Neophodno je na početku, makar je posve neoriginalno, napisati pohvalu Augustu Šenoi i njegovu djelu, odati priznanje njemu kao čovjeku i umjetniku, zaustaviti se na vrijednosti njegovih djela, koja su i po opsegu i po osobinama, i jezičnim i literarnim i estetskim, ostala impresivna sve do danas.
Hrvatska književnost i jezik hrvatske književnosti, od 19. stoljeća kada su u krilu hrvatskoga preporoda doživjeli svoju suvremenu renesansu pa do naših dana, pošli su krivudavim i nejednolikim putom, ali putom koji je predstavljao neprekidni i trajni uspon, jezični i estetski. Na početak stavljamo Preradovića, Mažuranića, Vraza i Demetra. Oni su, svaki prema svojim mogućnostima, zacrtali liniju toga uspona. Njihova su djela, ukupno uzevši, umjetnička integracija suvremenih zbivanja u svojim nacionalnim, političkim, kulturnim, filozofskim i literarnim aspektima, onako kako su se oni izoštravali na našim geografskim relacijama. U jeziku, oni su pokušali ujediniti dubrovačko i dalmatinsko nasljeđe sa suvremenim narodnim jezikom, sa jezikom narodnih umotvorina, oslanjajući se u ovom združivanju na misli i rezultate nauke o jeziku 19. stoljeća. Njihov uspjeh, općenito uzevši, očit je i prisutan i danas.
Iza njih stoji Šenoa. Ono što je on učinio za hrvatsku književnost i jezik ostaje kao izuzetna pojava sve do dana današnjega, jedinstvena i neponovljena. Teško je konkretno nabrojiti u čemu je sve Šenoa bio „prvi“: u žurnalistici, u feljtonima, u kazališnim i književnim kritikama, u pripovijetkama i romanima. Međutim autentičnost primata ostaje sporednom stvari. Naša književna historija ističe estetske i umjetničke vrijednosti njegovih tekstova, naša nauka o jeziku u njegovim tekstovima nalazi ključne tačke za spoznaju razvojne linije našega izraza. Na početak svoje studije o Augustu Šenoi Antun Barac je stavio riječi:
Vraćanje k Šenoi u naše vrijeme nije samo posljedica intelektualne znaličnosti ili težnje, da se ispuni jedna praznina u našoj literarnoj historiji. Svaki pokušaj, da čovjek prodre dublje u naš duhovni život zadnjih trideset, četrdeset godina, upućuje uvijek na nj, i ako čovjek hoće da nađe bar neki kontinuitet i logiku u razvitku hrvatske književnosti, onda se uvijek mora vraćati do njezina najizgrađenijeg i najuniverzalnijeg pisca, od kojega se počinje njezin bujniji razvoj. (Barac 1926: 3)
Ovo neprestano vraćanje k Šenoi treba, možda, nadopuniti još jednim razlogom. Teško se je oteti dojmu da svako istraživanje Šenoina života i rada, svako ponovno revidiranje stavova i pogleda koje se odnosi na književnu Šenoinu baštinu nema i pečat subjektivnoga susreta s piscem koji je stvorio hrvatsku književnu čitalačku publiku i koji je stvara do danas. Ponovan susret sa Šenoom uvijek je pomalo susret s piscem koji, barem u hrvatskim prilikama, evocira početak svega što je kasnije u književnosti realizirano kao vrijednost. Ovaj subjektivni stav, čini mi se, teško je izostaviti iz svega što predstavlja Šenoin kompleks.
Analiza Šenoinih jezičnih sredstava potvrđuje općenito prihvaćene stavove književne historije. Šenoina stilografska sredstva egzaktno pokazuju kako je u izraznom smislu Šenoa preteča suvremenih književnih ostvarenja i kako se preko njega izraz hrvatske književnosti povezuje u kontinuiranu cjelinu. Ta analiza izraznih, stilografskih sredstava pokazuje kako već u Šenoinu jeziku djeluje čitav niz sistematiziranih jezičnih kategorija, po kojima će poneki od odličnih kasnijih hrvatskih književnika doživjeti afirmaciju.
Uspon hrvatske književnosti i jezika nastavlja se djelima Ante Kovačića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša, Vladimira Nazora, Miroslava Krleže, Ivana Gorana Kovačića, Mirka Božića – a u ovom nabrajanju trebalo bi svakako spomenuti i neka druga imena. Ostanimo međutim kod ove nepotpune liste, jer i ovakva kakva jest potkrepljuje tvrdnju o kojoj je bilo riječi. Hrvatska književnost i jezik hrvatske književnosti u sto i pedeset godina suvremene historije imaju svoje kamenove temeljce, koji su izraziti dokumenat razvitka i postojanja našega književnog nasljeđa.
Tvrdnja o kontinuitetu nije samo tvrdnja. Tko je napisao:
Bila je večer mirna, jer se je Zagreb i s njim sav hrvatsko-slavonski kronland, kako kakov asteroid, mirno kretao oko sunca gospodina barona Aleksandra. Na ćošcih bijaše ponamješten po jedan „perpetuum mobile“ sa svojim žutim brojem na prsih, da nitko nesmeta prepokorni san što su ga danju i noćju snivali presretni gradjani „der k. k. Landeshauptstadt“.
Čija je to ironija što se osvrće na hrvatsku austrougarsku stvarnost 19. stoljeća, na politiku taktiziranja, laviranja između surovih krajnosti ponjemčivanja i madžarizacije? To je sarkazam sasvim klasnog karaktera, apliciran na feudalnu i buržoasku stvarnost Austro-Ugarske. Tko voli upotrebljavati austrougarske tuđice u svojim djelima, da bi time i jezično izrazio stvarnost gdje su ti izrazi bili simboli tuđinske nadmenosti i vlastitog položaja nemoći? Naviknuti smo da sve to susrećemo u razbujalu obračunu Miroslava Krleže s prošlošću, u njegovim neumoljivim analizama prohujale austrougarske historije, gdje upravo takva sredstva predstavljaju stalan stilografski i stilistički postupak. Naš primjer nije, dakako, uzet iz Krležinih tekstova. Autor mu je Šenoa (PO 3-858).
Dakako, niti ovaj primjer, a niti dvadesetak drugih sličnih primjera, ne bi bilo dovoljno da tragamo za „srodnim“ pojavama umjetnosti Augusta Šenoe i Miroslava Krleže, ili da oba umjetnika pokušamo izmjeriti istom mjerom. To bi bilo besmisleno. Jednako bi bilo besmisleno, na osnovu ovakvih srodnosti, povezati Šenou i nekog drugog hrvatskog književnika. Imamo, međutim, u takvim pojavama dovoljno dokaza o prije spomenutom nacionalnom kontinuitetu posljednjih sto i pedeset godina razvitka hrvatske književnosti.
Hrvatska nauka o književnosti, u prošlosti i u novije vrijeme, često se zaustavljala na Šenoi, opisujući i sistematizirajući literarno-estetske i druge elemente Šenoine umjetnosti, tako da je Šenoin književni lik do danas uglavnom opisan i objašnjen. Radovi o Šenoi su brojni. Institut za književnost Jugoslavenske akademije u Zagrebu raspolaže bibliografijom radova o Šenoi, koja sadrži oko 900 jedinica: članaka, bilježaka, rasprava, studija, leksikonskih pregleda, pedagoških informacija u raznim čitankama, predgovora, pogovora, uvoda i sl. U ovome ogromnom broju napisa ipak je relativno malen broj onih koji se izdvajaju bilo po originalnosti ili autentičnosti ili širini upotrebljenih izvora, bilo po važnim, vrijednim rezultatima u tumačenju Šenoine ličnosti i njegova djela, bilo opet po izvanredno pokazanom osjećaju za Šenoine vrijednosti, za sastojke njegova stvaralaštva.
Na čelu tih vrijednih radova o Šenoi stoji rad Franje Markovića „August Šenoa“ (1892). Napisan pedantnom pozitivističkom metodom, u dobrom i jasnom obliku koji omogućava takva metoda, rad Franje Markovića poslužio je kao osnovica svakom kasnijem istraživaču Šenoine ličnosti, ne samo kao podloga za donošenje literarno-historijskih sudova već i kao podloga za čitavu biografsku i bibliografsku rekonstrukciju Šenoina lika, i kao čovjeka i kao književnika. U svom žanru ovo je djelo nadmašio samo Slavko Ježić svojim „Životom i djelom Augusta Šenoe“ (1964).
Rad Vladoja Dukata „August Šenoa kao pisac feljtona“ (1894) jedan je od prvih sistematskih pokušaja u književnoj povijesti da se o Šenoi progovori stručno, iz aspekta jednoga detalja, da se na Šenoinim tekstovima provede podrobna analiza i da im se odredi stvarna karakterizacija i osobitost. Dukatov osjećaj za Šenoinu riječ, ćutilo za unutrašnji ritam i strukturu Šenoina izraza dovelo ga je do izvanrednih konstatacija o Šenoinu stilu. Dukat ga je prvi osjetio. Danas kad nauka o izrazu raspolaže stvarnim instrumentima za odmjeravanje jezično-stilskih osobina, danas kad takva metoda štoviše nadomještava ostale zahvate u umjetničko djelo, Dukatov rad ostaje kao izuzetan dokaz o osjećaju za umjetnički pisanu riječ. Da bi pokazao što je „Šenoin stil“, Dukat citira odlomak „Vječnog Žida...“, objavljen u Pozoru 19. I. 1867:2
Znate-li što je „garroter?“
Čujte me, kazat ću vam.
U Londonu ste. Mrak se hvata. Gusta magla zavija kao tužnim plaštem stolicu velike Britanije. Kroz maglu titraju plinove svjetiljke kao sitne kriesnice. S bliza čujete štropot, s daleka šum. Zakrenite u bližnju ulicu predgrada, idite dalje. Eno za čoškom makla se sjena, a za onim zidom druga. Nješta je šušnulo. A vi idete dalje. Svjetiljka trepetljika prevarila vas je, večernji vjetar prnuo je suhim lišćem bližega perivoja. Vi idete dalje. Čuj! Sad žviždnu nješta s desna, sad s lieva. Iz zasjede skoče do dva prnjava lopova. Jedan vas lupi toljagom po glavi, sviest vas ostavlja, drugi vam sveže ruke na ledja, treći vam baci vreću preko glave. Vi ležite bez sviesti na vlažnom taracu. A kad zora svane, kad vam prvi mraz strese kroz san iznemogle mišice, podići će vas iz blata Samaritan devetnaestoga vieka – englezki „policemen“; a vi ostaste bez ure, prstenja, listnice, klobuka – bez svega.
To su vam „garroteri.“
Doista, tu ima toliko tipično Šenoina, izbor jezičnih sredstava tako je karakterističan za Šenoin stil, ne samo feljtonski, da Dukatova zapažanja i danas, nakon tako obilne literature o Šenoi, ostaju medu najvrednijima.
Studija Antuna Barca August Šenoa (1926) dosada je najpotpunije i najbolje djelo o Šenoi, barem što se tiče Šenoe književnika. U studiji su obrađene sve značajke Šenoe umjetnika, iscrpno je prikazan Šenoin svestran rad, dati su sudovi u historijskoj perspektivi o Šenoinoj ulozi u razvitku hrvatske književnosti, i najcjelovitija karakteristika pojedinih Šenoinih djela. Barčev rad je minuciozno povezao kulturnu, socijalnu i književnu problematiku Šenoina vremena sa umjetnički kondenziranim ostvarenjima u njegovim tekstovima. Studija sadrži obilje stvarnih podataka, povezane su paralele i značajke koje su utjecale na rast i nastanak naše najznamenitije književne ličenosti 19. stoljeća. Barac je kasnije napisao još nekoliko rasprava o Šenoi, među njima i o Šenoi kao novelisti: „Hrvatska novela do Šenoine smrti“ (1952). Šenou kao kritičara prikazao je u djelu Hrvatska književna kritika (1935). Novija gledanja na Šenou objavio je u članku „August Šenoa“ (1950a). U ovome je produbio i kondenzirao svoja shvaćanja o Šenoi kao književniku. Barac se i tu također zalaže za reviziju stava po kome je Šenoa literarni romantik. On ga smatra realistom, doduše ne u pravom smislu kasnije shvaćenog realizma (uglavnom vremenski determiniranoga), već realistom po shvaćanju svoje suvremenosti (1950a: 720 i dr.).
Iste godine kad je izišla Barčeva studija o Šenoi pojavila se još jedna. Bila je to Jovana Dimitrijevića August Šenoa (1926). Iako se ova ne da usporediti s Barčevom, jer zaostaje u mnogočemu, autoru se mora pripisati zasluga da je tačno osjetio mnoge osobine Šenoina stvaralaštva i među prvima iznio podatke koji će se kasnije često vezati uz Šenou:
Slikao je građane, kuće, crkve i vrtove svojim bujnim slikovitim jezikom i frazom, punom ritma, imajući za sve to slikanje mnogo duha i nalazeći u svemu tome draži i lepote. (Dimitrijević 1926: 105)
Dimitrijević je isto tako među prvima osjetio i Šenoinu socijalnost: „imao je i jednu blagu socijalnu tendencu“ (1926: 116).
Manje poznat članak o Šenoi, ali kvalitetan, napisao je Stjepan Tropsch: „August Šenoa kao pripovjedač“ (1922). Tropsch nastoji da se Šenoa po literarno-historijskim mjerilima svrsta među predstavnike poetskoga realizma, jer se na taj način dadu najbolje objasniti Šenoina skretanja u stvarnim potrebama razvitka i postupaka pojedinih likova, u razvitku fabule, u odnosima između neke opće kulturne ili historijske tendencije, aktuelne za Šenoina života, i njena uključivanja u sadržajnu ili idejnu strukturu umjetničkoga djela. Konstatirajući da Šenoa više tipizira negoli individualizira, Tropsch spominje i Šenoinu crno-bijelu tehniku:
Tu je Šenoa učenik stare škole pa odveć tipizira crtajući na jednoj strani gotovo sve crno, a na drugoj gotovo sve bijelo. (Tropsch 1922: 448)
Tropsch je prvi zapazio funkciju stranih riječi u Šenoinim djelima, što će kasnije detaljno i svestrano razraditi Zdenko Škreb u „Tragovima njemačke poezije u Šenoinim stihovima“ (1952). Pored toga, Tropsch je vrlo dobro osjetio neke značajne sastojke Šenoina stvaralaštva:
Način prikazivanja je zoran, dijalog širok, ali vrlo okretan i udešen prema situaciji, usto često individualno diferenciran. I veći broj lica umije nam pjesnik istodobno u živu dijalogu prikazati. (Tropsch 1922: 452)
Od historičara Šenoom se najviše pozabavio Ferdo Šišić. U dvije svoje rasprave (1902, 1923) Šišić se pozabavio Šenoinom interpretacijom historijskih činjenica u romanima. U rezultatu toga komparativnoga ispitivanja Šišić, kao historičar, često odaje Šenoi priznanje zbog poštivanja historijskih činjenica:
Njegov je roman u tolikoj mjeri istorijski (sc. Seljačka buna), da bismo ga mogli nazvati istorijskom monografijom u formi romana. Ne samo glavne ličnosti i krupni događaji, nego i sporedne ličnosti i omanje epizode odgovaraju zbilji... Pored toga Šenoa je poznavao dušu hrvatskoga seljaka iz Zagorja i iz zagrebačke okolice, poznavao je mentalitet hrvatskoga plemstva i imao je – a to je možda najvažnije – dubok smisao za istorijsko shvaćanje, tako da se umio, kao malo koji naš pisac – pa i istorik – potpuno uživjeti u ono vrijeme, o kojem je pisao. (Šišić 1923: 89)
Iako poštivanje historijskih činjenica ne može biti presudno za estetsku ocjenu historijskoga romana, Šišić je izvrsno osjetio veliku osobinu Šenoina talenta: njegovo poznavanje života, oslon na stvarne sadržaje i njegovu veliku sposobnost da se uživi u događaj koji opisuje.
Podrobnije se Šenoom bavio i Ivan Esih, osobito utjecajem drugih književnosti na njegov rad, Po njegovu mišljenju, u tome se pretjeruje:
Šenoa je pokazao bitne odlike svoga velikoga talenta prije negoli su utjecaji drugog milieua mogli djelovati na njega. Ispitujući mesološkom metodom njegova djela, pa i one dopise iz Praga, vidimo koliko se obradom svojih tema emancipirao od milieua i koliko se uživio u zagrebačke i hrvatske prilike. Nisu dokazane stoga tvrdnje brojnih, osobito pisaca, da su na Šenou utjecali Jan Neruda i Vitězslav Hálek. (Esih 1932a: 2)
Šenoin kompleks u hrvatskoj javnosti dobro je osjetio i Esih:
Cortesia del cuore i plemeniti entuzijazam za Šenoina djela u hrvatskoj javnosti trajno širi Šenoin kult i prenosi ga uvijek u novom sjaju kasnijim naraštajima. (Esih 1932a: 5)
Mnoštvo tačnih i originalnih zapažanja o Šenoi iznio je Milutin Cihlar Nehajev u člancima „Novinarski rad Augusta Šenoe“ (1901, 1944), „August Šenoa“ (1945, 1964), „Čim da proslavimo Augusta Šenou?“ (1929, 1964). Ističući Šenoin neposredni dodir sa životom (1944: 56), Nehajev traži i jezične karakteristike koje su nosioci te Šenoine neposrednosti:
Na mjestima ima u Šenoinu stilu očitih dojmova njegova govorničkog talenta. Tako na jednom mjestu prekida opis s povikom: „sad pako pozor, Pozoraši! Sliedi najzanimljivija epizoda u cieloj glumi“ – a u jednom feljtonu o kazalištu, najednom, usred pisane rasprave, direktno zove čitaoce: „To vam je, gospodo...“ (Nehajev 1944: 60)
Nehajev jednako osjeća i cjelovit lik Šenoe:
Šenoa je u hrvatskoj knjizi prvi izrađeni potpuno konzekventni tip ideje slobode, kako ju je digla velika revolucija i ostvario zapad, – ideje, kojoj je novo vrieme dalo i tipove i ekstreme. Upravo radi toga, a možda i samo radi toga, Šenoa će i u razvoju ideja hrvatske knjige zapremati jedno od prvih mjesta. (Nehajev 1944: 61)
Nehajev nije međutim osjetio prenesen smisao Šenoina potpisivanja u ćirilici, u Pozoru – a to podjednako vrijedi i za Šenou onoga vremena a i za ostale koji su tako postupali, npr. za Račkoga, Demetra i dr. Članak „August Šenoa“ (Nehajev 1945, 1964) ističe Šenoin smisao za aktuelnost i socijalnost, a ovu posljednju implicira naročito za Ljubicu. Ova osobina kasnije je promakla čak i nekim sociološkim kritičarima Šenoinih djela. „Čim da proslavimo Augusta Šenou?“ (Nehajev 1929, 1964) ima značajne odlomke i karakterizacije o Šenoinu stilu:
To je opis u Mladom gospodinu. Brezovica, malo selo, budi se: „Visoko se krilila ševa.“ Šenoa ne bilježi događaje te zore koja se rađa zato da tačno predoči milieu, on nije opažatelj, nego je regbi čičerone toga istoga jutra. Šenoa vodi čitatelja za ruku, tumači mu i pokazuje kutić sela. Stil je zoran u onome smislu kako ovaj izraz rabi pedagogija. Opisi Šenoini hoće da zabave sva sjetila, iza slova osjeća se uvijek glas njegov koji mijenja intonaciju da upozori jače, da navede na smiješak ili da u antitezi nađe bljeskovitiju oznaku. (Nehajev 1964: 206)
I dalje:
Pokazati, upozoriti i prisiliti na pažnju može samo govornik koji ne izmišlja svojih poredaba samo „pri uljanici“. I Šenoin je izraz uvijek instinktivan, živahan, neposredan. U Šenoinim opisima nema traženja riječi, on ih stvara kao bujica. Za razliku od Preradovićeve smirene rijeke, kod Šenoe svi vrutci vru, svi se padi pjene. Šenoin je stil poskočljiv, mladenački nasrtljiv, nemiran od bujnosti doživljenja i pun upita i usklika. Zašto? Zato jer se Šenoa uvijek razgovara s čitateljem, zato jer on govori a ne piše. Prema tome i njegova gramatika voli da udari kraće i sa naglijim dahom. Šenoa upotrebljava infinitiv bez i na kraju; piše štokavski, ali njegova izreka ne pozna razvlačivanja; poslovica mu je odsječena, usklik zvoni kao udarac klatna. (Nehajev 1964: 206)
Ako ispustimo Nehajevljevu gramatičku aplikaciju na Šenoin izraz, koja nije prihvatljiva, sve ono što je rečeno za Šenoin stil izvrsna je oznaka u kojoj se pokazuje pravi osjećaj za Šenoinu pisanu riječ. Tako je, zajedno s Dukatom, Nehajev najbolje osjetio Šenoin izraz, najviše se približio jezgri njegove izrazne strukture.
U biografskoj literaturi o Šenoi, između radova Franje Markovića i Slavka Ježića, najvažnije je djelo Milana Šenoe Moj otac (1933). U njemu se nalazi mnoštvo važnih i zanimljivih podataka o Šenoi koje je Milan zapamtio iz svoga djetinjstva. Po neposrednosti i autentičnosti ovih podataka – Milanova je knjižica od neocjenjive važnosti za hrvatsku književnu historiju, a i za svaku kritiku radova Augusta Šenoe.
Rasprava Otokara Keršovanija „O Šenoi“ (1945), pisana marksističkim sociološkim aparatom, najizrazitiji je napis o Šenoi te vrste, nedostignut od nekih kasnijih i sličnih pokušaja. Stavljajući Šenou i njegovo djelo u društvene tokove hrvatske stvarnosti 19. stoljeća i tragajući za umjetničkim odrazima te stvarnosti, Keršovani otkriva količinu Šenoine društvene angažiranosti u odnosu na tadašnje prilike, a njegovim djelima pripisuje progresivnu ulogu. Krećući se ovim putem, Keršovani se sastaje u rezultatu sa ostalim pozitivnim ocjenjivačima Šenoina rada, dopunjujući ih neophodnim elementima društvenoga aspekta historije.
Djelo Bratoljuba Klaića „Šenoa i naš kazališni jezik“ (1955) najdalje je otišlo u prikazivanju Šenoina stava prema jezičnim problemima. Klaić je sistematski sredio Šenoine misli o pojedinim jezičnim problemima (pravopis, jezik, glumačka dikcija, prevođenje), te uz tvrdnju da Šenoine sugestije i savjeti predstavljaju skoro pravi jezični udžbenik za glumce, istaknuo velik Šenoin smisao za jezičnu problematiku, njegovo duboko osjećanje jezika kao sredstva glumačkoga izražavanja i njegovo nastojanje oko formalne jezične čistoće i pravilnosti.
Zdenko Škreb je napisao dva važna sastavka o Šenoi i o strukturi njegova umjetničkoga izražavanja. Studija „Tragovi njemačke poezije u Šenoinim stihovima“ (1952), osim svoje komparativne vrijednosti, sadrži sasvim stilografske podatke o funkcijama stranih riječi i izraza u Šenoinim tekstovima (1952: 132 i dalje), da bi nas dovela do važne karakteristike, koja, uz ostalo, definira Šenoin stav prema suvremenim političkim pojavama:
Sve njemačke riječi i rečenice ušle su u hrvatski tekst kao simbolički izraz opasne neprijateljske stvarnosti. (Škreb 1952: 138)
Drugi Škrebov rad, „A. Šenoa. Karanfil s pjesnikova groba. Interpretacija“ (1957a), napisan u duhu i intencijama danas već afirmirane zagrebačke stilističke škole, dovodi nas metodom jezične analize, egzaktno, do bitnih osobina Šenoina stila, do koga su drugi došli više osjećajem ili intuicijom negoli stvarnom analizom:
Ta Šenoina težnja za neposrednim kontaktom s čitaocem, kojega oslovljava izravno i kojemu priopćuje svoje, pripovjedačeve, misli i dojmove, očituje se i inače u jeziku, koji je vrlo daleko od toga da bude iscrpno i nepristrano registriranje zbivanja. Uzvici, pitanja, pitanja i odgovori u opisivanju izvan upravnoga govora, satirički ili ironički ton, kojim se iznose pojedine činjenice, izrazito čuvstveni ugođaji pojedinih odlomaka – zanos ili očaj, radost ili tuga – s figurama ponavljanja, s hiperbolama i metaforikom kao izražajnim sredstvima: sve to pokazuje, da pripovjedač želi biti prisutan u svojoj pripovijeci, da u njoj želi zadržati svoje pravo glasa onda, kad, naoko bez osobnoga učestvovanja, prikazuje zbivanje pripovijetke i sudbinu svojih junaka. (Škreb 1957a: 13)
Analiza stilske formacije dovodi Škreba i do potkrepljivanja Barčeve konstatacije, do ispravljanja često prepisivane i ponavljane karakteristike o Šenoi kao o piscu romantičaru:
Ne, ako postupimo naučno i bez predrasuda, samo je jedan zaključak moguć: Šenoa je realist, realist od glave do pete, bez trunka romantike u sebi. Već je spomenuto, koliko je umjetničkih slabosti imao taj Šenoin primitivni, neizgrađeni realizam, a i Keršovani ima potpuno pravo, kad kaže: „Njegov realizam nema ni oštrine ni dubine ruskog, pa ni francuskog realizma.“ Taj realizam bio je Šenoin hrvatski realizam, koji se u mnogočemu razlikovao od realizma u ostalih naroda i ostalih pisaca – „ali je bio realizam.“ (Škreb 1957a: 26)
O Šenoi je mnogo pisao Krešimir Georgijević, koji je često znalački otkrivao izvorne vrijednosti Šenoinih djela. Značajna mu je studija „Šenoini pogledi na književnost“ (1962). I Georgijević se odupire pretjerivanjima čeških književnih historičara (osobito Otakara Vašeka) o apsolutnom utjecaju čeških književnih strujanja i češkoga preporoda na Šenoino stvaranje:
Ne može se poreći blagotvorni utjecaj češke sredine na duhovni razvitak, na formiranje njegovih shvatanja o raznim pitanjima kulturnog i društvenog života, ali se u tome ne može ići ni suviše daleko, pa negirati stvaralačku misao i duh Šenoin, kako je to učinio Vašek. (Georgijević 1962: 66)
Georgijević vrlo dobro osjeća osnovne sastojke Šenoina književnoga djelovanja i ideološku strukturu njegovih postupaka:
Vidimo tako da se kod Šenoe poklapa teorija s praksom, teoretski pogledi sa stvorenim i ostvarenim u lijepoj prozi. Borio se protiv romantičarske proze i izvještačenosti u društvu, kulturnom životu i književnosti, tražio svuda iskrenost i istinitost, a u književnosti se to moglo postići samo realističkim postupkom. Idealizovao je dobrotu i veličinu ljudskoga srca, i u tome se ponekad iznevjeravao stvarnosti. Ali je u tome pokazao duboku ljudsku notu, simpatiju prema malom čovjeku i njegovim naporima da osvoji malo sreće u životu. Sve je to bilo na liniji onog književnog programa koji je postavio u početku – samom sebi nije se iznevjerio: književnost koja služi narodu, oplemenjuje ga i uzdiže prema visinama. Zato Šenoino djelo odiše i toplim patriotizmom i dubokim humanizmom. (Georgijević 1962: 89)
U niz kvalitetnih napisa o Šenoi treba uvrstiti i sintetski pisan članak Ive Frangeša „Značenje Augusta Šenoe“ (1962b):
Stotinu godina poslije razdoblja koje je Šenoa oblikovao u pojedinačne sudbine i zaustavio u književnosti, najbolja su i najpotpunija estetska evokacija tih vremena upravo Šenoini tekstovi. Ne svojom primarnom estetskom vrijednošću, naravno, nego evokativnom snagom u kojoj se i naivnosti Šenoinih pogleda, Šenoine tehnike i Šenoina izraza odjednom počinju pretvarati u toliko potrebnu historijsku dimenziju. (Frangeš 1962b)
Ističući Šenoino profinjeno osjećanje štokavske materije, koju je trebalo nametnuti publici, njegov izvanredan smisao za pripovijedanje, zapletanje u privlačnu fabulu, Frangeš naglašava Šenoinu neprolaznost u vremenu, prostoru, među ukusima, njegovo odolijevanje književnim shvaćanjima i strujanjima:
Ali, koliko se god, periodički govorilo o krizi književnosti i publike, Šenoino djelo dokazuje nekoliko istina: da je trajno ono književno djelo koje je upućeno konkretnoj, stvarnoj publici svoga vremena i koje je zabavljeno konkretnim i stvarnim problemima sredine u kojoj nastaje, da put u trajno vodi kroz vrata sadašnjosti, jer budućnost nije ništa drugo nego sadašnjost, prevladana i dignuta na viši stupanj, i, konačno, da je književnost za istinskog stvaraoca život, životno poslanje. U plemenitoj kontradikciji između utilitaristički shvaćene književnosti i posve idealističkog stava prema njoj, leži tajna Šenoine privlačnosti. Zato ga mirno, s pouzdanjem i ponosom, godišnjica predaje godišnjici. (Frangeš 1962b)
Dosta sudova o Šenoi sadrži Frangešova komparativna rasprava „Vojnović između Šenoe i Flauberta“ (1959b). U njoj je, za Šenou, najzanimljivija determinacija Šenoina realizma (1959b: 231).
Posljednji i dosad najopsežniji rad o Šenoi napisao je Slavko Ježić: „Život i djelo Augusta Šenoe“ (1964), objavljen u XII. knjizi Sabranih djela. Oslanjajući se na danas bogatu literaturu o Šenoi i njegovu vremenu, na dostignuća suvremene historije i sociologije, Ježić je napisao značajno djelo. Ono nadmašuje sva slična djela, biografskoga i estetsko-bibliografskog karaktera, koja su napisana ne samo o Šenoi već i bilo o kojem hrvatskom piscu. Ježić polazi od biografskih podataka, ali dovodeći ih u cjelinu on se tu ne zaustavlja, već preko njih traga za estetskim vrednotama Šenoinih djela, za Šenoom kao čovjekom, postavlja ga kao osobu od krvi i mesa među prijatelje, znance, u porodicu, traga za onom zagrebačkom društvenom atmosferom i događajima, koje je Šenoa tako uspješno evocirao u svojim djelima. Tako se rad Slavka Ježića pretvara u svojevrsnu romansiranu biografiju Augusta Šenoe i njegova vremena, ali zasnovanu na stvarnim podacima. Pojedina poglavlja, npr. ono o Šenoinoj bolesti i smrti, imaju i svoju dramatsku kulminaciju literarno pisane biografije:
Muke Augusta Šenoe prestale su. „Prijatelji“ iz Primorja nisu više trebali trošiti novac za preporučene pogrdne pošiljke pjesniku. Ugasle oči nisu ih više mogle čitati: blago ih je zatisnuo vjerni Kalapaja. (Ježić 1964: 269)
Ovaj kratak pregled radova o Augustu Šenoi svakako je nepravedan. Još čitav niz autora pisao je o Šenoi, donoseći po koji noviji ili drukčiji podatak i doprinoseći na taj način sistematizaciji i stvarnom opisu. Trebalo bi još spomenuti Hugu Badalića, Budu Budisavljevića, Velimira Deželića, Milana Dobrovoljca, Aleksandra Flakera, Dubravka Jelčića, Vladimira Kovačića, Petra Lastu, Ljubomira Marakovića, Tomu Matića, Marijana Matkovića, Antuna Gustava Matoša, Ivana Milčetića, Josipa Nagyja, Milana Ogrizovića, Petra Skoka, Tadiju Smičiklasa, Petra Šegedina, Ivana Ulčnika, Šimu Vučetića, Arsena Wenzelidesa, Ivana Zahara, Vicu Zaninovića, Vjekoslava Zrnca, Đorđa Živanovića – a i još ponekog.3 Svi su oni pridonijeli ispitivanju i pozitivnoj ocjeni – iz različitih aspekata.
I strana kroatistika pozabavila se Šenoom. Najviše su učinili Česi i Slovaci (Otakar Vašek i Frank Wollman), Poljaci (Bronisław Grabowski i Włodzimierz Kot) i Rusi (Andrej Prokšin i E. I. Rjabova).
Naravno, o Šenoi se pisalo i negativno. Šenoine negativnosti i naivnosti spominju i njegovi najpozitivniji ocjenjivači (Antun Barac, Vladoje Dukat, Ivo Frangeš, Slavko Ježić, Zdenko Škreb, Stjepan Tropsch i drugi).
Na čelu negativnih ocjenjivača Šenoinih radova nalazi se Ante Kovačić (1952), ali su sve njegove ocjene bile osobne i izazvane stranačkim borbama, a ne kritičkim razlozima. Kao u nekoj ironiji, od ovoga boluju i kasniji napadaji na Šenou i njegovo djelo, jer se gotovo u svima mogu naći intencije koje sa književnošću često nemaju nikakve veze. Tako su i sudovi Janka Iblera (1887c, 1890) napisani iz pravaške perspektive, iako se u njima nalazi i dosta stvarnih opravdanih zamjerki. Karakteristična su i dva napisa Nikole Polića. U prvom, „August I Zagrebački“ (1922), sudovi variraju od negativnih do pozitivnih, ali su uvijek posve impresionistični, u ponekim detaljima tačni, u drugima netačni:
Njegova bujna mašta, ona romantična, patetična, dramatična, tendencijska i humana strana stvaranja danas nam je smiješna i deplasirana.
Šenoa je Zagreb. On je Grič i aureol Matoševe inicijative, koja se poslije Matoševe smrti ispoljila u diskretnoj reviji „Grič“. (Polić 1922)
Drugi njegov članak, „Malo o Šenoi“ (1932), napisan kao marginalija na izmaku iz stare godine u novu, liči na boemsko ćaskanje uz kavu. Revoltiran pompom oko proslave pedesetgodišnjice Šenoine smrti, Polić književnik i boem kao da predbacuje javnosti: Što slavite mrtve književnike a zapostavljate žive? Sve ga to dovodi do čitavog niza svojevoljnih zaključaka, pa i netačnosti:
Svega toga nisam našao u Zagrebuljama, u kojima prevladava, zapravo, obični zagrebački trač, kao što u čitavoj Šenoinoj ljubavnoj lirici onaj Vilharovski refren: Oj ti dušo moje duše čuvao te dobri Bog! (...) U doba, kad je duševna revolta mentalni nemir podrhtavao žilama svijeta, kad je Dostojevski pisao Braću Karamazove i Bijesove, Alfons Daudet Noumu Roumestana i naš Kovačić Fiškala, Šenoa je u kupališnom ambijentu, između ženskog trača, pisao svoju novelu U akvarijumu, kako bi njome razonodio publiku svog ljubljenog grada. (Polić 1932: 45, 46)
U toj svojoj subjektivnosti pa i nepravednosti prema Šenoi Polić npr. pretpostavlja da je Šenoin „Prijan Lovro“ umjetnička evokacija Matije Čopa, makar je Matić svoj rad o tome objavio još 1904. godine. Itd.
Uspoređujući Šenou i evropsku književnost njegova vremena, Polić je tako ponovio misao iz jednoga oštrijeg napada na Šenou. To je članak N. Novakovića (Mihovila Kombola) „Antun Barac o Šenoi“ (1926). Treba odmah dodati da su Kombola više inspirirale lične intencije negoli književne, i da se naprosto odlučio operušati Antuna Barca, a u tom perušanju slabo je prošao i Šenoa:
Iako priznaje da u patriotskoj poeziji „nema naročite dubljine“, on će ipak sve opravdati i ulepšati. Na osnovu poznate pesme „Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav, ne budi mlitav“ i t.d. g. B. ne će zaključiti da su naši pesnici upropaštavali poeziju pišući kao narodni pedagozi dosadno-poučne stihove, on će naći ovo: „U toj pesmi izražen je program naše mlade, napredne, aktivistički disponirane buržoazije.“ (Kombol 1926: 218)
I to je sve rečeno o piscu koji je, uza svu svoju historijsku važnost i svoj talenat, neumoljivo zastareo i koji ni obrazovanijim petoškolcima ne potiče više fantazije na „lelujanje“. Rečeno bez mnogo ograda i kao da mi nismo deo ostaloga sveta, gde su u Šenoino doba pisali Flober, Zola i Dostojevski, koji je umro iste godine kad i Šenoa. Treba jako spustiti merilo i u ocenjivanju Šenoe, i kod čitanja naših studija. (Kombol 1926: 221)
Danas jedva da je potrebno reći kako su ovakve tvrdnje neumjesne i kako je vrijeme Kombola i ostale demantiralo. Jer usporedbe o Šenoi i evropskoj književnosti sasvim su deplasirane ako u tome želimo naći Šenoine nedostatke. Nitko npr. ne zna zašto bi Šenoa bio kriv što je umro iste godine kad i Dostojevski. Po kakvim bi to dijalektičkim i materijalističkim razlozima naši književnici 19. stoljeća mogli i morali pisati kao Flaubert, Zola i Dostojevski, jer na nivou koga ili čega bi morali pisati naši književnici 20. stoljeća. I tako dalje.
Uvijeno negativno o Šenoi pisao je npr. i Milan Bogdanović (1931). Npr. ovako:
Ali je Šenoa, koji se javio na razdoblju romantizma i realizma u vreme kad su ilirske tradicije još bile prilično jake, u isto vreme bio zanet i mnogim romantičarskim omamama, istorijskim idealizmom i fantastičnim zamišljajima koji su godili romantičarskome duhu. (Bogdanović 1931: 625)
Kasniji Šenoini suci kao da se smiruju. Vrijeme je poodmaklo, prestale su stranačke trzavice, intravertirano boemstvo je nestalo, sveučilišne katedre su podijeljene, verbalističku, časopisnu revolucionarnost zamijenila je konkretna revolucionarnost, pa naše vrijeme i na Šenoinu primjeru može reći bobu bob a popu pop. A u tom odmjeravanju suviše pristrani Šenoini kritičari ostadoše u manjini.
Pišući o Šenoinu jeziku, Antun Barac ga je izvrsno karakterizirao:
Jezik Augusta Šenoe, po rođenju kajkavca, sasvim je izgrađen jezik, u kojem se ne osjeća teškoća u učenju štokavštine, nego je on tako reći prirodan način izražavanja svoga tvorca. (Barac 1926: 55)
Ovu istu osobinu spominje i Ivo Frangeš, konstatirajući poseban Šenoin senzibilitet prema štokavskoj materiji (1962b: 10). Obje tvrdnje nesumnjivo su tačne. Potvrđuje ih i sam Šenoa. Ocjenjujući Zimnje večeri štokavca Đ. Milićevića, Šenoa spominje (Vienac, 1879):
Za čudo mene kano Hrvata dojmiše se upravo neki opisi iz južnih strana a i govor čudnovato, mene je to sjećalo mnogih prizora i rečenica, koje opazih i čuh među hrvatskim pukom pače u kajkavskih krajevih. (V 11-387)
Prilikom prihvatanja štokavskoga dijalekta kao književne norme poteškoća se, općenito uzevši, nije sastojala samo u tome što se Zagreb, kao ekonomski, politički i duhovni centar Hrvatske nalazio na kajkavskom teritoriju, već i u tome što su najistaknutiji politički i kulturni radnici, pa i oni koji su bili najgorljivije pristalice štokavskoga dijalekta, bili podrijetlom sa neštokavskoga teritorija, ili su bili kroatizirani stranci u prvoj i drugoj generaciji. Gaj je bio kajkavac francuskoga podrijetla, Preradović je zaboravio hrvatski i morao ga je naknadno učiti, Vraz je bio Slovenac, u obitelji Dimitrija Demetra govorilo se grčki, u obitelji Mirka Bogovića govorilo se mađarski, Šulekov materinji jezik bio je slovački, Jagić je kajkavac, Mažuranići su bili čakavci, u Šenoinoj obitelji razgovorni je jezik bio njemački. Ovaj je problem osjetio i Arsen Wenzelides (1927):
August Šenoa je sin došljaka. Ova okolnost dovodi ga u nemali broj stranaca ili tugjinskih sinova koji su Hrvatima u bivšoj Austro Ugarskoj postali vogje i važni kulturni radnici, kao Pavao Ritter Vitezović, Ljudevit Gaj, Stanko Vraz (poslovenjeni Frass), Vatroslav Lisinski (Fuchs), Josip Juraj Strossmayer, Ljudevit Farkaš Vukotinović, Bogoslav Šulek, barun Kušlan, Adolf Weber Tkalčević, slikar Quiquerez i drugi. Gulielmo Ferrero, govoreći u Mladoj Evropi o Mazarinu, Cavouru, Bismarcku, pripisuje njihove sposobnosti i uspjehe upravo nepripadanju odnosnim narodima i posjedovanju drugih osobina, unijetih iz drugih rasa i sredina. Ova teorija bi se, uz dužne razmjere, dala primijeniti na hrvatske prilike, premda je mnogo veći broj urogjenih Hrvata koji su se istakli u javnom životu svojega naroda. (Wenzelides 1927)
U pravoj manjini bili su štokavci (Brlić, Babukić, Topalović, Tordinac i dr.), ali, kao u ironiji, općenito su to bili književnici i znanstveni radnici manjega kapaciteta (o tom raspravlja Slavko Ježić 1964: 209 i dalje). Svemu ovome treba dodati da su hrvatsku javnost 19. stoljeća zapljuskivali valovi germanizacije i madžarizacije; ove su se prvenstveno ostvarivale službenom upotrebom njemačkoga ili madžarskoga jezika, uvođenjem tih jezika u škole. Sve se ovo miješalo sa službenim jezikom hrvatskoga feudalnoga društva – sa latinskim. Svi hrvatski javni radnici prošli su kroz konglomerat te jezične mješavine, svi su se istovremeno s hrvatskim jezikom, najčešće kajkavskim dijalektom, služili ili njemačkim ili madžarskim. Takva situacija mogla je, naravno, samo štetiti općem, organskom usvajanju štokavskoga dijalekta. Razumljivo je da je na takvu tlu usvajanje Vukove novoštokavštine moralo dobiti poseban oblik, u kome se vodilo računa o tim jezičnim specifičnostima zapadnih krajeva, pa i onih štokavskih. Prirodan pokušaj takve asimilacije bila je upravo zagrebačka filološka škola. U suvremenoj ocjeni toga filološkoga pokreta ne može se dakle ignorirati ovaj podatak.
Podatak o tome u kakvim se detaljima ispoljavala štokavizacija zagrebačke kajkavske sredine, ili što je ona za pojedince značila, naći ćemo npr. u listu Sidro (listu za trgovinu i narodno gospodarstvo) od god. 1864, br. 32. Kritičar prigovara jeziku koji se upotrebljava na sceni hrvatskog kazališta:
Nu još je dosadnije slušati, ako se nevaljal jezik sakato izgovara, kao ala ga vollem, vollem – juh, juh kako očajava – ta to je čovečeski, draaga – gle, gle, zdravo ga bole, bole itd. (...) Glede načina govora nema razlike među našim kazalištem i novosadskom pijacom. Pokraj ovih nepodobština daju se i nevaljali komadi (tako zvani „srbski“) da se mnogim namiće misao o propagandi neljubljenih tendencija. (Deželić 1904: 532)
Kritičar je, pišući ono dvostruko l, očito imao na umu štokavsko visoko postdentalno l, koje u sredini gdje se l izgovara nisko postdentalno dobija karakter afektacije.
Na ovakvu situaciju u hrvatskom književnom jeziku 19. stoljeća osvrću se Antun Barac (1951a, III: 375), a i Bratoljub Klaić:
Glumcima je u ovoj situaciji, kad im se u posao s jedne strane miješala zagrebačka i riječka škola, a s druge strane zapljuskivao val Vukova jezika, kojim su mnogi od kuće govorili, očito moralo biti teško. (Klaić 1955: 694)
Toj poteškoći nisu bili izvrnuti samo laici i nestručnjaci, književnici ili glumci, već i jezikoslovci. Za usporedbu navest ću jedan tekst kajkavca Vatroslava Jagića i štokavca Đure Daničića. Oba su objavljena u istom godištu Jagićeva Književnika:
Ima tomu upravo četrdeset godina, što je pokojni Šafařík po prviput s velikim trudom sastavio knjigu, gdje se u kratku priegledu pripovieda život i sudba sviju slovjenskih književnosti. To je poznato djelo: Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten, Ofen 1826., koje radi veoma podpune bibliografije i danas jako mnogo vriedi. Ovo bješe njegova prva sveslovjenska knjiga, spisana u plemenitoj nakani slovjenske književne uzajemnosti, kojoj Šafařík osta vjeran sve do svoje smrti. Premda je medjutim književni život slovjenskih plemena liepo uznapredovao te su se razvila čak nova središta duševne radnje, o kojih se donle još niti mislilo nije – znamenito je ipak, što se poslije Šafaříka jedva itko nadje koji bi išao oniem istiem vele koristnim, ali slabo utrvenin putem. Imali bismo puno volje, da za razloge upitamo, odakle toliko mlitavosti slovjenskoj znanosti ili tako malo pouzdanja slovjenskim književnikom u svoju snagu; ali šta ćemo, kada znamo, da tomu pomanjkanju književničke radinosti niesu baš krivi sami književnici, nego ukupno naše kulturno stanje, gledeć toli na državni koli na književni život. Kod slovjenskih bo naroda nije jošter obćenito obladala misao niti se osjetila potreba, da bismo imali bud prije bud većma poznavati historiju slovjenskih naroda i slovjenskih literatura, nego li to jedno i drugo u kulturnih naroda zapadne Evrope. Pa kako da i dodjemo do te pomisli, kada se kod naroda slovjenskih nije do sada skoro ni jedan od onieh uvjeta izpunio, o kojih stoji prava krjepost i snaga literature nekojega naroda. (Jagić 1866: 152)
Dva su razloga da se iz svega srca radujemo ovoj knjizi: jedno što je knjiga neobično dobra, a drugo što je od mlada pisca, od kojega kad su mu već prvine ovako temeljne, s punijem pravom valja se nadati velikomu dobru. Pisana je ova knjiga očevidno za gimnazije u Dalmaciji, i ne znam treba li se većma radovati ili žaliti, ali je istina da je bolja od svijeh oficijalnijeh knjiga, iz kojih se i s ove i s one strane Save uči narodni jezik, i ne samo bolja, nego se one ne mogu ni porediti s njom. Ko zna da one gramatike, kojima su se vlade naše do danas trudile pokazati svoje staranje za škole, još ni onamo nijesu prispjele, gdje je nauka o jezicima slovenskim došla bila gramatikom Dobrovskoga prije četrdeset godina, on će potvrditi što rekoh, čim malo samo zagleda u gramatiku g. Budmana, jer će odmah vidjeti da je ona ragjena po načelima koja se danas u nauci drže, da su prava i istinita. Od tuda je ovoj knjizi velika istinitost i velika jasnoća, i u tom obojem glavna joj je vrijednost. Ako se nalazi i nedostataka, oni nijesu taki da bi mogli znatno umaliti glavnu vrijednost, i dolaze koje od namjere koju je pisac imao, koje od teškoće same stvari, koje od tuda što neke stvari još nijesu dovoljno pretresane u književnosti, a koje – rekao bih – i od tuda što se mladost rado i vrlo lako zanosi da pronalazi novo što nezadovoljna onijem što je već učinjeno. (Daničić 1866: 586)
Ako iz oba teksta i uklonimo arhaizme, pravopisne, morfološke i leksičke – a tih ima više u Jagića nego u Daničića – štokavske strukture nisu posve jednake. Jagićeva štokavština je pomalo hrapava i teška. Naprotiv Daničić, „rođeni štokavac“, s lakoćom formulira svoju misao.
Za ulazak u tu štokavsku strukturu Šenoa je imao nesumnjiv dar. Dotičući se problema jezika kojim se govorilo na zagrebačkoj pozornici, Šenoa je taj svoj talent neprestano dokazivao:
Našim glumcem se odmah poznaje, iz koje da su pokrajine. Primorac veli „ja san bi“, Zagrebčanin „čačko, šta češ!“ Sriemac „ceo svet“, da čuli smo i slovensko „o bože! gde si biù!“ čuli smo (kao dokaz da ravnateljstvo ništa ne pazi na izgovor): „Dragi štriče“, „tvoji birkovi“ (brkovi) itd. (PO 5-983)
Doduše, ni svi njegovi sastavci, naročito oni iz početka stvaranja, nisu jednaki u pogledu te štokavske stilizacije – u nekima je bio spretniji, u drugima nije – ali su u cjelini oni ipak bolji od tadašnjega prosjeka.4 Jer i onda kad Šenoin jezik i ne odskače od ostalih, pokazuje veću naobrazbu, duhovitost, on umije ironizirati, njegovi su sastavci živo i stvaralački sastavljeni. Pozor je imao rubriku vijesti koju su popunjavali dopisnici iz raznih krajeva. Evo jedne takve vijesti iz Beograda:
Srbija. Iz Beograda, 8. lipnja. U toj dodijaloj stvari najviše se čudimo dvoličnomu držanju turske vlade naprama bježećim Bugarom, jer nemožemo nikako dokučiti, zašto im Turci pomažu, da se sele u Krim, a zabranjuju im da bježe k svojoj rodjenoj, jednovjernoj i jednako izmučenoj braći.
Žalostno je da Bugari baš sada ostavljaju svoju postojbinu. Slavenski sviet će samo onda uspješiti, ako se svaka slavenska grana ukriepi, razvije i izobrazi u svojoj otadžbini. Ali ako je Bugarom nesnosno kod kuće, onda će oni najbolje znati, je li bolje ostati blizu zavičaja ili tumarati u daleki sviet. (Pozor, Zagreb, 15. VI. 1861, str. 298)
U istom broju i na istoj strani Pozora javlja se i Šenoa iz Praga. I njegova je tema otprilike ista: odnos slavenskoga svijeta prema tlačiteljima. Ali – koliko je Šenoa bolji:
U zlatnom Pragu, 11. lipnja. A. Ш. Laćam se pera, ali jaoh, stisnuo ga kakomu drago, ne zna ništa o višjoj politici – „sic est in fatis“ preuzvišenoga centralizatora i stvoritelja tako zvanoga ustavnoga papira od 26. veljače. Saviest veliko-austrijanska mora da je strašno sigurna, premda interesi nikako bolje nestoje nego pod nevladom rimskoga poslanika. Nikakva višja politika „in partibus adnexis“ svete njemačke države, koje u ostalom više nekulturnih, nego kulturnih stanovnikah imadu.
Strašna je to logika činah – ovi nekulturni odlomci, kako nas ove svieće božje nazivlju, takvu imaju tvrdu lubanju, da im sunce neograničene slobode od 26. veljače do mozga prodrieti nemože. 26. veljače to je po svoj zemlji – izimši posjednikah vunenih tvornicah i šarenih pitomacah njemačke kulture, t j. buršovah – „dies Aliensis“ ili bolje takova nepristojna rieč, kakve se kod ljudožderah australjskih izgovoriti nesmije. Schmerling je mudar gospodin, stvorio si je javno mnenje po formuli 172. Ali narodi su mudriji, i oni mogu svoje narodno mnenje izreći a to osobito ovdje. (PO 2-298)
Tu štokavsku strukturu Šenoina jezika zapazio je već Dimitrije Demeter, samo ta kritika, implicirana u polemiku o hrvatskom kazalištu, zapravo je prigovor Šenoinu jeziku. Ali i Demeter zaostaje za Šenoom:
Čudimo se takodjer gospodinu recenzentu, o kojem zacielo znamo, da perhorrescira sve, što se je iz crkvenoga jezika u noviju literaturu Srbljah uvuklo, da upotrebljava rieč lice mjesto osoba. Ta to se nikako neslaže sa Srbofagijom, koju gosp. recenzent tolikom rječitosti po krčmah promulgira.
No i ista srbska omladina, koja se je za Vukom povela, neupotrebljava više te rieči u tom smislu, jer kod naroda znači ili samo obraz ili pravu stranu kakove stvari. Čovjek, koj hoće, da nas uči jezik, morao bi svakako i to znati.
Misli li napokon, da glumac i glumište u istinu odgovara evropskim pojmom „Acteur“ i „Theater“? Ta glumacah je u nas bilo već više stoljećah prije nego li acteurah. Ili dotle li je u svojem aesthetičnom znanju doćerao, da misli, da je Gauckler i Schauspieler synonimum?
Znamo, da i Vuk u svojem rječniku tu rieč tako tumači, no i to znamo, da se on nikada historičnimi iztragami i znanstvenim razglabanjem ikakove umjetnosti bavio nije, i za to, ako se takova što njemu i njegovim sliepim pristašem, koji se ne brine za kazalištnu umjetnost, oprostiti može, nemože se nikako oprostiti čovjeku, koj teži za njekakovim autoritetom upravo u struci kazalištne kritike.
Mi bi mogli jošte i više mjestah navesti, ako bi htjeli posegnuti i u druga djela g. recenzenta, gdje ljuto posrće kao jezikoslovac i kao štilist, no mislimo, da je već ovo, što navedesmo, dosta i predosta, da mu uzmognemo sa svim pravom uzviknuti: Medice, cura te ipsum! (Sviet, 22, Zagreb, 27. IV. 1866)
Kao što su osnovne norme hrvatskoga filološkoga strujanja 19. stoljeća nastojale u književni štokavski dijalekt teoretski uključiti i jezik dubrovačkih pisaca, a isto tako i kajkavski i čakavski dijalekt (usp. npr. Veber 1887a: 458 i dalje), te iste norme, općenito ih uzevši, karakteristične su i za Šenoin jezik. Cilj je bio da se preko jezika, a na bazi „starije“ ili „umjerenije“ štokavštine povežu svi štokavci (i oni noviji, vukovci, „skrajnji“), kajkavci, čakavci, pa i Slovenci (Veber 1887a: 459). U tom kolu svatko bi se morao nečega odreći, svatko bi morao nešto napustiti u svom jeziku kojim je govorio od kuće – ali bi zato za uzvrat bilo stvoreno jezično jedinstvo Jugoslavena, kao baza za cjelovito duhovno i materijalno jedinstvo. Ne upuštajući se u stvarnu dijalektičku kritiku ovoga shvaćanja, ni u detaljima ni u cjelini (tu je ocjenu dao Ljudevit Jonke 1957), ono se ipak nipošto ne smije izgubiti iz vida kada se pristupa komentaru jezičnih osobina hrvatskih književnih djela 19. stoljeća (tako i Jonke 1964e: 186). Ova teoretska shvaćanja postala su i praksa, ne samo jezikoslovaca (usp. Jonke 1964e: 183) već i književnika.
Sa dubrovačko-dalmatinskom književnošću, zapravo Gundulićevim Osmanom, otpočelo je Šenoino hrvatsko književno obrazovanje. O tome pripovijeda Šenoa:
Došav iz čisto magjarske škole na zagrebačku gimnaziju, čudio sam se nemalo, kad su mi moji saučenici počeli pričati o starih hrvatskih pjesnicih. Sjedio sam onda kraj Vukića, mladića darovita, koji je mislim prije tri godine umro unijatskim arcidjakonom u Banatu. Taj mi pokaza jednog jutra debelu knjigu, pred kojom je stajala slika liepa čovjeka sa dugom vlasuljom. „To je naš pjesnik Gundulić, a to je njegova pjesma Osman.“ Šta sam ja znao o Gunduliću, šta li ob Osmanu! Počeh čitati prve stihove. „Ah čiem si se zahvalila tašta ljudska oholosti.“ Vrlo malo sam razumio, mene je bilo, vjerujte, u duši stid s moga neznanja. Za onda poznavao sam samo Schillera, Bürgera, Bathisona, a hrvatskoga gotovo ništa. (V 11-169, 170)
U istom „Književnom pismu“ (V 11-170, 171) Šenoa opisuje svoj susret s Gajem, spominjući kako mu je ovaj pokazao Lucićeva Skladanja, Đordićeve pjesme, Zrinjskoga Sirenu mora adrianskoga i dr. Taj utjecaj literature vidljiv je u Šenoinu jeziku osobito u pjesmama ranoga stvaralaštva, ali, uz neke morfološke ragusizme, on je pretežno leksičke naravi.5
Mnogo veći i opsežniji je, međutim, utjecaj kajkavskoga dijalekta, što je opet sasvim razumljivo. Kajkavski je dijalekt bio razgovorni jezik Šenoine okoline, a i sam Šenoa ima nekoliko sastavaka na kajkavskom (usp. Deželić 1923b, August Šenoa, „De mira duorum kaputorum metamorphosi, seu Čudnovita dveh kaputov zmešarija“, Zagreb, 1873).6
Naravno, suštinu njegova jezika sačinjava štokavska jezgra. Šenoin jezik je štokavski dijalekt u kojem se na različite načine i zbog različitih potreba nalaze implicirani i provincijalizmi, najviše kajkavski, u manjoj mjeri lokalizmi dubrovačko-dalmatinske starije literature i čakavizmi. Pravopisnu i gramatičku formu tome štokavskome književnom dijalektu dala su teoretska jezična shvaćanja iliraca i Zagrebačke filološke škole – čije je osnovno načelo bilo: temelj suvremenom književnom jeziku treba da bude izabrani štokavski dijalekt, koji ne zazire od starijih štokavskih oblika, od starijih štokavskih riječi, od starijih štokavskih sintaktičkih formi, ali niti od drugih dijalekata. Neće biti na odmet ako ovdje prepustimo riječ prvom ispitivaču Šenoina stila i jezika, Kerubinu Šegviću, iz 1889. godine:
Što si manje primoran da se obazireš na nj, makar i na njegove iznimne ljepote, to je bolje, to je uprav savršenost jezika u književnosti. U tom smislu Šenoa se je u velike iztakao, lahkoća izražaja naj veći mu je dar. On se ne boji nakita, ali ga i ne traži; on ne samo da liepo, dali i dobro piše; gledao je da usavrši formu, ali nije zapuštao ideju, jer je znao da kad je nježno ukusno tielo, odjeća se po sebi nježno i ukusno uvija.
(...) vidjeti ćemo osim lahkoće izražaja i njeku osebujnu ako ne klasičnu milinu, opaziti ćemo zagrebački značaj.
Držao se je čvrsto osebujnosti zagrebačke škole, odtle njegov lokativ višebroja na h, dativ na em/om – nu ovakve opazke ne spadaju ovamo.
Kao što puriste rek bi da pišu da ih čitatelj ne razume, tako Šenoa pisao je za svakoga, crpio jezik iz naroda, ugladjivao ga po pravilim umjetnosti, i po zahtievim napredka. Dobro piše, imade dobar stil, ko je tako vješt u motanju jezika, da ga drugi dragovoljno čitaju ili slušaju i lahko razume.
Tu se vrtiš u zraku zaokupljenom svjetlošću i miomirisom: gladka rieč, ljubka fraza, lak i okretan govor zanaša te, začara te podpuno, obuzme ti sviest. Reko ko što mu drago, ovaj čovjek poznavao je svoj jezik, a ne samo poznavao već ugladio, da može pristati najfinijem narodu, najukusnijem salonu, a malo koji hrvatski pisac mogao bi se takmiti š njime. (Šegvić 1899)
Šenoin jezik, tako, predstavlja stvarno otjelovljenje hrvatske nauke o jeziku 19. stoljeća, uračunavši pogreške i zablude, ali i visoka i neprolazna dostignuća.