući najviše posla s Hrvatima i pišući o njima Matoš je Hrvate sveo na troje. Nismo prebrojavali, ali snažan je dojam da su hulja (huljica), glupan (glup, glupost) i svinja (krmača, prase, svinjarija) u pismima najčešće pogrde, samostalno ili u prikladnoj kombinaciji s nitkovom, ništarijom, šuftom, izdajicom, lažovom, licemjerom i sl.:

[...] vijest o Tresiću me i opet uvjerila, kakova je to hulja (AM 10, 1902)

Za Hinkovića znam odavna da je glupan, licemjer i „vihtigmaher“ /kako vele braća gulanferi/. [...] Ta hulja bi mi škodila da može, to osjećam. (VT 21, 1902)

Hinković je hulja i glupan, da se izrazim gulanferima milom frazom. (VT 25, 1902)

Zar ne znate da je zato nemate, jer ste hulje i nitkovi i da ćete je imati onog dana, kada će kaputaš prestati biti nitkov i hulja? (AMi 11, 1901)

Onaj Zagorski, prikazavši Vam se jamačno /kao i drugima/ kao moj prijatelj, prosta je hulja i sumnjam da je ruski špijun. (BV 7, 1903)

Naša je dužnost, da tu hulju onemogućimo u Hrvatskoj – a i drugdje, ako se može. (BV 8, 1903)

Živaljević me prevario za 150 fran. Povesti ću sa prijateljima protiv te hulje kampanju u biogr. Novinama (AM 13, 1903)

[...] momak i jedno 10 hulja na nas napalo. (AMi 24, 1903)

Zamolih oca neka pita, mogu li tu hulju tužiti. (AMi 25, 1903)

Pokažite mi list, gdje bi se mogli slobodno nabrojati svi naši glupani i hulje? (AMi 25, 1903)

Ja sam vidio cvijet internacionalnih hulja, ali vas uvjeravam, da su hrvat. šuftovi unicum Europe kvalitativno i kvantitativno. (AMi 26, 1903)

Ta hulja je bio lane na polit. školi, ali ja ću ove godine nastojati, da mu zatvore vrata. [...] da me ta hulja ne povuče na sud. (AMi 28, 1903)

[...] moja braća stekliši ne htjedoše štampati mog opravdanog pisma toj dvorskoj hulji. (AMi 29, 1903)

Da, ali naši žurnali me bojkotiraju, glupan je u ortakluku i dosluhu sa huljom i stara pjesma, savez hulja i glupana! (AMi 40, 1904)

Cihlarž je huljica. (AMi 55, 1907)

Ja moram ući u te svinjarije, jer te hulje meni već godinama pričaju, da sam nemoralan, da što jače istaknu svoj moral. (MO 12, 1907)

To je svinjarija, jer jedan izdajica i pandur nikad ne može biti gentleman, nikad i nikako. Taj Rakocaj je hulja (MO 21, 1907)

[...] to me neki glupan imitira (AM 9, 1902)

[...] ja moram diplomatizovati za najnužnije s glupanima (AM 10, 1901)

Tkalčićevih ne vidjam i srećan sam, da se riješih tih glupana. (LM 9, 1901)

[...] nemam više njegovih glupih knjiga (AM 10, 1902)

[...] prikazan od glumaca, koji su obično neprirodni i glupani. (AMi 11, 1901)

Pa Marulić, i govori Nikolića i Jaretova, Kat. Jaretova, tog glupana! (AMi 11, 1901)

Ja ne ljubim Hrvatsku zbog glupana, nego zbog sebe i zbog onih koji nisu glupani, a tih još ima, hvala Bogu. (VT 21, 1902)

Za Hinkovića znam odavna da je glupan, licemjer i „vihtigmaher“ /kako vele braća gulanferi/. [...] Ta hulja bi mi škodila da može, to osjećam. (VT 21, 1902)

Hinković je hulja i glupan, da se izrazim gulanferima milom frazom. (VT 25, 1902)

Moralistama sam nemoralan, normalnim ljudima, većini, glupanima sam abnormalan. (JL 1, 1903)

To me ne bi boljelo, da ne vidim, kako se u našim listovima razbašiše glupani kao neki Dvorniković /kam mu u dvor!/, Novak /Vjenceslav, Vaš Vjenceslav!/ i slična gamad, plodna poput sve gamadi. (AMi 20, 1903)

Pokažite mi list, gdje bi se mogli slobodno nabrojati svi naši glupani i hulje? (AMi 25, 1903)

Švabe su glupani, ali kada je od njih koji pametan, zna za desetoricu. (AMi 30, 1903)

Da, ali naši žurnali me bojkotiraju, glupan je u ortakluku i dosluhu sa huljom i stara pjesma, savez hulja i glupana! (AMi 40, 1904)

U ostalom pojmit ćeš, da me organ g. Šurmina, kojega smatram glupanom, i organ društva, koje smatram podnožjem jednog drugog glupana /Lj. Babića/ ne može osobito zanositi. (BV 16, 1906)

Baš zato što Hrvatsku iznevjeravaju ljudi velikog dara, hrvatstvo izgleda glupanima sinonim gluposti, pa ga se odriču kao svjedočbe siromaštva. (MO 11, 1907)

Glupost je Bog, hrvatski dragi Bogek i gle kako na našu očajnost milo gleda kroz krmežljivu sladost krotkih hrvatskih očica! (MO 39, 1907)

Dakle Tropš! Lijepi glupani nam zapovijedaju! (MaM 37, 1913)

Nemaš pojma, kakove mi svinjarije načiniše Leo, jezuita Leo i njegov otac. (VT 9, 1899)

Imao sam jedan, a prase Gjoka ga izgubio s ostalim mojim fotografijama u Münchenu. (VT 9, 1899)

Hinković je podla svinja, a njegova gospodja pretenciozna kaćiperka (VT 10, 1900)

Leo je svinja da mi ne odgovara. To mu možeš reći. (VT 11, 1900)

Dragi Leonida /Matošiću/, Pro primo te proglasujem za groznu svinju, te mi nikako ne pišeš (LM 10, 1901)

Hörman mi još nije platio 40 fran. za posljednji rad, urednik Kola ima jednu moju oveću pripovijest i /to prase/ neće na tolika pisma ni da mi odgovori ili da mi stvar vrati. (BV 2, 1902)

Meni je vrlo teško, jer su naši urednici /osim vas/ grozne svinje. (BV 3, 1902)

Ja doživjeh u posljednje vrijeme take svinjarije sa našim redakcijama, (BV 6, 1902)

Ibler je svinja. (VT 33, 1903)

[...] oni svinje kod Prosvjete još mi ništa ne poslaše (AM 13, 1903)

Ti me valjda nećeš prisiliti da mimo primam ovakove svinjarije. (AM 13, 1903)

Zar odista ne možemo, mi mladji, imati svoj listić, gdje bi ovakove svinje na ražnjiće naticali? (AMi 26, 1903)

Te svinje hoće mene gladom-gladom, znate li, (AMi 30, 1903)

Nušić je šuft i lažov, pa ti ne bi pomoglo ni da ti piše. Ne piše ni Peciji, jer mi je sam Pecija pisao da mu ne piše. Pecija vas dakle laže. Neka Vam pokaže Nušino pismo, ako ga ima. Oni lažu; njima je to od Boga. Na svinjarije N. Lista neću više reagirati. (MO 11, 1907)

Ja moram ući u te svinjarije, jer te hulje meni već godinama pričaju, da sam nemoralan, da što jače istaknu svoj moral. (MO 12, 1907)

To je svinjarija, jer jedan izdajica i pandur nikad ne može biti gentleman, nikad i nikako. Taj Rakocaj je hulja (MO 21, 1907)

Katolicizam je jedini baštinik poganstva i mi katolici bi danas bili pogani, da nije bilo svinje Lutera i svinje Lojole sa svojim reformacijama. (MO 26, 1907)

Kamo sreće da to učini, jer je u posljednje vrijeme činio svinjariju za svinjarijom. (BV 34, 1912)

Najljepši moj rimski feljton je svinjarijom korektora pokvaren. (MaM 44, 1913)

Dalje slijede stoka, marva i ostali animalni imaginarij (gamad, mrcina, vol, pacov i sl.):

Ovom zgodom sam vidio, kako ima egoistične stoke na ovom zagrebačkom svijetu! (VT 9, 1899)

Okladimo se, da će taj vol biti tako kukavan, (AMi 9, 1901)

Sa tom birokratskom marvom – H-m možete samo ugovarati, ako ga tretirate kao balavca. (AMi 13, 1901)

To je skandal imati posla sa našim urednicima: stoka. (AMi 15, 1902)

Živaljević, urednik beograd. Kola, [...] O, stoka, stoka bez repa i bez srca! (VT 25, 1902)

Slutio sam, da je Peršić „eht hrv. mrcina“, šta ćeš, naši su ljudi barbari. (VT 30, 1903)

To me ne bi boljelo, da ne vidim, kako se u našim listovima razbašiše glupani kao neki Dvorniković /kam mu u dvor!/, Novak /Vjenceslav, Vaš Vjenceslav!/ i slična gamad, plodna poput sve gamadi. (AMi 20, 1903)

Robiček /Ivo Tkalčić/ zaradjuje, svirajući u kafani, 7. fr. dnevno i ta životinja ne htjede mi uzajmiti 50 cent, za kruh. (AMi 29, 1903)

Što da radiš s ovakim zavidnim bubama? (VT 33, 1903)

Na svinjarije N. Lista neću više reagirati. Ja imam za tu stoku drugo oružje sigurnije. (MO 11, 1907)

О Zoli ne pisah, jer o tome može pisati svaki osel i jer Zola danas samo vole može zanimati. (MO 24, 1907)

To je skandal, ti Markovići, Tucakovići i Magjarići i kako se sve ne zove ta vlaška marva, eksploatišući glupe Krobote, (MO 41, 1907)

Pritom je govedarština sačuvana za njegov vlastiti jezik, kako ga vide pravaši (stekliši):

Stekliši ne vole moga pravopisa, mog stila /„naduvenog“/ moje govedarštine, moje širine. (JL 1, 1903)

Potom razmjerno rijetki kreteni:

I s tim ljudima žele slogu neki naši kreteni! (pismo Antunu Benešiću, 1906, SD, knj. XIX, str. 25)

G. Ivkanec još mi nije odgovorio i od klike koja je pomogla tolikim kretenima, to nije začudno (BV 17, 1906)

Bijah lud, od jada nisam znao što bih, pa kada me razapinjaše onaj bogom prokleti, smiješni i žalosni prizor, kako se moja draga, idući sa nekakvim kretenom pravi nevješta, (OČD 3, 1908)

Kako dakle vidiš, kreten izrično veli, da sam kajkavac rodom i da sam mog oca i moju štokavštinu naučio kod – Srba. (MO 33, 1907)

[...] biti hrv. književnik je posao, koji ćemo morati prepustiti notornim kretenima i nesumnjivim buzdovanima. (MO 39, 1907)

Zadnji primjer ima buzdovane, a oni već pripadaju onim pogrdama koje nalazimo pojedinačno ili rijetko, primjerice bagra (AM 13, 1903), bolvan (DM 11, 1913), buzdovančina (AMi 10, 1901). Imenicu bedak Matoš će upotrijebiti za naivca, često kad je on taj (npr. LM 1, 1894; MO 16, 1907; OČD 3, 1908). Imenica djubre u Matoša znači ʻotpad, smećeʼ (usp. Novac se baca kao čikovi, kao djubre, LM 7, 1900) i rijetko ʻgnojivoʼ (usp. To je tek djubre za vrt budućnosti, AMi 13, 1901); može biti pogrdna, ali upotrijebit će ju za štivo, ne za osobu:

Što mislim о Viencu? Djubre. Ne varajmo se: u umjetnosti su neki kompromisi – koješta. (AMi 23, 1903)

Čitaste li Arnoldov govor u Matici? To je škandal, djubre! (AMi 26, 1903)

[...] imao je obraza poslati mi to djubre! (AMi 29, 1903)

Unatoč tome mi se piše u Pokret, iz prostog razloga, jer su drugi listovi još veće djubre. (AMi 42, 1904)

Slično je s imenicama govno i govnarija, koje su u pismima izrazito rijetke, pojedinačne:

Još se nisam naučio na klimu. Nadam se, da ću se iz tog govna skoro vratiti u Jevropu. (AMi 45, 1904)

Dakle – i naprednjaci sada bacaju napolje gigerla Cinteka, premda je Cintek bio najbolji njihov tip, pa su me njega radi titulirali Argusom, i huljom, špajsni ljudi. I pred tom govnarijom je još lane sve drhtalo u Hrvatskoj – naročito mladi „ljudi“. (MO 26, 1907)

Iza svog ponašanja prama nama divim se, kako može žuti utopljenik Arnold davati svoje sirutkaste versove Hrv. Smotri i još se više divim Smotri, kako te govnarije о šveljama /„Hood“/ može štampati. (MO 39, 1907)

U Bilježnicama je govno jednostavno ʻizmetʼ, nahodimo ga u nekoliko promućurnih bilježaka i prispodoba: Moje govno biće vrlo pametno. Kako i nebi? Progutao sam N-ove riječ i... (21, 1895), Za to, što u nama ima i govna, ko će uztvrditi, da je čovjek govno? (304, 1895), Umoran kao govno, što pada iz VI. kata (64, 1903).

Među osobne pogrde umjerenijega tipa ide i zanimljiva složenica patkonosac. Nju je Matoš dvaput u pismima upotrijebio za Milivoja Dežmana, urednika časopisa Život:

Premda imam tamo rukopisa za jedno 40–50 for., nema mi od patkonosca Dežmana ni odgovora, a nekmo li novaca. (VT 10, 1900)

Da se nije patkonosac Dežman ratosiljao uredništva, ne bi ih ni danas imao. (AMi 6, 1901)

S Dežmanom, poslije urednikom Vienca i dnevnih novina Obzora i Jutarnjega lista, Matoš je dosta surađivao i dopisivao se s njime. U dvadeset knjiga Matoševih Sabranih djela nigdje drugdje složenicu patkonosac nismo našli. Ona svakako ima veze Dežmanovim novinarskim radom jer patka tu ima značenje ʻnovinarska izmišljotinaʼ, u kojemu ju hrvatski pozna i danas. Potvrde za patku u tom značenju u Matoševa pratimo od 1908. godine, dakle patkonosac im svima prethodi. Dat ćemo ih sa širim kontekstom, da bude nedvojbeno:

Dvoboj Rauch-Medaković, dakle, pade u vodu, kao novinarska i politička „patka“. (1908, „Glosse novinarske i literarne“, SD, knj. XVI, str. 213)

Uostalom, anonimni kroničar, prepisavši dotični članak jamačno sa talijanskoga, bit će prije žrtva mistifíkacije no mistifikator. Nije li i „futurizam“, lombardijski literarni „pokret“ ordinaran humbug i talijanska „patka“ koju tek bezimeni moj kolega u svojoj čudnoj kritičnosti ozbiljno uzima? Živimo u vremenu švindla, bluffa, barnumštine uveliko i sistematisane nesolidnosti, pa se nasamareni literati ne zadovoljavaju samo tim što su nafarbani, nego svojom nafarbanošću i nas farbaju, premda nismo zidovi za razne fresco-figure. (1910, „Bilješke“, SD, knj. XVI, str. 258)

Pošto se sve može danas kupiti, pa i ljudi, Kzindl kao materijalist smatra naš vijek ekonomijskim. Svoj narod srdačno prezire, jer njemu, Kzindlu, daje za „patke“ plaću sveučilišnog profesora. I tako dalje. Sve te dubokoumne misli naći ćete međutim u svakodnevnim fabrikama te štrajbmašine što postade najlukrativniji novinar, jer ne mogaše svojedobno postati živoder. (1911, „Iz Eldorada“, SD, knj. XX, str. 123)

„Prezime“ Kzindl u zadnjem primjeru nije prezime, nego je preinačeno nj. Gesindel ʻološ, bagra, šljamʼ. Srednji primjer dobar je primjer vatrometa pisanja u jezicima, u čemu u sljedećem odjeljku (v. § 4.35): humbug, švindl, bluff, barnum, farbati, fresco...

Kod Jagića vidjesmo osornost prema Židovima (v. § 2.47), kod Šenoe odbojnost prema nijemštini (v. § 3.26). Na pitanje ima li nacionalnih pogrda u Matoša odgovor je potvrdan. No ni u jednom trenutku u tome ne vidimo – barem ne ovaj čitatelj – posebne nacionalne nesnošljivosti. Nije nepoznato da Matoša malotko u nekom trenutku nije iritirao i da je to jasno i grubo iskazivao. Tako je i s nacionalnostima. To nije nacionalna odbojnost, nego osobna. Uostalom najgore je Matoš pisao – pokazano je na početku ovoga odjeljka – upravo o svojima, o Hrvatima i Zagrepčanima. Hrvate posprdno zove Krobotima (passim).

Za Mađare nismo primijetili poseban naziv, tek ekspanzivnu mađarsku politiku zove mađaronskom; rekosmo već (v. gore § 4.13), svojega djeda doživljavao je kao mađarona.

Nijemce počesto zove Švabama i Švabicama (VT 2, 1899; LM 7, 1900; VT 21, 1902; 25, 1902; AMi 19, 1903; 20, 1903; 29, 1903; 50, 1903; MO 14, 1907; 26, 1907).

Židove će zvati različito, danas će neki od naziva biti nekorektni, no u cjelini Matoševa jezika oni nisu osobita pogrda:180 Židov (AMi 5, 1901; 6, 1901; MO 20, 1907), Jevrej(in) (AMi 5, 1901; 6, 1901; 36, 1904; 40, 1904), Čivut(in) (VT 9, 1899; AMi 2, 1900; JL 1, 1903), Čifut(in) (AMi 13, 1902; VT 28, 1902), pa još i hipokoristikom Čiva (AMi 13, 1901; 20, 1903; 33, 1903; 36, 1904; VT 32, 1903). Do koje mjere idu Matoševe pogrde, vidi se po tome što će za Hinka Sirovatku kazati da je „škrt, realistički škrt, čifutski je škrt taj antisemit silnog vrata“ (AMi 24, 1904), dakle antisemit kod Matoša može biti čifutski škrt.

Ukupnost Srba može biti Srbadija (AM 1, 1894; LM 1, 1894). Kad mu zatreba, razlikuje Srbijance, Srbe u Srbiji, i Vlahe, austro-ugarske Srbe:

Srbijanci su sasvim drukčija bagra od naših Vlaha. Moj biogradski boravak ima krasnih uspomena. (AMi 30, 1903)

Ta distinkcija nije stroga jer će vlah ili Vlah kazati i za sebe u Beogradu 1894. godine i poslije za druge:

Za „pezdintera“ nisam, nestalne srpske državne službe ne mogu da dobijem, jer još nisam državljanin, jer nisam vlah i nemam protekcije. (LM 1, 1894)

Servus! Pozdravljam sve! Gustl, novi Vlah. (LM 1, 1894)

Matici Srpskoj je bila ta studija „dekadentska“, a ja se, budala, ne sjetih, da imah medju Vlasima ljutih neprijatelja, naročito zbog Dučića (AMi 32, 1903)

Matica Srpska mi vratila studiju о Baudelaireu, jer me Vlasi ne mirišu. (AMi 33, 1903)

Hipokoristik od Vlah glasi Vlajo:

Da ti bude stvar još jasnija, reći ću ti, da u Biogradu nema „trinkgelda“ i da tu nema ni iz daleka tako divnih privatnih kuća, kao u Zagrebu jer Vlajo sjedi na dukatima, kao kokoš na mladima. (LM 1, 1894)

To je skandal, ti Markovići, Tucakovići i Magjarići i kako se sve ne zove ta vlaška marva, eksploatišući glupe Krobote, dok bolji Hrvat tu ne može dobiti, ako nije Vlajo, komadić poštenog kruha. (MO 41, 1907)

U primjeru vidimo da Srbi u Srbiji mogu biti vlaška marva (MO 41, 1907) ili pak podmukle vlaške njokalice, tj. njuške (BV 18, 1908), a pogrdu će iskazati i pridjevom cincarski (Cincari i Grci u Srbiji su ono što su Židovi u nas, domaći lihvari, LM 1, 1894): cincarsko blato (BV 18, 1906), cincarska bulumenta (MO 41, 1907).

U jednome pismu iz 1902. godine prijatelju iz školskih dana Dragutinu Boraniću piše:

Drugujući sa srpskom inteligencijom već oko 8 godina, uvjerio sam se u tome, da je sloga utopija. Nema Srbina, koji nas ne smatra – rdjavim Srbima. (DB 2, 1902)

Slično će ponoviti 1905. u pismu Antunu Benešiću, s kojim je na vi:

No ta osobna iskustva nisu tako gorka kao uvjerenje, da su ovdašnje prilike skroz naskroz trule i da se ovdje de facto Hrvati ili preziru ili računaju kao – srpski bludni sin. О kakvom osjećanju jednakosti, pariteta, nema govora. (pismo Antunu Benešiću, 1905, SD, knj. XIX, str. 17)

Tako Matoš vidi kako nas vide drugi. No najoštrije, rekosmo već, pisao je Matoš o Hrvatima i Zagrepčanima, armirajući tako sve napade na druge, pa evo za kraj manji izbor iz pisama:

I to je nesreća biti Hrvat. Ali kada već to jesmo, budimo slobodni Hrvati. (VT 7, 1899)

[...] i čekati ćemo čas, pa da grunemo u taj čifutsko-magjaronski Zagreb, povučemo za zvona i viknemo: Hrvaćanin! (VT 9, 1899)

Možda je i to nesreća – roditi se Hrvat. (AMi 5, 1901)

Vidjećete da će mi budućnost dati pravo. Hrvatska je puna najodvratnije tartiferije. Lakajski narod. (AMi 8, 1901)

Ja sam vidio cvijet internacionalnih hulja, ali vas uvjeravam, da su hrvat, šuftovi unicum Europe kvalitativno i kvantitativno. (AMi 26, 1903)

Vjerujte mi, naše prilike, ovako iz daleka, tako su kukavne, jadne, proklete, da bi bilo bolje biti Crnac ili Ciganin neg Hrvat. Strahovita i lakajska fukara! (pismo Stjepan Kralju, 1903, SD, knj. XIX. str. 211)

Jer se uvjerih, da je to absurdum biti slobodan bez kapitala i – da je nesreća biti Hrvat. (JL 2, 1903)

[...] propašću od jada, jer nema u Hrvatskoj ventila za moju žuč, za našu žuč, jer nisam ja sam te patim od te kuge, od te grozne bolesti fizičke i moralne što se zove Hrvatska! (AMi 34, 1904)

О prilikama u Zagrebu najbolje da ćutimo. Danas je gotovo sramota biti Hrvat. (pismo Antunu Benešiću, 1906, SD, knj. XIX, str. 22)

Glupost je Bog, hrvatski dragi Bogek i gle kako na našu očajnost milo gleda kroz krmežljivu sladost krotkih hrvatskih očica! (MO 39, 1907)

Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedodjiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svog imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. Svinjarija je i nepojmljivo je, da se čak i Srbi mogu s nama sigrati [sic!] ko mačka s mišem i da mi više ni u Zagrebu nismo kod kuće. (pismo Franu Galoviću, 1907, SD, knj. XIX, str. 120)

Znao sam, da je Hrvatska smrdljiva rupa zabavljena mrtvim pacovima, ali da je Zagreb takvo blato, takva laž, takav u nebo vapijući švindel – ne, to nisam ni u snu mislio. (BV 3, 1912)

I najzad rezignirano:

Sa našim ljudima se dakle ne može. Ja ne mogu. Moraću, ako ostanem živ, početi što drugo. Što? To još ne znam. Najgroznije je, da moram ostati Hrvatom, moram. (AMi 20, 1903)

4.35 Pisanje u jezicima. Vidjeli smo u poglavlju o Jagiću (v. § 2.43) da je Jagić na jednome mjestu u pismu kćeri Stanki i zetu Rešetaru iz 1919. godine upotrijebio češku sintagmu všecko jedno ʻsvejednoʼ:

Meni je všecko jedno, samo da mi država zajamči (SMR 60, 1919)

U Šenoe, koji je češki aktivno govorio, nismo na nju naišli (u korpusu koji smo pregledali). U Matoša ju međutim nahodimo nekoliko puta, sve dakako kronološki prije Jagića. U pismima Andriji Milčinoviću iz 1907. i Olgi Čaldarević-Dolovčak iz 1908. godine, s dativnom rekcijom kao u hrvatskome, bez navodnika, bez išta:

Čujem da mi je knjiga štampana. I to mi je šecko jedno. (AMi 55, 1907)

Dušu, /nježnost?/, dobrotu njenu, muku njenu sam obožavao iz onih očiju, pa da je nas izgubila, bilo bi mi šecko jedno. (OČD 3, 1908)

Ne samo to nego je Matoš tu sintagmu znao upotrijebiti i u svojim javnim tekstovima. U Matoševim Sabranim djelima (SD, knj. I–XX) nahodimo ju nekoliko puta (upravo pet), uključivo naslov jednoga kratka napisa. Sintagma se pojavljuje nakon što se pojavila u privatnim pismima, kadšto pod navodnicima, kadšto bez njih:

Gđica Mihičić je zagrebačka Parižanka, ali i kao glumica i kao „prevodilica“ napravila je rusvaj u pariškom baletu, načinivši od balerine Zambelli – – muškarca. Ako je njoj muško i žensko „šecko jedno“, nama, bogami, nije! („K subotnjoj premijeri“, 1908, SD, knj. X, str. 86)

Ni u kojem slučaju nije ugodno živjeti u gradu gdje živiš sa neugodnom perspektivom totalnog oglupljavanja, i krajnje je vrijeme da se i u glavnom gradu Hrvatske, kao u ostalom svijetu gdje ljudima nije „šecko jedno“ ostanu li kulturni ili ne, osnuje već jedared narodna biblioteka sa zdravom, prostranom čitaonicom, pristupačnom svakome tko želi čitati i učiti, („Za narodnu biblioteku“, 1908, SD, knj. XV, str. 182)

Razlika između nas i Schacku prijateljske Koalicije je ta da je koalicionašima šecko jedno Hrvat ili Srbin, a nama to nije, („Pan Šak“, 1909, SD, knj. XV, str. 198)

„On ima misiju!“ – ruga mi se drotićkar, a sada veli da je to isto, da je to šecko jedno, kao da je napisao da imam neku misao! („Literarni drotićkar“, 1911, SD, knj. XII, str. 236)

Šecko jedno („Šecko jedno“, 1911, SD, knj. XII, str. 238)

Češka sintagma všecko jedno dobra je ulaznica za još jednu odliku Matoševa privatnoga jezika, nazvat ćemo ju pisanjem u (svim) jezicima. U Matoša se isprepliću utjecaji roditeljske štokavštine, ulične kajkavštine, školske štokavštine, beogradske srpske štokavštine, tradicionalne latinštine, naslage turcizama u svima tim jezicima, potom njemački, francuski, engleski, ruski, češki. Sve to Matoš zbija u svoje rečenice bez skrupula i jagićevskih ograda tipa kako kažu. Na rijetko Matoševo kako kaže, ono koje se tiče majke, upozorili smo prije (usp. gore § 4.20). Sve ostalo dio je Matoševa jezičnoga gemišta.181 U tom gemištu postoje i hlače, i čakšire, i pantalone, sve bez navodnika, u tom gemištu i (v)šecko jedno ima svoju napola kalkiranu njemačku fraznu inačicu – biti komu vuršt (nj. jemandem Wurscht sein ʻbiti komu svejednoʼ, kaže suvremeni njemačko-hrvatski rječnik),182 nekoliko puta:

Šta je s Putovima, ne znam. Još ne primih korekture. U ostalom, svejedno je, izadje li knjiga za mjesec dana prije ili kašnje. Meni je vuršt. Ja sam ju i onako za sebe pisao – za honorar. (AMi 28, 1903)

I ako rekoh već u predgovoru, da mi je vuršt što о meni misli hrv. kritika, iznenadjuje me tvoje priznanje, da se ne usudjuješ pisati о Ogledima. (BV 10, 1906)

Mene će iza toga napadat, ali meni je to vuršt. (AMi 55, 1907)

Imao ja medju našim literatima, koji su sad svi preko noći artisti /po Lunačeku/, prijatelja ili ne, to je meni potpuno vuršt. Do „artističkih“ prijateljstava nikad nisam dao ni čika. (MO 33, 1907)

U tom sklopu esktravuršt nije posebna kobasica, nego ʻnešto izvanrednoʼ:

Objelodanjivati stvari za koje nismo sigurni da su ekstravuršt, nješto izvanredno, to je glupost. (VT 21, 1902)

Kako pisanje u jezicima može izgledati, pokazat će Matoševe invokacije i eksvokacije u nekima od pisama; neke od njih danas iščitavamo kao ludizam, ne može biti neutralno skakanje s tuus filius na aferim, burazeru:

Piši mi sve i to skoro! Servus! Pozdravljam sve! Gustl, novi Vlah. (LM 1, 1894)

Primio sam stvari. Dolazi pismo i „zadaća“. Tuus filius Antonius. (AM 2, 1896)

Aferim, burazeru, na pasošu. (LM 5, 1899)

My dear Wladimir, Dobro te dobih jutros tvoje pismo (VT 8, 1899)

My dear baby, Nisam ti pisao zbog strahovite vrućine, (VT 18, 1900)

Ako Vam ne uspišem, znaćete da me nema, da sam potonuo. Shake hands! Matoš (AMi 12, 1901)

Kako već rekoh, odužiću se radom. Valeas! Tvoj M. (DB 1, 1902)

Dragi amice, za 3–4 dana ću Vam poslati obećanu studiju. (BV 1, 1902)

Ljubim ruke Gdji mami, madmoazel Šarloti i pozdravljam g. oca i Milana. Vale! Gustl (VT 26, 1902)

My dear Branko Drechsler, U posljednjem se pismu tužite, da nemate saradnika, a ja se razveselih sa razlikog sadržaja 4. broja. Mora, mora ići! (BV 4, 1902)

Tout à Vous Gustl Matoš (AMi 29, 1903)

O, Gospodi pomiluj! – Zdravstvujte, baćuško, sa Vašom barinjom. M. (AMi 36, 1904)

Mon cher Andre, Varaš se da se naljutih na Tebe (AMi 53, 1906)

Moj dorogoj baćuška Vanjuška, Hvala za pismo. (MO 21, 1907)

Servus! Tvoj M. (MO 23, 1907)

Do vidova dakle! Pozdrav Tvoj Gustl (MaM 47, 1913)

Kažemo, nešto slično viđali smo kod Jagića, ali u Matoša – neka ovo bude subjektivan dojam – ništa nije nakalemljeno, sve je prirodan dio teksta, sve je posvojeno i usvojeno.

Tako razumijemo sve moguće turcizme koje će Matoš upotrijebiti (abecedno dajemo izbor): alal mu vjera (sic!, DM 1, 1896), bajagi (DM 1, 1896; DB 2, 1902; AM 12, 1902; 25, 1903; 28, 1903), baksuz (AMi 30, 1903; 33, 1903), bakšiš (usp. nj. trinkgeld, VT 21, 1902), bazdalikanje (bazanje, šalabazanje, BV 7, 1903), belaj (AMi 6, 1901), bezbeli (DB 2, 1902), burazer (LM 6, 1900; VT 21, 1902; AMi 34, 1904; 36, 1904), burgija (AMi 7, 1901; 29, 1903; 50, 1906), čakšire (usp. fr. pantalone, AMi 4, 1901), ćef (AMi 3, 1901; 13, 1901; 38, 1904; MO 43, 1907), dindušmanin (MaM 2, 1896), džabe (AM 10, 1901), djida (đidija, objašenjak, AM 13, 1903), djuvedj (sic!, LM 1, 1894), furuna (AMi 30, 1903; 42, 1904), gurabija (AMi 23, 1903), haber (glas, vijest, ni habera, MO 1, 1906), kamiš (MO 26, 1907), kuršum (metak, kuršum kroz glavu, AMi 53, 1906), lagum (AMi 38, 1904; 39, 1904), mangura (sitan novac, JL 2, 1903; AMi 30, 1903), mehana (DB 2, 1902), mukajet (ni mukajet, AMi 20, 1903; 26, 1903; MO 31, 1907), mukte (MaM 3, 1896), ortak (LM 1, 1894), pačavra (otpad, smeće, AMi 6, 1901), palanka (DT 4, 1898; AMi 9, 1901; BV 18, 1906).

Spomenuli smo da sufiksa -ǯij-a u Matoša ne nalazimo koliko bismo očekivali, ali zato možemo pribilježiti nekoliko riječi sa sufiksom -luk-ø: bećarluk (VT 9, 1899), lopovluk (MO 44, 1907), mamurluk (BV 7, 1903), ortakluk (AMi 40, 1904), šeretluk (VT 9, 1899). Također u pismu Josipu Milakoviću lopovluk i majstorluk (1899, SD, knj. XIX, str. 324, 325), u pismu Stjepku Siročiću kukavičluk i mamurluk (1901, SD, knj. XX, str. 110, 113).

Germanizmi i njemačke riječi (veliko početno slovo nekih imenica Matoševo je): ancug (VT 9, 1899; 32, 1903), aufcvikovati (aufcvikovo kaku elegantnu damu, LM 7, 1900), beferdrovati (VT 9, 1899), blauštrumpf (VT 33, 1903), Dreck (AMi 36, 1904), dunst (ni dunsta, usp. fr. pas un idée, VT 2, 1899; MO 31, 1907), eht (pravi, izvorni, eht hrv. mrcina, VT 30, 1903),183 fremdenblattski (BV 30, 1906), haupttreffer ili hauptrefer (glavni zgoditak, JL 1, 1903; MO 25, 1907), Heimweh (AMi 4, 1901), kšeft (gešeft, posao, VT 10, 1900; MO 26, 1907), kvargl (AMi 16, 1902), luft (ne živim od lufta, MO 4, 1906), pisličar i pisličarenje (AMi 10, 1901; BV 32, 1909), schreibkrampf (grč od pisanja, AMi 50, 1906), šoštar (VT 20, 1902; 29, 1902), špajsni (šaljiv, zabavan, MO 26, 1907), špicl (VT 21, 1902; AMi 40, 1904), šport (usp. e. sport, AMi 4, 1901; 7, 1901), šmucig (AMi 22, 1903), štelcn (AMi 26, 1903), štrof (AM 10, 1901; AMi 17, 1902; 24, 1903; JL 2, 1903), šuft (AMi 26, 1903; 36, 1904), švarcgelber (VT 21, 1902), švindel (BV 34, 1912), švorc (AMi 6, 1901), tračar (BV 32, 1909), trinkgeld ili tringeld (usp. tur. bakšiš, LM 1, 1894; VT 21, 1902), vicig (AMi 9, 1901).

U germanizme pripada i tuce(t). U pismima Vladimiru Tkalčiću na dvama mjestima nalazimo atributnu oporabu koju ne umijemo objasniti, a pregledani nam rječnici ne pomažu (ARj, R2M i ostali). Riječ je o ovome:

Tako sam blaziran, da mi se žene, pariške tucet-žene gade. Uvijek isto! (VT 25, 1902)

Varaš se, ako misliš, da je Pismo Aleksiju namijenjeno tebi. Ja sam imao pred očima tucet-djake, a to ti zacijelo nisi. (VT 30, 1903)

Za svu muku pregledali smo dvadeset knjiga Sabranih dijela. Riječ tuce Matoš rabi, ali rijetko. Za atributno tucet- pronašli smo još samo dvije potvrde, obje su tucet-ljudi:

Ako su te iznimke karakterističnije za naše doba od tucet-ljudi naturalista, budimo zahvalni franceskom pripovjedaču da nas sili vjerovati da i naše prozaično doba ima, kao i svako drugo, junaka i misterija. („Zola i Elémir Bourges“, 1902, SD, knj. IX, str. 22)

0 Lj. Stanojeviću kao glumcu govorilo se u 3. broju Nade od 1896. To nije prikazivalac salonskih dandyja i modernih tucet-ljudi; on prikazuje s uspjehom samo junake, i to samo junake historijskih drama. („Ljuba Stanojević“, 1897, SD, knj. X, str. 19)

Očito ima veze s nečim nevaljalim, ali ništa odrješitije od toga ne možemo reći.

Najzad u vezi s germanizmima ima nešto što nas kopka još od Jagića. Naima ni Jagić ni Matoš riječ veš ne rabe onoliko koliko bismo očekivali prema suvremenoj čestotnosti. Matoš ni u pismima ni u Bilježnicama. U obojice ona je daleko rjeđa od domaće riječi rublje, dapače u Matoša ćemo sresti i kajkavsku rubeninu (AMi 20, 1903), barem bismo ju mi tako iskustveno prosudili.184

Romanizmi i francuske riječi: au courant (AMi 2, 1900), avantira (VT 21, 1902), buržu (AMi 20, 1903), chic ili šik (LM 7, 1900; MO 21, 1907), difficile (LM 10, 1901), demi-monde (VT 6, 1899), deserteur (AMi 8, 1901), entre nous (usp. lat. inter nos, MaM 2, 1896; LM 2, 1897; AMi 25, 1903; MO 42, 1907), faše (ljut, MO 31, 1907), fraseur (AMi 13, 1901), kankan (AMi 36, 1904), kej (AMi 5, 1901), koterija (klika, kružok, MO 14, 1907; 20, 1907), madmoazel (AM 12, 1902), malheur (LM 1, 1894; AMi 53, 1906), pantalone (usp. tur. čakšire, AMi 9, 1901), pardon (pomilovanje, AMi 56, 1907), pas un idée (usp. nj. dunst, VT 2, 1899), pejzaž (MO 15, 1907), pommes-fruites (sic!, ×2, LM 10, 1901), portrait (MO 35, 1907), renome (MaM 2, 1896), savate (način boksanja (nogom), MO 24, 1907), sinekira (MO 41, 1907), šarlatan (AMi 2, 1900), vis à vis (DM 7, 1904).

Anglizmi i engleske riječi: flirt (VT 16, 1900; MO 24, 1907), gentleman (VT 18, 1900; MO 21, 1907), interview (MO 22, 1907), spleen (AMi 24, 1903), splendid isolation (AMi 9, 1901), sport (usp. nj. šport, AMi, 1901).

Nekoliko latinskih riječi, sintagmi: et caetera ili et caet. ili e. c. (LM 7, 1900; VT 14, 1900; 25, 1902; AMi 3, 1901; 7, 1901; 10, 1901; VT 21, 1902), inter nos (usp. fr. entre nous, MO 35, 1907), pro primo (LM 2, 1897; 10, 1901; VT 10, 1900), pro secundo (LM 10, 1901), solus (AMi 9, 1901).

Nekoliko hungarizama: čalaran (prijevaran, AMi 34, 1904), gingav (mlitav, MaM 2, 1896), hintov (kočija, MaM 2, 1896), marva (passim).

Nekoliko rusizama: barinja (gospođa, milostiva, AMi 36, 1904), kružok (AMi 13, 1901), otečestvo (DM 1, 1896), putešestvije (AMi 9, 1901), sačinjenije (AMi 7, 1901). Ovamo ide i nalet ruskoga na početku jednoga pisma Milanu Ogrizoviću iz 1907. godine (ne znamo što ga je potaklo):

Moj dorogoj baćuška Vanjuška, Hvala za pismo. Zaboravio sam protestirati za honorar proložčika /nisam ga za rublje pisao/, ali kad je već tuka, nemam energije odbiti ga. Da sam kupac Kološnikov, bio bih bosjak: ja nikad nemam dosta kopejki; žulje me čizme, kupujem sarafančike. (MO 21, 1907)

Što je sve Matoš pokupio u Beogradu, ne možemo znati, ali navodnicima nam je dao do znanja da vaške vjerojatno jest; u pismu bratu Leonu iz Beograda 1894. godine naglas razmišlja što mu je kao dezerteru bez posla činiti:

Što dakle da počnem? Da odem v Bugarsku i tamo postanem jezuita? Lane husar, ljetos – fratar?! Ili da predjem u sv. pravoslavje pustivši kosu i bradu, da se u njoj legu zmije i gušteri, t. j. buve i „vaške“? (LM 1, 1894)

U tom citatu imamo i v Bugarsku, o čemu dalje (v. § 4.37), to pak pripada kajkavskomu. Također pod navodnicima bratu Leonu piše filane paprike i đuveč, upravo đuveđ:

Tu je domovina „filane paprike“ i „djuvedja“, smjese od paprike, patlidjana, pirinča i nešto mesa, smjesa, čije rumenilo gotovo zbuni tvoga Gicu i natjera mu slinu u usta! (LM 1, 1894)

Očito je za đuveč čuo u Beogradu, pa objašnjava bratu, ali ne znamo zašto primjerice paprike nisu filovane i zašto patlidžan i pirinač ne piše pod navodnicima, očito pretpostavlja da Leon zna što je to. Ne znamo ni odakle mu poštapalica bolan, gdje je nju usvojio:

Ti mi, bajagi, otimaš vrijeme svojom prekratkom epistolom, a ne znaš, bolan, da ovo 14 dana zbog zime i ine nevolje ne mogah ni čitati, a nekmo li što ozbiljnije raditi. (DB 2, 1902)

Ti čezneš za ženama, a ne znaš bolan, da je ta čežnja najljepše što ima ljubav. (VT 21, 1902)

Ja larmam /smijete se Vi/, a ne znate, bolan, da mi ta banda ne da dahnuti, (AMi 30, 1903)

A ja bolan, nekada drugovao sa diplomatima, a u Parizu me drže uljudnim čovjekom. (AMi 42, 1904)

Dodjoh ovamo, misleći bolan da ću se moći probiti i naći sredstava da uzmem djevojku koju ljubim, (BV 18, 1906)

Vidjet ćemo poslije da ju je uvrštao i u sklepane stihove (v. dalje § 4.38). U pismu sestri Danici apozitivnu sintagmu kralj Milan ima u genitivnopridjevskom obliku s indeklinabilnim prvim dijelom – prijatelja kralj Milanovog, ali odmah dalje preko kralja Milana (DM 1, 1896); sintagma kralj Milanovog može biti beogradska, a može biti i slavonska. Najzad ne znamo odakle Matošu šipak u značenju ʻništaʼ. Neće biti naslijeđeno jer u Bilježnicama je 1900. godine u Parizu zapisao da je šipak = granat-jabuka (289, 1900). Međutim još 1896. godine iz Beograda majci piše ovako:

Sa Svobodom, Wagnerom i Michelom svirao sam jedan Beethovenov i jedan Rheinbergerov glasovirski /-Clavier/ Quartett. Dobio sam – šipak. Mene zovu i novine umjetnikom, ali koja mi fajda, kada mi čitava parada osim renomea ne nosi ni šupljeg marijaša! (MaM 2, 1896)

ARj kaže da šipak u tom značenju imaju samo Karadžićev i Broz-Ivekovićev rječnik (ARj: s. v. šipak, značenje (f)). Lipljin u varaždinskome toga značenja nema (2013: s. v. šĩpk), Težak u ozaljskome šipka i ne bilježi (1981),185 KRj do šipka nije još dospio. Na budi nam lijeno pregledali smo Sabrana djela, znajući da je 1911. godine Matoš objavio niz zajedljivih epigrama pod naslovom „Šipci“ (SD, knj. XII, str. 294–303). Zanima nas samo šipak kao figa, riječ za gestu ostvarenu palcem između kažiprsta i srednjaka stisnute šake, dakle šipak kao ʻništaʼ. Primijetit ćemo da Matoš dvaput pribjegava kontaktnoj sinonimici, ali ne prvi put, kad 1896. godine u Beogradu piše o beogradskoj knjizi (objavljeno u Sarajevu):

Ali Svetozar je mrtav, a Vasa je u apsu. Ovako ono „vješanje“ podsjeća na šipak u džepu onog Jevrejina i na riječi Stimerove: „Fanatizam stanuje baš kod obrazovanijeh“. – Mene nikada ne oduševljavaše kaki komunizam. („Limunacija na selu“ [Stevana Sremca], 1896, SD, knj. VIII, str. 18)

Znate li da je mržnja Brutova na Caesara, Pasarićeva na štovatelje Voltaireove šipak, „figa“, prema čemernom ressentimentu koji gaji odbijen suradnik protiv urednika koji ga je bacio u koš, „ukošio“, sravnio ga – ne sa crnom zemljom nego sa kajzeržemljama i kiflama. („Impromptu“, 1899, SD, knj. XIII, str. 32–33)

[...] urednik Drechsler, primajući za Miletićev mecenatski račun moje batine, morao je dati ostavku, a Savremenik, žrtvovavši, prodavši za novac jednoga od najoduševljenijih svojih suradnika, primi od slavnog Mecene mjesto obećanih 5000 K takozvanu figu, šipak. („Trijumvirat“, 1909, SD, knj. XIV, str. 21)

Sve je to lijepo i pohvalno, ali pođite Zagrebom sakupljati za ma kakvu hrvatsku dobru stvar i – dobit ćete šipak, dok se u Dalmaciji od balkanskog oduševljenja više ne sjećaju da po zakonu imaju pravo i da im je hrvatska dužnost tražiti sjedinjenje sa Banovinom. („Hrvatski nacionalizam“, 1913, SD, knj. XVI, str. 118)

Sve u svemu možemo pretpostavljati da je za takvu uporabu šipka Matoš čuo u Beogradu. Više od toga ne možemo. Kako god, potvrda je u njega dovoljno, privatnih i javnih. Ostaje ipak da majci u pismu iz 1896. godine riječ šipak nije morao objašnjavati.

Time nipošto nismo iscrpli sve pozajmljenice niti je to bila nakana; nešto pozajmljenica spomenut ćemo još u odjeljku o Matoševu uličnome jeziku, slengu (v. dalje § 4.41).

4.36 Kipci. Ako i nije upravo i samo kajkavska odlika, kip i njegovu umanjenicu kipac ili kipec te umanjenicu od umanjenice kipčec u značenju ʻslika, sličicaʼ u kontekstu književnoga jezika koji pišu kajkavci smatramo dijelom kajkavskoga supstrata.186 U tom značenju bilježe ju i KRJ (s. v.), i Lipljin (2013: s. v.), i Težak u rječniku ozaljskoga govora (1981: 367).187 U sklopu Jagićeva, Šenoina i Matoševa privatnoga jezika kipci nas zanimaju sa značenjem slike novoga doba – fotografije, fotografskoga snimka. To značenje vidi se u Lipljinovim primjerima vudriti na kipec ʻfotografiratiʼ ili Moram si dati kipčece za legitimaciju napraviti (2013: s. v. kipec, kipčec).

Ako smo dobro bilježili, Jagić je u pregledanim pismima kipce spomenuo jedan jedini put, u pismu Bogoslavu Šuleku iz 1873. godine, nije sigurno na što se odnose, na kakve sličice:

Dok smo kod knjiga, i moja Stanočka liepo se zahvaljuje za „kipce“ Vaše fizike. Onoga drugoga ona sada još dakako „не понимаетъ“, ali to joj ne smeta da Vaš dar već sada čuva u svojoj nevelikoj biblioteci; (BŠ 2, 1873)

Vjerojatno je Šulek Jagićevoj kćeri poklonio prvi svezak svoje Popularne fizike, koja ima ilustracija, ali više od toga ne možemo kazati.188 Jagić je kipce stavio pod navodnike. Ni to ne znamo protumačiti; možda je tako doma govorila kći Stanka. Kako god, Jagić je inače pisao fotografski snimci, slike ili fotografije. Šenoa je također pisao o slikama svoje zaručnice Slavice i fotografu koji ih namače u „njekakvoj vodi“, kipce nije spominjao:

Predrago srce! Evo ti tvojega i mojega najboljeg prijatelja – evo moje slike. (SI 16, 1867)

Vjeruj mi zlato moje, oko onoga čovjeka, kojega sliku pred sobom imadeš, vidjelo tebe pred sobom, kad se je slikati dao; (SI 17, 1867)

Prije svega da ti kažem, bio sam kod fotografa pa sa/m/ zbilja vidio milu sliku mojega dragoga anđelčića. Bio bi ju odmah poljubio i jednu i drugu i treću, al na moju nesreću močio ju je fotograf u njekakvoj vodi. [...] Danas ćeš dobiti slike, pa mi ih odmah pošlji – jesi li čula odmah i to sve tri slike – svakako. Slike su dobre, prave slike moje dragice. (SI 18, 1867)

U Matoša su međutim kipci (sg. kipec) normalna riječ. Rabi on uglavnom fotografiju i sliku, ali kipci su nerijetka prisna kajkavska alternanta kad piše sestri, prijateljima iz djetinjstva ili iz škole, pa i Andriji Milčinoviću i Branku Vodniku, neovisno o tome je li kontekst kajkavski ili „književni“ štokavski. Evo kako to obično izgleda:

Na vuzem dojdi k meni! Kaj je s tvojim kipcem? I ja bum se s Nikolajevićem fotografiral. (DM 1, 1896)

Gledaj da mi za revanš pošalješ svoju fotografiju i da zdipiš kaki kipec Dragice de Sades. (VT 9, 1899)

P. s. Gle da dojdeš. Pošalji kipec... (VT 12, 1900)

Kad već nisi mogao domikljati, mogao si mi poslati svoj kipec. (VT 23, 1902)

Da imam još papira, još bi brbljao. Grozno mi je žao, da nemam tvoj kipec. (VT 25, 1902)

Ne mogu vjerovati svojim očima, gledajući tvoj kipec! Ja sam te sasvim drukčije zamišljao: blond, veseliji, jači, deblji! (VT 26, 1902)

Pošaljite mi, dragi dečki, Vaše kipce, a kada ću imati svoju fotografiju, poslaću Vam ju. Vidjećete, da se nisam osobito promijenio. Ugojio se nisam baš nikako. (SH 2, 1902)

Eno Vam mog kipca. Žalim, da sam solo, da nisam u duetu, kao Vas dvoje. (AMi 22, 1903)

Uzmite samo slike u Viencu, u posljednjem. Francuzi, opazivši unatoč mene te kipce, zgražali su se. (AMi 23, 1903)

Ali /ruku na srce/: zar se zato pravila larma oko Moderne, da kritiku zamijeni reklama i fremdenblattski kipci u Obzoru? (BV 30, 1906)

Kipce smo kao pomalo atipičan, ali prikladan egzemplar (slika i prilika, bumo rekli) odabrali kao prijelaz u velik odjeljak o Matoševoj kajkavštini, koja neuvijeno izbija sa sviju strana.

4.37 Kajkavski. Kao što smo na širokoj književnopovijesnoj razini simbolično čekali Matoša i njegov „Hrastovački nokturno“ (v. § 1.1) – preskočivši nekako Šenou i njegovu „Čudnovitu dveh kaputov zmešariju“ – tako smo u okvirima ove naše knjige čekali Matoša da nas osupne svojom privatnom zagrebačkom kajkavštinom. I dočekali.

Matošev odnos prema kajkavštini nije jednostavan. U autobiografskim odlomcima u pismima Milanu Ogrizoviću (Vanja) osvrnut će se na ono što je o njemu pisao omraženi kritičar Arsen Wenzelides, kojega je zvao pogrdnom stopljenicom Kripelides (kripl × Wenzelides):

Dragi Vanja, 9. lipnja o. g. napisao je Kripelides u Nar. Nov. istovremeno s onim u Savremeniku: „I jezik je u njegovim spisima nešto posebno. Vidi se, da je to rođeni Hrvat /kajkavaс/, koji je dugo živio u Srbiji i poprimio mnogo stvari od srpskih pisaca“ i t. d. Kako dakle vidiš, kreten izrično veli, da sam kajkavac rodom i da sam mog oca i moju štokavštinu naučio kod – Srba. (MO 33, 1907)

Maknemo li načas ustranu vječitu iritaciju Wenzelidesom, imamo pred sobom obrazovana Zagrepčanina s jasnim, svjesnim, izgrađenim stavom o svojem materinskom i očinskom štokavskom, o svojem odmalena usvojenom zagrebačkom kajkavskom, o odnosu „zagrebačkoga“ i „beogradskoga“ te o svemu što je školovanjem stekao:

Ali bijah iskren, dobar Hrvat i branio sam ljepotu našeg dragog, dragog Griča u času, kada se pjevahu himne beogr. konacima, nužnicima i kaldrmama. Dobar sam Zagrepčanin, prem nisam „rodjen kajkavac“ /Wenzel./, prem sam Fruškogorac /selo Tovarnik u Sremu/, jer sam u Zag. dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, štampao prvu priču, slušao Janeza [Benigara], [Ivana] Broza, [Milivoja] Šrepela i [Gjuru] Arnolda, poznavao habaša Pogledića, bana Mažuranića, Staroga [Antu Starčevića], jer mi tu tatek orgulja kod sv. Marka, jer mi na Mirogaju [sic!] leži djed Grga, jer sam razbijao Crnkoviću obloke, gledao oblake i kuharice, loptao se i špekulao, bio potresen potresom, jer sam se tu posljednji put od sreće napio, vadio za okladu zdravi zub u kafani, poznavao potočke i tuškanačke fakine, svirao u muzikšulu i katedrali, krao groždje u vinogradima, (MO 21, 1907)

Taj govornik pisao je o slatkom kaj u crtici ili feljtonu (razmišljajući o Robičeku i о gradu gdje najslađe na svijetu zvoni slatki kaj, „Robiček“, 1903, SD, knj. XV, str. 46), u putopisu (Pa ipak, pogiboh za gradom gdje najljepše na svijetu zvuči slatki kaj!, „Od Zagreba do Beograda“, 1906, SD, knj. XI, str. 158) i u pjesmi (Ta žuhka suza, slatka kao kaj, „Gnijezdo bez sokola“, 1911, Pjesme, 1923, str. 65), ali zamjerio bi piscu na kajkavštini, kao što u pismu Branimiru Livadiću piše o Dragutinu Domjaniću i Vladimiru Vidriću:

Od novih izdanja Druš. hrv. knjiž. zanima me Kuzmanović – pardon – Šimunović vrlo mlad, ali jedva čekam, da se izda Domjanić. To nije samo plemenitaš; to je i plemenita, fina duša, pa se samo bojim, da nam kao kod Vidrića kajkavizmi ili naglasak kajkavski ne pokvare uživanje. (pismo Branimiru Livadiću, 1909, SD, knj. XIX, str. 236)

Ili bi piscu zamjerio na razmetanju lošom kajkavštinom, primjerice Ksaveru Šandoru Gjalskom (1906, SD, knj. XII, str. 40), ili bi pak za Stanka Vraza i Andriju Palmovića napisao da kao kajkavci kubure sa štokavskim akcentom i jezikom (1912, SD, knj. VII, str. 185).

Taj govornik s prijateljima iz djetinjstva u Jurjevskoj ulici na zagrebačkome Gornjemu gradu razgovarao je i dopisivao se kajkavski i nije imao nikakav problem da Milanu Ogrizoviću u pismu napiše tatek, oblok, špekulati se i jedre mužače (MO 21, 1907). Ali mu „kajkavizmi i naglasak kajkavski“ u jeziku Vidrićevu ili Palmovićevu „pokvare uživanje“, a Gjalski kajkavštinu ne piše dovoljno dobro. Posrijedi je slojevit i sve samo ne jednostavan, k tomu ozbiljno promišljen odnos prema kajkavštini, koje je Matoš zapravo bio izvorni govornik.

Da je tomu tako, da je Matoš odrastajući uz roditelje štokavce na zagrebačkoj ulici doista bio izvorni govornik gradske zagrebačke kajkavštine i da je tako mogao bio razgovarati s najbližima, vidi se iz pisma sestri Danici iz 1896. godine iz Beograda. Pismo je poduže, tri i pol tiskane stranice, pisano neutralnom književnom štokavštinom, ali onda na kraju dolazi svojevrstan post scriptum, koji glasi ovako, dio smo spomenuli kod kipaca (v. gore § 4.36):

Piši odmah! Što je sa... Ja ni ne mislim na frajlice. Bog da imam nekaj za pojesti. Odi vr-t, kako mi veli Robiček! Pišite Sarajevčiću!

Servus!

Na vuzem dojdi k meni! Kaj je s tvojim kipcem? I ja bum se s Nikolajevićem fotografiral.

Servus

G. (DM 1, 1896)

Poslije uvodnog imperativa i pitanja s trotočkom (posrijedi je najvjerojatnije mladenačka ljubav, prva susjeda iz Jurjevske Dragica Tkalčić) slijedi kopernikanski obrat u kajkavštinu. Odmah frajlice, odmah bog sa značenjem ʻdobro, srećom, bogu hvalaʼ, odmah kaj i nekaj, odmah za + infinitiv, odmah vuzem, odmah nepremetnuto i nejotirano dojdi (ne dodji), odmah kipec, odmah futur sa bum + glagolski pridjev radni, odmah glagolski pridjev radni na l (fotografiral), odmah vr-t (vrit ʻu guzicuʼ), „kako veli Robiček“ (Robiček je Ivica Tkalčić, brat Dragičin, Juričin i Vladimirov).189 Primijetimo da se Matoš pred sestrom suzdržao i nije napisao vrit, nego vr-t, slično kao Jagić u pismu kćeri i njezinoj obitelji iz 1920. godine (usp. § 2.43). Koliko god vulgaran inače bio, Matoš se u pismu sestri suzdržao čak od ne osobito proste riječi rit, priloga vrit, koji je Dragojla Jarnević u dnevničkome zapisu 13. IX. 1864. normalno napisala,190 kao što se u pismu Andriji Milčinoviću 1901. godine suzdržao od – pretpostavljamo – slične riječi koja bi se ticala njegove majke, izvukao se dvjema crtama (ako je dobro prepisano) i skretanjem na divan:

Moja stara će pasti na – – divan, kada vidi dekorativne moje brkove. (AMi 6, 1901)

U pismu Vladimiru Tkalčiću neće se ustručavati pisati o uvlačenju u tur, a Milanu Ogrizoviću neće oklijevati napisati da se turovi praše, ili guzica, ili dupe (također u preinačenju prezimena Doupé); doduše ne možemo biti sigurni je li u zadnjem primjeru riječ o stražnjici ili o adaptiranoj francuskoj interpolaciji:

Uvukao se [tj. neki Jelavić] Ibleru u tur tako, da korespondira sa njegovom kćerkom, (VT 33, 1903)

Zar ja odmikljati, gdje se dijele batine? Zar ja ostaviti slabijega? Pak još sada, gdje se sve praše samoborski, pemski i dubrovački turovi? (MO 21, 1907)

Coca je [tj. Sofija Gjorgjević] jako dobra i poštena žena, izvrsna glumica – vrlo prirodna. Mi ju moramo Zagrebu pokazati, htio ili ne conte Guzzica (grof Doupé) iz Raguze. (MO 21, 1907)

U 5 godini ujeo me u dupe Miškatovićev pas. Ležao sam. Zato toliko mrzim magjaronske cucke. (MO 24, 1907)

Ti, vidim, ne znaš, da je i romantika danas riječ bez sadržaja. Rostand nije romantika, nego muška precioza, dupe. (MO 31, 1907)

Kako bilo da bilo, već onaj mali post scriptum iz DM 1, 1896 bio bi dovoljan za pretpostavku da je Matoš sa sestrom mogao govoriti kajkavski te da ga je s Tkalčićima govorio. Vidjeli smo da su mu Tkalčići i pisali na kajkavskome (v. gore § 4.20), a Matoš je uzvratio i njima i nama filolozima dragocjenim pismom najmlađemu bratu Tkalčiću Vladimiru iz Pariza. Kao i uvijek Matoš Vladimiru piše neutralnom književnom štokavštinom, no rujna 1899. godine raspali ovako, grehota je ne prenijeti cjelovito, odmah nakon štokavske invokacije vokativom Vladimire kod se prebacuje na Prosim te lepo:

Dragi Vladimire,

Prosim te lepo, hodi Leonu i reči mu, da sam bil danes u rue Boulainvilliérs i da nis našel doma profesora Legera, portir mi je rekel, da bu profesor došel s ladanja istom na kraju ον. mj. Reči Leonu, da mi napiše točno sve, zakaj treba Legerovu svedočbu i t. d. To bi bilo strašno, da za takovu bedastoću zgubi štipendium. Ako nemaš cajta, kuvertiraj pismo i daj ga Milanu s molbom, da ga da Leonu i da ga nikomu drugome ne pokaže.

Zakaj mi još nisi odpovedal na zajdne pismo? Ak nemaš penez za marku, napravi kak i ja: zemi kakve novine i рriрорај marku za tri krajc. Strašno sam truden. V jutro sam bil pri Ajflturmu, vozil sam se na Seini, bil sem u Louvreu i na velikim boulevardima, u Café Maxéville. Morti dobim nekakvo mesto, jako dobro plačeno; neću ti reči kakovo, dok ga ne dobim. Osim feuilletona poslal sem Nadi najbolu moju novelu Camao. Nekaj bolšega nikada napisal nebum. Sada delam nekakovu satiru i spremam novi feuilleton iz Pariza, za koji mi treba kupiti nove knige iti u teatere: penez.

Juro mi niš ne piše. Ide mu dobro. Tam je i Ferči, koji oče od mene nekakov libretto iz zagrebačkog života. No, još i to bi mi trebalo!

Pitaš me, kaj mislim о dekadansi. Čitaj Impromptu: tamo sem u glavnomu sve rekel.

Zakaj mi ne pošaleš Pobratim s tvojimi stvarmi? Jako me interesira. I Juro sve nekaj komponira i nikad mi niš ne pošale.

U koju gimnaziju ideš: u gorno ili u dolnogradsku? To je žalostno, da se moraš natezati s onimi osli zagreb. profesori. To je škandal kada se setim zagreb. školskog sistema. Naši profesori mogu odgojiti samo hulje i glupane. Brr! Ako se omladina ne trgne, Hrvatska će propasti za 50 god. (VT 7, 1899)

Dalje slijedi još jedan manji odlomak književne štokavštine, na koju se Matoš vratio rečenicom Naši profesori mogu odgojiti samo hulje i glupane. Ne zna čovjek odakle bi počeo, čega bi se prvo prihvatio u tome makaronskome pismu. Ufamo se da je dobro prepisano, pa vidimo miješanje prezenta (ja) sam i (ja) sem. Vidimo kajkavsku ekavštinu, ali kratica za ovaj mjesec glasi ov. mj. Vidimo kajkavski imperativ reči, dok je u štokavskome dijelu pisma reci. Vidimo razbacane č-ove i ć-ove, gotovo hotimice, kao i apokope (malo ih ima, malo nema: ako i ak, tamo i tam). Vidimo depalatalizaciju (zajdne, knige, najbolu, dolnogradsku), kajkavske future sa bum (čim prijeđe na književnu štokavštinu, odmah je futur sa htjeti: Hrvatska će propasti), vidimo „korijenski“ pravopis (svedočbu, žalostno). Vidimo kajkavski vokabular poput prositi (moliti), štipendium, cajt, zeti (imp. zemi), bolši (usp. najbolu moju novelu), morti, osel, penezi, pripopati.191 Vidimo da je i tour Eiffel postao purgerski Ajflturm. Vidimo zagrebačko niječno niš (dvaput), nije nikaj kao kod Jagića (v. § 2.43). Vidimo iti, ne ići. Vidimo najzad stare padeže, upravo prastari kajkavski genitiv plurala penez (dvaput) te stari, zagrebački (u smislu filološke škole), veberovski instrumental plurala s tvojimi stvarmi i s onimi osli zagreb. profesori. Pa samo možemo ponoviti što već rekosmo u vezi s Pranjićevim čitanjem Matoševe ahavštine (v. gore § 4.3): kako u Matoševoj prozi može biti „arhaično“ ono što Matoš mlađemu prijatelju, prvomu susjedu iz ulice piše 1899. godine?

Da odagna svaku našu sumnju u ono kako je s najbližima govorio, pobrinuo se Matoš krajem prosinca 1899. godine, kad se ponovo u jednome dugu pismu Vladimiru Tkalčiću odjednom na pola puta pišući o tome s kime se u Parizu druži prebaci s uobičajene štokavštine na ovo:

Dakle g. Hinković i Hinkovićka, Hrnjak-Auerova, i ja, smo pravi Horvati i kad počnemo onak po zagrebački člabekovati pozabim da sem v Parizu. Komaj čekam da v nedelu oko polnoči zakričim s kupicom v ruki:

– Anda vu morje vre vekivečno

Jedno nam leto kapnulo srečno!

Razme se, da mi je gospa Hinkovićka rekla, nek furt Vas i gulanfere pozdravlam, kada Vam pišem. (VT 9, 1899)

Ne samo da nam Matoš svjedoči da u Parizu sa zagrebačkim poznanicima govori zagrebački nego nam neposredno demonstrira kako to oni člabekuju po zagrebački.192 Člabekovanje (šlabikuvanje) ili sricanje, učenje čitanja pomoću naziva slova, inače je poznata obrazovna metoda kroz stoljeća, sve do zadnjega kvartala 19. stoljeća upravo se tako učilo čitati (v. npr. Ćavar 2023). U Matoša člabekovati znači ʻbrbljatiʼ, upravo onako kako stoji u Lipljina (2013: s. v. šlab'ẹkovati). Da je tomu tako, pokazuje i jedno kasnije pismo Milanu Ogrizoviću, dakako štokavsko:

Bili smo napiti, ne sjećam se što smo člabekovali i nije nevjerovatno, da sam i na tvoj trošak štogod izbacio, (MO 17, 1907)

Slijedi još jedan kraći kajkavski post scriptum Vladimiru Tkalčiću iz travnja 1900. godine:

P. s. Gle da dojdeš. Pošalji kipec... (VT 12, 1900)

Mjeseca srpnja iste 1900. godine Matoš u pismu Vladimiru Tkalčiću navodi riječi njegova brata Ivice Tkalčića (Robičeka), s kojim druguje u Parizu; Robiček se odriče cigareta:

Gosp. Robiček još uvijek silno uživa u sjedenju i nepomičnom posmatranju života oko sebe, vrlo voli da se vozi na tramwayu, ladji, fijakeru i još nije legao u svoju djevičansku postelju, a da mi se nije zakleo, da „zutra nebu više pušil“. (VT 18, 1900)

Pa onda mjeseca veljače 1902. godine opet kajkavski Robičekov citat s kajkavskim vokativom Vladimir iza posve nekajkavskoga imperfekta govoraše:

Jedino dobro što ti mogu javiti je to, da sam lijen i dosta zdrav, da pucam od smijeha, kada mi Robiček priča, kako ti govoraše: Vladimir, zapri vrata. (VT 20, 1902)

I odmah dalje nova kajkavska interpolacija:

Ove duge noći nam znadu biti kratke, kada raspredemo, kaj bi delali da dobimo par milionov, pri čaši teja /teha, tea, thea ili tejha/, koji je večeras zaudarao po kam. ugljenu. Sinoć putovasmo u Italiju i Robičeka je u Rimu zabolio trbuh od pomerandžah. Mene je zabolio trbuh od smijeha. (VT 20, 1902)

Primijetimo odmah Pranjićeve „arhaične“ (1971) padežne oblike: kajkavski genitiv plurala milionov i na kraju ahavački genitiv plurala pomerandžah, koji smo već prije naveli među starim genitivima plurala (v. gore § 4.13).

U sljedećem pismu Vladimiru Tkalčiću ponovo kajkavski umeci, ožujak je 1902. godine:

A tek da nas čuješ, „kad smo skup“! (VT 21, 1902)

Robiček /tako zvani/ dodje po mene u moju ćeliju sa golom Afroditom i inijem slikarijama, tjera me iz kreveta: – Gusti, odi idemo se spominati. – Riječ spominati se znači, kako znaš, brbljati, naklapati i t. d. (VT 21, 1902)

Piši mi skoro, jer ja ću u ožujku imati toliko posla, da će mi dosadjivati pisanje tako velikih epistola, za koje mi duguješ honorar. Ja, amice domine bažul, ne delam niš za badav. Za to te molim, da ona druga pisma i rukopis odmikljaš gosp. Aug. Matošu, zagrebačkom gradjaninu, pomologu, pčelaru, pučkom učitelju, posjedniku kuće, organisti župne crkve sv. Marka, ocu A. G. Matoša i t. d. i da mu kažeš, da taj amanet što prije u bijele Srijemske Karlovce otpremiti izvoli. Milanu /mom bratu/ reci neka uči. A sad servus, kušni ruku gospi mami i frajlici Dragici i pozdravi gespena [sic!] Zvončeka i tvoga brata i pajtaša Milana /spodobnoga Robičeku, koji ti je govoril: Vladimir, zapri vrata!/ Tvoj Gustl (VT 21, 1902)

Uz drugi umetak Matoš Vladimira podsjeća na značenje glagola spominati, koje on zna, i Matoš zna da zna. U trećemu navodu između dvaju kajkavskih umetaka ironičan je opis Matoševa oca. Štokavski imperfekt kako ti govoraše iz prethodnoga pisma (v. gore VT 20, 1902) postade kajkavski perfekt koji ti je govoril.

Onda opet u pismu iz kolovoza 1902. godine:

Ja bih – našto to isticati? – ja bih ti bio jamačno poslao putna troška, da je bog dao kozi dugi rep. Kaj ćeš!

Nova nema gotovo ništa. Robiček i Jurica su zdravi, a ščera smo se jako fino zabavljali. Još ova zima i njihova karijera će biti utvrdjena. Dabogme, išlo bi brže, da se nema vrele krvi, da nema feš puc i da nismo lahkoumni, prilično. Kada sam onomad zapitao tako zvanog Robičeka – A reči mi, Robiček, kad bumo mi spametni? – Robiček je odgovorio [...]

Idi Dreksleru, reci mu da si mi „stari“ prijatelj i porazgovorite se. – Gde si, kaj delaš, kaj buš vučil na univerzi? Piši mi sve tačno i detaljno. [...]

Pošto neznam, jesi li u Zagrebu, premislil sam se i šaljem svu korespondenciju preko oca. (VT 23, 1902)

To je Matošev jezik, štokavsko-kajkavski. Od svega što bismo mogli istaknuti istaknut ćemo samo preplitanje štokavskog imperativa reci (reci mu) i kajkavskog imperativa reči (reči mi) te genitiv plurala e-vrste s nultim sufiksom puc (feš puc), za koji bi Pranjić zacijelo rekao da je „arhaičan“ (1971). Nema tu ništa arhaično, to je zagrebački jezik iz 1902. godine. Matoš ga interpolira bez zagrada, bez jagićevskoga „kako kažu“, to je jedan od njegovih jezika.

O penezima, spomenuti su gore, i njihovim padežnim oblicima pisali smo kod Jagića (v. § 2.43). Svoju će vječitu besparicu Matoš kadšto iskazivati upravo penezima, ne samo Vladimiru Tkalčiću i majci Mariji nego i Milanu Ogrizoviću i Kosti Hörmannu, s kojim je na vi:

Za marku nemam penez! (pismo Kosti Hörmannu, 1897, SD, knj. XIX, str. 159)

G-dja Pavleković, moja prijateljica, ponijela je pisma, da ne moram da platim za marke /а nemam penez/. (VT 3, 1899)

Ak nemaš penez za marku, napravi kak i ja: zemi kakve novine i рriрорај marku za tri krajc. (VT 7, 1899)

Sada delam nekakovu satiru i spremam novi feuilleton iz Pariza, za koji mi treba kupiti nove knige iti u teatere: penez. (VT 7, 1899)

Pro primo te molim, da odneseš ova pisma, koja možeš pročitati, Leonu i da mu rekneš, neka ih odmah pošalje kamo su adresirana, jer ja za to nemam penez. Ko još i pisma da plaća! (VT 10, 1900)

Draga mamice, Tebe i tvoje ljubi Puno posla, penez malo. Gustl (MaM 6, 1900)

Evo robe ma da prijašnji članak još nije štampan. Nije to klobasa penez – radi –, već zbog bogatstva samog materijala. (MO 47, 1909)

U zadnjem primjeru za duži tekst kaže klobasa, kajkavsku inačicu kobas(ic)e. I danas se to može čuti. Naći ćemo kobasicu u tom značenju i u Matoševih korespondenata i u Matoša:

Da znadu, da onaj Matoš, koji mrzi dopisivati sa književnicima i farizejima, piše kobasice za jednog dečka /oprosti, ali tako imam prava da te titulišem/, (VT 2, 1899)

To bi već išlo u razgovorno-slengovski dio, o kojem ćemo posebno (v. dalje § 4.41).

Da se vratimo na kajkavštinu. S obzirom na opseg i količinu kajkavskih odlomaka u pismima sestri Danici i prijatelju Vladimiru Tkalčiću – kojima u Jagića i Šenoe ne nalazimo ništa ni približno slično – gotovo da je nepotrebno dalje tražiti zrnca kajkavštine u drugim pismima. Zabilježit ćemo ipak da takva zrnca nahodimo posijana često, primjerice u pismima braći Leonu i Milanu, prijateljima Andriji Milčinoviću i Milanu Ogrizoviću:

Što dakle da počnem? Da odem v Bugarsku i tamo postanem jezuita? (LM 1, 1894)

Vjeruj mi, da je zadnji naš mužek kavalir prema tim ljudima! (LM 1, 1894)

A najljepše, „najcifrastejše“ pozdravite milost. Vašu gospodju, (AMi 2, 1900)

Primivši /„teda negda“/ Vaše pismo začudih se, te mi govorite o nekoj /svojoj jamačno“ drami, (AMi 7, 1901)

Dosele nikog nisam ostavljao, dok su mene i vunbacali. Jesmo ili nismo stekliši, tako ti Proroka /Staroga/? (MO 21, 1907)

Janez me jedared pitao, što to gledam kroz oblok. „Štiglece na kostajnu.“ I štigleci su mi ostali. (MO 24, 1907)

Novosti mi poslaše za 4 članka – 15 fran. Ne bute me više imali! (MO 35, 1907)

Glupost je Bog, hrvatski dragi Bogek i gle kako na našu očajnost milo gleda kroz krmežljivu sladost krotkih hrvatskih očica! (MO 39, 1907)

Nisam htio čekati novine /švapske/ da nas preteknu in puncto Johannes Jacobus, pa malo prije reda pišem o Rousseau-u, pokehdob mi ne prepisujemo. (MO 47, 1908)

U ovoj kućici smo obedvali i danas sam tu ćeliju pogodio. (MiM 5, 1912)

Prijedlog v, prilog teda negda (usp. kod Jagića, § 2.44), glagoli vunbacati, obedvati, uzročni veznik pokehdob od onih su riječi za koju u pismima imamo samo jednu potvrdu. Tako je i s tipičnim kajkavskim umanjenicama mužek (v. gore, LM 1, 1894), bogek (v. gore, MO 39, 1907), bokček (VT 6, 1899), tatek (MO 21, 1907), striček (MO 24, 1907), vujček (VT 9, 1899), pajcek i volek (AMi 4, 1901). Naprotiv za cure i dečke imamo ih u Matoša napretek. Njima ćemo ovaj kajkavski razdio u sljedećem odjeljku i zaključiti. A ovaj odjeljak završit ćemo napomenom da svaka prosudba Matoševe kajkavštine u književnim djelima – a ima je, nisu nepoznata, ima humoreski i scenskih tekstova na kajkavštini – mora uzeti u obzir činjenicu da je Matoš bio aktivan govornik zagrebačke kajkavštine.

4.38 Cure i dečki. Do unazad nekoliko desetljeća imenice cura i dečko bile su nešto poput kajkavske, sjevernohrvatske legitimacije – i kao neutralne riječi za mlađu žensku i mušku osobu i kao neutralne riječi za ženskog i muškog ljubavnog druga. Koliko možemo procijeniti, i danas su to, ali u daleko manjoj mjeri. U Jagića i Šenoe morao si se namučiti da ih nađeš, a i tad su rezultati potrage bili slabašni. Matošu su to normalne riječi i rabi ih u pismima stalno, dapače uz njih nerijetko kao pohvala dolazi karakterističan nesklonjivi pridjev feš (nj. fesch ʻzgodan, dotjeran, pristaoʼ). Koliko se iz izvještaja iz druge ruke može zaključiti, svaka druga govorena Matoševa rečenica počinjala je s Dečki... Kad Ljubo Wiesner donosi neke žive Matoševe citate, onda oni izgledaju ovako, za školovanja:

Kadgod su dani lijepi, Matoš bježi iz škole, „markira“.

– Dečki, danas je lepo vreme, ja nedem v školu. Nek ide kо hoće, ali ja nedem.

[...]

Tako po dva tri dana, dok se ne probudi đačka savjest:

– Dečki, već dva dana nis bil v školi. Danas moram... (Wiesner 1994: 126)

Jednako tako „pola štokavski, pola kajkavski“, kako Wiesner piše da bi Matoš govorio (1994: 99), prenosi u svojem dnevniku Alfred Makanec, s Leonom Matošem prvo poznato lice koje je Matoš 1899. godine susreo u Parizu:

Imao je svega 50 santima u džepu, stoga je prvo njegovo pitanje bilo: „Dečki, koliko imate penez?“ Leo je imao 2 franka – ja deset! „No, to je više nego dosta – ja vas sutra pozivam na obed i večeru“, reče Gustl. (Alfred Makanec prema Wiesner 1994: 133)

Tom govorenom Matoševom kajkavsko-štokavskom vratit ćemo se u Zaključku, gdje će također rečenice počinjati s Dečki... (v. dalje § 5.1). Dečko će Matoš u pismima rabiti i u obraćanju i u govoru o trećoj osobi, kao i danas dečko mu može biti i starija osoba, primjerice njegov otac (usp. AMi 9, 1901), i nečiji sin, primjerice preminuli sin Milana Ogrizovića (usp. MO 48, 1909). Općenito sve kolokacije i danas zvuče posve suvremeno:

Da! dosele sam znao, da ste čovjek duševan, ali kako primih posljednju „Nadu“, znam, da ste i „feš dečko“. (pismo Kosti Hörmannu, 1897, SD, knj. XIX, str. 162)

P. S. Jeste li za „Mladost“ angažovali Emila Lampea, medicinara u Beču? Valjan dečko! (pismo Vladoju Jugoviću, 1897, SD, knj. XIX, str. 197)

Ti moraš da si velik i feš dečko. Imaš fotografiju? (VT 1, 1899)

Da znadu, da onaj Matoš, koji mrzi dopisivati sa književnicima i farizejima, piše kobasice za jednog dečka /oprosti, ali tako imam prava da te titulišem/, (VT 2, 1899)

Feš si dečko, a to znači u diplomaciji više nego talenat. (VT 3, 1899)

Badnjak sprovedoh kod prijatelja Weissea, slikara, sa slikarima Švarcom /Rusom/ i grofom Caulierom. Krasni dečki. (VT 9, 1899)

Zabavljah se sa lieutenatom Pusićem iz Beča: feš dečko. (VT 16, 1900)

On je vrlo dobar i krasan dečko, ali je odviše mlad, a da smije bez vrtoglavice pogledati u provalije, preko kojih sam skakao. (AMi 2, 1900)

Meni se čini, da je taj dečko vrsta jednog farizeja, licemjera. (AMi 8, 1901)

[...] ja se zorom povukoh u svoju sobu, strven, sumnjajući se, nisam li smiješan, što primam od prijatelja, impotentnog dečka, ulogu eunuha. (AMi 9, 1901)

Moj stari je u Zagrebu, Jurjevska ul. 10. Feš dečko i šteta da nema novaca, mnogo novaca. (AMi 9, 1901)

Prekjuče me našao, jedva jedvice, F. Auer, [...] To je prava milota, imati takvog dečka uza se. (AMi 9, 1901)

To je iskren dečko, iskreniji i od dra. Krnica. (AMi 10, 1901)

Da: neki Klemenčić molio me za Pismo i ja poslah. Dečko hoće utemeljiti list za Najmladje i kako ne odgovara već mjesec dana, biće da je zapelo. (AMi 12, 1901)

Žalim, te je Rouveyre dobar, ali skroz i skroz slab i pokvaren dečko. (AM 10, 1901)

Pošaljite mi, dragi dečki, Vaše kipce, a kada ću imati svoju fotografiju, poslaću Vam ju. (SH 2, 1902)

Juro i Ivo, sa kojim se posvadjah prije 16 mjeseci, jer nas je pariška mizerija demoralisala, tako su feš dečki, da me lieče [sic!, <ie>] od melankolije i misantropije. (VT 20, 1902)

Otkada su dečki prodali pokućstvo i otišli iz Quartier-Latina, nikako ih ne vidjam. (VT 30, 1903)

Taj dečko je dobar, ali silno glup. (VT 30, 1903)

Jurica se ošišao i ugojio. Njegove kompozicije ste jamačno već primili. Dečko bi još više pisao, da nema toliko posla (VT 33, 1903)

[...] jer sam za prijatelja dra. Rudlova u Ženevi /Prus, feš dečko/ kopirao u biblioteci jednu ekonomsku raspravu iz XVIII. vijeka. (AMi 22, 1903)

Neki doktrinarni ton, neko savjetovanje, popovanje; dečko se – kao svi koji malo znaju – pravi strašno učen. [...] Zar nije, dalje, šteta, da se tako darovit dečko tako silno raspisao? To je bruka. (AMi 26, 1903)

Dürr je jako zgodan i vrlo talentiran dečko, samo je odviše lahkouman /kao svi zgodni dečki/. (AMi 48, 1905)

[...] dok ja vrlo dobro znam, da je Marjanović i vrlo darovit i jako, jako pošten dečko, samo što ulazi u literaturu novinarskom površnošću. (MO 21, 1907)

I pored toga, ja sam uvijek nosio čistu košulju, bio sam gospodin i ostao sam ono što bijah dečkom – stekliš. (MO 29, 1907)

Jednoga već imamo: Вг. Petrovića. Taj dečko ima genija i on će sa mnom možda u Pariz. (MO 35, 1907)

[...] da bih najvolio leći kao čuvar uz dragog i nezaboravnog tvog dečka, za kojega sam krišom plakao, za kojega plačem i za kojega ću plakati (MO 48, 1909)

Curi je uporaba također razgranata:

Moja cura [...] nora i hoće ostati sa mnom u Parizu. (DM 3, 1900)

Cura luduje. Ne znam što da radim. Hoće da ostane, živa ili mrtva sa mnom u Parizu, e. c. Govorio sam o tome i savjetniku, ali šta mogu? Cura je prekrasna, a još ljepša u bogatom turskom odijelu. [...] Dok me ovako cure vole, lako mi je prognanstvo. (LM 7, 1900)

Rouveyre ode na ladanje našem drugu Championu, ostavivši me sa njegovom curom, pored koje se ne da raditi – to manje, jer je grdna zapara. (LM 10, 1901)

Ja Vam, dragi A., ne mogu spavati zbog neke Madeleine, Engleskinje, sirote djevojke, prijateljice Rouveyreove metrese. Što je najužasnije /i najsladje/ – curi nisam indiferentan, jer /premda ništa ne priznaje/ – ju odaje [sic!] lice. (AMi 4, 1901)

Da mi Hoerman nije odbio tog vajnog „predujma“, reskirao bi i osvojio curu na juriš, u jednoj noći, (AMi 4, 1901)

Već preko 14 dana, tumarajući sa curom, ne dospijevam pročitati ni novina. (AMi 9, 1901)

Bijah tako umoran, nervozan, da popih sa curama u jedno veče, sinoć, posljednjih 7 franc. (AMi 13, 1901)

Ne boj se, nema te cure, koja će gulanferu da podvali! [...] Oh, te cure i klincure! Iz daleka hajde de, ali izbliže bog da sačuvaj. (VT 21, 1902)

Robiček i Jurica su danas došli u našu kafanu i čini mi se, da se malo ljute na mene, jer nisam zbog njih mogao ostaviti igru dame i jednu curu. (VT 29, 1902)

Sutra u jutro dolazi k meni lijepa, vrlo vrlo lijepa cura. (AMi 17, 1902)

Sinoć sam čuo, da se u Zagrebu udala jedina cura, koju sam volio. Žalio sam nju, još više sebe, pa sam cijelu noć proćeretao sa jednim kolegom. (AMi 26, 1903)

Nekaki Božo Lovrić, tikvan, pošlo mi pjesme. Opjevao 16 cura u 1 pjesmi; pa pupak. To je pjesnik pupka. (AMi 42, 1904)

Preskočit ćemo pucu, pucicu, djevojku i djevojčicu – riječi koje Matoš normalno rabi – i pribilježit ćemo još klincuru (usp. gore VT 21, 1902). Što je to točno, je li stopljenica klinca, klincova (glupan) i cure ili što drugo, ne znamo. Matoš inače u pismima nema imenicu klinac u današnjem smislu djeteta. Imenicu klincura upisao je u Bilježnicu u Ženevi 1898. godine (515, 1898), a u pismima ju ima dvaput, jednom 1899. i jednom 1902. godine:

Imam krasnu švaljerku, koja stanuje sa mnom u istom hotelu. Ona je grizeta, ali ja je nedam za sve zagrebačke klincure. Ona me ljubi, silno i nesebično: plemenita cura, nije li tako? I u blatu ima srdaca, kao zlata u mulju. (pismo Josipu Milakoviću, 1899, SD, knj. XIX, str. 325)

Ne boj se, nema te cure, koja će gulanferu da podvali! [...] Oh, te cure i klincure! Iz daleka hajde de, ali izbliže bog da sačuvaj. (VT 21, 1902)

Tako preko osvajanja cure na juriš (AMi 4, 1901), klincura koje su izbliže bog da sačuvaj (VT 21, 1902) i jedine cure koju je Matoš volio (AMi 26, 1903) dolazimo polako do spolnosti i bludne psovke. Kao uvod u taj odjeljak prenosimo jednu beogradsku epizodu, kako ju je Matoš 1902. godine prepričao mlađemu prijatelju Vladimiru Tkalčiću. Matoš se odmah prekodirao u beogradsku kad-al-obolim-epiku i skovao curi stihove:

Tako sam jedared u Biogradu „kurisao“ jednoj lepoj sobarici. Sve je išlo ko po loju, kad al obolim, a cura mi pjevaše cio dan nad prozorom /u I. katu/:

– Bolan mi leži Kara Mustafa – –

Došlo mi, da crknem od jeda i jednog jutra ona meni Kara Mustafu, a ja u košulji na pendžer i viknem ovo otprilike:

Ćuti curo sobarice moja

Da ne ciknu vita rebra tvoja!

Nisam, bolan, Kara Mustafa,

Već sam, bolan, Matoš Gustafa! (VT 21, 1902)

4.39 Bludna psovka. Početak 19. stoljeća slobodarsko je razdoblje leksikografije glagola jebati. Imaju ga Stulli (1801: s. v. futuo ʻfottere, jebatiʼ), Voltiggi (1803: s. v. jebbati ʻfottereʼ), opsežno ga je s nekoliko živopisnih primjera narodnih mudrosti opisao Karadžić, ali samo u prvom izdanju (1818: s. v. jèbati ʻbeischlafen, futuoʼ, npr. Jebao bi guju u oko), u drugome i trećemu niz natuknica s jeb- nije ponovljen (1852, 1898). Natuknica u Akademijinu rječniku oskudna je, poziva se na spomenutu trojicu prethodnika (ARj: s. v. jèbati). Kod skarednosti je – a glagol jebati nedvojbeno je temeljni, možda i jedini pravi pravcati hrvatski i slavenski tabuirani glagol iz najtabuiranijega polja spolnosti, kamo još pripadaju imenice kurac i pička – vječiti problem s potvrdama. Vulgarizmi se govore, ali rijetko zapisuju. Kad se i zapišu, iz nekog razloga ne dospiju do rječnika. Optativno jeb(a)o ti pas mater Hrvati najnormalnije i redovito govore danas, a zabilježio je i Marin Držić (1508–1567) u komediji koja se u sabranim Držićevim djelima različito imenovala – Komedija bez nadpisa (1875, prir. Franjo Petračić), Mande (1930, prir. Milan Rešetar), Tripče de Utolče (1987, prir. Frano Čale). U četvrtome prizoru drugoga čina sluga Nadihna rekne Pedantu ovako (prema rečenim trima priredbama):

E izidi, ako je tko fora, jeba tʼ pas mater. Manda je tvoja, jes, nie inako. (1875)

E, izidi, ako je tko, fora! jebâ tʼ pas mater! – Manda je tvoja, jes, nije inako. (1930)

E, izidi, ako je tko, fora! jebâ tʼ pas mater! – Manda je tvoja, jes, nije inako. (1987)

Gavran ju je prepoznao kao jednu od prvih punokrvnih zabilježenih hrvatskih bludnih psovki, upravo „dinamičkih“, kako ih zove, tj. glagolskih, zabilježivši ju svojim eufemističnim glagolom: derâ tʼ pas mater (1962: 23), ali do Akademijina rječnika nije dospjela; Gavranov se niz dalje nastavlja s Nikolom Nalješkovićem (1510–1587) i ostalim starim majstorima.

Povijest hrvatske govorene psovke i govorenih vulgarnosti – ne pisanih, ne onih koje nahodimo u narodnoj doskočici, nego upravo govorenih – bila bi prvorazredna senzacija kad bi se mogla sastaviti. Ovako nam ostaju umiveni, autocenzurirani ili kriptični zapisi, poput onoga iz dnevnika Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, koji je 1. III. 1837. ćirilicom (sic!, dnevnik je dakako pisan latinicom) unio da Jednu hotnicu ulovili pa ovu potrebuvali jesmo, ako smo dobro pročitali autograf.193

Čovjek bi očekivao da će u privatnim zapisima naći štogod sočno, no ako je takvih zapisa i bilo, oni su najvjerojatnije uništeni ili nisu dospjeli do objave. Dnevnik Dragojle Jarnević, pisan od 1833. do 1874. godine,194 obrazovani su čitatelji s početka 20. stoljeća – neke smo višekratno u ovim paljetkovanjima spomenuli – ocijenili uglavnom kao lascivne ispovijesti frustrirane stare cure.195 Sve ako bi one to i bile, u čemu je problem, zašto ne bi bile? Kako god, u dnevniku su opisani i spolni susreti, s pristankom i bez njega, ali vokabular je posve čedan, ni traga vulgarnomu, čin je opisan kao bludnja, glagoli su bluditi, sdružiti se, gotovo nevini.

Od zaručničkih pisama Augusta Šenoe i Ante Kovačića te pisama Vatroslava Jagića supruzi ne očekujemo – i ne dobivamo – ništa vulgarno. Naprotiv izljevi dragosti u njima doimaju se posve ukočeno. Uzdisanje je u njima (doslovno: oh, eh) knjiško, karikaturalno, metaforika s letenjem poput ptice u zagrljaj stalno mjesto.196 Po svemu što smo u Jagićevim pismima viđali, primjerice to da se ustezao napisati rit (usp. § 2.43), pravo je malo čudo ovaj odjeljak iz Spomena:

O đačkom životu u onim godinama, kad sam ja učio u Beču, malo se može govoriti, jer nije bilo nikakove slobode sastajanja, van u kafanama i gostionama, a za to dvoje trebalo je novaca, kojih kod mene nije bilo na pretek; [...] Stanovao sam samo prve godine u Erdbergu, druge, treće i četvrte u Taborstraße, Hirschenhaus, kod jednog urara, kod njega sam i ručavao. Njegova žena sa dvoje, posle pak troje dece, zavolela je mladog filologa, koji se, budimo iskreni, rado odazvao; nije hteo da pobegne od Putifarke kao u bibliji čisti Josif! Ali realna sadašnjost nije smetala idealnoj budućnosti, hoću da reknem, da sam uživajući u sadašnjosti u isto vreme vodio idealnu prepisku sa mojom dragom Sidikom, čijom sam se devičanskom milotom oduševljavao već tada kao ciljem mojeg budućeg života. (Jagić 1930: 26)

Začudno iskreno, za akademsku memoaristiku možda i neumjesno, za Jagića svakako posve netipično, imamo tu sjećanje na bečke studentske dane i odnos sa stanodavčevom suprugom. „Realna sadašnjost“ u kojoj je Jagić „uživao“ istodobno vodeći „idealnu prepisku“ s budućom suprugom Sidonijom bila je takva da se student za razliku od čistoga Josipa „rado odazvao“ Putifarkinu zovu. Tako je to s odmakom sročio bogobojazni akademik i sveučilišni profesor u miru evocirajući studentske dane kasnih 1850-ih godina. Pažljiviji čitatelj primijetit će da je 1881. godine pišuću supruzi iz Peterburga Jagić jedno pismo završio ovako:

Inače sam jako dobar kao „čist Josip“ – Ljubi te i grli zajedno s dječicom tvoj V. Jagić (SJ 18/1881)

Spomen čistoga Josipa iz čista mira maštovitiji bi čitatelj s naknadnom pameću mogao protumačiti svakako. Bilo kako bilo, sve je to vrlo suzdržano i zamotano u celofan fraze.

I onda se pojavi rogobatni Matoš i 12. VII. 1899. u dopisnici bratu Leonu iz Ženeve metne:

Sinoć jebo neku, kojoj dadoh kvartilj. (LM 5, 1899)

Najobičnija hrvatska rečenica. Bila je to 1899. godine, to je i danas. Podatak za kržljavu hrvatsku leksikografiju, koja dan-danas muku muči s običnim hrvatskim jezikom; eto primjerice HJP i VRH (s. v.) nemaju primjera za prvo i osnovno značenje (spolno općiti), premda daju dobre i žive primjere za prenesena značenja i poštapalice. Podatak za privatni odnos Antuna Gustava Matoša, koji bratu to može reći i može to tako reći. Podatak za privatni jezik Antuna Gustava Matoša, koji najnormalnije piše razgovorne glagolske pridjeve radne s kontrakcijom ao → o, dakle izvuko se, prošvercovo, jebo. Tako zagrebački štokavac govori i danas. Čak ni aoristi danas ne strše toliko (jedoh, platih, ostade, dadoh) otkako su se povratili u brzu e-komunikaciju. Glagoli tipa odmagliti i odmikljati prošli bi slengovski test i danas.

Matoš o jebanju i zajebavanju nije pisao samo onima kojima se obraćao sa ti. Pregledali smo dvadeset knjiga Sabranih dijela i pronašli ove potvrde. U jednome pismu Andriji Milčinoviću iz Pariza 1904. godine, s ogradom da oprostite i da nismo babe pa možemo po paorski:

Mene – da oprostite – zajebavaju tek nehotice. /Nismo babe i govorim paorski./ (AMi 40, 1904)

U pismima Branku Vodniku i Milanu Ogrizoviću, s kojima je Matoš na ti, potvrda je dosta. Iz njih između ostaloga vidimo da je jebati ježa Matošu srpska sintagma (usp. BV 16, 1906 te dalje u Bilježnicama), što je neobično:

Grozno jebem ježa /da se izrazim srpski/. (BV 16, 1906)

Ja sam sit već toga zajebavanja, to više, što zajednički naš prijatelj [tj. Zvonimir Vukelić] ne nalazi vrijednim anoncirati u H. Pravu i Smotri moju knjigu. (MO 16, 1907)

U Mišu mi je bio model, štroman neki medicinar, danas stara kuća u Beču, Emil Lampe. Miš je historija fiksne ideje, svršavajući u ludilu, zamjenjujući radi sasvim spoljne analogije čovjeka sa životinjom. Miš je simbol gadne, zajebatorske, noćne i pogane nečiste savjesti, koja ubija istim oružjem, kojom ju hoćemo ubijati. (MO 25, 1907)

Ja valaj imam ustrpljivosti, trpim da nama proleterima već godinama dobro situirani Frank piše o etici i samoprijegoru, ali ovo – ovo bi dosadilo i nesebičnosti jednog Zatluke. Ja sam sit tih muka i toga zajebavanja i samo ne znam kuda ću i šta ću, jer su mi zbog starčevićanstva sva vrata zatvorena. (MO 43, 1907)

Uključujući samokritične i samoreferencijalne potvrde poput ove iz Beograda 1907. godine:

Ako uspišeš o meni, znaj, da samo što je u mojim knjigama smatram literarnim, vrijednim svojim radom, dok me Matoš novinar mnogo ne zanima. Ja kao žurnalist znam samo zajebavati, a to – pogotovo tu i u Hrvat. – nije baš teško. (MO 21, 1907)

Uključujući interpolirano rafalno općenje s cenzorima koji čitaju pisma iz Beograda:

/Zato – jebem ja mater i ćaću onome, ko čita na pošti moja pisma – znaš li, crni i nepoznati Kabinetlijo, kurvo i kukavče, atentatore na prijateljske tajne! Ako me i sada čitaš, stidi se, pasja raboto!/ (MO 35, 1907)

Ni Josip Kosor, ni Milan Ogrizović, ni Ivo Tkalčić nisu ostajali dužni, pa pišu Matošu citatno, ispovjedno i prijateljski (pisma su objavljena zajedno s Matoševima prema datumu):

Pizda mu materina, – dozvoli da popsujem tvojim riječima. (Josip Kosor, 8. XII. 1905)

/Kajkavci bi rekli: pizdolizec./ (Milan Ogrizović, 26. VII. 1907)

A volim Te, jebem Ti sunce, to je glavno! (Milan Ogrizović, 4. IX. 1907)

A dobro „jebeš“ /F. B./ i Nodila. (Milan Ogrizović, 8. X. 1907)

Na granici su nas grdo zajebavali i platili smo im svakojake taxe i t. d. nu to im niš ne hasni. (Ivo Tkalčić, 5. XI. 1913)

Ako bismo htjeli pristupiti analitički, rekli bismo da su govornici hrvatskoga početkom 20. stoljeća psovali isto kao što psuju danas. To je filološki veoma važna spoznaja. Kao i to da u Milana Ogrizovića vidimo da glagol jebati 1907. godine ima i preneseno značenje (grubo zadirkivati, podjebavati), koje je Ogrizović istaknuo navodnicima, a posve je obično i govornicima 2023. godine, no nismo sigurni da su ga HJP i VRH dobro opisali (s. v.).

Osim toga jebanja ima i u Matoševim Bilježnicama, koje su – jasno – privatne da ne mogu biti privatnije. Tu ima bilježaka o učenju francuskoga, dotično voajera, vírka:

voyeur = Zugucker, ko voli da gleda jebanje. To su obično starci. (Bi 544, 1895–1898)

Ima odustajanja od kocke jer iskustva su loša:

Išibani teškim iskustvom, prestajemo danas, t. j. 30./VII. 98 da smo kockari. A. G. Matoš. Juraj Tkalčić, zajeben za mnogo frančića. (Bi 284, 1898)

Ima bilježaka o galantnim epizodama, kakve će – vidjesmo – prenositi i bratu Leonu:

Jebo incognito princezu. (Bi 100, 1900)

Jurica prdi pod nos kontrabasistu. Ja jebem (septembar 1902) neku Marie Graf. (Bi 185, 1902)

Ima bilježaka o lektiri te svijetu i ljudima oko sebe, u kojima jebati ježa samomu sebi ne treba objašnjavati:

Benjamin Constant: Adolphe [...] Za jebanje se veli: „Cela leur fait si peu de mal, et à nous tant de plaisir“, (Bi 241, 1902)

Osim crnca Robiček se nikoga na svijetu ne plaši. Osobito otkada mu je staza od kose na tjemenu, odonda si jebo ježa, ako ti se on (Robiček) nadoveže svojom drenovačom. [...] Najljepše smo počeli raditi (kuhajući pot au feu, pasulje e. c.) i – zajebancije! Tješi nas, da mi zajebavamo više druge nego drugi nas, a to je glavno. Dok to pišem, u hotelu nješto uzdiše, škripi zubima, jebe ježa, plače! Bože, što bi to moglo biti? Da Gjoka ne kolje Maržolenu, da Maržolena ne davi Gjoku? Da crnac, crni crnac nije prodro u Robičekovu sobu (broj 14)? Šta je to? Ah – to Robiček siluje gdju Morel, ako nije tako, onda gdja Morel siluje Robičeka. Badava: Robiček je najveći jebac, najveći zulumćar i najveći brbljavac, a ako to pročita, više se blamirao nego da je udario nosom u moj nokat. Robiček, Jurica – grozni ljudi! (Bi 179, 1902)

Pribilježit ćemo još slučajeve s pretpostavljenim eliptiranim vulgarnim glagolom:

Već 3 godine se nisam miješao u krobotske mekinje, ali sada mi je, majku im njihovu, dosta, (AMi 30, 1903)

Samo da odahnem, sve ću im to reći, majku im njihovu! (AMi 36, 1904)

Oca mu, alaj bi brbljali! Zbilja, pušite li Vi? (AMi 40, 1904)

[...] da se oženim i udjem u zasluženu penziju mirnog, običnog, slatkog života, spremajući se ozbiljno za moj posljednji udarac, za – prvo moje dijete, za kanonika, majku mu njeg... Pardon! (MO 25, 1907)

Gle: Dežman me sad vabi! O, kuharicu mu njegovu! (MO 31, 1907)

Dva slučaja u kojima je psovka parafrazirana, prenesena u neupravni govor, oba iz pisama Andriji Milčinoviću:

I dok sam se trapio i čekao dobrotvorsku svotu, pisaše surovi Tresić u svom lajbžurnalu, da sam invalid! Opsujem mu sveca i podviknem, da mi radje šalje honorara, ako može, a ne da me zbog mog znanja blamira, prevrćući oči ko ikona i pumpajući klipane. (AMi 39, 1904)

Htjedoh dušobrižniku na otvorenoj karti opsovati Boga, oca, mater, papu, biskupa i kuharicu, ali nisam imao 2 sua za dopisnicu. (AMi 40, 1904)

I jedan slučaj s eliptiranim odredištem (trotočka), kamo se već u hrvatskome šalje:

Hajde de, da sam larmao, ali – napisah, brate, kritiku na Dežmanovu knjigu, više refleksije nego kritiku i kako sam poslao u ... cijelu našu inteligenciju, naročito opozicionalnu, nezavisni Lopatić, Lopašić, kako li se zove, poslao stvar Jadranu. (AMi 36, 1904)

Matoševim glagolskim vulgarnostima tu nije kraj, ima ih i u pismima koja nisu dio našega korpusa. Primjerice u pismu Odboru Društva hrvatskih književnika napisat će da se naša literarna kritika kao štošta kod nas prošundrala i profuknjačila (1912, SD, knj. XX, str. 17). Kažemo, takvi „službeni“ dopisi ustanovama nisu dio našega korpusa, pa ćemo još sabrati Matoševe imeničke psovke, one koje bi Gavran zvao statičnima (1962), tj. riječi dovoljno vulgarne da mogu biti psovke. U Matoševim privatnim pismima zabilježili smo pizdu (za osobu) i muda (fraza biti bez muda). Sve su potvrde iz pisama Milana Ogrizoviću iz 1907. godine, prva s umetnutim a u dočetno zd i ahavačkim sufiksom (što bi išlo u jezični ludizam, kao i preinačenje prezimena Dürr u Moll):197

No kako ti rekoh, mnogo mi je stalo, da Maćuhicu /ili Maćehicu/ vidim kod pizadah, koje ne daju samo pišaču, no i odjel. predstojnike, već radi Oskara Molla [Dürra] [sic!, uglate zagrade, ne znamo jesu li Matoševe ili priređivačeve], na kojega mislim tako upozoriti. (MO 21, 1907)

Od romanopisaca najviše mi veli Balzac, najviše me potresa Dostojevski, Nietzschea više volim kao problem no kao pisca, a Renanova elegancija mi je katkada odviše monotona i „bez muda“. (MO 24, 1907)

Ti znaš, kako se držahu lani te pizde u mojoj Savremenik-aferi. (MO 29, 1907)

U pismu Vladimiru Tkalčiću iz 1902. godine muda je zakrabuljio latinskim eufemizmom:

Jamačno si čuo, da su iza Castillova ubijstva bila garotirana, zdrobljena izmedju dvije daske testicula anarhista u Montjuichu. Ubijca [sic!] Castillov je u Argentini, živ i zdrav. (VT 28, 1902)

Spomena kurca u Matoša nema, ali u Josipa Kosora izvedenice nisu rijetke. Općenito jezik pisama Josipa Kosora – barem kad je korespondent Matoš – zasebna je i neobično zanimljiva tema. Posrijedi je osam nevelikih pisama u registru moćne mješavine visokoga i niskoga, ironične epike i najslobodnijeg uličarstva, prostog u smislu slobodnog i prostog u smislu vulgarnog, aluzivnoga ludizma, ruralne štokavštine i zagorske kajkavštine:

Kako vidim Ti živiš u teškoj muci, i meni je, iskreno ti velim, žao, što Ti ne mogu pomoći. Al strpi se, bogara joj njezinoga i sudbini, i nad Tobom se mora jedanput razvedrit. Kako, da li još ćosaš s Tvojom curom? (Josip Kosor, 29. VIII. 1905)

Dragi Matošu, suzo prkosna! Evo uzimam divit i artiju, da ti nakitim knjigu. (Josip Kosor, 30. IX. 1905)

Inače ništa nova i do pismena vidjenja. Maksus selam (Josip Kosor, 30. IX. 1905)

U Zagorju je divno. Klopotavi mlinovi i žene podvitijeh kiklica peru rublje na potoku. (Josip Kosor, 1. III. 1906)

I sve tako dalje: bogara joj njezinoga i sudbini, ćosanje s curom,198 suzo prkosna, divit i artija, nakititi knjigu (kao kad knjigu, tj. pismo piše care od Stambola), pa maksus selam i štokavsko-kajkavske žene podvitijeh kiklica. Probrat ćemo iz te smjese za ovu prigodu samo psovke i sočnije vulgarnosti. Odmah upozoravamo na primjere kad Kosor piše da bi Matoš tako rekao; to su dakle ujedno potvrde Matoševih psovki iz „sekundarnih izvora“:

Na 1 rujna naumio sam, da se upišem u Merkur i kao merkurčina [sic!, kurčina nakošeno] svršim kurz od 10 mjeseca. (Josip Kosor, 29. VIII. 1905)

U književnom svijetu ništa nova, osim – da mi oprostiš – štokadikad koji književno prdne sa kojom stvarcom. Pozdravljaju Te svi naši a osobito Tvoj stari „tresikuresina“. (Josip Kosor, 29. VIII. 1905)199

U koliko se ljutim na takvo zajebavanje, volio bi, da sam čekao još nekoliko dana, (Josip Kosor, 20. IX. 1905)

[...] vidio si, kad si bio med nama, da Te pazimo ko malog Boga, ne da mi se – nek ide do „krasnog“ cio svijet... Prošle sam noći debelo lumpo. (Josip Kosor, 20. IX. 1905)

Ja sam prilično skurco, a sad ću se zaglibsti i u dugove. [...] Ti ćeš možda reći: šuti Boga ti Tvoga, sit si. Ali pišam ti ja to, kad čovjeka svuda omalovažuju i preziru ako nema škola i službene karijere. Ja volim i gladan gledati kako prasci jedu, nego s njima jesti! (Josip Kosor, 20. IX. 1905)

U nas su knjižari jebonje i plentre i ništa se ne razumiju u svoj posao. (Josip Kosor, 30. IX. 1905)

Smiju se, da im puca trbuh i rit. (Josip Kosor, 30. IX. 1905)

A Tebe prati svako zlo, kurčevite li sudbine, majko božja! Ne daj se i samo udri. (Josip Kosor, 30. IX. 1905)

Zagreb oživljava, nadolaze djaci, teater otpočeo. Ulicama vrve ruže – prolaze lijepe žene i ti božjački rode moj, stišćeš budžu u džepu čakšira u kivnoj želji, da jal pljesneš, jal opališ š njome... (Josip Kosor, 30. IX. 1905)

Pizda mu materina, – dozvoli da popsujem tvojim riječima. (Josip Kosor, 8. XII. 1905)

Zaključimo: suvremenim leksikografima preporuka da za psovke u ruke uzmu Matošev i Kosorov privatni jezik, povijesnima će Gavranova monografija (1962) biti pouzdan vodič.

4.40 Ljubavni život. Da ne bi ispalo da se Matoš svojim ženskarenjem hvalio samo muškima (jedan ga je nazvao šokačkim don Juanom nouveau style, AMi 7, 1901) i sebi samomu, recimo da o tome dosta otvoreno piše i sestri Danici, tako lipnja 1900. godine iz Pariza:

Moja cura /piši joj: Melle Tata Yelitch, 180 r. Grenelle/ nora i hoće ostati sa mnom u Parizu. Osim nje imam jednu violinisticu iz orkestra Colonne i jednu „šocu“ koja šnofa. (DM 4, 1900)

Primijetimo da cura nora (V. vrsta), a ne nori (IV. vrsta). Bratu Leonu istoga će lipnja 1900. godine napisati da cura luduje te mu ipak slobodnije prenijeti o njezinim zaigralim dojkama i da je pravoslavna (LM 7, 1900). Tu svoju Tátu (Savka Jelić, MO 24, 1907) zove curom i u pismu sestri i u pismu bratu. Primijetimo da uz tu curu sestri spominje i jednu violinisticu i jednu šocu koja šnofa. Znamo što znači šnofati (mirisati, opažati njuhom, udisati kroz nos), ali u ovome kontekstu nismo sigurni.200 Riječ šoca uobičajena je u kajkavskoj Hrvatskoj (ljubavnica, nj. Schatzi ʻdragi, dragaʼ) i nema osobito pozitivnu notu. Matoš će ju za djevojku svojega „pobratima“ karikaturista Andréa Rouveyrea upotrijebiti i u pismu bratu Leonu, naime zabavlja ju dok je prijatelj odsutan (Ja sam Rouveyreu dužan tu malu uslugu /da mu zabavljam šocu/, LM 10, 1901), te dvaput i bilježnicama (Eugenova šoca, Bi 248, 190; Jeo mačke i pacove, živio od mlijeka svojih šoca, Bi 74, 1902). Koliko je riječ bila teška primjerice Anti Kovačiću, vidimo iz pisma zaručnici Milki Hajdin, koju je Kovačićev otac 1878. godine nazvao šocom:

Kad je stari sa sestrom došao iz procesije [tj. tijelovske]: „He, gospodičiću, Ti ne bi na misu već okolo lonaca! Da bar Tvoja „šoca“ kuha! – „Čujete – razljutim se ja – ona se zove moja zaručnica, da mi niste nikada ovako bezobrazno ime izgovorili!“ Cijeli dan sam ga učio ime „zaručnica“ izgovarati. Što ćeš? Bukvasti i tupi Zagorci! (Kovačić 1877–1878/1955: 74)

Iz toga pisma može se zaključiti da je Kovačić ocu govorio vi; Matoš nije, govorio je ocu ti, vi je govorio djedu (usp. GM 1, 1895). Kako bilo, 1904. godine Matoš je već s Olgom (Herak), koja će s njime ostati do kraja, o čemu opet piše sestri Danici: Volim ju (DM 7, 1904).

Najzad prilično otvoreno, koliko se pristojno može, o svojemu ženskome društvu Matoš piše i roditeljima, primjerice 1902. godine iz Pariza u pismu adresiranu ocu, a napisanu roditeljima:

Sa ženama imam toliko sreće, da mogu reći, da mi je lakše naći ženu nego komadić kruha. (AM 12, 1902)

A piše i o tuđim ljubavnim epizodama, primjerice 1900. godine u Beogradu mu smeta spolni život kuharice u kući u kojoj stanuje, pa majci javlja da će se možda odseliti:

Novu zvijezdu u našoj kuhinji – čija je soba kraj moje ćelije, – oblijetava [sic!] svake noći jedan mjesec vrlo sumnjive svjetlosti. Vjeruj mi, draga mamice, da mi je osim tvrdog divana [...] dosadila ljubav izmedju naše debeloguze zvijezde i škiljavoga njezinoga ljubavnika mjeseca. (MaM 4, 1900)

Sve to ponovit će i na njemačkome, napisav da gazdarica zna za to (ali očito ne zna njemački).

Ipak, svoj je ljubavni život, premda relativno čedno, Matoš najdetaljnije opisao u nekoliko retrospektivnih pisama Milanu Ogrizoviću napisanih ljeta 1907. godine. Iz njih saznajemo da je u Zagrebu izgubio djevičanstvo (MO 21, 1907), da je u Ženevi doživio ljubav sa blond kćerkom apotekara Bellia (Helena Belly, usp. VT 2, 1899), pa divlje zaruke s jednom guvernantom njemačkih dvorova te bolan flirt sa bogatom g-com Kristkijević, studenticom, Poljakinjom, nadalje da je u Parizu imao flirt s lijepom Tátom (Savkom Jelić) veziljom [iz bosanskog] paviljona u divnom nar. ruhu te da se ondje s Ivicom i Juricom Tkalčićem posvađao zbog kurava (MO 24, 1907). Najzad ispovjedno i obrambeno:

Ma šta se govorilo, ja nikad nisam dirnuo djevice, nikad nisam „živio“ sa ženom, nikad nisam javno lagao i nikad nisam iznevjerio načelu. (MO 24, 1907)

Andriji Milčinoviću napisao je 1902. i 1903. godine aforistično i pamtljivo sa slavenskim genitivom:

Ja imam žena, ali žene – žene nemam. (AMi 17, 1902)

Sav moj nemir i jad dolazi otud, što nemam žene koje bi ljubio. Ovo u Parizu – to su žabetine. (AMi 23, 1903)

Dok su flirtovi sa Žanetom, Tatom i Nini trajali, pisao je to u realnu vremenu Vladimiru Tkalčiću, mlađemu bratu Ivičinu i Juričinu (usp. npr. VT 10, 1900; 16, 1900), kojemu je pak retrospektivno pisao o jednoj lepoj sobarici kojoj je „kurisao“, tj. udvarao u Beogradu (VT 21, 1902).201 Andriji Milčinoviću pisao je o nekoj Madeleine, Engleskinji, prijateljici Rouveyreove metrese, koju bi osvojio curu na juriš, ali u besparici je pa ne može (AMi 4, 1901). Poput Jagića, koji govoraše da je čist kao čisti Josip, Matoš u jednome pismu 1901. godine Milčinoviću reče da je čist kao sv. Alojzije, naime po Zagrebu starci koješta raspredaju:

Ovo dana je Gjalski rekao povjerljivo mom ocu, da me prijatelj Antun Pio svuda prikazuje kao šokačkog don Juana nouveau style, kojemu se u ljubavi često hoće pogače preko hljeba... Moj jadni ćaća, resp. Gjalski /resp. Tresić/ natuca о nekim perverznim nagonima spolnim, о......... a ja sam već preko 2 mjeseca čist kao sv. Alojzije. (AMi 7, 1901)

To je napisao 19. svibnja, a 13. ožujka – to su valjda dakle ta dva mjeseca čistoće – napisao je da se svake večeri Rouveyre i on zabavljaju s kokotama, tj. prostitutkama (AMi 5, 1901). Kako bilo, u prosincu već prepričava kako je zaradio nešto od Matice srpske i odmah angažirao kokotu (AMi 13, 1901). Pritom valja imati na pameti da su Matoš i Milčinović pen pals, upoznali su se dopisivanjem, poznaju se preko fotografija, pišu si vi od 1900. do 1905. godine, kad od rujna u pismima nahodimo da su na ti (usp. Milčinovićevo pismo Matošu od 6. IX. 1905. te Matoševo pismo Milčinoviću AMi 48, 1905). Razvili su neobično prisno prijateljstvo – i prije prelaska na ti korespondencija se može smatrati privatnom – pa Matoš još 1903. godine Milčinoviću može napisati da je nagazio na Madžaricu od 19 godina, Irenu iz Temišvara (AMi 25, 1903; 26, 1903).

Za kraj još bilješka o homoseksualnosti potaknuta Matoševom rečenicom iz autobiografskoga pisma Milanu Ogrizoviću 1907. godine, tiče se Andréa Rouveyrea:

Toga nezaboravnog ljeta kada najviše vidjeh, osjetih i naučih, uglavih pobratimstvo sa karikaturistom Rouveyreom, о kojemu je nedavno arbiter Lutetiae elegantiarum, Grof Montesquiou-Fézensac [sic!], pjesnik, u uvodnom Figaru pisao kao о jednom od najboljih franc, karikaturista. Quartier Latin ga smatraše mojom ženom. (MO 24, 1907)

Ne iščitavamo iz te rečenice ništa posebno, samo nam je poticaj da vidimo kako je Matoš jezično oblikovao ljubavni odnos dvaju muškaraca pišući 1904. godine Andriji Milčinoviću o novinaru Vjekoslavu Jelaviću, dopisniku Narodnih novina iz Pariza:

Nar. Nov. poslah člančić о novom srp. pjesniku Rakiću, ali Ibler ga ne štampa. On preferira mog pariškog kolegu Jelavića /Vjekoslava/, Hrvata iz Hercegovine, korespodenta [sic!] /francuskog/ svoje kćeri, koji je, kako mi kaže Tresić i drugi, otišao iz Beča zbog nekakove afere – kako da Vam kažem? Jelavić /Vjekoslav/ je bio zaljubljen, ali se prevario u spolu, zabludivši mjesto u prvu klasu /klasu naših otaca/ u drugu klasu. Posjednik tog mjesta broj dva kažu da bijaše Jevrejin. Jelavić /Vjekoslav/, Saint-Preux Iblerove Julije je dakle antisemit. (AMi 36, 1904)

Jedina opaska koju dotičnoj temi još možemo priključiti – ne kažemo da nam je potpuno jasna – jest ona iz Matoševa pisma bratu Leonu 1900. godine iz Pariza:

Dosele sam dobro živio. Imam i knjiga. Muči me jedino 50 fr. duga kod nekog Čeha Glossa, Vrlo sam dobar sa kafanarom u „Andaluziji aux temps des Maures“. On je Arapin iz Tunisa i ne bih želio, da se i njemu dopadam. (LM 7, 1900)

4.41 Ulica i sleng. Jagić i Šenoa živjeli su urednim građanskim životima, pa su im takve i teme. Pa im je takav i jezik. Matoš je čovjek ulice, prčvarnica, pajzlova i bordela. Pa mu je takav i jezik. Čitajući njegova pisma pred očima kao da imaš slike Henria de Toulouse-Lautreca, to je taj polusvijet. Svojedobno smo pišući o hrvatskome slengu s početka 20. stoljeća (usp. Marković 2021) spomenuli i Matoša. Drukčije ne ide, Matoš je za sleng izvrstan informator: odrastao je na zagrebačkoj ulici (poznavao potočke i tuškanačke fakine, MO 21, 1907), prošao je vojsku u Kutjevu, prošao je zatvor u Mitrovici (aps mitrovački, LM 1, 1894), prošao je beogradsku čaršiju, pariške bordele i Latinsku četvrt (latinski šor, AMi 2, 1900), neuredno podstanarstvo i jeftine hotele. Ako bismo čitav taj jezični univerzum htjeli svesti na jednu upečatljivu riječ, odabrali bismo riječ finta ʻvarka, trikʼ, za koju u pismima imamo jedincatu potvrdu (ne vjeruje, misli da je to finta s moje strane, AMi 23, 1903), ali pregled Sabranih djela potvrđuje ju više puta.202 Pri čitanju nam se odmah učinila lajtmotivskom. Matoš piše finta, zacijelo tako i govori, nama je to važna spoznaja. Drugi će čitatelji čitati drugačije, pa ćemo ipak krenuti s onom za koju imamo mnogo potvrda – fakin.

Jedna je od osnovnih slengovskih kategorija biti fakin. U Matoša čitamo blago negativnu konotaciju te riječi, premda i sebe smješta među fakine i razbijače ili fakine i bojeme.203 Kad piše ocu, žao mu je što mu se čini da se mlađi brat Milan pofakinio:

To je žalostno, ako se Milan pofakinio. (AM 9, 1901)

Dajte i zagrebačkom legendarnom fakinu prilike, da posluži /sebi i/ otadžbini. (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 115)

Drugovi su me jako voljeli (i ja njih), bio sam grozan fakin i razbijač; dr. Hondl, Boranić, inžinir Birač (Mažuranićev unuk), Stipa Radić, Hades, Vlad. Vidrić i danas me nisu zaboravili kao ni ja njih. (MO 24, 1907)

Kuća Tkalčić bijaše najmuzikalnija i jedna od najelegantnijih u Z-gbu. Ivan Krst. Tkalčić („servus, fakini!“) je „Robičeku“ (Ivici) i Jurici Trumbetašu striček. (MO 24, 1907)

Ja sam baš zato fakin i bojem, da bi mogao biti što veći gospon kao pero, a samo je ono gospon, ko ne može lagati. (MiM 35, 1907)

Iz pisama bratu Leonu, kojemu prepričava dojmove iz Beograda, doznajemo da beogradska riječ mangup (ili mangub!) Zagrepčanima vjerojatno nije bila poznata, pa ju bratu mora objasniti kao ekvivalent za fakin:

O, meni je miliji izgled sa Cmroka, nego taj sa Kalimegdana! U Zagrebu ćeš po odijelu teško razabrati stališ pojedinca, jer je i zadnji kalfa elegantan, a tu – ti djaci vel. škole nose opanke i kockaju se sa mangubima /izraz za „fakina“/. (LM 1, 1894)

Srbin je lijenčina, ali rado spekulira, Srbin nije rodjen ratar, nego trgovac. On karta za dobitak, a ne za zabavu. Stoga nije čudo da je Biograd, koji i onako vrvi silnom mangupčadi /fakinima/, pun kockara od zanata, hulja, koji čitavu zimu prokubure s tombolom, a ljeto s kartama. (LM 1, 1894)

Valja imati na pameti da Matoš zna tako objasniti neki beogradski ili pariški izraz. Tako će primjerice brat Leon doznati što su burek i burekdjija (sa <dj>!), sestra Danica što su unutrašnja dela. Sve su to podaci za zamišljene ozbiljne suvremene hrvatske rječnike:

Priznajem, da mi se burek /taj „štrudl“/ najviše osim kafe svidja u Beogradu: hraniv je, mastan i slastan. Osim takih burekdjija ima ti tu još lokalčića, gdje jedeš dosta jeftino. Tu nema toga, da se mora kao u Zagr. uz hranu i nešto piti: ta kod burekdjija i po butikama za jelo ni nema pića! (LM 1, 1894)

Gospojica Katarina, moja druga Danica, preporučila me je g. Sarajevčiću, blagajniku u ministarstvu „unutrašnjih dela“ /unutrašnjih poslova/. (DM 1, 1896)

Andriji Milčinoviću objasnit će ponešto iz francuske faune. Na tome ćemo se zadržati. U pariškome polusvijetu u kojem obitava svakodnevica izgleda ovako: na Matoša je pucano iz revolvera. Evo kako je to opisao prijatelju Vladimiru Tkalčiću lipnja 1900. godine:

Osim toga vodim „flirt“ sa nekom T. J., krasnom veziljom iz bos. pavillona i nekom Melle Nini, prodavačicom novina, kod koje imam kredit. Prije 14 dana pucao na mene u nekom pajzlu neki ljubomorni radnik, što li je, jer sam sjedio sa njegovom švaljerkom. Tane je razbilo tik do mene prozor na vratima. Aretirah ga: zove se Breton. Kako vidiš, tu se može doživjeti, samo kad se hoće. (VT 16, 1900)

Na malom prostoru imamo i flirt (koji se vodi), imamo pajzl i švaljerku. Ništa slično – ni približno – u Jagića i Šenoe nismo nalazili. Prosinca 1900. godine piše Matoš Andriji Milčinoviću ovako, čini se da je aretirani Breton nakon šest mjeseci izišao iz apsa pa sprema osvetu:

Ono momče, što dobi 6 mjeseci apsa, jednako se šulja sa „voyou“-ima [tj. razbojnicima, tiskano s felerom: „voyon“-ima] oko „mog“ hotela i ako se što prije ne odselim u „latinski šor“, mogao bi po drugi puta bolje da me potrefi iz svog buldog-revolverčića. Sa nožem ne smije da naidje sa svojom „kokoškom“ /„la Poule“ zovu „maquereau“-i /šarani/ svoje drolje/, jer sam već dokazao štricikama, da „Madžaru“ /tako me zovu – „Hongrois“/ ne smiješ pod šapu. Tako Vam se tu životari. (AMi 2, 1900)

Preskočit ćemo buldog-revolver i činjenicu da u Parizu Matoša zovu Madžarom te se osvrnuti na kokoške (fr. poule, kokoš), šarane (fr. maquereau, to će prije biti skuša, a zapravo – makro), drolje i štricike (što je „hrvatski“ za makroa, svodnika). Samo da bude jasno: Matoš tako piše Milčinoviću, s kojim je tada još na vi, te na kraju pisma daje pozdraviti gospođu Adelu.

Čini se da je to jedino mjesto u pismima gdje prostitutke Matoš zove droljama, odnosno s francuskoga prevodi kao kokoške. Inače ih redovito zove kokòtama (pretpostavljamo taj naglasak). Kokica u značenju ʻcura, djevojkaʼ u pismu bratu Leonu Matošu iz 1894. godine nema veze s tim (LM 1, 1894), a jedincatu potvrdu imamo i za drocu (AM 10, 1901; pismo roditeljima, riječ je o prijateljevoj družici) i za gondže ʻdijete, cura, djevojkaʼ, inače tur. ʻpupoljakʼ (LM 7, 1900).204 Suvremeni hrvatski rječnici ne bilježe riječ kokota (HJP, VRH), ima ju Rječnik dviju Matica (R2M: s. v. кокòта). Slijede potvrde iz Matoševih pisama. U njima je zbijeno mnogošta od Matoševa pariškoga života. Primijetimo da u sačuvanim pismima prijatelju Vladimiru Tkalčiću ne objašnjava što su kokote (kao da ovaj to zna), a Andriji Milčinoviću i Stjepku Siročiću objašnjava što su šarani:

Objedovasmo kod Žanete, a na večeru odosmo nekome čiči Charlesu Pichardu, nekada bankiru, a sada rentieru od dnevnih 4 franka, koji živi opet sa nekom Blanchom Danton, slavnom nekada kokotom, potomkinjom heroja. (VT 9, 1899)

Nikad neću zaboraviti, kada joj [tj. Žaneti], ozdravivši, dadoh na Place de la Republique kiticu ljubičica za 20 santima, koje orosi suzama, kokotskim suzama, koje vrijede 20 milijuna.(VT 9, 1899)

Zbog toga ti i pisah о pariškim kokotama, jer medju tim djevojčurama nadjoh – do volje onoga, čega ne nadjoh kod svojih najprečih: srca, srca! (VT 9, 1899)

Obično legnem u 4–5 jutrom, spavam do 1, onda idem ili u grad ili mojoj metresi Fernandi, gdje pijem vino i pravim komedije sa starom kokotom Blanšom i mladom Žanetom. (VT 10, 1900)

Kada nema para, sjedi i čačkaj zube u kakoj kafanici na „boulevard“ Popincourtu i pumpuj vrataricu Mariju ili kokote koji frančić. (LM 7, 1900)

U Zagrebu pričaju „očevidci“, da sam maquereau /šaran/, da me hrane i oda zla brane pariške kokote. (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 109)

Stanujem u istom hotelu sa najboljim od mladjih pariških karikaturista, s Androm Rouveyreom, a svake se večeri zabavljamo sa kokotama. [...] Dok Vam to pišem, sjedi kraj mene Rouveyre i crta nevjerojatno lahkom rukom travestiju lijepe glumice Yahne ili scenu iz kokotskog života za Rire ili Lustige Blaetter; za sat zasluži više nego ja često za mjesec dana. Možda je i to nesreća – roditi se Hrvat. (AMi 5, 1901)

Lijepe žene, toplo sunce, statue, Rouveyre i njegova kokota, zlatni pupoljci gledaju modro nebo, a preko njih se spotiču luxemburški lijepi, veliki golubovi. (AMi 6, 1901)

Ako dobro razumijem jedno Vaše pismo, Vi me držite za pregačara /„kokote“/. Varate se. (AMi 7, 1901)

Pošto mu ne mogu pomoći, otišao je n. pr. sinoć u 1. par. restaurant, Maksimu, da zaradi koji groš – otvarajući vrata na kokotskim kočijama. (AMi 9, 1901)

Jedna kokota, koju sam one noći angažirao, prekoračila je tako silno svoje obećanje i moja očekivanja, da su mi danas sve bajke о pariškom neopisivom nemoralu istinite i da ostadoh 2 dana iza toga bahanala pun blata u duši. (AMi 13, 1901)

U veče, ako nemam novaca, čamim kod kuće, u hotelu. Imam komšinicu, mladu kokotu i cijelo me vrijeme zabavlja pjevajući i tetošeći oko svog djeteta. Kad imam para, idem u koji kabare sa kokotama, lunjam do zore po Parizu i onda, umoran i često mekan, izmučen od noćne varoši, ležim bez sna i loveći misli pitam se dokle će to tako... (AMi 13, 1901)

Tu ti dolaze kokote, bojemi i ini rutavci Quartier-Latina, koji nas dosta zarezuju. (VT 21, 1902)

Da je imala i bolje grlo, bila bi svinjarija da se posveti daskama, jer mi svi ljudi od svijeta znamo, da izmedju današnje pjevačice i kokote nije nego korak. (VT 30, 1903)

Kada moram danju na ulicu, patim paklene muke. Pred poznatim kokotama obaram oči kao hajduk. Jedem tek jedared – uveče i kako nemam novaca, jedem milostinju, kao prosjak. (AMi 20, 1903)

Kokote, rapini, bojemi, djaci dijeliše sa mnom posljednju cigaretu, posljednju krajcaru. (JL 1, 1903)

Diskusije о japanskoj i akademijskoj „liniji“, studiranje Louvrea i Luxembourga (muzej stari i moderni), „rigolade“ sa kokotama i modelima u kabarejima, (MO 24, 1907)

Riječ prostitutka Matoš ne rabi, tj. rabi ju samo za prostituiranje u literaturi (npr. VT 33, 1903). Rabi riječ kurva, ali ne često. Naći ćemo ju primjerice i u pismu ocu, u kojemu je Matošev pariški život uljepšan preko svake mjere:

Tkalčiće ne posjećujem. Gjuro živi s kurvom i svira sa ciganima, a njegov brat je obolio, jer mu švaljerka otišla u bordel, odakle će ju izvaditi. S ovakovom bagrom ja ne općim. (AM 13, 1903)

Ruku na srce uglavnom s takvom bagrom Matoš je u Parizu i općio. Ostale potvrde za kurvu i glagol prokurvati pokazuju da je to kadšto i osobina, ne samo zanimanje:205

Pišem Drechsleru i zapitam ga, da mi javi podrobnije о toj tici. Pa mi, medju ostalim, reče, da je Zagorski pričao, da sam novac, što mi ga u teškom času poslaše zagrebačke frajlice, „prokurvao“. (AMi 28, 1903)

Oni su [tj. Ivica i Jurica Tkalčić] sada u Parizu, gdje se, zbog kurava posvadjasmo. Ivica je moj model u Camao. (MO 24, 1907)

U Pariz stigoh koncem augusta 1899. Malo te ne umrem od glada. Stan u najlopovskijem kraju radničkog Saint-Antoinea, kurve i „macro-i“ (štricike), kruh jedared dnevno, zima, blijede lampe u magli beskrajne, beskrajne ulice. (MO 24, 1907)

Imena, molim te, kao „I. T.“ ne spominji. I meni je teško izlaziti inkognito gol, kao kurva. (MO 25, 1907)

Richepinov sin, autor D. K-ta, obično je operetsko tele. Žena mu je reklamska kurva, Cora Laparcerie. (MO 31, 1907)

/Zato – jebem ja mater i ćaću onome, ko čita na pošti moja pisma – znaš li, crni i nepoznati Kabinetlijo, kurvo i kukavče, atentatore na prijateljske tajne! Ako me i sada čitaš, stidi se, pasja raboto!/ (MO 35, 1907)

Usput: vidimo u prvome primjeru da je Ivica Tkalčić „model“ za pripovijetku „Camao“ iz 1900. godine; k tomu 1903. godine objavio je Matoš o njemu feljton „Robiček“. Kurve i drolje naći ćemo još u Matoševim Bilježnicama, predodžbe su slikovite i živopisne, a statistika začudna:

Meni su simpatičnije drolje, kurve, nego vrsta „emancipovanih“ žena. (Bi 477, 1898–1899)

Sinoć, u zoru, 17–18/VI vidjeh u jednom lupanaru, kako jedna kurvetina ogromnih forama, grize nokte, crne i gadne radničke nokte, svome švaljeru. (Bi 697, 1898–1899)

U Parizu ima preko 400 000 drolja. (Bi 144, 1901–1902)

Štricike ili štricije suvremeni hrvatski rječnici ne bilježe (HJP, VRH), ima ih Rječnik dviju Matica (R2M: s. v. штрѝцика).206 Ostale potvrde u Matoševim pismima:

Nadam se, da će sada razumjeti Miša i žalim, da se tako lijep dogadjaj desio njemu, jednom štriciki. (AMi 9, 1901)

Najbolji moji prijatelji Francuzi, ljudi iz imućnijih kuća, koji bi mogli uzdržavati ženu, tjeraju sport da su „štricike“, bludnički ljubavnici. (AMi 13, 1901)

[...] jer mi jedan austrijski lakej Hörman želi dokazati, da sam austrijski rob i onda, kada pijem s anarhistima i pariškim lopovima kafu za 5 novč. u onoj našoj kafanici rue Buci, punoj prodanog ženskog mesa, dima i gladnih „štricija“. (AMi 20, 1903)

U Pariz stigoh koncem augusta 1899. Malo te ne umrem od glada. Stan u najlopovskijem kraju radničkog Saint-Antoinea, kurve i „macro-i“ (štricike), kruh jedared dnevno, zima, blijede lampe u magli beskrajne, beskrajne ulice. (MO 24, 1907)

Što se književnih djela tiče, kad je već gore u prvome primjeru spomenut „Miš“, riječ štrici nahodimo u pripovijetki „Nekad bilo – sad se spominjalo“, odmah nekako poslije „Hrastovačkoga nokturna“, u „Mišu“ ne, ako smo dobro pregledali. Također u tekstu „Slatke pilule“ iz 1906. godine. Kako bilo, ako je štricike nekad i pisao pod navodnicima, nije ih korespondentima objašnjavao, naprotiv štricikama je objašnjavao riječ macro:

Kod njih imam, hvala Bogu, kredita. Ostala me ulica drži ili anarhistom ili macro-om /tako se zovu ljudi koje izdržavaju njihove drage/. (VT 9, 1899)

U Pariz stigoh koncem augusta 1899. Malo te ne umrem od glada. Stan u najlopovskijem kraju radničkog Saint-Antoinea, kurve i „macro-i“ (štricike), kruh jedared dnevno, zima, blijede lampe u magli beskrajne, beskrajne ulice. (MO 24, 1907)

Da je Matoš kuplerajsku scenu poznavao još u Zagrebu, vidimo iz pisma bratu Leonu iz Beograda 1894. godine; Matoš uspoređuje beogradske, bečke, peštanske i zagrebačke zavode:

Jedino, čime B. natkriljuje Zagreb, električni je tramvaj i rasvjeta, pa – onim mjestancima, u kojima ne samo momci, nego i oženjeni svijet muški zaboravlja svoje brige, a ostavlja čast i novac. Jedno takvo mjestance /„Sofijanac“/ natkriljuje neizmjernim luksusom ne samo naše „Špuktrigle“ na „inzuli“, nego i sve slične zavode u Beču i Pešti. Srbin nije vinopija ni veseljak, nego kartaš i ženar. /Mislim, dragi Leo, da ti kao sedmoškolcu smijem i take stvari da reknem, da ti bude slika jasnija./ (LM 1, 1894)

Što su točno špuktrigle (nj. Spucktrog ʻpljuvačnicaʼ) na inzuli, ne znamo, ali vidimo da Matoš okoliša da to sve to bratu sedmoškolcu spomene.207

Ruku pod ruku s promiskuitetnim životom i bordelima išle su i spolne bolesti. O hemoroidima smo se naslušali od Jagića (v. § 2.39), spominje ih često i Matoš, i u Parizu (VT 20, 1902; 22, 1902; 29, 1902; AM 13, 1903)208 i od ležanja po bolnicama pred kraj života (MaM 46, 1913; SH 3, 1914). Ali Matoš nam daje i venerološku jezičnu građu, nekad deriviranu u ljudsku osobinu, a u pismu sestri Danici iz 1913. godine da prostite triperom zove svoj karcinom grla:

„Guguss“ /Rouveyre/ boluje od „kapavca“, ja sam zdrav. Kako vidiš, radim, a ni odakle novaca. (LM 9, 1901)

Danas mi je malo bolje, ali preko mjesec dana sam bolovao. Kijavice, glavobolje, pokvaren stomak. Jedan „triper“ /da prostite/ pretvorio je taj trio u kvartet, a užasni zuboboljni reumatizam u kvintet. (AMi 36, 1904)

Drugi „Hrvat“, kaclmaher i supilovac Kabalin, triperaš i sadist, dodje ovamo da se – otrese žene, sijede od briga, i djeteta, pametne pucice. (MO 35, 1907)

Uši, pluća, glava: cijelo tijelo mi pati od toga – da oprostiš – tripera u guši, i ja sam već počeo tiho očajavati. (DM 11, 1913)

Svu tu tešku egzistenciju treba prokuburiti, pa ćemo niz glagola otvoriti tim glagolom, vidjeli smo koliko je u Jagića bio čest (v. § 2.50), ima ga i u Matoševim pismima:

Stoga nije čudo da je Biograd, koji i onako vrvi silnom mangupčadi /fakinima/, pun kockara od zanata, hulja, koji čitavu zimu prokubure s tombolom, a ljeto s kartama. (LM 1, 1894)

I tako ti ja, draga mamice, kuburim i čekam novac iz Sarajeva, da se proturam ovaj mjesec, a onda ću i onako stati svirati u pozorištu. (MaM 4, 1896)

Da nisam onaj novac primio, ne znam, kako bi se prokuburio. Pomisli, nisam imao stana, a već me bijaše sramota ići Brabecu na večeru, (DM 1, 1896)

Taj posao to vrijedi, a ja kuburim ko nikada, jer se oporavljam od bolesti. (pismo Milivoju Dežmanu, 1900, SD, knj. XIX, str. 80)

[...] da bih Vam bio zahvalan, ako biste me mogli pomoći ma i najmanjom svotom. Tako kuburim, da evo i prosjačim! (pismo Mileti Jakšiću, 1900, SD, knj. XIX, str. 192)

To je silna manjina, dok većina, često talenti od elite, kubure gore nego naši pisci, ako nisu bogati od kuće. (DB 2, 1902)

Iza dvomjesečne kubure tek jučer i danas – dva mirnija dana. (AMi 15, 1902)

Još nisam proživio dva pustija, neplodnija mjeseca. Kubura, izgubljeno vrijeme, neizradjeni planovi, pa ova nesnosna sparina! (AMi 16, 1902)

Nekakvi Ivan Peršić reče mom ocu, da je njegov sin jamačno velika lijenčina, kada toliko kuburi i da me obustavom lista želi kazniti zbog spomenutog Xapule. (AMi 20, 1903)

Svi ti ljudi kubure, kao i ja, svi su intelektualni anarhisti. (AMi 36, 1904)

Za razliku od Jagića, kod kojega ga nismo viđali, Matoš će u sličnu značenju nekoliko puta upotrijebiti i glagol proturati se ili proturivati se:

I tako ti ja, draga mamice, kuburim i čekam novac iz Sarajeva, da se proturam ovaj mjesec, a onda ću i onako stati svirati u pozorištu. (MaM 4, 1896)

S time sam se tako dugo proturivao, dok mi nije mamica poslala onih 20 for., za koje joj i opet iz punog srca zahvaljujem. (DM 1, 1896)

Spomenuli smo već jedan čest Matošev glagol (v. gore § 4.11) i vidimo ga u primjerima: pumpati ili pumpovati ʻžicati, tražiti pozajmicu od kogaʼ, uvijek s izravnim objektom u akuzativu; u značenju ʻdavati pozajmicuʼ objekt je u dativu (usp. JL 1, 1903). U pismima se nađu i imenice pump i pumpacija. Matoš vječito nekoga žica novac:

A dajbudi, da prestanem sa tom svojom nasrtljivošću i pumpacijama: meni je zaista najneugodnije! (pismo Kosti Hörmanu, 1896, SD, knj. XIX, str. 152)

Kada nema para, sjedi i čačkaj zube u kakoj kafanici na „boulevard“ Popincourtu i pumpuj vrataricu Mariju ili kokote koji frančić. (LM 7, 1900)

Hvala Vam za dobru volju i vjerujte da pumpujem sa neba pa u rebra, otvoreno – kada pumpujem, a to mi se rijetko dešavaše. (AMi 6, 1901)

Tako mi veli Auer, da mu reče brat, slikar Auer, da sam u „prijestolnici“ vrlo zloglasan i da me izbjegava, jer da sam za Izložbe pumpao braću Hrvate. (AMi 10, 1901)

Dragi moji roditelji, Hvala za Vašu pomoć, primljenu juče. S jedne strane me boli, da Vas morah „pumpati“, (AM 12, 1902)

Dragi kolego, Hvala Vam za dopisnicu. Da sam znao kako vam je teško /i vama/, za cijelo Vas ne bih bio „pumpovo“. (BV 3, 1902)

Ako mu kažem, da novca nisam primio, pomisliće, znajući me veseljaka i neumjerenog, nedelikatnog čovjeka, da mu želim podvaliti, da ga želim pumpovati kao ono u Parizu, kada mu govorah: čuješ, Pepić, uvrijedićeš me, ako mi pumpaš više od 5 fr. (JL 1, 1903)

Opsujem mu sveca i podviknem, da mi radje šalje honorara, ako može, a ne da me zbog mog znanja blamira, prevrćući oči ko ikona i pumpajući klipane. (AMi 39, 1904)

Aristokrat, katoliker i ja ga nikad nisam pumpovo, prem me na mojim prolazima kroz lijepi Beč primio kao princa (MO 24, 1907)

U takvim momentima ne čudite se, ako ne dijelim s Vama Vašeg dobroćudnog humora, pa čak ni sada, kada Vam iskreno priznajem, da bi mi pored svih tih razočaranja kakav mali pump sa Vaše strane vrlo dobro došao. (pismo Antunu Benešiću, 1907, SD, knj. XIX, 33)

Dragi Robert, Molim pošalji mi jedno 5 k. Vrlo trebam a osim Tebe momentano ne mogu nikoga pumpati. (pismo Robertu Frangešu, 1909, SD, knj. XIX, str. 114)

Među glagolima ističe se još mikljati (odmikljati, domikljati, imenica je mikljant). Od suvremenih hrvatskih rječnika HJP bilježi odmikljati (s. v.), VRH nema. Riječ je uvijek o kretanju u hitnji:

Ali moj prvi bijeg! Mikljam ti ja ko Grabancijaš po kitnjastom Srijemu i dolazim u Plavnu: (LM 1, 1894)

Ali eto februara, a ja – mikljaj majčin sine iz stana! – Dva dana nisam ni jeo ni spavao! (DM 1, 1896)

Adresa mi je, pošto ne mogu odmikljati, ista /Violette 7/. (LM 5, 1899)

Kakva blijeda zagrebačka frajlica možda tajno uzdiše, čitajući Miša i šapće: – Oh, da ga znam, toga mikljanta iz Jurj. ulice (VT 2, 1899)

Za to te molim, da ona druga pisma i rukopis odmikljaš gosp. Aug. Matošu, (VT 21, 1902)

Kad već nisi mogao domikljati, mogao si mi poslati svoj kipec. (VT 23, 1902)

Dični Leonida je htio još večeras „odmikljati“, jer sutra, u subotu, mora u školu, ali srećom nije mogao izvesti zlehude svoje namjere. (OH 1, 1905)

Nije li baš to slavno, da smo jedan na petoricu? Zar ja odmikljati, gdje se dijele batine? Zar ja ostaviti slabijega? (MO 21, 1907)

Umjesto odmikljati napisat će kadšto odmagliti:

Kažnjen sam sa 10 fr. i sutra idem na policiju, da zamolim, da me pričekaju, dok – ne odmaglim. (LM 5, 1899)

Kamo je, za Boga, „treći“ „odmaglio“? (AMi 6, 1901)

Silis je odmaglio, iščeznuo u Belgiju. Ni glasa od njega. (VT 25, 1902)

Kako nisam mogao odmagliti, ne plativši grozni hotelski dug /jer nikada ne znam unapred, hoću li sutra dobiti koj groš/, ovo malo što sam zaslužio digla mi gazdarica. (AMi 34, 1904)

Jedincati primjer zabilježili smo za otperjati:

Možno je, da ću svakog časa otperjati, a on će moja pisma poslati za mnom. (LM 2, 1897)

Nekoliko je još glagola koje bismo svrstali ako ne u slengovske, svakako u razgovorne prisnoga registra, ponajprije ćeretati ʻćaskati, brbljati, naklapatiʼ (Matoš je sam objasnio u pismu Vladimiru Tkalčiću, usp. VT 21, 1902), zdipiti ʻukrastiʼ, zatelebati ʻzaljubitiʼ, zarezivati ʻdržati (do koga, do čega)ʼ, koji glagoli imaju više potvrda (barem dvije):

Ali šta da ti ćeretam? (LM 1, 1894)

Ej, što bih dao, da mogu samo noćas biti kraj svojih u Zagrebu, bezbrižno ćeretati i prosnivati jedan miran, bezbrižan sanak. (VT 2, 1899)

Ako nadješ u ovom ćeretanju kaku korist za sebe /jer ima misli, koje vrijede novaca!/, biće mi milo (VT 9, 1899)

Ovako je moj siromašni i aristokratski spleen zavijen u Chopinovo jecanje, u Schubertovo slatko ćaskanje, u gulanfersko ćeretanje, u dim ugodne cigarete, a kroz dim blistaju snovi kao zvijezde. (VT 20, 1902)

Ta funkcija /brbljati, ćeretati, naklapati/ je vrlo važna u našem životu (VT 21, 1902)

Sinoć sam čuo, da se u Zagrebu udala jedina cura, koju sam volio. Žalio sam nju, još više sebe, pa sam cijelu noć proćeretao sa jednim kolegom. (AMi 26, 1903)

Da nije tako zahladilo i da imam u sobi peći, još bi ćeretao. (JL 1, 1903)

Biti duhovit ne znači ćeretati kad ne treba. (MO 31, 1907)

Gledaj da mi za revanš pošalješ svoju fotografiju i da zdipiš kaki kipec Dragice de Sades [tj. Dragice Tkalčić]. (VT 9, 1899)

Čitam, da Magjari hoće da nam sasvim zdipe Rijeku. (pismo Josipu Milakoviću, 1899, SD, knj. XIX, str. 325)

Bilo bi mi neobično krivo, da tih stvari nisi primio, da su se izgubile ili da ih je zdipila policija. (VT 31, 1903)

Onomad sam se malne zatelebao u jedan divan Dhurmerov portrait opatice. (VT 9, 1899)

Da nemam toga, ja bi u Parizu gladovao ko Gjoka Karavlah i Jovan Djuvegija [tj. Jurica i Ivica Tkalčić] /još je uvijek zateleban u nekakvu violinisticu Rosenthalovu./ (VT 9, 1899)

Tu ti dolaze kokote, bojemi i ini rutavci Quartier-Latina, koji nas dosta zarezuju. (VT 20, 1902)

A opetujem ti, da ama ni jedan ne zarezuje, ne poznaje nas Hrvate. Ne pojmim, zašto naši političari čeznu za „savezima“ i zašto se nameću – pa još Srbima! (DB 2, 1902)

Sljedeće glagole nahodimo u pregledanim pismima jednom (abecedno): čkomiti, dirinčiti, drmati, dunuti, isprdeljuskati, očepiti, ogolfati, oguliti, opatrnuti, operušati, spiskati, šarafiti, švrljati, zakuriti. Značenje im je poznato ili jasno iz konteksta, tek je ogolfati neprozirno:

Čisto mi odlanu, kada danas primih tvoje pismo, jer mišljah da zato čkomiš, jer ti je zlo. (VT 9, 1899)

Hoće li otac skoro u penziju? Čini mi se, da već ima pravo na cijelu penziju i da mu je već dosadilo dirinčiti u prašnoj školi. (LM 10, 1901)

Mene drže ovdje vodje javnog mnijenja za svog kolegu, ljudi, koji drmaju poetskim i političkim ukusom publike, (MaM 4, 1896)

Da barem nabavim violončelo, pa da se uvježbam i dunem u Englesku! (AMi 33, 1903)

Sa Katalinićem sam drugovao u Parizu, ali sam ga ipak isprdeljuskao. Dužnost, šta ćete. (AMi 11, 1901)

Da sam znao, da je taj dripac i mene očepio, ja bih mu spremio za novu god. pečenicu malo drukčiju no što je tvoja. (MO 8, 1907)

Meni je nješto bolje, ali doktor me ogolfao, i četiri lijeka /pemzlanje, gurglanje, inhalacija, pilule/ upotrebljavam, pa samo na lijekove trošim preko 1 lire dnevno, često i više, ne računajući 2 mašine. (DM 13, 1913)

I doktor i apoteka me strašno oguliše: dosele zajedno 100 lira! (MaM 42, 1913)

Da sam g. g. Arnolda i Radića, Vrazovog čudnovatog nasljednika, gdjegod „opatrnuo“, ne bih se čudio njihovoj mržnji, ali ovako mi ostaje tek zinuti od čuda. (DB 1, 1902)

Glavno je, da si njega i njegovog gazdu dobro operušao. (MO 8, 1907)

Prije, nego što se dao na putešestvija u Kinu i Ameriku, dobio je na srećki 60.000 for., spiskao veselo pare i – dum za lijepom Avantirom, za dragom princesom. (AMi 9, 1901)

Liječnika nisam ovdje konsultirao u strahu od troška, jer ti Talijani strašno šarafe strance. (DM 11, 1913)

Zato često šetam cijelu noć i dan, švrljam po kafanama i uveče radim do zore. (VT 29, 1902)

Ja se spremam da toj cincarskoj bulumenti dobro zakurim. (MO 41, 1907)

Glagole poput brbljati, na koje smo upozorili kod Jagića (v. § 2.52), u Matoša nije nikakav problem naći, u sili drugih razgovornih riječi zapravo uopće ne upadaju u oči:

Planina me je osvježila, pomladila čisto i baš za to hoću s tobom da brbljam. (VT 7, 1899)

Taj gentleman je majstor u brbljanju. (VT 18, 1900)

Ali eto ga kući, već se penje na kokošinjak /moj krevet/, pali cigaretu i sprema na jedno strahovito, užasno, beskrajno brbljanje. (VT 18, 1900)

Kako je do te ljubavi došlo, jedva bi ti znao reći. Dodjem u pavillon, šalim se, brbljam, istresem kaki vic: (LM 7, 1900)

Brbljam Vam sve to, da razumijete, zašto sam mirniji, gledajući Vašu sliku. (AMi 11, 1901)

Ta funkcija /brbljati, ćeretati, naklapati/ je vrlo važna u našem životu (VT 21, 1902)

Da imam još papira, još bi brbljao. (VT 25, 1902)

Hedervary, tiran, nije imao petlje da odsiječe ušesa literarnom kesarošu Marjanoviću ili da uškopi brbljavog Radića /Stjepana/ ili Folnegovića. (AMi 25, 1903)

Članak tog brbljavca u 3. br. Nade je pun reminiscencija iz mog članka u 1. br. istog lista. (AMI 29, 1903)

Ja Vam brbljam, jer ste jedini sa kime si dopuštam taj luksus. Osjećam, da me rado slušate – kao i ja Vas. (AMi 29, 1903)

Oca mu, alaj bi brbljali! (AMi 40, 1904)

Došli smo kući oko ponoći, a da smo brbljali i o Vama, draga dušo, samo se od sebe razumije. (OH 1, 1905)

Sebe dakle izdaješ, brbljajući na moj trošak. (MO 29, 1907)

Bilo kako mu drago, nije lijepo, što brbljaš i tamo, gdje te slušaju „oprezne“ uši. (MO 31, 1907)

Zanimljivije je iz navedenih primjera da svoj pariški krevet Matoš zove kokošinjak (usp. VT 18, 1900), što može biti u vezi s kokicama i kokotama (v. gore), te da viceve – istresa (usp. LM 7, 1900). Općenito vic je dio Matoševa leksika, i kao ʻdosjetkaʼ, koja se napravi, i kao ʻsmisao, poentaʼ (usp. VT 33, 1903):

[...] a na moja „goruća“ pisma ni habera: jamačno jer se о toj stvari nije dao napraviti vic. (pismo Josipu Milakoviću, 1899, SD, knj. XIX, str. 321)

Pošto me Vi niti ujedoste niti ste literarnim gigerlom, vic, koji napravih na Vaš trošak nije maliciozan, barem ne kao ostali. (pismo Josipu Milakoviću, 1899, SD, knj. XIX, str. 321)

Tako me n. pr. Robiček /tako zvani/ tjera uvijek u smijeh sa vicem, poznatim gdji Tkalčić: (VT 24, 1902)

Ibler je svinja. Vic nije u tome, da sam odviše „nihilističan“ – kako se taj umni ništa izvoljava izražavati, nego u drugome. (VT 33, 1903)

U dubrovačkom Srgju je izišao članak, gdje se veli, da je prvi naš kritičar Jakša Čed., a ja da pišem viceve poput Zyr Xapule! (AMi 29, 1903)

[...] kada pišete toj čeljadi, da svi ti vicevi počeše zaudarati po Mandžuriji, oni obore njuške, pa mi pišu da sam prostak. (AMi 42, 1904)

U primjeru iz pisma Josipu Milakoviću nahodimo gigerl ʻkicoš, fićfirićʼ (germanizam, nj. Gigerl),209 što ima još na nekoliko mjesta u pismima Milanu Ogrizoviću:

Pošto me Vi niti ujedoste niti ste literarnim gigerlom, (pismo Josipu Milakoviću, 1899, SD, knj. XIX, str. 321)

On je pisao, dao napismeno, da je imao odnošaj sa medicinarkom gdjom Pavleković, ženom gigerla i propalog plemića, kojoj je, čini se, ta pismena izjava trebala za razvod braka. (MO 11, 1907)

Dakle – i naprednjaci sada bacaju napolje gigerla Cinteka, premda je Cintek bio najbolji njihov tip, (MO 26, 1907)

Zato su se pravi umjetnici, Whistler i Mallarmé, toliko rugali gigerlu Oskaru. (MO 35, 1907)

To je tek zrnce u Matoševu mozaiku razgovornih pozajmljenica. Tako u Matoševu svijetu bordela (AM 13, 1903), pajzlova (VT 16, 1900) i tamnih tipova (MO 24, 1907) stalno nailazimo na kurve (v. gore potvrde), metrese (VT 10, 1900; AMi 4, 1901; 9, 1901), švaljere (AMi 28, 1903), švaljerke (VT 16, 1900; AM 13, 1903), nimfe (AMi 24, 1903) i grizete (VT 9, 1899; 21, 1902).210 S druge strane hohštaplere (DB 2, 1902; BV 7, 1903; AMi 28, 1903; MO 11, 1907), gaunere (MO 21, 1907; 31, 1907), švindlere (AMi 2, 1900; 25, 1903; MO 28, 1907), šuftove (AMi 26, 1903; 36, 1904; MO 11, 1907; 24, 1907), štrebere (AMi 13, 1901; DB 2, 1902), huncute (AMi 25, 1903), bilmeze (AMi 2, 1900), kesaroše (AMi 25, 1903) i fukaru (VT 2, 1899; 9, 1899; AMi 11, 1901; 16, 1902; 35, 1904; LM 9, 1901; 31, 1903; MiM 1, 1903) Matoš će prepoznavati u novinskome, literarnome i „intelektualnome“ svijetu.211 U tom kolopletu čestotnošću se ističe riječ gulanfer. Da turcizam (arabizam) gulanfer izvorno znači pederasta, onoga koji ima mlade ljubavnike, ne pomaže mnogo jer znači i ʻbaraba, fakin, obješenjak, spadalo, uličar, besposličarʼ (HJP: s. v.), što znači i Matošu. No Matoš tom riječju zove i svoje najbliže prijatelje, braću Ivicu i Juricu Tkalčića, to im je zajednički naziv odmilja. Dakle kad je riječ o drugima, Matošu to nije osobito pozitivna riječ, znači fakina, razbojnika:

Tom prilikom nas napadoše pariški gulanferi, a jedan puče na mene iz revolvera. (DB 2, 1902)

No čekaj, marvo, čekajte, gulanferi! Te svinje hoće mene gladom-gladom, znate li, što je to ali ja ću im pokazati, da ću sam, znate li, solo razbiti njihove ćorave, balave obzoraške gubice! (AMi 30, 1903)

Tako će ju Matoš rabiti i u svojim beletrističkim i žurnalističkim tekstovima. No u pismima Dragici Tkalčić („Dragica de Sades“, Matoševa mladenačka ljubav) i Vladimiru Tkalčiću (najmlađi brat) ona znači pobratimstvo s ostalom dvojicom Tkalčića. Potvrda je mnogo:

[Riječi Jure Tkalčića:] Gefreiter, gulanfer Gusti i ja prosto – poginusmo za Robičekom (DT 4, 1898)

Ako si prijatelj sa Milanom [tj. s Matoševim mlađim bratom], ko ja sa gulanferima, molimo te pazi, da budete pametniji od nas. (VT 1, 1899)

Pitaj ju, smijem li joj poslati Iverje i fotografiju i zamoli ju za njenu sliku, jer je gulanfer Gjoka njenu sliku odnio i izgubio u Münchenu. (VT 1, 1899)

Vjeruj mi: govorim ti kao rodjenom bratu, sa pravom pobratimstva, koje me veže sa ona dva gulanfera /Gjokom Karavlahom i Jovanom Zaručnikom/. (VT 2, 1899)

Počeh jednu novelu, gdje opisujem gulanfere, koji mi baš ništa ne pišu. (VT 4, 1899)

Zbog mog pobratimstva sa gulanferima moja je ljubav i odanost prama vašoj obitelji tako velika i silna, (VT 6, 1899)

[...] čudim se kako gulanferi nisu mogli da opstanu ovdje. (VT 6, 1899)

Specijalno tebe bi moglo više zanimati Camao /u Nadi/, jer sam uzeo za tipus gulanfere, –osobito Ivicu. (VT 9, 1899)

Dragica de Sades će od nestašne frajlice postati ozbiljna gospa i taj će primjer, nadam se u Boga, uroditi ozbiljnim posljedicama kod nestašne gulanferske braće, koja možda pustiše poput mene jareće špic-bradice kao u znak neke ozbiljnosti. (VT 9, 1899)

Milo mi ja za gos. Mirka, tvog tatu; gulanferi mi već javiše tu novost. (VT 10, 1900)

Ti znaš, da se ja ne žurim. Polako idu gulanferi, polako i sigurno. (VT 10, 1900)

No pošto smo mi gulanferi i opet ono što smo bili, samo mnogo zreliji, nema zapreke da im što češće, dragi moj Mali, pišeš. (VT 19, 1902)

Još nikad ne napisah stvari sa manje švunga od ove: radi se о nekoliko for. /ili о nekoliko rutavaca, kako se izvoljevaju izražavati gospoda gulanferi/. Ovdje je nesnosna zima, olovna, mračna i da ne podgrijavam svoje staro gulanfersko prijateljstvo /koje je ovako sladje kao podgrijan puran/, bio bi mi život dosta dosadan. Ovako je moj siromašni i aristokratski spleen zavijen u Chopinovo jecanje, u Schubertovo slatko ćaskanje, u gulanfersko ćeretanje, u dim ugodne cigarete, a kroz dim blistaju snovi kao zvijezde. (VT 20, 1902)

Moleći te, da pozdraviš g. oca i Mesdames gdju Tkalčič i Šarlotu, slobodno im reci, da smo mi /Gulanferi/ uzrok njihovim eventualnim štucavicama. (VT 20, 1902)

Tvoju i Milanovu razglednicu i list sam vrlo radosno primio. 4. broja Zvijezde nisam primio, a 1. br. nije u mene, nego u daleke gulanferije. (VT 21, 1902)

Ne boj se, nema te cure, koja će gulanferu da podvali! (VT 21, 1902)

Za Hinkovića znam odavna da je glupan, licemjer i „vihtigmaher“ /kako vele braća gulanferi/. (VT 21, 1902)

Odem kući spavati i sada, iza ponoći, se probudih bez glavobolje, drhtav i nervozan i pišem evo tebi i gulanferima. (VT 22, 1902)

Ti imaš vremena, ti se možeš još krasnije razviti od gulanferije. Silne nade gajim za tebe, jer si mi blizu kao brat ili koji od gulanferije. (23, 1902)

Gulanfera već ne vidjeh do 14 dana. Kada mi nije najbolje, bdijem cijelu noć i spavam do 3–4 s. popodne. Pošto gulanferi u veče sviraju i nisu kod kuće, u ovakvim prilikama se ne vidjamo. (VT 24, 1902)

Gulanferi ne haju za Hrvatsku, dok ja ne mogu ignorovati jezik, kojim pišem, kao i oni što ne mogu ignorirati svoje note. (VT 24, 1902)

Hinković je hulja i glupan, da se izrazim gulanferima milom frazom. (VT 25, 1902)

Mi (Gulanferi) doživljujemo u posljednje vrijeme tako nevjerovatne, osobite, čudnovate stvari, da ne mogu о njima opširnije pisati. (VT 27, 1902)

Druga veoma česta riječ, imali smo ju gore u primjeru (usp. VT 20, 1902), domaća je – rutavac. U internome gulanferskome jeziku to je svojevrsni paspartu. Prema potvrdama čini se da isprva znači franak (od rutavi franak), potom gulanfere same, nakraju koga bilo:

I ja dam častnu riječ babi lagumliji, da ću joj sutra u kljun minimum 40 rutavijeh franaka. (AMi 39, 1904)

Iskreno žalim za rutavcem, koji je zubar de facto trebao tebi da plati; ja svog zuba ne bi dao ni za 5 rajnčki! (VT 9, 1899)

Još nikad ne napisah stvari sa manje švunga od ove: radi se о nekoliko for. /ili о nekoliko rutavaca, kako se izvoljevaju izražavati gospoda gulanferi/. (VT 20, 1902)

Jurica smišlja za markize razne podvale i moram reći, da ne znam, ko je veći „rutavac“ od braće gulanfera. Obično se sastajemo pred veče u „našem“ baru blizu „mog“ hotela i zato se zovemo „baraši“. Tu ti dolaze kokote, bojemi i ini rutavci Quartier-Latina, koji nas dosta zarezuju. U veče gulanferija svira ili piše, a kada je odviše hladno /а to bijaše, na žalost, vrlo često/, onda nas tri rutavca sjednemo pored kamina, pa udri u naklapanja i planove, koji 2–3 put trajahu do bijele zore. (VT 21, 1902)

Ako je špicl, za cijelo nije francuski, jer za taj posao ima Francuska rutavijih rutavaca. (VT 21, 1902)

Sve u svemu i zaključno: izrazito bogat i raznovrstan leksički repertoar, kakav na razini idiolekta i privatnoga jezika u Jagića i Šenoe nismo susreli.

4.42 Poredbene kao-konstrukcije. O odjeljku o Jagićevu frazariju vidjeli smo dosta poredbenih kao-konstrukcija (v. § 2.61). Nismo ih ondje izdvajali jer nisu se isticale posebnom iskričavošću, uglavnom su to gotove prêt-à-porter fraze. U Matoša su kao-fraze svježe, domišljate, nerijetko ad hoc skovane (što opet ne znači da su sve takve, ima i ustaljenih, okamenjenih, poopćenih, usp. npr. sjediti kao kokoš na mladima, čekati kao ozebao sunce, sličan kao jaje jajetu, spavati kao top, raditi kao mrav), pa ćemo ih rado izdvojiti kao jezičnu odliku. Popisujemo sve na što smo naišli, kronološki:

Da ti bude stvar još jasnija, reći ću ti, da u Biogradu nema „trinkgelda“ i da tu nema ni iz daleka tako divnih privatnih kuća, kao u Zagrebu jer Vlajo sjedi na dukatima, kao kokoš na mladima. (LM 1, 1894)

Kako sam siromašan kao suza, šaljem Vam na spomen evo ovo nekoliko riječi, (GM 1, 1895)

Meni je vrlo rdjavo: čekam od „Nade“ novac kao ozebao sunce. (LM 2, 1897)

Tvoja i Milanova karta tako me obradovala da sam jutros u krevetu ječio od radosti kao jarac. (VT 1, 1899)

Oprosti da te tako titulišem, premda se hvališ, da si nadjikao kao bor. (VT 2, 1899)

Pošto nisi bogat i nemožeš da budeš besplatan ataše, bacit će te u konsularnu službu. To ti je divan život: živiš u inostranstvu, slobodan si ko car, dobro plaćen, (VT 2, 1899)

Stil je lak kao srna i bistar kao led, koje opisuješ. (VT 8, 1899)

Novac se baca kao čikovi, kao djubre. (LM 7, 1900)

Hinković je podla svinja, a njegova gospodja pretenciozna kaćiperka sa niskim špionskim nagonima i jezikom kao u žabe krastače. (VT 10, 1900)

Ako se barem jedared mjesečno ne umorim fizički i duševno, da padnem od umora kao kljuse, siguran sam, da neću biti zdrav. (VT 29, 1902)

Spavati ću kao top, a kada sanjam, onda sam mlad, dobar i nježan kao ti. (VT 29, 1902)

Pozdravi najsrdačnije tvoje i reci im, da Jurica ima bradicu kao mladi jarac. (VT 29, 1902)

Drugi mi obećavaju novac, ali kada što prime, ne odgovaraju i ćute kao štuke. (VT 33, 1903)

Ja sam obično skromno i čisto obučen, obožavam čistu rubeninu, a sada sam kao svinja, a sa lijeve cipele mi otpala peta. (AMi 20, 1903)

Radim ko konj, da ne padnem na ledja „narodu“. (AMi 22, 1903)

To je vrlo obrazovan čovjek, samo je šteta, da je tašt kao dijete. (AMi 25, 1903)

Volim ženu kao dobro voće ili dobar biftek, ali u posljednje vrijeme nisam imao ni volje ni prilike da se amiziram. (AMi 28, 1903)

Kada mu jedared natuknuh, da je sličan kao jaje jajetu tome Juraku, on – oči u cipele i stane puštati bradu... (AMi 28, 1903)

Tamo grme Tmski, a Osttneri i Krnici vedre i oblače, dok car stvara novi Rim, dok se Europa tako jači, da će nas pregaziti – i ne opazivši nas, ne kao crva, nego kao Dreck (AMi 36, 1904)

Opsujem mu sveca i podviknem, da mi radje šalje honorara, ako može, a ne da me zbog mog znanja blamira, prevrćući oči ko ikona i pumpajući klipane. (AMi 39, 1904)

Htjedoh Vam tek dokazati, da na Vas prijateljski mislim, i da nisam tvrdoglav kao Hrvat i kao magarac. (AMi 41, 1904)

Moja ćelija gora no zimi, ko furuna. (AMi 42, 1904)

U Parizu bijah zdrav ko riba. (AMi 53, 1906)

Kada svi na to ćute kao somovi, nisam li ja imao pravo dići svoj glas, literarno nekompromitovan (BV 30, 1906)

Radio je kao mrav, zimi („zornice“ u crkvi), prije božića, od 6 s. izjutra do 9 s. u veče (pjevanje u obrt. školi, pa šegrtske škole). (MO 24, 1907)

Momentano sam umoran, pun žuči kao krezuba baba (MO 25, 1907)

I meni je teško izlaziti inkognito gol, kao kurva. (MO 25, 1907)

Ovdje nikog ne poznam, jezika – ako ga i razumijem – ne govorim, ćutim kao som, kao stvar, kao gluhonijemak, pa ipak sve gore! (DM 11, 1913)

Ljut sam ko zmija i jedva čekam da stignem. (MaM 35, 1913)

Ni u kazalištu još nisam bio i ipak novac ide kao pljeva. (MaM 42, 1913)

A i novac ide preko očekivanja, kao pljeva. (MiM 8, 1913)

4.43 Fraze. Izdvojit ćemo nešto Matoševih fraza, onoliko koliko smo ih zabilježili. Popis nipošto neće biti iscrpan i skupa s Pranjićevim (1971: 178–181) može biti temelj za buduće. Ustrojen je kronološki, prema prvome pojavljivanju.

Mačji kašalj

A njihove škole su pravi mačji kašalj: meni su se divili neki dan djaci vel. škole, kada sam ih stao motati! (LM 1, 1894)

To nije mačji kašalj, (MO 17, 1907)

Bilo pa bitisalo

I sam ćeš si lako predočiti kako mora da bijaše naš život! Bilo pa bitisalo. I opet sam sâm. (VT 6, 1899)

Maretić objašnjava tursku riječ bitisati pa piše da je bilo pa bitisalo zapravo bilo pa prošlo (1899: 687); ne bi bilo toliko zanimljivo da Maretićeva Gramatika nije objavljena iste 1899. godine, iz koje je Matoševa potvrda.

Vući za nos

A da bude naša sličnost potpuna, našao si i taj gentleman na izložbi vrlo lijepu djevojku, koju upravo virtuozki vuče za nos /koji nije ružan/. (VT 18, 1900)

Kolo, dvorski list u Beogradu vuče me već 5 mjeseci za nos i ne daje honorara! (BV 6, 1902)

Bruck me vukao za nos od uskrsa do nedavna, dok /prije 2 tjedna/ ne zatražih kategorički ili materijal knjige ili honorar od – 50 kr. (JL 2, 1903)

Ja se divim već ustrpljivosti za nos vučenih autora. (MO 41, 1907)

[...] padoh kao bedak i dugo za nos vučeni dobričina na stolicu prve kafane! (OČD 3, 1908)

Jednim udarcem ubiti dvije muhe

Dobro te dobih jutros tvoje pismo, pa mogu ubiti jednim udarcem 3 muhe. (VT 8, 1899)

Ali Vi htjedoste ubiti dvije muhe. U momentu kada Vienac ne izlazi, kada su Nar. Nov. jedini, na žalost, liberalniji list u umjetničkom smislu, Vi htjedoste turiti pored Vas Dučića i istisnuti mene. 2 muhe u isti mah. (AMi 40, 1904)

Time je ubio dvije muhe. (BV 34, 1912)

Kako se iz primjerâ vidi, fraza je često eliptična ili se u varijaciji pojavi i treća muha.

Otegnuti papke

Što veli Franc Josef, hoće li skoro otegnuti – svoje carske papčine? Da ga poživi Bog Hrvata i habsburške prejasne kuće, (AMi 2, 1900)

Do maja sam dakle u Rimu, ako donle ne otegnem papke. (AMi 29, 1903)

Kresati/skresati u brk

Tako mi Jelovšek kreše u brk, da sam nepošten, (AMi 10, 1901)

Ja sam preskupo platio to malo slobodnog pisanja, pa da ne skrešem istinu u brk svim našim frazerima, mlakonjama, smetenjacima, narodnim krpeljima, muktašima, pa ma ih cio svijet zvao rodoljupcima. (pismo Stjepku Siročiću, 1901, SD, knj. XX, str. 109)

Zubima i noktima (činiti što)

Zlo je, Hörman neće da mi, kao dosele, odmah plaća radove i to me bacilo u novčane neprilike, iz koje se danju i noću, zubima i noktima izvlačim. (AMi 12, 1901)

Ja se bijem rukama, nogama i zubima. (AMi 44, 1904)

Natrljati nos (komu)

Ja sam mu često natrljao nos. (AMi 13, 1901)

Vratiti šilo za ognjilo (komu)

Ta hulja bi mi škodila da može, to osjećam. Grozno mi krivo, te se ne mogu dočepati njegovog lista. Pošalji mi njegovu knjigu, pa da mu vratim šilo za ognjilo, bratu Mozesu. (VT 21, 1902)

Bijela vrana

Time hoću da reknem, da sam unatoč Vama i rijetkim iznimkama silno izolovan, bijela vrana. (JL 1, 1903)

Biti trn u oku (komu)

Obzorašima sam već davno trn u oku (VT 33, 1903)

Imati pik (na koga)

Strašno je to, da se, kada imaju na koga pik, dugo ne snebivaju, (VT 33, 1903)

Ne dopisujući ni s kim, ništa ne znam, a baš mi je krivo, jer n. pr. na Jaška imam pik već odavna. (MO 8, 1907)

Prodati kožu

Svaki čas me mogu baciti iz stana i da francuski bojemi nisu tako krasni, tako kolegijalni momci, ja bi crko od gladi ili bi morao ubiti kakvog buržu-a, jer ne mislim prodati kože uzalud. (AMi 20, 1903)

Probiti led

Pošto ih se život odviše dojima, ne mogu se koncentrirati i tako ti divno nadareni svirači ne dospijevaju „probiti led“, spremiti repertoar za koncerte. (AMi 25, 1903)

Odoh u Bd. Borbe, polemike – ostalo znaš. Led sam probio i tu, jer me baš danas poznati dr Cvijić preko jednog profesora moli, da me dovede k njemu. (MO 24, 1907)

Duvati u (čiji) rog

Nedavno su realisti, mladi Obzoraši, imali u Zagr. sjednicu, u kojoj isključiše iz budućeg novinarskog udruženja, sve, što ne duva u njihov rog. (AMi 30, 1903)

Izgrditi (koga) na pasja kola

Onog dana, kada ostah bez stana, izgrdih na pasja kola moju gazdaricu i u ljutini joj zaprijetih, da ću otići, ne plativši. (AMi 38, 1904)

Taj mi kolač spremiše Hrv. Pravice i ja ne znam, bih li se /kao jamačno ti/ smijao ili bih li te ljude, koji me bez razloga tretiraju kao običnog ucjenjivača, izgrdio na pasja kola. (MO 41, 1907)

Bacati klipove pod noge (komu)

Pa onda sumnje, da Nepoznati, Sivi, Crni, da moćni čovjek kvari Šariću račune i baca mi djavolje klipove pod noge. (AMi 39, 1904)

Napraviti od slijepca dva

Kao za ironiju, nikada mi nije gore išlo nego baš sada, kada bi zbog nje želio da imam novaca, da sam bogat. A pozvati ju u Pariz, napraviti od slijepca dva – za to sam odviše kavalir, odviše iskusan. (AMi 42, 1904)

Najviše me ubija briga za nju /Olgu/, a odviše je volim, pa da pravim iz jednog slijepca dva i dovedem u to grozno mjesto. (AMi 47, 1905)

A da zovem Olgu ovamo sada, u oči svršetka njenih studija, da napravim iz jednoga slijepca dva ili da, napravivši se Srbinom zbog kakve „karijere“ – ne, za takvu cijenu ja ni sreće ne tražim. (AMi 56, 1907)

Car kad ide pješke

Uzeo sam jeftin stan, a pošto je policija zbog smrada zapovijedila zasuti nužnike, ne mogu imitirati ni cara, kad ide pješke. (AMi 46, 1905)

Peta rupa na svirali

Jedared mi pišeš, da ću odsele odmah biti plaćen, drugi put da si samo urednik, t. j. peta rupa na svirali. (BV 25, 1906)

Da je riječ o Jagićevoj frazi, vjerojatno bi rupa bila deveta, ne peta (usp. kod Jagića brusiti jezik, v. § 2.61).

Držati (koga) u šahu

Ti treba da pojmiš, da mi nemamo dušmana samo vani, nego da moramo držati u šahu eventualne Šegviće u vlastitoj sredini. (MO 20, 1907)

Nabijati (komu) na nos

Ti mi nabijaš na nos novac, kao da sam se ikada prodao i kao da i ti ne živiš od – novca. (MO 20, 1907)

Danas se koriste „naprednim“ radikalnim idejama, a dok slave sv. Savu usred Zagr. i izlaze iz koalicije zbog radikalnog patrijara [sic!], nama čak Štrosmajera nabijaju na nos. (MO 26, 1907)

U pismu Stjepku Siročiću iz 1901. godine nahodimo skovanu i imenicu nosonabijač (svi ti zanosni prigodničari i nosonabijači, SD, knj. XX, str. 190).

Medvjeđa usluga

Vukeliću sam ja to pismo poslao i ne čini mi se, da je Pisačića uvjerio о svojoj pogrješci. Medvjedju mi je uslugu učinio, (MO 22, 1907)

Uzimati kestene iz vatre

I za takve ljude ja uzimam kestene iz vatre, takvi neliterarni individui imaju sad u rukama moju sudbinu, sve moje prihode. (MO 39, 1907)

Na vrat na nos

Pišem za Obzor, pa kako se za Rim /ne znajući da ću ovamo/ nisam pripravio čitanjem, sad moram na vrat na nos raditi i mnogo knjiga kupovati. (DM 13, 1913)

Ne biti od jučer

I bez ljubeznog tvog pisma bi znao, da te kao prijatelja zabrinjuje teška i velika moja nevolja. Ta nismo mi tek od jučer! (SH 3, 1914)

4.44 Sit sam svega i sve mi se gadi. Za kraj ostavili smo zdvojnu sintagmu koju Matoš kroz godine varira na ovaj ili onaj način. Posrijedi je pridjev sit sa svojom genitivnom dopunom. Upadljiva jezična odlika Matoševih privatnih pisama, kondenzat vječite besparice, nemogućnosti objavljivanja (i naplate honorara za objavljeno), oskudice i bolesti:

I ja sam, vjeruj mi, sit pisanja – još više od tebe. (VT 33, 1903)

Tako sam sit svega, tako sam blaziran, da ne pojmim kako mi se hoće živjeti. (AMi 25, 1903)

A da i mogu, ja sam tako sit svega, tako ravnodušan već 5 mjeseci, da mi je ogavno pisati, misliti. (AMi 25, 1903)

Ja sam vrlo bolestan i sit svega. (AMi 52, 1906)

Ja ću reagirati – sit sam svega! – i uvjeren sam, da me nijedan zagr. list neće štampati. (AMi 29, 1903)

Ni u jednoj stranci nije moje mjesto i ja sam sit borbe sa vjetrenjačama. (AMi 56, 1907)

Matica se nikad sa mnom nije tako modernistički ponijela kao ti nemoćni koterijaši, koji ti onemogućuju štampanje, ako nisi naprednjak ili najmanje rezolucionaš.. Nije dakle čudo ako sam apatičan i sit svega. (MO 14, 1907)

Ja sam sit već toga zajebavanja, to više, što zajednički naš prijatelj ne nalazi vrijednim anoncirati u H. Pravu i Smotri moju knjigu. (MO 16, 1907)

[...] sit sam svega pa žalim što ne odoh u Peštu i bacih kakvu bombu na krvnike u crkvi sv. Matije! (MO 17, 1907)

Ja sam sit tih muka i toga zajebavanja i samo ne znam kuda ću i šta ću, jer su mi zbog starčevićanstva sva vrata zatvorena. (MO 43, 1907)

A da mjera bude puna, primih Smotru sa takvim kretenskim atentatima na moj tekst, da ću i odovud povući, sit svega, konsekvencije. (MO 45, 1908)

[...] da sam – kao jamačno i ti – tako sit svega, da bih najvolio leći kao čuvar uz dragog i nezaboravnog tvog dečka [tj. sina], za kojega sam krišom plakao, za kojega plačem i za kojega ću plakati u postelji (MO 48, 1909)

Sit sam svega i sve mi se gadi Tvoj Gus (MaM 43, 1913)