Monika Herceg. 2018. Početne koordinate. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić.
Svaki je čovjek otok. – tvrdi(o je) Ranko Marinković. Obitelj je otok s kojeg se ne odlazi, šuma iz koje nema puta, (marquezovsko) naselje okruženo nepremostivim prirodnim/emotivno-psihološkim barijerama, prostor koji posjeduje intimnu genealogiju, vjerovanja i na kraju krajeva – vlastitu unikatnu stvarnost – zaključuje čitatelj pjesničkog prvijenca Monike Herceg. Zbirka Početne koordinate kroz pedeset osam pjesama raspreda sagu o obitelji čiji ruralni habitus doslovce uokviruje divlja, šumska priroda. Šuma, kao dio njihove vlastite mitologije, protagoniste ovih pjesama ne napušta ni prilikom privremenog (prisilnog) boravka u gradu, pa ni onda kada se nalaze u interijeru obiteljskog doma. U prvoj pjesmi, koja funkcionira kao prolog, M. Herceg razmiče kosti šume: pažljivo stupamo iza granice šume / svjesni da je ispod nas / netaknuta smrt / staza prohodna rijetkima, što je nužno kako bi otvorila put u obiteljsko stablo. Iz stihova posljednje, epiloške pjesme: ostao je samo jedan izvor / na kojem piju divlje svinje i jeleni / i duhovi koji lutaju / puni sačme / iz njihovih glava / kao iz žirova / izrasta mlada šuma – vidljivo je kako autorica zbirku zatvara istim motivom kojim ju započinje – divljom prirodom, šumom kao svjedokom života, raslinjem koje obrasta jednu obiteljsku priču, istovremeno obrubljujući njezin poetski prostor.
Među kor(ic)ama, uz okvir prologa i epiloga, pjesme su podijeljene u četiri ciklusa: ZMIJSKE SMRTI (podrijetlo), PTIČJE SMRTI (bijeg), MAČJE SMRTI (izbjeglištvo), ZEČJE SMRTI (povratak). Već iz naslova ciklusa jasno je kako se radi o obiteljskom stablu dupkom ispunjenom smrću, pa tako osim životinja i biljaka (rezali su drveće kao svinje, ili šimićevski: u životinje smo pažljivo spremali smrt / ... / a onda tu istu smrt vadili iz njih bezbolno / jednim rezom ispod vrata), umiru i ljudi – članovi uže (obiteljske) i šire (seoske) zajednice. »Najveća« i najsvježija, smrt oca postavlja se kao središnja trauma oko koje tekst izrasta unaprijed i (prije svega) unatrag – zaranjajući u povijest obiteljske bolesti, ponire prema korijenju, svojevrsnom mitskom ishodištu sadašnjeg stanja. Tako je u prvom i većem dijelu drugog ciklusa lirski glas tek posrednik koji donosi pjesme u trećem licu (rjeđe se javlja i kolektivizirani lirski subjekt), bogate animističkim, primordijalnim motivima, konstrukcijama obiteljskih vjerovanja, nastanjene bakom, djedom, ocem i majkom, podjednako kao i gromovnikom, bjesovima, duhovima neubranih gomolja krumpira i cikle, domaćim i divljim životinjama. Lirsko ja retoričke maske napušta tek polovicom poetskog teksta i prvi se put objelodanjuje u pjesmi urobor, što je popraćeno konkretnim događajem na tematskoj razini, prvim koji za lirski subjekt nije tek opojna priča predaka: prijetnja rata obitelj tjera u gradsko izbjeglištvo, zakotrljavši linearno dotada dominantno ciklički koncept vremena. Promjena okoline ponešto izmjenjuje motiviku ciklusa MAČJE SMRTI, no tek djelomično, jer nam autorica ne dopušta da zaboravimo kako se protagonisti Početnih koordinata uvijek nalaze unutar neprobojne kore vlastitog obiteljskog stabla, ukorijenjeni u vlastitu emocionalnu stvarnost, ma gdje bili.
Značajniji zaokret unutar zbirke može se iščitati na razini pjesničkih strategija – pjesme prvih dvaju ciklusa uglavnom jesu narativne, no istovremeno su nabijene bujnom hipermetaforikom koja od čitatelja zahtijeva primjenu asocijativne logike. Nedvojbeno je kako iza poetskog izraza stoji razvijena moć imaginacije koja rješenjima u obliku već spomenute metafore, poredbe i očuđujućih pridjevskih sintagmi uspostavlja fluidna, lebdeća značenja, sličnost među udaljenim domenama. Premda, općenito, jezični znak ovdje nikada nije usredotočen isključivo na sebe sama, u drugom dijelu zbirke sve su češće pjesme koje bismo mogli okarakterizirati kao stvarnosne, a na površinu izranja jednostavniji, pripovjedni jezik. No, ono što jedan čitatelj vidi kao nerazmrsiv jezični čvor, drugi percipira upravo kao mjesto događaja poetskog. Štoviše, stupanj hermetičnosti nije u korelaciji s kvalitetom pjesama, koja je, čini mi se, podjednako razasuta po Koordinatama. Zbirka je ovo čiju je zaokruženost i koncept teško previdjeti, pa ne čudi sugestija Miljenka Jergovića da joj se pristupa kao poemi, a možda i kao romanu u stihovima.
Hodajuće obiteljsko stablo u posljednjem se ciklusu vraća na selo, naravno, zajedno s protagonistima koji u njemu žive (i njihovim mrtvima koji kao takvi uvijek ostaju prisutni: u našoj kući / gdje god ona bila / žive ljudi koji su umrli). Četiri ciklusa, istaknimo i to, sugeriraju izmjenu godišnjih doba, uz vječni izostanak proljeća i konstantno prisutnu tjeskobu jeseni. Homogenost Početnih koordinata uvelike pojačavaju njihova poetski najplodnija mjesta: metamorfoze. Kroz cijeli lirski tekst čovjek i priroda prepliću se do granice neraspoznavanja – ističe se zoonifikacija oca u lisicu, bake u srnu, dok se, s druge strane, šuma personificira i antropomorfizira, pa nabada neoprezne šetače. I sveprisutna smrt nadaje se kao metamorfoza, gotovo uvijek stopljena s prirodnim elementima – fascinira sjajno izveden motiv sadnje mrtve kate, poput sjemena, u zemlju koja onda porađa neku vrstu izobličenog života: zakopali su je do glave / u vrt kraj gredica luka / i čekali dva dana / da joj proklijaju ruke / iz mokre crnice ili slično, a ujedno suprotno (od zasađenog dijela tijela nastaje čitav humanoid): netko siječe ljudima glave / i sadi ih u šumi / da uzgoji vojsku. Kroz potonje stihove provlači se ratna trauma, još jedan motivsko-tematski sloj zbirke, predstavljajući u pojedinim pjesmama najsnažnija mjesta poetskog iskaza. Ipak, bez obzira na to što rat obitelj tjera u izbjeglištvo, vlastita (animistička) mitologija i sasvim intimna povijest obiteljskih umiranja dominiraju nad svim ostalim, za zajednicu vanjskim čimbenicima. Zbog toga inzistiranje na stihovima koji podebljavaju značaj ratne traume – voda je već odavno pobjegla pred nasiljem /... / duhovi koji lutaju puni sačme – u epiloškoj pjesmi, onoj koja zatvara i sažima čitav poetski univerzum, nije baš najsretniji izbor, što, srećom, bitnije ne narušava opći dojam.
Pišući o zbirci poezije Zemlja zemlja Marka Pogačara, Bonislav Kamenjašević iznosi zanimljiv sustav vrednovanja pojedinačnih pjesama, tvrdeći kako tu kao uostalom i u svačijoj zbirci... postoje tri tipa pjesama: sjajne, hermetične i one bezlične. U Početnim koordinatama na prste jedne ruke mogle bi se nabrojati bezlične pjesme, a čini mi se kako možda nema previše ni onih uistinu sjajnih, potencijalno antologijskih (izdvajam gluhe mačke, rast, amneziju, jezero, bijeg). Riječ je ovdje o jednom od onih pjesničkih ostvarenja čija vrijednost nije tek puki zbir pojedinačnih pjesama, već se više krije u njihovu suodnosu, u lirskom tekstu kao konceptualnoj cjelini. Pa tako, pročitavši čitavu knjiga, zatvorivši posljednju stranicu čitatelju se čini da za sobom zatvara šumu, sklapa koru obiteljskog debla. Zato mislim kako bi umjesto pomalo bezlične sivo-bijele ilustracije kojom je izdavač (Fraktura, 2021) opremio knjigu, kao vizualni identitet zbirke mnogo bolje funkcionirala likovna imitacija hrapave kore drveta, razvučena preko cijele površine knjige, preko svakog ulaza u tekstualnu šumu Početnih koordinata.