3. Umjetnički izraz

3.1. Uvod u stilografiju

3.1.1. Termin

Ne treba mnogo napora da se ustanovi kako naši termini stil, stilistika, stilski, stilistički boluju od mnogoznačnosti.94 Jednima je kod nas uzor Maretić sa svojom stilistikom (kojemu je stilistika kompetentna za prozu, a poetika za poeziju), a drugi ove termine shvaćaju prema stranim stilističarima: Ch. Ballyju, C. Vossleru, L. Spitzeru, J. W. Kayseru, I. A. Jefimovu, V. V. Vinogradovu i drugima. Između ovih istaknutih stilističara nalazi se čitav niz raznonacionalnih hibridnih međustilističara, što ne znači loših. Nije, međutim, ovdje mjesto da se svi ovi stilističari podvrgnu kritici; uzgred treba samo spomenuti da je svaki od ovih stilističara stvorio i svoju stilistiku, i da su u tom terminu autori sami, ili njihovi nasljednici, dodavali atribute: lingvistička, afektivna, kritička, književna, estetska... Osim toga, kod svakoga od spomenutih stilističara, osim metode i predmeta stilistike, treba uzimati u obzir i niz historijskih, vremenskih i idejnih sastojaka, koji skoro ravnopravno učestvuju u strukturi njihove naučne i kvalifikativne informacije.95

Ovakva se situacija može opravdati. Stilistika nije egzaktna nauka, i polisemiju u terminima na tom području treba protumačiti dijalektičkim promjenama koje je doživljavala ljudska misao u pristupu, opisu gradiva i obradi realizirane misaone manifestacije. Ostaje, dakako, otvoreno pitanje što i koliko tu treba mijenjati, što se može i mora prihvatiti a što ne.

Govoreći o polisemiji u nauci o izrazu možda bismo se mogli složiti da ovakva situacija može postojati i dalje u svojoj formalnoj neškodljivosti. Ipak, svojevremeno sam bio spomenuo jedan prijedlog u terminološkom fiksiranju, naime da se od različito atribuiranih stilistika asimilira grana koja bi ujedinjavala sve one stilističke postupke što se baziraju na jezično realiziranom izrazu (Kalenić 1961). Tada sam bio podupro termin Petra Guberine: stilografija. Meni se čini da ovaj termin nije samo formalne naravi i da je neocjenjiva vrijednost koju nam on donosi.

3.1.2. Stilografija

Ali, ponajprije i naravno, možemo opravdano postaviti pitanje da li je dobro da se terminološka polisemija pokušava pojednostaviti uvođenjem novih termina i ne unosi li se time u pometnju – nova pometnja.

Pogledamo li historijski razvitak čovjekove stilističke misli, onda nam se sam po sebi nameće podatak da se ta stilistička misao najizrazitije polarizirala na dva mjesta, u dva vida: – s jedne strane jezični materijal, – s druge strane izvanjezični elementi. Oba su pola povezana značenjima, a u različitim stilistikama prevladavala su u većoj ili manjoj mjeri. Mislim da takvu situaciju treba i terminološki izraziti. U našem primjeri polarizatori bi bili stilografija (jezični izraz) – stilistika (izvanjezični izraz).

U stilografiju bismo uključili one stilistike i stilističke postupke koji se baziraju na jezičnim pojavama, bez obzira da li su te jezične pojave normativno-gramatičkog karaktera, tj. bez obzira da li predstavljaju ustaljenu gramatičku kategoriju koja ima isključivo stilističku vrijednost, ili su to jednokratne jezične pojave (postupci) u djelu pojedinca ili samo u jednome djelu jednoga pojedinca. Stilografija će opisati ta gramatizirana i negramatizirana odstupanja od ustaljenih jezičnih kategorija, historijski i sinkronijski, mada će se u prvom redu zadržavati na opisu i objašnjenju onih stilističkih kategorija koje je jedan jezični sistem usvojio. Stilografija treba da se bavi tim jezičnim kretanjima, pomicanjem značenjske vrijednosti pojedinih jezičnih kategorija, labilnošću i stabilnošću pojedinih kategorija, i mogućnošću i nemogućnošću izbora pojedinih jezičnih kategorija u nekoj vrsti teksta ili govora. S druge strane, svi ovi zahtjevi javit će se i kod stilografskog ispitivanja književnoga teksta. U svemu tome, jasno je, afektivna vrijednost kategorije igra važnu ulogu, ili, obrnuto, afektivna situacija – tekstovna ili govorna – uvjetuje nivo afektivne vrijednosti izabrane kategorije. Ta dva elementa: nivo afektivne kategorije kao znak nivoa afektivnosti u realizaciji nalaze se međusobno u paralelno gradativnom odnosu.

Stilografija, dakle, zamjenjuje, s jedne strane, i formalno i sadržajno pojmove: lingvistička stilistika, deskriptivna lingvistička stilistika, stilistička lingvistika..., a s druge strane ona uključuje jedno veliko područje realiziranih jezičnostilskih vrednota u djelima pojedinih pisaca ili u pojedinim djelima pojedinih pisaca, koje niti jedna od stilistika i niti jedna od lingvističkih grana nije potpuno obuhvaćala. A formalna prednost ovoga termina jest, po mom mišljenju, u njegovu ekonomičnom koeficijentu; tako otpada nestabilna distinkcija lingvistička stilistika – stilistička lingvistika, koja često i nije nikakva distinkcija.

U zbroju svih ovih osjetljivih problema možda je najzanimljivije pitanje da li stilografija treba da se bavi i estetskom ocjenom pojedinih stilskih tačaka, da li je to neophodno ili predstavlja sekundarnu ili praktičnu mogućnost. Nerijetko susrećemo mišljenje da svaka nauka o izrazu, bilo koje ona vrste bila, mora da se bavi estetskom ocjenom, jer se bez estetskog vrednovanja takve stilske tačke ne mogu ni opaziti. Meni se čini da ovakav stav ipak nije sasvim prihvatljiv. Jer – jedno je vidjeti predmet, – drugo je ocijeniti ga. Na ovu misao nagoni nas logika fakata. Ocjenjivati se naime može u ime ovoga ili onoga, svoga ili tuđeg estetskog osjećaja, koji se, kao što znamo, mijenjao i mijenja od čovjeka do čovjeka, od epohe do epohe. Jasno je, međutim, nešto drugo. Onaj koji valorizira stilske tačke treba da ih najprije vidi. Stilografija, u načelu, ne treba da se bavi estetskom ocjenom realiziranih jezičnih kategorija. Njena bi dužnost bila da ih konstatira, da ih objasni u njihovoj jezičnoj kompleksnosti, da ih poveže u sistem i da, možda, obrazloži proces njihova nastanka. Napokon, znamo koliko je to malo i premalo konstatirati nekoliko jezičnih detalja u nekom umjetničkom djelu i na osnovu toga sugerirati zaključke o njegovoj vrijednosti. Jer umjetničko djelo postoji i djeluje integralno, dakle i svojim vanjezičnim vrijednostima. Ono djeluje svojim idejama, odnosom prema stvarnosti, svojom tematikom, zaključcima, sugestijama, uvjerljivošću, istinom, kompozicijom itd., itd. Prema tome, kako se meni čini, primaran zadatak stilografije ne bi bio u tome da estetski ocjenjuje.

Ali, samo je po sebi jasno, da svaki stilograf može, ako to smatra potrebnim, ako to praktična svrha zahtijeva, ako je to u stanju, da ocjenjuje, da valorizira i donosi estetske kombinacije, sa zadatkom da stvori kompletnu sliku i da jezičnu analizu uklopi u cjelovitu analizu pisanoga umjetničkog djela.

Ovdje još jasnije izbija na vidjelo odnos stilografije prema stilistici. Sve ono što predstavlja jezičnu realizaciju sa svojom širokom skalom relacija – to je područje stilografije. Oni elementi teksta ili govora, koji nisu jezično realizirani,96 nego, na primjer, idejno – ulazili bi u područje stilistike.

Da se vidi na što mislim, budi mi dozvoljeno navesti jedan drastičan primjer. Između rečenica Napoleon je bio veliki državnik i Staljin je bio velik državnik nema u jezičnom smislu razlika. Ista struktura rečenice: isti red riječi, subjekt, predikat, objekt itd. Mijenja se „samo“ sadržaj subjekta, ali upravo ta izmjena, koja se dakako realizira glasovnim i znakovnim vrijednostima, unosi ogromnu idejnu razliku u smisao jedne i druge rečenice. Ta idejna vrijednost rečenice je stilistička. Mislim da nije potrebno posebno navoditi primjer da jedan radnički manifest, realiziran istim riječima jednog jezičnog sistema, može na primjer u devetnaestom stoljeću biti revolucionaran, u dvadesetom stoljeću reakcionaran. Ni taj idejni odnos u vremenu nije problem stilografije, već stilistike.

3.1.3. Stilistika

Ovdje se ne bih upuštao u to da li termin stilistika treba da ima atribut i koji bi bio najzgodniji. Mislim, napokon, da je to sporedno pitanje i da stilistika ostaje stilistikom bez obzira koja će metoda u njoj prevagnuti: kritička, estetska ili koja druga, ili će sve biti zastupljene ravnomjerno. Čini mi se važnije istaknuti nešto drugo. Stilistika se primarno ne treba baviti jezičnom problematikom djela, nego će rezultate stilografije, ako ih ima,97 uključiti u svoja ispitivanja i povezati ih sa vanjezičnim elementima u cjelinu. To dakako ne znači da je stilističaru zabranjeno da se bavi stilografijom. Činjenično stanje kod nas zahtijeva kod nas upravo obrnut slučaj. A kao zaključak koji se nameće sam po sebi jest zaključak da je stilističaru potrebno estetsko mjerilo pomoću kojeg će vrednovati i jezične i vanjezične realizacije onako kako su integrirani u nekom tekstu.

Sugestija za razdvajanje naučnih područja, na stilografiju i stilistiku, nema samo formalni karakter. Ovakvo razdvajanje zadire i u metodske postupke koji će utjecati na vrijednost rezultata, ali to nipošto ne znači napuštanje onoga što su različite nauke o izrazu, gramatika, razne stilistike ili opće ljudske spoznaje konstatirale i upotrebljavale.

Ovdje je, možda, prilika da spomenem nešto o tipičnom i netipičnom u području izraza. Sigurno je, i historijski i logički, da termin stil i značenje koje je nastalo, razvilo se i došlo do našeg vremena, uključuje u sebi značenje tipičnoga. I stilistika je nauka o tipičnom u izrazu, u strukturi nekog dijela. Zbog toga mi se čini da izrazi fonostilem, morfonostilem, stilem... mogu prvenstveno upotrebljavati za naziv onoga što se konstantno, tipično javlja u strukturi nekoga izraza, za ono što predstavlja stalan oblik realizacije. Upotreba ovih termina za neke druge pojave, npr. za razne pravopisne ili gramatičke deformacije, nije, po mom mišljenju, najsretnija. Ako netko u svom tekstu, na jednom mjestu, upotrebi protupravopisnu složenicu u obliku neznamkakomubijašeime, onda je teško takvu pravopisnu deformaciju nazvati stilemom. Stilemom bi se to moglo nazvati tek onda kad bi takav postupak postao konstanta u realizaciji izraza. Ili primjer, moguć u hrvatskosrpskom jeziku, da se u istom tekstu upotrebljava latinica i ćirilica. Upotreba tih dvaju pisama u istom tekstu može imati određenu afektivnu, historijsku, nacionalnu, religioznu, političku... pozadinu. Ako je takav postupak upotrebljen samo jedanput, onda je i to teško nazvati stilemom. Meni se čini je najzgodnije da takve jednokratne, netipične izrazne pojave nazovemo stilskim tačkama.98

U izvanjezične stileme može ući sve ono što postoji kao konstantan izvanjezični oblik na području ideje, tematike, kompozicije pojedinih književnih vrsta...

Potrebno je, međutim, opet ponoviti: podjela na stilografiju i stilistiku ima danas samo teoretsko značenje.

3.1.4. Stilografska gramatika

Na osnovi onoga što je prije rečeno za stilografiju, neophodno bi bilo i kod nas posebno izraditi stilografsku gramatiku.99 Ona treba da obuhvati pravopis i gramatičke discipline:

• područje pravopisa,
• područje fonetike,
• područje morfologije,
• područje rječnika i tvorbe riječi,
• područje sintakse.100

Cilj takve gramatike bio bi u tome da nabroji i opiše sve one jezične kategorije koje imaju posebnu, prenesenu i obilježenu funkciju. Ovdje ne bi bilo od bitne važnosti da li je prijenos izvršio narod, narodni pripovjedač ili književnik umjetnik. U stilografsku gramatiku ušle bi sve one jezične kategorije, ili varijante kategorija, koje su, po nekim svojim osobinama, postale stilotvornima, koje su se udaljile od logičke neutralnosti svoga značenja, koje su danas, u jednom jezičnom sistemu, postale sugestor afektivnog, prenesenog, stilskog značenja. Za takve jezične kategorije ne bi bilo odlučno da li su postale konstantne, da li su ušle u afektivni sistem jednoga jezika i postale virtuelnima, ili su pak samo mjestimični pokušaji pojedinca. Takva gramatika sadržavala bi i konkretne primjere i njihovu primjenu u tekstovima pisaca jednoga jezika, sa opisom afektivnih konstanti i afektivnih varijanata,101 ali i opis kontekstualne vrijednosti. U takvoj gramatici, osim ilustrativno, ne bi bile sistematski zahvaćene neutralne, neafektivne kategorije.

Primjeri: na području morfologije stilografsku kategoriju predstavljao bi odnos između duge i kratke množine u imenica, m.: drugovi – druzi, bogovi – bozi, ključevi – ključi...; u tvorbi riječi: kuća – kućica – kućerda...; u sintaksi: imperfekt, etički dativ, akuzativ unutrašnjega objekta...

Naravno, taj stilografski, afektivni odnos ne može biti uvijek potpuno jasan, određen ili osamostaljen, ili po svojoj funkciji uvijek jednak. Dok, s leksičke tačke gledišta, riječ kuća nema afektivnog značenja, ona to kreativnim procesom stvaraoca može dobiti u određenom kontekstu, u prisutnosti govornih vrednota, kako ih je odredio Petar Guberina (geste, grimase, mimika, intonacija...). Stilografska gramatika treba da konstatira te govorne vrednote koje u neutralne jezične kategorije mogu unijeti afektivnu vrijednost.102 Ali riječi kućica ili kućerda, nezavisno od govornih vrednota, koje njihovu afektivnu vrijednost mogu uvećati, umanjiti ili izmijeniti, uvijek su afektivne i tipične su kao pojava kojom treba da se bavi stilografska gramatika.

Na kraju, zbog te virtuelnosti, stilografija se primarno ne može baviti estetskom ocjenom svojih pojava, makar će primjere, najčešće, tražiti u tekstovima koji imaju estetsku cijenu, i makar će stilograf, tražeći ih i opisujući ih, doživljavati njihovu estetsku vrijednost.

Literatura o stilskim i stilističkim pojavama i problemima danas je praktički nesaglediva. To je i sasvim razumljivo kad znamo da se izvori stilističke literature u svom historijskom kontinuitetu vezuju na neki način, kao i u mnogim drugim suvremenim znanostima, za antička vremena, za Aristotela (Peri poiētikēs), Kvinta Horacija Flaka (Ars poetica), Kvintilijana (Institutio oratoria). Situaciju nam najbolje pokazuje poznata Hatzfeldova Kritička bibliografija (A Critical Bibliography of the New Stilistics applied to the Romance Literatures) koja za vrijeme od 1900. do 1952. godine bilježi preko dvije tisuće stilističkih djela, i to samo onih koja se odnose na romanske literature. Nema nikakva smisla nagađati koliki bi broj stilističkih djela bio za isti vremenski period u germanskim, slavenskim i zatim u neevropskim književnostima, ili koliki bi broj stilističkih djela za pojedine književnosti poslije toga vremena ili prije toga vremena, počevši od Marka Jeronima Vide (Poeticorum libri tres), Julija Cezara Scaligera (Poetices libri septem), koji su prvi stilističari novoga doba – u 15. i 16. vijeku – pa preko Boileaua, Gottscheda i Lessinga do naših dana. Sasvim očito, za bilo kakav stilistički prikaz neophodna je selekcija.

Literatura o stilističkim problemima nalazi se skoro u svakom stilističkom članku ili knjizi, spomenuta prema sklonostima i potrebama autora ili prema potrebama članka ili knjige.103 Šire i obuhvatnije bibliografske pregleda daju pojedine nacionalne enciklopedije pod geslom stilistika.104

Naša stilistička bibliografija ne može se po broju mjeriti sa nacionalnim bibliografijama pojedinih evropskih književnosti,105 ponajviše zato što je širi i sistematičniji interes za stilističku problematiku u nas novijega datuma, uzevši je teoretski [sic!, nejasno] i u primjeni na pojedina djela. Isto tako, mi još ne raspolažemo sistematski izrađenim bibliografskim priručnikom. Kao vodičem u prvoj fazi možemo se poslužiti Miodraga Ibrovca Uvodom u proučavanje romanistike – Bibliografskim priručnikom (1959). U poglavlju „Stilistika“ ovo djelo spominje nekoliko naših objava o stilističkoj problematici, makar je izbor sasvim skroman.106 Istoj namjeni može poslužiti redovita jezična bibliografija koju objavljuje Južnoslovenski filolog, zatim druga jugoslavenska bibliografska izdanja i referat Dragiše Živkovića „Jugoslovenska nauka o književnosti od 1945. godine do danas“ (1960b). Iz razumljivih razloga ovdje ne mogu priložiti potpuniju bibliografiju hrvatskosrpskih sastavaka o stilističkoj problematici, niti se mogu upustiti u njihov prikaz ili kritiku. Zato ću se ograničiti samo na opis razlika u pojedinim skupinama, kako su one nastale i kako su se formirale kod nas.

U prvoj se grupi nalaze članci i objave koji stilistiku tretiraju s gledišta „lijepoga i pravilnog“ pisanja u duhu lingvističkih normi hrvatskosrpskoga jezika, zapravo često normativne gramatike. To su u svari napisi o svrsishodnom pismenom izražavanju, shvaćeni kao pouka ili kao pravopisna i gramatička kritika jezično nedotjeranih ali objavljenih sastavaka.107 Začetnik i tvorac ove stilistike u nas je Tomislav Maretić svojom Gramatikom i stilistikom (1899). Čini mi se da se ovoj našoj stilistici, aktualnoj u mnogim konstatacijama, danas nanosi nepravda kad se proglašava zastarjelom i netačnom. Istina, mnogi Maretićevi zaključci su nesuvremeni, o njegovoj generalnoj klasifikaciji i pojedinostima može se diskutirati sa različitih gledišta, neosporivo je međutim, po mom mišljenju, da Maretićeva stilistika ima niz veoma tačnih zapažaja o stilističkoj (ja bih rekao: stilografskoj) prirodi našega jezika, koji se redovito uključuju u svaku umjetničku determinaciju i djeluju u njoj svojom primarnom jezičnom vrijednošću. Ta posebna vrijednost ove stilistike ne bi se smjela mimoilaziti bilo u kakvoj njenoj aplikaciji. Uostalom, ako nam je smetao Maretićev opći termin stilistika, mogli smo mu dodati kakav atribut (npr. praktična stilistika), to više što se i u drugim stilistikama pojavljuju ovakve dopune.108 A da Maretić nije potpuno zastario, vidi se i po tome što i noviji priručnici ovakvoga tipa dolaze do istih konstatacija do kojih je došao i Maretić makar možda pod drugim nazivom i u drugoj klasifikaciji (Dimitrijević 1962, Živković 1957).

Ženevsku odnosno francusku lingvističkostilističku školu, od kojih počinje suvremeno doba stilistike, prenijeli su k nama romanisti Petar Skok i Petar Guberina. Petar Skok je 1938. godine opisao osnovna shvaćanja suvremene francuske stilistike u Pregledu francuske gramatike (1938), u poglavlju o stilistici. Prije toga je ove poglede tumačio u svojim predavanjima i u Teorijskim razmatranjima o novim pogledima u stilistici (1937b, skripta). Ovo su prvi stvaralački pokušaji da se nova stilistička shvaćanja primijene i na naš jezik, jer ih je Petar Skok ilustrirao primjerima iz hrvatskosrpskoga jezika. On se je i kasnije vraćao na stilističku problematiku (Skok 1950).

Jednom je prilikom o ženevskoj stilističkoj školi informirao hrvatsko-srpsku javnost i Aleksandar Belić (1940a, 1940b), ali je nije aplicirao na konkretne jezične kategorije ili književne tekstove.

Zaokruženu lingvističkostilističku cjelinu predstavljaju radovi Petra Guberine (1938, 1939, 1951a, 1951b, 1952a, 1952b, 1953a, 1953b, 1955, 1956). U tom smislu on se kod nas afirmirao kao prvi kompletan stilističar suvremenoga tipa. Najpoznatija mu je ligvističkostilistička koncepcija o jedinstvu jezičnoga izraza. Ovo jedinstvo prelazi preko pojedinih kategorija riječi i potpuno se ostvaruje u ukupnosti jezičnih vrednota i vrednota govornoga jezika (intonacija, intenzitet, rečenični tempo, pauza, intenzitet, mimika, geste, kontekst). Svoje poglede potkrepljuje konkretnom analizom stranih i domaćih književnika. Osim ove najpoznatije ideje njegovih stilističkih shvaćanja, sva mu djela obiluju nizom originalnih i vrijednih opažaja o međusobnom stilskom djelovanju pojedinih jezičnih kategorija, o višeslojnim značenjima jezičnih vrednota u vremenu i prostoru, o pristupu književnom djelu, o odnosu prema umjetničkom djelu i dr. U analizama je pokazao izvanredan senzibilitet prema sastojcima umjetničkoga djela. Po svim tim osobinama djela su mu i danas najcjelovitija eksplikacija lingvističkostilističke problematike kod nas.

Na lingvističkom području zadržavaju se i stilistički članci objavljeni u časopisima Jezik i Naš jezik, a zatim i u nekim književnim časopisima.109 Tematika im je obično „jezik i stil“ nekoga pisca, ili pojedinoga djela. Ova je literatura obično bez šireg teoretskoga komentara, ali je zato sva upravljena prema konkretnim jezičnim pojavama nekoga djela. Najčešće je to leksička analiza djela koja se ističu po rječotvornim osobitostima. Ovoj grupi naše stilističke literature zajednička je osobina da je pisana iz lingvističke perspektive i da se osvrće na osnovne funkcionalne vrijednosti našega jezičnog izraza. Na žalost, ova je literatura u nas malobrojna, a često je puta ograničena analizom samo jedne jezične kategorije, samo one koja je vidljiva na prvi pogled.

Suvremeni stilistički pogledi primijenjeni su kod nas već nekoliko puta i na dijalektološki materijal (Finka 1962a, 1962b, Hamm, Hraste i Guberina 1956). Ovo je svakako jedan od najznačajnijih noviteta u našoj dijalektologiji.

Posebnu grupu naše stilističke literature, četvrtu u ovoj klasifikaciji, čine radovi stilističara oko časopisa Umjetnost riječi. Radovi iz ove skupine jesu najbrojniji, najsvestraniji – centralni su inicijatori čitavog stilističkog zbivanja u Jugoslaviji. U tom smislu ova je grupa nosilac suvremene stilističke renesanse kod nas, ne samo po nekim formalnim osobinama već i po širokom metodološkom konceptu i, što je još važnije, po rezultatima. Ako se za dosad citiranu našu stilističku literaturu može reći da sa dvije trećine svoje metode stoji na lingvističkim pozicijama, onda se za radove iz ove skupine može reći da u dvjema trećinama stoji u teoriji i historiji književnosti, a jednom trećinom u lingvističkim konstantama. Stilistika iz ove grupe afirmirala se kao disciplina između lingvistike i nauke o književnosti, iako je, naravno, ovo objašnjenje samo teorijsko.110 Najčešće zbog pomanjkanja srodnih lingvističkih radova, ova je stilistika ipak većim dijelom upravljena književnom djelu i njegovim vanjezičnim vrednotama (ideologiji, kompoziciji, motivu, historijskoj perspektivi...), a priznanje da je književno djelo jezična umjetnina najčešće je samo lajtmotiv. Dabome, i pojedinci iz ove grupe međusobno se razlikuju i po izboru tema i metodologiji i po količini jezičnih i vanjezičnih sredstava koja uzimaju u razmatranje.111 I sami radovi ove skupine stilističara razlikuju se po namjeni i problematici koju obrađuju: to su teorijske rasprave,112 interpretacije,113 radovi s pretežnim opisom vanjezične strukture književnoga djela,114 prikazi stranih stilističara i književnih teoretičara,115 radovi za praktičnu nastavu književnosti.116 Kao svojevrstan dio ove nastavne literature objavljeni su kod nas još i neki drugi radovi.117

Zapažen rezultat, osim izdavanja Umjetnosti riječi, postigla je ova grupa izdavanjem Uvoda u književnost (1961), priručnika Pristup književnom djelu (Frangeš, Šicel i Rosandić 1964), Krležinog zbornika (1964), a pojedinci su objavili svoje posebne knjige (Frangeš 1959a, Petrović 1965, Flaker i Škreb 1964).118

Osim ovih spomenutih grupa u našoj stilističkoj literaturi, postoji još čitav niz djela koja stilističku problematiku obrađuju s različitih aspekata: psihofiziološke vrijednosti jezika, funkcije i osobitosti pjesničkoga jezika, stilistički problemi narodnoga stvaralaštva, prijenos u umjetničkoj kreaciji, problem sistematizacije itd.119 Ovdje bismo mogli pridodati i djela o „umjetnosti riječi“ što su ih u različitim oblicima i zbog različitih pobuda napisali književnici, tumačeći svoje shvaćanje riječi u književnom tekstu ili sumirajući svoja jezična iskustva. U mnogim se nalaze zanimljivi opažaji o mogućnostima i značenjima naših jezičnih kategorija.120

Ali ova podjela, uostalom kao i većina umjetnih podjela, može se shvatiti samo uvjetno. Prvenstveno u svojim praktičnim mogućnostima, nipošto kao strukturalna analiza. Jer, posve je razumljivo, nema „čistih kategorija“ pa ni u našoj stilističkoj literaturi. Također, ta literatura nije ovdje potpuno pobrojana.121

Na kraju, potrebno je reći gdje se nalazi ovaj rad o izrazu Augusta Šenoe. Poslužit ću se sa dva citata:

Zadaci stilistike. Najhitniji zadatak stilistike je da definiše svoj predmet, svoju prirodu, svoje ciljeve i metode počevši sa samim pojmom stila. Stilovi. Svedene na svoju zajedničku mjeru, različite koncepcije stila svode se na slijedeću definiciju: Stil je aspekt iskazanog koji proizlazi iz izbora sredstava izraza određenog prirodom ili intencijama lica koje govori ili piše. To je vrlo široka definicija, koja obuhvata izraz, njegov aspekt, lice koje govori i njegovu prirodu ili njegove intencije. 1. Granice izraza. – Definicije stila razlikuju se prema tome da li se uzima izraz u najširem značenju riječi ili u ograničenom značenju: a) piščeva umjetnost, to je tradicionalno značenje, svjesna upotreba izražajnih sredstava u estetske ili književne ciljeve; b) piščeva priroda, spontani izbor, manje ili više nesvjestan, putem kojeg se izražavaju čovjekovo iskustvo i temperamenta; c) totalitet djela koji prevazilazi obični verbalni oblik i obuhvata čovjekov stav u totalitetu situacije. 2. Granice izražajnih sredstava. – Stil je upotreba „izražajnih sredstava“, ali ova posljednja riječ može biti uzeta u manje ili više ograničenom značenju: a) gramatičke strukture. – Glasovi, oblici, riječi, konstrukcije; b) kompozicioni postupci. – Oblici stiha, rodovi, opis, pripovijedanje; c) misao u svom totalitetu. – Teme, vizije svijeta, filozofski stavovi. 3. Priroda izraza. – Lingvistička komunikacija sadrži razne vrijednosti koje stoje jedna iznad druge i izražavaju bilo spontani stav lica, bilo efekat koji ono želi da proizvede na sagovornika: a) pojmovne vrijednosti. – Stil je jasan, logičan, korektan; b) izražajne vrijednosti. – Stil je impulzivan, djetinjast, provincijalan; c) impresivne vrijednosti. – Stil je zapovjednički, ironičan, komičan. 4. Izvori izraza. – U perspektivi koja je bliska prethodnoj i koja se sa njom miješa razlikovaćemo: a) psihofiziologiju izraza. – Stilovi temperamenta, spola, dobi; žučni ili melankolični stil itd.; b) sociologija izraza. – Stil klasa, zanata, pokrajina; c) funkcija izraza. – Književni stil, administrativni, zakonski, govornički. 5. Aspekt izraza. Od prirode i od izvora izraza proizlazi jedna nova serija posve deskriptivnih definicija zasnovanih na: a) obliku izraza. – Stil je eliptičan, metaforičan itd.; b) supstanca izraza, misli. Stil je nježan, žalostan, energičan; c) licu koje govori i na njegovoj situaciji. – Stil je arhaičan, pjesnički... (Guiraud 1964: 55)

Jedan drugi poznati stilističar navodi slijedeće zadatke stilistike:

U skladu s tim, pred teoretskim osnovama stilistike umjetničkog izraza nalaze se prije svega slijedeći važniji problemi: 1. Određivanje svojevrsnosti u načinima umjetničkog izraza, fiksiranje u načinima poetskih izraznih sredstava koja su upotrebljena za izrazne ciljeve. 2. Otkrivanje izrazne ekspresije i proučavanje njezinih jezičnih nosilaca pomoću kojih se ona javlja u književnom tkivu djela. 3. Proučavanje biti i principa metaforizacije u značenju riječi, a također i onih mnogobrojnih postupaka u upotrebi riječi na osnovu kojih se u njima javljaju prijenosno-figurativna značenja i smisaone nijanse, karakteristične za slikovit jezik. 4. Jezično-stilistička karakteristika sredstava izrazno-umjetničkoga i njihove metode u tvorbi; perifrastičkih izražavanja, alegorija, slikovitih odredaba, komparacija itd. 5. Problem slikovito-poetske sinonimike koji se ostvaruje u jeziku umjetničke literature u raznim etapama njenog razvitka. 6. Individualno i općenarodno u jeziku pisca. Određivanje specifičnosti njegova jezično-stilističkoga novatorstva, koje se ogleda u usporedbi sa kompleksnim tradicijama izraznoga stvaralaštva. 7. Jezik kao sredstvo izrazne karakteristike likova, njihove tipizacije i individualizacije. 8. Principi i sredstva stilizacije i parodiranja. 9. Izrazna sredstva humora i satire, književni kalamburi. 10. Izražajne osobine gramatičkih sredstava; stilističke funkcije različitih vrsta riječi koje se javljaju u umjetničkim djelima kao sredstva književno-umjetničkog izraza. 11. Sredstva sintaktičkoga izraza i dr. (Jefimov 1961: 8)

Kao što se iz ovoga vidi, dijapazon stilistike je ogroman, a kad bismo ga detaljizirali, na kraju bismo ipak morali staviti „itd.“, „i dr.“. Oba ova opisa zadataka stilistike i podjele mogu se prihvatiti samo s praktičnoga gledišta. Jer ako P. Guiraud i navodi više podrobnosti o zadacima i predmetu stilistike, morat ćemo se odmah zaustaviti ako potražimo opozite njegovim odredbama: „Stil je nježan, žalostan, energičan.“ – Stil je grub, radostan, mlitav, mlak... „Stil je impulzivan, djetinjast, provincijalan.“ – Stil je intravertiran, odrastao, centralan... Jefimov je opet suviše neodređen: „Jezik kao sredstvo izrazne karakteristike likova, njihove tipizacije i individualizacije.“

Isto tako, ne znamo kako bismo u sociološkoj podjeli stilova došli na kraj, jer je očito da odredbe feudalni, buržoaski, proleterski nipošto nisu dovoljne, kao što je nedovoljan i kriterij profesije. Ako se i složimo da postoji pjesnički stil, znanstveni stil, poslovni stil, stil javnoga života, stil pokreta, stil epohe..., problemi će se nezamislivo zakomplicirati kad pokušamo odrediti njihove konkretne jezične značajke, i još više ako s ovakvom shemom pristupimo jezičnom ostvarenju nekoga književnika: mnoge stvari će biti opće, mnoge će biti posebne, mnoge izuzetne i „neponovljive“, ali će na kraju krajeva ostatak – ipak ostati.

Iz navedenih citata ovih dvaju istaknutih stilističara vidi se u kakvim se relacijama nalazi ovaj rad. Isto tako se vidi zašto on nije mogao biti „totalan“.

3.2. Područje pravopisa i glasova

1. Makar se stilografska vrijednost jezičnoga izraza najčešće javlja u značenjskoj nijansi koju donosi izraz (leksik, sintaksa), pa su zato fonetska i morfološka stilografska sredstva relativno oskudna, ipak je pravopisno područje dosta bogato. Bogato zbog toga što pismeni oblik riječi često može sugerirati taj prijenos. Već je u početku ove radnje spomenuto da se Šenoa služio isključivo latinicom, kako je to bilo uobičajeno u sredini u kojoj je živio i radio. Ipak, svoje dopise iz Praga od 1861. do 1864. g. potpisivao je inicijalima A. Ш., npr.:

A. Ш. U Zlatnom Pragu, PO 3-79

Nije ovo teško „dešifrirati“. U dubletiranim jezičnim kategorijama često dolazi do diferencijacije tako da jedna od dubleta dobija stilografsku funkciju, mada se stilografizacija može provesti i na neki drugi način, npr. kontekstom. Međutim u dubletiranim kategorijama stilografizacija se nudi tako reći sama od sebe, tu se ona najčešće i provede; paralelna upotreba latinice i ćirilice u hrvatskosrpskom jeziku pruža autorima izražavanje niza vanjezičnih distinkcija: religioznih, historijskih, geografskih, političkih, nacionalnih, i tom mogućnošću su se mnogi i poslužili. Za novije vrijeme navodimo samo potpis maršala Tita, koji se sastoji od latiničkih i od ćiriličkih slova. Što to treba da znači – to je van dvojbe. Nema nikakve sumnje da iste ove intencije možemo pripisati i Šenoi. Mladi Šenoa, koji je sasvim zanesen idejom jugoslavenstva i sveslavenstva, koji svoje gledište iz tog vremena formulira u dva istaknuta članka, „Hrvati i Srbi“ (Pozor, 1861) i „Poljaci i Rusi“ (Pozor, 1862), ćirilicom želi izraziti svoje jugoslavenstvo i sveslavenstvo, koje po njegovu mišljenju, i po mišljenju mnogih njegovih suvremenika, treba biti osnovica sveslavenskoga preporoda. Na ovu osobinu Šenoine ćirilice aludirao je i Đorđe Živanović (1958b: 10). Što su se usporedo sa Šenoom potpisivali tako i njegovi nekoji suvremenici (Demeter, Rački i dr.), ne mijenja ništa u ovoj kvalifikaciji. I kod njih se to može lako objasniti njihovim nacionalnim i kulturnim pogledima. U svemu naravno ne treba pretjeravati. U mnogih takvih potpisnika (npr. u Pozoru) to je samo manira, običaj mode, iza kojih se ne skriva nikakva posebna intencija. Ali mnoge kratice, nadimci i pseudonimi, odabrani po posebnom kriteriju, objašnjavaju poneku emotivno-psihološku sastojku u procesu kreacije.

2. Stilografske upotrebe velikoga slova, prema pravopisno uobičajenom malom slovu, u određenim kategorijama, u Šenoe nema. Šenoa doduše poznaje stilografiziranu pravopisnu kategoriju: veliko slovo zbog poštovanja i upotrebljava je u pjesmi „Biskupu J. J. Strossmayeru“:

– odkad Ti nam sinu, V 7-603

ali nema primjera da je upotrebljava onako kao kasnije suvremeni književnici, npr. Krleža. U Prosjaku Luci nalazi se u razgovoru lica Vi, Vaš, Vam:

A Vi Maro ništa? Bar u Vašoj kući ima božjeg blagoslova. PL-43

Općenito, za velika i mala slova vrijedi da afektivne modifikacije treba uzimati s rezervom. S obzirom da su rukopisi izgubljeni, teško je, ili nemoguće, utvrditi što je Šenoino a što nije.

3. Svi su Šenoini tekstovi napisani ijekavski,122 ali ima i ekavskih oblika. Najčešće je to slučaj kod rime. Ako uzmemo u obzir da je zbog metra ili rime Šenoa često žrtvovao glasovni lik neke riječi, kako su to dopuštale tadašnje poetike, onda ekavski oblici zbog rime nisu predstavljali nikakvu veću devijaciju:

Slave bi ti vienac, dušo spleo/ Za imendan na dar ti doneo S 1-337, Grliti te ruka nesme (rima: pjesme) NGL 4-210, Koju ruka dirnut nesme (rima: pjesme) G 5-19

Glas -h u genitivu plurala, koji je i u Šenoe, kako je već spomenuto [usp. § 2.4], samo pravopisni znak, nema u njegovim tekstovima stilografske vrijednosti.123

4. U odjeljku o pravopisu bilo je riječi o tački u Šenoinim tekstovima [usp. §§ 2.1.7–8]. Ovdje treba spomenuti tačku kao znak posebne sintaktičke cjeline. U osobitim živim i uzbudljivim situacijama i Šenoa poznaje lom logičke, pripovjedačko neutralne rečenice. Taj lom označuje tačkom:

Bilo je jedne polnoći. Utrnusmo svieću. Čekasmo za prozorom. Eno ga. Iz uske ulice klipše demon. Stane. Kukuriknu. KA-117, Može li žena žrtvovat srdce neljubavi? Zaboravih sebe. Kriva sam ja, kriva sam ja. Koga da biedim? Sebe. Tko te [sic!] kriv? Ja. Dà, ja i neka je tako. Ja sam plemkinja. UA-811

Međutim, ispravnije je da se o ovome govori u odjeljku o stilografskim sredstvima na području sintakse.

5. Crtu kao znak posebnoga odvajanja ili osobitog isticanja naći ćemo u Šenoinim tekstovima vrlo često. Ovo je poznata i odavno normirana pravopisna hrvatskosrpska kategorija, a ovdje je navodimo samo zato da upozorimo i na Šenou. Sve je to već i njemu poznato:

Ona mignù – ja pohitim tade S 1-337, Zaškripiti mogu te šarafom/ Zlim šarafom – strogim paragrafom NGL 4-32, Ko taj – nek pade svaki Juda V 7-380, gdje je sve – ama baš sve – na pazaru bilo V 11-399, Lju-de-vit! viknu biskup stresav se K-279

6. Upitnici i uzvičnici u Šenoinim tekstovima nemaju drugih funkcija od onih koje su opće poznate. Jedino treba spomenuti da Šenoa relativno često upotrebljava uzvičnik kao pravopisni znak graduirane afektivnosti, što odgovara rodoljubnoj ilirskoj i prosvjetiteljskoj maniri hrvatskih književnika i javnih radnika u 19. stoljeću. To je nivo budnica, davorija, aklamacija u općoj nacionalnoj borbi za napredak i osamostaljenje. Za tu temperaturu Šenoi ponekad nije bio dovoljan jedan uzvičnik:

„Ru-u-usku gramatiku!!!“ šaptnu suhonja PO 3-859, a moj Gjuka bjež!! BM-100, Zajcu!!! V 6-381, jer nijedna od drugih gospoja nije hćela (!!!) pa si možete misliti da „Turci u Karlovcu“ nisu uspjeti mogli V 10-728

7. Apostrofom se poslužuje u redukcijama glasova, što mu je potrebno da postigne određenu metarsku shemu. Šenoa dakle pretpostavlja stilografsku vrijednost metra glasovnom liku pojedine riječi: žrtvovan je mogao biti bilo koji glas. Postupak je veoma čest:

Nij’ to vihar, već su cvieli gorki NGL 1-31, Ništ’ do pjeska, do nebeskog svoda L-40, Liepo ’e žaba kreketanje NGL, 4-191, Što l’ je bilo, što l’ se sbude V 8-761, usna da’nu P-31, Zat’ ga braćo ne bi dao P-55, Moj Slovenac stasa čvrsta/ za viečnieh goram’ puta P-68

Za ritamsku shemu mogao je, dakle, biti žrtvovan čitav slog. Ovakvo ispuštanje pojedinih glasova nalazi se i u prozi, s apostrofom ili bez njega, ali se mahom radi o redukcijama razgovornoga jezika, koji je u Šenoinim tekstovima isto onako kao i u kasnijih naših književnika – na drugi način, stilografska kategorija. Taj razgovorni jezik spominje i Marijan Matković: „Svoj dijalog Šenoa stvara iz razgovorne stilizacije zagrebačkog malograđanskog društva“ (1949: 374).

Jel ti se vila iznevjerila? LJ-8, Id s Bogom LJ-8, Pište il – (ona piše, glasno.) Al gospodična se ljuti na škandaloznu stvar. LJ-92, Je l’ to junak romanu PR-294, A znate l’, tko ju napisa tu malu siroticu KA-65 Bi l se udala? PK-284, Jer šta? Glavu svoju i svojih možeš iznieti, al Zagreb, čitavi Zagreb? ZA 4-771, Jesi l’ čula kako govori ob učiteljskom zvanju B-147, A da! Krvi je dost. K 1-200

8. Kao što je već rečeno [usp. § 2.2], Šenoa je akcente i akcenatske znakove upotrebljavao samo tamo gdje bi, po njegovu mišljenju, moglo doći do nesporazuma u značenju riječi. V. Babukić je u svojoj Slovnici preporučivao obilježavanje aorista akcenatskim znakom: čù, izpì, zapè (1854: 31), ali se Šenoa, a ni ostali pisci, nisu toga dosljedno držali. Šenoa je ipak poneki puta obilježavao svoje aoriste tim znakom. I upravo zato što je Šenoi bilo posebno stalo da se neki glagolski oblik shvati kao aorisni, treba u tome gledati izvjesnu stilografsku nijansu. Naime, aorist kao glagolsko vrijeme za određivanje brzih, uzbudljivih, živih događaja. Uostalom, i aorist i imperfekt danas su sasvim stilografizirani glagolski oblici (Kalenić 1963). Ne treba sumnjati da se taj razvitak zbivao već i u Šenoino vrijeme. Znak ^ Šenoa ponegdje upotrebljava za oznaku kontrakcije i uklanjanja zijevu. Ta je pojava veoma česta u razgovornom jeziku (kao – ko, posao – poso) te neke takve Šenoine slučajeve treba shvatiti kao želju da se u književni jezik unese elemenat razgovornoga jezika, kao želju za dokumentacijom. Stilografiziranost se ogleda u neposrednom izražavanju, koje je lišeno deskripcije. Ovakve primjere imamo u Šenoe i u poeziji i u prozi, samo za poeziju treba dodati nastojanje da se postigne ritamska okosnica, kao posebni umjetnički medij:

Titrale mu male oči/ Bio vesô ili mrk S 2-33, Ja bi njojzi reko oma G 5-18, Razpela je viečna misô G 5-59, Komu cvietak na kam, tvrdi po (rima: zlo) G 5-177, miče se, miče se brže i brže, pa žic! odjurì put Štajerske BM-99, posô, rečè, šuljô, rekô, mrmljô, odšuljô TT-75, sjedè starac tobož driemati TT-75, Kôm se ljubi domovina DR-482, Al dà! PR-293, Reci mi dvorovi čî su P-286

9. Skraćenice, koje često imaju praktičnu vrijednost, u našoj su javnosti nerijetko i odjek sovjetske mode [sic!, svjetske? sovjetske?], naročito poslije drugoga svjetskog rata. Poznata je, međutim, i stilografizirana skraćenica, za ironizaciju i omalovažavanje. Njima se npr. služio i Krleža.124 Ali – toga ima i u Šenoe u polemičkim tekstovima: kao da ispuštanje čitavoga naziva, ili imena i prezimena, treba da grafički pokaže njegovu nevrijednost:

pa hvala „N. L.“ (praške novine Narodný Líst – V. K.) na hvalospjevu, kad su mu povod tako zlokobne štamparske pogrieške (3) PO 3-837, ali g. Y-ić, koga je inače cienim, nije čovjek za taj posao PO 3-859, G. ant. veli, da i u onom, što sam ja pisao, ima stilističkih pogrešakah PO 5-1007

Takav je slučaj i sa „paškvilom“ o plesu u streljani iz „Mladoga gospodina“:

Milo je bilo gledat, kako se je g. Z-y vrtio oko gospodične Kl-re, ili ako hoćete, gčna Kl-ra ok g. Z-og, i kako se čuje, sve se vrti oko toga, da si g. Z. pod mantillom gčne Kl-re, svoje buduće drugarice, steče za svoje lice pošteno ime, ili barem poštenu krinku. Dà, g. Z. uzet će kćer g. M-ća, MG-351

10. Udvajanje istih glasova (kao i udvajanje iste riječi) ima intonacijsku ulogu. Ti glasovi, umjesto svakoga drugoga znaka za posebno isticanje, nosioci su ekstremnih tačaka u situacijama što su izrazito afektivne. Ovakav stilografski postupak, koji je poznat i u drugih pisaca, pa i suvremenih, u Šenoe je čest:

„Ru-u-usku gramatiku!!!“ šaptnu suhonja PO 3-859, Mu-u-u! ponove duhovi DNS-470, „Čujte a-a-a-mice! Vi ste vražji čovjek! MG-302, Dvadeset, čitaše na glas, bene! četrrrdeset i dva. Melius! i – i – i boga mi šestdeset i sedam – sedam – sedam! Optime! Optime! MG-397, Ma-ma-ma što je to, Mando, planu major. TI-507

11. U želji, da što vjernije izrazi stvarnost, Šenoa se poslužuje sredstvima razgovornoga jezika. Tako, često, upotrebljava izraz u kojem je narod izmijenio neke glasove, ili opet, ako se radi o strancu, tačno bilježi njegov izgovor domaće riječi:

Čim ga smotriš, viditi ćeš ježuitu hipokritu PO 3-425, naši „patres conscripti“ vulgo šenatori PO 3-382

Sve to može poslužiti i za ironizaciju:

„Ži-ži-žifio“ PO 3-836, Naš je „vilozov“ dobar Slaven PO 3-973, liepo, vatreno, da se „Livat!“ i živio sve na njega sipalo. „Živio! Livat!“ TT-91, Šeminarsku juhu LA-419, š-š-š-i-ššàk (čičak) MG-219, To je głupstwo jest TI-489, „Imamo konštituciju!“ vikalo se bez obzira na sve strane VL-694, Dà, miloštivi gospodine KLJ-842, Falb je svoje proročanstvo vrlo delfički štilizirao ZA 4-835, Ajde! K 1-58, ajdmo K 1-186

12. Napokon, u stilografska sredstva na području pravopisa valja ubrojiti i vanjske tehničke znakove, čija osobitost treba da izrazi osobito isticanje smisla onoga što je napisano, Šenoa se služi izmjenom u vrsti slova:125

Reče: „NEK NAD PUSTIM POLJEM TIME/ ČOVJEK SVOJE SAM PROSLAVI IME“ G 2-43, JA. Mala je rieč, velika stvar ZA-881, pamti do groba svetu starinsku pjesmu: ČUVAJ SE SENJSKE RUKE! ČSR-118, U Lici? BR! BR! BR! Gdje vukovi rastu i medjedi cvatu B-116

13. Za isticanje služio se i spacioniranjem:

Većina europejskih vladah poprimi ovo načelo, a uzvišena naša vlada to izreče svečanom rieči; „jednako pravo za sve.“ PO 1-77, danas već ne tebi, nego drugim i drugačije, zadaje posla PO 3-358, Kriv je koga hoćeš biedit s grieha DR-705, Ko taj – nek pade svaki Juda V 7-380, Nadje polje, nadje gore/ nadje lozu, nadje more O 5-106, I biti ćeš najbolji, rekoh si napokon MG-238, karamfil sa pjesnikova groba KA-136, koliko Zagrebkinja žrtvovalo svoju kosu ZA 3-463, Ljudevit kralj preminu, reče Sudar mirnim al bolnim glasom K-279

14. Podjednako mu je poznata i vrijednost novoga retka za posebne cjeline, pa time i za osobito izdvajanje:

O čemu je naša nada govorila?

O politici?

Jok, predosadna stvar!

O uredjenju jugoslavenske akademije?

Jok, nek akademici sami o tom govore.

O Hrvatskoj?

Jok, ta hvala bogu znamo, da smo u Hrvatskoj ZA-789

U „Bliedome mjesecu“, da bi izrazio živost, lakoću, humorističnost upotrebljava izrazito kratke odjeljke:

Gospodin Vencliček bijaše čoviečac uzpeta, krtasta nosa, debelih ježi-obrvah, uviek smiešeća se lica, bez brkovah ali bradat à la Gorilla, „tjelesni“ krojač liečničkog fakulteta, a „manikejac“ par exellence.

Gospodin Vencliček, taj patuljak, trčuljak bezbrkuljak vijao je mladu doktoriju po Alservorstadtu kô krvolok pauk sirote mušice.

Osobito nesretna muha bio je Gjuka, komu se je ime takodjer u crnoj knjigi Vendelinovoj sjajilo.

Gospodin Vencliček bijaše doduše takodjer dobar Slaven, kô što Gjuka, al – krojački računi se žalibože ne kompenziraju uzajamnosti slavenskom. BM-100

15. U stilografska sredstva s područja fonetike treba ubrojiti izmjene i različnost kod upotrebe pokretnih samoglasnika: kako – kak, kano – kan, dobroga – dobrog, zatim kontrakcije i redukcije, i pojedinačne primjere asimilacije, disimilacije i palatalizacije ili pak druge izmjene zbog rime ili ritma. Iza ovih sredstava, u prozi, treba gledati Šenoino nastojanje da svoj tekst formulira što vjernije prema razgovornom jeziku, u kojem su redukcije tipa al, stante, dršte i kontrakcije tipa poso, mogo, čuvo veoma česte i uobičajene; u poeziji, iza ovih izabranih stilografskih kategorija u prvom redu treba vidjeti želju da se postigne metarska shema stiha, a zatim, u nekim slučajevima, da se postigne i razgovornost. Kao što je već rečeno, u redukciji radi održavanja ritamskoga medija, mogao je biti žrtvovan svaki glas, a isto tako i pojedini slogovi. Ostaje dakako otvoreno pitanje kako danas treba gledati i ocjenjivati takve Šenoine postupke. Ne upuštajući se u doživljavanje i u estetske analize ovakvih Šenoinih postupaka, ne treba ipak zaboravljati da Šenoa nije postigao svoj najviši umjetnički domet u poeziji.

On je uopće brzo stvarao. Kad je imao ideju, čini se da su mu riječi same od sebe navirale na usta. Kad čitamo njegove pjesme, dobivamo dojam kao da su mu stihovi samo tekli, da su rime nastajale nevjerojatno lako, pa su same svojim zvukom izazivale nove riječi, nove predodžbe i daljnje stihove, i zato su te pjesme tako prikladne za recitaciju, jer kao da ih je pjesnik naglas govorio kad ih je pisao. Te su pjesme plod rođena govornika, koji nikad nije bio u neprilici za izraz koji će odgovarati njegovoj misli ili njegovu osjećaju. To im je, dakako, često i na štetu, jer se pod bujnom rječitošću gubi neposredni osjećaj ili oštrina misli. (Ježić 1964: 94)

Ali za historiju svakako treba zabilježiti Šenoine pokušaje, njegov osjećaj za dubletizirane kategorije kod kojih nema razlike u značenju, ali od kojih je jedna obična, neutralna, semantički ili afektivno, a druga je „obilježena“, jer se sastoji od neutralne vrijednosti i od stilografskoga dodatka. Taj dodatak može značiti: poetizaciju, muzikalizaciju, ili pak, „razgovornost“, izražavanje i vjernija reprodukcija stvarnosti:126

Kad s’ vidělo nebeskome krugu GR 13-322, Kòj ni’e srdca, koja djece neima NGL 1-31, Sve uzdiše, u crno s’ odieva NGL 1-32, Ime njegvo slavno, dobro, sveto NGL 1-32, No po liku sve razlici ljudi NGL 1-38, U ’nom kraju, što ga morje paše G 2-43, Gdje mu zemlja, kak mu ime glasi? G 2-43, Kažte nebu NGL 2-129, Drago svietu nizokomu/ Gledat lice daničino/ Draže nebu visokomu/ Motrit oko djevičino NGL 2-230, Tak zatvori srdce, ljubo krasna L-39, ljuljajuć se povjetarcem druže: Na me sladko smiešeći obori L-41, Tako nestà srdcu mojem’ mraza L-43, a u Zagrebu? – molim vas kažte nam! PO 3-107, Za slobodu ginut od vjek vikô NGL 3-214, Jer do greba/ Treba hljeba NGL 3-270, To ć’mo biti tek junaci NGL 3-270, Ona mignù – ja pohitim tade (rima: dade) S 1-337, Da ’e poljana cvietom odjevena S 1-337, Samo meni da t’ je slušat dano NGL 4-4, Mnogi veće taj muzej nadari/ Bit će tamo uzoritih stvari NGL 4-32, Igra sada velki Frico šah NGL 4-93, Oj divotni stvoru boži (rima: složi) NGL 4-210, I on lego u svoj grob S 2-34, Tu bi snivo, tu bi spavo/ Miran sanak, divan sanak S 2-66, Pa uz zveku silnu naokol/ Pošetat će jadnik baš pod stol S 2-66, Dost! Ta dražest znadu svi tvu G 5-19, Ali kan da krila ima G 5-177, O’šli tako diete milo? G 5-177, Srce moje za tebe bi prodo/ Žrtvovao za te život cieli G 5-177, Na kreljutih sjajnih andjo krene G 5-177, Tih vjetrić okol’ lišćem šuška G 5-186, Nij zlato za te pjano pseto G 5-187, Dà, doći će, doć će Vidov-dan G 5-187, Kud će jabuka pasti neg izpod stabla, što će od mačka bit neg opet mačke TT-65, „Ništ neznamo!“ TT-91, Jugoslavja svietla diko DR-482, tisuć puta hvala DR-706, pa i zašt se ne drugovat s Niemcem? DR-707, Mi ć’mo živjet kako nam je bolje DR-707, Ak sam vicišpanica, nisam banica DO-593, „Mladče! vrat mi janje bielo V 1-149, Pa moć će k vodi liepa naša stoka V 4-225, Al nemož da se zemlja zaokruži V 4-225, Od jednog skokom mož’ do drugog praga V 4-225, Zô nevjerniku glas V 5-33, Skoč! Skoč! PR-261, Od silna svjetla nebud, kneže sliep V 6-85, Kaž, slavska desnica što vriedi? Ništ. V 6-86, Ne išćem gospoštine ČSR-2, Vidj! nastavi baba staviv ruku na Klarine grudi ČSR-41, Nuder hošli? Nemoj dugo! AP-240, ak mi Janja bude snahom! AP-246, Čovjek niko iz puka V 10-591, tuko bih se con amore VA-617, Čekte! Čekte! Fruziko! D-332, Spasih te, gledah te, a ti ništ, upravo ništ VL-504, Viš ti njega! PL-6, Na dalki istok nosila te zviezda V 10-617, Poželih mu lahku noć i gotovo bih reko, da mi je starac ozdravio ZA 4-835, – Izvršili poso? K 1-56, Šut babo! viknu Grga K 1-104, gledao sam dugo, tio (rima: bio) P-40, za zim’ spravlja kući mliečnu hranu P-64, neg vrh slavne Gore čarne (rima: štamparne) P-80, Gusari tvi nam barke pale P-190, Reci mi dvorovi čî su P-286

3.3. Područje oblika

16. I morfološko područje stilografije u Šenoinim tekstovima treba, generalno, promatrati iz dva vida: na jednoj su strani oblici koje je Šenoi nametnula poetizacija, i na drugoj strani stilografizirani oblici u prozi, iza kojih se nalazi želja za vjernijom reprodukcijom razgovorne fakture rečenice, želja za jednostavnošću i neposrednošću. Tako već i Šenoa poznaje poetsku funkciju kratke množine:

Što uzburka mirne vale Vlte NGL 1-31, Tam gdje zviezdah plamte zlatni roji NGL 1-38, Traži opet neumrle trage/ Pradjedovah, nek se zrake blage/ Znanja sjaju u tvih zlatnih mirîh NGL 1-39, Šljivari, popi, kosturaši V 6-209, „Otela“ nam ne dosudiše bozi V 7-159, svuda, svuda rastu grobi AP-240, Svati idu! AP-246, bieli zidi liepog mlina AP-247

Takav je, literariziran, i naslov pripovijetke „Dusi narodne straže“. U drugim slučajevima, kad Šenoi nije potreban stilografski dodatak, uobičajena je duga množina:

Reko bih, „žuljevi“ su to ili „kurja oka“ zagrebačkoga žiteljstva KLJ-725, Duhovi su, misliš ZA 4-771 i dr.

17. U pridjevskoj promjeni, i u pridjevskoj promjeni zamjenica, Šenoa ponekad u stihovima upotrebljava „južne“ nastavke -iem, -ieh. Mada na te nastavke u jeziku hrvatske književnosti 19. stoljeća ne treba gledati iz perspektive jezika u 20. stoljeću, jer treba uzeti u obzir dijakronijske elemente,127 ipak treba pretpostaviti da su ti nastavci i u Šenoino vrijeme imali svoju približnu stilografiziranu vrijednost. Ako se u poeziji ti oblici dadu objasniti potrebom za određeni broj slogova, onda se u prozi dadu objasniti literarizacijom. I na jednom i na drugom mjestu imaju, međutim, prizvuk oblika koji je karakterističan za jezik dubrovačkih pisaca i predstavljaju dakle afirmaciju u kontinuitetu starijega i novijeg jezika u književnosti. Ja nisam našao primjer da Šenoa upotrebljava nastavke -ieh, -iem bez ovih navedenih razloga, što naravno i ne znači da ih možda i nema. Ipak, i takvi eventualni slučajevi dali bi se objasniti razlikama između govornoga i pisanoga izraza:

Te se brani šareniem štitom NGL 1-32, Tiem ćilimom pokrite me G 5-59, Iz mutnieh gor’ oblaka DR-481, našieh glavah ČSR-10

U drugima, stilografski neutralnim primjerima, u Šenoe su uobičajeni nastavci na -ih, -im:

God. 1852 bje Preradović u političkih poslovih poslan u Travnik G 5-133, Zlatnih mi sestrica tisuć/ Plovi u jezeru tuj V 4-17, A dalje si vidio o svjetlilu voštanica sve više ljepotica, sve više u crno odjevenih mletačkih plemića ČSR-29

18. U stilografizirane primjere kod pridjevske promjene u Šenoe ćemo naći i druge slučajeve:

No po liku sve razlici ljudi NGL 1-38 (opet oslanjanje na južni govor; usp. mnozi, velici), I opet budale, budalissime! (apostrofiranje uloge latinskoga u jeziku hrvatskih intelektualaca 19. stoljeća) MG-196

19. Zamjeničke oblike što i šta upotrebljava Šenoa otprilike podjednako. Ipak se opaža da je oblik šta, u upitnoj formi, češći onda kad Šenoa želi nasljedovati razgovorni jezik:

O! Šta vidim! Šta radi vaša bezsmrtnost LJ-8, šta je otče? reći će plaho kći PK-284, Šta imamo od toga, da nam Talijan, Čeh ili Niemac kukavnom hrvaštinom tralaliče? ZA 3-271, Jer šta? Glavu svoju i svojih možeš iznieti, al Zagreb, čitavi Zagreb! ZA 4-771

20. I kod dublete sav : vas, ovaj drugi oblik ima stilografizirani karakter: u poeziji, zbog rime, literarizacija:

I gluhi jeste za sav ljudstva jad,/ Tek gladeć trbuh, kad se vapi: „Glad!“ (...) Sramota na vas! Minuo vam glas,/ Tek zvierski san vam bio život vàs V 6-594

21. Naslanjanje na dubrovačku literaturu predstavljaju i stegnuti oblici prisvojnih i odnosnih zamjenica. Stilografski dodatak kod takvih primjera može biti ili poetizacija ili potreba za određenim brojem slogova. Kad nema ovih razloga, Šenoa takve oblike i ne upotrebljava:

Vrieme, tat taj, zlato iz zakutka/ Tvu ljepotu kukavnoj ukrada NGL 4-158, U tvu slavu na molitvu/ Ziba se put glasna zvonca G 5-19, U njega je divna sila/ Kom se ljubi domovina DR-482

22. U nastojanju da stilografski označi svoj stih Šenoa će pribjeći i drugim sredstvima: množenjem provincijalnih oblika, fonetskoj ili morfološkoj deformaciji riječi:128

Dà, više ćemo dati/ Drag dragu, sina mati/ Za sveti roda boj NGL 3-81, To je ženi željna čaša ota/ Iz koje se pije slast života NGL 4-158, Ushićeni tvoj svećenik/ Pojuć hram ti cviećem pospo/ Ljubim te – o ljubim gospo! NGL 4-210, O tako vam vierna srca/ Na počinak kad je vrijeme/ kad me stigne braćo smrca/ Tiem ćilimom pokrite me G 5-59, Moja Bare/ Čini čare, V 1-149, Uza se teku njinog polja brazde V 4-225, Ko tvrda zemlja pod menom da puca V 6-104, Sramota na vas! kada narav vam/ sva nije, nego bilje, zvier i kam V 6-594, letile bi oči nebom/ sve za tebom, sve za tebom P-10, jer u krilieh svojih krivaš P-63

23. Glagolsko područje Šenoinih stilografiziranih kategorija realizira se najčešće u stegnutim oblicima glagolskoga pridjeva radnoga. Kao što je već rečeno [usp. § 2.3.4], Šenoa je time izražavao osobinu razgovornoga jezika, a iza ovoga može biti želja za neposrednošću, želja za prisnim jednostavnim i običnim pojavama svakidašnjega jezika. Ono što Šenoa želi postići – to je neposredniji pristup do čitaoca, kako bi učinak bio snažniji. U poeziji su ovakvi oblici diktirani potrebama stiha:

Mogo bi čovjek radi nas koješta još primietiti, ali obziri razni nedopuštaju nam ni slutnjak PO 2-409, Što nas bubanj zvô pod tudji stieg NGL 3-214, Da ti škripi ljubit vraga nad rakom/ „Slobodan tu Hrvat pô junakom“ NGL 3-214, pa je, hvala mu, i mojemu srdcu pomogo DO-825, Iz grada ribe lovit došo V 5-513, jer bje našo pravu, zdravu, nepokvarenu i naravsku djevojku PR-293, Jer sjetit bi se moro prije/ Ko slavan plemić da sam raso V 6-209, – Ja sam se na sve jeo i grizo B 1-805, – Sud je svoje reko BI-825, Ali prošo dan, prošla dva, prošla i tri dana MG-118, Reko bih „žuljevi“ su to ili „kurja oka“ zagrebačkoga čitateljstva KLJ-725

24. Upotreba prezentskog oblika velju i u Šenoe je sredstvo za „ponarođivanje“ teksta, znak za karakterizaciju narodne fakture izraza:

ne dirajte, velju, u tu zlied ČSR-2, Al velju vam, djeco i junaci, svetoga mi Jure, ne trubi crni Niko u vražji rog ČSR-10

25. To vrijedi i za „supinski“ oblik infinitiva, tj. krnji infinitiv. On je u poeziji diktiran potrebama stiha:

Iz grada ribe lovit došo V 5-513, Jer sjetit bi se moro prije/ Ko slavan plemić da sam raso V 6-209, – Al mogli bi vas okrast, il biste, kako ste slabi, na tih vratolomnih stepenicah u toj tmini mogli uvriediti glavu KLJ-728

26. Stilografska funkcija pojedinih glagolskih oblika, onako kako je oblikovana u Šenoinu jeziku, bit će obrađena u području sintakse [usp. § 3.5]. Ovdje bi jedino trebalo spomenuti veoma čestu, stilografiziranu kategoriju Šenoina jezika: njegovo apostrofiranje čitaoca. Šenoa želi da neposredno privuče čitaoca u smisao svoga teksta, zato mu se obraća, poziva ga, bodri. Ovo najčešće ostvaruje tako što se čitaocu obraća pomoću ti-glagolskih oblika, ili pomoću imperativa. To je i u drugih pisaca 19. stoljeća, a i u suvremenih pisaca, uobičajena stilografizirana kategorija (to imaju i Kovačić, Kozarac, Đalski, a i Ivo Andrić u svojoj lirskoj prozi).129

Nu danas, hoćeš nećeš, povirih u koledar, da izpitam uzrok toga neugodnoga časa PO 3-107, U mraku kako se tanki lančani most kao paučina penje s jednoga kraja do drugoga, a dalje motriš čudo umjetnosti, orijaške svodove staroga mosta PO 3-358, Lahko ćeš pogoditi, kakva je bila psihologička posljedica ove dirajuće lekcije in publico politicis PO 3-832, Da mi pamtiš, da mi znaš/ Krv ćeš dati, ako valja NGL 3-89, Kad dodješ u takvu knjižnicu, pokazati će ti kakvo sjajno izdanje s kipovi, kakav slikani kancional, pa Bog! PO 4-746, Liepo spava duša stara/ Taj naš pandur varmedjaš/ Jer u raju ni dinara/ od rakije neplaćaš S 2-34, a da si stekliš, puntar, revolucionarac – na to se i onako o svakom poštenom Hrvatu veli LJ-7, Trbuh g. Breberića bijaše danas u velikoj neprilici, jer klanjaj se desno, klanjaj se lievo, to je velika muka za trbuh, kad ga ima više neg obično DO-685, Po tom žaru si jedino mogao slutiti na živu i uvelu dušu toga mladića DO-746, Jedan kraj hrvatskog otoka opisan je živimi bojami, da ne možeš ljepše V 5-573, svakoga obodravaj plemenit zanos, bez kojega umjetnost cvjetati ne može V 5-655, Oj šta se mrčiš, gledaj, slušaj!/ Da, svatko ovo vino kušaj V 6-450, – Vi gospodo, sad ajde sa mnom! V 6-451, a oko štita vidiš grablje, kosu, sjekiru, branu, bič, srp, ralo i kolo V 7-551, koj je izradjen od razborita Niemca vještaka prema uzorom – čujte – narodne ornamentike V 8-755, Da omjeriš Bleiweisove zasluge, valja imati na umu V 10-767, a na mahove zavlada driemež da zdvojiš V 11-15, Trebalo bi da lutke odjeneš, umiješ, počešljaš, da ih učih hodati, govoriti i raditi V 11-56, Sad, sad će misliš udarit na juriš, oboriti neprijatelja VL-557, Uzlazeć nekom ulicom u Zagrebu, opazit ćeš na desnoj strani kuću vrlo kukavnu na tri sprata KLJ-725, Al starici tecijahu rieči zahvalnice poput vode tekućice, koju nisi jak zaustaviti. KLJ-757, Kad prolaziš ulicami glavnoga grada, čudne ti se slike namiću tvojim očima ZA 4-820

27. S druge strane, opet, Šenoa upotrebljava i za sebe „mi oblike“, kako je to uobičajeno u njemačkom, francuskom i drugim jezicima.130 U ovakvom postupku, međutim ne treba gledati samo oponašanje stranih uzora. Upotreba mi-forme za stvarnu jedninu može se objasniti pokušajem da se autor identificira s čitaocima, što je sve opet stilografska varijanta: biti u izrazu neposredniji, što sugestivniji. Kao što Šenoin primjer:

Šta imamo od toga, da nam Talijan, Čeh ili Niemac kukavnom hrvaštinom trelaliče? ZA 3-271

treba shvatiti kao zamjenu singulara za plural (u značenju: i jedno je tipično, općenito, konstantno), nema razloga sumnjati da plural umjesto stvarnoga singulara donosi afektivizaciju u smislu kolektivnosti: ovo se ne odnosi samo na mene nego na nas, ovo nije samo moja stvar nego stvar svih nas:

Smotrismo tu prizor, koj sigurno neoznačava ustavnu državu, al pored sve naše žalosti uvidismo, kako malo koriste takve parnice ministarstvu PO 3-429, Ovo njekoliko riječi natuknusmo PO 3-941

28. Stilografska kategorija u Šenoinu jeziku je i etička upotreba ličnih i prisvojnih zamjenica: one tu nisu oznaka prisvojnosti, pripadanja, već pokazuju afektivni autorov stav prema osobi o kojoj govori i isti odnos sugeriraju i čitaocu:

Nu skoro morade naš pjesnik ostaviti Dalmaciju, jer ga u Peštu premiestiše G 5-133, a moj Gjuka bježi!! BM-100, Pa od zemlje mi smjesta hodi/ Daleko bježi, što mož dalje V 6-452, i radje ostani djeteljina pod sniegom, no da je tvoja „bielka“ pojede BI-722, Zašto preminu bane nam V 7-587, A tvoja krila k zviezdama ju nose AP-167, – Sutra ćemo, predragi moj Tomažu, u susjedstvo u Njemšku vas, da poberemo što ima zrna šestnaesti dio za gospodina biskupa. K 1-192

29. Već je prije pokazano kako se Šenoa rado poslužuje stilografiziranim prezentom i imperativom da bi svoj izraz oživio i misao približio čitaocu. Treba dodati da se to ne odnosi samo na spomenute dvije kategorije, već i na druge modalne kategorije: na optativ, samostalan ili pojačan, na uzvike koji su se razvili iz imperativne ili optativne službe, i općenito na uzvike, koji su u Šenoe veoma česti. A česti su zbog „povišene temperature“ izlaganja kojom je Šenoa, živeći i stvarajući u neprekidno napetoj radnoj atmosferi, u borbi za nacionalne i kulturne ideale narodnoga preporoda, kovao svoje tekstove:

Dà, više ćemo dati/ Drag dragu, sina mati/ Za sveti roda boj/ Aj nek se čaša kuca/ Ma nam i srce puca/ Dat ćemo život svoj NGL 3-81, Deder Žide toči vina, Oj, Židove otvaraj! NGL 3-265, Deder kušaj! pokosi mi travu/ Skini grane sa zelena drva/ Podizat će travka opet glavu/ Cvast će drvo kako cvalo s prva. NGL 4-103, Šibaj Žide! svietlost srebra blieda/ Groba sjeća mene starca sieda. NGL 4-157, Oj ti dane bieli dane/ Zašto si mi tako jasan NG 4-184, Uzhićeni tvoj svećenik/ Pojuć hram ti cviećem pospo/ „Ljubim te – O ljubim gospo!“ NGL 4-210, O tako vam vierna srca/ Na počinak kad je vrieme/ Kad me stigne braćo smrca/ Tiem ćilimom pokrite me G 5-59, a moj Gjuka bjež!! BM-100, Viš! toga nisam ni znao BM-101, O! Šta vidim! Šta radi Vaša bezsmrtnost LJ-8, Čujder sada svjetlo naše DR-482, Nije radi sebe; sačuvaj bog DO-593, Bog sačuvaj! PR-244, vidj kako su ljudi opaki V 6-107, Al što mu treba? Čujder, znaj! V 6-209, Oj šta se mrčiš, gledaj, slušaj/ Da, svatko ovo vino kušaj V 6-450, Oj slobodo, oj zviezdo sjaj/ Nad našom zemljom vječna taj!/ U svačje srdce sievni mila/ Tiranstva naviek gini sila V 6-453, Jelica skoč preko dvorišta k meni BI-740, Čuj! Ne zveknuše li u grobovih sablje? Gle! Ne dižu li se ti kamenovi od sebe? ČSR-117

30. Zanimljiv je i jedan Šenoin pokušaj da dočara kako stranac govori hrvatski. Mada stranci u Šenoinim djelima govore korektno hrvatski – jedino se može opaziti miješanje francuskih, njemačkih, talijanskih riječi i rečenica (npr. u Diogenesu, Kletvi) – Mlečanin Vittorio na jednom mjestu u romanu Čuvaj se senjske ruke govori o sebi u trećem licu:

Mletački je plemić mislio, nastavi drkćuć Vittorio, da djevojka od stida ne smie odati srdca, mletački je plemić mislio, da djevojka ne će biti toli luda, da odbije čast poći za svoga gospodara. ČSR-4

Ovakav se postupak u kasnijem hrvatsko-srpskom jeziku uobičajio za dočaravanje kako stranac ne pozna dobro naš jezik.

3.4. Područje rječnika

31. Područje rječnika jedno je od najstilografskijih područja našega izraznoga sistema (v. Kalenić 1964), i nije malen broj književnih stvaralaca koji su se istakli upravo tu. Ova stilografiziranost rezultat je, s jedne strane, virtuelnih stilografskih kategorija koje je ostvario naš jezični sistem; s druge strane relativno veoma široka i slobodna tvorba riječi omogućuje svakom pojedincu da ostvari svoje specifične izraze [sic!, izrazne?] funkcije onako kako to zahtijeva njegov tekst. Za prvu grupu treba spomenuti deminutive, hipokoristike, augmentative, pejorative, koje su izrazito afektivne kategorije jer opisuju čuvstvene vrijednosti iz kruga maleno – drago – veliko – ružno, za drugu grupu treba spomenuti velik broj živih i produktivnih nastavaka koji se mogu dodavati na gotovo neizbrojivu količinu osnova. Pridodamo li tome još i mogućnost da se nastavci inoviraju ili modificiraju, onda je lako uočiti kako proširenje stilografskoga sistema može poprimiti velike razmjere.

U čemu je stilografski dodatak neke riječi? Kao što je već rečeno, on može biti virtuelan, ostvaren u sistemu našega jezika. Takvi su npr. deminutivi. Razlika između ulice i uličice nalazi se na liniji uobičajeno (neutralno) – maleno (drago), ali opozicija između sunca i sunašca je već drukčija, Ipak, za oba deminutiva karakteristična je afektivnost, samo što se ta totalna afektivna vrijednost određuje kontekstom. Ako dakle ovom virtuelnom stilografskom području, samo kod deminutiva, dodamo još kontekstualne determinate, onda se može dobiti približna slika kako su stilografske mogućnosti ovdje praktički neograničene. K svemu ovome treba dodati da svako sunce ne mora značiti „sunce“ niti svako sunašce ne mora značiti „sunašce“ (npr. u izmjeni asocijativne vrijednosti), te da deminutiv može imati funkciju hipokoristika, a hipokoristik funkciju pejorativa (v. Kalenić 1964).

Kompletna stilografska vrijednost određuje se kontekstom. U govoru ona se određuje sredstvima govornoga izraza (ritam, pauza, intonacija, geste, grimasa, stvarni kontekst). Hvala! može značiti „zahvaljujem“, „molim“, „neću“ itd.131 U pisanome tekstu nju treba dopunjavati ostalim kontekstualnim vrijednostima: ličnošću piščevom, integralnim oblicima samoga djela, nizom drugih historijskih, idejnih i vremenskih faktora koji u njemu djeluju istovremeno.

32. I Šenoa se kao daroviti stvaralac pisane riječ služi tim sredstvima u području rječnika, ali se i njegov talent poslužio različitim postupcima. Tako su to npr. u „Mladom gospodinu“, u kritičnoj sceni uzbuđenja zbog lutrijskog pogotka a onda u nenadanom gubitku srećke: relativno mnoštvo uzvika i uzvičnika, nedorečenost, pejorativni deminutiv, ponavljanje riječi, dodane i kratke rečenice koje ilustriraju afektivni ritam zbivanja:

– A! Nà! Tikva je mogla! Blažena moja tikvica. Terno, četvrti terno! Šest sto forinti! Jeste li čuli, gospice draga? Sad nek se uzmu, odmah neka se uzmu.

– A, à! prekrsti se od čuda pekarica, ta tko bi bio reko bez sanov – – –

Al već ne bijaše tu kapelana. Bezobzirce letio je prema župnomu dvoru, uz stube, u župnikovu sobu.

– Gospodine župniče, smijaše se starac kroz suze držeć bieli papirić – buduće nedjelje oglasite Peru i Maru! Žene se! Dà! Dobio sam na lutriji 600 forinti. Neka budu mladim.

– E, vi se šalite, gospodine mladi, odvrati mu župnik.

– Šalim? Šalim? Na stolu mi leži potvrdica – risconto, da sam ih stavio. Sad ćete vidjeti.

Kapelan poleti u svoju sobu. Zapali svieću, pogleda na stol. Ništa. Pogleda pod stol, pod ormare, pod postelje, svuda! Al ništa! ništa! MG-397

33. U jednom polemičkom tekstu stilografska su mu sredstva ponavljanje istih riječi (jadnici, neznate li), upitna forma rečenice, kontekstualna izmjena u značenju (mudrost = budalaštvo), igra riječi i pejoracija (primorski – morski), izbor pejorativa (literarni komedijaši, pelivan, harlekiniada, brbljarija):

Pamet se ljudska drveni i kameni sa takove tlapnje. Jadnici, neznate li, da nas ima samo dva milijuna? Jadnici, neznate li, da smo tek 1835. počeli raditi? Jadnici, neznate li da u nas treba sve na ¸široko tumačiti, što je drugim narodom posve jasno? Jadnici, neznate li, da se u nas pisci na prste izbrojiti mogu? Jadnici, neznate li, da baš vi, koji prigovarate, nieste „Viencu“ kraj sve svoje mudrosti od nekoliko godina nijednoga pozitivnoga članka poslali? Jadnici, ne znate li, da se devet desetina onog, što dobiva redakcija u koš baciti mora? Jadnici, ne znate li, da „Vienac“ ide polagano, ali sigurno, da mu je sveta dužnost odvažno odbiti sve djetinje pokuse i sklonut mladića, neka se okani onog, zašto ne ima sposobnosti. Jadnici, neznate li, da mi u Zagrebu čitamo sve časopise, kojih vi samo po imenu poznajete? Jadnici, neznate li, da nam se list od dana do dana više širi, da nijedan hrvatski ili srbski list još nije imao toliko predplatnika? Jadnici, neznate li, da su mudriji ljudi nego što vi, uradili temelj i program „Viencu“, a da je tomu vierno i sadanje uredničtvo, koje je na mnogo radilo za naš hvaljen „Naše gore list“ i „Glasonošu“? Pa vi – vi želite na jedan dušak svu mudrost, koju ne bi mogla pokrit i brada svetoga Sebalda, ni kabanica svetoga Martina, vi nas upućujete na listove tudje, koji prevode pripoviesti i članke iz „Vienca“. Sjećamo se nekog izsluženog francezkog tambour-majora, koj je sa 4 klipića na 40 bubnjeva davao koncert, mislite li vi, da ćemo i mi biti takvi literarni komedijaši? Znamo, da u svakoj knjizi ima pelivana, al je žalostno, kad se pojavi u toli malenoj literaturi, ko što je hrvatska, harlekinada, kakovu nadjosmo u podlistku „Primorca“. I vi, čestiti prijatelju, a i svi čitaoci neka nam oproste, što im dosadismo ilustracijom te ne primorske već upravo „morske“ halucinacije, al nam nije žao, jer je brbljarija najgori drač u malenoj literaturi. V 8-200

Svim ovim stilografskim sredstvima treba dodati i ostalo: odnos autorov prema stvarnosti i interpretacija stvarnosti, idejni, historijski, tematski odnos, i dr. – tako da se tek nakon uzimanja u obzir svih tih faktora može govoriti o kompletnoj stilografskoj i stilističkoj vrijednosti.132

34. U članku „Još jedanput glasbeni zavod“ stilografske su vrijednosti determinirane temom: pledoaje za nacionalne svetinje, revolt zbog povrijeđenoga nacionalnog ponosa; sve ovo egzistira i djeluje u asocijativnom historijskom osjećaju:

Proračunski odbor našega sabora izbrisao je podporu odredjenu za glasbeni zavod, jer se nehrvatski duh po njem širi, i posve je pravo učinio, a mi se tvrdo nadamo, da će to isto i naš sabor učiniti. Našlo se je pera, koja iz svega grla udariše na nas i uhvativ se za one krupne fraze odmah stadoše sipati na nas svoj jadi i tobožnjim pravednim gnjevom biediti nas sa fanatizma i prostote. O tom valja reći iskrenu rieč. Da, mi odobravamo, da zastupstvo hrvatske zemlje uzkraćuje pripomoć zavodu, koj ne će da bude hrvatski, hrvatski sabor je dapače dužan to učiniti. U ovoj su zemlji Hrvati gospodari, ovo je učilište za hrvatsku, za našu djecu, u ovom zavodu mora se hrvatski predavati. Još jedan put čast i poštenje svakomu strancu, koj se priseli k nama, da se svojom vještinom prehrani, ali od puke udvornosti prema strancem ne ćemo podnipošto dati, da nam se djeca niemče, i onaj, koj od hrvatske zemlje kruha traži, taj se mora ravnati po hrvatskoj zemlji, ne mi Hrvati po njegovu običaju. V 8-739

35. Iz razumljivih razloga, ovdje je nemoguće svaku Šenoinu stilografsku realizaciju kompletno objasniti. Općenito, primjeri su tako izabrani da se iz konteksta dade razabrati barem osnovna stilografska linija. Spomenut ću još ovdje samo Šenoina afektivna područja koja on realizira stilografskim sredstvima: to su rodoljublje, uzvišenost, patetika na jednoj strani, i ironija, satira, sarkazam, polemičnost, na drugoj strani. Dakako, između ovoga, u pojedinim primjerima, nalaze se i drugi afekti: pedagoško nastojanje, poduka, informativna sugestija, pohvala dobrote i pravde, osuda zla i sl. Treba dodati još da tuđicama i provincijalizmima izražava i dokumentira pravo zbivanje i sadržaj, dajući tekstu pečat realnih okolnosti.

Koliko je za pozitivan rezultat, međutim, važna cjelovitost konteksta znao je i Šenoa:

K tomu neka nemisli, da je hrvatski jezik u kojem prevodu klasičan, ako ga – kako to skoro u svakom prevodu i finijih dramah čujemo – zapapri njekoliko putah sa „baka“, „hulja“, „luda“, „bukva“, „bit će povuci i potegni“, „posjekla me sablja“ (gdje o sablji ni s daleka spomena neima). (PO 5-1249)

Tvorbom imenica Šenoa najčešće izražava ironiju koja ima različite nijanse (politička satira, humor) ali i druge afekte:

Pišući o tom i za to, nadam se i znam unapried, da će ne gdjekoji častiti kojekakvimi naslovi, n. pr. „Schwazgelber“, „Reichsrathista“, „Schmerlingović“ PO 2-519, Još nješto o pričici, da će se Srblji pozvati u „Reichsrath“ PO 2-534, a Vltavu blag mjesečić ljubi NG 1-38, Krojači ustavne trojedine, zagrmite anatemu proti svakomu uzurpatorstvu tih kvariposlovićah! G 2-88, ako na to nesretno klepetalo dodje strah božji PO 3-70, Nebi ja ni pisnuo o praških novinah i još manje o tom junaku od komarca PO 3-79, slavni u svoje vrieme natražnjak – ministar PO 3-107, sad se diže niz svietlih sunačcah k večernom nebu PO 3-358, To su po prilici sladkosanci što ih sniva ovdašnja njemačka žurnalistika PO 3-651, nadat se je bilo i kapljici i zaoblici PO 3-832, što su pred brkaši toli dražestno sjali PO 3-832, Ova prezirna fraza drugoga Inteligentovića PO 4-146, Čudne li mi čovječine PO 4-151, Igra sada velki Frico šah NGL 4-93, Lija čifto povijao oči NGL 4-157, Hm! vidiš ju – da je bar vriedno – al za takova vatrenjakovića, za takvoga šumiglavića – za Ferketića – za, prosti bože, stekliša ilirskoga TT-65, Sad se i ozove izza drienove šumice glasak čist i ljubak, kô da andjeli pjevaju TT-81, Gospodin Vencliček, taj patuljak trčuljak bezbrkuljak vijao je mladu doktoriju po Alservorst tu kô krvolok pauk sirote mušice BM-100, artistički ravnatelj nesmie biti bahat nebrigeša, koji se ruga glasu obćinstva PO 5-995, Al čekaj dušo! čekaj štipavice! tako mi svetca Eskulapa osvetit ću ti se LJ-7, podigne biedne ruke prosilice ZA-822, Vucalica svaka zapovieda DR-707, Prijan je pisao mladoj gospoji izvješća sladka i gladka, po kojih joj je muž pravo janješce bio, al svaka rieč u pismu laž, duža nego prijanovi brci ZA 1-35, pa kad su gospoda zaplitači t. j. odvjetnici cielu kašu pomiešali bili DO-594, Usred polja, usred livada zapinje ti oko na imanjcu ili kako ovdje kod nas govore na povećoj „šljivariji“ DO-609, – A ja svaki dan žgance ništance! DO-663, Nije li gdju Ružičku na to navela neka zlobica V 7-30, jer tu ne nazire svatko u svojoj privatnoj slavici slavu domovine, a u svakoj nanešenoj mu uvredici propust Hrvatske V 7-160, gospodja Nehrvatica V 7-247, o tom lažizadraninu V 7-248, nu ovaj put se gospodin gospodar prevario V 7-348, Vidite ćaćko, donio sam mami i dielak proštenja MG-64, a ti, fini tiću, šakom po njoj! MG-196, Taj nekogović veli V 8-200, Na prvi zvek u kraljevičkom listu, razabrasmo, da mu ta bezposlica polazi od istog praporca, koj je, mislimo, lani u nekom zakutnom njemačkom listiću u Zagrebu zveketao proti hrvatskom sveučilištu V 8-20, Ovaki prolazni prskavci nisu biljeg solidne tvrdke V 8-240, koga u ostalom mi nadobudna gospoda ni krasotice njemčukalice ne umiju pošteno V 8-583, on se je morao poštenja radi odreći koričice hljeba, što mu ju daje narod V 8-648, Ni da posrkneš svoju kapljicu jutrošnjicu i večernicu ČSR-10, Gdje si zlosine ČSR-84, razbjesni se ženskad senjska i baci nevrednika iz hrama božjega ČSR-113, koji se ne mogu nazvati dramatičkim arcidjelom V 9-327, što su ga poslije požara od g. 1674. nevježe pokvarili bili krparijom V 9-474, nisu tako bahantički uzklici uz pjenu rumnog vinca V 10-579, Iza podalje, vrlo živahne debate, u kojoj su mladi birokratići vrlo moralnih batina odnieli, prizna cielo birokratičko družtvo, da su i oni Slovenci KA-135, Da je bar tude cvao cvietak KA-136, Ne čudi se brajane, reče Vukić flegmatički TI-473, zar niesu regulaši uhvatili jezičinu Tl-492, Ciela stvarca je dosta slabo pisana i ima u sebi izim dva tri prizora malo života V 11-454, sad je neka takva ptičica, koju vrlo dobro poznajemo po perju, počela cvrkutati u „Pester Lloydu“ V 11-659, Vrlo dobro razumijemo, da se uprava mora obazirati na kojekakve voljice i željice obćinstva, te po tom dolazi koješta na pozorište V 11-707, Tako prolazili danci i tjedni u nesmućenu miru i pokaju VL-549, obredih mišlju svih onih devetnaest godinica, odkako proučavam dušu naše hrvatske Talije ZA 3-222, kojim se ovakovići i onakovići nabacuju ob umjetnosti, literaturi, politici et caetera ZA 3-271, Ta rana se zove: Umjetnost tj. Umjetnost u obće, črčkanje stihova, brundanje gusala, mazanje farba, klesanje kamena, raztrošna komedija na kazalištu i gradjenje našarenih kućetina ZA 3-531, a ti uvriedjeni bezimenovići pisali su u listove, da ubijam mlade talente V 12-79, Ta da, reče, neidu joj od ruke, jer joj je prevelika. Neznam, ta cura sasvim se je izvrgla iz našega roda KLJ-791, krilata rieč nekoga nekogovića ZA 4-126, Strašno je pismo prirode, taj krvopis po zidinah ZA 4-835, Želim ti sretan put medju neopranu dječurliju, ja te pratiti neću B-116, Tu bi pobrala krpicu, ovdje vrpicu B-225, Nisam Švaba, nisam Magjar, znam, kakva me je majka rodila B-401, pazit ću njegovu sreću kao majka djetešce svoje B-601, Bilo bi po vašem, vi gradski mudrijani, samo da mi je plaćica K-262, Sa tavanića štacuna visijahu snopići prašna bilja, a uz njih ležaše ogromna knjižurina K-265, U taj tren razširi ruke, kan da nešto hvata, nešto traži, a za hip počivala joj glavica na prsih junaka K 1-38, – divna je to ljudina, a divnije je u njem srdce K 1-282

36. U pridjevskoj tvorbi, u kojoj su najčešći složeni pridjevi, stilografska je vrijednost patetika, uzvišenost, poetičnost, ili humor i sl. Česta je i kontekstualna izmjena značenja:133

Slavljan smieh raztjera vaje/ Toliko ti ljubav traje NGL 2-270, Pisao joj je pisma – sve šećerli poslanice ZA 1-35, Mikica Krakić, dugonosi dugoljan, komu bi bačvar bio savio duge krakove u obruče DNS-470, Lahko, lagacko zavuče se Mikica u odaju DNS-470, – Ecco haecce! stade paprenasti došljak kveketati LA 4-19, Dvorana velja bje joj tiesna V 6-450, popeo se kratkonogi svetac na gusto, granato stablo MG-129, staroevrejsku mudriju MG-129, – pa došo na mene i ban i sva svietla gospoda MG-179, Turci, pogani, manikeji, lude, šuplje glave! MG-196, Miločujna mu pjesan pline V 8-368, Mladovjekoga milka žar V 8-403, Dosta se naužismo toga dvolikog živarenja V 8-648, mletački pomorski vojskovodja vrebao je kao krilati zmaj na svaku nemletačku barčicu ČSR-7, Al se mlinu ugibaj/ jerbo jadni sinu znaj AP-246, i da ćete si na previšnjem mjestu steći priznanje, koje revni branitelji toli važne strategičke točke zaslužuju TI-541, i najsitnijoj sitnici VA-665, oni Hrvati kliknuti će na pragu Vukelićeva groba „Lahka ti zemljica, čestita hrvatska dušo“ V 11-224, Bile male ili velje P-138

37. Najčešći stilografizirani oblik Šenoina glagola je deminutivni oblik. Njime obično izražava pejorativnost, u situacijama gdje je deminucija kontrast, ali i pravu deminutivnost: takav je npr. glagol u primjeru iz ZT-1 [tj. pjevakati]. U stilografizirane glagolske oblike, kojima je izražena i neka druga vanjezična vrijednost, treba svrstati i one glagole koji su afektivizirani po semantičkoj vrijednosti (npr. zabezeknuti se, tralalikati, caknuti, hahakati i sl.), a isto tako i one glagolske oblike koji dobijaju stilografizaciju uslijed kontekstnog prijenosa: nalaze se u kontekstu u koji ne spadaju po semantičkoj vrijednosti, ali upravo zato izražavaju autorov afektivni stav: šćapiti, klipsati, žvakati, otisnuti, klimati, i drmati, zapentati i sl.

Graknuše nanj sve ostale novine, kako su smjelo pomolile glavu, a pred svima gospoda Frankfurtiste, što su privremeno privrženici bečkoga centralističkoga vjereizpovjedanja PO 2-137, U ovoj namjeri Velikoaustrijanacah leži neizmjerna politička pogrieška; razkumiše se s Magjari, kojim bijahu god. 1848. najveći prijatelji PO 2-545, Dakako, da su to ovdašnje „Centralke“ odmah šćapile a bečke preštampale G 2-88, pa trube u novije vrieme nješto o dualizmu u Českoj PO 3-81, Stan pjesniče, nečupaj nam cvieta/ Nepjevuškaj, griešno ’e djelo ovo NGL 3-243, Skupi bolan, što jošt ima zlato/ U Bagdadu put pazara šeta/ Tu Židovah lisičavo jato/ Sviet varaka, svoju robu meta NGL 4-157, Zvoni, ronda i šepesa/ I do vraga i do biesa NGL 4-191, Il grmljem koja hvojka cakne/ Il ispred noge kamen makne G 5-186, Lagano se je zibuljô TT-81, Gdje je god kakovo djetešce za udaju bilo, pokucnuo bi g. Sperbar, nu nigdje se žalibože ne otvoriše vrata, a djevojke ciele okolice nadjenuše mu konačno prišivak „tirolski svat“ DO-649, – Jeste li možebit, već pokucnuli LA-404, – Ecce haecce! stade paprenasti došljak kveketati LA-419, Jagica hahahakala BI-771, a pred njim klipsa ciganin sapetih ruku MG-97, poče kanarinac na prozoru cijukati, cvrkutati, tralalikati MG-150, na isti način je g. Simić ulogu krčmara „kod podvezice“ (ne „Hlačnjaka“) tako žvakao, da niesmo ni rieči razumjeli V 8-368, Iz zatvora si djisnuv tiesna V 8-403, da će se i nadalje njemčukati po glasbenom zavodu V 8-648, Prije nekoliko mjeseci počelo se to klimati i drmati, govorilo se, da će se dramatičko društvo razsuti V 10-615, koji varaka zdravoga grofa V 11-417, Dan 14. srpnja nije skupocjena parada, koja je zamišljena od usijanih glava, kako možebit neki tupoglavci il kukavne duše mudruju V 11-435, Šta imamo od toga, da nam Talijan, Čeh ili Niemac kukavnom hrvaštinom tralaliče? ZA 3-271, Mi smo zbilja kadšto ljudi od tiesta, svatko može utisnuti u nas svoj žig, svatko nas sebika ZA 3-403, gdje su namjesto Jelačićeva spomenika u mlaki plavucali tusti racmani i valjali se obli odojci ZA 3-531, gledala je pjevakajući preda se na trg ZT-1, Nastoji da je Srbija Piemontom zato, što nas Beč varaka GR 19-99, Al šta ti šaram, ta vidjet ćeš sama B-585, Na koga je Bog zamrzio, toga je poškolničio K-263, Agata gurnu mladiće laktom, iztrgnu mu vrč, a ovaj zapenta: De, gospodine Dujo, sipaj u moju slavu K 1-85

38. Kao što je već rečeno kod fonetike i morfologije, Šenoa je u stihovima „ukidao“ bilo koji glas ili unosio bilo „koji oblik“ ako je time metrička shema njegova stiha ostala u duhu pravila. To se isto dade opaziti i kod leksikoloških sredstava. Da održi poetsku afektivnost svoga stiha, Šenoa se nije ustručavao da unosi neobične ili strane riječi i izraze ili da ih sam stvara, podešavajući ih tematskom liku pjesme. Ovo je osobito često činio zbog rime. Stilografizacija se u takvim primjerima sastoji od izražavanja poetskog medija (ritimizacija, muzikalizacija, sonantnost) preko riječi što su po svom liku neobične. Drugo je pitanje da li su takvi postupci uspjeli u estetskom smislu. Kasniji razvitak hrvatskoga stiha nije, generalno, potvrdio ovakve postupke:134

Lozu našu Bogo blagoslovi NGL 2-140, U tom žaru divnom sjajnom/ Djeve oko se zrcali NGL 2-230, Slavljan smieh raztjera vaje/ Toliko ti ljubav traje NGL 2-270, Tiha noć/ I po noći lud se tucam/ Sjetan tanke žice kucam NGL 2-270, Kao more grud sniežna ti je/ A u moru tome zlatna riba/ Divno srce ti se dušo ziba/ A vrh mora oči, zviezde dvije NGL 4-4, Leti biedan – ruku da uhvati/ U pučinu ah se sunovrati/ Zlobne zviezde mladog momka smele NGL 4-4, Tko po vami jadra svoja vije NGL 4-4, Pobacala nebotične čapke/ Vratolomce brusi duge papke NGL 4-93, A pandurčad pune čaše kuca/ Igra kolo, veselo propucka/ U pandursko slavlje pruski prah NGL 4-93, Čas se smrknu, čas mi vince srknu NGL 4-157, Dodje l’ pravi – sad već nije hasna/ Taj te neće nevjestice kasna NGL 4-158, Bolje u samoći/ Pamti sinko sada/ Nek ti povrh svoga groba/ Lipicu posade NGL 4-168, Zvoni, ronda i šepesa/ I do vraga i do biesa/ Kriva noga, pijan srok/ Zviezde – oči, Koral – usta/ Prazna slama, graja pusta/ Sve kaljužni samo tok NGL 4-191, Saviti će dvorepine skute,/ Bježi bjež, sve da se putem puši;/ A mi u to čaše zveka, zvek!/ Neka zmija neži neka, nek!/ Ima jeda u tom našem vinu/ Bože živi krasnu domovinu. S 2-66, A ta žica, dušo, ti je/ Tvojoj slavi pjesmičica (rima: žica) G 5-18, cika, cika, piska, piska/ nu pobiedit – bože tko će G 5-74, Ori ljuta zaorija: Pobiedismo! Alah! Alah! G 5-74, Il grmljem koja hvajka cakne/ Il izpred noga kamen makne G 5-186, Raste cvietak – mlada ćerka/ Krotka, ljubka kao janje/ Živa loza ko vjeverka V 1-149, Dok žarkog pića silni namet/ Ne smutio joj krv i pamet V 6-450, Nostra sunt jura/ Nostra sunt rura/ Naš je sviet/ A kmet je smet V 6-451, Šta gledaš? sve si svoje gibaj/ I ovog časa, velim, šibaj V 6-452, Moj brajne radi, radi V 6-582, Duša mu nojca, srdce mu kam (rima: plam) V 7-587, Crn ti konjik juri iz grada V 7-588, Slavno rode tude vladaj/ Dok je svieta traj/ svaki zlobnik ljuti padaj/ Koj ti muti raj! O 5-106, A znaš li čija ruka meka/ Glavičicu ti gladi? SM-2, Al se mlinu ugibaj/ jerbo jadni sinu znaj AP-246

39. U osobita leksikološka stilografska sredstva ulaze i ponavljanje iste riječi (isticanje), prozne asonancije, gradacije i sl. Svrha im je u tome da formiraju stilsku tačku, da „ožive tekst“ – odnosno da afektiviziraju tekst; ovamo ulaze i narodne uzrečice, upotreba izraza i epiteta iz narodne poezije i sl.:

Glasa se da će amo doći Carlos Auersberg, čovjek ultrakonzervativan, aristokrat od glave do pete PO 2-406, Nu naši mili beamteri, dolazeći iz bog zna koliko stranah svieta, baš su toliko znali o naravi naše zadruge, koliko o kinezkom zakonarstvu PO 2-601, Zveči sablja, puca puška, gromkim gromom grmi jeka/ Tu se mejdan ljuti dieli, prah se diže put oblaka NGL 2-129, Kano more, more sinje/ Srce ti je drago/ U njem rajsko sve milinje/ I sve zemsko blago NGL 2-270, Srdce peče ljuta, ljuta rana L-38, Dvadeset mjesecih pjevahu pokojnom „Reichsrathu“ slavu na sva usta PO 4-33, Zazviždnu para, povoz se stade micati! miče se, miče se brže i brže, pa žic! odjuri put Štajerske BM-99, artistički ravnatelj nesmie biti bahat nebrigaša, koji se ruga glasu obćinstva, i grijući se o višjem suncu traje blažene dane kao medo pri medu PO 5-995, Trenk bijaše velik siledžija, ali i velik šaljivdžija ZA-727, Prijan je pisao mladoj gospoji izvješća sladka i gladka ZA 1-35, S početka gušile su i davile vragoljice svoj smieh, već nemogav se oteti hahakanju, poletiše niz stepene na ledinu, pa udri ha! ha! i hi! hi! što im je srdce dalo DO-663, – A ja svaki dan žgance, ništance! DO-663, Amicissime, carissime, sad mi baci za peć Ksenofonta i Sallusta pa ajd! DO-809, Sele Jele gledaj u me! V 1-149, Lahko, lagacko zavuče se Mikica u odaju DNS-470, a uza sve to sam plakao, i plakao kao žena, kao nikad za svoga vieka, i bilo mi je da se bacim u Ivanov grob SA-18, Ako pako nije, preboljesmo i gore, dat će Bogo, da će dobro biti V 6-734, da ju je strah da će ljubovnik... odnemariti ljubav V 7-30, nu ovaj put se gospodin gospodar prevario V 7-348, „Oj divojko, dušo draga“ MG-179, Martin uzajmljivao, uzajmljivao – al trebalo i platiti, nu odkuda KD-70 i bilo šaputanja i šaputanja bez kraja i konca ČSR-8, i najsitnijoj sitnici VA-665, Nek ide s milim bogom u zemlju „gdje naranče cvatu“ V 11-319, da je dični rodoljub i pjesnik Pavao Vitezović V 11-719, al grehota je do boga da i krajcara iz naše zemlje izidje, za taj sajamski izmet literarnih služnika V 11-724, Po sreći ili nesreći ukobila mi se kob ZA 3-158, želim napokon – al neželimo previše, da nedobijemo premalo ZA 4-126, viknu mlada učiteljica pa grlila i grlila staricu, koja se nekako smirila B-211, Tu bi pobrala krpicu, ondje vrpicu B-225, I Belizar i ja znamo dobro, da nepolazite za njega radi gospodarstva i bogatstva, već od srdca i srdca B-601, – Sjedim u svojoj komorici kao medjed u gajbi K-263, – Mudar je bog, a ljudi su ludi, to si zapiši za uho meštre Gialimello K-266, – Nisam janješce, već pošten čovjek, produlji ban K 1-281

40. Imena ljudi u Šenoinu tekstovima jesu dvojaka: ako se ne radi o historijskim ličnostima, onda domaći ljudi imaju narodna imena: Janko Lugarić (Mladi gospodin), Ilija Radić, Mato Mikulčić (Ilijina oporuka), Smrekić, Glavinić (Turci idu), Mijo Magić, Juraj Gospočić, Gjuro Robić, Josip Juratović (Diogenes), Ivan Blažeković, Ivan Petričević (Zlatarovo zlato), Nikola Golubić, Ivan Horvat, Tomo Milić (Seljačka buna), Martin Lončarić, Mikica Ribarić (Prosjak Luka), Branka Kunović (Branka). Stranci imaju svoja imena: Vencliček (Bliedi mjesec), Sperber (Do tri puta Bog pomaže), Vittorio (Čuvaj se senjske ruke), Eufrozina Fejérváry (Diogenes), Mihajlo Pallfy (Seljačka buna), Giacomo Gialimello (Kletva) itd.

Poneki put je Šenoa, međutim, stilografizirao imena i prezimena: to nisu samo nazivi pojedinih osoba u pripovijetkama i romanima, već ta imena i prezimena pokazuju i stav prema njima (obično humor, ironija) ili pak imaju svrhu da dokumentiraju sadržaj. Tako npr. pravoslavci u Šenoinim tekstovima imaju pravoslavna imena: Izmailo (Kapetan Izmailo), pop Gligorije (Turci idu), Miloš Radak (Zlatarovo zlato). U „Slavici“, koja ima rodoljubni sadržaj iz života polapskih Slavena, likovi imaj slavenska imena: Mojmir, Boleslav, Jaroslav, Kruvoj, Radoš. Patriotsko ponarođivanje imena i prezimena, ali i česta zloupotreba, našla je odjeka i u Šenoinim tekstovima:

„slav“ i „ski“ to su skoncavke imenah svih prenapetih ljudih PO 3-869

U „Vječnom Židu u Zagrebu“ Šenoa ironizira ponarođivanje imena i prezimena:

Da se je Lavoslav Zviezdogorski i opet zabezeknuo kad je bio sa 25 perecarah zagrebačkih rad serenade Fazlipašine konfrontiran, to si može svatko misliti PO 4-135, Ahasver nije sinoć opazio bio čovjeka, koji ga je oštro motrio; taj čovjek bijaše Sveslav Poštenjaković ili policajni Stilfried Ehrenfest, ili sada – u trećem svom političkom izdanju – Zvonimir Slobodnjaković, veliki domorodac hrvatsko-slavonsko-dalmatinski PO 4-135, Ali sasvim tim moja djela su ženialna, da, ponosom mogu reći, bezsmrtna, a pravedno potomstvo dosuditi će Slavomilu Žabopušiću lovorvienac PO 4-138, Pitao me Ahasver i za Zvonimira Slobodnjakovića. Ja mu odgovorih, da se taj čovjek zove pravim imenom Sebirad Trbuhović, pa da u Zagrebu kod „crnog raka“ marljivo čita našu zagrebačku tetku PO 4-151

Postupak nomen est omen vrlo je poznat u književnostima. Ima ga i Antun Nemčić u svojoj komediji Kvas bez kruha gdje mu se likovi zovu Nenasitić, Poderanić, Bezobrazić, Gladnić..., a imaju ga npr. i Gogolj u Mrtvim dušama, Krleža u Banketu u Blitvi (usp. Malić 1962). Isti postupak provodi Šenoa i drugdje, npr. u „Dusima narodne straže“:

Kod pekare stražu stražio Mikica Krakić, dugonosi dugoljan, komu bi bačvar lako bio savio duge krakove u obruče DNS-470, Nije li vam poznato ime Bibić – Mišojed Bibić deda mačak ZA 3-222

41. Provincijalizmi u Šenoinim tekstovima veoma su često stilografizirani, i u njegovu tekstu i u govoru lica. Svrha im je da jezičnim putem dokumentiraju sadržaj, da realističnije izraze situaciju ili likove. Ovakav će postupak biti čest u djelima kasnijih hrvatskih pisaca. Afektivna je vrijednost u neposrednom izrazu stvarnosti. Šenoini su provincijalizmi različiti: kajkavski, dalmatinski, bosanski (turcizmi), dubrovački, a pravoslavci upotrebljavaju neke svoje jezične karakteristikone. Pravo stilografsko shvaćanje jezika izrazio je i sam Šenoa. To dokazuje kako je njegov talent bio izvanredno senzibilan za umjetnički iskaz napisane riječi:

Pisac „Mladoga gospodina“ i „Zlatarova zlata“ uzeo je rieči iz dialekta, al samo takovih, da će ih i štokavac razumieti, uzeo ih je navlaš, a zašto, mudri gospodine R-ću? Jer u njegovoj noveli kajkavci govore. Jezik je štokavski, ali govor ima karakter, kolorit kajkavskoga puka. A to je težko, pretežko, i samo tako valja pisat pripoviedke iz narodnjega života. Il je pisac imao pisat govor Turopoljca slogom šumadinskim ili hercegovačkim? Neka prouči taj tobožnji Zadranin u „Zlatarovu zlatu“ govor zagrebačkih žena 16. vieka, kolorit govora je kajkavski al jezik štokavski, neka prouči pripoviest i govor haramije Miloša Radaka, govor i karakter je posve štokavski. Neka čita Ljubišine i Vrčevićeve pripoviesti, koli karakteristične! Al se u Bačkoj tako ne govori, već u Boki u [sic!, i] Hercegovini. (I opet „Zabavna knjižnica“, Vienac, VII, 1875, br. 15, str. 247–248.)

Ovdje je, možda, dobra prilika da spomenemo, kako je nenadoknadiva šteta što ovaj zagrebački kajkavac nije više pisao kajkavski. Nekoliko sačuvanih Šenoinih kajkavskih stihova (nekoliko ih navodi Deželić 1923b) i njegova pjesma „De mira duorum kaputorom metamorphosi ili Čudnovita dveh kaputov zmešarija“ dokazuju da bismo u Šenoinim kajkavskim tekstovima dobili autentičniji umjetnički izraz – ovo što je u hrvatskoj književnosti kasnije izrazio Krleža u Baladama Petrice Kerempuha. Doista, većina Šenoinih likova – ta galerija seljaka, obrtnika, trgovaca, đaka, šljivara, plemića, popova, vojnika, činovnika mislila je i govorila kajkavski. „Ja dobro znam, da Vugri nas Hrvate tak dobro trebaju, kako mi Vugre. Stari Deák to priznaje, ali oni drugi misliju, da smo mi Horvati vezda, kad sam napravil nagodbu, od nih zavisni. Al sam im danas rekel, da se kruto varaju i da dok sam ja ban, u Hrvatskoj nebu nitko drugi gospodaril“ (Szabo 1941: 149) – izjavio je Levin Rauch povodom hrvatsko-ugarske nagodbe. A Šenoina je kajkavština (Deželić 1923b):135

Spremajmo se babe zagrebačke,

Spremajmo si košare i tačke,

Vu njih danas vozimo sve želje,

Deželiću Đuri na veselje.

To je gospon za nas mnogo vreden,

Kak šenator nije baš nijeden,

Dok kotrigi su nam malo mlajši,

Dok soldati imaju nas rajši,

V odboru se za nas navek muči,

Da nam koji forint se uruči

Iz bogečke kase našeg grada,

A kad starost čisto nas nadvlada,

Onda sve nas erdek teremtete,

Kakti ribe v ubožnicu zgnete.

Zato živio na denešnji dan,

Vatrogasne vojske kapitan.

Jedna baba s mustači.

Na žalost, Šenoa je živio preblizu onom ilirskom vremenu koje se upravo otreslo kajkavskoga dijalekta u interesu jezične i književne sloge Južnih Slavena. Pisati na kajkavskom – u to vrijeme moglo je samo značiti nezamislivu provincijsku zatucanost i neobrazovanost. Tek XX. stoljeće – Matoš, Galović, Domjanić, Krleža, Pavić, Ivan Goran Kovačić – donijelo je novu afirmaciju kajkavskome dijalektu kao izraznom sredstvu, i uklopilo ga u suvremenu hrvatsku književnost.

Svoj osobiti smisao sa cjelovitu funkciju upotrebljene jezične kategorije Šenoa je i inače često izrijekom potvrđivao:

G. Mandrovića veoma rado gledamo u ozbiljnih dramah, salon mu osobito neprija, tu mu jezik tromo jednostavno teče, a jezik salonski mora da je gladak, žacav, precizan. PO 5-485, To je prostački a nije dramatičan jezik. Ergo – lascia le drame et studia la gramatica! PO 5-1249

Njegov smisao za jezična pitanja je upravo famozan. On osjeća kajkavska usta, osjeća sremska i primorska usta, osjeća neslavenska usta. Brigu za javni jezik Šenoa je visoko postavljao u čitavom svom književnom i kulturnom programu:

A i ipak se govorilo kojekako i naopako. Mi tu ne govorimo o najtanjih tančinah deklamacije, već o glasovih i o slovnici ili bolje reći neslovnici. Strahovito je slušat kad se na hrvatskom pozorištu veli „mrsim“ mjesto „mrzim“, „l-i-udi“ mjesto „ljudi“, „khako“ mjesto „kako“, al je i skrajni nemar, kad u istom prizoru čuješ jedanput „ljudem“, onda opet „ljudim“, zatim „ljudima“ i „ljudma“, kad u istom prizoru čuješ i „protiv vas“ i „proti vam“, „spram vas“ i „prema vam“, kad se mjesto trećeg padeža sto puti čuje sedmi padež, koji smo neki dan čuli „bila je našimi (!) prijateljmi (!!!) na usluzi“. Sve to ne stoji u knjizi, sve je to smrtan grieh na pozorištu, jer bismo mogli na taj način čuti za koje vrieme na našem pozorištu: „Liep naš domovina“ ili „pečena zec“. Tomu nehajstvu mora da bude jednom kraj. V 7-715, 716

Ovo Šenoino svestrano osjećanje jezika i njegove forme dovodilo ga je do izvanredno osjetljivih i finih stilografskih ostvarenja – u trenucima kada mu je taj jezik postajao materijalom:

Čega valjda njegovo gospodsko oko nije spetilo V 7-348, Reče mi kuma Magdalena, da je pričuhnula dvie, tri besjede od vojnika, da se Vittorio spravlja na nas ČSR-90. „Kaj će mi vraga to?“ veli se obično kod nas „more patrio“, a najdragocienije stvari putuju u kojekakve zbirke, muzeje bečke, peštanske i germanske, i kojekakve knjižnice i blagajnice PO 2-637, „Bu vraga dobila“, „wer wird so dumm sein“ odgovori drug mu, „hat schon hundert Bekantschaften gehabt“, da imade novacah, ali ni felera bu vraga dobila!“ PO 4-151, Hodi, već je sedam satih, idemo u tiater! PO 4-151, Držmo se anda u spravišću braćo TT-91, dok ju nije pasja para u štajersku „deželu“ odniela BM-100, Čitajte i naše stare Dubrovčane, koliko je tu strilah! ZA-805, ’Est gospodine! odvrati krajišnik TI-537, a ja božji bogi zvonar neimam niš baš kao miš ZT-1

U „Prijanu Lovri“ Šenoa opisuje Dalmatinca:

Smjestimo popa Antuna medju se. Bijaše čovjek pristar i vrlo obične pameti. Hrvat po imenu i mlieku govorio doduše prilično hrvatski, al u primorskom nariečju više, nego bi čovjek pismen smio. Kadšto potkrala mu se i talijanština. PR-292

I toga Antuna i Šenoa i lica iz pripovijetke zovu šjor Antun:

– Epos, šjor Antune, epos! doda primorac. PR-293

Sve ovo pokazuje kako se Šenoa svjesno posluživao tim stilografskim postupkom. U pjesmi „Mila Gojslavica“ (tema: borba s Turcima) naići ćemo na veću čestotu turcizma: hat, barjak, čador, ćaba, paša, koran (V 9-181, 182). Ispovijest pravoslavca Miloša Radaka u Zlatarovu zlatu Šenoa je komponirao karakterističnim narodnoepskim jezičnim oblicima:

Nena mi prela do ognjišta, Mare savijala biele ruke oko šije, a ja udri pričati, kako je bilo, kako Turci Bošnjaci ponicali nikom, i kako poturicam ostala kapa pusta. „Ele Miloše“, znala bi reći žena, „da neznam da si hrišćanin, kao i drugi 1judi, da te nevidim vesela i vedra uza me, rekla bih da si vuk, da si vukodlak“. „Ne budali diko!“ odvratio bih joj ja, „ta vidiš, da sam hrišćanin, pa zasječem li po koj put ljuće, nisam ja kriv, već ono zviersko pleme, koje nepoštiva boga ni bogorodice.“ ZZ-150

Tako i u „Kapetanu Izailu“:

– al nikako hrišćanskim imenom V 6-107

42. Da bi opisao kolorit razgovornoga jezika Šenoa se poslužuje i drugim leksičkim sredstvima: uobičajenim tuđicama iz razgovornoga jezika:

kako me je taj stekliš u reštauraciji bogumrzko coram publico osramotio TT-65, Jedini se Ivanić u kutu smieši, pa šnofa TT-91, Fertig! („Gotovo!“) zaviknù željeznički vodja na zagrebačkom kolodvoru BM-99, pa evo ti čitav austrijanski štrafgezec LJ-7, O draga frajlice! – sladka frajlice! – gratuliram – gratuliram! LJ-78, Svi ćemo biti soldati DNS-449, „Šturm!“ – zapištio bi kroz nos kramarčić DNS-449, kao šepav racman DNS-449, cifrati se DNS-452, ljudi, neima fajde! DNS-483, pripravi thé LA-454, – al eto ti iza neke šumice na nas škadron francezkih cheveaux legera V 6-108, S prvine išlo glatko, ali poslije, a jà BI-722, Stari sam ja praktikuš BI-805, toga ćemo prišarafit BI-825, da mužikaši i stihotvorci nisu zagrmili pjesmicu „Još Hrvatska nij propala“ V 7-521, – šta se tu srdite na mene MG-164, a ti fini tiću, šakom po njoj! MG-196, A jà! Kušajte! MG-252, tu nesmie biti privatnih hira i kaprica, germanističkih marota, privatne milosti V 8-739, ali zagrebačke gospodjice ne govore Schillerovim jezikom, već parliraju „Hans Jörglovim“ dialektom V 9-554, Tražite si vi robu svoje fele, s kojom ste se prije potezali PK-284, – Šta radi frajlica Amalija? KLJ-842, Tako bijaše uzčuvan ugled obitelji i neka noblesa starih vremena B-401

43. Stilografizirane tuđice u Šenoinim tekstovima izražavaju široku skalu funkcija: ironizaciju, polemičnost, intelektualizaciju teksta, živopisnost, karakterni kolorit. Šenoa je i u svoj tekst i u govor svojih likova rado upletao latinske, francuske, talijanske i njemačke fraze, uzrečice, čitave rečenice. U pripovijetki „Turci idu“ upleće i poljske riječi, polonizirane hrvatske riječi i poljske stihove da bi time što vjernije opisao Poljaka Artura Malinovskoga, a u „Vječnom Židu u Zagrebu“ naći ćemo i madžarske izraze. Zanimljivo je da njemačke uzrečice, fraze i pojedine riječi,136 ako to nisu općenito prihvaćeni germanizmi, barem u razgovornom jeziku, Šenoa upotrebljava u ironičnom smislu, u polemički tempiranom kontekstu i sl.137 Ovo svakako treba dovesti u vezu sa Šenoinim izrazitim antigermanskim stavom i njegovom antipatijom prema svemu što je germansko, što miriše na Beč i bečke političke intrige, na kolonijalnu bečku politiku. Treba međutim za Šenoin antigermanizatorski stav dodati da taj ipak nije bio slijep, kako je to tačno primijetio Antun Barac:

Šenoa je do kraja života ostao protivnik svega, što je od stranih naroda išlo na našu štetu. Boreći se protiv germanizacije kao posljedice nastojanja za ekonomskim i političkim podvrgavanjem naših krajeva, on je ipak bez uvijanja i s uvjerenjem prikazivao pozitivne tekovine njemačkoga naroda. (Barac 1951c: 202)

Latinske, francuske i talijanske fraze u Šenoinu tekstu – intelektualiziraju temu.

Cieli je Prag molio „sed libera nas a malo“, konačno reče vlada „amen“, nesta Päumanna, ali nije nestalo, čemu se više nadasmo, opomenah PO 2-137, Glasa se da će amo doći Carlos Auersberg, čovjek ultrakonzervativan, aristokrat od glave do pete, vodja njemačkoga plemstva na českom saboru, sa kojim se je povela i Brizova falanga „freisinnig und deutsch.“ PO 2-406, Poslje Solferina pošao Bach „ad patres“ PO 2-409, Nu naši mili beamteri, dolazeći iz bog zna koliko stranah svieta, baš su toliko znali o naravi naše zadruge, koliko o kinezkom zakonarstvu PO 2-601, Tu svoju jeremiadu svršuje kao da sve Čehe, koji bi k nama doći htjeli, opominje „Voi qu’entrate lasciate ogni speranza“ PO 3-79, sada kao „deutscher Krainer“ – tako se barem sam zove PO 3-82, tko je taj „in slavischen Zuständen besonders unterrichterer Mann“ PO 3-551, Državni ministar hoće valjda, da ovaj krasni prizor a tout prix doživi PO 3-651, Dvadeset mjesecih pjevahu pokojnom „Reichsrathu“ slavu na sva usta, a sad „post tot discrimina rerum“ daje im se slavlje dojenčeta na sramotu PO 4-33, Bečkih ludorijah comme chez nous – hvala Bogu nestalo je s českoga pozorišta NGL 4-84, često bi dakako pod kojekakvom izlikom banuo koji nepozvani gost – koji njemački činovnik, al toga su naša gospoda znala „ex odio nationalitatis“ tako ljudski obrediti, da mu je mamurna glava tri puna dana pucala. DO-631, jer je „argumentum ad hominem“ svakako jači dokaz od refleksije i moralizacije V 9-272, Gospodja Bajzova, zaslužna glumica, pokazala je, da u nje ima umjetnički „point d’honneur“ V 9-738, austrijski financijalni ministar in spe V 10-424, La saison est mort, vive la saison! Prvim listopadom stupismo preko praga nove sezone V 10-662, a i zadnji tableau nije imao nikakve slikovitosti V 11-111, koji je gladeći svoju zlatnu burmutnicu neustrašivo brbljao „de omnibus et quibusdam aliis“ VL-485, i en detail opisali ZA 3-158, a nedotiču se Zagreba, sve „de nobis sine nobis“ ZA 3-403, On reviens toujours a ses amours! T. j. ja se svraćam uviek na Zagrebkinje ZA 3-451, Dinko Blažić, septemvir, passeportout in theatralibus GR 19-120

Tuđicama, uzrečicama i frazama Šenoa dokumentira svoje likove.138 Latinskim uzrečicama govor intelektualaca i plemića prošlih vjekova, kojima je to bio književni jezik, francuskim i talijanskim frazama, uzrečicama i pojedinim riječima dokumentira ili strance ili domaće ljude koji oponašaju modu svoga vremena (Diogenes) ili pak daje lokalnu karakterizaciju nekih hrvatskih pokrajina u kojima se osjeća utjecaj stranoga jezika, npr. talijanski u govoru Primoraca i Dalmatinaca:

Amicissime, carissime, sad mi baci za peć Ksenofonta i Sallusta pa ajd! DO-809, tako ti subordinacija govori DNS-452, Epos, šjor Antune, epos PR-293, Jao! zaviknu Milan, admodum reverende, to boli LA-419, kad je matrimonium ratum et consumatum, reci Amen pa živili mladenci LA-454, – kako reglement piše V 6-108, Patientia, amice! BI-789, samo sam rukom držao kaprolski porte-epée BI-820, Ergo taceas, asine! MG-129, – Camill! Vous êtes un enfant terrible! MG-219, Grofe, ili rectius razbojniče! MG-285, Signorina, signorina! pokloni se, oprostite što malo zakasnih ČSR-3, Ah reverendissimo! dobro mi došli! Brzo li se povratiste ČSR-56, Napokon prihvati plavuša vrlo rdjavom francežtinom: Voilà des gens curieux! Je voudrais savoir leur metier, reče mladja vrlo barbarski KA-135, Ah, grata praesentia magnifice, izmuca Klemenić, koraknu prema Dobraniću, te mu stisnu ruke VL-471, To je što Parižanin veli „chic“ B-130, nije se nimalo stidila svoga užasnoga „negligéea“ B-259, Bene, pa ćete za što kraće vrieme za njega poći, odvrati župnik ravnodušno B-601, Bon giorno, carissimo! kimnu apotekar, pa je pirio dalje. K-263, Tači šor Giacomo! K-266, I,ahku noć, šor Šime. Pametno K 1-56, I ima „titulum juris“ za prodaju zemlje. Bene dixisti, kimnu Mavročen K 1-95, neću rieči trošiti, signoro, odreza Badoer vrlo oštro K 1-128

U Prosjaku Luci i govor fiškala prepleten je latinskim izričajima:

– Rogo humillime, nastavi fiškal, premećuć drhtavima rukama pisma, slavni sude, da predjemo odmah na meritum, i da podjemo in faciem loci, na lice mjesta. Moji svjedoci već čekaju i molim da se stavi u protokol njihova danguba. Siromašni ljudi neće, bogme, badava svjedočit. PL-83

Poljaka Artura Malinovskoga iz pripovijetke „Turci idu“ karakterizira:

– To głupstwo jest. TI-48. Mladi Poljak stavi se pred njega, naheri kapu, složi straga ruke i uze vrlo humorističkim naglasom deklamovat Mickievićeve stihove: Cicho vszędźe, ciemno vszędźe, Co to będźe, co te będźe? TI-527

44. Kajkavštinom, madžarskim i latinskim uzrečicama karakterizirao je Šenoa hrvatske madžarone:

Netom usljed vike: „Hajuk! Hajuk!“ nasta grobna tišina. Začudjen s toga neobičnoga prevrata, zažmiri Žid što i kako je bivalo.

Na stol se pope čovječac sitan ali obal. Siva kosa svjedočila je, da medju „stare“ spada; brci odugački se kočili pod rumenim nosom kao mačku, a oči mu sivkaste vrtile se čudno, kao da po zraku muhe hvatati hoće, noge su tako šklecale, da su sa strane dva korteša, brkata andjela čuvara, čuvati morala toga našega Cicerona.

„Spectabilis domini!“ zadreči mali malo hrapavim glasom, te se glavom i rukama prignu napried kao da je tim kretanjem hotio pozorne učiniti junake.

„Spectabilis amici!“ Ja vam velim, mi nebudemo Ilerci!

„Viveit!“ zaori sva krčma.

„Spectabilis amici!“ a zakaj bi mi bili Ilerci, a kak bi mi bili Ilerci, kad nam predi ni dobro bilo? vina košta vedro tri cvancike, piščencov i puranov nam je Bog dal dosti, pa kaj čemo več? zapita novi Ciceron družtvo, zafrknuv brkove poput raka. PO 3-833

45. Zanimljivu stilografsku gradaciju Šenoa postiže ponavljanjem izraza stajati novaca, koji je uvijek otisnut spacionirano:

Poslaše g. Schwarza u Prag, da nadje baritona; a to je stajalo novaca; g. Schwarz nadje Kinskoga, i Kinski dodje; njegov je put stajao novaca; g. Kinski je ovdje učio i pjevao, to je opet stajalo novaca; g. Kinski je propao i povratio se u Prag, to je opet stajalo novaca. Al nije samo to. Sad se došlo na to, što je kritika prije nekoliko mjeseci govorila. Gospodin Nolli biti će engažovan, i pravo je. Ali g. Nolli mora učiti opere, što bi ih naučio bio, da je odmah bio primljen, to i opet stoji novaca; za to vrieme ne će se moći nove opere učititi [sic!] ni pjevati, to opet stoji novaca itd. sine fine dicentes. V 7-620

46. Po stilografskom izboru riječi, afektiviranih po pejorativnom značenju, osobit je Šenoin osvrt pod naslovom „Kulturni smet“:

Vraćamo se i opet na stvarcu, o kojoj smo već nekoliko puti govorili bili. Mislimo onaj literarni smet, koj se kolportažom u tisuće eksemplara uvlači u našu domovinu. U novije vrieme pojaviše se opet dva takova pojava pod imenom „Deutscher Bote“ i „Humoristicon“. Za tu cigansku robu pravi se silna reklama; „Deutscher Bote“ obećaje dapače svojim predplatnikom za premije dvie „prekrasne“ oleografije i jedan „izvrstan“ žepni sat. Predplatnina za list iznosi 5 forinti. Dakle za petsto krajcara cieli tečaj ilustrovanog časopisa, dvie krasne slike, jedan izvrstan sat! Gospodo, šta želite više?! Na prvi mah vidi se, da je to pusta ciganija. A tek kad čovjek zaviri u te jadne kukavne artije. Malo kada smo čitali toli kukavnu krpariju, toli površno sklepane, nepromišljene pripoviesti. Sve je povadjeno iz kojekakvih knjiga i časopisa, slupano samo za špekulaciju, a ilustracije odlikuju se onim umjetničkim savršenstvom, kojim se iztiču prekrasne mrljave slike u naših novih početnicah, „Humoristicon“ je sličan list, jalova roba, puste stare dosjetke bez soka i smoka sa užasnimi slikami na najprostijem papiru. Pa taj „Humoristicon“ ima 270 predplatnika u samom Zagrebu!! Mi se našemu obćinstvu nemožemo zaista dosta načuditi, naši ljudi zbilja nepromišljaju za kakav smet svoje novce bacaju. V 11-724

47. Polemičnost koja se uključuje u razvojnu liniju našega polemično-satiričnog izraza na relaciji Šenoa – Matoš – Krleža:

Ja ću ovaj put govorit samo o „mazalih“ „klesarih“ i „zidarih“ što ih mi usijane literatske glave zovemo „kipari“ i „arhitekti“ a s nama i priličan dio drugoga svieta. Molim Vas, mi gradimo palaču za galeriju slika! Je li to potrebno, da su pozvali bečkoga zidara, da nam naslaže hrpu kamenja i opeka samo zato, da možemo smjestiti ondje fratarske kipce, kojih je prije dvie ili tristo godina nekakav pijani Talijan našarao? „Šta „Krobatom“ treba galerija?“ izdero se pred dvie tri godine javno na Zrinjskom trgu, lupiv se po trbuhu, kojega nije imao, kad je pred više godina svoje bogatstvo u peru žepnoga rubca u Hrvatsku donio bio. Dà, dà! Mnogo ljepše bijaše u staro doba onaj marvinski trg, kad je na onom mjestu, gdje ludjaci grade danas galeriju, praskala „i po prahu i po kalu“ svinjska pečenica. A spomenik ilirskoga bana na Jelačićevom trgu! Gdje si stara mila Harmico! Gdje tvoji ulični kotlovi, u kojih su kobasice piskutale divnu pjesmicu o zlatnoj dobi, gdje su namjesto Jelačićeva spomenika u mlaki plavucali tusti racmani i valjali se obli odojci. Dà, to, to biješe zlatno doba narodnjega boljka. Ni drvenim svetcem u crkvi svetoga Marka, koje je prije sto godina iztesao zagrebački stolarski majstor, ni njim nedaju mira. Hoće ih skinut premda ih još nije crv raztočio, jer su od solidne hrastovine. A tko je svemu tome kriv? Akademija, koja smišlja nekakve stare kraljeve, „Matica“, koja nevaljale knjige na cente šalje medj neuki sviet, sveučilište, gdje ima čitav bataljun mladih profesora, koji predavaju filozofiju, kemiju, paleontologiju, grčki, židovski i ruski jezik; muzej, gdje ludjaci skupljaju hrdjave krajcare, stare lonce i seljačke obojke. Nisu li dobre bile stare škole, gdje je praunuk mogao učiti svu potrebnu municipalnu mudrost iz istih knjiga, iz kojih ju je njegov pradjed naučio bio? Da, onda plaćali smo u svakoj školi samo jednog profesora i samo jedan korbač. Nismo mi učili toliko paragrafa, ta Verböczi bijaše dosta debela knjiga, a batina još deblja. Onda, ah, onda radilo se je za materijalni boljak ubogoga naroda. Nu nesretni zapad okužio je i našu zemlju, te nam ote azijatsku kulturu! Moja gospodo! Vi pravo govorite, posve pravo. Krumpir i kukuruz jest načelo života, varmedjijska cesta jest onaj jedini pravcati pravac, po kojem naš ubogi narod k svojemu materijalnomu boljku šetati mora. ZA 3-531

3.5. Područje sintakse

48. Upotrebljavajući ukrasne imenice, Šenoa „uljepšava“ svoj tekst ustaljenim stilografskim sredstvom karakterističnim za narodni izraz. Narodna literarizacija izraza, koja se dobiva kao krajnji rezultat ovakvoga postupka, u Šenoe je sredstvo kojim će svoj tekst izjednačiti u epici pripovijedanja sa narodnim tekstom, kojim će svojim događajima dati narodni ton, ili s druge strane, ostvariti dokumentaciju realnosti. Naravno, ukrasna imenica kao stilografsko sredstvo,

toliko je isključivi postupak narodnoga pripovjedača da njena upotreba u suvremenijem ili suvremenom tekstu može egsistirati samo u granicama ironije, parodije ili satire, ali ne u objektivnom realnom tekstu. Zato njena upotreba u ovom slučaju djeluje neuvjerljivo i izvještačeno. Izvještačenost je veća ako ovo stilografsko sredstvo dođe u prozni dijalog:

I starac otac ribe lovi V 5-512, Ja ti velim, ti ćeš u Beč, na moj trošak, na trošak siromaka seljaka PR 261, junaci Slavjeni razidjaše se na sve strane O 3-270, Po ruševinah će se pasti/ Seljaka bogca skromno stado V 6-453, a ja kaznih klevetnika desnicom rukom MG-267, al u to oženi junak i bogataš Stjepko Gregorianec Martu Heningovu ZZ-35, izigra na sudu gradjane Gričane ZZ-37, Klonu Gubec, trepet Zagrebčana, na Markovu trgu pod gvozdenom krunom, al ostade Stjepko – ljući od Gubca, nemio dvoru doduše, al slavan i pažen medju plemstvom hrvatskim – čelik čovjek na glasu ZZ-37, u krilu ljepote djevojke ZZ-77

49. Jednako kao ukrasne imenice, tako su i ukrasni pridjevi u Šenoinu izrazu preuzeti iz narodnoga izraza i pokušaj su da se preko njih izvede narodna literarizacija teksta. Kao i u narodnoj epici, tako ni ovdje oni nemaju svrhu da realno označe imenicu kojoj su pridodati, već služe „za ukras“! Ovo ukrašavanje, međutim, koje je sastavni dio narodne poetizacije događaja i koje predstavlja jedno od sredstava u narodnom stvaralačkom procesu od doživljaja do njegove transpozicije, u Šenoinu se tekstu mahom izrođava samo u formalno nasljedovanje „ukrasnih figura“, jer nemaju nikakve stvarne funkcije. Stilografska vrijednost ukrasnoga pridjeva se tako u Šenoinu tekstu premeće u svoj negativni rezultat. Ostajući na golom području formalističke poetizacije, ukrasni pridjevi sužavaju pravu doživljajnu vrijednost Šenoinih stvaralačkih podsticaja:

Mraz bo pane ljuti/ Glavičicu pupa/ Nemilice slomi GR 13-322, te je mnogomu potekla i bistra suza na oko PO 3-293, Već treći dan je rana magla/ Mu viernom drugom puta nagla G 3-186, i sjajna joj suza skoči iz crna oka TT-65, Ja ću biti stupom tvomu domu/ Čelik štitom mladjanoj ti djeci DR-706, Ležeć pokraj brze Save V 1-149, Tam za trećom negdje gorom V 1-149, zadjenu se i poljubi nosom crnu zemljicu DNS-470, Gonila ga je njegova predraga supruga DNS-486, u Remete u slavne V 5-33, stablo, koje bi bilo nosilo rodu zlatna ploda PR-294, Od Kupe pako do senjske rieke i sinjeg mora razvija ti se brate cieli niz raznolikih krasnih slika O 3-273, U djedova mi bielom dvoru V 6-209, Moj bielih ruku zagrljaj AP-68, Na svetom grobu naših djedova/ koji za mili padoše dom AP-134, Ili mi propala naviek/ ljubavi draga ti moć AP-264, kakva je dobra namjera namjerila vas poštene cehovske ljude pod moj majstorski krov D-7, ne, razširi mladić van sebe ruke, nedam, da te drugi ljubi, tebe, tu liepu, tu divnu ženu D-124, te uhvativ bič, zamahnu prema mladiću, da je biela ruka sievala poput svjetla oblaka D-125, Na veliku žalost zlatarovu preminu doskora vierna žena ZZ-4, Nu u vieku šestnaestom dopade grička tvrdja ljutih udaraca ZZ-34, Da se vierni Gričani nekako ponačine ZZ-35, Brijač nije ni slutio, da ima vjerna pratioca ZZ-54, te vidiš kako ponosit jelen prebire čistinom tanke noge ZZ-77, Drobni joj prstići prebiru crnu junačku kosu ZZ-79, Idite, idite, liepa gospo, vi s nama sbijate šalu ZZ-81, I spazih te mlada, kako si ležo krvav i blied, al liep, o bože, liep ZZ-89, Oj koliko propade vrlih srdaca, tu sustale bi slaveć ih i gusle javorove ZZ-125, na stepenicah pristreška sjedi mačka čisteć si šapom bielo lice SB-26, Negovore ništa, bulje pred sebe, u veliku bocu rujna vina PL-3, Sad se kraj bakalara i haringa obavlja ju istom preliminarni dogovori za sretnu nagodu, koja se neima sklopit samo na deset godina, već do crnoga groba ZA 4-126

50. I ostali Šenoini atributi često se puta nalaze na granici epiteta ornansa i stvarnoga epiteta, tj. onoga koji zahtijeva sadržaj. Ova je hibridnost uzrokom da se mnogi Šenoin tekst, uz ostale komponente, osjeća kao arhaična literarizacija, čiji domet nije danas ni naročito visok ni osobito vrijedan. Neodređenost u atributima, ponavljanje, općenitost, ostaje za suvremenoga čitaoca literarizirani balast koji Šenoine tekstove, u ovome detalju, promeću u zanimljive dokaze o rastu i razvitku hrvatskoga književnog izraza, ali čitaocima predstavljaju smetnju za intenzivan i kompletan doživljaj njegove umjetnosti. Današnjega čitaoca zasmetat će Šenoino, autorsko, kvalifikativno dijeljenje atributa, koje je čak i ispod nivoa narodne mudrosti: Za zlom djevojkom reci dobro, a za dobrom kako ti drago. Šenoa atribute dijeli prema svojim simpatijama i svojim antipatijama, a ne prema stvarnim intencijama svoga sadržaja. Ovoga ima u svim Šenoinim djelima, ali osobito u Kletvi:

Bijaše to žena onizka, puna, gotovo debela, od blizu šestdeset godinah. Sa istrošenog širokog lica visjela mrka koža u sto borah, doljna ustnica iztiskala se izpred gornje, crne oči na prvi pogled liene, skakale časomice iz jednog kuta u drugi, da kradomice uhode sve, što oko nje biva. K-271, Djevojka govoraše sve rieči živim, zanositim glasom, lice joj se žarilo, oči plamtile svetim plamenom i gotovo si mislio, da negovori djevojče, već da su te rieči nikle iz jaka živa srdca, iz zrele pameti. K-278, Neka dodju samo kleti Arapi pasoglavi, da navale na našu liepu zemlju, kad budem velik, pa da vidiš majčice sladka, da ću ih odbijat ljutom posjeklicom svojom, kogod i moj ćako. K 1-211, Daleki su to putevi, kud hrli, brza naša plav, koja razbi i Mlečanina i Arapina, kud se promeće hitri primorac, i bije smjeli Neretvanin. K 1-224, Nu i kopilan Dabiša imao je dosta svojih ljudi, pa su za njega radili i magjarski i mletački novci. K 1-262, Junačina se pred njim strese, spusti na koljena i položi desnicu ruku na srebrni križ, dok mu je ljevica počivala na srdcu. K 1-272

To je sve doduše u stilu literarne romantičke manire u kojoj se pisac aktivno uključuje u život svojih likova, ali to je ujedno i jedna od determinacija koju kasnije realizam nije uključio u svoje postupke.

51. Treba međutim istaći da je i Šenoa ponekad umio svojim imenicama pronaći karakteristične atribute, čija je vrijednost i danas očita, a još očitija je bila u vremenu kad je hrvatski literarni izraz bio sav u povojima:

Ali šta pišemo, pišemo li za ljudsku glavu, ljudskoj pameti? Ne. Mi ne bi o starom invalidu ništa pisali, da našemu obćinstvu nećemo dokazati, kako burna vremena, u kojih živimo, mogu pokvariti zdrav organizam PO-537, Tužan vam je prizor bio naš nježni gospodin tenorović, on je popapreni gulaš gutao, kao kakav centralistički državnik Starčevićev govor ZA-598, A to mjesto za kojim se prije svega otimahu željne oči Zagrebčana, bijaše sokolovo gnijezdo – tvrdi Medvedgrad, prevažni prevoz Kraljeva broda i sva plodna selišta medvedgradske gospoštine oko vladanja gradskoga ZZ-36, Kud ti oko siže vidiš mladu strn, živo zelenilo bujnih livada i gajeva SB-25, Ta stara ružna djevica – plemenita hrvatska gospodjica – pod krovom nad trećim katom podrtine – ta zdvojnost radi nekoliko kukavnih forinti – ta težko izrečena molba – i kad ju upitah za ime, to oklievanje, u kome se tajila zadnja iskrica plemićkog ponosa. KLJ-744, Tako umovaše dobri meštar Jakob, odlučiv tvrdo, da će se u buduće više brinut za svoje grlo, nego li za ludu pamet gričke djece. K-262, Nad mjestom Trstvenicom ili Sutjeskom prostirala se šuma zelena i gusta, te je malo bilo vidjet kamena pod snažnim korenjem i gustim grmljem. K 1-270

52. Jednak je postupak i u priloškoj kvalifikaciji glagolske radnje, s rezultatima koji se ne razlikuju od onih u atributivnoj službi. Svoje simpatije i antipatije Šenoa određuje i izborom imenica i glagola:

U oči slave, kao da su sjajne kriesnice pod starim gradom sletile bile, sve romantičko mjestance plamtilo je plamenom radosti, koji je u hladnoj Gradni titrao u sto iskarah, kao da si u nju prosuo šaku zviezdah PO 5-989, Ona se usteže, on ju oštro pogleda, ona se mehanično digne, dade mu ruku, i nagnutom glavom jedva š njim ide LJ-93, Nenašav druge prilike, da se uvuče u Brezovac, znao bi „tirolski svat“ svaki čas smisliti bajku, da ovaj ili onaj seljak u okolici Brezovca kradomice duhan sadi DO-649, Bielo sam ti ga pogledao DNS-449, Dječurlija veselo skače/ Od dragosti klikće i sieva V 5-353, što ga je gospodična od samog straha zapustila bila LA-393, kola lete i lete, prah vitla se oblakom MG-97, psovahu do zla boga ČSR-8, Oko zievaše djevojci čudnovato, grudi joj se nadimahu silno, ja gledah, gledah i prišapnuh Albertu. KA-117, Srdce jod kucaše silno UA-697, pa kad je sviet išao iz mise kod sv. Marka, moj brica ni pet ni šest kuc na zlatarova vrata ZZ-6, 7, Al, dragi Majstore Grga, voćke nevalja obrat dok ne dozrije, a djevojke ne udat, dok za majku nije ZZ-7, te gledahu na sve ruke, kako da se ograde proti zlu ZZ-34, Sreća se ne mjeri zlatom ZZ-87, Valjan si Miloše, i ako bog dade i sveti Nikola, neću požaliti, da mi budeš zetom ZZ-149, da mu računi na slaboj petlji stoje SB-6 Negovore ništa, bulje pred sebe, u veliku bocu rujna vina, u malu uljenicu PL-3, Krv teče opet voljko po naših žilah, sad istom možemo opet hladno misliti i mjeriti po prilici strašnu nesreću, koja nas je snašla i ogromnu štetu, koju je naš glavni grad pretrpio ZA 4-803, Svaki oćuti, što vriedi slobodica, a osobito danas, u bujnu zelenilu pod vedrim nebom, jer valja znati, da je bilo upravo Margaretinje godine 1382. K-262, To je tako a ono onako, a drukčije to ne može biti, znao bi Kuzmić doviknuti pri čaši vina, to je tako, jer – hm – vam ja to velim. K-262, Kuzmić bijaše velik prijatelj novinah, gladan i žedan slušao bi priču o svietu i što po svietu biva. K-262, Široko dolom, gorom, ravnicom i briegom sipalo je proljetno sunce zrake svoje, široko po cvieću i lišću treptila je jutarnja rosa u tisuće sjajnih kaplicah K 1-67, Izdajica nisam nit nemogu bit, nemogu upropastit otca si, sebe, i tolika otmjena lica, to bi bio grieh do boga, al opet ja kriv svemu zlu i evo se pred vama svima izpovjedam. K 1-168

53. Koordinirani dijelovi rečenice, čija se funkcija sastoji u proširivanju sadržaja, mogu u nekim tekstovima dobiti i stilografsku vrijednost: široko, svestrano obuhvaćanje predmeta i sadržaja sa ciljem da u doživljavanju izazove kompletan elemenat sadržaja. Ova se stilografska kategorija, poznatija pod imenom rječitost, opisivala u kasnijih hrvatskih i srpskih književnika (npr. u Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Marka Ristića) kao talentirana autorova sposobnost da predmete i pojave ne opisuje „jednolinijski“, već u komplementarnom djelovanju svih sastavnih dijelova ili barem najvažnijih, ili barem onih koji su u nekoj situaciji najvažniji. Budući da koordinirani dijelovi rečenice mogu biti povezani po smislu (asindetski) ili pak pomoću veznika (sindetski), i u ovom načinu formulacije treba gledati stanovite razlike: koordiniranost bez veznika je povezanija, čvršća, kompaktnija u smislu cjelovitosti; koordiniranost pomoću veznika jače ističe pojedine cjeline, osamostaljuje ih, predstavlja ih kao samostalne detalje:

Ne, ne i ne! velim ti. S te melje neće kruha biti, nikad neće. Dictum, factum et perfectum. TT-65, u blatnoj ilovini zatiskan trag malih, maljušnih nožicah sve do ljeskova grmlja – sve do škulje u plotu, TT-75, Liepa je večer lagacko padala na zemljicu kô perce rumena cvieta na zelenu travu. Bieli dvorac, kitnjasti vrt, stare vrbe, mali potočić, sve je gorilo večernjim rumenilom. Plavetno nebo se sve više tamnilo; o njem si mogô razabrati na desno zagrebačku, na lievo okićku goru. TT-81, Bio je čovjek crnomanjast, vit, čil, nu živa hrvatska krvca. BM-99, A i bila je gospa Breberićka ladanjska travica, nikla u naravi, porasla u naravi na diku sebi, na sreću svojim. Svimi vrlinami, što ih gospod bog stvori, odisala je njezina duša, svimi vrlinami znala je ta priprosta kći očarati kolo, u kojem je živila. Dobra je kao krušac, zdrava kao jabuka, radina kao mravac, vesela kao vedri danak bila je staromu drvenomu dvorcu Breberićkom ko njeki genij, koji nevidljivom rukom sve slaže i sklada po zakonu ljubavi. DO-593. Bijaše to žena onizka, puna, gotovo debela, od blizu šestdeset godinah. Sa iztrošenog širokog lica visjela mrka koža u sto borah, doljna ustnica istiskala se izpred gornje, crne oči na prvi pogled liene, skakale časomice iz jednog kuta u drugi, da kradomice uhode sve, što oko nje biva. K-271, konjanici, pješaci gužvaju se odasvud prema gradu kao da se valovi dižu na malen otok. Sve se crni, vrvi, leti, gamzi i mieša kao da si otvorio mravinjak, kao da pčele zujeć slieću u košnicu. K 1-33, – Šta! bačvina bačva, šuplje ti barilo! nevjerovani Tomažu, zar Nikicu, mene slavnoga Nikicu, nedržiš za junaka K 1-192

54. Šenoin odnos prema stvarnosti, njegovo nastojanje da svojim književnim radom aktivno sudjeluje u kulturnom preporodu ispoljuje se i u velikoj čestoti afektivnih rečenica: uzvičnih, zapovjednih, željnih, upitnih. Javljaju se i izvan dijaloga. On ih podjednako upotrebljava i u kritičkoj i u pripovjedačkoj prozi, i to ne samo za unutrašnje prikazivanje svojih sadržaja, već ove rečenice on veoma često upravlja direktno čitaocima. Aktivirajući ih ovakvim sredstvima, Šenoa očekuje punu zainteresiranost i očekuje njihov pozitivan stav prema temi sadržaja. Ovamo idu i brojna retorička pitanja:

Da, štovani dopisniče! i mi vas sažaljavamo radi nemilog osuda vašeg, čuvajte se tako vam blaženosti krajiške dirat u ostarielu lavicu, jer bi vas mogla kao jadnog miša uništiti, jer velika je to gora „Čimborasso“ i „Agramerica“ žurnal europejski. Pitajte Europu i kazat će vam. PO 2-406, Al brzo prodje sladki taj sanak! Staro momče! liepi dnevi od Aranjcuza [sic!, nejasno] odoše jur, tempora mutantur a ako toga nećeš, to povuci kao puž rogove u svoju kolibu PO 2-538, A što radi to ministarstvo pri tom, a što njegovi bližnji ljudi? Čujte. PO 3-458, Oj tako vam vierna srca G 5-59, A jadni Gjuka? Jao i naopako opet bjež! BM-101, Pakostni ljudi tvrde, da neimam autonomije. Gledajte zlobe, sada imademo u Zagrebu dva vrhovna sudišta, pa da neimamo autonomije. PO 5-12, Nikola Zrinjski, zatočniče krsta, zar nisi zaslužio, da ti se ime po hramovih tvojih tvoje domovine spominje! PO 5-990, Vi, kojim je stalo do toga, da budete mirni i sretni, čuvajte se ove gamadi, opomenuh vas, jer je možebiti nepoznajete, a vi mudronje koji vičete, da su romani laž, vi ste sliepi, jer nevidite, koliko se razbojničkih romanah oko vas sgadja ZA 1-60, Mlade gospoje Tina i Mina stadoše napokon našega Prpošića hvatat na nišan, da ga je skoro sva prpošna volja minila, pa je ostavio mladji sviet dvorio gospoji Nedićkoj sa velikim bradavicom na nosu. Česti udes mladih nespretnjaka! DO-700, Al jao! Eto ti zle namjere! DNS-470, Al čuj! Što ono zveči?/ Da kroz noć zaplakalo/ S daleka zvonce malo V 5-33, Divna li prizora! Nad nama nebo plavetno, pod nama zeleni brežuljci i dolovi, medj kojimi se vijuga srebrna Vltava PR-274, Divote! klikće ti duša, – jedan mig, jedan tren, otvara se brieg, nema grada, nema divote. 03-274, Znate li za Martinov mlin? Stajao je uru hoda od Zagreba u zaklonu briega tik potoka. KD-58, Da vam kažem kako se to zbilo. Dobro slušajte, ne će vam biti kvara od toga. KD-58, al mi ne ćemo da budemo Bismarckova kolonija! V 8-739, Sine hrvatski! I u tom srdcu gori božji plamen i tvoje grudi su kruti kamen, sine hrvatski, pamti do groba svetu starinsku pjesmu: Čuvaj se senjske ruke! ČSR-118, „Pruski kralj“. Jeste li ga poznavali? Ne vjerujem. I nije čudo. Davno je lego u grob. Što je bio? PK-265, što nije smio nikakav gospodin ni gospodski sin, to je smio jadni brica Grga Čokolin. Prohtilo mu se Dore! Pa baš njemu! Grdoba traži vasda ljepotu, žaba hćede se dati podkovati i Čokolin htio je postati zlatarovim zetom. ZZ-5, Zadjite u koju istarsku ili riečku školu – zar hrvatsku školu? Ili želite li čuti koju prodiku u Čakovcu – zar hrvatsku prodiku? ZA 3-403, Amalija plemenita Lenić Remetinska! U tih rieči mora da se skriva čudnovata priča, kakovih ima na stotine u toj liepoj al tužnoj hrvatskoj zemlji KLJ-744, Sve joj molbe budu vraćene, nigdje, ni u Lici nedobi mjesta. Sirota! Idealistica! Bila se je uzdala u svoje vrline, u svoje svjedodžbe. B-147, Taj čovjek, inače junak od glave do pete, žacao se ljuto bosanskoga vladara, da, plašio se sastati s njime na bojištu. K 1-260, Smiešna li zaista u sgodjajih svieta prizora! K 1-260, De djevojko, ajde amo!/ Tko je junak, da vidimo/ da se malo porvamo P-20

55. Ono što vrijedi za koordinirane dijelove rečenice, to vrijedi i za složene rečenice; jedino što sadržaj ekspliciran složenim rečenicama ispada još širim, kompleksnijim, mnogostrukijim i kompliciranijim. Stilografska vrijednost, osim ponavljanja i isticanja, ispoljava se i u iznošenju najrazličitijih odnosa između pojedinih osobina sadržaja, predmeti i pojave ovdje nisu samo pobrojani, istaknuti, osamostaljeni, nego je iznesen i njihov mnogostruki i komplicirani mehanizam međusobnih odnosa. Njihovo asindetsko, sindetsko i polisindetsko povezivanje kreće se u širokoj skali istaknutih, logičkih, povezanih ili nepovezanih odnosa, samo asindetsko povezivanje, jer se temelji na povezivanju po smislu, često izaziva uspjele ili neuspjele afektivne rezultate. Elipsa veznika i povezivanje rečenica po suprotnosti ili logičkom nesmislu često je stilografski znak razdrobljenosti, dramatičnosti, katastrofe:

To je valjda opazila i ona liepa glavica, koju je paprena peroracija starčeva išla, zato se je grmljavini tatinoj samo časimice muklim jecanjem ozvala i poniknutom glavicom mučeć rublje gladila. TT-65, A dalje protegla se ravnica kao dan – polje do polja, livada do livade, zarubljena živicom šipkom, glogom žutikom. Tu se lelija pšenica, tu provirkuje plavetkasti lan, tu strši nečešljana konoplja, ondje se ustoboči klipata betva kuruzna, a pod njom driema glavata gospa bundeva, sve žuta od zavisti, da se ne može takmiti sa vitkastom kuruzom. Usred polja diže glavu po koji samotan brest, milen suncobran usopljenim i uznojenim žetelicam i koscem. DO-609, Starica sjednu na postelju kraj Lovre, a ovaj razgali roditeljici svoju ranjenu dušu PR-229, O rujnom zanebju crta se riedka hrastova šumica, tanka šiba seoskog zdenca, šiljast, tanak toranj drvene crkvice – sve crno tvojemu oku, jer je rumenilo neba živo i žarko MG-97, Gladko more prelivalo se poput zelene svile, a mlado svibanjsko sunce sipalo je svoje zlato u valove hrvatskog mora, preko otoka Krka, Raba i Prvića, svibanjsko sunce prostiralo se nad stare zidine i kule Senja grada, kojino, ovjenčan gustom, hrastovom šumom, mrko stajaše stisnut u zaklon medju glavicami Vratnikom, Orlovim gniezdom i Trbušnjakom. ČSR-7, U utrobi gore plamti tajinstven plamen, govori narod, a piri ga božja ruka, tvrdi se kamen razžari, propne, zadrkće, zatresne, zagrmi, a s vrhova zaurla bjesomučna bura, i grabi more iz dna da poprska zviezde, da ćera ladju tudjinku od rodnoga kraja. ČSR-118, A vi ruže tamo u gorenskom kraju, ako cvatete na Nežinom grobu, sagnite glavu u tiho noćno doba, šapnite mladoj, koja pod vama driema: Još je živ onaj Hrvat, koga si poljubila, još blagosivlje tvoju uspomenu, jer si ga povratila Slavenstvu, još čuva kao sveti zapis Prešernove pjesme, a medju njima driema godine i godine, medju njima driemat će još dugo, dugo karamfil sa pjesnikova groba. KA-136, življahu u veliku prijateljstvu, ter se polažahu često TI-492, Ima mnogo ljudi – a ponajviše su to bezposlice – kojim godi, kad štogodj uništit, satrt i pokvariti mogu, to je ono isto čuvstvo zadovoljstva, što ga oćuti zlorado diete, kad sgazi prekrasan cviet. UA-761, Gospodja Dobranićka pazeći svoju djecu brižno, nije pitala, kako li se zabavlja njezin drug u saborskom gradu Ugarske, već samo zato, kakvo mu je zdravlje, a g. Dobranić poslao bi redovito svaki drugi dan pismo, našto bi mu Klara isto tako redovito odgovorila. VL-549, Došla jesen, zelenilo lišća žuti se, rumeni se, groždje dozrieva, vedro je bilo ljeto, vedra je i jesen, sunce na nebu nekrije svoga lica. B-97, Sunce sine za Okić, mrak raste i raste, sjena niče za sjenom, crni se gora, drvo i grm, ni prsta gotovo nebi vidio pred sobom, al mjesečina sja, plavkasta mjesečina stere se daleko, a o njoj ljeska se u dalekoj crnini srebrna prižica Save, o njoj blište o tamnoj blizini tabora sjajni šljemovi, lašteni štitovi, oštro koplje. K 1-33

56. U situacijama koje Šenou kao autora posebno uzbuđuju, ili kojima on želi dati pečat uzbudljivosti, Šenoa često provodi lom rečenica; umjesto mnogostruko [složene] rečenice on stvara nekoliko kratkih da bi time označio brži ritam radnje, da bi jače istakao pojedine cjeline i da bi dramatičnoj situaciji (bilo u kojem smislu) dao odgovarajuću formu. Ovaj stilografski postupak nije rijedak. U tim situacijama javljaju se elipse, rečenice se često krnje, a nailazimo i na anakolut:

Da g. Mihovilov nije za nježna ljubavnika, to opet velimo, husar njegov nije bio loš, samo malko prekrupan NGL 1-259, Nu da se Čehom i hoće u Beč, pitam, gdje je Reichsrath. U Beču ga nema. Je li odgodjen? Nije. Je li bio razpušten? Nije. Hoće li se opet rastati i kada? To sam Bog zna, al u parlamentarnosti englezkoj neima takva običaja PO 4-745, Tužan vam je prizor bio nježni gospodin tenorović, on je popapreni gulaš gutao, kao kakav centralistički državnik Starčevićev govor ZA-598, Nemislite, da su me zakopali, nemislite da su mi ukrali žalac, jošte sam živ, jošte zdrav ZA 1-309, Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio. Janko nosio se fino kao gospodičić, častio prijatelje. Martin je platio. Janko se kartao. Zašto ne bi? Jadno diete. Kad se muči, neka mu je i malo zabave. Martin je platio. Janko upozna mladu djevojku u jahačkom društvu. Bože! Bijaše liepa ko jabuka. To se je Janku mililo. Ta kako ne će? Mlada krv. Janko putovao za mladicom od grada do grada. Ona se toli sladko smijala, ah toli sladko, a Janko je trošio silno, ah toli silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo. Kakva trgovina? Haringe prodavati, šećer vagati? Da što ! KD-69, Teto? okrenu se djevojka odvažno, ne trošite mi više meda za taj kolač, meni ga lje ne osladite. Otrov te otrov. Gospoština. Čemu meni to? Nije me majka na to rodila. Ne srdite se. Dobra je vaša volja. ČSR-2, Bilo je jedne polnoći. Utrnusmo svieću. Čekasmo za prozorom. Eno ga. Iz uzke ulice klipše demon. Stane. Kukuriknu. KA-117, „Pruski kralj“. Jeste li ga poznavali? Ne vjerujem. I nije čudo. Davno je lego u grob. Šta je bio? PK-265, Josip II. spremao je g. 1787 silnu vojsku na Turke, a s druge strane imala ih je saletiti Rusija, svatko je mislio, da je turskomu carstvu odzvonilo. V 11-719, Vojvoda pogleda za strancem. I da poleti za njim. Valjda mu htjede još koju reći. Zaustavi se, povrati se k stolu. Tu otvori kutiju. Bijaše vrlo težka. Ponajprije nadje duždovo pismo na koži i pod olovnim pečatom. Zbilja! K 1-268

57. Zanimljivo je spomenuti da je Šenoa osjetio kako su sastavne rečenice u hrvatskosrpskom jeziku, kao sintaktički najnezavisnije i najsamostalnije rečenice, osobito česte u razgovornom jeziku gdje veliku ulogu odigrava stvarni kontekst. A pod oznakom stvarnoga konteksta najpreče je predmete i pojave samo „sastaviti“ da bi se događaj zaokružio, jer su oni drugi odnosi sadržani sami po sebi. Ovaj je stilografski postupak Šenoa upotrebljavao mahom u dijalozima:

Bila sam po podne kod Valetićke – idem po ulici – pak vidim, kako dečko k vam tortu nosi, pak pitam dečka kamo to nosi. Gospodični Ružičevoj. Ja to pogledam: crvena torta. LJ-78, Pa ja gledam vaše prozore, pa ja vidim cvieće. Istina je rekoh! Idi k njoj rekoh! pa joj gratuliraj rekoh! LJ-78

58. Široko i svestrano tumačenje predmeta i pojava, kompleksnost zahvata, a u psihološkom smislu i prikazivanje rastrganosti, podvojenosti („otuđenosti“) suvremeni pisci često izražavaju umetnutim rečenicama koje su nerijetko ukomponirane protiv uobičajenih normi književnoga jezika, a u kojem je i namjerni anakolut češća pojava. Naravno, stilografski postupak s umetnutim rečenicama poznat je i Šenoi. Rezultati su tu različiti: od nevješto skrpljenih i umetnutih rečenica, pa do jasno povezanih u čvrstu i logičku cjelinu. Čitav je postupak kompleksan, istovremen zahvat u heterogene i nejednake odnose izrazito mnogostrukih odnosa među pojavama, licima, predmetima:

Stoji u osudi „iz razloga sigurnosti“, valjda je to mala bojazan pred 600 „verfluchte slavische Mulattengefrieser“ kako nas je njetko izvolio imenovati, jerbo je u njih vidio, da će duže od 6 godinah živjeti, koji rok je opet izvolio nam odrediti. PO 1-109, Nedirajući tu ni najmanje u valjano naše učiteljstvo, što vazda narodnim duhom diše, a bojeć se s druge strane za našu budućnost, t. j. omladinu, želili bismo saznati i to još sad, dok naš sabor, komu je već Hanibal ante portas, saboriše: da će ono „für alle Länder“ i za nas valjati, ne će li nam se u Beču bez naše soli kolač miesiti; PO 2-459, Neznam vam doduše ništa kazati o rodoslovju toga plemenitoga Tirolca, niti mogu reći, je li mu njegov ponositi pridjevak „von Pfeninghorst“ i probijen fenig nosio, samo toliko je sviet govorio, da je taj gospodičić u toj – kulturnim ljudem a i njemu mrzkoj hrvatskoj barbariji – na sve strane očima vrebao, nebi li si ženitbom uvrebao nješta mastnijega od svoga tirolskoga predikata t. j. nebi li se mogao oženiti sa hrvatskim imanjcem, koje sačinjava vieno njekakve hrvatske djevojke. DO-649, Povrativ se u Beč, uzeh vrstna djaka Hrvata, koj me revno i teoretički i praktički podučava u hrvatskom jeziku, i koliko ja sam suditi mogu, napredovao sam dosta dobro, čitam marljivo i razumijem gotovo sve, samo mi se jezik nije u toliko riešio, da bi slobodno govorit smio. B-449. Neka vam je znano, da od starine zakon stoji, kako kaptolska pisma pod kraljevskim pečatom vele, da svaki majstorski čovjek, koji rukom radi, mora kaptolu daću dati, pet banovicah o Vazmu, pet o Kraljevu, a pet o Božiću. K-265

59. U mnogostrukosloženim i umetnutim Šenoinim rečenicama često nailazimo na elipse, najčešće veznika i korelativnih riječi, pa se čitav postupak nalazi na granici anakoluta. Iako se u nekim primjerima može dopustiti da je tu kumovala Šenoina nespretnost u gradnji rečenice, ili da je do toga dolazilo uslijed poznate Šenoine brzine pisanja koja mu je onemogućavala da popravlja i dotjeruje svoje tekstove, ipak u mnogim primjerima treba u tome gledati Šenoino nastojanje da jezički izrazi osobito dramatične i afektivne situacije, u kojima nije potrebno da se ispiše baš svaka riječ, jer situacija govori sama za sebe. Ovaj stilografski postupak potječe iz razgovornog jezika u kojem djeluju elementi realnoga konteksta, pa se elipse i anakoluti i ne osjećaju kao nedostatak opisa. U stvarnom kontekstu sve to popunjavaju činjenice:

Nijedna grana literature ne djeluje toli silno na narod koli kazalište, nijedan zavod nije toli spretan, da sije medju narod uzvišene misli, kao što kazalište, onaj prostor, gdje u uskom okviru prikazivaju sve sjajne krieposti, sve one opačine, sva slavna djela djedovah PO 5-953, Najviše me je pako obradovao, da zametnem govor o tom pitanju, te da ujedno i druge potaknem, neka misle i rade štogod za naš dramatički zavod, živ primjer, a to je razvitak českoga kazališta, što sam ga na svoje oči vidio. PO 5-1005, Ja nisam podnipošto idealista, idealiste su nepraktični ljudi, a causa movens – pokretna sila – svieta je kruh, zato vam je sviet kruhoborac, a tko mu kruh oteti radi, najgori je neprijatelj svieta ZA-565, Moj otac bio je oficir, da budem i ja TI-473, Nu nežalim toga, jer mi je stalo, da Vienac bude što bolji, mučim se dan i noć, da mi već sile malakšu. GR 17-150, Klarino fino lice ostalo je pri pojavu Dobranića posve ravnodušno, pače kada mu se je poklonila bila gracijom mramorna kipa, okrenu se odmah k svojemu susjedu mladu grofiću te poče uz smieh živo červljati, kan da je došljaka pozdravila s puke učtivosti prema domaćici bez obzira na samu osobu. VL-485, „Mrtvaca nesmiješ nego liepo spomenuti“ veli stara latinska rieč, po tom bi dakle svaki čovjek u to triezno postno vrieme preminule poklade hvaliti morao ZA 4-126, Sunce bilo se je dobrano spustilo na zapad, malo samo, i eto krasne jesenske večeri, bilo je to prema listopadu. K 275, Al tek što se je Prišlin uklonio bio nemilom pohodu, razletiše se silovito glavna vrata, sluga, koj je branio ulaz, pade, gurnut šakom u prsa preko sobe, u koju navali hrpa gnjevnih kanonika zagrebačkih pred biskupa. K 1-115

60. Šenoa se međutim znao i uklanjati anakolutu ponavljanjem neke riječi iz prethodne rečenice:

Već sama dioba Poljske od Katarine, što je obožavala Montesquieua i dopisivala s Voltairom, od Friderika velikoga, koji je napisao „Anti machiavella“, već ta dioba bijaše grieh, što se je do Boga čuo, i povjest će ga zasluženim imenom krstiti PO 4-567, Dielite sa mnom sreću, i budite, za čim mi se srdce ozivlje već dugo vremena, budite mojom ČSR-4, Šteta je svake viestice, koja propadne u grob, šteta, šteta, da Gaj, Babukić, Rakovac, Vraz, Demeter, Niemčić, Kušlan, Perkovac nisu pisali memoare. V 11-169, Ni drvenim svetcem u crkvi svetoga Marka, koje je prije sto godina iztesao zagrebački stolarski majstor, ni njim nedaju mira. ZA 3-531, Sviet bijaše jasan i krasan, da je čovjeku srdce skakalo od radosti, samo mrka ta obla gradina, koju bje kanonikom zagrebačkim prije sto i više godinah darovao kralj Bela toga imena četvrti, da u vrieme pogibelji ovdje zaklone svoje blago – samo mrka ta gradina izticala se čudnovato iz zelenika, kan da se srdi, da sav ostali sviet cvate i buji. K-299

61. Mnogostruko složena rečenica, poput koordiniranih dijelova, ulazi u sadržaj kompleksno. Povezuje njegove različite aspekte, objašnjava detalje u međusobnim odnosima, determinira pojedinosti u zavisnoj i zajedničkoj cjelovitosti. Javlja se samo u Šenoinu opisu. Karakterističan je znak potpunog doživljaja njegova ostvarenja:

Bila je čeljade od jedno dvanaest godina, vesela, vedra, gibka, vragoljasta kao da joj u žilah živo srebro teče, crna kosa vijala se niz ramena poput gustih crnih zmija, a tamne modre oči bljeskale čudnim žarom, kao da ljetnom noćju sune vatreni meteor tamnim modrim nebom. DO-700, Ljeto za ljetom minulo, sunca za suncem ginulo, prohujiše vjekovi, utoniše svjetovi, svjetobornog zlatnog lava, tu bezsmrtnu krilatu zvier, probode mač imperatora Korzikanca i zlatna barka duždova razbi se u jadranskih talasih, a grimizna joj jedra raznese bura. ČSR-117, Hrvoja pogleda poslanika postrance, i kad ovaj spomenu ganutljivim glasom mletačku žalost rad Tvrdkove smrti, zaigraše Hrvojini brkovi od porugljiva smieha, koj je valjda označiti imao, da u ovoj par zmija oplakuje smrt lava K 1-266

62. Zamjenice, pridjevi, brojevi i kod Šenoe u atributivnoj službi mogu doći iza imenice na koju se odnose.139 Ipak, ovakav red nije sasvim uobičajen. Šenoa ga upotrebljava u ritmizaciji rečenice, kad joj želi dati „blagoglasje“, ton stanovite poetizacije, uzvišenosti. U obzir dolazi čitava skala literarizacije teksta, koja predstavlja udaljavanje od razgovorne uobičajenosti. Ovaj stilografski postupak živ je i u suvremenim tekstovima iako nizak po frekvenciji (Jonke 1964d: 277), označuje jedan od postupaka koji se provodi na relaciji razgovorni jezik – pisani i govoreni književni jezik. Krajnji domet, razumljivo, može biti različit. Od patetizacije pa do ironije, od ritmizacije do parodije, itd. Mada je koji puta teže utvrditi o kakvom se konkretnom odmicanju radi, ipak svaka ovakva devijacija kretanje je prema neuobičajenom, pa i u tekstovima koji su sasvim informativnoga karaktera. U dijalogu je ovakav red neprirodan, i umanjuje njegovu dokumentarnu, realističku vrijednost:

A je li narod srbski politički narod? Jest, jer je kao takav sklopio ugovore sa krunjenimi ugarskimi kraljevi PO 2-533, Niemac lovljaše lov u gustih šumah svojih PO 2-601, Da g. Mihovilov nije za nježna ljubavnika, to opet velimo, husar njegov nije bio loš, samo malko prekrupan NGL 1-259, Pojurim u kolodvor, al kad tamo, nesmiljena ruka vratarova kao ono „Mane, Tekel, Fare“ napiše u isti mah bielo na crnom „3 Stunde Verspätung“ PO 3-70, al u parlamentarnosti englezkoj neima takva običaja PO 4-745, Stari purgeri samoborski izraziše svoje zadovoljstvo, veleći, da u samoborskih ulicah nije nikad bilo po noći toliko svjetla PO 5-889, Al jao, cieli niz hljebaca razvali se i padne na tla, a štropot taj probudi pekare DNS-470, Drvenjara slamom pokrita, pleterom ogradjena O 3-271, Na veliku žalost zlatarovu preminu doskora vierna žena ZZ-4, Nu u vieku šestnaestom dopade grička tvrdja ljutih udaraca ZZ-34, i sva plodna selišta medvedgradske gospoštine oko vladanja gradskoga ZZ-36, al živ ostade Stjepko, – ljući od Gubca, nemio dvoru doduše, al slavan i pažen medju plemstvom hrvatskim, čelik čovjek na glasu ZZ-37, Kad sam gledao to staro mjesto, bilo mi je čudno pri duši, pred očiju mi stajahu razni vjekovi poviesti hrvatske V 12-831, kojoj si sitne oči, i svinutu bradu i šiljasti nos jedva razabirao pod dugačkom kapom, kako su ju običavale nosit piljarice zagrebačke K-293, – Hoj! Živane, gavane, čut! ćut! Šta se širiš, šta se kriviš na moje stare kosti ko gladna zvier, i jedeš to uvelo srdce moje? K-295, Široko dolom, gorom, ravnicom i briegom sipalo je proljetno sunce zrake svoje, široko po cvieću treptila je jutarnja rosa u tisuće sjajnih kapljicah. K1-67, Nad mjestom Trstvenicom ili Sutjeskim prostirala se šuma zelena i gusta, te je malo bilo vidjet kamena pod snažnim korenjem i gustim grmljem K 1-270

63. U istoj se službi, s istim funkcijama, nalaze i prilozi koji dolaze iza glagola na koje se odnose:

U komadu „Ja sam moj (rectius svoj) brat“ igrao je Freudenreich stariji prilično NGL 1-259, Oko sievaše djevojci čudnovato, grudi joj se nadimahu silno, ja gledah, gledah i prišapnuh Albertu, KA-83, Srce joj kucaše silno. UA-697, banica plela je vrlo pobožno čarapu D-162, I ljudi mi zbilja kašnje potvrdiše, da se popo ne bavi rado tiskanim papirom. V 12-586, Molio se je bogu od srdca, šivao je postole ma kako koj ZT-1, Krv teče opet voljko po naših žilah ZA-4-803, Tako mišljaše dobri Jakob, odlučiv tvrdo, da će se u buduće više brinut za svoje grlo, negoli za ludu pamet gričke djece. K-262

64. Za isticanje, za literarizaciju teksta, Šenoa upotrebljava i druge tipove neobičnoga reda riječi:

Tu ti je bilo – Zlatni Prag: obća vlada radost, grad će biti razsvietljen, a napokon svečana bijaše parada gradjanskih i vojničkih zborovah PO 1-77, Pišu novine, da će se česki i doljno-austrijski štatut bitno razlikovati od prijašnjih, dakle djetelina četverolistna; riedka zaista trava! vidjet ćemo, hoće li joj vieće dovoljna bit petljika PO 1-109, Divne li doista čete! DNS-449, cehovskoga majstora Magića kćer D-273, nemili zagrebački taj tarac D-283, te vidiš kako ponosit jelen prebire čistinom tanke noge ZZ-77, iz knjige pojati liturgiju ZZ-149, Samo da uda kćer, samo kćer da uda, svoju miljenicu, pa onda da može leći u grob VL-727

65. Glagol na kraju rečenice, kao predikat, u Šenoinim je tekstovima veoma čest. Ovakav red, koji suvremena književna norma ograničeno prihvaća,140 ali koji je ipak moguć s obzirom na redovan red riječi subjekt – predikat, u nas se obično smatra utjecajem latinskoga i njemačkoga jezika. Ako prihvatimo ovo mišljenje, mada nam naš redovan red riječi nameće ovo cum grano salis, ipak na čestu frekvenciju glagola na kraju rečenice i u Šenoe i u ostalih hrvatskih pisaca u 19. vijeku, treba gledati i stilografski. Hrvatski se književni jezik razvio u sjeni latinskoga i njemačkoga jezika pa unošenje nekih kategorija ovih dvaju visoko razvijenih književnih jezika u svoj jezik ne znači samo nepoznavanje materinjega jezika ili kršenje gramatičkih pravila, već i pokušaj da izraz i u materinjem jeziku dobije pečat književne forme, koja je tvorevina višega tipa i uzdiže se iznad bilo kojega dijalekta. Drugim riječima, ono što na leksikološkom području može značiti velika frekvencija tuđica, iako mjesto tuđica postoje i dobre domaće riječi, tj. ono što je stilografizacija pomoću tuđica, to isto valja primijeniti i na glagol na kraju rečenice. I ovdje treba konstatirati istu pojavu, makar je njen rezultat naravno drukčiji. U glagolima na kraju rečenice, u jeziku pisaca 19. stoljeća, ako eliminiramo primjere koji predstavljaju samo maniru jednoga razdoblja u razvitku izraza i jezika, treba gledati i stilografski postupak da se postigne distinkcija na relaciji razgovorni jezik – književni jezik, dakle da se realizira distinkcija literarizacije, poknjiževnjivanja svoga izraza, jer je književni izraz drugo negoli razgovorni izraz. Kao što i neke druge jezične kategorije, na primjer epiteton ornans ili zamjena nominativa vokativom, služe za literarizaciju teksta, u toj istoj službi, barem u načelu, treba gledati i glagol na kraju rečenice. Ovu njegovu funkciju ne umanjuje to što je preuzeta iz stranog jezika, u kome je takav red redovan, prirodan, i nema stilografske vrijednosti. Ali, prenesen u drugi jezični sistem, takav red riječi poprimit će vrlo lako stilografsku funkciju.

Šenoini primjeri nam to potvrđuju. U njega je veoma često razvrstavanje glagola prema normama hrvatskosrpskoga jezika, ali isto tako često ćemo glagol naći i na kraju rečenice. Ovaj red se pretvara u maniru koja mu tekstove stilografizira prema normama poknjiževnjenoga jezika i znači: devijacija od uobičajenoga. Naravno, drugo je pitanje koliko je Šenoa u tome uspio, koliko je pogodio u mogućnost postojanja takve kategorije u hrvatskosrpskom jeziku i koliko se on time udaljio od općih tendencija razvitka našega jezika. Svakako, ovaj stilografski postupak najnenaravnije djeluje u dijalozima, kod kojih je najvažniji elemenat u tome da izraze realan odnos predmeta i pojava u nekoj stvarnosti, da dopune stvarni kontekst u primjernoj količini, da jezično dopune stvarni kontekst onoliko koliko je to potrebno i za samu stvarnost i za čitaoca koji prihvaća tu tvorevinu. Dakako, za hrvatskosrpsku stvarnost najprikladniji je i ortodoksni jezični izraz te stvarnosti, pa preuzete kategorije ostaju samo – preuzete, jer se uspješno i ne integriraju u cjelokupno tkivo umjetničkoga doživljaja njegova ostvarenja:

Dva se razmirena brata opet njekako nadjoše. PO 2-527, Mi ne bi o starom invalidu ništa pisali, da našemu obćinstvu nećemo dokazati, kako burna vremena, u kojih živimo, mogu pokvariti zdrav organizam. PO 2-537, To opazismo osobito u prizoru, gdje pojedine djevke sbora pjevaju PO 5-1265, Ona se usteže, on ju oštro pogleda, ona se mekanično digne, dade mu ruku, i nagnutom glavom jedva š njim ide. LJ-93, Nenašav druge prilike, da se uvuče u Brezovac, znao bi „tirolski svat“ svaki čas smisliti bajku, da ovaj ili onaj seljak u okolici Brezovca duhan sadi, pa ajd na komisiju ajd i u Brezovac DO-309, Bielo sam ti ga pogledao DNS-449, što ga je gospodična od samoga straha zapustila bila LA-393, pa udri u svojoj kući kopati KD-63, Mnogi će možebiti prigovarat, da tu stariju artiju tiskamo. V 10-159, Al dragi majstore Grga, voćke nevalja obrat, dok ne dozrije, a djevojke ne udat, dok za majku nije ZZ-7, da mu računi na slaboj petlji stoje SB-6, Strah je minuo, rug mora zaniemiti, duša se smirila, zlorade nade nisu se ispunile, „Afrikanka“ je uspjela, pače vrlo dobro uspjela. V 11-739, Nesrušimo kuće. Nismo je dakako poštedili na staričine molbe, jer zakon ne mari za suze i navike, već mjernici rekoše, da to ruglo još koj desetak godina stajati može, ako se ovdje i ondje pokrpa. KLJ-728, – Oj da se radje rodila nisam! KLJ-775, Kuzmić bijaše velik prijatelj novinah, gladan i žedan slušao bi priču o svietu i što po svietu biva. K-262

66. Najneprirodniji je Šenoa, međutim, kod reda riječi u stihovima. Kao što mu se činilo da za ostvarenje pjesničkog medija u svom doživljaju može zaobilaziti fonetske principe hrvatskosrpskoga jezika, tako mu se činilo da promjenu može provesti i u redu riječi. Ostvarenje pjesničkog medija ritmom i metrom, rimom i strofom, muzikalizacijom riječi, a to su najvažnija sredstva pjesničkoga izraza, moglo se postići, kako pokazuju Šenoini primjeri, narušavanjem i drugih jezičnih kategorija, među koje je najčešće spadao i red riječi. Iako hrvatskosrpski jezik podnosi neobičan red riječi u stihovima (Ivšić 1952), Šenoa je često prelazio granice s namjerom: ostvariti muzikalizaciju. Osim ovoga, česte su i neprirodne elipse, ponavljanja, forsirano rimovanje i sl.:141

Pa će jošte vrěme krasno doći/ Gdě će tamno sada oko brata/ Zablěsnuti světlosti čistinom GR 13-322, I vidiku na bezkrajnom/ Zviezda ljubve se upali NGL 2-230, Tiha noć/ Ah ta crna noć je niema/ Moje drage ne i nema/ Pa se nadam, pa se mutim/ Sada plamen, na zlo slutim/ Hoće li mi draga doć NGL 2-270, Bježi Frico! bogme nije fajde/ Uz slavonske gromovite i gajde/ Kralj na vranca pa ti u bjeg žic! NGL 4-93, Dugo birat posô je izlišan/ Na noge se! tko je mlada moma/ Pa kad dodje mladić ti na nišan/ Ti ga shvati objeručke odma’! NGL 4-158, Već treći dan je rana magla/ Mu viernom drugom puta nagla G 5-186, Moje ćeš sestrice zlatne/ Dobiti, dive moj sve V 4-17, Ali gle! jedne se noći/ uzpjeni jezera val V 4-17, U Remete u slavne V 5-33, U kolibi žena sjedi/ U niemu propala muku/ Pa diete mrtvo si gledi/ Ah na slami skrštenih ruku V 5-353, Po cielom kraju na sto milja/ Ljepote takve nij’/ Što liepa Jana pokraj Save/ Ribara starog kći V 5-513, Zašto preminu bane nam (rima: sam) V 7-587, Stojane mili, sladki! mu rekla (rima: pekla) V 7-589, Na svetom grobu naših djedova/ koji za mili padoše dom AP-134, Tiho! Niti lišća šum/ muti svieta sveg počinak AP-245, Ili mi propala naviek, ljubavi drage ti moć AP-264

67. Vokativ kao subjekt, umjesto nominativa, nalazi se u stihovima i u Šenoe. Kao i u narodnim pjesmama, i ovdje on služi da popuni broj slogova. Ali ova stilografska tačka u Šenoe ima još jedan dodatak: služi mu da ostvari „ponarođivanje stiha“ i jedna je od vrijednosti kojima se transformira prozni razgovorni jezik u literarno poetski. I onda kad bi ovakav vokativ mogao izbjeći, Šenoa ga upotrebljava kao znak domaće fakture stiha:

Dotisnu se vraže od tabora/ pa harači kao crna mora NGL 4-93, Lucić, Gjorgjić, Gunduliću/ Ti tek samo pućpuriću NGL 4-191, U zoru ode božji sine V 2-24, Zašto preminu bane nam V 7-587

68. Čestota vokativa u Šenoinim tekstovima je velika. Kao što je već prije spomenuto, ona proizlazi iz Šenoine težnje da što više aktivizira čitaoca, da ga što neposrednije uključi u smisao svoga teksta, da mu što sugestivnije iznese svoje misli. Nema sumnje, ova manira sasvim je u duhu ideološke i kulturne borbe hrvatskih preporoditelja i njihovih nastavljača u 19. vijeku, kad se javno djelovanje sastojalo i od poziva na kulturnu i nacionalnu aktivnost. Osim vokativa, u Šenoinim ćemo tekstovima naći i vokativizirani nominativ, vrlo često potkrijepljen uzvičnikom. Ovakvo apostrofiranje, kao i u suvremenom hrvatskosrpskom jeziku slabije je po afektivnom intenzitetu i predstavlja posebnu stilografsku kategoriju za indirektniju dopunu. Ali upravo zato što je indirektnije daje velike mogućnosti za skalu afekata, od ignoriranja i prezira pa do romantičke patetike (v. sintaksu vokativa [usp. § 2.6.11]):

zamotah se u četvere zavoje, jer i naša jugoslavenska zima bijaše čitava pa s bogom Zagreb grade! PO 3-70, Da se ta bojazan naših zabavnih časopisah ukloni i da nam ove nove godine bolje procvjetaju, pozivljem te, mila omladino hrvatska, koje sam ja vjerno udo, ti budući čvrsti stupe i preliepa nado domovine naše, da se latiš što bolje umne brige i mudra pera i da pomažeš što više zabavne časopise jer se oni u ovo smućeno doba i onako najvećma tvojoj podpori nadaju NGL 4-6, – Uhvatiše graničari debeloga duha, pa što vidje mjeseče, krvavi putniče? DNS-470, Oh blaženi magistrate! Taj hrvatski skladnoglas bijaše upravo najstrašnija disharmonija u ušiju tadanjih austrijskih mogućnika V 11-563, te su se nadali, da će se neki dielovi stare naše kraljevine oteti iz pandža turskih. Tašta nada! Kruti absolutistički germanizujući sistem Josipa II htio je doduše razširiti medje monarhije, ali nije nimalo voljan bio poštovati hrvatsko pravo i vratit narodu, što je narodnje V 11-719, Zapjevni rode, rasti će ti krila V 12-309, Nešto me mučila radoznalost. Zlatna ruda! Kalifornija! Po čem? Kako? KLJ-725, – Hoj, Živane, gavane, čut, ćut! Šta se širiš šta se kriviš na moje stare kosti ko gladna zvier, i jedeš to uvelo srdce moje? K-295, – Angjelijo! viknu Isa, zdravo diete ko jabuka, a bistro gleda ko gorsko jezerce, Angjelijo! K 1-96

69. Etički dativ, izrazita stilografska kategorija na području sintakse, čest je u Šenoinu jeziku. Ova kategorija, čije značenje izražava afektivni odnos autorov prema licu ili pojavi o kojoj govori (pozitivni afektivni odnos) posve se uklapa u sistem Šenoinih stilografskih sredstava kojima se on posluživao u jeku kulturne i nacionalne borbe za nezavisnost. Sugestivnost i neposrednost u nastupu prema čitaocima dvije su najvažnije značajke ovoga postupka:

Poniknula, uvela je,/ Toliko ti ljubav traje NGL-2-270, Kralj na vranca, pa ti u bjeg žic NGL 4-93, Al što mi se tužan Ada smrknu? NGL 4-157, Tužan vam je prizor bio naš nježni gospodin tenorović, on je popapreni gulaš gutao, kao kakov centralistički državnik Starčevićev govor ZA-598, Gospodin – zvao se kako mu drago, vam je kao kamen ukopan kraj ceste, da se po njem milje broje ZA 1-309, Neznam vam doduše ništa kazati o rodoslovlju toga plemenitoga Tirolca DO-649, Bielo sam ti ga pogledao DNS-449, Od Kupe pako do senjske rieke i sinjskog mora razvija ti se brate cieli niz raznolikih krasnih slika O 3-273, Ovo ti je sveta brazda/ Što ti dade kob/ Hrvatska bude vuzda/ Budi zibka, grob O 5-106, Kud ti oko siže vidiš mladu strn, živo zelenilo bujnih livada i gajeva SB-25, – Nisam nikog mrzila, ali ni ljubila, moje srdce bijaše Vam kao kamen ni vruć ni leden KLJ-775, – Eto to ti je, u tom grmu zec leži, dragane moj, progovori kralj, dignuv se na noge. K 1-278

70. U isti krug sredstava spada i autorovo, Šenoino, „prisvojivanje“ lica i predmeta, tj. upotreba prisvojnih zamjenica na mjestima gdje one ne pokazuju pripadanje, već Šenoin blizak i afektivan odnos prema njima. To je po značenju varijanta etičkoga dativa, apostrofiranja (bilo kojim sredstvom: vokativom, pojedinim licima glagolskoga vremena, upitnom i uzvičnom rečenicom), varijanta sugestivnoga i neposrednoga stava prema svojim sadržajima. I ova kategorija ulazi među sredstva kojima se ostvaruje direktna veza s čitaocima: često je to znak humora i blage ironije:

a moj Gjuka bjež! B-100, O čem je naša nada govorila? O politici? Jok, predosadna stvar! ZA-789, pa kad je sviet iz mise kod sv. Marka, moj brica ni pet ni šest kuc na zlatarova vrata ZZ-6, – Ti si dobra trgovkinja, moja Lukrecijo, tvoji uvjeti vrlo su jasni i razumljivi K 1-152, Eto to ti je, u tom grmu zec leži, dragane moj, progovori kralj, dignuv se na noge. K 1-278

71. Posesivni dativ, u dijalogu i izvan dijaloga, u Šenoinu je jeziku čest. Iz današnje jezične perspektive, u formi u kakvoj ju je Šenoa upotrebljavao, takav je dativ zastario.142 Međutim, i za Šenou i za ostale pisce, treba pretpostaviti da je i to bio jezični znak kojim se ostvaruje medij pisanoga književnoga jezika, kojim se objektivizira književni izraz, kojim se ostvaruje stvaralački književni proces; po funkciji ovaj je dativ veoma blizak etičkom:

o životu slavnoga mu učenika G 5-144, Edo, sinčić joj LJ-3, koju gnjevni g. Breberić pruži drhćućoj si ženi DO-609, Moja majka je žena pokojnoga mi otca IO-103, al’ sva prilika, da je ban dragog si Jakoba prije eksekucije poslao na sigurno mjesto V 9-586, kći joj Manda TI-492, kako se to moglo razabrati po zelenom im odielu D-63, Trepetom spominjahu zagrebačke majke djeci svojoj nedjela „crne kraljice“ i ljubavnika joj Niemca Vilima Stomma ZZ-37, Naslonila divnu glavu na bujno si rame ZZ-79, Mitio je i majku mi, da ponese mene mladoj gospi u grad ZZ-97, jer neće htjeti sinu si sreću pokvariti VL-616, Povest ću Angjeliju sa sobom u Omiš k stricu joj Ivanišu K 1-122

72. Unutrašnji akuzativ u Šenoe je čest. Vrijednost ove stilografske figure sastoji se prvenstveno od asonantivne vrijednosti, od „blagozvučja“ i zvučnosti koju ona donosi u povezivanju imena i radnje istim glasovima. S obzirom na to da je ova figura poznata i u narodnu jeziku i u djelima narodne književnosti, u tekstu pojedinačnog književnika asocira na narodni izraz:

Niemac lovljaše lov u gustih šumah svojih PO 2-601, Ta podje, čim svanula zora/ jedanput loviti lov V 7-2, kakva je dobra namjera namjerila vas poštene cehovske ljude pod moj majstorski krov D-7, Mi dodjosmo loviti lov D-225

73. U stilografsku strukturu sintaktičkih kategorija hrvatskosrpskoga jezika ulazi cjelokupna načinska upotreba vremena, u kojoj se, kako je poznato, radnje događaju s velikim prisustvom psihičkih sastojaka, pa glagolska vremena prvenstveno izriču taj psihički odnos prema radnji, a manje radnju samu. U tu grupu treba ubrojiti aorist, imperfekt, potencijalni futur, pluskvamperfekt sa distinkcijama da li je načinjen imperfektom ili perfektom glagola biti, zatim kondicional, imperativ i njegove forme i optativne forme. Stilografske su i gnomske varijante pojedinih vremena, mada kod njih na kontekst više djeluje sadržajni smisao poslovice negoli samo glagolsko vrijeme. S obzirom da se kod poslovica radi najčešće o narodnim poslovicama, njihovo prisustvo ističe tu „narodnost“, zapravo prokušano, zrelo iskustvo u shvaćanju problema. Razumljivo, ovo je samo generalna slika stilografskih vrijednosti pojedinih vremena i načina, pa se pravo stilografsko značenje može dobiti tek na osnovu konteksta. Isto tako krajnji domet stilografske vrijednosti istoga glagolskog vremena ili načina može biti različit.

74. O aoristu i imperfektu u hrvatskom jeziku je u prošlosti mnogo raspravljano i napisano.143 Pri tome je niz lingvističko-historijskih problema dobio svoje rješenje i objašnjenje, a samo u manjem dijelu ovih problema shvaćanja se razlikuju. Međutim, relativno je malo pozornosti posvećeno lingvističkostilističkim (stilografskim) osobinama koje prate ove kategorije.

Da čovjek nikad ne izražava čistu ideju, već da svaki jezični akt prati i osjećaj i da čovjek kompletno učestvuje u izražavanju svojih misli – činjenica je koja postaje aksiom u suvremenom jezičnom komentaru. Čovjek kao cjelovita ličnost uvijek u jednom dijelu jezika govori o sebi, bez obzira o čemu govori, u kakvoj situaciji i u kakvoj namjeri. Ovakvo je gledanje u novijim istraživanjima hrvatskosrpskoga aorista i imperfekta (Sladojević 1953, 1955, Ivić 1958) i dovelo autore do otkrića tzv. semantičkog elementa u ove dvije kategorije, čime je njihova opća slika upotpunjena.

Maretić spominje kako aorist služi u „pripovijedanju, u priopćivanju, u javljanju, u spominjanju, u čuđenju, u ljutnji, u pitanjima“ (1931: 529), a ovo su mišljenje preuzimale i kasnije hrvatskosrpske gramatike. Ali niti Maretić niti ostali istraživači aorista i imperfekta ne spominju da je afektivna vrijednost sadržajne situacije odlučna za upotrebu aorista pa i imperfekta, i da je izbor ovih dviju kategorija uvjetovan snažnijim doživljavanjem motiva. U gramatici Brabec-Hraste-Živkovićevoj (1961) nalazimo primjer:

Ne dorekoh. Na domaku sela, na strmu puteljku, konj mi posrnu, sedlo mu skliznu niz vrat, ja se nađoh na tlu. Istukoh čelo, nos i koljeno. Siđoh u mjestancu Bijela. (Brabec, Hraste i Živković 1961: 247)

Stevanović (1954) spominje ovaj primjer:

U taj mah neko udari šakom u vrata. Od silna treska ispade drveni mandal, te se vrata širom otvoriše, a vetar s mećavom sunu u kuću i zavitla plamenom na ognjištu. (Stevanović 1954: 405)

Oba primjera dokazuju da je i zbor aorista uvjetovan afektivnim doživljavanjem situacije. U prvom primjeru imamo prikaz kompletne „prometne nesreće“, a u drugom „sablasne i nasilne provale“. Čuvstvenost situacije sugerirala je autorima izbor aorista, kao one jezične kategorije koja će najneposrednije izraziti tu kvalitetnu nijansu čuvstvenosti. Tako bismo za aorist mogli reći da služi za izricanje one prošlosti koja je ispunjena snažnim emocijama, prošlosti koja je relevantna, osobito afektivna, direktna, uzbudljiva i živa. Ova se prošlost najadekvatnije izražava svršenim glagolima, kojima se ističe sam rezultat radnje, i kojima je način izvršenja te radnje sporedan. Sjećanje na tu prošlost je jako, a izborom aorista autor se deklarira za ispoljavanje svoje uzbuđenosti.

75. Po intenzitetu, međutim, različit je osjećaj koji uvjetuje upotrebu imperfekta:

Oko podneva uzduh bijaše svjež, bistar i lagan, kao da te podiže uvis, i nisam ćutio težinu vlastitoga tijela. Možda slično osjećahu leptiri što ih je vjetar nosio, te sam ih gledao zavidno, a i ptice koje cvrkućući oblijetahu oko golih krošanja. (Brabec, Hraste i Živković 1961: 246)

Petnaestak konjanika jahahu krivudavim seoskim putem koji vodi u varoš. Napred iđahu stariji, pa mladi za njima. Prolažahu kroz zelena polja, na kojima beše strmina. Ovde – onde viđahu se zaorane njive koje su bile uzorane za kukuruz. (Stevanović 1954: 407)

Imperfektom se izražava smirena prošlost, događaji su izvršeni (ostaje filozofsko razmatranje!), emocije su suzdržane, nostalgične, pasivne, indirektne, irelevantne, i dobroćudne. Uvjet koji sugerira izbor imperfekta ima veoma mnogo dodirnih tačaka sa perfektom, koji ga je skoro sasvim i istisnuo iz upotrebe. U oba navedena primjera vidi se kako autori paralelno upotrebljavaju imperfekt i perfekt, osjećajući dodirnost i sličnost oba vremena u izražavanju istoga nivoa osjećaja. U ovakvoj prirodi aorista i imperfekta lako se može naći uzrok zašto oba vremena iščezavaju, iako to manje vrijedi za aorist negoli za imperfekt. Isto tako i razlog zašto su oba vremena ipak češća u razgovornom jeziku nekih krajeva negoli u suvremenom jeziku umjetničke literature. Snažnija emotivnost, vezana uz izbor aorista, podržava tu kategoriju u većoj mjeri negoli irelevantna emotivnost imperfekt. Naše doba kao da često puta nema ni razumijevanja ni potrebe za smirene irelevantne emocije, ili barem ne podnosi podjednako efektivnu dubletarnost dviju srodnih jezičnih kategorija.

Iščezavanje aorista i imperfekta izazivalo je u prošlosti zabrinutost jezikoslovaca.144 Gubitak se objašnjavao siromašenjem izraznih sredstava, očit već i s brojčane tačke gledišta. Pisci 19. stoljeća često su namjerno i hotimice upotrebljavali aorist i imperfekt i onda kad sadržajna situacija u tekstu nije zahtijevala njihovu upotrebu ili kad nivo afektivnosti nije bio cilj ili potreba autorova smještavanja na ljestvici emocija. Česta frekvencija aorista i imperfekta dade se u tadašnje vrijeme objasniti modom, manirom, jezičnom raznolikošću, potrebama metra i verzifikacije, a ne valorizacijom afekata. Karakteristično je, međutim, da u književnika romantika nailazimo veliku frekvenciju aorista i imperfekta (kao pisaca koje karakterizira „čuvstvenost“, prema sebi ili publici), da je u književnika realista frekvencija aorista i imperfekta manja, a da je upotreba ovih vremena u novijih književnika relativno malena. Ne znači to, dakako, da suvremeni pisci nisu „čuvstveni“. Ali kao da direktna konkretizacija čuvstva koja se ostvaruje aoristom ili imperfektom, ona istaknutost svoga gledanja na prošle događaje, bila aorisna ili imperfektna, ne ulazi više u jednakoj količini u etički ili estetski sistem književno-umjetničkih tekstova.

76. Razumljivo je da se ne može svaki aorist ili imperfekt u djelima pojedinih pisaca shvatiti uvijek jednako jer potpuni njihov lik izlazi i iz konteksta i iz situacije u kojoj se nalaze, a svaki pisac, osim toga, njihovim izborom kazuje i niz drugih elemenata koji često puta ne moraju biti sasvim jezičnoga podrijetla. Zajedničko je, međutim, da se aoristi i imperfekti doživljuju najprije u svojoj stilografskoj funkciji i da aktivno učestvuju u formiranju stilskih punktova, bez obzire da li su potekli iz historijskih, formalnih ili sadržajnih izvora.145 Tako npr. u slijedećim odlomcima ima i literarno-jezične manire devetnaestoga vijeka, ali i manire koja se organski uključuje u programsku Šenoinu literaturu:

Podjosmo, dodjosmo u kuću. Eh, bog i duša, ta nije nas već davno bilo na „Musterungu“, ta slabo se mari za komandu. Daščara stojaše na kraj sela, te je bila vrlo čudnovato naperila svoju prošupljenu glavu. Udjosmo. Sjećajuć se savjeta, nesjedosmo. Po kući sterao se čudnovat parfem. Sred sobe djevojka od 12 godina, vrlo kukavno obučena na seljačku – popova kći (kaludjer bijaše pop udovac) te nam reče, da otca kod kuće neima, da je otišao u selo. Prije nego se oprostimo, pogledamo, ima li gdje kakova knjiga ili novine. Nigdje ništa. I ljudi mi zbilja kašnje potvrdiše, da se popo ne bavi rado tiskanim papirom V 12-856, Hćedoše mu uzdu stavit,/ Nek povodljiv mirno kroči,/ Popeo se biesan konjic,/ Planuše mu strielom oči P-51, Gromorna se orijaše,/ Zator slaveć Tatarkana;/ Uz nju vječnom slavom sjaše/ Zastava od sto nam bana; P-86

Ta bliskost aorista, a zatim i imperfekta, odgovarala je Šenoinu stilu borbe za nacionalne probleme, njegovu shvaćanju da je književnik prosvjetitelj naroda. Šenoa teži za bliskim, neposrednim saobraćanjem s čitaocima. Ono što je njega uzbudilo prenijeti što vjernije na publiku:

Povrativ se kući, dočù što se je zbilo, da ima sina od kmetice – al njegova krv. Potraži nas. Cjelivao me, ninao i od radosti objesi mi taj zlatni prsten o vrat. Dade nas nekoj staroj baki u gori na hranu. Reć bi, da ima srdca, al bila je samo šala. Oženi gospu Martu od Susjedgrada, ljubomornu i za prošle griehe. Otimao se za njom i jedan mladi Bakač. Grozio se, da će Stjepkove griehe iznieti na vidjelo. Mitio je i majku mi, da ponese mene mladoj gospi u grad. Majka nije se dala. Zato doču Stjepko. Bio je biesan. K tomu porodi majka Pavla – vas. Prvorodjenik, koliko veselja u kući! Jer kmetsko kopile ne računa se medj ljude. Sad na baku, da nas kakogod nestane, jer je neprilika. Šta bi gospa Marta rekla! Stara sve hćede. Bila je pobožna, sve dojavila ujaku Jerolimu. Nekoga dana navalili oružani ljudi u staričinu kolibu po majku kmeticu – po diete – al koliba bijaše pusta. Ujak nam se smilova. Majku smjesti dalje u gori za Granešinom na kaptolskoj zemlji kod seljaka, a mene žrtvu Gregorianca primiše u samostan za božju ljubav, al i s osvete proti gospodaru medvedgradskomu. Premetali Gregorianci goru. Badava. Fratri su mudri ljudi. Rastoh, porastoh. Nisam vidjevao majke. Ja od straha nikud iz samostana, a ona od bojazni ni blizu. Samo mi je ujak znao govoriti, da majka poboljeva. Moglo mi je biti sedam godina. Jedne noći probudi me ujak iznenada. Na konju udarismo u goru. Nemalo se čudih. Jerolim nosio je sobom vezenu kesicu sa posvećenimi hoštijami. Za dvie ure i pol dodjosmo do kućarice, stojeće u gorskoj òsami. Unidjosmo. Na postelji ležaše žena blieda, upala, zaklopljenih očiju, prekrštenih ruku. ZZ-97, 98, Četvrt sata prodje. U jedan put zatrubiše trublje, zaružise [sic!, zaružiše] bubnjevi. Banova vojska se primaknu selu. S daleka sievahu o mjesečini dugi nizovi koplja i pušaka, a odasvud se čula kratka zapovied četovodja. Za čas posjede vojska ravni prostor medju Savom i gradskim briegom. Zagrebce provali u selo zastava banskih husara, al pred njih izleti Konjski sa svojom četom. Sablje kresnuše, planu nekoliko samokresa, začu se nekoliko uzkrika. Konjski uzmaknu na cestu za grad. U tren navališe brzim kasom tri zastave husara pod Gašom Alapićem i četa bakačkih slobodnjaka na konju, te posjedoše cestu na sjeveru i ušće klanca kod mlinova. Ivanićki bombardiri namjestiše četiri lumbarde nad mlinovi na humku naproti gradu. Četiri čete haramija i dvie kumpanije njemačkih mušketira razrediše se pod brdom naproti ulazu grada, a prema zapadnom obronku gradskoga briega pohrli brzim korakom hrpa Uskoka. Za haramijami stajaše pod kacigom na konju mrk ban Petar a uz njega Ivan Alapić sa banskom zastavom. Ban mahnu sabljom, Alapić dignu zastavu, ter zapovjedi: SB-112

78. U Šenoinim opisima čest je imperfekt ako je važnije prikazati kako nešto izgleda ili se dešava:

Već se je hvatao sumrak. More bijaše mirno kao mlieko, po sjajnoj gladčini, žarila se večernja rumen, a o pol kristalnog neba drktahu majušne zviezde. ČSR-89, Tik pred mesničkima vratima stajaše crkvica sv. Ivana. Samo jedan oltar resio gole zidine, samo mala srebrna svjetitjka [sic!, svjetiljka] treptila u tom mraku. Bilo je preko deset ura večernjih. Sred crkvice stajahu crna drvena nosila, a na njih snivala vječni sanak zlatarova kći. Mrtvo joj tielo bijaše pokrito bielom koprenom samo glavu bilo je vidjeti. Liepo, mirno bijaše joj lice, samo gdjegdje vidjele se crne pjege. ZZ-220, Za biskupovanja Pavla Horvata, kad je naime Ljudevit po pridjevku veliki vladao kraljevinom, nebijaše ni zagrebački kaptolski grad, a ni biskupski dvor opasan onimi kamenimi zidovi i tornjevi, što ga za kašnjih vjekovah branjahu od domaće i tudje napasti. K-269

Šenoa je vrlo često znao osjetiti cjeloviti lik aorista i imperfekta:

Šta me kuneš, ženo luda!/ Kuću sam ti poštedila;/ Zar je kuga kriva bila/ Da van kuće sin vrluda?/ Tam kod strine ga zatekoh/ Pade on i pade strina;/ Jelo, ti već neimaš sina!/ Što ti rekoh, neporekoh. AP-242, – S bogom otče! a zatim počeše se oči točit i točit – – Pobjegoh. U meni je kipila krv. Na čelu mi je stojao znoj, srsi prolažahu mi tielom. Pobjegoh ko pijan, ko lud, ko mahnit. Klekoh pred boga, da molim. Ne mogoh. Padoh u izbi svojoj na zemlju – plakah, plakah, plakah od mraka do zore. Oh bože! Što si mi dao doživjet taj dan, koj mi razkoli srdce, razkinu živce, otrova dušu, što si dao, da me pogodi zadnji taj pogled, to umiruće krvavo oko, koje će mi žeći srdce, dok budem živ. SB-303

79. Aoriste i imperfekte Šenoa upotrebljava i u kritičkim tekstovima. Ali jer njegovi kritički tekstovi nisu samo ni naučna analiza niti samo informacija, već su feljtonističko-pripovjedačkoga karaktera, i jer Šenoa u njima daje oduška svojim subjektivnim odnosima, aoristi i imperfekti, ako nisu samo literarna manira, uklapaju se u tu jezičku strukturu teksta, potcrtavajući ili izražavajući iste one intencije kao i u pripovjedačkoj prozi, ili u poeziji:

Žalostna ta svečanost, koju pripraviše Česi braći poljskoj, gdje izgubiše tol velikoga zatočnika narodnosti nek bude suncem savezu medjusobnoga saveza, koji je najkoristniji, najprirodniji proti skrbničtvu jednospasiteljne germanizacije PO 2-312, a kako i nebi, gdje no bijaše sva prilika, da nam dopadne tol slavan i zaslužan muž za narod svoj, puste tamnice, bog si ga znaj na kako dugo. G 2-79, Ovdašnje vladne novine i česke i njemačke, inače veoma bezazlene, ćudi razžariše se netom poput stare uvenule djevojke, pa su stale guditi pjesmicu na način svoga uzora, podunavske vile PO 3-81, Od svih mladićah južnih bijahu samo dva dalmatinska talijanomana, koji su sami o sebi govorili da su Talijani PO 3-814, Jutro bijaše krasno, vedro, trava sjajna rosna, kao da se Bog raduje veselju hrvatskomu, kao da zemlja hrvatska plače od radosti. Ni oblačića da se vidi, a okićki gorostasi, stare mrkonje od pameti, razvedriše svoje lice na žalost svih natražnjakah PO 5-990, Igrokaz je poglavito za majmuna (G. Bunić) pisan, vidjesmo ga već prije PO 6-323, a opet to nije pusta imitacija i smjesa stereotipnih fraza, kakove se robe načitasmo u našoj knjigi do sita V 7-14, Nu to je teorija, a stari Hrvati govorahu „Ne ide svaka čizma na svaku nogu“ V 8-48, Odlučih se napokon, poći ću da vidim, odlučih se, kad su živci mirniji bili, kad je zemlja prestala drhtati pod nogama V 12-787, Podjoh od Jelačićeva trga prema Kaptolu, prevalih most. Stani! Tu je stara dvokatnica žrtvom pala, stara znanica od prvih dana moga djetinjstva ZA 4-820

Ipak, čestota aorista i imperfekta je u kritičkim tekstovima manja negoli u pripovjedačkim i poetskim.

80. I prezente svršenih glagola Šenoa upotrebljava za opis osobito žive radnje. Ova stilografska kategorija, jednako kao aorist, ističe rezultat radnje, pa je Šenoa znalački upotrebljava u osobito uzbudljivim situacijama. Ove osobine i aorista i prezenta nesvršenih glagola, a i imperativa, osjetio je i sam Šenoa:

G. prevodilac neima pojma o tom, kad se rabi trajno, kadli netrajno vrieme, u brzu pripoviedanju se rabi kod nas aorist, sadanja forma netrajnoga glagola, dapače i imperativ, a g. prevodilac tjera svoje „aše“ da čovjeku glava šumi. PO 5-1249

Tako je Šenoa djelomično izrekao istu misao koju će kasnije izreći i jezikoslovac po struci, Tomislav Maretić:

Ne treba se dakle protiviti ni aoristu ni imperfektu samo zato, što su u narodu slabo obični. Ja mislim, da i ta dva vremena daju stilu neku eleganciju (...) osobito kad bi se tome pridružila još umjerena poraba prezenta istoričkog (na pr. potone, izmisle, mjesto: potonuo je, izmislili su), držim, da bi to našu dikciju činilo gipkijom i življom, ne bi bilo one monotonije, koju sadržava u sebi isključiva poraba perfekta. Varietas delectat! (Maretić 1924: 200)

Primjeri:146

U jedan par potrese se zrak. Stade biesno urlikanje. Popnem se na vršak, da vidim. Turci idu na glavnu vojsku. Zabljesnu, zagrme naše lumbarde oštro. Juriš turski uzmiče. I Turci udare opet, al ovaj put biesno. Velike puške praskale, zalete se gvozdeni ljudi, a banska zastava okupi Turke s desna. ZZ-48, Sad puče top, sad drugi, sad treći, sad četvrti i s nova planu munja za munjom, grmnu grom za gromom gora gromorila jekom, bieli dim se vitlao hrastovim granjem, ter se slegnu u crno ždrielo klanca. Zrno za zrnom prasnu u gradski zid, da se je kamenje drobilo poput tuče. I opet mahnu ban sabljom i kliknu gromovitim glasom (...) Bubnji zagrme. Urnebesom zaurla četa. SB-113, Grom zagrmi iz seljačkih pušaka. Klupko zadrkta, ovdje ondje pada koj, ovdje ondje porumeni snieg. Napried! kriešti Turn, napried sagnute glave lete Uskoci strielci. Sad su si blizu. Kao bujica hrupe uskoci, a seljaci stoje mirno. I opet tresne grom i prve redove pokosi smrt. Al mravom navru Uskoci, navru iz sela seljaci. Jedva prasne koja puška, jedva čuješ koj jecaj, al urlik potresuje zrak. Sad je jedan do drugoga. Puška umuknu, handžar bljesnu, kosa sievnu, zubi zaškrinuše. SB-262, U mah iztrgnu se, kan da brza otić, otre suze, zaguši plač, potrese glavom, pokroči krepko, zagrli ujaka Ivanića, pokroči dalje, zagrli Stjepka, pokroči dalje – zape. Tu je stojao on – Berislav, blied, niem, kamen. K 1-84, Usta joj zinu, oči glednu – zaplakala bi, zajecala bi, neplače, nejeca K 1-84, Vojvoda pogleda za strancem. I da poleti za njim. Valjda mu htjede još koju reći. Zaustavi se, povrati se k stolu. Tu otvori kutiju. Bijaše vrlo teška. Ponajprije nadje duždovo pismo na koži pod olovnim pečatom. Zbilja! K 1-268, Tu zagrmi bubnja glas/ Čudno tutnji talambas/ Rog zaori, zvonce zvekne P-149, „Miserere“! – šapnu usne poluglasne/ „Miserere“! u smieh biesnik gromki prasne/ Bljesnu oči/ Smamljen skoči P-175, Još k nebu oko pogleda joj vierno./ Da splete vienac. Na cviet ruku stavi./ Gle nešt se miče, sunu, u vis djisnu,/ O bielu ruku ljutica se savi/ I trovnim zubom desnicu joj stisnu./ Sad kriknu, skoči, ljuticu si skinu/ I baci o tle. Pomoć, pomoć ljudi!/ Sad klone, bliedi. Otrov žeže hudi,/ Zazeblo ju je. K zemljici se svinu./ Izvalila je oči, dahnu. Duša k Bogu ode. P-315

81. Mogućnost da se pluskvamperfekt tvori od perfekta glagola biti ili od imperfekta donosi i stilografske razlike koje postoje u odnosu perfekt – imperfekt. Imperfekatski pluskvamperfekt je rjeđi i ograničeniji u upotrebi, kao što je rjeđi i ograničeniji imperfekt od perfekta. One iste stilografske vrijednosti, okupljene u funkciji imperfekta, produžavaju se i u imperfekatskom pluskvamperfektu. Najčešće je to: literarizacija teksta koji nije samo informativan, koji nije samo saopćavanje, već je obilježen, u sadržaju ili u formi i ličnim autorovim odnosom prema predmetu ili pojavi o kojoj raspravlja:147

Mi smo već u prijašnjoj svojoj recenziji bili rekli da uspjeh zavisi o izboru komadah, i pravo smo rekli; NGL 1-259, a oni, koji su malko predebelu žicu ondašnjim gospodarom zagudili bili, čamili su u robstvu ili tudjinstvu PO 3-237, Ahasver nije sinoć opazio bio čovjeka, koji ga je oštro motrio PO 4-135, I koristnika i g. Plemenčića je grlo izdalo bilo PO-323, Nije dugo postojalo, pa već bje nestalo u družtvu one stege, koja se početkom svakoga sastanka opaža DO-700, Pošto bje sin otišao LA-419, fino sam te zapreo bio TI-559, koj je djevojku sve većim udivljenjem slušao bio D-198, pošto je Hribar otišao bio SB-260, Na prvi pucanj malenog zvonca bješe sve pohrlilo iz kuće, muškarci na viećnicu, ženske na zidine, tako i Živan i Jela, tako i sva njihova čeljad, samo mali Benko, mošnjarev jedinac, ležaše u svojoj posteljici kao ptičica u svome gnjezdu. K 1-4, Od naporna puta bješe mu klonulo tielo. K 1-258

82. Imperativ u isticanju žive radnje izvan dijaloga u Šenoinim je tekstovima veoma čest. I ova stilografska figura, poznata i u narodnu jeziku, djeluje svojom dijaloško-imperativnom vrijednosti, mada se ne upotrebljava u direktnom saobraćanju. Predstavlja veoma zanimljiv i izrazit primjer stilografskoga prijenosa prave funkcije u obilježenu. U Šenoinim se tekstovima uključuje u sistem stilografskih vrijednosti romantičkih sredstava:

Nenašav druge prilike, da se uvuče u Brezovac, znao bi „tirolski svat“ svaki čas smisliti bajku, da ovaj ili onaj seljak u okolici Brezovca kradomice duhan sadi, pa ajd na komisiju ajd i u Brezovac DO-649, Grdi slugu, grdi služavku, otjeraj slugu i služavku, a nitko nezna zašto, a svatko se pita, šta li će mlinar u svojoj kući KD-65, pa udri u svojoj kući kopati KD-63, te vrndaj i drndaj bake kao u mlinu, sjedeć na kamenoj klupi pred štacunom, i pijuckaj što bolje znaš ZZ-51, pa čuči, pa guči kao u proljeće mačak ZZ-53

83. Optativne glagolske forme u Šenoinim su tekstovima česte. Kao glagolski oblici, u kojima postoji veliko prisustvo afekta, oni su se prikladno uklapljali u Šenoine tekstove, gdje je on želio istaći postojanje nekoga svog osjećaja, u tekstove koji nisu bili samo deskripcija određena sadržaja, već i afektivni doživljaj toga sadržaja. Kao stilografska figura, optativnu glagolsku formu, odnosno njenu čestotu, treba uvrstiti u sredstva jezične oznake romantičkoga doživljaja stvarnosti:148

A ti mili Pozore budi vjernom stražom Jugoslavenstva, živimi usti željah naših, ljutom šibom dvoumnih a sebičnih: pa uspjevao sretno, a dugo nedospio. PO 1-44, Bog bi dao, da bi skoro bilo PO 1-78, Mnogo je bilo tu već puste šale, a zato bogme malo hvale, no kad u zgodu da živa dodje, blago tomu, koji dobro prodje. Čekajmo do 26. kolovoza. PO-424, Ne samo hrvatska knjižnica, što ju djevojčica u školu nosi, već hrvatsko srdce i hrvatska misao, što će ju iz škole donieti, nek bude dokazom, da su škole naše. PO 2-563, A tko se robstvu proda/ Tog ubij božji grom! NGL 3-81, O vječni žide, šta to znači? Da znaš, šta je tu stajalo, srce bi te zazeblo, oko bi ti se zasuzilo. A šta je tu bilo? Dvie rieči, dvie malene rieči „Kronland Kroatien“. PO 4-130, Dugo birat poso je islišan/ Na noge se! tko je mlada moma/ Pa kad dodje mladić ti na nišan/ Ti ga svati objeručke odma’! NGL 4-158, i upravo zato treba govoriti narodu po njegovu srcu, po njegovoj ćudi, buditi valja sve njegove plemenite misli, koje su s nemara zadriemnule bile, sijati u njegove srce onakovo sjeme, što će i plodom uroditi PO 5-954, Veselo, ljud veselo! Berba je DO-685, Ovo ti je sveta brazda/ Što ti dade kob/ Hrvatska nek bude vama/ Budi zibka, grob O 5-106, A maslinom šapuće vjetric starinsku pjesmu: Čuvaj se senjske ruke! ČSR-118, Dà, čuvo bih te koprenom/ Ko tajnu svetu sliku/ Oh u srdcu bih pečatom/ Od svieta krio diku AP-69, – Idite, idite, liepa gospo, vi s nama sbijate šalu ZZ-81, Ja. Mala je stvarca, al nek se i to zna. V 11-579, Zapjevni rode, rasti će ti krila V 12-309, Oči, da te prožegu, kosa da se s njom pokrije do pete, lica da ih ubereš za ružicu, a usta joj, ta pčela bi se u njih zaletila ZT-1, Angjelija da sdvoji, neodoljiva želja i čežnja nukala ju ostaviti Zagreb, kao što pticu zatvorenu u uskoj gajbi mami čežnja na punu slobodu u zelen lug, nu nije bilo druge već se strpit i čekat. K 1-169, Vojvoda pogleda za strancem. I da poleti za njim. Valjda mu htjede još koju reći. K 1-268

84. U oživljavanju sadržaja služi i upotreba uzvika, imperativa, imperativnih uzvika, riječca i modalnih izraza.149 U Šenoinu su jeziku ove stilografske kategorije izraza česte. On ih podjednako upotrebljava i u svome tekstu i u govoru svojih lica. U njegovu tekstu one apostrofiraju čitaoce, nastoje im približiti predmet sadržaja i sugerirati popratni efekt; u govoru lica one trebaju dokumentirati autentičnost stvarnosti. Razumljivo je da je izbor interjekcija i imperativnih riječci za dijalog veoma osjetljiv, jer se uzvici i riječce moraju tačno poklapati sa situacijom i likovima koje ih upotrebljavaju. Po neki puta Šenoi nije uspjelo da za određene situacije i likove nađe prave, realne interjekcije, pa uslijed toga trpi autentična i dokumentarna vrijednost teksta:

Dva se razmirena brata opet njekako nadjoše, kao god 1848. Ha! zaviknuti će mnogi „godine 1848“; evo ti ptice, gdje se sama uhvati PO 2-527, Tiha noć/ Ah ta crna noć je niema/ Moje drage ne i nema NGL 2-270, Zlobne zviezde! Od vas spasa nije/ Za vam brodim, bura brod mi šiba/ Ah Koribdi toj se neugiba/ Tko po vami jedra svoja vije NGL 4-4, Kralj na vranca, pa u bjeg žic! NGL 4-93, pa bjež na polje DNS- 470, Al jao, cieli niz hljebaca razvali se i padne na tla, a štropot taj probudi pekare DNS-470, O Cicvariću, žalostna ti majka! DNS-470, usopljeni spasiše se duhovi, al gle: jedan ponajdeblji od duhova, na koga su batine padale kao tuča na mladu pšenicu, zadjenu se nogom u nesretni krušac, zadjenu se i poljubi nosom crnu zemljicu DNS-470, Al jao! Eto ti zle namjere! DNS-470, Ali gle! jedne se noći uzpjeni jezera val V 4-17, dà, kadšto preletiš preko nasipa, priedorom ili prosjekom i kan da si preletio u drugi sviet O 3-273, Tiho! Niti lišća šum/ muti svieta sveg počinak AP-245, Mir i bog, rekoh si, pa prišapnih bratu, kovaču, Jurju Gospočiću, mladomu ceh-meštru našega velikoga ceha, neka mi preskrbi poštena djetića D-6, Ele, krasnih li pelargonija D-197, Bog zna što li ta gospoda uloviti kane D-224, pa kad je sviet išao iz mise kod sv. Marka, moj brica ni pet ni šest kuc na zlatarova vrata ZZ-6, a kud moja puška cak, tu i duša „amin“ ZZ-149, a ja žmuk s natrag u naše selo PL-8, Dà, molio sam, plako, divnoga gdje sina/ Ta sveta, liepa krije domovina V 12-617, Podjosmo, dodjosmo. Eh, bog i duša, ta nije nas već davna bilo na „Musterungu“, ta slabo se mari za komandu. V 12-856, – Oj da se radje rodila nisam! Neka! Neka! Vidit ćemo, tko je tu slava, tko je načelnik. B-291, To je tako, a ono onako, a drugčije to ne može biti, znao bi jim Kuzmić doviknuti pri čaši vina, to je tako, jer – hm – vam ja to velim. K-262, – Muč kudro! viknu Grga psetu. K-290, – Hoj! Živane, gavane, čut, ćut! Šta se širiš šta se kriviš na moje stare kosti ko gladna zvier, i jedeš to uvelo srdce moje? K-295, – Eto to ti je, u tom grmu zec leži, dragane moj, progovori kralj dignuv se na noge. K 1-278

85. U neke svoje tekstove, ponajčešće pripovjedačke, Šenoa je ukomponirao i pojedine stihove koji se funkcionalno povezuju bilo sa temom, idejom ili sadržajem pripovijetke i dopunjavaju opću atmosferu zbivanja. Takve primjere imamo u BM-100,150 KA-83 (Prešernovi stihovi),151 a takva je i rugalica iz K-300.152 Ima ih i na drugim mjestima. Medij poezije na takvim mjestima doprinosi stanovitoj poetizaciji prikazivanja, naravno u smislu svoje vlastite vrijednosti, ali može biti naprosto i dokumenat događaja. Često je u tome vidljiva Šenoina sklonost stihovanja. Takav je u Kletvi:

Ček! nastavi zvonarica, poče se zibati, pomalo okretati i krieštiti hrapavim grlom: Tancaj! Tancaj crni kos/ Kak ću tancat, kad sam bos?/ Neimam smole, ni dretve/ čim da krpam postole! K 1-199

86. Osim ovakve supstitucije poetskoga medija u prozni tekst, Šenoa se veoma često služio još jednim: rimovao je pojedine riječi u okviru iste rečenice, ili riječi iz jedne rečenice sa riječima iz susjedne. Ovo „ozvučavanje“ proznoga teksta, koje Maretić odbacuje (1931: 605), nesumnjivo je imalo cilj da tekst oživi, da ga učini tečnim i glatkim, a u krajnjoj liniji oponaša i narodni razgovorni i literarni jezik, u kome je u pripovijedanju, u pošalicama, doskočicama i poslovicama rima česta:

Mnogo je bilo tu već puste šale, zato bogme malo hvale, no kad u sgodu do živa dodje, blago tomu, koji dobro prodje. Čekajmo do 26. kolovoza. PO 2-424, Vrieme iznosi svako djelo na vidjelo. PO-2551, – Šuti, negovori mi nesretno diete, znam da će biti koje kakve izprike, te robe ima ženski jezik čitav koš za jedan groš TT-65, Zima prodje, a proljeće dodje TT-90, To vam je ciela historija o turopoljskom topu, a ja ju znam, jer sam i ja u svatovih bio, i mnogu zdravicu pio TT-91, i zla je žena, kojoj su samo šare suknje ciela ciena DO-593, za glogovim grmljem nešto huška i šuška DNS-470, Od muke i halabuke DNS-483, onda je težko krojiti da svakome ostane brane i obrane BI-722, i kako sam bio mlad, bio sam i poslu rad BI-740, o Janku ni uha ni sluha MG-118, bez djela ne ima jela KD-64, Ljeto za ljetom minulo, sunce za suncem ginulo ČSR-117, al ne vidjeh ga nego u jednom odielu i petkom i svetkom PK-265, svojom rukom i mukom, bez ičije domisli i primisli D-273, njegova je ruka i muka D-273, Al dragi majstore Grga, voćke nevalja obrat, dok ne dozrije, a djevojke ne udat, dok za majku nije ZZ-7, pa gdje je nesretni Grga mislio naći ključ, našo je kračun, a to mu je pokvarilo račun ZZ-7, S toga bude boja bez broja ZZ-33, i mal da mu nije nedjelo uspjelo ZZ-35, Eto vidiš, prijatelj sam gospodinu Pavlu, prijatelj i tebi. Zašto nebi? ZZ-149, Ona je stala, a lahka kroka u pol skoka primicao se curi od gradske strane mlad čovjek, vit, visok, jak. PL-42, Zabolit će koga toga glava PL-105, Sviet bijaše jasan i krasan, da je čovjeku srdce skakalo od radosti. K-299

87. Utjecaj narodnoga jezika na Šenoin je velik. On se ne ogleda samo u upotrebi pojedinih stilografskih kategorija jezika narodnih umotvorina (ukrasne imenice, epiteton ornans, upotreba vokativa umjesto nominativa i sl.) već i u nizu drugih jezičnih osobina: u upotrebi pojedinih „narodnih“ riječi, osobitih varijanata pojedinih kategorija čija je vrijednost u karakteristici narodnih pjesama i pripovijedaka, zatim u osobitim službama pojedinih jezičnih konstanti i naročito u upotrebi narodnih uzrečica i fraza, izreka i poslovica u citatu ili izvan citata. Iako je poneki puta griješio, Šenoa nije ove kategorije jezika nasilno uključivao u svoje sadržaje; kroz njih je tražio puteve svoga vlastitoga književnog izraza, u njima nalazio inspiraciju, i na njima gradio sredstva svoga umjetničkog izraza. U procesu stvaralačke kreacije, upotreba ovakvih sredstava iz jedne posebne i svojevrsne, zaključene književne i jezične cjeline kakve je narodna književnost, unosila je u njegove vlastite tekstove oznaku realističke dokumentacije, potvrdu samosvojnoga podrijetla, a u općoj strukturi njegovih ostvarenja predstavljala je stilografske tačke s generalnim rezultatom: izraziti stvarnu i pravu pripadnost tema i sadržaja i nametnuti ih čitaocu kao integralni dio nacionalne, političke i kulturne stvarnosti. Ovo podjednako vrijedi i za kritičku i za pripovjedačku prozu, samo što je u ovoj drugoj taj cilj usklađen s ostalim elementima umjetničkoga izraza:153

Bog bi dao da bi skoro bilo PO 1-78, Na polju Turci u gori vuci. Nije dosta, da ovaj tiskovni zakon imade toliko aždajinih zubi, koliko paragrafah, imade jošte i gvozdene šibe – opomenu. PO 2-137, Znam da je mnoga hrvatska krajcara u Beč išla rakom žviždati PO 3-70, Veli se: noćju je svaka krava crna PO 3-94, onda nas spopane golema tuga PO 3-468, zašto su joj ova gospoda odvratila šilo za ognjilo PO 3-507, Imade u životu sentimentalnih časovah gdje valja ono: što se babi htilo, to se babi snilo PO 3-507, Netreba baš mnogo gatanja, ta čitate dopise, a ptica se pozna po perju PO 3-551, Jedino životno načelo našega Zagorca „puna čutura i debela pura“, jedino to načelo, pošlo iz vremena ljeskove masti omililo je apoštolom ogromnoga „Reichsgesetzblatta“, PO 3-858, i baš narodu po žici pisano G 5-44, il je jezik do zla boga hrdjav G 5-60, Kud će jabuka pasti neg izpod stabla, što će od mačka biti neg opet mačke TT-65, Dakle u tom grmu zec leži. Čekaj pasja capice! mrmljô starac. TT-75, Rumeno joj lišce sjalo jošt većma, zlatna joj se kosa divno vijala niz bieli vrat a dvie sjajne suze titrahu joj ko dva alema u žarkih očih. Divna je bila kô gorska vila, nježna kô rosna ružica. TT-81, „Pjesnik i seljak“ je očito plod poznate bečke tvornice, gdje se piše da se piše, ma i ne bilo u svemu komadu mrve zdrave pameti PO 5-1166, Razigra se mladjahno kolo, igra kolo na lievo, igra ga na desno, DO-746, Bielo sam ti ga pogledao DNS-449, U to doba godine mogo si po četvrtcih vidjeti na Ribnjaku za biskupovim vrtom do tri vojske DNS-449, Jelica je duša od djevojke DNS-467, trešnje su najsladje, kad si ih ukrao DNS-467, Potari vas sveti križ! DNS-470, Al čovjek snuje, a bog boguje PR-210, unidje starica majka PR-229, Vidiš li onu ljepotu djevojku pod sjenom lovorike? PR-261, nu karač neka pazi, da mu se ne dovikne poslovica: „tko vrh sebe pljuje, na obraz mu pada“ V 6-734, Tako se izvrši i ovdje rieč: „tko na zviezde laje, izpast će mu zubi“ V 6-734, I novelista ima do dva oka u glavi V 7-348, uvaži li se stara hrvatska: „Bolje išta nego ništa“ V 7-488, – Dume! dušo! kliknu junak, evo me! Dodji na moje junačke grudi, da te otmem krvopijam! Da je pako zinuo, bio bih došao po tebe čuvši crne poruke. Junaci pripazite, da nam more ne odnese barke. Dodji, dodji, desno krilo moje, dodji! ČSR-6, psovahu do zla boga ČSR-8, – Bit će gaće, al kad će, a mi zapiši svoj račun za uho i stoj kao rosa na listu ČSR-10, al njegov uzkrik osta glas vapijućeg u pustinji ZA 2-372, Trojim nas Bogović dariva V 10-579, Al i njemu dodje crni petak KA-117, al ne vidjeh ga nego u jednom odielu i petkom i svetkom PK-265, bradati paroh i obrijani župnik bijahu do dva najbolja pobratima TI-473, Ako želiš imati mira, a ti se spremaj na rat, TI-541, Ja nisam sebična. Ruka ruku pere. UA-761, Mare savijala biele ruke oko šije ZZ-150, ide vrieme, nosi breme ZZ-199, a na njegovu licu pojavio bi se jad i čemer VL-565, Kad je srdce prepuno, vazda se šuti VL-757 Od vajkada valjala je za nas rieč: Uzdaj se u se i u svoje kljuse ZA 3-403, – novac je pamet ZT-1, Dodje vrieme, jabuka dozrije i padne komu u krilo ZT-1, Dobar je strah, komu ga je Bog dao, rekoh si ZT-2, Taj čovjek, inače junak od glave do pete, žacao se ljuto bosanskoga vladara, da se sastati š njime na bojištu. K 1-260

88. Utjecaj narodnoga ogleda se i u Šenoinoj poeziji:

Prvo blago pod glavu nam dade/ Mudru knjigu, hranu bistroj glavi/ Drugo blago u srdce nam dade/ Svetu iskru, ko se narod ljubi/ Treće blago u srdce nam dade NGL 1-32, Nek se širi po hrvatskih strana’/ Kao krila labudova biela G 2-43, I sablju viernu mu otrgne G 5-186, Ljepota djevojka hiti/ Hiti u bieli sviet V 4-17, Evo srca, duše, zavičaja/ Gora, dola, mora, pakla, raja/ Evo pjesme, nek ju narod sluša/ Nek se na njoj k zviezdam krili duša VI-1, Evo rode tvoga trnja, cvieća/ Zime, ljeta, jeseni, proljeća/ Evo stare slave, davnih jada/ Suza smieha, evo novih nada VI-1, De djevojko, ajde amo!/ Tko je junak, da vidimo/ da se malo porvamo. P-20

Šenoa je međutim u implikaciji narodnih umotvorina znao da mora biti kritičan. U osvrtu na Velebit, zabavnik hrvatske omladine, ističe:

Badalić je narodnu pjesmu oponašao, a opet to nije pusta imitacija i smjesa stereotipnih fraza, kakove se robe načitasmo u našoj knjigi do sita. V 7-14

I dalje u nastavku istoga članka:

Malo koj pisac umio se je toliko zaglibiti u naše narodne pjesme kao što on; uhvatio ih je upravo za dušu, i prema duši udešava sve svoje pjesme. Drugi uhvatiše narodnu pjesmu tek za haljinu, te oponašaju bez razmišljanja stereotipne stihove, kao pobožnjak, koj izbrblja cielu litaniju ne misleći ni o bogu, ni o svetcih. V 7-30

89. Igru riječi Šenoa upotrebljava u asocijativnom potkrepljavanju tematike svoga sadržaja, u oživljavanju teksta, u raznolikoj povezanosti i smislu što ga donosi ova stilografska figura:

Igra je riječima stilsko sredstvo, koje na štetu osnovnoj zadaći jezika, t. j. spoznaji stvarnosti i saopćivanju te spoznaje, kida prirodnu vezu između glasovnoga skeleta riječi, t. j. zvuka – te smisla i značenja riječi, t. j. dijela stvarnosti, tako da onda glavni kompleks sam, bez obzira na stvarnost i bez veze s njom, asocira sebi slične ili jednake glasovne komplekse. (Škreb 1949: 176)

Različite etimološke i semantičke vrijednosti, sadržane u istim glasovnim skupinama, nosioci su posebnoga autorova odnosa prema sadržaju:154

Tu se pomoli Celje, stolica starih grofova, ondje posliednja straža Slavenstva, Maribor, što za svoj narod i mari i bori se PO 3-94, Nastavimo razpravu o spasovitosti Bachove sisteme. Znate li što je špicl? Kako nebi! U Hrvatskoj živjeti a neznati što je špicl! Idi u Italiju pa pitaj, što je štipavac, idi u Tursku, pitaj sljedbenike prorokove, što ona mala zvierka znači koja im toliko muke zadaje. I jedan i drugi će ti znati odgovoriti. A Hrvati da neznaju, što je špicl? Neću ga definirati – to spada u logiku – a glavna trafika logike svieta ne nalazi se u pozornici. Ja vam samo velim da je Bach naučio Hrvate špiclovati za ovo i za ono. I ja si najmih dva njuškovića, da mi dokazuju tajne, pričice staroga Griča. Nebojte ih se! To vam nisu takovi špicli, koji će iznieti pred sviet, što čovjek u krčmi govori, nit se vam to tako pošteni ljudi, koji su silogizmom ušli u trag, tko je dopisnik ovoga ili onoga članka u ovih ili onih novinah, da ga saznadu visoka uzorita gospoda, i možebiti i štamparski sud; ne, takvi vam nisu moji njuškovići, vi ćete se uvjeriti, da su pošteniji nego većina ljudi u svietu. ZA-565

90. Isto tako, Šenoa je rado citirao i strane izreke i poslovice. Upletanje zgodnih i prikladnih citata na pravo mjesto stilografizira jezik u smislu: s nekoliko zgodnih riječi (obično takvih koje same po sebi donose historijski, društveni ili kakav drugi medij) izraziti, potkrijepiti srž problema:

Ako Bog da, biti će tomu drugačije, pa se neće više radjati kasta gadnih dvoživacah, koji za korist kožu mijenjaju, kojim je načelom trbuhom za kruhom, onda će se promieniti ta poslovica: „ubi bene ibi patria“, pa će i glasiti: „ubi patria ibi bene“ PO 1-77, To se sve zove ustavnost, nu nečudismo se, jer „salus reipublicae suprema lex est“, a ministri bi barem morali znati, šta je „salus“ PO 3-836, „Habent sua fata libelli.“ stara je riječ, a ide po mom mnienju naše knjige, osobito pako najnoviji plod Okrugićeve vile G 5-70, Slavna županija križevačka izasla dakako komisiju na lice mjesta, i slavna komisija podielila je „ante prandium sumptum“ po redu i zakonu vinograd do zadnje lozice DO-594, koja ima „une ideé fixe“ V 5-62, „Povjest je učiteljica života“, „Povjest je učiteljica naroda“ V 5-479, al gojimo takodjer „une sympathie speciale“ za Gundulića i Preradovića V 7-310, Nu to je teorija, a stari Hrvati govorahu: „Ne ide svaka čizma na svaku nogu“, a Niemci vele: „Alle Theorie ist grau“ V 8-48, Sparina, mrtvilo, horor vacuus, cor vacuum! V 8-827, Vanitas vanitatum vanitas! ČSR-107, To družtvo bilo je bez sumnje „juste milieu“ medju aristokracijom i birokracijom, gospoda bez gospoštine. KA-135, Grieh bi bilo ne priznati, da je u tom ponosu bilo nešto od onih staroenglezkih zlatnih rieči: „My house is my castle“, premda se nimalo dokazati ne može, da se taj aksiom englezke slobode proteže i na kotce i kokošnjake PK-269, Bilo mi je, kan da se je nasmjehnuo, bilo mi je kan da mi šapće „Zar i ti sinko?!“ ZA 4-835, Komu toliko godi: „Bella Italia, terra del canto“ neka slobodno prebrodi sinje more i nek ostane ondje V 13-16

91. U službi isticanja nekoga detalja Šenoa se često posluživao ponavljanjem pojedine riječi, ili pak čitave rečenice:

ta htjela je da se uda, ta htjela je da se udade, ta htjela se je udati PO 3-983, Ja pitam g. A. P., jesu li Poljaci obražen narod, koji se i svojom povjesti i književnosti ponositi može; ja pitam, hoće li se takvome narodu slobodna razvitka; ja pitam, je li ruska vlada prema tomu radila? Nije. PO 4-567, Oko njega biele se zidane staje, hangari, gumno sve od tvrda zida – a on glavar svega toga, on je drven te drven DO-609, Njom se završuje prvi viek naroda uskrsnulog od mrtvih, prvi odsjek nove dobe narodnjega života. Dà uzkrsnulog od mrtvih! V 5-463, Riečane tek da vidiš, Riečane O 3-269, – Sutra, sutra, sutra, danas me pustite na miru MG-397, – Gdje, pitam te, ima mletački jarbol, o kojem nije visila senjska glava? Bolan Pero! Čuj, što ti vele moja barila! Dum, prazno! Dum, prazno! Prazno i prazno! ČSR-9, 10, – Dobivala sam sve, sve dobila, i zato se ljutila, jer se veli: „Sreća u igri, nesreća u ljubavi“ a ja te onda, čini mi se, već ljubila VL-504, Oboje življahu zajedno za sebe, uz sebe, bez sebe. VL-565, Odlučih se napokon, poći ću da vidim, odlučih se, kad su živci mirniji bili, kad je zemlja prestala drhtati pod našim nogama V 12-787, pred moje oči dodje u javnu poslu sto i sto drugih lica KLJ-728, – Istina, istina, istina, sve to crno na bielom, a ona moga otca gladi, ljubi, mazi KLJ-825, Sunce gine za Okić, mrak raste i raste K 1-33, U mah iztrgnu se, kan da brza otić, otre suze, zaguši plač, potrese glavom, pokroči krepko, zagrli ujaka Ivaniša, pokroči dalje, zagrli Stjepka – zape. Tu je stajao on – Berislav, blied, niem, kamen. K 1-84

3.6. Zaključak

U proučavanju djela Augusta Šenoe književni su se historičari često zaustavljali na nedostacima njegovih djela. Ako u objektivnim napisima o Šenoi zbrojimo prigovore, onda bi se ti odnosili na slijedeće: brzina pisanja sa svim negativnim posljedicama, slabo poznavanje psihologije i jednostrana osuda manje simpatičnih ljudi (crno-bijela tehnika), psihološki problemi često su neobjašnjeni do kraja, različite neuvjerljivosti u fabuli, izvještačene konstrukcije u likovima i događajima, tipiziranje likova sa slabim stranama ovakova postupka: neuvjerljivost, izvještačenost, neprirodnost, recitiranje i prodikovanje pojedinih likova, preveliko Šenoino prisustvo među likovima i predmetima svojih sadržaja, i dr. Moglo bi se spomenuti još nekoliko sličnih nedostataka. Nasuprot ovome ističe se njegova uloga u razvitku hrvatske književnosti kojoj je otvorio vrata u Evropu, njegova svestranost u književnim rodovima jer je neke tako reći stvorio kod nas, vjera u svoj narod i duboko razumijevanje historijskih, nacionalnih i kulturnih problema svoga vremena, velika angažiranost u odnosu prema čitaocima, razumijevanje socijalnih pojava svoga vremena, oslanjanje na život i njegove probleme, smisao za retoriku i deskripciju u najčistijem i najjasnijem obliku ovih dviju osobina, smisao za suvremeni i narodni jezik svoga vremena, izvanredan dijalog udešen prema situacijama, krepka humoristika i satira, itd.

Ako se pozabavimo ovim kriterijima vidjet ćemo da se radi o veoma ozbiljnim razlozima te da se nivo hrvatskih književnih historičara nije, bilo zbog kog razloga, spuštao ispod općih suvremenih kriterija. Dapače, lako je ustanoviti kako se Šenoa uvijek strogo ispitivao sa najvišim mjerilima. Nije u komentarima o Šenoi teško pronaći formulaciju kako je umjetnički izražaj Šenoinih djela katkad zaostao za današnjim našim zahtjevima. Makar je ovakvo ocjenjivanje zapravo najprirodnije u današnjoj ocjeni Šenoe, krije u sebi opasnost anakronizma: ne smije se zaboraviti da se u Šenoino vrijeme iz Hrvatske i Zagreba putovalo u svijet dilinžansom (Šenoa to izvanredno kaže: dostavnikom), da je Zagreb dopirao do Frankopanske ulice, da je tada Sava plavila „Horvate kraj Zagreba“ i da su na Trgu maršala Tita i na Zrinjevcu bile šodergrabe. Da i ne govorimo o drugim ekonomskim ili političkim ili kulturnim faktorima.

Dakako, mi smo danas pomalo razmaženi. Bujan cvat hrvatske književnosti iza Šenoe, u 19. i 20. stoljeću, utjecaji, faze, lomovi, uspjesi evropske i svjetske literature u posljednjih nekoliko decenija bit će uzrokom da nam Šenoini usklici gromom grmi, gorom tutnji, diži svome rodu glas! izgledaju nepovratno naivni i zastarjeli. Svakako. Ne treba međutim zaboraviti da nam je Šenoa otvorio vrata u Evropu i svijet i omogućio nam da tako reći preko noći preskočimo svoje larum – farum – hedervarum, reliquiae reliquiarum.

Na završetku, neophodno je da još jednom promotrimo Šenoina izrazna sredstva. Razmotrit ćemo ih u dvije skupine: u jednoj će biti ona koja su sa stanovišta suvremenoga izraza zastarjela i pripadaju prošlosti, u drugoj će biti ona koja su suvremena i danas, koja su se uključila u suvremeni sistem izraza.

1. Na području pravopisa i fonetike danas arhaizirano djeluju brojne Šenoine redukcije, elizije, kontrakcije, koje su poneki puta obilježene a poneki puta nisu. Iako je Stjepan Ivšić (1952) ove iste pojave zapazio i u drugih, starijih i novijih hrvatskih pjesnika, generalno uzevši, one se ipak nisu uključile u moderni sistem izraza. Kasniji hrvatski pjesnici na drugi su način rješavali probleme svoje verzifikacije, rime i metra.

2. U morfologiji zastarjeli su u pridjevskoj promjeni oblici na -ijeh, -ijem, onako kako ih je upotrebljavao Šenoa (medij kontinuiteta). Danas ovakvi oblici dobivaju sasvim drugu funkciju.

3. Palatalizacija u pridjeva (razlici ljudi). I ovdje vrijedi isto što i kod nastavaka -ijeh, -ijem.

4. Stegnuti, dubrovačko-dalmatinski oblici prisvojnih zamjenica (ku, tvu) u aplikaciji s funkcijom kontinuiteta između starijega i novijega književnog jezika.

5. Stegnuti oblik glagolskoga pridjeva radnog (zvo, po, došo), ako se ne radi o povezivanju s narodnim razgovornim jezikom u dijalozima.

6. „Supinski“ oblik, tj. krnji infinitiv je izvan utjecaja živoga jezika: osobito u pripovjedačkoj prozi, u Šenoinu komentaru, gdje nije diktiran npr. potrebom metra.

7. Velika čestota ti-glagolskih oblika kao znak apostrofiranja čitaoca. Jednako tako i velika čestota imperativnih oblika u istoj funkciji apostrofiranja, oživljavanja – a ne u svojim „pravim“ funkcijama.

8. Velika čestota drugih modalnih kategorija: optativnih formi, uzvika u tekstu gdje oni više označuju zanos, angažiranost za probleme i Šenoinu želju da u čitaocima uzbudi iste osjećaje negoli su te forme osnovane na stvarnim potrebama sadržaja.

9. U leksiku zastarjelo zvuče danas samo pojedine Šenoine tvorbe, često diktirane potrebama stiha (rime) ili potrebama muzikalizacije, suzvučja. U prozi su to pojedini zastarjeli izrazi, najčešće takvi koji su bili izraz Šenoine pretjerane patetike, nacionalne poze ili pedagogike. Ostali su elementi sasvim na nivou suvremenoga izraza.

10. Ukrasne imenice iz narodne književnosti, i u istoj funkciji, nisu ušle u suvremeni izraz. Osobito neuvjerljivo djeluju u proznom dijalogu. U suvremenoj književnosti ova stilografska forma donosi posve druge vrijednosti.

11. U jednaku su položaju i ukrasni pridjevi preuzeti iz narodne književnosti. U suvremenom književnom izrazu oni prije postaju svoja negacija negoli pozitivna odredba sadržaja.

12. Zastario je Šenoin izbor atributa za pozitivne i negativne likove, pojave i predmete – prema Šenoinom ličnom i tendencioznom shvaćanju. Na ovom se mjestu nalazi jezično ostvaren znak za Šenoinu tehniku crno-bijelog slikanja. U toj atributskoj kvalifikaciji nalaze se i imenice („dobre, loše“) [sic! nejasno] koje služe u sadržajnoj determinaciji. U ovim postupcima Šenoa se često miješa u publiku svojih djela, i često više govori on negoli njegova lica u pravom ambijentu sadržaja i prostora.

13. Jednako su arhaični i Šenoini postupci u priloškoj kvalifikaciji glagolske radnje. I tu je Šenoa često crno-bijeli animator svojih zbivanja.

14. Nije ušla u suvremeni književni izraz onolika čestota afektivnih rečenica, uzvičnih, zapovjednih, željnih, upitnih, retorsko-upitnih, kakvu susrećemo u Šenoe. U suvremenom izrazu ove se rečenice u toliku broju ne javljaju ni u dijalozima, a kamoli u autorovu komentaru. Kao što sam već rekao, vrijeme kao da nije sklono onima koji na taj način ispoljuju količine svojih osjećaja.

15. U redu riječi neke su uobičajenosti Šenoina izraza zastarjele, ili su zastarjele u onim pozicijama gdje ih je upotrijebio Šenoa. To je npr. u dijalogu: kad se zamjenice, pridjevi i brojevi u atributivnoj službi nalaze iza imenice na koju se odnose, postpozitivni položaj priloga u kvalifikaciji glagolske radnje, glagol u predikatu na kraju rečenice i još nekoliko jednokratnih ili višekratnih Šenoinih izmjena u redu riječi. Posebno su zastarjele Šenoine izmjene reda riječi u stihovima, barem u onima gdje je po srijedi bilo udovoljavanje formi.155

16. Upotreba vokativa umjesto nominativa, kao subjekta, ne ulazi više u sredstva suvremenoga izraza. To, doduše, danas može poslužiti za izricanje čitavog niza vrijednosti, ali među njima neće biti Šenoine: broj slogova ili nasljedovanje narodnoga izraza.

17. Velika frekvencija vokativa u autorovu komentaru, kao ni ti-glagolske forme, uzvikivanje, imperativi i dr., također je oblik koji više ne ulazi u suvremeni izraz, ako se ne radi o posebnim stilografskim namjerama.

18. U etičkome je dativu u Šenoe zastarjela njegova visoka čestota. Taj pozitivni afektivni odnos što ga donosi etički dativ, kao da se više ne poklapa s objektivnim i odmjerenim stavom koji zauzimaju suvremeni pisci prema objektima svoga stvaralaštva. Šenoa, naprotiv, posve okrenut čitaocima, ogrezao do vrata u događajima svojih djela, etičkim dativom povezuje sebe, čitaoce, svoje likove, ideje, zbivanja i tendencije.

19. Odmah pored etičkoga dativa – a s istim namjerama ali i posljedicama – dolazi „prisvojivanje“ lica i predmeta pomoću prisvojnih zamjenica, onda kad one ne pokazuju stvarno pripadanje, već samo autorov odnos prema njima. Ovakva upotreba prisvojnih zamjenica delikatna je i u dijalogu, a posve je nesuvremena u autorovu tekstu ako ne dobije određenu posebnu funkciju. Ali ne onakvu kakva je vidljiva u Šenoe: biti prisutan u svom predmetu opisivanja.

20. K ovim dvjema veoma bliskim afektivnim kategorijama treba dodati i treću: posesivni dativ u formi u kojoj ga upotrebljava Šenoa. Neuvjerljiv je osobito u dijalogu.

21. Akuzativ unutrašnjega objekta, onakav kakav je u Šenoe, također je izvan sistema suvremenoga izraza, on danas može značiti rječitost, duhovitost, igru, dosjetljivost, okretnost u izražavanju i sl. i najčešće je moguć u dijalogu. U autorovu govoru djeluje izvještačeno jer se danas osjeća kao posve stilografizirana kategorija narodne književnosti.

22. U načinskoj upotrebi glagolskih vremena (historijski prezent svršenih glagola, aorist, imperfekt, imperfektivni pluskvamperfekt...) u Šenoe je arhaičan višak tih vremena. On ih suviše često upotrebljava. Moderan se izraz ne eksponira u toj mjeri, u tolikom broju upotrebljenih modalnih glagolskih izričaja. Ova je upotreba danas sasvim napuštena u informativno-kritičkim tekstovima.

24. Imperativ u opisu žive radnje nije danas onako čest kako ga vidimo u Šenoe. I on znači eksponiranje vlastitoga prisustva, a danas su mnoga područja književnoga stvaranja i mnogi stilovi izvan te ekspozicije vlastitoga gledišta i osobnih emocija.

24. Optativne glagolske forme, u Šenoe najčešće jedan od jezičnih znakova njegove nacionalne, kulturne, književne angažiranosti, veoma su delikatne u svojoj upotrebi. Dosta često kvare realistički dojam dijaloga, a u autorovu su tekstu posve suvišne – ako ih ne traži imperativ situacije i motiva. Često se danas ograničuju samo na određenu vrstu tekstova.

25. Upotreba uzvika, imperativnih uzvika i modalnih izreka također je veoma delikatna u suvremenom izrazu. Njihov se izbor mora tačno poklapati sa autentičnom situacijom sadržaja, jer se inače pretvaraju u svoju negaciju. Funkcije u kojima ih upotrebljava Šenoa – želja za kontaktom i stvaranje atmosfere među čitaocima – nisu danas više suvremene. U njihovu izboru za dijalog Šenoa je koji puta griješio.

Od izraznih sredstava, koja je Šenoa upotrebljavao, mnoga su se uključila u suvremeni izraz.

1. Na području pravopisa i fonetike to je ponajprije Šenoin osjećaj za višestruki smisao u upotrebi latinice i ćirilice. Šenoa je naslućivao što se sve može izraziti pojedinim pismom – upotrebljavajući ga u specifičnom smislu. Stilografske funkcije i prijenose osjećao je Šenoa i u svim pravopisnim znakovima: u vrsti slova, udvostručavanju ili utrostručavanju uzvičnika, upitnika, pojedinih glasova, osjećao je prenesene funkcije crte i crtice, zatim pojedine znakove i glasovne promjene koji su dočaravali stilizirani narodni jezik i govor, osjetio je moguću stilografsku vrijednost skraćenice (u ironiji i omalovažavanju), osjećao je funkcije spatiuma. Pokazao je izvanredni smisao za glasovne vrijednosti koje se čuju izvan norme u hrvatskosrpskom jeziku: u govoru priprostih ljudi, u posebnim i jakim afektima, u govoru stranaca, izvrsno je osjećao vrijednost novoga retka kao posebne forme u živu pripovijedanju („Bliedi mjesec“).

2. Znao je posebnu moguću poetsku vrijednost kratke množine, i neutralne vrijednosti duge množine. U tome Šenoa ne griješi ako ga ne spriječuje versifikacija.

3. U paralelnim oblicima zamjenice što i šta Šenoa osjeća veću „razgovornost“ ovoga drugoga oblika, a i njegovu prikladnost za emotivnije situacije. Naprotiv, što i u njega se nalazi u smirenom literariziranju sadržaja.

4. Šenoa naslućuje mogućnost stilografizacije zamjenice vas, prema dubleti sav.

5. Kontrahirane oblike u glagolskom pridjevu radnom i on vrlo često upotrebljava za oznaku razgovorne fakture jezika, u prisnosti, u dokumentaciji stvarnoga sadržaja.

6. U funkcijama ti-glagolskih oblika, a naročito mi-oblika Šenoa često nalazi pravu mjeru. I kasniji naš književni izraz uključio je obje stilografizirane forme u svoja sredstva.

7. Šenoa je bio naročito snažan na području vokabulara. Kao što je već rečeno, samo manji dio njegovih rječničkih ostvarenja ne može se uključiti u moderan izraz. Izvanredan je u kontekstualnoj determinaciji pri mijenjanju značenja pojedinih riječi.

8. Odlično osjeća funkcije deminucije, augmentacije i pejoracije, vrlo dobro se zna poslužiti hipokoristicima. Fino modificira kontekstualne varijacije ovih kategorija.

9. U izboru riječi pokazuje znalački smisao: u ironijama, satirama, polemikama pronalazi riječima najadekvatnije značenje, osjeća moguće poetske funkcije pojedinih riječi i u proznim sadržajima i situacijama najčešće pronalazi odgovarajući izraz.

10. U tvorbi imenica i pridjeva duboko je osjećao mogućnost za stvaralačke zahvate. I on poznaje modifikaciju i inovaciju formanata – sa mogućim stilografskim posljedicama. U ovoj kategoriji osobit je u svojim ironičkim i satiričkim tekstovima. Sjajan je osjećaj pokazao za humorističku vrijednost riječi, bilo u njenoj formantnoj ili kontekstualnoj determinaciji.

11. U brojnim složenim pridjevima naslućivao je proširavanje njihove atributivne vrijednosti ili posve nove vrijednosti.

12. Znao je za mogući kontrast što ga izaziva glagolska deminucija, razumio je ironiju i pretjeranu afektaciju što ih može izazvati deminuirani glagol. Osjećao je glagolsku stilografizaciju uslijed kontekstualnoga prijenosa.

13. Razumio je isticanje koje se postizava ponavljanjem iste riječi, osjećao je proznu asonanciju i gradaciju.

14. Poznat mu je bio čest stilografski postupak nomen est omen i on ga je znao, osobito u ironijama i satirama, vrlo dobro iskoristiti.

15. Izborom imena i prezimena, generalno uzevši, vrlo je dobro nominirao neke vanjezične vrijednosti: klasne razlike, vjerske, nacionalne.

16. Šenoa je sjajno osjećao da se pomoću jezika dade provesti lokalizacija karaktera i događaja, da se dade postići i lokalni kolorit. To je postupak koji je veoma čest u našem suvremenom književnom izrazu. Šenoa je dokazao da duboko osjeća jezične osobine i tipičnosti pojedinih hrvatskih krajeva. Ako Matoša i Galovića stavljamo na početak suvremene hrvatske regionalne poezije, neće biti protjerano da Šenou okvalificiramo kao preteču.

17. U razgovornoj stilizaciji svojih dijaloga Šenoa se često poslužuje uobičajenim ali neknjiževnim tuđicama, modificirajući ih u glasovnoj ili morfološkoj vrijednosti. Tako često ostvaruje jezični dokumenat svoga sadržaja.

18. Znalački je upotrebljavao tuđice, uzrečice, fraze: latinske, talijanske, francuske, njemačke. U dijalozima oni su bili dokumentacija toga stranoga elementa, znak afektacije, mode, intelektualističkih, klasnih i profesionalnih pobuda i pozicija. U autorovim su komentarima one dokumenti erudicije, intelektualiziranoga raspravljanja, veza i uključivanje u evropske relacije. Sjajno je naslućivao humorističke, ironičke i satiričke mogućnosti u neadekvatnoj, pretjeranoj ili lažnoj upotrebi tuđica.

19. U svojim ironičnim humoreskama, u političkim, kulturnim i nacionalnim temama svojih feljtona i satira – po izboru riječi, po afektivnoj kvalifikaciji sadržaja, po načinu i temperaturi svoje polemičnosti – preteča je najvećih ironičara i polemičara: Matoša i Krleže. Sjajna dosjetljivost, ironija, smisao za kontekstualnu izmjenu semantičke vrijednosti riječi, širina i obuhvatnost teme – našli su u Matošu i Krleži prave nastavljače.

20. Makar se u atributivnim odredbama Šenoa često angažirao i otkrivao sebe u njihovoj etičkoj kvalifikaciji, u mnogim je primjerima znao naći pravu mjeru. Uzmemo li u obzir historijsku relaciju, ova je osobina pozitivnija.

21. Imao je osjećaj za kompleksno i kompletno iznošenje sadržaja što ga donosi upotreba koordiniranih dijelova rečenice. Umio je razlikovati posebnosti asindetskoga i sindetskoga povezivanja u ovoj kategoriji.

22. Čestota afektivnih rečenica u Šenoe nije se potpuno uključila u moderni književni izraz. Ali je Šenoa u nekim detaljima pokazao pravo razumijevanje u njihovoj upotrebi. U ovoj kategoriji leži odgovor zašto Šenou često doživljavamo kao recitatora i govornika, kao narodnoga tribuna, kao „cicerona“ svojih sadržaja.

23. U kategoriji složenih rečenice Šenoa je naslućivao njihove stilografske mogućnosti. Isticanje, kompletnost doživljaja, obrada pojedinih detalja u njihovoj međusobnoj povezanosti i djelovanju – najvažnije su osobine što ih registrira složena rečenica. U asindetskom povezivanju, u povezivanju po smislu, suprotnosti ili logičkim nesmislu – Šenoa je pravi „modernist“. Najnoviji suvremeni književni izraz vrlo često se poslužuje ovim postupkom za izražavanja unutrašnjih i vanjskih katastrofa, dramatike, pogibije i propasti.

24. U označavanju vrlo brze i osobito uzbudljive radnje služio se kratkim rečenicama, osjećajući da njihova linearnost djeluje kao tiktakanje sata. U takvim situacijama svaki je doživljaj samostalna cjelina i treba ga samostalno izraziti.

25. Razumio je jednostavnost i paralelno redanje događaja što ga izražava kontinuirana upotreba sastavnih rečenica. Njihovom primjenom u govoru lica dočaravao je razgovorni jezik neke sredine.

26. Osjećao je da se lomom rečenice, elipsama, namjernim anakolutima, dade izraziti dramatičnost u nekoj situaciji. Ovaj se postupak nalazi vrlo često u modernih književnika.

27. Provodeći elipse veznika i korelativnih riječi Šenoa oponaša fakturu razgovornoga jezika gdje su te elipse opravdane s obzirom na stvarni kontekst. I ovaj se postupak, općenito, nalazi u najsuvremenijem književnom izrazu.

28. Ali kao dobar stilist, u situacijama gdje je anakolut bio nepotreban, Šenoa mu se umio znalački ukloniti, ponavljajući neku riječ iz prekinute rečenice.

29. Razumio je da mnogostruko složena rečenica ulazi u sadržaj kompleksno, da objašnjava pojedinosti ali u međusobnoj uvjetovanosti i slijedu. Ovaj je postupak veoma čest u mnogim oblicima suvremenoga književnog izraza.

30. Iako je u redu riječi Šenoa u nekim pojedinostima izvan suvremenoga književnog izraza, u mnogim je sasvim na današnjoj razini. Umio je, međutim, osjetiti kako se pomoću reda riječi može provesti stilografizacija kategorije, i u tome nije u poeziji mnogo više griješio od kasnijih hrvatskih versifikatora. Kategoriju reda riječi u hrvatskosrpskom jeziku shvaćao je kao mogući izraz za sugestiju čitavoga niza stilografskih vrijednosti: literarizacije, muzikalizacije, blagoglasja, isticanja i dr. U mnogim je primjerima, opet posve uključen u suvremeni izraz. Štaviše, najnoviji izraz – iako s druge tačke gledište – približuje se u postupku nekim Šenoinim ekstremnim primjerima.

31. Makar moderni književni izraz nije poprimio onoliku čestotu vokativa kakva je u Šenoe, on je shvaćao njegovu pravu funkciju u hrvatskosrpskom jeziku. Najvidljiviji je dokaz za to razumijevanje distinkcije između vokativa i vokativiziranoga nominativa.

32. Ni etički dativ nije, pretežno, ušao u moderni izraz u onoj mjeri u kojoj ga upotrebljava Šenoa. Moramo mu međutim priznati vrlinu da ga je razumio i u nekim detaljima znalački upotrijebio.

33. Posesivizacija predmeta i likova, onako kako ju je proveo Šenoa, nije česta pojava suvremenoga izraza, ali je moguća u ironijama, satirama, humoreskama i polemikama (uz kontekstualnu promjenu semantičke vrijednosti). U takvim je detaljima Šenoin postupak suvremen.

34. Sve ovo podjednako vrijedi i za Šenoine forme posesivnoga dativa.

35. Akuzativ unutrašnjega objekta čest je u današnjem izrazu u nekim oblicima književnoga stvaranja (satira, humor, u dosjetkama, poštapalicama, kalamburima...). U tim funkcijama ove kategorije suvremen je i Šenoa.

36. U modalnoj upotrebi glagolskih vremena Šenoa je često znao osjetiti pravu vrijednost. Tako neki odlomci Šenoinih tekstova pokazuju velik smisao i osjećaj za prave vrijednosti historijskoga prezenta svršenih glagola, aorista i imperfekta.

37. Dvije osnovne forme u tvorbi pluskvamperfekta Šenoa je u principu osjećao kao razlike između imperfekta i perfekta. U onom prvom osjećao je stilografizaciju koju on donosi, u sadržaju i formi, i vidio mogućnost za deklaraciju emotivnoga autorova stava prema predmetima i pojavama o kojima govori.

38. Imperativ u oživljavanju sadržaja nije ušao u moderni književni izraz u onoj količini, a niti na onim mjestima gdje ga Šenoa pretežno upotrebljava. Ali u nekima književnim oblicima moguć je i danas. I Šenoa ima primjere gdje je on jezična kategorija upotrebljena u duhu modernoga izraza.

39. Analogan je slučaj i s optativnim glagolskim formama. Šenoina čestota nije ušla u moderni izraz, ali je i u njemu moguća u nekim književnim oblicima (u patriotskoj patetici, u stihovima uopće). Po tome su neki Šenoini primjeri suvremeni i danas.

40. Šenoa je vrlo dobro osjećao modalne vrijednosti uzvika, imperativa, modalnih izraza. Neki njegovi dijalozi važni su upravo po tom harmoničnom djelovanju ovih modalnih kategorija u dokumentaciji sadržajne situacije.

41. Osjećajući osobite vrijednosti poetskoga medija, Šenoa je poneki puta znao harmonijski uklopiti taj medij u prozni tekst da bi na taj način potkrijepio stanovite sastojke svoga sadržaja.

42. S posebnim sluhom za narodni jezik i za jezik uopće Šenoa je često znao naći pravu mjeru u interpolaciji pojedinih elemenata narodnoga izraza u svoj. Rimovana proza, narodne dosjetke, poslovice, narodna mudrost često su u Šenoinim tekstovima posve integrirane cjeline i djeluju sasvim suvremeno.

43. Naslutio je velike mogućnosti ironije i satire koje pruža igra riječi, osjećao je njene blagoglasne vrijednosti, duhovitost i dosjetljivost – sa čitavim nizom mogućih stilografskih vrijednosti. I u ovome je Šenoa posve suvremen. Umio je vrlo često osjetiti pravu vrijednost citata, moguće stilografske vrijednosti koje se nalaze iza njih, osobito različitih poslovica, dosjetaka, vječnih istina.

44. U isticanju – pokazao je smisao za ponavljanje pojedinih riječi, shvaćajući elemenat zvučnosti koji donosi ovaj postupak. I tu je Šenoa, općenito, posve uključen u moderni književni izraz.

Posve je razumljivo da se između zastarjelih i suvremenih oblika jezičnoga izraza ne da povući oštra granica. Pojedinačni primjeri egzistiraju i izvan generalnih zaključaka, jer se nalaze u kontekstu ili u službi koja im određuje drukčije značenje i funkcije od onih koje su ovdje spomenute. Ali mislim da ovaj pregled pokazuje kako su pojedini stilografski izrazi posebice uvjetovani čitavim nizom determinanata, kako njihov opis u konkretnim vrijednostima može biti općenit, ali da se zato ipak mogu javiti tamo gdje ih ne treba očekivati, dobivši posve izuzetnu funkciju. Treba dodati da u ovakvim izmjenama mogu biti odlučni i nejezični elementi, u različitim svojim oblicima. U ovom neizbrojivom bogatstvu kombinacija, u ovim neiscrpivim mogućnostima jezične i vanjezične determinacije pojedinih kategorija leži onaj medij svakoga izraznog sistema, koji piscima i stvaraocima umjetničke riječi pruža izvanredne mogućnosti za nove i neponovljene književne kreacije.

Ova analiza je ujedno pokazala kako umjetničko djelo nije samo riječ, ponajmanje riječ u svom normiranom gramatičkom ili leksičkom obliku, ali kako je u jednom izraznom sistemu uvijek i to. Ta umjetnička riječ zapravo je bogat splet raznolikih i mnogostrukih i jezičnih i izvanjezičnih vrijednosti. U tu umjetničku riječ treba uključivati historijske, nacionalne, filozofske, ideološke, logičke a i mnoge druge vrijednosti. U njihovu međusobnom djelovanju treba pronaći pravi rezultat. Za kompletnu ocjenu važne su sve te sastojke. Ali, ako se odlučimo za to, riječ će nam biti ono prvo u traganju za medijem pisane umjetnosti. Riječ u različitim vidovima svoga izraznoga sistema. Riječ u varijantama pravopisnih, fonetskih, morfoloških, leksičkih, sintaktičkih mogućnosti i nemogućnosti jednoga jezika. Ako je promotrimo iz svih uglova (da ne kažem „ugala“), nećemo otkriti sve o njoj, ali ćemo otkriti mnogo. Mislim da bismo tako učinili svoj stilografski pokušaj. Ova bi nam odredba omogućila da krug ipak negdje zatvorimo.

Već i iz brojčane slike analize može se ustanoviti u kakvom su odnosu zastarjeli i nezastarjeli elementi u Šenoinu jeziku. Mislim da nam ova slika otkriva gdje je korijenje Šenoinih naivnosti, njegovih promašaja i što primarno može zasmetati današnjem čitaocu. Na osnovu ovoga možemo tačno pokazati u čemu Šenoina djela nose biljeg svoga vremena, i o kakvim slabostima možemo kod njega govoriti. Pa iako time određujemo samo jezične vrijednosti, one nam ipak pokazuju mjesta koja Šenoa duguje svojem vremenu, hrvatskom izrazu 19. stoljeća, samome sebi, one nam ipak otkrivaju i čitav niz vanjezičnih vrijednosti koje u Šenoinim tekstovima ostaju zauvijek obilježene tom disharmonijom jezičnoga izraza.

Ali ta brojčana slika pokazuje i Šenoine prednosti. Njih ima više, one se u mnogim detaljima i u većini funkcija ili približuju suvremenom izraznom sistemu ili su u nj potpuno uključene. Mislim da smo njome [sic! tom brojčanom slikom?] pretežno objasnili mane i odlike Šenoina izraza, i odgovorili od čega se sastoji Šenoin stil u svome jezičnom sastojku.

Napokon, vjerujem, da je ova analiza pokazala zašto je Šenoa i danas suvremen, zašto on, unatoč svojim slabostima, nalazi put do suvremenoga čitaoca i zašto ipak toliko govorimo o Šenoinu trajanju i postojanju, mimo različitih novijih i starijih književnih strujanja, stilova i pokreta. I zašto ga spominjemo i zašto ga analiziramo, i zašto ga uključujemo u suvremenost, i zašto se uvijek opet k njemu vraćamo.