Olja Savičević Ivančević. 2016. Pjevač u noći. Zagreb: Sandorf.
O ljubavi i umjetnosti već su ispisana mnoga djela. Uključe li se u to misterij i potraga, i to pod upravljačkom palicom žanrovskih elemenata sapunica, nastaje roman Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević objavljen 2016. godine.
Roman Pjevač u noći žanrovski je teško svrstati u samo jednu kategoriju. Djelo je zapravo skup općih mjesta i klišeja preuzetih iz popularnih »ljubića« i drugih žanrovskih djela. Kvazidetektivsko traganje za izgubljenom ljubavlju pretvara se u traganje za izgubljenom mladosti i prerasta u lov na sjećanja, dok se u drugom dijelu sve to dovodi u pitanje. Olja Savičević Ivančević promišljeno u tok sižea uklapa pisma posložena tako da se tematski nadopunjavaju s naracijom.
Pisma piše Slavuj, Narančin bivši suprug i objekt njene potrage. Ona nose različite naslove kojima se sugerira raznolikost njihova autorstva (koje se zapravo svodi na Slavuja), pa ih tako »pišu« sjetni pas, ravnodušni bog, ratni veteran, djevojčica koja se ne želi zaljubiti, nerođena pjesnikinja i dr. U njima su iznesene ideje o umjetnosti, ali društvenim fenomenima i problemima. Pisma funkcioniraju kao kritike postojećeg socijalnog stanja koje angažirani umjetnik ostavlja svojim susjedima u splitskoj ulici Dinka Šimunovića. Njihovim uvođenjem domišljato se suprotstavljaju dvije percepcije umjetnosti – Slavujeva angažirana koja teži višim sferama umjetničke kategorizacije i Narančina popularna, kapitalistički usmjerena općoj potrošnji i namijenjena prolaznoj zabavi. Slavuj utjelovljuje tip umjetnika koji predano pokušava izazvati reakcije drugih ostavljajući svoja djela na vidljivim mjestima.
U romanu se izmjenjuju narativni dijelovi kojima se razvija radnja i pisma oblikovana kao svojevrsni mali umjetnički traktati. Roman ima dvodijelnu strukturu, pri čemu je prvom dijelu ustupljen značajno veći prostor, dok je drugi dio sveden na svega petnaestak stranica (od njih 146). Prelazak iz prvog u drugi dio sugerira i promjena vrste pripovjedača. Homodijegetička nepouzdana pripovjedačica Naranča i pripovjedački glas Slavuja, koji se očituje u umetnutim pismima, zamijenjeni su naizgled sveznajućim pripovjedačem. Autorica pomalo nespretno propitkuje instancu sveznajućeg pripovjedača uklapajući u iskaz rečenice koje dovode u pitanje njegovu ekstradijegetičnost. U to je umetnuto i pismo koje Naranča piše Slavuju.
Autorica se u djelu spretno poigrava žanrovskim očekivanjima i normama. Najveći naglasak stavljen je na sapunice. Taj žanr prisutan je već na površinskoj razini teksta odabirom zanimanja glavne junakinje Naranče koja prvo u ljubavnim romanima, a potom i u sapunicama pronalazi bijeg od svakodnevice koja ju frustrira. Značajke žanra uočljive su i u poglavljima koja uvijek završavaju otvorenim krajem na koji je lako nadovezati nove događaje. Takvom načinu oblikovanja priče pogoduje i romaneskno putovanje na koje se uputila Naranča jer uvijek nailazi na nove zapreke na putu.
Samim njezinim opisom sugerira se da je ona dio sapuničke branše. Zanimljivo je da se taj dio predstavljanja ponavlja nekoliko puta u djelu, a autorica se njime poigrava jer svakim novim navođenjem dodaje nove informacije. Narančin izgled može se povezati s njezinim »životnim idealom« – novcem. Svoje sapunice ne smatra remek-djelom, već sredstvom pomoću kojeg dolazi do novca kojim ispunjava emocionalne rupe.
Usprkos ljubavnoj tematici i već spomenutim općim mjestima, roman se u pojedinim aspektima suprotstavlja žanru ljubavnih romana. Najistaknutija bila bi potraga dominantne, ostvarene žene za muškarcem, a ne obrnuto. Olja Savičević Ivančević motiv potrage spretno širi izvan granica ljubavnih odnosa i pretvara roman u potragu za sebstvom koje se polako gubi.
U roman su uključeni idilični i ponekad pomalo idealizirani opisi Splita tijekom jedne mladosti. Oni, u kombinaciji s opisima prve ljubavi, gotovo kao da »igraju« na čitateljevu emotivnost. Ta povremena sladunjavost ne stvara averziju prema djelu prilikom čitanja jer autorica promišljeno ostavlja »mrvice« koje sugeriraju da se takvi postupci parodiraju. Ona sve to postiže dobro oblikovanim, pažljivo krojenim rečenicama u kojima je velik naglasak stavljen na poetičnost izraza. Roman Pjevač u noći prožet je intertekstualnošću i citatnošću, a izvore autorica pomalo neočekivano navodi u zahvalama na kraju djela. U istom poglavlju zahvaljuje i na pomoći za oblikovanje dijaloga na kajkavskom, ali upravo je taj dijalog najneuvjerljiviji dio cijelog romana.
Olja Savičević Ivančević u Pjevaču u noći prilično uspješno manipulira uvriježenim žanrovskim značajkama. To potvrđuje i neočekivanim završetkom koji, iako karakterističan za pojedine žanrovske vrste, ovaj roman spašava iz ralja žanra. Autorica uvođenjem gotovo u potpunosti tipiziranih likova (osim Naranče i Slavuja, tu su i Helanka, njene kćeri, Djeduh i dr.) samo podcrtava navedene postavke. Iako roman ipak ima ponekih slabijih elemenata, Savičević Ivančević ih iskupljuje uvjerljivim ostatkom teksta. U kombinaciji s epistolarnim dijelovima, ovaj roman uspijeva zainteresirati, a da se pritom ne spušta na razinu lakog ljetnog štiva.