Olja Savičević Ivančević. 2016. Pjevač u noći. Zagreb: Sandorf.
Igor Mandić još je 1983. izjavio da žene ne znaju pisati ništa osim kuhinjske književnosti – ljubavnih romana čija su pokretačka sila tračevi i isprazni zapleti. U tom tonu možemo pretpostaviti i to da danas mnoge kuhinje imaju i televizor. Kupio ga je muškarac da žena, dok mu kuha, na njemu može pogledavati sapunjare. I dok su joj prsti još smežurani od sapunice, naša žena-majka-kraljica u ruke uzima Pjevača u noći Olje Savičević Ivančević i ne shvaćajući da ne čita pravi, nego parodirani ljubavni roman, grči svoje tijelo u suzama dok se niz odvod slijevaju grešne misli.
Vjerujem da bi glas protagonistice Naranče Peović pohvalio ovaj ironični intro u kritiku pseudoljubavnog romana kojim se dekonstruiraju zapadna ideja ljubavi i jeftini bjegovi od stvarnosti. Možda bi ona na mojem mjestu ubacila još malo patetike, klišeja – kako fabularnih, tako i jezičnih, pokoju snažniju emociju i efektniji, sretniji kraj, nakon kojeg bi me, za malo dodatne drame, možda spetljala sa spomenutim kritičarom. Slavuj, njezin ljubavnik kojeg u romanu traži (i čije tragove otkriva postupno i pažljivo), možda bi svojom zanesenom svijetlom glavom zadovoljno kimnuo na ovaj pokušaj kritičarsko-umjetničke intervencije u ontološku razinu romana temeljenog na utopiji. Da... Cijenio bi umjetnost. Dobro je dok je tekst neobjavljen. Petljanje s tržištem ne bi ga razgalilo. Bojim se da bi čitavoj zagrebačkoj Ulici Grada Mainza počela stizati čudna pisma...
Pisma slična onima kojima umjetnik Slavuj propjevava obraćajući se preglasnim noćnim ljubavnicima iz splitske Ulice Dinka Šimunovića. Zamamna je polifonija (ili kakofonija) glasova kojima o toj temi progovaraju ravnodušni bog, vojnik, tužni pas, bankar, Dinko Šimunović koji kritizira kapitalizam, turizam i odnos prema kulturnjacima, a tu je i pismo nerođene pjesnikinje (koje je jedan od najnježnijih i najtočnijih metaliterarnih tekstova koje sam iz pera hrvatskoga autora dosad pročitala).
S druge pak strane, scenaristica Naranča retrospektivno pripovijeda o svojoj mladosti, a njezine su dionice zapravo transkripti audiozapisa. Ali s tim čudom tehnike kao da je malo zaštekalo. Prerazvedene rečenice, intertekstualni pjesnički elementi, igre riječima (»Za tri godine rastavili. Se.« , »I ja sam se odazivala, odazivala, oda... o, da.«) koje jesu zanimljive i kreativne, ali nesvojstvene i neuvjerljive u usmenom diskurzu kakav se ovdje želi simulirati, a tu je i naporno i nejasno konstantno apostrofiranje nekog neodređenog adresata (»dušo«).
Zna biti zeznuto kad se pjesnici upuštaju u pisanje proznih i dramskih vrsta (samo smo tijekom protekle godine mogli svjedočiti ne tako uspješno recipiranim dramama megauspješne pjesnikinje Monike Herceg, a najsvježiji je primjer sjajne prozaistice Marine Vujčić koja se Plodnom vodom uputila na dramaturški kratki izlet koji je za publiku ispao neočekivano neintrigantan). Strepila sam tako i za djelo Olje Savičević Ivančević koja mi je još uvijek draža u svojoj suvremenoj lirskoj formi, ali ni romanima ne zaostaje za nekima od najboljih hrvatskih suvremenih autora. Ona gust, poetičan stil (koji se ponajviše očituje u Slavujevim pismima) spaja s kompleksnom, ali jasnom narativnom linijom i likovima koji uspijevaju zaživjeti pred čitateljevim očima.
Likovi se najviše otkrivaju jezikom, tj. govornim karakterizacijama. Osim Naranče, koja sebe opetovano uvjerljivo opisuje kao »plavu naranču koja ima silikonsku usnu, brazilsku frizuru, vozi kabriolet, ali iznutra je crna naranča – puna crnog soka«. Tu je, s druge strane, lik Helanke – divlje ljepotice koja živi izvan svih društvenih normi, čija bi ambivalentna seksualnost i rodni identitet mogli biti potencijalna poveznica sa Srnom intertekstualno već dotaknutog Dinka Šimunovića. Među snažnim ženskim likovima koje je Savičević Ivančević u ovom romanu oslikala svakako valja spomenuti i treći svijet – Baćehu – epizodnu staricu koja zbog bolesti opsceno ispovraća vrlo žive nastrane slike koje su šokantna suprotnost liričnosti teksta i romantičnoj pristojnosti malograđanskog morala i dušebrižja. Možda na prvu pretjerano i isforsirano, na drugu isto to, ali u daljoj pozadini ovakve pripovjedačke intervencije sigurno je stajala dublja, ali možda prosječnom čitatelju preapstraktno izvedena namjera za društvenom kritikom.
Roman i obiluje kritikama – kroz parodiju i klišeje (zaplet fatalne priče, mladić koji vozi vespu, kobna sedma godina braka, rečenice kao što je »nije ovo generalna proba za pravi život«), propituje se status ljubavnih romana i to može li ih se shvaćati kao ozbiljnu književnost, nešto nasuprot, kako bi rekla Naranča, sveopćoj budalizaciji.
A stanje je slično u svim dijelovima regije koji se opisuju. Ovim romanom ceste zamislivo je koračanje splitskim kronotopom (koji je još sjajnije opisan u autoričinu romanu Ljeta s Marijom iz 2022), ali i bosanskim, zagrebačkim i detroitskim u drugome dijelu (paralelnoj priči u kojoj je sadržan, između ostalog, dvostrani dijalog na kajkavskom, novozagrebačkom fonetski zapisanom govoru koji je beskrajno simpatičan (za dodatnu legitimaciju – kao savjetnik je u zahvalama naveden Kristijan Novak).
Smještanje likova u scene podsjeća na Balzacovo opisivanje od općega k pojedinačnom (pr. opis Slavujeva novog, lošijeg ambijenta »stana-sobe« iz kojeg onda priliče i njegova psihička i imovinska rastresenost) . Takva tehnika pomaže čitatelju jer se radi o romanu višestruko raslojene strukture – u dvama dijelovima, od kojih je prvi znatno duži, isprepleteni su pouzdani i nepouzdani pripovjedači, pripovijedanje u sadašnjosti i u prošlosti, a zapisivanje vremenskih okvira jedan je od najzanimljivijih detalja. Naime, kad je riječ o upravnom govoru u prošlosti, pronalazimo rečenice kao što su »govori mu jedna jučer (prije dvadeset godina)« ili »sljedeće jutro (a to je danas, sada)«. Zgodno je (ali na prvu i izazovno) to što su dijaloške dionice pisane bez interpunkcijskih obilježivača za upravni govor.
Radi se o uspješnoj suvremenoj parodiji ljubavnih romana kojom se otvaraju mnoga pitanja o njihovu statusu. Iako smješten na tek 150 stranica džepnog izdanja, ovo je djelo možda u svome prvom dijelu trebalo biti kraće (ili u drugome dijelu opsežnije). Ali ptice ne umiru zijevajući! Ako u početku i jeste malo izgubljeni, isplati se probijanje do kraja romana! Čitateljski osjećaj koji me zatekao na posljednjim stranicama nazvala bih skidanjem naljepa. Činit će vam se da ste bili presvučeni ljepljivom smolom koju s kože tad uspijte maknuti u bezbolnoj, satisfying gvali o kojoj želite nastaviti razmišljati još dugo, poskrivečki je, poput tijesta, mijeseći pod prstima.