Monika Herceg. 2018. Početne koordinate. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić.
Hodajući žilama Početnih koordinata oprezno se uvlačimo u pluća šume obavijena rebrima smrti, izbjeglištva, obitelji i podrijetla. Zbirka Monike Herceg ciklično je djelo isprepleteno u puni krug i nagrađeno nagradom Goran za mlade pjesnike za 2017. Spajajući jesen i atmosferu ruralnog krajolika s univerzalnim toposima, autorica zbirkom sadi intimu, a osjećajima izvrće unutrašnje korove čitateljevog tijela.
Koherentna, zaokružena i čvrsto oblikovana, zbirka je osmišljena kao ideja jasnog cilja i koncepta izniklog iz osnovnog strukturnog načela cikličnosti koje prožima sve aspekte djela. Smrt kao provodni motiv središnja je pokretačka sila koja se vrlo lirično prispodobljuje analogijom tijela i prirode: »analogija propadanja tijela / i jesenskog propadanja / potpuna je« (puni krug). Sveprisutna smrt glavna je sastavnica ne samo tijela i života, koja povezuje čovjeka s prirodom, već i same zbirke čiji ciklusi nose nazive: zmijske smrti (podrijetlo), ptičje smrti (bijeg), mačje smrti (izbjeglištvo), zečje smrti (povratak). Autorica smrt ne doživljava tragično, već kao zakon prirode što je dodatno naglašeno izborom »običnih« životinja za podnaslove, životinja čije smrti neprimjetno teku niz rijeku vremena. Međuovisnost ljudi i prirode također je apostrofirana gledanjem svijeta kroz animizam. Lirski subjekt suosjećanje i utočište pronalazi u prirodi koja isijava snagom preobrazbe: »zakopali su je do glave / u vrt kraj gredica luka / i čekali dva dana / da joj proklijaju ruke / iz mokre crnice« (gluhe mačke). Smrt se transformira u novi prirodni oblik. Bol smrti slijeva se niz vodopad autoričinih stihova i izranja kao miran potok napajajući šumu osjećajima : »i duhovi koji lutaju / puni sačme / iz njihovih glava / kao iz žirova / izrasta mlada šuma«.
Načelo cikličnosti na semantičkoj se razini reflektira izmjenom godišnjih doba, ali lajtmotiv smrti onemogućuje dolazak proljeća, obnovu i ponovno rođenje. Traumatska poslijeratna prošlost odbija umrijeti. Nemogućnost prihvaćanja i pomirenja s prošlošću manifestira se u cikličnosti smrti – iz smrti niče nova smrt »u našoj kući / gdje god ona bila / žive ljudi koji su umrli / proljeće nikada ne ulazi« (plodnost).
Ruralni milje stvara odličnu pozadinu gradacije motiva smrti – svaka nova priziva sjećanje na prijašnju. Povezivanje životinjskih smrti, zadanih ljudskom rukom »u životinje smo pažljivo spremali smrt« i smrti obitelji »smrt kojom hranimo druge / ponekad se nehotice / vrati i u nas« (zečje smrti) postupno jača intenzitet emocija. Lirski subjekt gaca lokvama krvi na putu do otvorene rane – najintimnije očeve smrti.
Smrt teče i slojevima izbjeglištva, sakrivenim u zagradama podnaslova, i slama grane obiteljskog stabla. Tematika podrijetla, građenja identiteta, obitelji te težine izbjegličkog života provlači se cijelom zbirkom od 58 pjesama koju autorica dijeli na podrijetlo (prevladava seoska topika i povezanost s predcima), bijeg (hladnoća, zima i najava rata), izbjeglištvo (crtice iz izbjegličke svakodnevnice) i povratak (očeva smrt, atmosfera odumiranja i prihvaćanja). Podnaslovi funkcioniraju periodički. Putem kroz obiteljsko stablo adresira se vlastito podrijetlo, izlaže povijest obiteljske bolesti i okolnosti odrastanja prije, tijekom i nakon izbjeglištva. Kronološki slijed zbirke potencira emocionalno nabijenije pjesme i veću prisutnost lirskog subjekta u zadnjem ciklusu. Traumama iz prošlosti priprema se na očevu smrt čime se potvrđuje predestiniranost i fatalnost.
Motiv promrzlosti i osjećaj hladnoće, u kontrastu sa svjetlošću i toplinom koje nema dovoljno, dočarava težinu odrastanja (»i bilo je teško pravilno zarasti / bez topline«; zbližavanje sa zemljom), obiteljske odnose, siromaštvo i život u konzervativnoj i patrijarhalnoj sredini »toplina se posuđuje od rakije« (amnezija). Motivom ruke autorica naglašava nedostatak nježnosti u okruženju koje sputanost prihvaća kao nužnu i ne osjeća nježnost majčinske ruke: »trebalo nas je / podmazivati s više toplih riječi / uzgajanje čovjeka zahtjevan je posao / a majčine ruke grube su i neuke« (zbližavanje sa zemljom). Nasuprot tami, hladnoći i strahu postavljen je motiv svjetlosti koji, grijući tijela promrzlih protagonista, simbolizira zaštitu i sigurnost: »s tisućama svjetlećih riječi koje su umirile / svaku zvijer koja je prilazila« (ruke) te nadu u spasenje »u kojem suze svetog lovre / pokojnima ulaze u usta / pa ih kao lampione / podižu / u ljetna zviježđa« (veliki pas). Svjetlost vatre, krijesnica, rođendanskih svjećica, asocira na čistoću i nevinost djetinjstva ostavljenog u vlaku prošlosti i neokaljanog trulim voćem odraslosti. Djeca su surova i nježna »i kada nitko ne gleda / svijetlimo u mraku« (šestar u ruci).
Pjesme su pisane slobodnim stihom, bez interpunkcija i velikih početnih slova te su kontekstualno povezane. Jezik ostavlja dojam jednostavnosti, pročišćenosti, dorađenosti i jasnoće s povremenom prisutnošću metafora. Prevladavaju glagoli i složeni sintaktički oblici čiji ponekad nespretan raspored narušava opojnu ritmičnost. Pjesnički je iskaz hipertrofiran. Slikovitost i atmosfera zgusnuti su u grmove gustih metafora, inovativnih pridjevskih sintagmi i neočekivanih epiteta (»ukiseljena esencija sunca«, »meke kosti kolovoza«). Raskošne pjesničke slike i usporedbe naizgled nesrodnih motiva izazivaju divlji ples čitateljevih misli, kao primjerice u pjesmi lov: »zimsko jutro osuto je smrtima / kao jesen crvenim bobicama«. Narativnost se rađa iz pametno posađenog niza sličica i izražene asocijativnosti stihova. Iako kritika zamjera izostanak eufonije, nedostatak eksperimentiranja na fonološkoj razini ostavlja dojam namjerne metaforičke tišine koja odzvanja djelom. Izostanak intenzivne katarze također se uklapa u idejnu cjelinu zbirke koja ne žudi za grandioznom patetikom i dramatikom osjećaja, već za realnim prikazom teških životnih trenutaka: »neizbježan je osjećaj ravnodušnosti i srama / ta činjenica da žalost jenjava / tempom kojim smrt raste u njima / neugodno brzo« (prekapanje). Tragičnost smrti običnog čovjeka slama obiteljsko stablo, ali ne i cijelu šumu.
Stihovi Monike Herceg titraju između metaforike i realizma. Konkretnost smrti i realnost života, zajedno s magičnim metaforama, rastvaraju latice ove pjesničke inačice magičnog realizma. Bjelina snijega uprljana krvlju bobica izbjeglištva, ljepljivost ljubičastih ruku natopljena rakijom siromaštva, tekuća svjetlost krijesnica prolivena po hladnim stijenkama obiteljskih želudaca oživljava i pleše po stranicama zbirke koja povezujući prirodu i čovjeka, šumu i tijelo izaziva uvijanje čitateljevih najsitnijih godova.