Studiranjima ove vrste prijeti uvijek jedna opasnost: da se u analiziranju pojedinosti izgubi cjelina. Tako »razbijanje« cjeline (promatrana korpusa) može lako postati samo sebi svrhom ne drži li se neprestano na umu činjenica da je za potpuno shvaćanje i procjenu pojedinih elemenata potrebno poznavati cjelinu iz koje su uzeti. I obratno: analiza cjeline koja ne bi respektirala elemente nužno bi nudila hipotetičke ocjene i neprimjenjive zaključke. Dijalektički odnos prožimanja cjeline i njenih dijelova mora jednostavno, in ultima analysi, pokazati među njima objektivno egzistentne recipročne implikacije i stanovite njihove zakonitosti.
Što dakle o jeziku i stilu Kozarčaninove pripovjedne proze nije i što jest moguće ustvrditi nakon naših proučavanja? Prvo što nije moguće:
Nije moguće donijeti kakav općenit vrijednosni sud o Kozarčaninovim stilskim postupcima. Toj očitoj slabosti stilističkog istraživanja ni mi nismo mogli umaknuti. Ali smo uvjereni da će ovdje ponuđeni i raščlanjeni podaci korisno poslužiti širem književnopovijesnom vrednovanju Kozarčaninovih književnih ostvarenja.
Ovim istraživanjima nismo mogli odgovoriti ni na primjedbe o Kozarčaninovim izražajnim uzorima. Da bi se o tom moglo s pouzdanošću i objektivnošću govoriti, mišljenja smo da je nužno prije toga imati na raspolaganju niz monografskih stilografskih studija o piscima hrvatskoga književnog međuraća. Trenutno imamo tek jednu takvu studiju. To je već spominjana studija I. Smailovića o jeziku H. Kikića. Ali je i u njoj stilistička problematika često tek dotaknuta. Nema čak ni cjelovite studije o jeziku i stilu M. Krleže, vodećeg imena tog razdoblja hrvatske književnosti. Objavljen je istina veći broj radova o nekim osobinama Krležina proznog jezika i stila. Tek na osnovi monografskih i iscrpnih studija moglo bi se pristupiti poredbenom proučavanju jezika i stila pisaca određene stilske formacije. Takva poredbena lingvostilistička istraživanja morala bi dati pouzdane podatke na osnovi kojih bi bilo moguće odrediti gdje je kom književniku u njegovu dobu mjesto, tko se na koga ugledao, tko je na koga utjecao.
Ovom radnjom nisu obuhvaćene ni sve jezičnostilske značajke Kozarčaninova pripovjednog djela. Obuhvaćene su samo one najpoglavitije, po njegovo stvaralaštvo najkarakterističnije. Obuhvaćene su, recimo to tako, jezičnostilske konstante Kozarčaninove pripovjedne proze. Izvan radnje ostao je niz mahom marginalnih, gotovo akcidentalnih osobina prisutnost kojih ovdje ne bi ništa (ne samo bitno, nego uopće ne bi) izmijenila naš opći sud.
Rečeno implicira naše nadanje da je sada moguće odgovoriti koje su osnovne značajke jezika i stila Kozarčaninove pripovjedne proze. Moguće je s pouzdanošću reći što je to u Kozarčaninovu jeziku i stilu individualno u odnosu na kolektivno, što je to u njegovu jeziku i stilu što (uz osebujne tematsko-motivske preokupacije) omogućuje relativno laku identifikaciju njegovih proznih djela već na razini većih odlomaka (kako se izrazila književna kritika). Ostaje tek da se vidi koliko smo proniknuli u sve tajne te piščeve jezične i stilske individualnosti.
Ovim smo radom htjeli praktično pokazati kako razumijevamo lingvističku stilistiku kao deskriptivnu disciplinu. U radu stoga nema potrage za otklonima i iznimkama, malo je impresionističkih interpretacija, a još manje vrijednosnih sudova. (»Lingvist nema ni najmanju namjeru da piscu predbaci neki tehnicizam, barbarizam, neologizam, on samo konstatira nazočnost takva izraza u tekstu« – G. Devoto.) Zato će naše izlaganje gdješto izgledati faktografski suhoparnim i u stilističkim analizama lingvističke orijentacije neuobičajenim.
Ostavljamo književnoj kritici i povijesti da izrekne sud je li Kozarčanin malen ili velik pisac, ili možda pripada »veličini malenih«, da se poslužimo od A. Barca na ovamo standardnom sintagmom. Samo moramo reći da su neke slabosti našeg rada plod straha da bi velika i razvijena teoretska aparatura lingvističke stilistike primijenjena na Kozarčaninovo pripovjedno stvaralaštvo bila pretežak teret za nj.
Koliko smo u tome, kao i u ostalome što smo ovdje rekli i iznijeli bili u pravu, a koliko smo pri tom (i u tom) griješili, nije na nama da sudimo.