1. Uvod
U retoričkim analizama i podučavanju retorike figure zauzimaju posebno mjesto. Vrlo je važno da javni govornici u persuazivnom procesu koriste figurativan jezik. Naime, retorika kao proces uvjeravanja uključuje djelovanje etosom (kredibilitetom govornika), logosom (argumentacijom, sadržajem govora) te patosom (djelovanjem na osjećaje publike). Očito je da figurativnost u užem, a stil u širem smislu, imaju važnu ulogu u uvjeravanju patosom, no suvremena retorika smatra kako figure mogu imati važnu ulogu i u logosu i etosu. Ovim radom dat će se pregled pogleda na funkciju figurativnosti u javnome govoru kroz perspektivu klasične retorike, ali i suvremena poimanja važnosti figurativnosti u govoru. Enciklopedija retorike (2006) figure definira kao »najmanje strukturalne jedinice retoričke stilistike (elocutio)« koje su »sastavni dio tekstova od antike do danas. Nalazimo ih u Homerovim epovima, Bibliji, srednjovjekovnim kronikama, Ciceronovim govorima, religijskim pamfletima reformacije i protureformacije, u govorima Francuske revolucije, fašističke i komunističke propagande, prisutne su u svim vrstama persuazivnih govora i poetske komunikacije«. Razvojem retorike, od 5. stoljeća prije Krista pa sve do renesanse, figure su bile sastavni dio retoričke naobrazbe. U renesansi, štoviše, postaju i dominantnim dijelom retorike. Sastavni su dio priručnika retorike koji donose popise, opise i primjere pojedinih figura, donose podjele i kategorije te savjete kada i kako koristiti određene figure. Pišući o retoričkim figurama, Timmermans (2008: 167) ističe: »Ti osobiti jezični izrazi koji se rabe za stvaranje određenog učinka na slušateljstvo, uvijek su zauzimali važno mjesto u umijeću uvjeravanja, osobito u dijelu posvećenom načinu izražavanja, odnosno elocutiu.«
2. Klasični pogledi na figurativnost – Gorgija i korijeni figura
Prvo korištenje figura u javnome govoru pripisuje se sofistima, posebice Gorgiji, kojeg se često naziva izumiteljem tropa u retorici. U povijesti retorike Gorgija će ostati zapamćen kao govornik koji je u grčki društveni život unio brojne novine, i teorijske i praktične. Jeroen (2007) smatra kako se uz Gorgiju vežu specifične konotacije. Nedvojbeno je važan predstavnik retorike koji je imao ključnu ulogu u najranijem razvoju kulturnog i društvenog života u Grčkoj. No, često ga se smatra sivom eminencijom grčke retorike, zaslužnim za prve pokušaje stvaranja teorije elokvencije. Već za života Gorgija je bio autoritet i smatra se da se obogatio podučavanjem umijeća uvjeravanja. Za vrijeme nacionalnih svečanosti, kao što su Olimpijske igre, bio je pozivan kao glavni govornik koji će se nekim panegirikom obratiti publici. Gorgijeve postavke retoričke teorije i prakse kasnije su razvijali njegovi učenici od kojih je svakako najpoznatiji Izokrat.
Filostrat u svojoj knjizi Život sofista (cit. prema de Crescanzo 2012) o njemu govori: »Gorgija je imao govornički zanos, odvažnost koja nadahnjuje, uzvišen ton, dosjetke, pjesničke izraze i otmjen ukus.« Kaže se da nikad prije Atenjani nisu čuli tako uvjerljiva govornika. Njegove su govore slušale stotine Grka koji su se okupljali da bi uživali u ljepoti njegova izražavanja, a on je postao prava zvijezda. Nastupao je po teatrima i dovikivao s pozornice »Dajte mi temu!«. Grčki povjesničar Didor Sicilski (prema G. Kennedy 1994: 14) piše: »Kada je Gorgija došao u Atenu i obratio se okupljenim građanima govoreći o savezništvu, oduševio ih je svojim, do tada nepoznatim stilom. Koristio je ekstravagantne figure: antiteze i rečenice gotovo jednake dužine stvarajući pri tom specifičan ritam govora te je u ono vrijeme zbog toga bio uvjerljiv. Doduše, nama se danas taj stil čini zamornim, smiješnim i neprirodnim«. U govorima je, dakle, najčešće koristio fonološke, morfološke i sintaktičke figure kao što su asindenton, aliteracija, asonanca, epanalepsa, paranomazija, a koje su kasnije postale poznate i kao gorgijske figure.
O Gorgijinu stilu i retoričkim načelima doznajemo iz nekoliko izvora: parafrazi njegova djela O prirodi ili o nepostojećem, zatim u dijelu Posmrtnoga govora koji Dionizije citira na početku svojega eseja O Demostenu te dva kratka govora sačuvana u bizantskim spisima Obrana Palamendesa i Obrana Helene.
U djelu O prirodi putem definicije i divizije iznosi svoje stavove kako ništa ne postoji (stvarni svijet je samo iluzija). Budući da je djelo parafraza originala, ne otkriva nam mnogo o njegovu verbalnom stilu, ali nam pokazuje da je Gorgija bio zainteresiran za filozofska pitanja te da je njegova epistemiološka pozicija dijametralno suprotna kasnijim Platonovim viđenjima.
Kennedy (1994: 15) ističe kako ostala tri spomenuta izvora pokazuju njegov specifičan stil koji karakterizira mnogo pretjerivanja. Primjerice, ostaci njegova Posmrtnog govora pokazuju koliko se razlikovao od svih posmrtnih govora toga doba, osobito u pretjeranom korištenju antiteze. Obrana Palamendesa primjer je sudskog govora, ali uzvišenijeg stila i poetičniji od tada uobičajenih sudskih govora.
Najpoznatiji govor Obrana Helene ujedno je i najbolji primjer poetskoga stila koji karakterizira mnogo rečenica suprotstavljenih značenja (antiteze), uglavnom iste dužine (parison), s rimom na kraju rečenice (homoeoteleuton) i tendencijom korištenja paronomazija.
Je li Gorgija doista bio »izumitelj tropa« u retorici ili ih je samo vješto i često koristio (kao što smatra Aristotel) nije relevantno za razumijevanje figura i njihove funkcije u klasičnoj retorici. Važno je, međutim, naglasiti kako su u retoričkom obrazovanju toga vremena figure zauzimale vrlo važno mjesto.
3. Klasični pogledi na figurativnost – važnost elocutia
Humanist i aristotelovac Julius Caesar Scaliger (1484 – 1558) proučavanje figura ili općenito elocutia smatra »najosjetljivijim«, »najknjiževnijim« ili »najumjetničkijim« dijelom retorike (cit. prema Timmermans 2008: 99). Latinska riječ elocutio dolazi od glagola eloqui tj. govoriti. U retoričkim priručnicima podrazumijeva način oblikovanja jezika prema retoričkim principima. Latinsko podrijetlo izraza podsjeća nas kako je antička retorika primarno bila zainteresirana za govornu riječ. Termin »stil« dolazi od latinskog ekvivalenta stilus i smatra se djelomično neprimjenjivim jer se najčešće primjenjuje na literarni, pisani izraz, a ne na izgovorenu riječ. Stil je, međutim, vrlo često korišten termin kada se govori o lingvističkom aspektu rimskih govornika. Pravila elocutia postavili su antički retoričari i od velike su važnosti za razumijevanje ne samo govora toga doba nego i antičkih tekstova. Kvintilijan elocutio smatra najtežom od pet faza pripreme govora koje govornik mora proći jer mu na raspolaganju stoje gotovo neograničene mogućnosti izražavanja, a veliko je umijeće znati izabrati prave, odgovarajuće ukrase za odgovarajuće svrhe. Jer, korištenje ornamenata neprimjerenih za određene govorničke situacije može biti gore od nefigurativnoga govora. Kvintilijan (1985: 240) ističe: »Moramo biti načisto, što treba uvećati, a što umanjiti, gdje treba govoriti s uzbuđenjem, a gdje mirno, što veselo, a što ozbiljno, što opširno, a što zbijeno, što oštro, a što nježno, što uzvišeno, što jednostavno, što trijezno, a što duhovito. Druga važna stvar na koju treba da pazimo je: koju ćemo vrstu metafora, govornih figura, misli upotrijebiti, koju ćemo metodu usvojiti i na kraju kakav ćemo raspored riječi primijeniti da bismo postigli željeni efekt.«
Kao što govori Ciceron u svom dijalogu O govorniku: »Čak i najjadniji govornik može ta pravila objasniti teoretski«, ali ih primjereno i pravilno primijeniti može malotko. Govorničkom stilu i ukrašavanju govora Ciceron je pozornost posvetio u trećoj knjizi spomenutog dijaloga O govorniku. Ističe se kako je stil neodvojiv od predmeta govora i da ne postoji neki univerzalan, najbolji stil, već da on ovisi o samome govorniku, ali da postoje vrline stila koje bi se trebale slijediti, na primjer, jezična ispravnost, jasnoća izgovora, ukrašenost govora, a čemu pridonosi i dobro poznavanje književnosti. Naime, Ciceron (2002: 243) govori: »Svaki se vid ispravnoga izražavanja dotjerava općenitim poznavanjem književnosti, no osnažuje se čitanjem govornika i pjesnika.« Govorničko umijeće Ciceron vrlo često uspoređuje s pjesničkim umijećem jer: »Govorniku je, naime, najbliži pjesnik, nešto više vezan ritmom, a opet slobodniji zbog nesputanosti gramatikom, u mnogim, konačno, vrstama ukrasa njegov drug i gotovo njemu ravnopravan; u svakom slučaju skoro jednak po tome što svoja prava ne ograničava i ne omeđuje nikakvim granicama, da bi mu bilo dopušteno uz iste mogućnosti i bogatstvo izražavanja lutati kud god želi« (cit. prema Beker 1997). Dakle, prema Ciceronu ideje pronađene u fazi inventio i raspoređene u fazi dispositio povezuju s elocutiom kao što se tijelo povezuje s dušom. I ne mogu se odvajati. Svi antički retoričari slažu se kako nije važno samo što će se reći već i kako će se to izreći. Aristotel o stilu govori u III. knjizi Retorike. Doduše, Aristotel (prema Moran 1996) ističe kako je stilu važno posvetiti pozornost samo zbog toga jer društvo nije idealno. U boljem svijetu, sudionici javnih rasprava bili bi zainteresirani samo za puke činjenice, a od javnih rasprava ne bi očekivali užitak. Ipak, opisuje kvalitete dobroga stila navodeći da je važno da riječi budu jasne i primjerene. Njegov učenik i nasljednik Teofrast proširuje svojevrstan popis osobina dobroga stila pa navodi: ispravnost jezika, jasnoću, primjerenost i ornamente tj. govorne ukrase. Dok su jezična ispravnost, jasnoća i primjerenost sastavni dio svakog govora, ornamenti mogu biti isključeni iz govora u jednostavnom stilu. Ti su Teofrastovi postulati postali dio helenističke retoričke teorije, a kasnije su ih preuzeli i Ciceron i Kvintilijan. Što, dakle, Teofrast podrazumijeva pod osobinama dobroga stila? Prema Kirchner (2007) Teofrast govoreći o jezičnoj ispravnosti podrazumijeva gramatički ispravnu uporabu jezika. Jasnoća izraza predstavlja dobar izbor riječi, preciznost i nedvosmislenost. Primjerenost označava balansiranje između korištenja govornih ukrasa (jer bez njih bi govor mogao biti monoton) i jasnoće izraza. Na tu su se osobinu stila osvrnuli i Kvintilijan (koji doduše ne daje definiciju primjerenosti, ali navodi primjere neprimjerenosti, npr. korištenje uvijek istog redoslijeda riječi ili uvijek iste figure) i Ciceron koji navodi četiri kriterija po kojima se procjenjuje primjerenost stila: causa (specifična vrsta govora), auditor (publika), persona (sam govornik), tempus (situacija). I konačno, četvrta osobina dobroga stila jest korištenje ornamenata. Govorni ukrasi, kao što ističe Kvintilijan, imaju psihološku ulogu jer ispunjavaju jedan od retoričkih ciljeva, a to je da slušaču pružaju užitak (delectatio). U svojoj knjizi Obrazovanje govornika Kvintilijan (1985: 232) piše: »Govorni ukrasi doprinose u velikoj mjeri konačnom ishodu sudskoga procesa, jer kad nas slušaoci rado slušaju, bolje paze i lakše vjeruju; često ih obuzme velika radost, a ponekad se dešava da pređu i u zanos.«
O tome užitku govorio je i Aristotel u prvoj knjizi Retorike navodeći da govornik uvjerava publiku ako svojim govorom utječe na njihove emocije jer je procjena publike drugačija kada se osjeća ugodno i kada je prijateljski naklonjena govorniku nego kad osjeća nelagodu ili prezir. Upravo zbog toga bilo je važno ukrašavati govor i to dominantno tropima koji prema Aristotelu pridonose stvaranju govora koji je ugodan i neobičan, ali i jasan. I to nipošto nije kontradikcija jer smatra kako publika pronalazi intelektualni izazov u rješavanju zagonetke kroz trope. Tropi, prije svega oni temeljeni na zajedničkom iskustvu, govor čine jasnijim i direktnijim. Općenito, korištenje figurativnog jezika govoru daje dojam uzvišenosti, ali figurativnost ipak ima važniju ulogu u poeziji nego u govoru te se tom temom Aristotel sustavnije bavio u svojoj Poetici.
Dakle, antička je retorika figurama posvetila mnogo pozornosti. Štoviše, smatra se da je klasifikacija figura jedna od najrazrađenijih tema antičke retorike te je omogućavala govornicima, ali i svima koji su u budućnosti učili retoriku iz antičkih priručnika pa i modernim kritičarima, sredstva za sastavljanje govora i razumijevanje tekstova. S druge strane, to je dovelo do toga da se vrlo često cjelokupni elocutio poistovjećivao isključivo s figurativnošću.
4. Figurativnost u renesansi
Tijekom renesanse položaj retorike se mijenja pa se elocutio poistovjećuje s cjelokupnom retorikom. Naime, u djelima Rudolpha Agricole (De Inventione Dialectica) ističe se kako je retorika podređena dijalektici.
Agricola (cit. prema Kennedy 1994) piše: »Retorika daje jezičnu formu, eleganciju i ostale trikove kojim se privlače slušači. Dijalektika je ipak puno važnija jer uključuje učenje o uvjerljivom govoru.«
Tu ideju u djelu Dialecticae Institutiones dalje razvija i njegov sljedbenik Petrus Ramus. Retorici se oduzimaju inventio, dispositio i memoria, koje se pridružuju dijalektici, a ukrašavanje i izvedba postaju dio retoričke naobrazbe. Takav položaj retorike i Ramusovih načela neće biti ozbiljno kritiziran još nekoliko stoljeća. Tako je poseban način korištenja jezika koji oduševljava i dira publiku smatran središtem retoričkog učenja u renesansi. Učenje o tropima i figurama bilo je dostupno na više načina. Renesansni gramatičari mnogo su objavljivali, a njihovi su radovi uključivali promišljanja o figurama i njihovoj uporabi. Najčešće korišteni bili su klasični retorički priručnici: Obrazovanje govornika i Rhetorica ad Herennium – tijekom renesanse tiskani u ukupno dvjesto sedamdeset osam izdanja. Najvažnijim priručnikom o figurama smatra se Rhetorica ad Herennium. Retorički priručnik objavljen je u četiri knjige u periodu od 88. do 82. godine pr. Kr. Do 15. stoljeća autorstvo se pripisivalo Ciceronu, međutim, unatoč nagađanjima, autor do danas nije poznat. Rhetorica ad Herennium predstavlja praktičan priručnik za javni govor. Na početku se opisuje princip knjige i informira čitatelja o sadržaju koji slijedi. Govornikova dužnost jest da govori o stvarima od javnog interesa, o zakonima i da to čini što uvjerljivije. U knjizi se raspravlja o različitim vrstama govora, ali ih se ujedinjuje kroz faze pripreme govora (inventio, dispositio, elocutio, memoria i pronuntiatio). Sadržaj pojedinih faza ponešto se razlikuje u ovisnosti o vrsti govora. Autor priručnika posvećuje pozornost svakoj od faza. O ekspresivnosti, jeziku i figurativnosti govori u četvrtoj knjizi. Govoreći o stilu, razlikuje visoki stil (karakteriziran impresivnim riječima, ukrasima), srednji stil i jednostavan stil.
Nakon toga pozornost se posvećuje detaljnijem opisu ekspresivnosti koji je kombinacija ukusa, kompozicije i impresivnosti. Ukus podrazumijeva kombinaciju točnosti i jasnoće, kompozicija pravilan raspored vokala i konsonanata, ponavljanja glasova i riječi, pauza. Impresivnost podrazumijeva raznolikost izraza pa autor nudi popis od ukupno šezdeset četiri figure, podijeljene na trideset pet figura riječi, devetnaest figura misli i deset tropa. Prema P. Macku (2011), u renesansnoj retorici tropi i figure bili su sistematizirani i opisivani u zasebnim priručnicima u otprilike sto osamdeset izdanja. Sve to govori da se u obrazovanju mnogo pozornosti posvećivalo tropima i figurama te su ih obrazovani ljudi mogli konstruirati i prepoznavati. Učitelji su upozoravali na figure u čitanju klasičnih djela, a od učenika se očekivalo da u svojim radovima koriste figure – bilo imitirajući ili smišljajući originalne.
Priručnici o figurama uglavnom kopiraju jedan drugog, ali se razvijaju i inovacije u tom području i to u tri osnovna smjera. Neki uvode nove vrste figura, drugi nastoje pojednostavniti figure, učiniti ih razumljivijima učenicima i lakšima za pamćenje, a treći nastoje pronaći nove načine za grupiranje i klasificiranje figura. Svi priručnici imenuju figure, najčešće grčkim i latinskim imenom, zatim ih definiraju te daju primjere iz klasične literature. Neki daju i savjete kada ih i kako koristiti. Tijekom renesanse tropi i figure su se u školama podučavali nakon što se svladala osnovna latinska gramatika i čitanje tekstova poput Ciceronovih pisama, Vergilijevih epova i sl. Postojalo je i preklapanje retoričkih i gramatičkih priručnika – neke gramatike uključivale su i opis mnogih figura (ne samo figura rečenice). Također je važno spomenuti Rutilija Lupa koji objavljuje knjigu o tropima i figurama te služi kao uzor kasnijim piscima, a pretpostavlja se da je sâm vjerojatno bio inspiriran izgubljenim djelom Gorgija. Spominje se i djelo Marboda iz Ravene i njegovo djelo De ornamentis verborum (1524) u kojem on parafrazira definicije iz Rhetorice ad Herennium za trideset figura i daje svoje primjere za svaku od njih.
5. Figure u suvremenoj retorici
Suvremeni autori dvadeseto stoljeće često nazivaju stoljećem retorike (npr. Moran i Baliff 2000), ističući kako retorika doživljava novi procvat, revitalizaciju te ponovno integriranje inventia (pronalaženja ideja, argumenata) i dispositia (raspoređivanja argumenata). Iako je početak stoljeća obilježen nedostatkom intelektualne živosti, od sredine stoljeća retorika postaje ključna i to ne samo u područjima filozofije ili komunikologije, već je prisutna u gotovo svim humanističkim i društvenim znanostima. Primjetan je »lingvistički zaokret« povezan s radom u filozofiji jezika i lingvistici (Ludwig Wittgenstein), teoriji govornih činova (J. L. Austin i J. Searle), semiotici (U. Eco i F. de Saussure), hermeneutici (M. Heidegger), neopragmatici (R. Rorty i S. Fish) te teoriji argumentacije (S. Toulmin i Ch. Perelman).
Retorika dvedesetog stoljeća kroz djela Perelmana (1958), Toulmina (1958) i Habermasa (1984) usmjerena je na istraživanje i procjenu argumentacije u svakodnevnom diskursu. Nastojali su otkriti i analizirati strukturu svakodnevnih argumenata ukazujući na mjesto koje u argumentu zauzimaju vrijednosti, razvijajući teorije o gradnji argumenata i uvjetima potrebnima za to. Cilj njihova rada bio je da se usavrše i poboljšaju argumentacijske prakse u suvremenom društvu čime bi se posredno podigla kvaliteta ljudskog društvenog života. Upravo se Nova retorika Chaima Perelmana i Lucie Olbrecht-Tytece, objavljena na francuskom 1958, a 1969. prevedena na engleski, smatra jednim od najvažnijih djela suvremene retorike. Središte njihove retorike jest razvijanje koncepta publike koja prema autorima ima jednaku važnost kao i govornik jer je publika ta koja određuje vrstu i smjer argumentacije. Što se tiče stila govora, autori zastupaju stav da on ima sporednu ulogu u argumentaciji, a figurama se ne bave sustavno na jednom mjestu (iako jedno potpoglavlje posvećuju pitanju argumentacijske vrijednosti figura), već ih spominju na raznim mjestima u ovisnosti o specifičnom argumentu. Slijede klasičnu podjelu figura na trope i sheme, a razlika među njima je načelno jasna: tropi se odnose na značenje, sheme na formu. Ipak, ističu kako granica između forme i sadržaja nije uvijek jednostavna. Razumijevanje konteksta u kojem se figure pojavljuju predstavlja jedno od središnjih tema za Perelmana i Olbrecht-Tytecu jer ih zanima kako funkcioniraju figure kao argumenti. Smatraju da figura može biti argument ako otkriva neku novu perspektivu. No, otkrivanje te nove perspektive moguće je samo u odnosu na kontekst. Dakle, Perelman i Olbrecht-Tyteca postavljaju temelje iz kojih će se razvijati teza da figure u govoru mogu funkcionirati kao argumenti. Druga struja suvremenih retoričara, figure i stil općenito proučava sa stajališta retoričkih taktika kojima se pridobiva i zadržava pozornost publike, stvara užitak slušanja govora i bolji dojam o samome govorniku čime se neposredno pridonosi uvjeravanju.
5.1. Figure kao argumenti
Perelman i Olbrecht-Tyteca (1969: 169) pišu: »Smatramo da figure mogu biti argumentativne ako dovode do promjene perspektive, a njihova se upotreba čini normalnom u odnosu na tu novu situaciju. Ako, s druge strane, ne pridonosi tome da slušatelju približi argumentacijsku formu, figuru smatramo ukrasom, doprinosom stilu. Može izazvati divljenje, ali to je estetska razina govora, ili može pridonijeti tome da se govornik prepozna kao originalan. Očito je kako je nemoguće unaprijed utvrditi hoće li figura biti argument ili dodatak stilu.«
Prema Perelmanu i Olbrecht-Tyteci, da bi figure bile argumenti, one moraju zadovoljiti nekoliko uvjeta: moraju imati jasnu strukturu, njihova unutarnja aktivnost mora biti usmjerena od premise k zaključku (što je definicija argumenta) te moraju zadovoljavati cilj argumentacije (da tezu učine uvjerljivijom slušačima).
Na temelju njihovih teza pristup figurama kao argumentima razvija i Tindale (2004: 73) koji ističe: »Da bi figura bila argument, odnosno da bi u određenim situacijama bila prepoznata kao argument, unutar diskursa mora funkcionirati kao prijelaz od premise do zaključka. Samo u tom slučaju ona je argument.« Sličnost između argumenta i figure bila je tema kojom se bavio Reboul (1989: 181) koji je pokazao kako argument podjednako kao i figura »sadrži određenu nepreciznost, subjektivnost i polemičnost«.
Tindale (2004: 81-82) ističe kako figure ili sudjeluju u konstrukciji argumenta ili ga naglašavaju. Ipak, valja istaknuti kako se ovdje na argumentaciju gleda s retoričkog stajališta, ne logičkog ili dijalektičkog te da nemaju sve figure kapacitet da budu argumenti. Najčešće se argumentacijski potencijal pojavljuje kod figura koje se baziraju na sličnosti: aluzija, analogija, metafora, a kao primjer navodi antimetabolu (»Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za svoju zemlju«, J. F. Kennedy) za koju kaže da djeluje persuazivno na publiku jer »njome publika osjeća ritam diskursa« i »vidi obrnutost«.
Tindale (2004: 83) zaključuje: »Mnoge figure u retoričkoj argumentaciji mogu sudjelovati kao argumenti, jer zbog načina na koji su konstruirane djeluju na publiku, uvlače je putem dubljeg, emotivnog nivoa.«
Jedna od autorica koja se sustavno bavi funkcijom figura u argumentaciji (osobito u znanstvenom diskursu) jest Jeanne Fahenstock (2004) koja smatra da u kontekstu retoričke argumentacije, odnosno retoričkog pogleda na argumentaciju, figure imaju persuazivnu snagu. Poznavanje figura retorički obrazovanim govornicima svakako pomaže da ih iskoriste u svrhu uvjeravanja. No, samo neke od njih su pogodne za izgradnju argumenata, odnosno da funkcioniraju kao logos.
Jedna od figura kojom se autorica detaljnije bavi jest antiteza. Proučava njezinu argumentacijsku funkciju u znanstvenom diskursu i ističe kako »antiteza pridonosi tome da se čitatelju lakše predoče suprotstavljene prirodne, odnosno biološke pojave zasnovane na reciprocitetnom odnosu, primjerice odnos arterija i vena, odnosno odnos srca i ostatka tijela« (2004: 119) te zaključuje kako je upravo isticanje tih prirodnih suprotnosti osobito plodonosno u znanosti i znanstvenom argumentiranju.
U teoriji argumentacije posebnu pozornost privlači i analiziranje logičke vrijednosti figurativnih analogija. Nedvojben je njihov doprinos uvjeravanju jer pridonose stvaranju živih mentalnih slika kod publike, uspoređujući nešto nepoznato s nečim poznatim, iako pri tome nemaju funkciju argumenta (Walton 2008: 305). Međutim, teoretičari argumentacije međusobno se ne slažu kada je u pitanju argumentacijska snaga figurativnih analogija. Neki, poput Lumera (1990), potpuno ih izbacuju iz područja argumentacije kao racionalno nedostatne te ih svrstavaju u argumentacijske pogreške. Freely i Steinberg (2010: 178) govore kako figurativne analogije nemaju logičku vrijednost, kako mogu biti ilustracije i djelovati na emocije slušača, ali da je njihova logička vrijednost ravna nuli. S druge strane, postoje autori (Garssen i Kienpointer 2011, Woods 2004, Kienpointer 2012) koji smatraju da su figurativne analogije slabi argumenti koje je lako pobiti, ali da nedvojbeno posjeduju argumentacijski potencijal. Kienpointer (2012) u svojem radu analizira argumentacijsku vrijednost figurativnih analogija u javnom diskursu (na korpusu od sto stvarnih primjera preuzetih iz političkog diskursa), nastojeći ih evaluirati kroz rekonstrukciju i odgovore na seriju tzv. kritičnih pitanja kojima se provjerava njihova argumentacijska vrijednost. Zaključuje kako se svaka figurativna analogija mora zasebno analizirati, međutim, ne treba generalno isključiti njihovu mogućnost da funkcioniraju kao argumenti.
Dakle, suvremena retorika prihvaća mogućnost da figure funkcioniraju kao argumenti. Naravno, ne sve figure, niti u svakoj situaciji, ali poznavanje figura i njihovo promišljeno korištenje može pridonijeti argumentacijskoj snazi govora.
5.2. Figure kao retoričke taktike
Suvremena retorika figure također vidi kao načine da se sadržaj govora iznese na ljepši, drugačiji, originalan način. Škarić (2008: 109) piše: »Retoričke (i/ili poetske) figure izraz su kojim se nešto kaže na neobičan ili nedoslovan način. Ali za divno čudo izraz figurama ne stvara nesporazume, nego sporazumijeva ljude brže i potpunije, i najčudesnije – neposrednije. Ove paradoksalne osobine retoričkih figura, to neposredno djelovanje premda su nedoslovan izraz, njihova je definicija.« Suvremena retorika ne zanemaruje, čak štoviše, naglašava važnost izbora riječi, govorničkoga stila kojim se stvara užitak kod publike. U svijetu u kojem (uglavnom) vlada sloboda govora, u kojem se govornici pojavljuju i nestaju s javne scene, u kojem političari (kao profesionalni govornici) dobivaju sve više medijskoga prostora i sve lakše dopiru do publike, teško je postati i ostati originalan i pamtljiv. Javni govor (osobito politički ) često vrvi floskulama i praznim riječima, a argumente vrlo često zamjenjuju osobne uvrede, kolokvijalni rječnik te nizak govornički stil. Upravo je zbog toga korištenje figurativnosti jedan od savjeta koji retoričari daju javnim govornicima koji žele ostaviti dojam na publiku, ostati upamćeni, biti originalni, a sve s krajnjim ciljem – biti uvjerljiviji. Figure se koriste kako bi se govoru dala »boja«, stvorio interes, pobudila mašta. Jaffe (1998) ističe kako figurativan jezik slušaču omogućuje stvaranje mentalnih slika riječi i ideja, a mnoge figure pomažu govor učiniti zanimljivijim: aliteracije, ponavljanja, personifikacije, metafore i usporedbe, figurativne analogije, hiperbole... Tošović (2007: 37 ) govori kako se retoričkom figurom postiže svježina, snaga, uvjerljivost, živost, izražajnost, ekspresivnost. Dakle, figurativnost pridonosi djelovanju na emocije publike (stvaranje užitka), a publika koja s uživanjem i lakoćom prati govor lakše će vjerovati govorniku te će biti sklonija djelovati ako govor na to potiče. U tome leži persuazivna moć figura, posebice metafore, o kojoj govori Osborn (1997: 115): »Metafore aktiviraju motivacijsku energiju publike i u tome leži njihova persuazivna moć. Zbog moći uvjeravanja retoričar će metaforu koristiti kada želi potaknuti društvene promjene, kada želi da njegov govor ostane dugo u sjećanju publike.« Osborn govori o važnosti metafora u govorima koji se tiču budućnosti, govoreći o »determinističkim stavovima« i metafori koja ima stratešku vrijednost u govoru. Navodi primjer »There is no reason to lose heart; good times are just ahead«. Rečenice poput ovih nemaju samo funkciju da utješe publiku, već o govorniku stvaraju sliku samouvjerenosti čime pridonose njegovoj vjerodostojnosti, pridonose njegovu ethosu. Osim metafora, suvremeni autori govore o drugim figurama, vrlo učinkovitima u javnome govoru. Tako Leanne (2010) analizira govore Baracka Obame te ističe kako korištenje retoričkih pitanja iznimno učinkovito jer se njima naglašavaju važni dijelovi govora, privlači pozornost na bit, fiksira pozornost publike na ključne točke u govoru. Uz to, kao korisne retoričke taktike navodi ponavljanja, anafore, epifore i anadiploze koje pomažu u strukturiranju ključnih ideja govora. Pojedine figure dobivaju na važnosti kod različitih autora. U hrvatskom se javnom govoru tako istraživala i retorička efektnost antonomazije. Nikolić i Grgić (2011) sustavno se bave analiziranjem antonomazija te su pokazali kako antičke antonomazije prevladavaju u publicističkom diskursu i često pokazuju iznimnu kreativnost svojih tvoraca, a vrlo se brzo šire i prihvaćaju među čitateljima i slušateljima. Istraživanje je također pokazalo kako je (2011: 28) »u današnje doba upravo publicistički diskurs, pisani i govoreni, najvažniji prostor u kojem nastaju i putem kojeg se šire antonomazije.« Figurativnost je sastavni dio govora u političkom diskursu, a osobito u predizborno vrijeme i tijekom kampanji kada političari žele ostaviti što bolji dojam na slušače, traže načine kako što lakše i što brže doprijeti do šire publike. Runjić-Stoilova i Stanković (2011) analizirali su korištenje tropa u govorima predsjedničkih kandidata (Ive Josipovića i Milana Bandića) s ciljem utvrđivanja utjecaja figurativnoga govora na krajnje rezultate izbora. Analiza govora pokazala je kako se najčešće koristi metafora, zatim metonimija te sinegdoha. Autori zaključuju kako je korištenje metafora osobito pogodno za politički diskurs jer omogućuje govorniku da se lakše približi ljudima te olakšava prihvaćanje ideja. Iako je analiza pokazala da je Milan Bandić trope koristio gotovo dvostruko češće, to nije utjecalo na rezultat izbora. Naravno, figurativnost nije jedino što govornika čini dobrim i uvjerljivim niti će mu jamčiti politički uspjeh, ali svakako pridonosi stvaranju imidža i kod određene publike izaziva simpatiju i naklonost. Nelson i Pearson (1996: 225) ističu kako je slikovitost jezika izrazito važna. Naime, »neki ljudi svojim vas govorom u potpunosti zaokupljaju. Koriste slikovit jezik, riječi koje imaju živost, energiju. Jer, jedan od načina kako pridobiti pozornost slušača i održati govor koji će se dugo pamtiti jest koristiti figure. Ako želite da vaša publika reagira na vaše riječi, da osjeti vaš entuzijazam, vašu tugu ili radost, da osjeti sreću o kojoj govorite ili gorčinu s kojom se borite, morate doprijeti do njih, do njihove sposobnosti imaginacije, a to ćete uspjeti korištenjem figura u jeziku.«
Dakle, u javnome govoru vrlo je važno posvetiti pozornost figurativnosti jezika i da bismo pridobili pozornost slušača i da bismo bili uvjerljiviji, da bismo što duže ostali u pamćenju i da bismo izgradili svoj govornički stil. Jer kao što je rekao Buffon: »Stil se, dakle, ne može izbrisati, ni prenijeti, ni pokvariti: ako je dotjeran, lijep, uzvišen, autoru će se jednako diviti u svim vremenima: jer je samo istina trajna, čak vječna.«
Literatura
- Bons, Jeroen, 2007. Gorgias the Sophist and Early Rhetoric. U A Companion to Greek Rhetoric (Ur. I. Worthington). Malden: Blackwell Publishing. str. 37-47.
- Buffon, Georges Louis-Leclerce, 1999. O stilu. U Glasoviti govori. (Ur. I. Zadro). Zagreb: Naklada Zadro, str. 65-69.
- Ciceron, Marko Tulije, 2002. O govorniku. Zagreb: Matica hrvatska.
- Crescenzo, Luciano, 2012. Povijest grčke filozofije. Zagreb: Znanje.
- Fahenstock, Jeanne, 2004. Figures as Arguments. Informal Logic. 24/2: 115-135.
- Garssen, Bart; Kienpointner, Manfred, 2011. Figurative analogy in political argumentation. U Keeping in touch with pragma-dialectics (Ur. E. Feteris, B. Garssen i F. Snoeck Henkemans). Amsterdam: Benjamins, str. 39-58.
- Grgić, Ana; Nikolić, Davor, 2011. Upotreba i prepoznavanje antonomazija – usporedba mlađih i starijih govornika. Govor: časopis za fonetiku. 28/1: 25-43.
- Habermas, Jurgen, 1984. The theory of communicative action: Reason and the rationality of society (sv. 1). Boston: Beason Press.
- Jaffe, Clella, 1998. Public Speaking – Concepts and Skills for a Diverse Society. Boston: Wadsworth Publishing Company.
- Kienpointer, Manfred, 2012. When Figurative Analogies Fail: Fallacious Uses of Arguments from Analogy. U Topical Themes in Argumentation Theory. (Ur. F.V. Eemeren i B. Garssen) Amsterdam: Springer, str. 111-127.
- Kirchner, Roderich, 2007. Elocutio: Latin Prose Style. U A Companion to Roman Rhetoric (Ur. W. Dominik i J. Hall). Malden: Blackwell Publishing, str. 181-195.
- Kvintilijan, Marko Fabije 1985. Obrazovanje govornika. Sarajevo: Veselin Masleša.
- Leanne, Shel, 2010. The power of Speaking with purpose and vision (Say it like Obama and Win). New York: McGraw Hill Publishing.
- Lumer, Cristoph, 1990. Praktische Argumentationstheorie . Braunschweig: Vieweg.
- Mack, Peter, 2011. A History of Renaissance Rhetoric 1380-1620. Oxford: Oxford University Press.
- Meyer, Michel; Carrilho, Manuel Maria; Timmermans, Benoit, 2008. Povijest retorike od Grka do naših dana. Zagreb: Disput.
- Moran, Richard, 1996. Artifice and Persuasion: The work of Metaophor in the Rhetoric. U Esseys on Aristotle`s Rhetoric. (Ur. A.O. Rorty) Berkley: University of California Press, str. 385-399.
- Moran, Michael; Ballif, Michele, ur. 2000. Twentieth-Century Rhetoricas and Rhetoricians: Critical Studies and Sources. London: Greenwood Press.
- Nelson, Paul; Pearson, Judy, 1996. Confidence in Public Speaking. Boston: McGraw Hill.
- Osborn, Michael, 1997. Archetypal metaphor in rhetoric: The light-dark family. Quaterly Journal of Speech. 53/1: 115-126.
- Perelman, Chaim; Olbrecht-Tyteca, Lucie, 1969. The New Rhetoric: A Treatise on Argumentation. Notre Dame: Notre Dame University Press.
- Plett, Heinrich, 2006. Figures of speech. U Encyclopedia of Rhetoric (Ur. Thomas O. Sloane) Oxford: Oxford University Press.
- Reboul, Oliver, 1989. The figure and the argument. U From Metaphysics to rhetoric. (Ur. M. Meyer). Dordrecht: Kluwer Academic, str. 169-181.
- Runjić-Stoilova, Anita; Stanković, Davor, 2011. Rhetorical tropes in the presidential campaign 2009/2010 in Croatia. Rhetoric in society III - Boook of Abstracts. Antwerp: Lessius University, str. 35.
- Tindale, Christopher, 2004. Rhetorical Argumentation. Principles of Theory and Practice. London: SAGE Publications.
- Toulmin, Stephen, 1958. The uses of argument. Cambridge: Cambridge University Press.
- Tošović, Branko, 2007. Figura kao korelacija. U Razgovori o retorici (Ur. Ivan Ivas i Ivo Škarić) Zagreb: FF Press, str. 35-48.
- Škarić, Ivo, 2008. Temeljci suvremenoga govorništva. Zagreb: Školska knjiga.
- Walton, Douglas, 2008. Informal logic: A pragmatic approach 2nd ed. Cambridge: Cambridge University Press.
- Woods, John, 2004. The death of argument. Dordrecht: Kluwer.