III. Opisivanje (opis, descriptio).

Uvod.

Opisati znači: kakav predmet riečmi živo predočiti i tako reći nacrtati ga, da nam se čini, kad da je pred nami.

Opisati se mogu ili tjelesa, n. pr. sgrada, rieka, ruka, životinja; ili pojavi iz prirode, n. pr.: munja, bura; ili kakva radnja, n. pr.: oranje, pjevanje, štampanje; ili kakvo svojstvo, n. pr.: vjera, ljubav, domovina, postojanstvo, odvažnost. Predmeti daklje opisu jedni su tjelesni (spoljašnji), što pod osjetila spadaju; a drugi su odlučni (unutrašnji), što se samo pameću postižu, ili uobražavaju.

§. 40. Postupak.

Što se opisivanje tiče, to se ono dade najbolje prispodobiti slikanju ili portretiranju. Slikar teži za tim, da nam sliku tako naslika, da se sjetimo poznate nam osobe, ili ako nam je nepoznata, da si ju možemo predstaviti, čim sliku pogledamo. Čim je slikar poteze dotične ličnosti bolje shvatio te čim mu je sigurnije ruku vodilo oko, tim mora vjernija biti slika. Isto se tako ima s opisivanjem. Oko oštroumnika ima gospodavati nad misli te kakogod potezi slikarova kista vjerno izražuju poteze dotične slike, tako moraju biti prilagodjeni i izrazi najvećom pozornosti kod opisivanja. Istina, da nije portret nikada ličnost sama, pa tako ni opisivanje ne može predmeta nikada sasvim nadoknaditi. No medjutim ima jezik dosta sredstava, da si čovjek kao misaoni stvor predoči, što je tjelesno kao duševno, a duševno kao tjelesno. Na tom se osniva s jedne strane mogućnost, a s druge strane vriednost opisivanju.

Tko je rad, da kakav predmet opiše, mora prije svega da ga pažljivo promotri sa svake strane i po svih njegovih znacih, dokle mu god ne prikupi sve one njegove crte ili znake, kojimi se on razlikuje od predmeta ostalih. Zatim mora se naročito pobrinuti, kojim će pojedine te znake predmeta – jedan za drugim – tako reći redati, da svi skupa sastave jedno cielo, od čega ponajviše i zavisi javnost predstavljanja. Najpošlje valja mu cio sadržaj svoga opisa shodnimi i liepimi riečmi izraziti.

§. 41. Svojstva opisu.

Svojstva dobru opisu jesu poglavito ova: a) Jedinstvo, da se glavni predmet ne mieša s drugimi njemu srodnimi; b) Prostota, da se pisac ne gubi u potrajanju malenkosti, što pažnje ne zaslužuje; c) Živost, (živahnost), da opis proizvede u čitatelju od prilike ono osiećanje, kakvo je u motritelju proizveo; d) vjernost i zorovitost. Ali to ti nije još dosta, da samo bitnost i svojstva poznaš dobru opisivanju; jer kakogod dobar slikar i kiporezac dobro i formalno uči i prouči fizionomiju one osobe, koju kani naslikati, tako, da ju bolje mora on poznati, nego li tko drugi: isto je tako od velike potrebe, da marljivo i svestrano proučiš onaj predmet, štono si ga naumio opisati.

§. 42. Vrsti opisu.

Poglavita je razlika pri opisivanju u tom hoće li se pisac upuštati u potanko pobrajanje znaka na predmetu (individualisati); ili će zaostati samo pri obćih znacih njegovih (generalisati). Ako ostaje pri obćih, t. j. ako se služi samo nužnimi, a ne slučajnimi znaci predmeta: onda se to zove izjašnjenje (die Erklärung). U protivnom pako slučaju, t. j. ako nam on riečmi predstavlja kakav predmet po svih njegovih znacih osobnih, spoljašnjih i slučajnih: onda biva opisivanje. Ovo opisivanje može opet biti dvojako, a svrha mu je ili poučavanje ili zabava. Ako pisac o tom nastoji, da razum čitaocu prosvietli, da ga novim nekim znanjem obogati: onda se takav opis zove poučnim ili prostim; n. pr. kad bi tko komu opisao kakvu životinju, koja mu je još nepoznata; ili parostroj, ladju; kako se pravi hartija, ili ma koju makinu itd. Predmetom ovakovu opisu su stvari uzete iz zemljopisa, naravopisa, ob običajih naroda itd. – Ako li pisac o tom nastoji, da djeluje na ćud, t. j. da čitatelja zabavi, razveseli, raztuži, zanese, prestraši, da ga u nemir ili očajanje baci: onda se to zove živahan (živostan) opis crtanje predmeta (die Schilderung); n. pr. kad bi tko opisao komu kakvu bašću kao divnu, neizkazano ljepu i dražestnu ukrašenu. Predmetom orisu ili živahnu opisu služe nam prizori iz naravi, okolice, svečanosti. Ako se predmet opisuje radi posla, zove se poslovnim opisom. Amo se takodjer broji opis putovanja ili curriculum vitae. – Životopis ili označajni opis (Biografie) nabraja nam najvažnije zgode, čine kojega čovjeka počam od poroda pa sve do smrti. Mi ćemo o svakom na poseb prozboriti a i navesti primjere (u koliko prostor ove knjige dopušta).

§. 43. Prost opis.

Ponajlakše je opisivati predmete tjelesne. Samo pri ovom opisivanju valja razmatrati predmet sa osobitom pažnjom, pa kazati mu prije svega: rod, kojemu on pripada, n. pr. da li je životinja, ili kakva biljka, ili ruda, ili neka sprava i oruđe; za tim, što se tiče njegove kakvoće i izgleda po veličini, vidu, boji; pa onda što se tiče njegovih sastavnih dielova i njihove kakvoće; i to najprije glavne dielove pa onda uzgredne ili dielove od dielova; poslije što se tiče postanka i promjena, od čega je stvar, čemu je namienjena; a na posljedku, što se tiče njene potrebe i koristi, na što je ona i čemu nam služi.

Ali i samo to razmatranje ne biva uviek jedno te isto; već po razlici stvari čas je ovako a čas onako.

S toga pamti si ovo:

a) Ako opisuješ kakve sprave, orudja, različite vrsti odiela, jestiva, pokućtva, ili pojedine dielove od kakvih stvari, to ti valja stavljati ova pitanja: 1. Šta je stvar; 2. kakva je; 3. iz kakvih je dielova sastavljena; 4. od čega je; 6. tko ju pravi, ili kako postaje; čemu služi? kada? i kako?

b) Kad opisuješ zgrade, mjesta, sela, varoši, zemljšta, baštine, pita se: 1. Šta je stvar; 2. mjesto, gdje se nahodi; 3. kakva je u obće; 4. kakvi ju dielovi sastavljaju; 5. komu pripada; 6. čemu služi? (U gradu (varošu) čim mu se stanovnici zanimaju)?

c) Opisujući lice t. j. osobu, p. pr. svoga prijatelja: Šta je; čiji je; kojoj družini pripada; kakva je lica; čemu je vješt; koliko mu je godina; kakav je po naravi, moralu, karakteru; kakvih znanja ima?

d) Opisujući životinju: U koji rod spada, gdje stanuje, kakova je izgleda, koji su joj i kakvi sastavni dielovi tjelesni, od kakve je koristi, hrana, koju jede, i kako ju nabavlja.

e) Opisujući biljku: Šta je, na kojem mjestu raste, iz kakvih je dielova sastavljena, kad cvjeta i sazrieva, kako se množi i plodi, od kakve je koristi ili škode?

Slog iliti stil u ovih opisih ima biti jednostavan, prost, jasan i prirodan; rieči u značenju pravom, a ne u prenesenom t. j. bez svakoga nakita.

Primjeri prostih opisa.

1. Nož. Nož je oruđe, kojim se sieče. Ima sjecivo i držalo; u sjeciva je jedna strana oštrica, a druga telûće; vrh mu je šiljast ili zatubast, a ako se zaklapa i odklapa, onda ima i svakavicu (Feder). Oštrica je od gvoždja ili od čelika; držalo od kosti, ili roga, ili drveta, a kadikad od gvoždja ili kog drugog metala. Noževe pravi zanatlija, nožar; i njimi se služimo, kad hoćemo manje što da siečemo ili da bodemo.

2. Hrast. Ova dika naših šuma, krasno je, visoko i od prevelike koristi drvo. Miluje planinsku, nešto malo masnu i umjereno vlažnu zemlju. Raste vrlo sporo i potrebuje po stotinu godina, dok prispije do svoga ogromnoga objema i neobične visine, kojoj se više puta divimo. Veoma je duga vieka, jer može po 600 godina da traje. Koren mu je čvorovit i leži duboko u zemlji; deblo jako, pravo i visoko; grane čvoraste razdaljeko, lišće duguljasto, gladko, svježe-ugasišo zeleno. Hrast cvjeta u travnju i svibnju, a kadkad i poznije prema proljeću, a rodi žirom, koji se kao kafa prži i uzima za liek, a goje se njim i svinje. Hrastovina je veoma tvrda i dugotrajna, drvo je dobro za vatru, svakojaku gradju i za orudja; kolarom, stolarom, ladjarom i mlinarom. Od debele hrapave mu kore i šišarke gotovi se lug, kojim kožari kože čine, a od malih šišaraka s hrastova lišća pravi se sa galicom i vodom mastilo. Ima ga različite vrsti: cer, lužnik, ljutik, granik, pluta, sladun, šišarski i krmeski hrast.

3. Konj. Konj je četveronog domaći sisar, koji se pitomljenjem i blagim postupanjem veoma usavršio. Odlikuje se znamenitom veličinom, svojim snažnim i stasitivim tielom. Ima glavu dugoljastu, široke kosti obrazne, zaoštrene uši i živosne oči. Vrat mu je poduži i gustom, kudravom grivom okićen; a rep do kraja dugom dlakom obrašćen. Ugledan je, srčan, ponosan, dobroćud i naučljiv, a boje svakojake: vran, mrk, ridj, beo, siv, šaren. I ako se dobro u konjušnici timari, često se i na pašu pušta. Prirodan mu je korak; diže nogu za nogom, i to najprije jednu prednju, pa onda na suprotnoj strani jednu stražnju; trka, kad naizmjence skupa skače objema prednjima, pa poslije objema stražnjima nogama; kas, kad u skupnome dizanju kreće desnu prednju i lievo stražnju, pa obratno lievu prednju i desnu stražnju; a nauči se i obje noge jedne strane na jedan put podizati, od čega biva neko ljuljanje i brz hod. Konj je medju svom životinjom prvi za jahanje, voženje i teglenje tereta. Preže se u kola, saonice i vuče ladju. U plugu i na brani pomaže čovjeku, da zemlju obradjuje, i njegova brzina čini nam na ruku, te brzo s jednoga mjesta na drugo prelazimo, robu prenosimo, pisma šaljemo, vojujemo i topovi vladamo. Hrana mu je trava, sieno, ovas, ječam, deteljina; a rado jede i sol i kruh. Koža mu je za obuću, griva za madrace, rep za gusle i egede; a od skora i meso mu je za jelo. (Vujić.)

4. Stiva (Meerschaum). O postanku te prirodnine vlada još dan danas krivo mnenje, te neće biti s gorega, kažem li vam koju o njoj. Stiva (Meerschaum) je vrst milovke (Talkerde), koju Turci lahkoće radi nazivlju »keffeil«, t. j. pjenom, pa to dade povod mnenju, kao da je stiva otvrdnula morska pjena. Stiva je biela ili žutkasta, mastna, lomi se poput zemlje, vrlo mehka te se može rezati. Najviše proizvadja je se u Tivi (kod nekdanje Tebe) u Grčkoj. Osim toga ima je u maloj Aziji, ne daleko grada Eskišekra, kod sela Killšik, gdje ju vade iz strašnih vapnenih prosjeka i žila, kadkad po 20’ duboko. Izkopana zemlja biela je i otegljiva te lasno otvrdne, a u izkopanoj pukotini naraste na novo uz pjeneće se nadimanje, kako to rudari pripovjedaju. I kod Madrida i Pariza nalazi se stive i to većinom u gomoljih nešto sjajna površja, te je i ondje mehka i otegljiva. Ciena stive zavisi o veličini komada, koji se umotani u pamuk u škrinjicah tovare na konje te nose u Carigrad, odanle u Zemun pa preko Pešte u Beč, gdje joj je glavno skladište. – Što se tiče priugotavljanja, to se neuradjen grumen ponajprije rezanjem uspodobi u sliku glave, dok konačno pilenjem i struganjem ne postane posve nalik na glavu. Zatim vrije u vorvanu (Wallrath), ostruže se gladko te se plavcem (Bimstein) ili hvošćem nabrusi, poslie toga opet kuha u vosku ili u ulju te sad tekar bude glava probušena te iz nova izgladjena. Od otrebina pravi se ne prava stiva, koju ćeš najlaglje težinom od prave razlučiti, pa i tim što se ne da podpuno zapušiti. (Tomislav Benko.)

5. Zagreb šestnaestoga vieka. (Od Aug. Šenoe.) Stari kraljevski grad Zagreb, ili kako mu veljahu sami gradjani »Slobodni, plemeniti varoš zagrebački na grčkih goricah«, bijaše u šestnaestom vieku lica posve drugčijega, nego li za potljašnjih vjekova. Zagreb bijaše tvrdjava, pače u Zagrebu, – kakva ga danas brojimo – bijaše više tvrdjavâ. Pod kraljevski grad išla je sva zemlja medju Savom i potocima Černomercem i Medvednicom, a sried toga plodnoga i širokoga zemljišta uzpinjalo se kao predstraža gore zagrebačke brdo po imenu Grič. Na tom brdu stajaše, ovjenčan jakimi zidinami, stari Zagreb ili »gornji varoš«, pravo obitalište gričkih gradjana. Podno Griča, t. j. u potljašnjem dolnjem gradu, reć bi i nije bilo kućâ, već sve polje, vrt i šikara. Jedino oko župne crkve sv. Margete stajaše naselbina Ilica, seoce od njekoliko kukavnih drvenjara. I potljašnji trg tridesetnički ili »harmica«, gdje su običavali paliti vještice, nije bio nego močvarna ledina, samo kod vrela Manduševca bielile se dvie tri li zidane kuće-

Sam grad bio je zidan u trokut. Južni mu zid t. j. prema Ilici išao je od iztočne kule brda kraj staroga kraljevskoga dvora ili potlašnje ježovitske škole i kraj samostana dominikanskoga sve do kraja zapadnoga, gdje se i opet uzpinjala kula; odavle se spuštao zid niz brdo do mesničke ulice, gdjeno stajahu mesnička vrata, branjena tvrdim streljištem i dvama gvozdenima topima. Na sried južnoga zida virio je u sviet visok pazitoranj, a na njem tanko zvonce »habernik«, koje je dojavljivalo gradskim vratarom, kad treba otvoriti kad li zatvoriti vrata, a u čas pogibelji zvalo bi zagrebačke gore gradjane pod oružje. Kraj tornja dolazilo se iz grada na zid kroz vratašca po imenu »dverce«, do kojih stajahu dvie male oble kule. Tu bijaše gradska puškarnica, t. j. tu su gradjani čuvali »velike štuke, mužare, brkate gvozdene puške« i arkebuze. Sve brdo pod južnim zidom bijaše osuto vinovom lozom, tek od dveracâ spuštale se strma stazica do dna brda. Od mesničkih vrata dizaše se zid do tvrdjavice ili braništa sv. Blaža a odavle duž visoke ulice sve do »novih«, poslie opatičkih vrata. I na toj strani branjaše grad visok toranj i drveno branište po imenu »arčel«. Tu bijaše gradska »praharnica«, tj. kuća za streljivo. Odavle je išao zid duž biskupske poslie opatičke ulice, sve do tornja kraj »kamenih vrata«, a od vratâ sve do ježovitske. Sve brdo od zapadne strane zida do Medvednice bijaše pusto, obrašteno šikarom, samo se vijugaše nevaljao put od harmice do »kamenih vrata«, štono ga praunuci starih Gričana okrstiše »dugom ulicom«. Nu i taj maleni kameni okvir ne bijaše puncat kućâ, već su gradjani tuj imali i svoje vrtove. Iz hrpe drvenih koliba provirivaše samo gdjegdje crkva il kameno sdanje, a zidana kuća u gradjanina, ma i sićušna, bijaše očit znamen bogatstva. Kako i nebi, kad je i sam gradski župnik stanovao u drvenu dvoru. Sve drugo nije išlo pod račun zagrebački. Stanovnici »opatove ulice« u tvrdji kaptolskoj kao žitelji Nove vesi bijahu slobodnjaci kaptola zagrebačkoga, imajući svoje posebne glavare i sloboštine, kućanom pako Laške ulice pod tvrdim biskupskîm gradom sudio je sudac u ime biskupovo.

Žezlo varoškoga sudca sizalo je samo do krvavova mosta pa kad bi pošlo kojemu zlotvoru za rukom preskočiti potok bilo je modrim varoškim pandurom vratit se praznih ruku, da neodnesu modra ledja od kaptolskih slobodnjaka, koji su volili pustiti lupeža u bieg, nego li varošku stražu na svoje zemljište; jer to bijaše njihova »pravica«.

Ali medju svojim »zidom i ogradom« bijahu zagrebački gradjani u svem svoji, a njihova obćina gotova samovlast.

Zlatna bula Bele IV. bila im sveto pismo gradske slobode, stanac kamen njihova prava. Sam si je Zagrepčanin birao sudca i druge glavare. Zaludu ga ročio pred svoju stolicu župan, zaludu i ban. Komu je stajao dom na brdu Griču komu je ime bio upisao zagrebački notar u veliku gradjansku knjigu, taj nebi stao van pred žezlo varoškoga sudca il pred pravdu same kraljevske svjetlosti; jer je Zagrepčanin bio kraljevski čovjek. Daće je davao malo, sam si je krojio zakon, sam mjerio mjeru i vagu. Trgovcu strancu bilo plaćati na zagrebačkom trgu debelu »postavu« – tako se zvaše gradska daća – a Zagrepčanin prolazio svojom robom slobodan po cieloj kraljevini, a nije trebalo nego pokazati pečat sa tri tornja i duboko se klanjali mitničari. Zagrebčanin nije poznavao svećenika van župnika sv. Marka i njegova kapelana, a tomu župniku bilo je oštro zabranjeno plaćati biskupu »Matedraticum« ili crkvenu daću. Kaptolski svećenik nije smio pod živu glavu prekoračiti gradske medje u svećanom ruhu, te jednom malo da nesvrgoše gradjani sudca, što je dao, da pjevaju biskupski klerici u crkvi sv. Marka. Gradjani »plemenitoga varoša«, premda ponositi i glaviti, ne bijahu bog zna kakovi mudrijaši i cifraši, već priprosti krojači, čizmari, kovači, mesari i više toga – sve zdrava i prava cehovska korjenika. Pismene ljude medju njimi mogo si lako izbrojiti na prste, i često se desilo, da sám varoski sudac, budući bravar ili kovač, nije umio potpisati čestitoga svoga imena. Na sreću se za onda manje pisalo, a kad bi trebalo pisma, umio je varoški notar cifrati na debeloj žutoj artiji ogromne protestacije proti svoj mogućoj gospodi, pače proti samomu kralju.

Tužbe i jadikovanja naslušala se kraljevska svjetlost od plemenitih gradjana do sita, da su oni bogci i kukavci, da su spali na zadnje grane, i više te litanije. Ali, pravo reći, nisu bili golotinja i sirotinja, pače gospoština. Sve te pjesme i jadikovke šibale su na ono staro »Kucaj i otvorit će ti se!« pa što više, to bolje.

Gradsko zemljište bijaše veliko, plodno što vinom, što travom, što šumom, a i van gradskoga zemljišta spadahu Gradêni, Zaprudje, Hrašće i Petrovina pod zagrebačko vladanje. Obilja dosta, gradjanâ malo, a troška reć bi nikakova.

Gradska nam kronika nespominje, da bi koji senator kraj godišnje plaće od 20 talirâ i dva para obćinskih čizamâ pogibao bio od gladi ili bos hodao po gradu. Nu gradska gospoda, valja reći, bijahu ljudi veoma točni. Gradski bi sudac točno zabilježio, koliko da je potrošine govedine, kruha i vina, kad je koga kanonika izaslanika ili drugoga gospodina počastio na obćinki trošak. Tih je večera kroz godinu znalo biti i previše: na sreću po gradsku kesu nije valjana gotsba stajala za onda više od 60 dinarâ. Isto tako bi sudac na dlaku zapisao, što da je stajala nova peć za stan gospodina bana ili kozlić, što su gu Zagrebčani običavali prikazati velikoj gospodi u znak počitanja. Ponajgrdniju ranu zadavali su varoškoj kesi poslanici, koji bi išli na hrvatski ili požunski sabor. Koliko se u to ime potrošilo obćinskoga žitka, siena i vina! Radi kraćega računa dala su se dakako varoška gospoda sama birati u sabor, a dobri Zagrebčani tješili se bar u toliko, da nisu strancu punili džepove.

Nu bilo kako mu drago, kukalo se na zla vremena i koliko: živilo se, i ljudski se živilo u Zagrebu. Mala ta naselbina rasla i širila se do ugledna grada; pa kad su banovi podigli bili svoje dvorove na brdu Griču, kad su hrvatska gospoda preniela bila svoje državne sborove u Zagreb: razmahnu grad mlada si krila, i nadkrili u brzo sve hrvatske gradove glasom, snagom i cvietom. Šta više: dok je tudjinska sila satirala druge hrvatske varoše i sela, ostade glava kraljevine tvrda i ciela, i nikad nije nad Zagrebom lepršala zastava – van zastava hrvatska.

6. Sarajevo. Priznata je istina, da Turska zauzimlje najljepše krajeve Evrope. Slučaj, sudbina li dovela me u jedan kraj ove države, koji je prirodom tako blagoslovljen i krasan, da se može smatrati pravim biserom izmedju evropejskih zemalja Turske. Svi putnici, koji su proputovali Tursku i južno-iztočne krajeve Evrope, priznaju, da je Bosna ne samo najkrasnija zemlja na evropejskom jugo-iztoku, nego jedna od najljepših zemalja Evrope. Niemci joj daju prvenstvo pred romantičnim Thüringom, Talijani pred krasnom Lombardijom, Francezi pred čarobnom Provençom, a Švajcari, ponositi ljepotom svoje domovine, rado priznavaju, da je Bosna prirodnom ljepotom prava takmica, u mnogom prvenka Švajcarskoj.

Slušao sam iz ustiju rodjena Švajcara, koji svoju domovinu na tanko pozna, da položaja, kakav je Jajca grada sa vodopadom Pive u Vrbas i predielom, nije u Švajcarskoj vidio; a prijelaz Karaule-planine izmed Jajca i Travnika, dolina Neretvanska od Konjica do Jablanice, Sanska dolina, s Ključem tužne uspomene gradom, i Vrandučki Klanac, da se takme za prvenstvo s najljepšimi panoramami Švajcarske. Ali nije na te točke i prediele stisnuta ljepota Bosne. Ramska kotlina, gore Srebreničke i Višegradske, grad Zvornik na bistroj Drini, prediel izmed Tuzle i Gračanice, Maglaj na Bosni s okolinom, Zeničko-polje, Ripački klanac, Krupska dolina, Gornje i dolnje Skoplje, Kupreška vrata sa Šuljagom-planinom, takove su ljepote prirodne, da će ih i najvještije pero jedva naslikati.

Ova ljepota Bosne dolazi od neprestano promjenljive konfiguracije njezine površine, izprepletene neprekidnimi lanci visokih planina od 2500’ do 6000’ visine, sačinjavajući doline, humlje, drage i tiesnace, kroz koje se vijugaju žuboreće rieke i romoniti potočići. Toliko je tu obilje voda i izvora, da ih se u Bosni računa preko 8000. Bujno ruho kraljestva bilinskoga odieva divnim zelenilom poljane i doljine, brežuljke i najkrajne vrhunce visokih planina, a kroz nje proviruju amo tamo koja gola hrid, da monotonost zelenila razbije; a to sačinjava pravu ljepotu Bosne.

Tko je hrvatskim Zagorjem u lipnju proputovao, može u misli začeti slabu sliku ovoga perivoja, koju narodna pjesma kratko ali živahno označuje riečmi »Bosna ponosna«, »Bosno bašćo svih milina«, a za koju bosanski musulmani kažu, da je ne ima u sedam kraljeva. Ali nije Bosna Hrvatom znamenita s prirodne ljepote. U Bosni žive naša braća, s kojom smo nekada imali sretniju prošlost, i s kojom se nadamo dieliti bolju budućnost. Historija nas je za dugo odtrgala jedne od drugih, te smo si sada tudji po svem, osim po jeziku i običaju. Proživio sam u srcu zemlje preko četiri godine, proputovao sam ju većim dielom, da njezine prirodno ljepote razgledam i stanje naroda upoznam.

Najveći i najljepši je grad Bosne Serajevo, turski Bosna-saraj, ovo političko i središte zemlje. Temelj su mu položili g. 1465. plemići Sokolović i Zlatarović, koji se prvi poturčiše, kad su Turci grad »Vrh-Bosna«, dva sata zapadno od današnjega Sarajeva, razvalili i uništili. Tragovi ovoga grada nalaze se još danas kod vrela »Bosne«, koja ondje blizu pod Igmana-planine izvire. Znamenito postade Sarajevo tekar poslije podpunoga padnuća bosanskoga, kad je g. 912. po turskom (po našem računu 1511.) došao prvi carski upravitelj u Bosnu, zet carev Usref-beg, te sagradio na jednom visu tvrdjavicu sa dvorom (saraj) i dao ga obzidati četverouglastim bedemom s jednom kulom na svakom uglu. Malo po malo preseliše se u ovaj grad žitelji nekadašnjega grada Vrh-Bosne, a kad su izdunili grad, spustiše se u dragu na obali riečice Miljacke, i tako razvi se varoš, koja u kratko vrieme postade glavnom u zemlji i središtem trgovine. Ali nije moglo Sarajevo mirno napredovati. Bosanski plemići, koji ne primiše u početku turske vjere iz osvjedočenja, nego samo da mogu zadržati svoja imanja, nerado su gledali, da se u ovom gradu učvršćuje upliv Osmanlija, te su često na varoš napadali, dok su upravitelje carske prímorali, da drugamo prenesu svoju stolicu; i sbilja je ona prenašana u Travnik a nekada i u Banjaluku. Ovako tamače bosanski musulmani prijenos stolice vezirske iz Sarajeva, no ja mislim, da su takodjer i drugi politički razlozí sklanjali vezire, da prama zapadu svoju moc sakupe, a to radi lagljega ratovanja proti susjednoj Hrvatskoj i Ugarskoj. Istina je, da su Bošnjaci upotrebili slabost osmanske vlade u sredini zemlje na svoju korist, te su vremenom tako se učinili neodvisnimi, da carski upravitelj – vezir – nije smio dulje od tri dana prebivati u Sarajevu.

Godine 1697 osvojio je Sarajevo princ Evgen Savojski, te pošto ga je dao pljačkati dva puna dana, zapali ga i otidje natrag. S njim se iz grada izseliše svi katolički žitelji i mnogi iz okolice, po nekom predavanju do 40.000 njih. Tako se vojna Eugenova, koju neki njemački spisatelji nazivlju slavnom, svršila razorenjem najljepšega i najbogatijega grada Bosne i velikim oslabljenjem elementa kršćanskoga, što je bilo uzrokom njegova političkoga i trgovačkoga nazadka.

Prediel grada, gdje su kršćani stanovali, zove se još danas Latinluk, a kameniti most na Miljacki do Latinluka »latinska čaprija«. Kao središte bosanskoga plemstva i trgovine i selo janičara podiglo se na novo Sarajevo i u njem je do najnovijega pokorenja Bosne po Omer-paši bilo ognjište bosanske neodvislosti, ali i urota i spletaka svakojakih. Od g. 1851. Sarajevo je izgubilo svoj stari značaj kao političko središte autonomno-bosanskoga života, te je postalo središtem političko-državnim zemlje u smislu otomanskom.

Sarajevo ima vrlo romantičan položaj. Ono leži stranom na obalah Miljacke u dubokoj dragi, koja se iza Bentbaše, iztočnoga kraja grada, više sati jugoiztočnim pravcem izmedju planina Romanije i Trebevića vrletno proteže i najkrasniju panoramu sačinjava – stranom na sjevernih goletih 5000’ visokoga Trebevića i na iztočno-sjevernih stranah brda Borije i Mrkavine, dočim se prama zapadu otvara u krasnu ravnicu prama Sarajevskomu polju, koje zauzima prostor od blizu 3 km. Ovo polje zatvaraju opet od juga obronci Bjelaštice, na kojoj se snieg do polovine srpnja ne razkopnjuje, od zapada Igman, do sjevera Hum sa svojim lancem brežuljaku, a sredinom polja vijuga se gizdavo rieka »Bosna«, dok se izmedju sjevernih bregova ne izgubi prama Visokomu.

Miljacka izvire u Romaniji planini 5 sati sjevero-iztočno od Sarajeva; primiv mnoge potočiće iz vrletnih gudura, teče od Bentbaše sredinom grada od iztoka k zapadu u širini od 50 koračaja te sačinjava svojom dolinom gornji dio Sarajevskoga polja, a utiče kod Reljeva u Bosnu, jedan sat sjeverno od vrela Bosne. Preko Miljacke, koje su obale u gradu 1 do 1½ hvat visoke, osim liepe kamenite na jedno oko sagradjene Kozje čuprije tričetvrt sata istočno od Sarajeva na starom putu u Carigrad, vodi još 8 velikih mostova, širokih od 2–3 hvata od kojih su 3 kamenita iz 15. vieka.

Sredina grada s jedne i druge strane Miljacke na ravnici imade najviše nahrpanih kuća, osobito na desnoj obali, gdje je čaršija (trg, Pazar), koja obuhvaća prostor od pol ure hoda. Četiri glavne ulice, široke 3 do pet hvati, presiecaju varoš usporedo Miljacki od iztoka k zapadu, a šest užih ulica sieče varoš popriečno od juga k sjeveru. Ove su ulice dosta pravilne, dobro kaldrmane i kroz sve nje može se voziti kočijom; naročito su dvie glavne ulice makademizirane ceste. Na desnoj obali stanuju skoro izključivo kršćani obojega obreda i židovi, dočim na lievoj ponajviše turci stanuju ti tu su svi uredi, konaci i sve javne sgrade. Strane grada, koje se kao krila na bokovih i stranah napomenutih gorah podižu, imadu razštrkane kuće po vrtovih, zasadjenim svakojakim drvljem i voćem, a izmedju njih podižu se biele džamije sa visokimi munarami, kojih se šiljata kubeta, cinkom pokrivena u zraku blistaju. Ovaj kontrast bjeloće kuća i džamija s mnogo brojnimi sjajnimi tornjevi munara, sa zelenilom bašća i visokih drveta, daje gradu dražest osobitoga pogleda, kakovu samo varoši Turske imadu. Najljepši pogled na Sarajevo je od grada pol sata istočno na visu, jer od tuda se vidi čitava panorama varoši. U sredini velika gromada kuća s mnogobrojnimi munarami džamija; na stranah desno i lievo kuće i džamije posred zelenih bašća; a prama zapadu bujna poljana i razsijane po brežuljcih i podnožjih gora begavske kule i ljetni dvorci.

Grad ili tvrdja, od koje se prama zapadu otvara opisana panorama, jest pravilni, na mnogo mjesta razvaljeni četverokut, kojemu su krinolirani zidovi preko dva i pol hvata visoki a jedan hvat debeli. Na svakom uglu ima po jedan razoreni osmerouglasti toranj; samo je onaj na zapadnoj strani sačuvan, na kom se svaki petak i po drugih državnih svečanosti turska zastava vije i topovî puca. Obseg gradine je do tri četvrt ure i u dolnjih i srednjih prostorijah ima 7–800 kuća i drvenih koliba, u kojih smiju samo Turci stanovati; više džamija, mala jedna kasarna i jedan magazin za džebanu. Sjeverno krilo bedema potegnuto je po kosi brda, koje prema svjeveru strmenito i naglo silazi u prodol prama glavnomu boku Romanije. Iztočni bok prostire se na iztočnoj kosi glavice, koja do jedne visoke hridine ponosito upada u uzku guduru prama Bielavi. Ova hridina nakićenu do polovine gustom šumom podiže se izpravno te gorostasno iz Miljackine vrletne doline i prikazuje oku veličanstveni prizor. Južni bok spušta se strmo dole prama Miljacki, a zapadni pada umjereno prama dolnjim predielom do Bentbaše, odkuda nastaje ravni grad, ili kako ga puk zove »Varoš«. Prama Bentbaši od juga visi nad Miljackom veliki klisurasti brieg, po njem spuštaju se u zelenih bašćah skoro do vode turske kuće. Sarajevo je po svjedočanstvu ljudi, koji poznavaju Tursku, poslije Carigrada najugledniji i najčišći grad turski na kopnu. Ta čistoća i ljepota ne može se dakako sravniti s našimi gradovi, nego ako se uzme u obće neurednost, nečistoća turskih mjesta i gradova, valja priznati, da se Sarajevci ne ponose uzalud svojim Sarajevom. U Sarajevu ima mnogo mahala. Što su mahale? Mahale su ulice i predieli gradski. Više mahala sačinjava džemat (parokiju, obćinu vjersku) i svaki džemat ima svoga imama (paroka, propovjednika). Na čelu džemata stoji jedan taksildar, koga po selih zovu knezom. Taksildar je Turčin, hrišćanin, kršćanin ili židov, kako u džematu obitavaju pretežno jedna ili druga vjeronakonska sljedba obično ima za sebe svoj gradski predjel. Osobito Turci ne trpe žitelje druge vjere u svojih mahalah. – Taksildari imadu paziti na red u svom džematu, kupiti vergiju i askeriju (porez i vojninu) i ostale daće. Oni spadaju u razred afija ili policaja.

Sarajevo je selo bosanskoga namjestnika – valije – svih političkih, sudbenih i vojničkih središnjih oblasti zemlje; šest evropejskih konzulata; ima do blizu 5000 kuća i do 40.000 stanovnika.29 U Sarajevu kao znamenitu središtu trgovine bosanske, premda ono sve više gubi od te znamenitosti, stiču se svi glavni putevi zemlje, i to veliki povozni drumovi u Brod i Brčku na Savi, u Zvornik preko Tuzle, u Sjenicu preko Višegrada i dalje u staru Srbiju, u Trebinje preko Foče i Stolca, u Metković preko Mostara, u Livno, Bihač i Banjaluku preko Travnika, što Sarajevo čini znamenitom točkom strategičnom. (Nacrtao Kl. Božić u »Viencu« I. tečaju od g. 1869. br. 24. i slied.)

7. Lička kuća. (Od Lavoslava Vukelića.) Prodjè li kada, pobratime, kršnom Likom, gdje se bieda sije, a junaci niču? Vidjè li polje ličko, vrištinom crno, ogredkom izpresiecano; vidjè li kolibice naše, drvenice, nizka osjeka, visoka krova, prozorčićâ, da jedva kroza nje provučeš glavu? U tom polju, podaleko od svakoga sela, a tik ovelika hrastova gaja nanizalo se nekoliko graničarskih kućicâ. Pred najprednjom sjedi na klupi starac Marko. Prem je već kakovih 60 godinâ preživio, još ga godine pognule nisu. Licâ je punih i rumenih, oka bistra sokolova, visoka krepka stasa i širokieh rutavieh prsiju; a razgalio ih, prem proljetni večernji vjetrić dobrahno hladno duva. Al su ga večeras misli zaukupile, pa hladna vjetra ni neosjeća. Čelo mu se smrklo, oči pomutile. A ima se Marko o što i starati. Koliko je starcu veselje, što ima od srca poroda, tolika mu i skrb, da svakomu svoj red dade, jer je starac svoj kući glava, pa se njemu sve o glavu i razbija.

Zemljice je malo, kakovih 12 ralî, a i ono što je, otimlje voda i odnosi vjetar. Ta narod sliep poharao šume nemilice, pa kad rine voda u proljeće, što ne zaspe valutkom i pržinom, to sobom odplahne, a kad božja žega ono rodnice, što vodi ostalo, u prašinu stvori, nadme bura pa i ono prašine uzvitla i odnese. A dok se je šumica po vrhovih zelenila, nit je bujica zemlje predirala, niti je bura ovako pustošila. Zelena je gora i jednoj i drugoj stupicu sapinjača a blagu kišicu navlačila. Sad nam se je narod već podobro svomu jadu dosjetio i pameti dozvao, a bog će dati, te ne bude prekasno.

Kud zemljice malo, tud blažca i pomanje. Krvavo se starac znojio, dok je mogao svoje voliće u plug uhvatiti, dok je jedno desetak ovčicâ prigospodario, da barem dječica kadgod varenike srknu. Al kad je u kući sloga i posluh, onda je i božji blagoslov, pa svakomu srdce na mejstu. Ta nije se Ličanin ni onako na veliko dobro naučio. Al je kod starca Marka sloge počelo ponestajat, pa se zato starac zabrinuo, zato mu se oko pomutilo. »Samo da mi mačji skot nemetnu nesloge medju čeljad, nek bi bilo kako mu i drago: al ovako – neizdobri, boga mi!« »Eno što sam imao, kad se od braće oddielih! Ništa do djeo boga i ovo prljužice. Pa evo radeć i bogu se moleć dognah, da mogu živjeti a ne prosit ni od koga ništa. E pa sad – kad podje niz brdo – ode; ne ustavi van bog – a pošlo je, čim nestalo sloge.«

Sad strese glavom, bud će otresti nemile misli. »Bjež, prodji se! Nebudi zloguk, kao baba iz zapećka! Što bude, bude, sudjenoj ne uteče nitko živ.«

»Djedo, ajde, čekaju te na večeru«, zovnu mala Anica, unuka mu. Djevojčica navršila šestnaest godinâ. Čvršćukna, zlatokosa, modrieh živieh očiju, zdrava rumena lica. To vam je starčeva milenica. Ljutne li se starac, a u ljutavi je goropadan, nesmie nitko ni uhom; pa onda ti namaknu malu mazu da ona starca pomiri i udobrovolji. Uze ju za ručicu, pa mrk i mučaljiv uljeze u kuću. Izvoli, da ti ličku kuću i udoblje joj iznutra pokažem. Dok si prag prestupio, stupio si u kuhinju, a ta zauzimlje svu širinu, a od duljine kuće kad trećinu, a kad polovicu. Sried kuhinje prašti oganj ponajviše ob dan i ob noć. Gdje je gora blizu, pa ognju su glavnje po hvat dugačke, gdje nije, natrpa se šušnja i trnja, da plamen do krova liže. A ognjište nije povišeno, već ko i sva kuhinja, a drugda i sobe, samo zemljom nabijeno.

S lieva i s desna, u manjih kolibicah samo s jedne strane je soba. Da u njoj svjetlo ne dodijava, a da baš ni propuhe bojat se netreba, kažu ti prozorčići, što ih prije napomenuh. U sobi je velika zidana peć, pak po tri četiri kreveta, kako je gdje oženjenih, a pred svakim krevetom škrinja, gdje ženskad robu sprema. Samo nad sobami ima pod, gdje otvoren, a gdje zatvoren i zaključan, pa se iz kuhinje ljestvami nanj dolazi; nad kuhinjom nigdje poda neima, pa dim bije ravno u krov te izlazi na badžu ili vidjelicu: kao zaklopac na krovu, što ga možeš uzicom ili dugačkim kôcom (badženjačom) otvoriti i zatvoriti. Na podu je ostava za žito, a nad kuhinjom o panti visi ono što je posjeka.

U sobi se narod najmanje bavi. Pa kako i bi, gdje imade u najmanjoj zadruzi po desetak glavâ, a soba i onako posteljami i škrinjami zakrčena.

Kad nejede na polju kod posla, onda iznese nizku okruglu stolicu u kuhinju, posjeda oko nje na nizkih tronogih stocih pa uživa, što je bog dao; a onda zasjedne oko vatre pa potrati, što mu ostane vremena, tko kakvim poslom, tko pripoviedajuć i gonetajuć, tko u lugu prljajuć, kako je već tko voljan. Znaš li sad, čemu onolika kuhinja, čemu onolika vatra.

A bi li pogodio što je, te nemogu narodu omiljeti ognjišta visoka sa svodom ozgor i zidaniem dimnjakom?

Ušao starac Marko usobu i sjeo za stolicu; oko njega kućna čeljad, pa tko ljut, tko žalostan, tko nedužan pa bezbrižan večerao.

8. Grad Skadar i njegova okolica. Jezero Skadarsko proteže se od sjevero-zapada proti jugo-iztoku. Duljina mu je ladjom na 4 vesla 10 satij, a najveća širina 4 sata ne brojeći posljednje jezero Hoti, koje je kao luka u sredini iztočne mu strane. Nuz cielu mu duljinu uzdižu se na zapadnoj strani strmine, dočim iztočna strana dovršuje močvarom; jedan se jedini brežuljak proteže do iztočnoga kraja jezera Hoti, koji ravnicu onu dieli u dvie strane: sjevernu Slavjansku, a južnu Sćipetarsku. Ova posljednja proteže se dalje južnoga kraja jezera Skadarskoga, te ju od ravnice Drinske dieli brežuljak strmi, zvani Rozafa (na zapadnom mu kraju stoji tvrdja Skadarska); po pravici jedino brežuljak, na kojem je tvrdja, i koj je kao odsiečen od iztočnoga produženja, zovu Rozafa; medju ovim i onim briegom, što se kako rekoh, proteže na zapadnoj strani jezera, te ga zovu Tirabašći, uzlieva se ovo posljednje, vodovodom zvanim Bojana ime slavjansko iz najstarije dobe, što no bijaše veoma pogibelja radi groznice.

Grad sa okolicom opisati ću, kako se vidi iz tvrdje. Na sjeveru jezero i ravnica iztočna, okružena viencem briegova čudnovate prilike, pod nogami Bojana sa svojim drvenim mostom, od ove mu strane Bazar, a preko njega konak spadajući još Skadru; dalje proti iztoku glavni diel grada, sa svojih 20 džamija, sav kao u šumi, iz kojih vire crveni krovovi. Malo niže proti jugu ravnica Drinska, različiti brežuljci u velikoj daljini, jedan nad drugim. Medju južnim krajem Rozafe i riekom Kiri stoji konak Tabaki. Kiri izlieva se u Bojanu na zapadnoj strani tvrdje. Ovaj ima most od kamena, koj izgleda kano češalj, jer svodi mu nisu izpunjeni; po njem ide se u drugi konak zvani Balčik. Konak Tabaki bijaše porušio Hafis paša g. 1835., kada se suprotstavljahu Tanziamatu; i sada još stoje podrti, ne kao znak toga bombardementa. Napokon proti zapadu vidjeti je veću stranu ravnice, kroz koju teče Bojana u more, ali ovo posljednje (ravnim potezom 5 satij) ne vidi se radi nekojih brežuljaka, što no stoje pred očima.

Čudnovato teče rieka Kiri, kako u ravnicu dodje; s početka teče proti iztoku, te bi morao izlievat se u jezero, ali na jedan put mienja svoj tečaj iztočni, i sutečno s Drinom prot jugu provali tjesninu medju Rozafom i Tirabošćem te se izlieva u Bojanu, malo niže, no što ova iz jezera izide; ova je rieka tim čudnovatija, što ne ima nikakve glibine, već joj je pod više od poda grada Skadra, tako da za svakom kišom veći diel vode baš kroz grad teče i onda nije moći niti jašuć na Bazar. Turci kažu, da je neki njihov svetac obećao Skadru, da mora poginut pod vodom. Neću se upuštat u geologička pitanja. Tu ću vam samo napomenut, da su ovdje potresi tako navadni, da se niti ne okrenem, kad zatrese. Kadkad čujete gdje pod zemljom grmi, pak na jedanput strese, da sve po kući puca. Ljeti obično ne spava se pod krovom, već na dvoru. Kazivali su mi ljudi oko jezera, da je ovo sa svim na drugom mjestu, nego li bijaše njegda (nješto će biti istinitoga). Barem to stoji, da se mjesto Skodre iz vremena ilirskih po nijednom opisu historičkom ne može nastanit. U jezeru, kada je voda mala, vidjeti je ploče kao tarac, po kojem se suditi mora, da tamo njegdašnji grad bjè i potonuo.

Mimoići ću poviest Skadra do vremena turskoga, jer niti ne znam van glavne dogodjaje. Rimljani ju predobiše pod sljednjim njezinim kraljem Gentiom. Diobom carstva rimskoga pade pod iztočno carstvo. Kako su u vrieme seljenja barbari gospodarili koncem 5. stoletja Goti itd., malo znadem: sjetjam se nekoga Ostroila, brata Totile, koj (Ostroil) ostade u ondašnjoj Prevalitani; njegov rodjak Selimir predobi Skodru, ali svojevoljno podvrgne se caru Justinianu, dočim odbaci naslov kralja, uzme onaj kneza od Sede (Cedda, Zenta). U vrieme srbsko mislim, da ne bijaše znatan Skadar, dočim u Duklji (Dioclei) stanovaše kraljevi i nadbiskupi, a baš kad srušiše posljednje mjesto Bugari, nadbiskup bi premješten u Bar, gdje je i dan današnji (od 14. stoljeća). U vrieme bosanskih vladara pade pod Bnetke Mletke (g. 1440).

God. 1474. navali vezir Soliman, ma treći mjesec otidje jer ga nije mogao zauzeti; četiri ljeta za tim navali sam Mahomed II. na Skadar, ali ga niti on ne zauzme, već ga Bnečani kroz dogovor predadoše Turčinu pogodbom, da svaki može otići prosto s gibućim imetkom. Oni, koji otidoše, budu na bnetačkih brodovih odpremljeni u Bnetke, a od ovud naseliše se imenito okol Ravene, Padue, Trevisa i po Istrii, gdje jim potomci još sada živu. Veći diel imenito bogataši ostanu u Skadru.

Ovi posljednji predjoše kašnje svi na tursku vjeru, da ne izgube svoje zemlje; a crkve budu sve pregradjene u džamije; jedna jedina ostade od onoga vremena još, i to je crkvica pravoslavna na Bojani, kuda se ide put Široke. Dva biskupa skadarska budu obješena i to okol ljeta g. 1698, njeki Antonio Niger, onda opet nasljednik njegov Antun IV. g. 1719. Prvi jer ne htjede dopustiti, da Turčin drži bulu katolkinju, a drugi: jer postade pogibeljan svojim uplivom kojega imaše na stanovnike, te zato mu postaviše na izbor, da se poturči ili da pogine. Od onoga vremena svi biskupi sjedili su u Široki a ne više u Skadru. Prvi, koji se nastani u Skadru (Guglielmi) g. 1800. odbjegne u Zadar, gdje umre. – (Jadranska Vila g. 1859. na Rieci, napisao D. A.)

Plan za opis grada (varoša).

a) Topografski dio:

I. Ime. Valja kazati ime varoši, a napomenuti joj i uzgredna imena, ako ih ima. Glavno je ime ono, kojim se zove u običnom govoru naroda, u javnom životu, javnih odnošajih i zemljopisih. Uzgredna su imena ili od starine, ili na drugih jezicih, ili neki pridjevi, kojimi se varoš razlikuje od druge, što ravno ime nosi. Na pr.: Vizant, Konstantinopel, Carigrad i Stambol. Mitrovica u Sriemu i u Kosovu. Tako Kamenica sriemska, u Jadru, u Ključu kod Kladova. Beograd Singidunum; Novi –, stari grad, kojih ima posvuda, gdje ima Slavena.

II. Položaj. Daje se na više načina opisivati, n. pr. po dužini, širini, visini; po blizosti kakva brega, jezera, rieke, mora; po oblasti, okrugu, kotaru; ili sravnjivanjem sa drugimi gradovi, navodeći strane svieta itd.

III. Zemljište. Kakvoća zemlje po površini, na kojoj varoš leži, da li je ravnica, bregovito, kakvo ostrovo; je li zemlja suha, vlažna, pjeskovita, kamenita. Tu se i okolina u obzir uzima.

IV. Klima. Ne toliko u obće, no u koliko je zavisna od kakvoće zemlje, n. pr. od kakve vode, brda, blizkog jezera, bare itd. Dakle je li zdrava ili nezdrava.

V. Veličina. Od prilike prostor mjesta, što varoš zauzima; njen objem, krug, najveći – najmanji prečnik promjer, dužina pojedinih ulica, broj kuća itd.

VI. Ograde. Razumjevamo sve, čim se varoš od okoline dieli n. pr. zidinami, platnom, obkopi, bedemi, jarkovi itd. Ima li varoš predgradja ili ne?

VII. Vrata (kapije). Koliko ih je; kako se zovu; čemu služe; gdje leže, kolike su, oda šta su?

VIII. Dioba. Na krajeve po položaju: dolnja, gornja varoš; ili po postanku: stari, novi grad; ilì po žiteljstvu: grčka, vlaška, evrejska, ciganska, mala itd.

IX. Ulice. Njihova imena, dužina, širina, pravac, ukrasi, mostovi.

X. Javni trgovi. Sva otvorena, svakomu pristupna mjesta, kao: trgovi, vašarišta, groblja, crkve. Njihova imena, položaj, vid, veličina, okolina, ukrasi, svrha.

XI. Pojedine zgrade. Ili u masi, kazavši im običan materijal, način zidanja, vid, boju; ili pojedince kao zgrade javne i privatne. Valja kazati: čemu su, na koje su podignute, n. pr. svrhe državne: banskî dvori, varoška kuća, sudovi; na svrhe pobožne: crkve i kapele; na svrhe naučne: škole, biblioteke, muzeji, čitališta; pa na svrhe trgovinske: burze magazini, banke; svrhe dobrotvorne: domovi za uboge, siročad; pa na svrhe na zabavne: kazališta, redute, vrtovi; vojničke: oružnice, kasarne, barutane. Od privatnih zgrada navode se palate pojedinih velikaša, dućani i fabrike veletržaca, gostione itd. Od svih odlikuje se n. pr. rezidencija (banski dvori). Najposlje: vodovodi, brodnice, pristaništa.

b) Entografski dio:

I. Poreklo. Ovu točku valja naročito na um uzeti, ako je n. pr. varoš kakva naselbina, ili leži na granici izmedju dviju zemalja.

II. Karakter. Govori se o fizičnoj i moralnoj kakvoći žitelja. Razlikuju li se:crtami lica, bojom kože, stasom tiela, jezikom, naravlju, sklonostmi?

III. Broj. Kaže se u obće ili od prilike.

IV. Ustrojstvo. Kakva je unutrašnja uprava varoška i kako se odnosi prema vladi zemaljskoj; ne ima li naročitih prava, povlastica, dužnosti?

V. Vjerozakon. Ima li koji vladajući, da se samo trpi, ili je posve zabranjen?

VI. Obrazovanost. Jesu li žitelji u obće izobraženi, ugladjeni, civilizovani; ima li književnika, umjetnika?

VII. Zanimanje. Čim se zanima i izdržava veći dio žiteljstva: poljodielstvom, zanati, vještinami, tvornicami, trgovinom?

VIII. Način živovanja i običaji. Da li je obladala vrednoća ili lienost, umjerenost ili rakoš. Koji su običaji pri porodu, vjenčanju, sahranjivanju mrtvaca itd.

IX. Svetkovine. Razumjevaju se sabori i slave zemaljske kao uspomene kakve radosti ili žalosti, n. pr. Prvo zvani Andrija, Vidov dan, poveći sajmovi (vašari).

X. Policija. Uredbe i ustanove za održanje života, zdravlja, poredka i bezdjelnosti, kao: staranje o siromasih, njegovanje bolestnika, čišćenje ulica, obrana varoši.

XI. Stranci. Dolaze li mnogi, ili prolaze? Kako jih smatraju urodjenici i s njimi postupaju?

XII. Historija varoši. Šta se zna o njezinu postanku i njezinoj prošlosti; šta ljudi o njoj sude, od kakve je važnosti za zemlju, u svietu? Historija može doći odmah u uvodu; a može se i pri pojedinih točkah opisa stavljati. (Vujić Falkmann.)

Plan za opis životinje n. pr. sisara.

A) Stvor životinje;

a) Tielo. Spoljašnje: glava, vrat, trup, rep, prednje i stražnje noge, kandje s nokti, tupimi ili oštrimi, uvlačimi; oči, uši, čeljusti, rogovi, zubi, koža, dlaka. Unutrašnje: kostur t. j. sklop kostiju, orudja disanja, krvotoka, varenja, osjećanja. Veličina ciele životinje; njene vrste, t. j. fele i sojevi.

b) Svojstva. Ovdje dolaze pojedine sile duševne, koje se u nekih životinja pojavljuju, kao: sila pametnja, sila uobraženja; za tim ona svojstva, koja su nalik na naša moralna, kao: vjernost, zahvalnost, čuvarnost; prirodni nagoni: putovanje, gradjenje; najposlje narav ili ćud, da li je životinja troma ili okretna ili divlja.

B) Život životinje:

a) Stanovanje, u kojih predjelih svieta i klimah; kakvoća tih prediela; na suhu ili u vodi, po gorah ili ravnici, u zemlji ili na drveću. Jame, léže ili kućice, što nekoja životinja sebi gradi.

b) Hrana, koju jede, kako ju nabavlja i uzimlje.

c) Plodjenje, kakvoća mladih, postepeno razvijanje njihovo, staranje matorki o njih.

d) Viek, koji obično dostiže, da li sporo ili brzo dospieva. Osim toga spadaju ovamo: san, glas, način micanja, zabava životinje.

e) Potreba i korist, koju ljudi od nje imaju. Ili n. pr. pojav njen smatraju kao neko sretno znamenje; ili postupaju s njom kao s kakvim drugom i prijateljem; ili ju pokazuju zabave radi; ili se služe njom za voženje, jahanje, teglenje; ili dobivaju od nje mlieko, sir, maslo; ili joj meso jedu, kožom se odievaju i pokrivaju; od rogova ili kostiju prave oruđe, od loja svieće. Ovdje dolazi i šteta, koju životinja nanosi.

f) Način, kojim ljudi do tih koristi dolaze, ili štetu od sebe odklanjaju, n. pr. lovom ubijanjem, laskanjem, mamljenjem, pitomljenjem, odgajanjem, obučavanjem.

g) Pojav životinje u historiji, basnah i pričah.

§. 44. Poslovni opisi.

Ako opisuješ predmet radi posla, to se zove poslovni opis. Poslovni sastavak znači u najširem smislu svaki spis, koji se tiče posla, t. j. imetka i prometa, u obće blagostanje ljudskoga. Obseg je poslovnim sastavkom obširan, a razlikost prema sadržaju.

Predmeti su ovih opisa: različite strane svieta, osobita miesta, zgrade, proizvodi važni ili po vještini ili po nauci, način živovanja, naravi i običaji raznih naroda. Oni sadržaju u sebi dnevne putničke bilježke, i izlažu se obično u slici pisama, jer je ova forma za njih najudesnija. Samo se pisac mora postarati, da djeluje na razum i uobraženje svoga čitatelja; dužan je tako rekuć prenieti ga u ona miesta, k onim predmetom i medju onu družinu, gdje se on sam nahodi; te da proizvede u njem koliko je moguće vjerno i podpuno sliku. Valja mu birati, što je odlično, mukom prelaziti sve, što je malovažno. Slog mora biti živahan.

Opisi putovanja diele se na obće i osobne. Obći opisi ne imaju nikakve osobite svrhe; oni mogu imati za svoj predmet razne stvari i svakojake okolnosti puta. Osobni opisi preduzimlju se sa naročitom i ponajviše sa naučnom svrhom, po kojoj pisac bilježi i izlaže svoja izpitavanja o predmetih. Oni mogu biti beografski, opisujući savršeno nepoznate strane sviete; topografski obično sa vojničkom svrhom opisuju potanko prediele, polja, ravnice, položaje rieka, gora, šuma; etnografski i arheologijski opisuju iz starine spomenike pismene ili od vještine; osim ovih ima opisa: za nauku prirodnu, fiziku, astronomiju, klimatologiju, iz putovanja pomorskih itd.

1. Kolumbovo prvo putovanje. (Po Cannabichu preveo F. M.) U luci Paloskoj tri su ladje razapele jedra, opremljene za daleki Kolumbov put. Na treću od njih, koja se zove »Pinta«, ukrcaju se mornari pod silu, pod kraljevu zapovied; malo je koji pomorac s dobre volje stupao na te čudne plavi, koje se na nevidni i nečuveni put opremaju. Na najvećoj ladji »Santa Maria« zvanoj vijori se stieg novoga admirala Krištofa Kolumba. Prije nego će se zavesti na more, izpovieda i pričešća se Kolumbo i sva njegova družba; jer su težki puti i neprohodni, koje kani putovati. Na polazku njihovu sav se Palos od tuge reć bi u crno zavio; plačuć i jaučuć opraštaju se od mornarâ rodjaci i znanci; svatko ih drži žrtvami, koje se smrti žrtvuju.

Trećega kolovoza g. 1492. od jutra na zapovied Kolumbovu dignu se sidra; kako je Kolumbu pri duši, krečući na put, za kojim je osam godinâ uzalud od sve duše čeznuo! Čim se ladje od kraja makle, sjedne on pisat početak svojih putnih bilježaka, i piše najprije: u ime božje! Koliko se Kolumbo veseli, ipak se i boji, da mornari neklonu duhom. Dok su još blizu Evropi, nikad nezna, neće li tko požaliti i poželjeti povratka. Slomivši se krmilo na Pinti, mora skrenuti u luku na jednom kanarskom otoku, i tu do tri nedjelje prosjediti: momci se ne žure popravljući, kao da su radi što duže zategnuti zadnji oproštaj s poznatim svietom. Mimohodeć Tenerifu, baš se iz visokoga vatrometa Pika stao crni dim kuljati i oganj sukljati; na ladjah mornari od straha bliede: čini im se, da ih zlokobnica gora kobi. Kolumbo se nemože dočekati, da im već jednom ne bude na pogledu ni kopno ni ikoji brod. Bezvjetarje mu dodijava. Napokon dne 9. rujna sa sunčana izhoda duhne vjetar, jedra se nadmu i krajni kanarski otok Ferro poizčezne putnikom iz vidika. Alí sad im je, kao da su prestavili s ovoga svieta; očavajući, da neće nikad više ugledati doma, mnogi briznu plakati i udare u jauk i lelek. Kolumbo ih tješi blagom rieči, opisuje im divnu zemlju, kamo će stići, pak i, tajeći istinu, kaže im, da nije tako daleko do nje. Glavarom na ladjah oštro zapoviedi, neka za ništa nemareći nit i česa se bojeći uviek samo drže na zapad.

Kolumbo se veseli, videći da vjetar, uviek pogodan, neprestano tjera od iztoka na zapad. Brzo se otiskuju po mirnome moru; nebo modro, vedro bez oblačka, zrak hladovit i okrjepan. Kolumbo misli: samo da je još slavuljâ, pak eto ti proljetnoga jutra andalužkoga; on misli na onoga, komu su vjetrovi teklići i glasnici zapoviedi njegovih. Mornarom se srdce povraća, videći pred sobom zelenom travom na daleko pokriveno more, te misleći, da je to naplavak od nedaleka kopna. Eto im ptice u susret, o kojoj se znalo, da nikad ne prenoći na moru. Ladje se natječu, koja će prije kraju prispjeti. Zapovjednik na Pinti priklikne Kolumbu, da vidi nješto, što sluti zemlji blizu prema sjeveru. I doista se tamo kažu oblaci, kako lebde iznad obalâ, te su na sunčanom zahodu vidjeti kao otoci. Ali Kolumbo zna, da još ne može biti kopna; neda okretati na sjever, nego drži i dalje na zapad.

Za malo nestane onih znakova, po kojih su mislili, da je zemlja blizu. Neprestano plove u bezkrajnu pučinu, zalud prevaljuje nove i nove prostorine. Mornari klonu duhom. Pogodni blagi vjetrić, što im ga je Bog poslao, sad im je čemeran; vele; da na tome moru uviek iztočnjak puše, koji doduše da tjera ladje od španjolske obale, ali da nikad nijedne natrag nedotjera. Zalud ih Kolumbo tješi i poučava, kad al netom dne 20. rujna okrene jugovina, koja ako i nije putu prijala, ali je oprostila putnike težkoga jada. Toga dana nalete i ptice na brodove, posjedaju po jedrilih i križacih, te ih stade fićuk i popievanje. Mornari se tope od miline, čini im se, da čuju glase svoje domovine. Ali naskoro se opet ozlojede i stanu mrčati na ono, čemu su se prije veselili bili. Zapaze naime opet travurine po moru, pak udare vikati, da će sad ladje stati nasried Oceana daleko od kopna, kamo bi se mogli zakloniti, i da će tu ladje i ljudi sagnjiti. Kolumbo stoji na boku ladje svoje, pušta olovnu mjeru u bezdan morsku, te ljudem na sve dobro tumači; ali oni se ne prestaju tužiti. Na jednom prestade vjetar, a more se silno uzgiba bez i najmanjega ćuha. Mornari od straha mramorkome šute; ali Kolumbo sjeti se Mojsije i oćuti, da je i on jednako pod okriljem božjim, kao što je taj prorok bio, kad je svoj narod vodio u obećanu zemlju.

Već se i sam Kolumbo nada, da će se skoro ukazati zemlja. Ali se nekaže nigdje ništa. Mornari se dan na dan sve to više smutjuju: i oni od njih, koji su srdca junačkoga, klonu duhom, veleći, što da će od njih biti, kad nestane brane, a sve je naokolo bezkrajna voda. Gorji se stadoše i kupiti u hrpe po trojica, četvorica, vičući u sav glas: admiral je pustolov, komu je do svoje slave, a nije do našega života; već je vrieme, da se postaramo za se. Kolumbo nije naš čovjek, on neima nikoga kod našega kralja, tko bi ga zagovarao. Ako li nas neće posluhnuti, nije daleko s broda u vodu, pak ćemo kazati u Španiji, da je admiral spao u more, dok je na nebu zviezde brojio. Kolumbo sve to vidi i čuje; ali neizgubi srdca, nit se promieni u svom mirnom licu, nego stupiv medju buntovnike izkara ih, a plašljivce osokoli. I nitko se ne usudi, da ga se rukom takne.

Na jednom okrene sgodni vjetar iztočnjak; nebo je vedro, more mirno, ladje plove žurno uzpored. Kolumbo i Pinson, zapovjednik na Pinti, promatraju zemljovide i dovikuju si, da su valjda blizu Japana. Stanu o tom razmišljati i računati, kad al na jednom Pinson, stojeći na krmi svoje ladje, glasno zavikne Kolumbu: eno zemlje!, eno zemlje! na jugu-zapadu! I doista se ukaže 25 miljâ daleko na jugu-zapadu nješto nalik na zemlju. Kolumbo i svi mornari pokleknu Pinson zapjeva »Slava Bogu na visini«, a svi mu ostali pripievaju. Tad se uzpuzaju mornari na jarbole i konope, i svi potvrde, da se vidi zemlja. Svi kliču i poskakuju od radosti. Kolumbo nareče, da se svu noć plovi na jugo-zapad. Ali drugoga jutra izčezne sve kao san; što su držali, da je zemlja, to je bio oblak, pak se je preko noći razišao. Admiral dade okrenuti na zapad. I on se sam već poboja; od kanarskih otoka prevalio je već 750 morskih milja, te bi po njegovu računu već morali biti pred Japanom. Ali Japana neima. Pomisli si, da nije morda previše na sjever zašao. Od njekoliko dana vidi velika jata pticâ letećih prema jugo-zapadu, pak sudi po tom, da je zemlja negdje na toj strani. Zato okrene malo ovim pravcem. I sbilja naskoro vidi, da je pravo učinio; šaroperne ptičice, koje je poznao, da po poljih pjevaju, prilieću na brodove, pak odlieću dalje na jugo-zapad. Istim pravcem preleti i roda, pak pelikan, napokon i patka. Zrak sve miriše kao u Sevili u proljeće. Kolumbo je sav blažen, ali mornari nemare za dobre znakove, i posve već zlovoljni i nestrpljivi govore, da ih te ptice samo mame u smrt. Oni se razjare i pobune, bučeći gromovito, da se mora natrag. Ali i Kolumbo okrene sad drugačije i zagrmi im: kralj i kraljica učiniše me vašim zapovjednikom, vam je slušati, a meni zapoviedati; puklo kud puklo, ja ću uztrajati do kraja, dok me Bog neprivede mojoj svrsi. Mornari se pokore. Nu Kolumbu je ipak težko pri duši: što će biti od njega, ako se skoro neukaže zemlja, a on je prisilio mornare, da plove dalje. Ali sliedećega dana pokaže se plijuć po moru trava, kakova raste uz potoke; pokaže se zelena riba, koja se samo medju grebeni nahodi; i jedan trnak pronesu valovi; mornari izvuku sad trstiku sad daščicu, sad izrezkanu palicu. Mine ih tuga i zlovolj, već snivaju o divnoj zemlji, punoj zlata i dragoga kamenja; sav dan ogledaju se svi na okolo, neće li upetiti zemlju.

Na večer, pošto su, kako je red bio, mornari odpjevali Salve Regina, progovori im Kolumbo, neka slave Boga, da će još ove noći prispjeti na kraj. On zapovjedi, da svu noć ostaju ladjam na provi i da oštro paze. Te noći nitko nezaže očima, svi željno izgledaju gvireći svud na okolo u daljinu. Čim se smrče, uspne se Kolumbo na vrh krmi svoje ladje. Čudno mu je pri duši. Oštro pazi na zapad, gdje se nebo sastaje s morem. Oko 10. ure čini mu se, da vidi njekakvo svjetlo, nu poboja se, da mu se samo tlapi. Prizove dvojicu, trojicu k sebi, neka i oni gledaju, da li se što vidi. Sbilja vide i oni dva tri puta, kako je sinulo svjetlo, kao da je od luči na ribarskom čamcu, ili kao da tko iz jedne kuće u drugu prenosi svieću. Kolumbo se uzraduje, da ga sad neće nada prevariti. Pošto tako dalje plove do druge ure poslie ponoći, puče top na Pinti u znak, da se vidi zemlja. I sbilja dvie milje daleko jasno se razpoznaje obala. Saviju jadra, okrenu na vjetar i čekaju zore. Što je za toga prozorja osjećao i razmišljao Kolumbo, stojeći na palubi ladje, to se ne da izreći ni opisati.

Na dan 12. listop. god. 1492. s jutra prvi je Kolumbo ugledao novi sviet. Eto mu pred očima ravna otoka, što se više miljâ daleko pruža! Na njem bujna svježa zelen, i divno drvlje na redove kao u voćnjaku. Izmedj drveća vidi se, kako se pomaljaju ljudi, te odasvud na obalu pritrkuju. Posve su goli i čini se, kako se drže, da se od čuda ne mogu razabrati. Na Kolumbovu zapovied bace mornari sidra, i ukrcaju se u čamce; on sam u sjajnoj grimiznoj odjeći stupi u svoj čamac, držeći u ruci kraljevsku zastavu. Tako učine i druga dva zapovjednika. Što se više primiču obali, to se više dive nevidjenim šumam, golemomu prekrasnomu drveću; voda je uz obalu zelena, čista i prozirna kao ledac; iz gajeva donosi vjetrić svjež miomiris, u gajeve mami razkošna sjena na počinak. Indijci se prestraše i razbježe u šumu. Kolumbo izadje na kopno, baci se ničice, poljubi zemlju i suznima očima hvali i slavi Boga. Sva njegova družba od radosti se razplače. Kolumbo se pomoli: Vječni Bože, tvoja je sveta volja stvorila nebo, zemljo i more. Slava i hvala tvojemu imenu, koje si dopustio tvomu poniznomu slugi pronesti i u ovu nepoznatu zemlju, na kraj svieta, da se i ovdje tvoja sveta volja svrši! Zatim se ustade, izvuče svoj mač, dade kraljevskom zastavom razmahati, prizove oba kapetana i svu momčad okolo sebe, te svečano posvoji novu zemlju, kojoj nadjene ime San Salvador (sveti odkupitelj), u ime kralja španjolskoga. Pošto je tako svečano posvojio novi sviet, svi se mornari sgrnu k njemu i u rajskoj radosti jedni ga stanu grliti, drugi ruke mu ljubiti, a treći, baciv se predanj nice, moliti ga, da im oprosti.

Tako je evo dopala Kolumba nagrada za njegovu trudnju i nečuvenu uztrajnost: on je evo odgonetnuo Oceanove tajne, njegova je misao, kojoj se sviet smijao, održala pobjedu. Kolumbo je učinio još veće otkriće, nego što je i sam znao: on naime sad stoji na novu svietu, o kojem Evropljani više tisućâ godinâ ni slutili nisu.

Pohrlite u duhu k tomu velikanu, okružite ga, kako evo u grimizu svom prvi put stoji na novom svietu, uprite oči u to njegovo divno lice i divite se junaku, koji je taj novi sviet i njegove ljude iza sna prenuo, samoći oteo i s cielim ga ljudstvom sdružio. Slava mu!

2. Put na Plitvice. U pet sati stigosmo nad Slunjčicu s vodopadi. Ljepšega prizora nisam jošte vidio! Slunja strši na obronku klisuraste kotline, kojom polagano teče Korana. Kotlina je ta savršeno slična ovakovim okolicam razvikane saksonske Švajce: iz vode se je s obje strane uzpela strahovita stiena, nastrešena amo tamo kukovi, izmedju kojih proviruju stabla i grmovi; a kad još dalje segneš okom pameti, onda ti se čini, da su te vilinski čari prenieli u Civita Castellanu u Papinskoj državi, samo što je ondje posve jednaka kotlina zatočila cieli grad sve naokolo; a glasoviti zavičaj Horacijev, slavni Tibur, posve je nalik ovomu predielu. Sat hoda od Slunja izvire u pećini rieka Slunjčica, te ulazi s obilnom svojom vodom namah za gradom, izmedju njega i podrtine grada Frankopanskoga, u ovo klisurasto zemljište, preko kojega vode dva liepa mosta: jedan preko Korane, a drugi preko Slunjčice. Slunjčica se tu izvija izmedju grebenâ i tvori hiljadu predivnih prizora. Ovdje je razširila svoje valovite ruke i zagrlila otočić, na kojem se zeleni povrtje i voćnjaci, ondje se je dalje zamaknula izpod brda, da se na njoj namjesti vodenica ili žaga; sada se probija sred kukovâ, spojenih uzkim bronom, kojim smjelo koraca lakonoga koza, da zagrizne što zelenja u bližnjem vrtu; a sada je jarčić sakupio kano na dlanu sve četiri noge na kuku, te se smjelo prebacio na drugi greben preko šuma vodenoga; a i djevojčica se je otisnula, da u red tjera škodljivu gamzad ovu. Sav protrneš od straha s pogibelji djevojačke, ali ona kuka na kuk, kano smjela šajka preko uzavrelih slapova. Cielo su to vodokopno zemljište, koje se stubasto spuštja prama Korani, pokrili mlinovi: veliki i maleni; njeki tako maleni, da čovjek jedva u njih stoji, uzpeli su se na vrh kuka, podastrta svuda grmljem i travom, gdje jim žrvnje tjera na kolo, kojemu neima mjesta u tjesnacu, već drvo s daskami, popreko utvrdjenimi: narod jih zove mlinove žličarice, a ja bih jih philologički prozvao budi mlinove žličare, budi malinice žličarice, da bude i nješto od moga primorskoga. Tko bi izbrojio sve velike i male vodopade, koje tu voda tvori? Pošto je Slunjčica nakvasila sobe kućne i potjerala do četrdeset mlinova i u sredini učinila divnu sliku crnih vrata u bielom zidu, pada u zadnjem redu na dvadeset i tri mjesta u 10–15 hvati nižu Koranu, a u prostoru od tri stotine koračaja. Vodopadi su različita lika, a dva mi osobito u oči udariše: onaj najveći, što se neprekinuto s jakim šumom strmoglavljuje deset po prilici hvati duboko, razvaljajuć, što niže sve to više, ždrielo svoje; i drugi blaže ćudi, što nevidivo pljuska po hridi, preko koje se prelieva na sve strane, tvoreć sliku ogromna criepa s bielim cvietjem. Eto ti, zaviknuh sav uzhitjen, ogromne rimske Fontane Trevi po hrvatskom kroju! Divotu tih prízora diže čvrsta nada, da je ovaj vodopad jedna od onih riedkih u svietu stvari, koje što dalje, to savršenije postaju. Jer sastojeći zemljište od sama sadrena kamenja, koje što ga voda liže, sve to više raste: kukovi će se oni sve više dizati, a voda će, obarajuć se sve to jačom silom na zapreke, tvoriti sve to divnijih prizora! Tomu prispjeva umjetnost ljudska, koja da namjesti novu malinicu, proreže koji mekani sadreni greben, da na onaj prorez vodu navrne, pa tako umnaža različitost tih i onako prerazličitih tvorova. Za to se može reći, da vodopad Slunjčice sam sebe pomladjuje. Čuditi se moraš bogatomu vrelu koje samo pol sata staro, tvori toliko divotâ, hladnokovnosti Hrvata, koji jih tako slabo polaze, i hrdjavoj cesti, koja je samo ovdje kod vodopadâ tako nevaljala, da se i debelo kamenje izpod kolâ na razrovanoj cesti kotrlja i parapet na više miesta ruši.

Razgledavši, kano što zaslužaju, točno te mile prizore, udjosmo u Slunj, ukočivši, kano što se na tabli nalaže, kolo, da se spustimo do jedinoga trga i jedine ulice, kojoj u zadku stoji župna kuća, a oko nje se snuje trideset i tri lumere; jer domaća rieč broj valja samo u domaćem životu, a u diplomatičkom kućnom slogu zavladala je izključivo prekrojena tudja lumera. – – –

Vratjajući se kući, sav Slunj pritisnut crnom koprenom, a u stan župnički sam plamteći u jasnom svjetlu. Boga mi, razsvjeta! viknusmo svi jednim grlom, tà po Bogu brate, eno župnik razsvjetlio sve prozore! Dotle očitova plemeniti gospodin veselje svoje s dolazka našega. Da živi Jerolim Pleše na utjehu putnikâ. Prije večere razgovarasmo se dva čitava sata o svih odnošajih naše domovine, a rieč vodjaše osobitom rječitoštju vrli domačina. – – – –

Sutradan okriepivši se dobro kavom i kupivši govedine za daljnu porabu, zahvalismo gospodinu župniku iz dna duše na osobitom prijateljskom dočeku, bez kojega bismo bili morali konakovati kano sinovi afrikanskih pustara bez okrepljujuće oaze. Oko jedanaest sati stigosmo u Drežnik-krčme. Kod prve krčme, niti nesišavši s kolâ, upitamo pred vrati stojećega gazdu, ima li siena, zobi i hrane za ljude. Evo, evo dalje još jedna birtana, odgovori on posve hladnokrvno. – – Kod druge nam krčme obećaše vina i vode, a po siena nas poslaše u selo. Jer premda se iz Drežnika može uprav na Plitvička jezera preko brdâ, ali put je vrlo hrdjav, te nas g. B. oberlajtnant svjetova, da izaberemo dalji ali naredniji put preko Vaganca. Grad Drežnik leži tik nad Koranom. – Zahvalivši se na dobroti g. B., koji nije nikako hotio, da mu platimo sieno, za dva se sata prestavismo u Vaganc, koji je jedina sigurna luka ovostranim putnikom.

Putem u Vaganc osobito mi udari u oči liep prizor: skoro pred svakom kućom stoji stupa, po kojoj gazi jednom nogom mlada djevojka, naslonjena na stupinu ogradu, a druga dobnija izvlači izpod stupe iztrtu konoplju. Po drugih selih vidjesmo, gdje samo jedna ženska tare konoplju trlicom. Upitah prvom prilikom, što je lašnje: stupom ili trlicom. Jednako gospodine, odgovori mudra snaha, samo što oko stupe dangube dvie Vlahinje, a trlicom obavlja jedna Hrvatica jednaki posao. A je li težko? Aa, odgovori ona, upriev još žestje. Digoh i ja zub te osjetih, da bi se naš varoški muškarac krvavo oznojio oko posla, koji Graničarka cieli dan lako obavlja. Mili Bože, dokle smo se raztanjili i razslabili mi varoščani! Oko Plešivice se oživotvoriše moji ideali o bagri ljudskoj. Jer držeći ja ljude po naših gradovih osim malo iznimaka, za sjene ljudske, ovdje se sastah s pravimi ljudi. Niti tusti poput bačava, niti tanki i prozirni, da jih svaki vjetrić odpuhne, mužkarci su ovuda svi veliki do hvata, jedri i čili, lica ponajviše crnomanjasta, plemenita, a udova golemih i razmjernih. Tko je manji, razgranio je prsa i ramenice poput stoljetnoga hrasta. Široke gače s golemom laticom, na način turskih dimlijâ, pustio je svaki do laganih opanaka; crljenim prslukom pregrnuo je pleća i želudac do pasa, oko kojega mjesto čemera ovija se remen za nož i male puške, kojih ipak ne nosi uviek; prsa je i vrat razgalio, da se sjever s njimi poigrava, a glavu je pokrio crvenom kapom, malo tko fesom. Prolazeći važnim korakom mimo kola naših, pozdravljahu nas svuda, osim u slunjskoj regimenti, gdje jim je pogled mrk i ukoćen. Da ga koji inostranac vidi, gdje u sumraku stoji kano što smo jih mi vidjali, dobio bi groznicu, koja se ne da liečiti kinom. Ali mi imajući pravi ključ k njegovu dobromu srcu, prolažasmo onuda, kano kod kuće, osim jedanput, koji ću niže spomenuti. Kuće nisu ni malo prama njihovoj višini, pače čini se, čim je tko viši, da si je tim nižu kuću sagradio, naznačujuć tim, da mu je kuća cielo svodište nebesko, a u kuću da se zaklanja samo od nevremena. Prispodabljajuć i golemost njihovu s malicom hrane i drugih potreboća, uvjeravamo se u istini, da je narav s malim zadovoljna; ali čila narav, koja se kupa u sniegu i škropcu, a briše studenom plahtom sjevernjaka; koja nezna, što su grčevi, što li neprobavnost želudačka, već glad tiši mliekom, sirom i polupečenom bravetinom, a žedju gasi u nestašici dobre vode rakijom. Izkvarena narav treba neizmjerno mnogo ništavila. Ljudi nastojte, da budete čili i kremeniti, pa ćete i u nevolji biti zadovoljni i sretni. Biti samo zdravim, malo je bolje od bolovanja. Žene su po Granici mnogo slabije, jer jih tare neprestano poslovanje: mogu reći, da neima marljivijih ženskih, nego su Hrvatice. Tko ti sprema kuću? žena; tko ti vari jelo? žena; tko ti goji marvu? žena; tko ti obradjuje polja? žena, samo što muškarci oru, kose, mlate i drvare. Hoćeš li se zaodjeti, žena tare, prede, plete i šiva. Povrh svega toga žena mora radjati, dojiti i odhranjivati, pak i dobrotom i blagostju krotiti bies mužki. Kada ju zateče vrieme, da doji, te mora na polje, onda i kolivku na glavu ili preko ledjah bisage s dojencem, pa trči s preslicom ili kojim drugim ženskim poslom. Vidjevasmo, gdje su Graničarke idući ili na vodu ili na polje, tja omotale predju, držeć u jednoj ruci vreteno, a u drugoj klubko. Koja neima ni preslice ni vretena, lan omota oko glave, u grmu odreže batinicu, pa ju odozdó razkoli na dvoje, i zavine okrajke, da izidju četiri kano traka, pa predi, neprikapčajuć predje za glavicu od vretena, koga neima.

Gdje ste nježne gradjančice, koje po svakojakih zavodih učite vezti, slikati, udarati, skakati i francezki zajekivati, pa kad vam dodje samo do gladjenja rubenine, već se tužite, da su vas nesmiljeni muževi prelomili poslom, od koga treba sad nà izdahnuti. Ovamo uprite inače znalične oči svoje. Ovi sjajni primjeri neka vas uče, da ste rodjene za poslove, a ne za zabave i dangube. – – –

Malo dalje vaganca, uprav kod podnožja krasne Plešivice zakretje se desno, pa kroz Petrovo selo Malom Kapelom uz brdo, odakle se uživa prekrasan vidik, do Proboja, za dva sata. – Priboj, od drugih smo čuli Preboj, najviše njih vele Prijeboj. Cesta zakretje desno u planinu, kojoj starost pokazuju s desna golemi hrastovi i bukve, i probila iz zemlje kamenita rebra, s lieva je gora zarasla u šumi, pod kojom se do ceste stere nješto polja i njivicâ, okružujućih razštrkano selo Jezera. Dokle se teža zemlja, donle se može i voziti, ali dalje treba ići pješice, ako nećeš da ti rebra puknu od trešnje, jer put je samo nješto manje kamenit, od strmine one iz sv. Kuzme u bakar. Šaleći se medjusobno stanite, zaori glas na obronku jedne strmine. Pred nami je puklo jezero Kozjak i druga jezerca nad njegovim logom s olinicom Galovca izmedju guste šume, kojoj se na lievom kraju bieli vodopad, leteći niz liticu u niže jezero s dalekim šumom. Kano kada ti se iznenada ukaže koja čovječanska divota, duh nam zape, a krv se potiskivaše prama prsima i glavi onom blagostju od koje se blažen uzhit radja. Za čas se pretvorismo u Niemce. Poslje prve navale: krasno, divno! klikosmo svi kano u dogovoru. Ovo je jedan od najkrasnijih vidika ove čarobne okolice, koji tim više uzhitjuje, što se prvi ukazuje. Postavi se štioče, 2500 stopa nad površjem morskim, popni se još dvie sto stopa nad nizinom, kojom se prolieva jezero Kozjak, stvori sve naokolo što bujnije šume stoljetnih hrastova i bukava, zatoči jezerište najizvrstnijim šestilom na više miestâ, pretegni obale mekanim sagom svieže zeleni, a ono, što se od vapna tik vode i obale bieli, imenuj umjetnom mliečnom stazicom koga englezkoga perivoja, sred voda postavi otočić, kano igračku nježećih se talasića, a povrh toga digni na drugoj obali izpod jedne klisurine lievo mlin, a izpod druge desno pilu, pa raztvori na jedanput sve očinje živce, da upiješ tamnu-smaragdovu boju vodnu, i razširi uši na sve kraje, da se razblažiš romonom i šumom slapićâ i slapovâ, te ćeš si barem ponješto stvoriti sliku divnoga Kozjaka. Ali da bude savršena slika, narav je do te krajne mekote digla tvrde hridi, zarasle šikarom i mašinom, u koje voda pada iz Galovca, krčeć si prama naravi svojoj put izmedju divljega stienja. Da se pako silnom navalom vodâ neošteti nježnost Kozjaka, izkočila je iz dubljine strašna hrídina izpod Galovca, koji se iz lievoga njezina kuta strmoglavljuje. S ovoga mjesta vidiš skoro polovicu Kozjaka, koji se čini da stvara podlogu višim jezerom, četiri velika vodopada, kojimi voda iz viših jezeraca, Gradinskoga jezera i Jerkuse, sili u Kozjak, zatim nazireš Galovac i vidiš najjači vodopad u ovom okrugu. Kada sve to motriš, pak si u pamet uvadjaš umjetni Hellbrun kod Solnograda i Terni u Rimskoj državi sa glasovitim Tiburom, onda si misliš, da je umjetna ruka silu vode nad Kozjakom zabušila, te da je kroz one pukotine umjetno izpuštja, da tim moćnije djeluje na gledaoce. U ovom okrugu ima još pet manjih vodopada, koji se s onoga gledišta nemogu vidjeti. Krasno, divno! rekoše moji drugovi, pa se spustiše niz brdicom do jezera, a ja izpuknuv olovku, ostah na mjestu, nebih li uhvatio barem glavne poteze toga vedroga lica. Treba bo znati, da sam ja u djetinstvu zavirio bio i u liepe umjetnosti, ter sam znao već liepo praviti ravne i krive poteze svake ruke, a na faluti sam bio dotjerao tja do pol škale, ali neprijatne okolnosti obustaviše me nade punoga mladića na premučnom zanj putu umjetničkom. Zašto se nisam zamahnuo barem do snimanja, ili zašto neimam bar uza se koga slikara, da sastavi sliku, kojoj bi se sviet čudom čudio! Nu tako biva uviek u svietu: tko bi hotio, nezna, a tko bi znao, nemari ili neće – – –

Pregriznuvši malko, odosmo za Antunom, da nas preveze preko Kozjaka, da podjemo do drugih jezera. Preko širine od 273 hvata imali smo se prevesti na čamcu, izdubljenu iz jednoga komada, u koji kada se smjeste tri čovjeka, treba da, potegnuvši u se dušu, niti okom nemaknu, inače se je čamac gotov zalijati, pak tko nezna plivati, onaj put olova njekoliko hvati duboko. Za pol sata obavi se ta argonautička plovitba, a mi za vodjom preko klisurâ i jazova, skoro onamo strovaljenih. Tako svake godine mienja voda lice čudnovatomu zemljištu ovomu. Ime lievoga brda Stûbica, kojim se uzpinje do vidika na druga jezera, pokazuje, da je narav ovoga zemljišta stubasta; jer padajuć jedno jezero u drugo, gospa si je voda sagradila ogromne stube, da po volji niz rieke, saviv skute, mirno silazi, a niz druge zasukana skače i leti. Pošto sam već opisao skrajnu mekotu samo jedinoga Kozjaka, nikako se nebih osmjelio kazati da je to tvrdo carstvo, carstvo klisurâ; sud pako, da je to turobna i ozbiljna, a i jednolika slika jednolike, pak ipak toli velike i uzvišene prirode, pače da su Plitvice jedine u svojoj vrsti, to jest: divlje i malone grozno liepe – sud taj, rekoh, prenio bih samo na dolnji dio Jezerâ, gdje Kozjak u Milanovac pada, po načelu: Dostingue loca, et concordabunt dicta.

Evo kako leže Jezera: Na čelu se je veličanstveno posadilo brdo Kik, a do koljena su mu dva glasnika: rieka Ljeskovac, koja mu dolazi s desna, i Vrhovački potok, koji s lieva utiče. Kik šalje svoje glasnike, da pozovu njegovu kitjenu ćeljad na široke divane. Glasnici ulaze u družbu, izprevrtju jim prostrane dvorane, nagovaraju jih, vuku i guraju; ali Vila je planinkinja udarila prozirnu čeljad čarobnom šibikom, te premda se u svojih stanovih živahno kretju, nemogu ipak nikamo s mjesta, pa tako ne ostaje ni očaranomu Kiku ni jezerom drugo, van čeznutje bez sastajališta.

Plitvice teku u Maloj Kapeli, koja spaja Veliku Kapelu s Plešivicom i snuje se od SZ prama JI. Mala Kapela, vitlena gora, posvuda je mnogo niža od drugih dvijuh gora, i čini se, da je ponajviše tretje tvorbe.

Jezera su pako pukla u dubokih provalah toga gorja, i teku spočetka od JZ prama SI, u sredini od ZSZ prama JSJ, zatim od JJI prama SSZ, a napokon od JZ prama SJ, u slici velikoga Zeta bez ciele glave a produžena repa. Jezera su se dakle u obće pomakla od JZ prama SI.

Pravo ima trinaest jezera, premda jih obično kažu sedam; nikad nepresahnu, razdieljeno je jedno od drugoga batricami od vapnene sadre, a vodu dobivaju od šest većih izvora; pa sve to teče dalje Koranom.

Gorje je zaraslo u gustu šumu: najviše se vidi jelâ i bukavâ, ali se iztakne i po koji bor i omorika, na više miesta prolista i javorova i jasena, da šutim o grmlju, kamo spada ljeskovina i svibovina. Glede bilja vlada velika različitost: ponajviše ima bilja, što raste podno planinâ, al ima i bilja, što raste po ravnicah i močvarah. Guštarom pako tom prolaze košute i zecovi, lete tetriebi, ruževci i lještarke, a što za se nadju, grabe vuci, medjedi, lisice, kune, orlovi i sokolovi. Da se ovim kopnjakom dodaju i vodnjaci, po Jezerih plovi sila pastrvâ, a ima nješto i rakâ i po koja vidra.

Gorje ovo neće biti nigdje više od 3000 stopa nad površjem morskim.

Jezera pako jesu:

1. Prošćansko jezero. Ovo jezero postaje, što se dvie rieke, Ljeskovac i Vrhovski Potok, pod lievim brdom Kika slievaju u jednu rieku, zvanu Rieka, koja zakrenuv desno mimo Borićeve Stupe i Kmesine Bare, pada u Jezero, provukav se polagano izmedju stienja pomenutih bara. Ljeskovac, jak potok, izvire na sjevernom podnožju brda Kika 21000° a 81’ više od rečenoga jezera. Vrhovski potok izvire na zapadnom podnožju brda Kika 1950° daleko, a 180’ više od jezera. 2. Ciginovac. Ovo se jezero razlilo prama sjeverozapadu od Prošćanskoga, u koji teče prokom 48’ dugim. 3. Okrugljak gornji, pružio se je prama iztoku 7⁵/₆ hvatih pod Ciginovcem, od kojega dieli ga sadrena batrica. 4. Crno Jezero i 5. Bakinovac. Oba se ova jezera prostiru u jednakom zaravanku, 3° 1’ 10’’ niže od Okrugljaka, imadu, rekao bi samo jedno jezerište, jer jih dieli samo njeki zemljeni nasip. Odatle se vidi, da su prije njekoliko godina oba bila samo jedno jezero: zemlja, što je medju njima, stekla se je prokopi. – 6. Vir je tim postao, što je voda s one sadrene batrice odniela i izprala zemlju; niži je 5° 4’ 10’’ od Bakinovca. – 7. Galovac se je zatočio Viru na sjeveroiztok. – 8. Jezerce se kretje prama iztoku; sa sjevera i s juga zaokružuju ga strme i šumovite bočine, visoke 260–300’. – 9. Kozjak, i po vidu najveće od svih jezera prima u se dva potoka: Rječicu, koja izvire na iztočnom i sjevernom podnožju brda Bieloga Vrha, 4200° daleko od jezera, i Matijaševac, koji sa zapada u jezero pada. Jezero se pruža od juga prama sjeveru. – 10. Milanovo Jezero stješnjuje se prama sjevero-iztoku; zaklopljuju ga prama jugu i sjeveru 18° visoke, malo ne okomce dižuće se stiene, koje mu služe za obale; prama sjeveru-zapadu dieli ga od Kozjaka sadrena stiena, a prema sjevero-iztoku prepečuje ga sadrena batrica, dieleća se u dva prediela. – 11. Okrugljak dolnji leži prama sjeveroiztoku, a dieli ga od Milanova Jezera navedena sadrena batrica, a prema sjeveru zaprečuje ga slična batrica od tri predjela. – 12. Kaludjerovo Jezero, leži prama sjeveru. – 13. Novakovića Brod. Bočine su posve jednake prijašnjemu jezeru; od rječišta Korane dieli ga sadrena batrica od tri predjela. (Put na Plitvice od Adolfa Tkalčevića str. 17. do 47.)

§. 45. Živahan (živostan) opis ili oris.

Živahnomu (živostnomu) opisu (orisu) je svrha, da djeljuje na dušu slušatelja ili čitatelja, da ga dirne u srce i da budi u njem osjećaje. Ovo diranje u srce i zabavljanje čitaoca može ipak ozbiljske svrhe imati: ili da pokrene u njem nov način mišljenja; ili da mu volju k radnji upravi; ili da ga od neke radnje odvrati.

Predmet su mu svakojaki, pa i najmanji znaci na stvarih, ako samo svrsi shodno odgovaraju. Upuštanje u podrobno i potanko pobrajanje znaka na predmetu, inače individualisanje, glavna je crta ovoj vrsti opisa. Vještačko to crtanje prenosi neki pjesnički cviet na opisivanje, i predpolaže u piscu veliki dar i oštroumlje sa izkustvom i originalnošću, a hoće veselo i lahko pripovjedanje; jer tu vještak ima da crta i visprene, dražestno liepe, pa i užasne i strahovite pojave u pirodi, kao zvjezdano nebo, radjanje i zapadanje sunca, vatrometne gore, buru na moru itd. Slog iliti stil orisa mora biti savršen, živ uzvišen; ovdje treba figura i tropa, da oris tim većma na našu maštu (fantaziju) djelovati uzmogne.

Primjeri:

1. Zora na Učki. (Ulomak.) Tamo, gdje se vrletna Učka k zapadnoj dolini spušta, u tihoj samoći leži nekoliko amo tamo raztresenih kuća, koje istranski narod hrvatski »Vela Učka« zove. Jedna po nešto više od seoca oddaljena kuća leži kao predstraža pokraj državnoga druma na lievo. Noć je tiha. Blieda mjesečina obasjaje pustu okolicu. Kadkad samo čuje se kako zazvoni zvono ovna provodnika, kojemu se vjerni čobanski pas hrapavim svojim lajanjem odzivlje. A kad okom kreneš prama zvuku, vidiš kres, oko kojega umorena pastirčad u dubokom snu sladko počiva. Mjesečna kolutina se jur do polnoćnika popela, kad al eto, štropot prolazećih cestom kolesa samotnu tišinu prekinù.

Veselom zabavom ovom minu sat poslije ponoći. »Vrieme je, da idemo!« ozbiljno reče naš vodja: »ajdmo!« Za čas izidjosmo iz šume. S desna vrletnu vidiš klisurinu, s lieva beskrajni ponor. Put, kojim stupaš, jedva je tako širok, da po njem hodati možeš. Hladan vjetar sa strane od klisure duva, kao da te hoće navlaš u propast strmoglaviti.

Pozornim korakom stigosmo do podnožja »Goljak«-a. Tako narod vrhunac od Učke zove; po svoj prilici s toga što je gol, dočim su druge glavice zaraštjene i šumom posute.

Poslije kratkog odpočinka na vrhu planine, eto zora rudietì poče. Tri do četiri sto stopa visoko uz brdo popeti se treba. Vrlet je takova, da se plazimice samo popeti možeš.

Bura podobro puše. Tu neima drugo, već kučma na uši, pa svaki svojim putem uz brdo: jer tu pravog – da li nikakvog – ni puta ni staze neima.

Pošto bi pol sata od stiene do stiene drug uz vjerna druga penjao se i gmizao, i pošto bi piest od dohvata studene lítice ponješto ostudenila, a bura nas dobro propuhala bila, eto nas na cilju puta našega, eto nas na vrhuncu Učke.

Veličanstven doista prizor! Tamo prama iztoku, iza kvarnera, što ti mirno pod nogama leži, nad grobničkim poljem zora sve to više rumeno svoje lišce odkriva. Dižuća se nad liepom Riekom čadina, rekao bi, navlaš hoće da mladu zoru željnom oku sakrije. Nu ova se veselim i smijućim licem nad tmastom čadinom smiono u vis diže. Saveznice rujne zore, iztočna bura, amazonskim svojim dahom dva do tri put zadune, te gadnu maglušinu razprši. Eno vidiš, gdje rujna zora koraljnima ustima liepu Rieku cieliva!

Tamo dalje nad Triglavom, Klekom i Velebićem vidiš, gdje se gorske vile u kolo hvataju i veselim pjevanjem mladu zoru pozdravljaju.

Tamna magljušina ti daljni vid preko Velebića pram iztoku krije, gdje se žarka munja gromom bori.

Jug i zapad još krije debela tmasta magla sivom koprenom svojom. Obližnju samo okolicu blieda mjesečina slabom svojom luči obasjaje.

Zora se je već visoko popela i svietlostju svojom cielu Kvarnersku okolicu obasjala, kad al eto – na jedanput vidiš – gdje se iznad hrvatskih gora gornji skut sunčanoga koluta lagano no veličanstveno pomalja. Kršna jeka na svijuh strana jeknù: eto biela dana!

Počivajuća na jugu i zapadu magla u oblak se dizati stade. Izpod magle pomoćju očnika vidiš, gdje se liepa Istria pod nogama Učke prama sjeveru, jugu i zapadu širi. Uzmi vjetranicu (busolu), pa polag nje kraj obraz razastri, poviri u njega, pa primaknuvši očnik oku, u široki vidik pogledaj, tu ćeš uočiti: Pazin, Labin, Pulj, Vanjan, Rovin, Boljun, Matavun i ostale istrijanske gradove, koje ipak sve, više manje, dižuća se u vis čadina krije. Kudgod okom kreneš, vidiš svuda gradove, sela, crkve, zvonike, kuće i lietne stane »ville« zvane, kako liepo iz vinograda poviruju. Sve se to pod tobom na sve strane širi.

Jedino, što ti neugodno oči dirati mora, što nigdje šume, da li ni šumice, ni gaja ne vidiš. Uzrok poraza istrianskih šuma naći ćeš u zapuštenih sadašnjih vlasteoskih palača u Mletcih. E kolo od sreće u okoli vrteći se neprestaje!

No uza sve to je Istrija ipak krasna zemlja, a da joj je šumâ, postala bi divni perivoj. Po dolinah vidiš, gdje se veselo klasje i zelena trava tihim povjetarcem uznemirena ljulja i niše kao morski valovi. Hribovi su svuda lozom obsadjeni. Po zelenih dragah bujna stada muču, a po brdih krda bleje. Kadkad ti na laganih krilih blaga vjetrića doprši do ušiuh pastirskih svirala zvuk i slavjanske narodne pjesme ulomak, te duboko domorodno srce tvoje rani, sjetiv te jada i biede, pod kojom ti jadan rod od stoljetja stenje.

Kad se opet pram iztoku kreneš, vidiš, da se je već visoko sunce od zemlje pomolilo, te sám sobom pomisliš: valjda neće uviek koso nad tobom stajati, mili rode, već se hoće, do skora i do tvog poludnika popeti, te razpršiti gustu amo tamo nad tobom razprostrtu maglu!

U to već bijaše sunce sav vidik na okolo svietlostju svojom obasjalo. Krk, Osor, Čres, Rab, i ostali kvarnerski gradovi pod nogama ti leže. Daleko prama zapadu vidiš zaljev trstjanski. Gusta čadina ti krati, da preko mora ne vidiš taliansku obalu i u dubokom snu driemajuću posestrimu Dalmaciju hrvatsku.

S iztočne, zapadne i južne strane po sinjem moru vidiš, kako brodovi plove, koji ti se varavu oku pričinjaju kao bieli labudovi. Sada te mašta na ono davno doba prenese, kad su Krešimirove i mletačke galie ovuda plovile, kad su se Uskoci proti mletačkom proždrljivom lavu po Kvarneru za slobodu svoju borili, koje ih pomoćju srodne dalmatinske mišice smìoni lav lišiti htjede.

Još jedanput u turbin na okolo poviriš, te vidivši, da se magla čvrsto juga, zapada, a stranom i iztoka drži, pomisliš: danas više neće sunce gustu otu maglu razpršiti, treba da se u povoljnije doba opet amo vratim.

Okriepivši zalogajem i kapljicom rujna vinca oslabljenu snagu tiela, te odmorivši se na zelenoj jednoj ravnici, sidjosmo s brda, jer je već srpanjsko sunce podobro pripeklo bilo. Vrativši se za tim k podnožju brda, te pričekavši shodno vrieme za povratak, uljezosmo u hintove, dok nismo do velike strmine došli, gdje na izloženoj tablici piše: »si avverte di serrar la ruota colla scarpa e non catene sotto multa di f. 4.«

Sišav ovdje s kolâ, vidim prolazećeg uz svoja kola Istrianina, te mu rekoh, da zatvori kolo, jer da će inače globu platiti od 4 f. kao što izložena tabla piše. Siroma odmah posluhnù, te me za oproštenje umoli, kažuć, da znade, doduše, za svoju potrebu čitati, no talijanski ne razumije.

Takovih napisa ima posvuda, sve u talijanskom jeziku, gdje gdje i u njemačkom. Da bi barem hrvatski za hrvatski narod bilo, kao što je to ne daleko odavlje u Sloveniji za narod slovenski po svuda uz njemački i slovenskim jezikom pisano. To bi za narod bolje, dapače potrebito bilo, a talijanskim putnikom nebi ni malo smetalo. Nemogu dokučiti razloga, a dosta sam mislio, što su tablice ove većinom u hladu. Prevalivši sretno Učku, Lovranšćinu, Veprinšćinu, Kastavćinu, sretno se pod večer vratismo kući, kad je već sunce zapalo za Učkom.

Ja sam zadovoljan, što sam s Učke izhod sunca vidio. Rado bi i zapad vidjeti, no kako kažu, sada nije jošte vrieme pa ipak nitko nezna pravo kazati, kada će to vrieme doći. (A. Ć. u Nevenu g. 1852. br. 30.)

2. Dub (hrast). Velika je dubu hvala od vsega vieka i početka bila. On klica i raste, vitko stabalce u vis pokrenuo, kite i grane na vsaku razpustio, te na vrhu u vienac ih svio. On se listom zaodio i cvietom prosuo; on plodan i rodan svojim voćem nas hrani, od žege i sunca ugodno hladi, a svojim tanahnim mirisom kadi. Kropne li daždjic a naša put mokne: on nas ukloni i pod svoj zeleni krovac spravi. Takvim je dub našemu rodu dobrotnikom, dok mu je sile, dok mu je života. A padne li gvoždjem nezahvale naše, to on, ni malo osvetljiv, kako nas je od žârka sunca hladio, tako nas eto sad, čim je sunce zastudielo, sniegovi metu, vjetrovi huču i lomataju, okolo svoje žeravice skupio, te promrzle udove naše grije, našu sirovu hranu vari, naše mokre rubine suši. Hoćemo li u sviet: on nas proveze. Hoćeš po kopnu: u njega kola; hoćeš po morju: u njega plávcu naruči. Ne bude li njega: kovač gvozdja ne razbieli ni ikoji zanat kladivcem kucnù. Bez njega niti stoke svoje udomismo, nit itmetka kamo spravismo niti sebe ni djeteta svojeg’ ikudaj uklonismo. Dub je, recimo ju pravo, živo čudo božje, iz njegove ruke primljeno i čovjeku dodano.

A koju li hvalu ne klicat materi dúbljoj: dubravi bogatuši? bez koje dubak sirotno je drvce. Dubrava je gradove ogradila; dubrava sunce prohladila; dubrava oblake skupila i daždjeviti blagoslov spustila; dubrava okitila gore i doline, a vode i jezera vienci oplela; dubrava onkraj sebe zemlju obrosila; u svojem njedru ohranila i srebro i zlato, a na koljenu svojem odnihala pticu i zvjerku; dubrava obiljom svojim odgojila i nakrmila i pitomo i divlje niemo živinče i mudro dvonožce: zibkino léglo.

Ali nije moja o dubu progovarat ni dubrave hvalit. Što sad rekoh, to mi je srce dalo, to vsatko zna i ćutimo vsaki. Nu sborit o dubu kanoti dielu ne samo dobrote nu i mudrosti božje: to je dosudjeno nauku najstarijemu, najprostranijemu, najsvetijemu, nauku uprav božanstvenû, nauku o tvorbi silne ruke božje, t. j. o vsemiru božjem i zakoniku božjem. – Nu meni je na niže se spustit, te sam naumio razpravljat ob imenih, kojimi smo ne samo mi Hrvati, nego vsi, što nas je Slovinov na jugu, ozvali i okrstili to dub sám ili množastvo dubov t. j. dubravu, ne ominuv, da tako rečem, ni djetinstva dubovâ, t. j. onu dobu, kad se on istom busao i zagrmljavao. Počnimo de itd. (Silva u XII. knjizi Rada jugosl. akad. napisao Fran Kurelac.)

3. Jutro. Od biele zore postalo rano jutro, kao iz cvjetnoga pupoljka kad se razvije krasan cviet, kao kad od djeteta postane mladić, od ptičeka poletarak, iz čahure leptir; kao kad se iz iskrice razgori jasan plamen ognja. Tako se rano jutro pokazuje na gorskih vrsih sunčanimi zrakami pozlaćenih; pokazuje se u bistrih kapljicah rose, koje se kao biser i drago kamenje sjaju i blistaju na svem cvietku po gaju, šumi, poljani, livadi, po vrtu i voćnjaku; pokazuje se u glasnijem i veselijem pjevanju ptićicâ, u snažnijem hladjahnom uzduhu, u hitrijem i čilijem gibanju svih živih stvorova, u veselijem poslovanju ljudî. Jutrom je duh naš vedriji, tiele snažnije, srce spokojnije, volja krepčija, ćućenje nježnije: jerbo sve, što nas jutrom u prirodi okružava, osobito na polju, u prostoj naravi, sve je veselije i krepčije.

Rano jutro zlatna je doba dana, koja dobro upotrebljena donosi napredak u svakom poslu za cio ostali dan. Rumeno je i veselo lice, koje jutrenji krepki zrak cjeliva; snažno je tielo, koje u družtvu rana jutra, toga veseloga druga, prilježno posluje, a tako isto i duh je veseliji, oštriji; koristno promišljavanje razvija se bujno, prši kao jutrenja rosa, prosipa se kao kriesećo se iskrice razgorjela ognja, plamti kao razpiren plamen na ognjištu uredne domaćice. Volja je ranim jutrom u nas jaka, hlebdeća za koristnim djelom, a srce puno toplo ćućenja za plemenitim ciljem. Ista jutrenja molitva spokojnim sankom okriepljene duše toplija je, usrdnija, nego inače, skupljena je kao jutrom u kiticu skupljeno rosno cvieće, što ga ljubeće srce pri izhodu sunca u cvietnjaku ubere na uzdarje miloj osobi.

Pomîsli ove o ranom jutru ponikoše mi u duši, promatrajuć jutrom sa liepa brežuljka Fruške gore prostu prirodu u proljeće. Velik, neizmjerno velik pokaza mi se ovaj sviet, živa slika svoga stvoritelja. Odletiše mi misli daleko po svietu gore od žarkoga sunca, dolje do morskih bezdana; proletiše sve krajeve zemlje; i najveće stvari na svietu pokazaše mi se malene; duša vinuvši se k nebu, poćuti neku uzvišenost, kakva se samo onda poćuti, kad se čovjek na krilih vjere uznese nad zemaljski prah. Oj kako se tad liepo utiša oluja u srcu; sva se ljudska djela pokažu malena, slaba, svaki jad postane neznatan; jerbo nam se živo prikaže duši božje svemogućtvo, božja mudrost i dobrota božja. Mijat Stojanović, škol. nadzor.

4. Pišu knjige starodavne iz zemlje Indjije, kako naši ljudi misle (ili bar pjesma naša) »iz zemlje proklete«, da je tamo nekad raslo stablo tako visoko, da je vršikom omahivalo oblake trećake, a korenje pustilo po vsoj nutrinji zemaljskoj. To stablo se razvrglo na četiri svrži. Na vsakoj svrži kita jedna i tisuća; na vsakoj kiti ogranak jedan i tma. Dodijalo stablo vsemu stvoru: vsaki stvor pred boga. Rèčè vatra: »ne mogu ja mahati od njegovâ kitja.« Rečè vjetar: »ne mogu ja mahati od njegovâ kitja.« Reče voda: »ne mogu ja plišćati od njegovâ listja.« Reče zemlja: »ne mogu ja roditi od njegovâ žilja.« Reče Višnu (to je njihov bog) na vsa četvera usta: »ne mogu ni ja vladati bez vaše sloge, doglavnici moji! ni ljudstvo hraniti i njegovo blago. Ja duh, vi tvar: osvetimo se vsaki po svoju!« Udariše stvorovi u prkos i nesklad: sunce k jednoj strani pripeci, na drugu ni zdrake ne pusti; vjetar ovu kitu propuši, druge ne omahni; voda ovaj krajac zapljuskaj, onog’ ne okvasi; gruda s juga propucaj, sa sjevera s ugvozdi; a Višnu vsakoj kiti vrtlara svoga s inakom mišljû. Jedan se moli: blagoslovi bože! drugi: rodilo, ne rodilo! treći: usahnulo, bog daj! četvrti: oštru mi sjekiru, bogo! Iza toga to veliko stablo na jednoj kiti cvietaj, na drugoj sahni; ni cviet cvietu prilika ni duh duhu; jedan ogranak zdrav, sirov i kosmat; drugi suh, goluždrav i šušnjat. U vsake kite voće drugo: u jedne kvasno i oslastno, u druge grko, u treće trpko, u četvrte nagnjilo. A vršak nikada zelen: ne može mezdra šinuti u vis. To su stablo prozvali: griešnik. I to je bila, govore pomenute knjige, prva oholija na zemlji i prvo nakazanje. U njih je dakle već bilje bilo griešno, u nas istom ljudi.

Ko tuj da ne pomislì o deblu slovinskom? Mjesto četiriu uzmi svrži dvie; mjesto onoga velikoga čisla, čto ga je (po indjijanskoj mačti) kitam i ogrankom, uzmi četiri velmi nejednake kite na jugu, a četiri na sjeveru, vsaku uz ogranke svoje; a mjesto boga Višnu uzmi našega Svetovita, er i u njega četiri glave kažu. A naša sladka lipa budi griešnicom. Nu jedno stablo, a drugo voće u vsake kite i ogranka, komu to da ne pripomene desetere knjižice slovinske, kojih jedna se čiše od druge, jedna od druge hrane ne prima, jedna drugoj nehće biti prilična, jedna vse i bolja i ljepša od druge itd.

Jesu rane, koje vrieme zadalo, vrieme izliečilo; nu razčehnuto i razmetnuto jedinstvo slovinsko nikad ne uzkrsnù itd. itd. (Recimo koju. Progovorio (Fran Kurelac.) str. 38–40.)

§. 46. Značaj, karakter, (slika značajnica ili opis značaja, karakteristika).

Zadatak je ovoj vrsti opisa, da opisuje karaktere (značaje), naročito odličnih i znamenitih ljudi na svietu. U širem smislu karakter znači svaku osobitu crtu ma kakova predmeta, ali crtu, koja je samo njemu svojstvena, po kojoj se dakle on od drugih sebi srodnih predmeta razlikuje. Tako imaju svoj karakter: životinja, bilje, voda, zrak itd. U užem smislu karakter predstavlja nam u vjernoj slici tjelesna i duševna svojstva čovječja, a naročito ova posljednja.

Opis karaktera ima nam živo predočiti kakova čovjeka po njegovoj naravi i njegovu temperamentu, sa svimi njemu prirodjenimi ili poslije usvojenimi sposobnostmi; njegovimi vrlinami, sklonostmi, strastmi, navikami i slabostmi, jednom riečju: s njegovim načinom mišljenja, osjećanja i radnje. Pa buduć da su samo djela ljudska javna, a unutrašnji osjećaji sa pobudami i namjerami ostaju do vieka tajna i čovječjemu oku sakrivena: to sliedi po sebi, da opis karaktera iziskuje pravoga vještaka, koji će u samu skrivenu unutrašnjost ljudsku pronicati i srce prozirati; a to je dano riedkim – velikim – ljudem, punim svjetskoga izkustva. I onda opisi ovoga roda punim pravom zauzimlju prvo mjesto medju liepimi umjetnostmi.

Opisi karaktera jedni su obći, a drugi obični. Obći inače idejalni, opisuju ili ljude u obće po razlici njihovih svojstva i sklonosti, n. pr. karakter tvrdice, pijanca, razpikuće, vjetrenjaka, lažljivca, lienštine, igrača, nezahvalnika itd.; ili opisuje posve izmišljene karaktere, pozajmljujući crte iz obće ljudske prirode. Tako n. pr. pjesnik stvara sebi ideju od karaktera nigda nevidjenoga, kojeg ili nikako ne ima, ili ga i biti ne može; kao što to vidimo u dramah, romanih itd. Osobni, inače historijski opisi opisuju pojedine istinite ljude, koji su negda živjeli, ili žive u našem vremenu; dakle uzimlju lica t. j. osobe iz historije ili iz suvremenoga života. Takav bi n. pr. bio karakter Jurišića, Zrinskoga, silnoga Dušana, Obilića, Dositeja, knez-Miloša; itd.

Za opis idejalnog karaktera hoće se od pisca potanko poznavanje srca čovječjeg, duh prozirljiv i plameno uobraženje. Jer vještak, stvarajući obći karakter, valja da opaža osobite one crte, što priliče svim ljudem jednoga karaktera; on mora pomoćju sile uobraženja da sastavlja karakter iz različnih u životu rasutih i razsturenih crta; mora ove da sjedinjava; pa da ih nam predstavi u jednoj slici, kao jedno, nerazlučno, sliveno, istini podobno cìelo. Osim toga valjda da motri na viek, u vrieme, u koje svoje lice iliti osobu stavlja, na ćudorednost i običaje, na stanje, strasti, godine i temperamente svojih osoba. Vjernost dakle i istina poglavita su svojstva opisom ove vrsti. Još je vrlo udesno: crtati u isto vrieme po dva karaktera, koja su jedan drugomu srodna; jer ovako postaje slika daleko življa i silnija.

Pri opisu osobnoga karaktera potreba je piscu vjernost historijska; jer ako uzima lice iliti osobu iz historije, onda se mora ove točno i tako držati, da sva navedena svojstva i djela, što ih licu t. j. osobi pripisuje, budu i dokazana, t. j. prava istina, koja nikakovoj sumnji ne podleži. Piscu valja izlagati sve osobine i okolnosti, položaje i uslove života, pod kojimi se karakter razvio, pa i same unutrašnje pobude i namjere čovječje, najposlje i upliv na svoje suvremenike. Ovdje više put domaći – privatni način života, običaji, malovažne zabave, navike, odielo, omiljene poslovice – crtaju karakter čovjeka življe i silnije, nego li povorka bog zna kako važnih i velikih djela i trudova. Glavno je pravilo ovomu opisu, da nam predstavi ljude, kao što su sa svimi njihovimi vrlinami, darovi i sjajnimi sposobnostmi. Pa počem ne ima čovjeka savršeno i bez grieha, nesmije pisac ni slabosti, mane i budalaštine iz vida gubiti: crtat će dakle karakter, kakav je u stvari, i kakav je po uslovih života uprav biti morao.

Primjeri:

1. Karakteristika Kara-Gjorgja Petrovića. 1765 † 1817. Karagjorgje bio je u svakom pogledu neki osobiti pojav, i čovjek posve neobičan. Povisok, suhonjav, pleći široke, odveć snažno tielo; oči male, plamene, prostreljive; lice oblo, pre planuto; usta dugim mučanjem stalna, utvrdjena; čelo izvišeno, misleće, otvoreno; govor kratak i presudan – noseći na sebi pečat ognjene radinosti. Iz svih ovih znaka prosijavao je silan, odvažan, prozirući, redak onaj – stvarajući i rušeći duh, koji ulivaše smatraocu strah i poštovanje, a ugnjetenomu uzdanje i predanost. U djelanju je bio neumorio, a u najvećih opasnostih neustrašiv. Važnost svoga preduzeća, oslobodjenja Srbije, savršeno shvatajući, nije mogao nepravde i nasilja ni kod koga trpiti; s toga je bio trezven, pravedan, posve ozbiljan i strog tako, da je i samoga otca požrtvovao otačbini, a rodjenoga brata pravdi. Ta ozbiljnost bijaše u njega poglavita crta karaktera mu i onda, dok je samo sebi i svojim živio; dok još breme oslobodjenja narodnog nije bio na sebe primio. Više krat sjedio bi po nekoliko dana, rieči ne progovorivši; samo bi tek nokte svoje grizkao. Ponekad, kad je tko šta zapitao, okrenuo bi glavu, ne odgovorivši ništa. Pored takovih svojih vrlina naravno – nije imao nužde k raznim sujetam pribjegavati. Za blistanje sjajnost i kićenje nije nikad mario. Njemu je prosto narodno odielo bilo najmilije i najpristojnije kao i Kurelcu. U najvećoj svojoj slavi išao je, kao obično, u svom iznešenom gunju ili u košulji, u svojih starih plavetnih čakširah, dokolenicah, i u dobro poznatoj crnoj šubari na glavi. I kći njegova, kao vrhovnoga vodje naroda srbskoga, vidjala se, gdje ide s kotlovi na vodu kao i druge seljanke djevojke. Odveć štedljiv u vremenu, nije nikada sjedio bezposlen; pa ni onda, kad su mu narodna djela ono malo odmora davala. U Topoli svak bi ga držao za obična, posve prosta seljaka. Tu je on sa svojimi momci ili krčio koji komad šume, ili navodio vodenicu, ili lovio s njimi ribu u vodi tanke Jasenice. On je orao, sijao, žnjeo, kosio i kopao; orden svoj, kojim ga velika Rusija odlikovala, ukvario je jednom udarajući obruče na bure.

U boju istom javljao se kao pravi junak, odustajao je obično konja, jer se najradje borio pješice; i ako je u desnu ruku ranjen bio, ipak je gadjao puškom, kudgod i okom i pameću. Gdje se on pojavio, odatle su Turci bježali; držali su ne drugčije, već da s njim i pobjeda ide. U jarosti bio je sasma ljut, nagao i neutoljiv, ali nikada osvetljiv. Komu je jedanput oprostio, nije već više pomišljao na nanesene uvriede. Jednom u podužem razgovoru zagleda ga jedan od Turaka Bošnjaka, i vidjevši ga u običnjom njegovu prostu odielu, zapita: »Ta jesi li ti baš Crni-Gjorgje?« A on odgovori: Ja sam, kojekude, ja Crni Gjorgje nekom crn, nekom biel; Srbom sam biel kao snieg, a Turkom bit ću i crnji, ako Bog da, kako oni rade.«

Preko mjere ustalac i neutrudljiv, leteo je danju, noćju po oluji i po žegi, bez šatora, siljtata i jastuka; bez čibukdjije i kavedjije, i bez mutvaka i mutvačka takuma, zadovoljavajući se, kao i svakad, prostom hranom, u mrs suhim mesom ili sirom, a u post papulom od pasulja i pogačom, koje je uviek pokraj čuturice s rakijom sobom nosio, i sa svojimi momci bratski dielo. Nebo mu je bilo pokrivalo, zemlja postelja, bisage podglavlje, a ljubav k rodu san kriepeći. Takav bijaše Kara-Gjorgje! I s takvimi samo svojstvi mogaše on uvaženje kod svojih zadobiti, a dušmanom strah i trepet zadavati! (Vujić i Ranke.)

2. Platon (423 † 348 ili 347. prije Isusa, najveći filozof grčki.) Može se reći, da Sokrat nije mogao imati slavnijega panegyriste (hvalospjevatelja) ni vriednijega od Platona. Često se je napadalo na Platona kao na filozofa; vazda mu se je sve čudilo i divilo kao piscu. Služeć se najljepšim jezikom svega svieta doda mu Plato još ljepotu svoga. Čini se da je on promatrao i vidio tu vječnu ljepotu, o kojoj govori bez prestanka te da ju je dubokim razmatranjem prenesao u svoje spise. On daje duh svojim slikam, harmoniju, oživljuje i uzvišeno razblažuje glasove, koje stavljaju njegove ideje. Njegova ljepota daje često njegovu stilu onaj karakter nebesni, koji su umjetnici grčki davali svojim bogovom. Kako Apollona vatikanskoga, Jupitra olimpskoga od Phidiasa (Fidije), njegov je izražaj velik i miran; polet mu je miran poput onoga nebeskoga. Slog mu ne brza niti se zaustavlja, ideje su mu spojene poput lanca, rieči, koje sastavljaju fraze, fraze, koje sastavljaju razgovore, sve se privlači i razvija zajedno; razvija se brzo ali s mjerom poput vojske dobro uredjene, koja ne buči niti je lagana te kojoj se vojnici giblju jednakim i harmoničkim korakom, da napredujući podjedno dodju k svomu cilju. Platon bijaše od naravi jaka tiela. Drugi putevi uzdrmali su mu zdravlje, no on ti si ga oporaví strogim življenjem; druge boležljivosti ne imadjaše do li melankolije, koje mu je svojstvo zajedničko sa Sokratom, Empedoklom i drugimi izvrstnimi muževi. Potezi u njega bijahu pravilni, pogled ozbiljan, oči pune blagosti, čelo otvoreno i lišeno kose, prsi široke, ramena visoka, ponašanje jako dostojanstveno, hod muževan, a čednost s polja i s vana. Izraživaše se lagano, ali dažest i osvjedočivanje rec bi tecijaše mu iz ustiju. Mati mu bijaše one iste porodice, koje i Solon, a otac mu bijaše loze Kodra posljednjega kralja atenskoga. U mladostu mu izpunjivahu slikarstvo, muzika i razna vježbanja gimnastička sve časove. Rodio se je s jakom i sjajnom imaginacijom. Pravio je dithyrambe, vježbao se u epici, prispodabljao svoje verze Homerovim, ali je spali. Mislio, da bi mu kazalište moglo nadoknaditi to požrtvovanje: sastavi nekoliko tragedija te dok su se igrači pripravljali, da je predstave, upozna se sa Sokratom, povuče svoje komade te se sa svim posveti filozofiji. Tad je osjećao veliku i silnu potrebu biti ljudem koristan. Peloponezki rat bje porušio dobra načela i pokvario ćudorednost: slava to opet uzpostaviti na to ga pobudjivaše njegovo slavohlepje. Mučen dan i noć od te velike ideje, neuztrpljivo izčekivaše čas, kad bi došao na kormilo, gdje bi bio u stanju razvijati svoju revnost i svoje talente; ati uzdrmanja, što ih je izkusila republika posljednjih godina rata, česte revolucije, koje su u malo vremena porodile tiraniju pod formami sve to užastnijimi, smrt Sokrata, njegova učitelja i prijatelja, razmatranja, koja su proizveli u njegovu duhu toliki dogadjaji, osvjedočiše ga brzo, da je svaka vlada okužena boljesću neizlječivom, da su poslovi umrlih tako rekuć sdvojni (désespérées affaires) iliti očajni, ter da neće biti sretni, dok se filozofija ne pobrine, da je rukovodi. Tako odrekav se svoga plana, odluči povećati si znanje te ga posvetiti našoj pouci i prosvjeti. S toga se odputi u Megaru, Italiju Cirenu, Egipta, svuda gdje duh ljudski bio napredovao. Bilo mu je od prilike četrdeset godina, kad je putovao na Siciliju, da vidi Etnu. Dionis tiran sirakužki, željaše ga razgovarati. Razgovor bijaše o sreći, pravici, o pravoj veličini. Platon bje uztvrdio, da nema ništa tako gadna i tako nesretna, kako vladar nepravedan, na što mu Dionis pun ljutosti reče: »vi govorite kao kakvo budalo; a vi kao tiran«, odgovori Platon. Taj ga je odgovor mal ne života stajao. Dionis mu ne dopusti, da se ukrca u brod, koji se vraća u Grčku prije, nego je zaiskao od zapovjednika, brodu, da bi ga bacio u more ili da ga proda kao prosta roba. Prodalo ga, odkupilo i dovezlo u njegovu domovinu. Poslje nekoga vremena kralj sirakužki bez saviesti ali držeć do štovanja Grka pisaše mu te zamoliv ga, da ga poštedi u svojih zazgovorih, ne dobi nego samo ovaj prezirajući odgovor: »nisam dokolan, da se sjetim Dionisa ili da mi na pamet dodje.« Na povratku se Platon priuči takovu životu, od koga se više nije odaljio. Podjedno se uzdržavaše od javnih poslova, jerbo po njem ne možemo više biti dovedeni do dobra ni osvjedočenjem ni silom. On sabere razstreseno znanja po zemljah, kojimi je putovao te spojiv koliko je moguće mnienja filozofa predšastnika svojih, sastavi od toga sistem, koji je razvio u svojih spisih i razgovorih. Njegova su djela u formi dijaloga. Sokrat mu je glavnim razgovornikom. Svojom si je zaslugom stekao neprijatelja: pobunio ih je proti sebi uplićuć u svojih spisih oštru ironiju proti mnogim znamenitim piscem. Istina je da ju on upliće na račun Sokratov, ali umjeća i vještina, kojom to on čini te razni izvadci, koji se dadu iz njega navesti, dokazuju, da je imao barem u mladosti mnogo nagnuća k satiri. Medjutim njegovi dušmani ne narušiše mu mira, koji mu čuvaju u srcu njegovi uspjesi ili njegove krieposti. On ima u istinu krieposti, jedne je dobio od prirode, a druge, jer je imao snage, da si je pribavi. Rodio se bio silovit, sada je najblaži i najuztrpljiviji i najpostojaniji medju ljudmi. Ljubav za slavu ili čeznuće za proslavljanjem meni se čini, da je njegova prva ili bolje njegova je jedina strast; scienim, da on dokazuje tu ljubomornost i požudu, koje je on toli često predmetom. Tvrdokoran i reserviran prema onim, koji idu istom stazom, kojom i on, otvoren i uljudan prema onim, koje on vodi sam, vazda življaše s ostalimi učenici Sokratovimi u suprotivštini ili neprijateljstvu, a sa svojimi vlastitimi učenici u pouzdanosti i familijarnosti pazeć bez pretanka na njihovo napredovanje kao i na njihove potrebe, ravnajuć bez slaboće i bez oštroće njihovo nagnuće prema poštenim predmetom te je više popravljajuć svojimi primjeri, nego li svojimi lekcijami. Njegovi učenici sa svoje strane podižu svoje štovanje do klanjanja, a začudjenje do fanatizma: vi ćete dapače vidjeti, da nekoji afektuju držeć visoko ramena i široko, da bi imali kakvu sličnost s njim. To je tako kao u Etiopiji, kad vladar ima koju manu na tielu, dvorjanici se i prilizice osakaćuju da mu budu slični. (Pohrvatio prof. dr. P. Tomić.)

3. Sokrat i Katon. Ded usudimo se Sokrata na proti staviti i samomu Katonu: jedan bijaše više filozof, a drugi više gradjanin. Athena bje jur izgubljena te Sokrat ne imadjaše više domovine uže nego sav sviet: Katon pako nošaše svoju vazda nu dnu srca svoga, on življaše samo za nju, no on je ne može preživjeti. Kriepost Sokratova je krieposti najmudrijega od ljudi; ali medju Cesarom i Pompejem ukazuje se Katon kao bog medju umrlimi. Jedan uči pojedince, pobija sofiste (krive mudrace) te umre poradi istine; drugi brani državu; slobodu, zakone proti osvojiteljem svieta te napokon ostavi zemlju, kad mu na njoj više nije služiti domovini. Vriedni učenik Sokratov bijaše najkriepostniji medju suvremenici; vriedni suparnik Katonov bijaše najveći. Kriepost prvoga sačinjavaše njegovu sreću; ovaj drugi (Katon) tražaše svoju sreću u sreći svijuh. Jedan poučava; uzgaja, a drugi nas vodi, i to jedinokod prednosti ima odlučivati: jerbo nikad nije bilo naroda od samih mudraca, ali nemoguće nije narod učiniti sretnim. (Prof. dr. Petar Tomić).

4. Plutarch (grčki pisac i filozof prvoga i drugoga stoljeća poslije Isukrsta 50. † 120 ili 130.g.) Pokaži mi velike muževe: hoću da je vidim i da se razgovaram s njimi, reče jedan mladi princ pun uobraženja i entuziazma nekoj slavnoj proročici (pythonissi), koja hodjaše po iztoku, da uzkrisuje mrtve. Neki mudrac, koji nebijaše odanle daleko te koji življaše u samoći, približiv se, reče joj: »ja ću to izvesti, što ti zahtjevaš: drži, uzmi ovu knjigu, prodji pazljivo karaktere, koje sadržaje; u onoj mjeri, u kojoj ćeš čitati, vidit ćeš oko sebe podizati se sjene velikih ljudi i neće te više ostaviti.« Ta knjiga bijahu slavni muževi mudraca od Cheronee. U istinu je to izvanredno, što ima stari viek. Tu se prikazuje svaki čovjek sa svojim veleumom; i talenti i krieposti, koji su uplivali na sudbinu naroda. Porod, uzgoj, ćudorednost, načela ili što pripada karakteru ili što je pobija, veliki se muževi skupa razvijaju u protivštini jedan prema drugomu, veliki muževi izolirani te za koje ti se čini, da su bačeni s puta prirode u vremenih slaboće i mlitavosti; borba velikoga karaktera koga proti izkvarenoj ćudorednosti kojega naroda, koji pada; brz razvoj mladjahna naroda, komu koji veleumni muž utisne svoju silu; pokret narodom dan zakoni osvajanji govorničtvom; velike su krieposti uviek redje od talenta, jedno je odvažno i junačko a drugo mirno i razborito; odluke duboko zasnovane i godinami sazriele kao i nadahnute izvedene skoro u jedan mah i to takovom krieposću, koja preokreće sve, jer ne da ničemu časa predvidjeti; napokon sjajni životi, slavne smrti, skoro uviek silovite, jer neizbježivim zakonom čin otih ljudi, koji drmaju svim, radja odpor jednako u tom, što je okružuje; oni uplivaju na sav sviet, a cio sviet na nje te je za slavom skoro uviek sakriven progon, mač, gvoždje ili otrov: to je u kratko slika, koju nam pruža Plutarch. Slog mu je i način poput onoga u starca puna čustva priučivšega se na prizore ljudskih stvari, koji se ne uzpali niti se dade zavesti, nego se divi mirno, a kori bez indignacije. Korak mu je umjeren, te ga nikad ne prenagli. Nalik na laganu i tihu rieku zaustavi se, povrati se, obustavi svoj tok te lagano zauzme ogroman položaj; sije mirno te kao od prilike po svom putu sve što mu je pamet pružila. Napokon svuda se razgovara s čitateljem: to je Montaigne Grkom; ali nema kao on slikarskoga načina i smjelosti slikati svoje ideje te imaginaciju sloga, koji je malo pjesnika imalo kako Montaigne. S toga on privlači i zanima kao i ovaj ma da mu se i ne vidi namjera. Velika njegova umjeća sastoji se nada sve u tom, da te malimi potankostmi i pojedinostmi upozna s ljudmi. Ne treba dakle obraza sjajnih za kakve nam poda modele Salust prvi te koje jo stožernik Retz svojimi memoari uveo tako jako u modu; on bolje čini, slika kao čin. Čovjek bi mislio, da gleda sve te velike muževe, gdje djeluju i razgovaraju. Sva su ta lica istinita te imaju eksaktne proporcije prirode. Mnogi misle, da bi se tako imale pisati sve pohvale (les éloges). Možda bi to mlitavije bilo, kažu oni, ali bi te više zadovolilo, a dobro je, da se kadkad umije odreći uzvisivanja štovanja radi. (Thomas. Essai sur les Eloges.) (Prof. dr. P. Tomić.)

5. Ciceron (rimski govornik, filozof i državnik 106. † 44. g. prije Isusa.) Od neznatna roda zna se, da je postao svojim veleumom jednak Pompeju, Cesaru, Katonu. On vladaše i spasi Rim, bijaše kriepostnim u vieku zločina, braniteljem zakona u anarhiji, republikancem medju velikimi, koji su si zakona u anarhiji, republikancem medju velikimi, koji su si odricali pravo biti tlačitelji. On imaše slavu, da su svi dušmani državi bili i njemu. On življaše u buri, radnjah u uspjehu i nesreći. Napokon braneć šestdeset godina pojedince i državu, boreć se proti tiranom, njegujuć posred državnih poslova filozofiju, govorničtvo i znanosti, poginu. Čovjek, komu je učinio pokroviteljsku i očinsku uslugu, proda mu krv; čovjek, komu je bio život spasio, bude mu ubojicom. Nakon tri stoljeća namjesti jedan car njegovu sliku u hramu te ga štovaše s bogovi zajedno. Ima karaktera neodlučnih, koji su smjesa veličine i slaboće, a neki uvrsćuju Cicerona u taj broj. Kriepostan, kažu, ali oprezan; skroz i skroz odvažan i plašljiv; ljubi domovinu, ali se boji opasnosti, ima više uzrujanosti nego sile; njegova odvažnost, kad ju je pokazivao, držaše mu se više mačte, imaginacije, nego li mu duše. Dodaju, da je bio slab značajem, a velik samo refleksijom. Slavu prispodabljaše on životu a dužnost pogibelji, zatim si načini sistem srčanosti, poštenje mu bude kriepost, razboritost mu bijaše poticalom duši. Bilo kako mu drago, dvojiti se ne da, da nebi Ciceron pod samim Cesarom bio uviek privrženim domovini i starodavnoj vladavini. Njegovi prijatelji nastojahu ga odvratiti, da ne hvali Katona ili da barem ublaži jezik; on toga ne učini. Medjutim se vidi iz jednoga od njegovih pisama, da je osjećao svu potežkoću poduzeća. Hvaliti Katona pod diktaturom Cesarovom, reče: problem je dostojan Archimeda, da ga rieši. Mi ne možemo suditi, kako je taj problem riešen; samo znamo, da je djelo imalo najveći uspjeh. Tacit nas poučuje, da je Ciceron u toj pohvali dizao Katona do neba. Zna se, da je ljubio slavu i da je nije uviek očekivao. Za njom bi išao, kanda bi bio manje siguran, da ju steče. Oprostimo mu ipak, a osobito poslje progona njegova. Promislimo, da se je bez prestanka imao boriti proti nenavidnosti i mržnji. Velik prognanik ima prava, kojega nemaju ostali ljudi. Dobro je bilo po Cicerona, što je na povratku iz progonstva molio bogove kapitolske, koje je bio sačuvao od vatre, kad je bio konsulom, senat, koji je spasio od smrti, puk rimski, koji je oslobodio izpod jarma i sužanjstva, te da mu s druge strane pokaže potamnjelo ime, razorene spomenike, porušene kuće, i pretvorene u pepeo poradi svojih dobročinstva. Dobro je učinio, što je označio na ruševinah od palačâ čas i dan, gdje ga je senat i puk proglasio ocem domovine. A tko bi mu mogao u grieh upisati velike čine u onih momentih, kada duša reklamujuć proti nepravdi ljudskoj uzvišena reć bi nad samom sobom, čustvom i veličanstvenim karakterom nesreće? Istina je, da je on sam sebe hvalio u najhladnijih momentih. Korilo ga, a korit će ga još. Ja ga ne obtužujem nit ga izpričavam: samo ću opaziti, da narod čim više ima taštine na mjesto oholosti, tim više polaže važnost na laskanje, tim više gleda, da se važnim učini malimi stvarmi na uštrb velikim, tim je više ranjen tom ponosnom smjelošću ili naivnom priprostošću one duše, koja sama sebe poštuje bona fide, a ne boji se toga reći. Vidio sam ljudi, koje je to mrzilo, vriedjalo, kad se je Montesquieu bio usudio reći: i ja sam slikar. Najpravedniji danas, koji se i slaže s njegovim poštovanjem, želi pridržati si pravo, pobijati ga. Kod starih je republikanska sloboda dopuštala energije čustvu i slobodi govora. Ta slaboća karaktera, koju zovu politessom te koja se toliko boji uvriediti samoljublje, to će reći: nemirna i tašta slaboća bijaše tada nepoznatija: nastojaše se bo manje biti čednim, a više biti velikim. Ah kako slaboća kadkada dopušta sili, da se osjeća ona sama; te ako nam je moguće složimo se, da imamo velikih muževa pa budi i pod tu cienu. (Thomas essai sur les éloges. Dr. P. Tomić.)

6. Demosten (385 † 322, najveći govornik grčkoga i ostaloga svieta). Uzprkos laskanju ili tvrdnji Virgila pjesnika rimskoga, da se književnici nisu jošte složili glede Cicerona i Demostena: ova dva govornika su jedan kao i drugi prvoga reda te po mnienju više retorâ skoro na istoj liniji. Cicero ima bezprepornu prednost pred svojim suparnikom u literaturi i u filozofiji; ali mu nije oteo žezla govorničtva: on ga sam smatraše svojim učiteljem, hvaleć ga s cielim oduševljenjem najvišega udivljenja. On prevadjaše njegova djela; ter da su ovi prevodi došli do nas, to bi vjerojatno, čineć mu prevelikodušnu uslugu, Ciceron bio sam sebe za uviek stavio pod Demostena. On nas sam opunovlašćuje, da to vjerujemo, svojom pohvalom, napunjenom koliko se može govorničkom zanesenošću. Ciceron sam nalazi u Demostenu ne samo podpuna govornika nego i svu savršenost umjetnosti te liep idejal govorničkomu načinu. Ništa, veli on, ne manjka Demostenu; on mi ne da ništa željeti, suparnika nema u ni jednoj partiji svoje umjetnosti. On izpunjuje, dodaje Ciceron, ideju, koju sam si ja bio stvorio o govorničtvu te on postiže stepen savršenstva, koje si ja uobrazujem. Sila je to uma, kojoj se ne da protiviti, privlačivo je to obuzimanje oratorski potresanja, štono karakterišu govorničtvo atenskoga besjednika: on piše samo krepko, da svojim mislim dade živosti i žestine, koje nisu ino nego žestoki izljevi vatrene duše; on govori ne kao elegantan pisac, nego kao čovjek nadahnut i strastven, koga istina muči te u kojoj se usredotočuje mržnja proti tiranstvu i ogorčuje sve svoje sile; kao gradjanin obterećen ili zapriečen najvećom nesrećom te koji ne može više zaustaviti ljutine s najvećim zadovoljstvom proti dušmanom svoje otačbine. Smielost njegova sloga sastoji se u porabi, savezu ili u smeloj i slikarskoj jednostavnosti njegovih izraza ter kad se usudi pokazati familijarnim bude uzvišenim; njegovu se uzvisivanju i uzpinjanju ne može odoljeti, a iz ustiju svojih sa svim gospoduje jasnoćom nad duhom ljudskim. Pred gospodstvom njegove besjede sve uzmiče: njegov predobivajući jezik obogaćuje se neizcrpivim blagom njegove zanesenosti i njegove imaginacije. Šta bi bilo, govoraše Eshin, njogov suparnik, mladim Atenjanom, koj ne mogav slušati njegove grmeće besjede o vjencu, deklamovahu ju pred njim s naglasom i žestinom oduševljenja; što bi bilo, govoraše im, da ste vi glavom sami slušali taj monstrum? To je atlet uma, on ga brani svimi silami svoje duše i svoga veleuma, a tribuna, gdje on govori, postane arenom. On si na jedan mah predobije slušatelje protivnike, sudce svoje; on ne traži toga, da vam se ulaska: slušajte ga medjutim, a vi ćete plakati od promatranja. Svoje sugradjane prekorava u velikoj mjeri, alî on je samo preteča i tumač njihove zle saviesti. Pobija li koji argumenat, on ga ni s daleka ne razpravlja, već jednostavno pita za svaki odgovor, a protuprimjetbe mu se neće nikada pojaviti. Hoće li, da digne Atenjane proti Filipu, kralju macedonskomu, to nije više govornik, koji besjedi, nego gjeneral, kralj, prorok historije, angjeo čuvar svojoj domovini; a kad hoće, da sije okolo sebe strahotu robstva, mislio bi, da se čuje zveket na daleko od mjesta na mjesto veriga, koje nosi tiran. (Prof. dr. P. Tomić.)

7. Herodot (484 † 424 (?) prije Isusa, otac historije). Kao velik nasljedovatelj Homera (Omira) prigrli formu epsku predočujuć carstvo Krezovo svojim čitateljem te spajajuć djela s glavnim činom borbu Grkâ proti Varvarom, kojih je poraz Ksersov katastrofom. Ta ideja bijaše liepa i smiona: on ju izvede toli vješto koli uspješno. Zemljopis, ćudorednost, običaji, vjerozakon, poviest poznatih naroda, sve se to liepo savilo u tom sretnom čovjeku. On razkine koprenu, koja je pokrivala sviet u očijuh Grka, preuzetnih u tom, da bi se učili poznavati ine narode. S ljepotom spoji Herodot red, čarobnost nenasledivu dikcije i kolorita. Njegove su slike duhovite i pune onoga milinja, koje ga toli vrstno odlikuje, no ima kadkad nešta melankolična, što dolazi od prizora nesreće ljudske. Njegove su digresije uviek raznolike episode, više ili manje spojene s glavnim predmetom, no nikad mu nisu strane. Kakve li ne ima naivnosti, koje dražesti, jasnoće, riečitosti dapače i same zanesenosti taj nenasliedivi pisac! On napokon više pjeva nego li pripovieda, u koliko mu slog ima suglasja i sličnosti s poezijom.

8. Tucydid (472 † 396 (?) prije Isusa; najveći historik grčki). Pravedan plesak, kojim su Grci odlikovali Herodota, pobudi neku vrst entuzijasma (oduševljenja) za natjecanjem u Tukidida. Prognan iz Atene svoje domovine, punih dvadeset godina upotriebi sakupljanjem gradiva ili uredjivanjem njegovim za svoju historiju. Ja nisam pisao, reče, da se milim svojim suvremenikom ter da stečem nagradu nad suparnici svojimi, nego da ostavim spomenik potomstvu. Tim je dovoljno označio osnovu, kojom se odaljuje od načina svoga predšastnìka, uzme si mnogo manji predmet najme peloponezki rat, pa se i u tom dosta malenom predmetu ograniči. On si ne odabra epske forme, koja mu se bez dvojbe nije račila te se povrati načinu i redu kronologičkomu, komu se tako podpuno pridruži da često dodje u nepriliku i smetnju u svom pripoviedanju. Slog mu punan spaja preciznost s pravednošću te je svuda ozbiljan. Akoprem žudjaše više podučavati nego li se dopadati (omiliti), ipak je ukrasio svoje djelo slikami dostojnimi velika slikara. One o političkom stanju Grčke, o kugi prava su remek djela. Više njegovih svečanih besjeda mogu služiti za uzor. Divno koli krepko je sve tu! Srčana mu duša, jer je bila oduševljena, odbija sa svih strana laž te žrtvuje istini svoje vlastito sučustvo. Slog Herodotov bijaše pravilom jonskoga, a Tukididov postane atičkog dijalekta (pravilom). Prvi se (Herodot) preporuča svojom jasnoćom, a drugi (Tukidid) svojom preciznošću. Jedan se odlikuje u slikanju običajâ, a drugi u patetici. Oba su jednako elegantna i veličanstvena. U Tukidida ima više sile i energije; njegove su boje jače i raznolikije; u Herodota slog je pun dražesti i naivne jednostavnosti. On ti se bolje ljubi i osvjedočava te više. S različitimi svojstvi ova dva historika zaslužuju prvi rang, svaki svojim načinom te su veće ciene od svih ostalih. Ali posebna slava, koja se ne može Tukididu uzeti, jest, što je tako rekuć stvorio atičko govorničtvo te je odgojio najvećega izmedju govornikâ.30 (Prof. dr. P. Tomić.)

9. Horac (Flaccus, slavni rimski pjesnik i pisac satira oda i pisama 65 † 8 g. prije Isusa). Akoprem nije ni jedne pjesme pisao o filozofiji, ipak jih je u svojih odah i svojih pismih toliko razširio, da se ne mogu mukom mimo ići. Tko je bolje od njega, da se poslužim slikovnim izrazom Montaigne-ovim, umio misao kratko uplesti u poeziju? Oni, koji su držali, da mu ukus učini talent neodlučnim, prevariše se, pročitav Horaca. Pravednost se i odvažnost sljubiše u njegovu izražaju; te kad je uho puno skladna ritma njegova, imaginacija potresena srčanimi slikami njegovimi, razum razlažuć ljepotu toga pjesnika, dokazuje, da je on vazda sliedio prekomjernost u odaljivanju od glavnoga predmeta, a zaustavljao preveliko maštanje: no svi dusi ne ljube jednako liričke poezije; nekoji vole elegantnu familijarnost, dražestnu umiljatost i utješljivu filozofiju, koje su puna liepa pisma Horacova. Ota pisma poučavaju sve stališe; unapredjuju izkustvo svake dobe; ona uče mlada čovjeka, starca mudro se uživati života, tiešiti se smrću, spajati ljubav s čednošću, a razum s veseljem. Književnik nalazi u njih zapoviedi i zakone ob ukusu; a pošten čovjek o krieposti. Ona (pisma) se daju ugodno smijati gradjaninu ludorijam; ona predočuju samcu žar i dražest samoće: u veselju i u dreselju, u siromaštvu i u bogatstvu, ona ti daju radosti i nauke: ona zastupaju mjesto prijatelja, a tko ima sreću jednoga posjedovati po njih bolje osjeća ljubav prijateljstva. Montesquieu reče, da je duh umjerenosti, duh monarhije: Horac ga je, čini mi se, osjećao i nastoji opredieliti nemiran i divlji (farouche) karakter republikanaca u sladkom uživanju života vazda jednaka. Horacova se filozofija sastoji u izbjegavanju svih i svakoga ekscesa: krasna li načela i po ukus i po sreću. (Prof. dr. P. Tomić.)

10. Tacit (Cajus Cornelius, najveći historik kao što je Tukidid grčki ili Macoulay engl. Rodio se 52–54, a umro poslije 115. g. ps. Is. za Hadrijana (?) 117–138.) Bio malo ćutljiv kako mu drago kod imena Tacita, mačta ti se ugrija a duša se zanosi. Da me pitaš, tko je onaj čovjek, koji najljepše riše opačine i zločine te koji ti bolje udahnjuje prezor i indignaciju proti onim, koji su tvorci nesreće ljudske, odgovorit ću ti: to ti je Tacit. Tko ti usadjuje, svetije štovanje za kriepostnoga nesretnika ter ti ga predočuje veličanstvenijim načinom ili u gvoždju ili pod udarci vješača? Tacit. Tko je bolje ožigosao slobodnjake i robove, i sve one, koji su puzali, laskati, plienili i kvarili druge na dvoru careva rimskih? To ti je još Tacit. Neka mi se navede čovjek, koji je ikad dao imposantniji karakter historiji a strašniju sliku potomstvu. Filip II. (absolutistički kralj španjolski 1556–1598); Henrik VIII. (tiranski kralj englezki 1509–1547) i Ludvig XI. strašni kralj francezki 1461–1483.) nebi bili smjeli nikada vidjeti Tacita u svojoj biblioteci bez straha i trepeta.

Kad predjemo s moralne na veleumnu stranu, tko je jače narisao karaktere? tko je dublje pronikao u dubljinu politici? a bolje izmamio velike resultate malim dogodjajem? Bolju napisao u svakoj liniji u historiji pojedinca poviest duha ljudskoga i svih viekova? Tko bolje napao obješenjačtvo i podlost, koja se krije i širi? Tko bolje razložio sve vrsti straha, sve vrsti srčanostim, sve tajne strastim, sve motive razgovorom sve kontraste medju čustvi i čini, sva trzanja i drmanja, koja duša sakriva? Tko je bolje orisao čudnu smjesu med kriepostmi i zločini, spajanje i miešanje raznih svojstva a kadkada protivnih, hladnu i mrku okrutnost u Kaligule cara (37–41. po Isusu), ludu okrutnost u Nerona (54–68 posl. Is.), a licemjersku i kukavnu okrutnost u Domicijana (81–96 posl. Is.); zločine gospodovanja i robovanja; oholost, koja služi s jedne strane, da se preporuči s druge; mirnu i laganu korupciju i smionu i drzovitu pokvarenost; karakter i duh razvratni protivna mnienja poglavara, divlji i lakom nagon vojnika, bučan a slab instinkt množine; a u Rimu glupost velikoga naroda, komu su i pobiedjenik i pobjeditelj jednako ravnodušni te koji bez izbora, bez sažaljenja, bez želje, sjedi po kazalištih čekajuć hladno, da mu se najavi gospodar pripravan sliepo rukama tući onoga, koji će doći te koga bi bio nogama sgazio, da je koj drugi pobjedio?

Napokon deset stranâ Tacita nauči te više i bolje poznavati ljude, nego tri četvrtine modernih historija zajedno. To je knjiga za starce, za filozofe, za gradjane, dvorjanike i plemstvo, za vladare i o njih svih. Ona tieši ljudmi onoga, koji je daleko od njih, razsvjetljuje i poučava onoga, koji je prisiljen s njimi živiti. Istina je i preveć velika, da te ih ne uči poštovati, no bio bi presretan, da ti njihovo obćenje nebi bilo pogibeljnije od Tacita sama. Govorio sam o njegovoj riečitosti ona je poznata. Ona u obće nije rečistost rieči i harmonije, nego rečitost idejâ, koje sliede jedna drugu, iduć jedna proti drugoj. Misao mu se svuda u slogu kratko izrazuje, da manje zauzme prostora. Njoj se nikad ne predusretne nego se samo sliedi. Često se ne razvija sa svim, nit se ne pokazuje tako rekuć inače nego sakriveno. Da se uobražava brz jezik kao gibanje duše, jezik, koji da se probudi čustvo ne razstavlja ga na više riečî; jezik kojega svaki glas izrazuje skup idejâ: tako je skoro savršenstvo rimskomu (latinskomu) jeziku u Tacita. Nema tu suvišnjih znaka, nema nekoristnih sprovodjaja. Misli se zbijaju te u množini stupaju u maštu; no one ju napunjuju, ali je ne utrudjuju. Gledeć na slog odvažan je, nagao, često osoran (brusque), žestok, vazda pun krepkoće, slika jednim potezom. Spajanje mu je više medju idejami nege medju riečmi. Mišice i živci gospoduju tu više nego li dražest i milje. To je Mihael Angjeo medju pisci. On ima svoju dubljinu, svoju jakost a možda i ponešto svoje tvrdine (rudesse). O Tacitu se ne može reči kao o Sallustiju, da nije no govornik krieposti; on ju daje poštovati svojim čitateljem, jer ju on sam osjeća. Njegova dikcija je jaka kao i njegova duša, napose slikovna, ne imajući ipak preveć slika i tropa, precizna a ipak ne tamna, jaka ali ne prenepeta. On na jedan put govori i duši i mečti i razumu. Čitatelje Tacitove mogao bi suditi po zasluzi, koju nalaze, jer je njegova misao tako razširena, da ju svaki pronikne više ili manje prema stepenu svojih sila. On se zadubluje u ogromnu dubljinu, zadubljujuć se bez napora. Čini se, da je mnogo manje radio od Sallusta, akoprem je bez prispodobe puniji i savršeniji. Tajna njegova sloga (stila) s kojim se neće možda nikada nitko uzporediti pripada ne samo njegovu veleumu, nego i okolnostim, u kojih se je nalazio. Taj kriepostni čovjek, kojega se prvi pogledi zarana svrnuli na strahote Neronova dvora, koji je zatim vidio sramotna djela Galbina, proždrljivost Vitelijevu i lupežtvo Otonovo, koji je zatim disao čistijim zrakom pod Vespazijanom i Titom, morade u zrelosti svojoj podnašati grdo tiranstvo Domicijanovo. Od neznatna roda podignut do kvestora od Vespazijana, vidjevši se u častih, bojaše se za svoju obitelj, da joj nebi zaustavio napredka, kojemu je on bio prvim početnikom te s kojega su svi njegovi imali korist vaditi. On bje prisiljen, dušu u se povući te popustiti od strogosti svojih načela no ne do nizine dvorjanske nego barem do uljudnosti, revnosti podanika, koji se nada te koji nesmije ništa osuditi pod kazan, da ne dobije ništa. Nemogav si steći prijateljstva Domicijanova moraše se čuvati njegove mržnje; ugušiti jedan dio talenta i zasluge podaničke, da ne pobudi nenavidnost svoga gospodara, ušutkati svaki čas uvriedjeno srce svoje, ne oplakivati nego potajno rane domovine i krv poštenih sugradjana te se s vana suzdržavati od te tuge, koja se mora vidjeti na licu poštenu čovjeku, ter vazda sumnjiv hrdjavu vladaru, koji predobro zna, da na njegovu dvoru nesmije biti žalosti s krieposti. U tom žalostnom škripcu morade se Tacit u se povući ter zabilježi sve gorkosti svoje pod težinom indignacije, jer si inače nije mogao pomoći: zato je evo njegov slog tako zanimiv i oduševljen. On ne udara kao bahato na protivnike: to ni ne može činiti čovjek tako duboko ranjen već on slika tako istinitimi bojami sve, da mu je prostačina kao i robstvo mrzko; da ga mrzi sve, što ima despozitizam i okrutnost strašna na sebi, što nade i uspjesi opačine, što bliedost nedužnosti i poniženje krieposti, on riše podpunoma sve ono, što je vidio i trpio, da se vidi i trpi s njim zajedno. Svaka crta nosi čustvo u duši; on moli čitatelje za oproštenje sbog grozotâ, koje mu pripovieda, a ove grozote takve su, da bi ti žao bilo, da ih nije narisao. Tirani nam se čini, da su kažnjeni, kad ih slika. On zastupa potomstvo i osvetu i ja ne poznam strašnije lektire po saviest zločestih. (Prof. dr. P. Tomić.)

11. Montaigne Michel (1533 † 1592. filos. i pedag. pisac i izvrstan štilista franc.) U svih viekovih, gdje se usavršuje duh ljudski prosvjetom i njegovanje umjetnostî, vide se pojavljivati viši muževi, koji su dobili ter razširuju svjetlost, iduć pri tom dalje od svojih suvremenika istim pravcem. Redja stvar je onaj veleum, koji ne duguje ništa svomu vieku ili bolje uzprkos svomu vieku jedinom silom svoje misli sam se posadi pokraj najsavršenijih pisaca, koji su se rodili u najugladjenije doba; takov je Montaigne. Duboki mislitelj pod vladanjem pedantizma, sjajan i veleuman pisac u nedotjeranu i neizbrušenu jeziku pisaše on pomoćju svoga razuma i starih. Njegovo djelo ostaje te ono samo sačinjava svu slavu književnu naroda; a kada poslje dugih godina pod auspicijami nekih osobitih veleuma, pojavivših se na jednom, prispije napokon viek dobru ukusu i talentu, ovo djelo dugo vremena jedino ostaje uviek originalnim te Francezka obogaćena jednim mahom tolikimi sjajnimi čudesi ne misli ohladnjeti svojim udivljenjem prema ovim starovječnim i naivnim ljepotam. Nov sliedi viek slavan kao i onaj pred njim, možebiti proscvjetleniji, uvježbaniji, da sudi, teži da zadovolji, jer može dalje prispodabljati; taj drugi pokus ne prija slavi Montaigneovoj: njega radje slušaju, smelije oponašaju, on služi za pomladjenje književnosti, koja se već počimala izcrpljivati; on nadahnjuje naše prosvjetlenije pisce te se čini da je ovaj filozof iz vieka Karla X. (1560–74) bio stvoren za podučavanje osamnaestomu vieku. Kako nije izvanredna zasluga to, koja proživi varijacije jezika promjenu ćudorednosti. To je prirodno i istinito. Evo čaronosti, koja ne može ostarjeti. Tko bi se mogao utruditi knjigom pošteno, napisanom od veleuma? Ti radostni familijarni izljevi pisca, ta neočekivana očitovanja o velikih predmetih i o malenkostih dajuć svojim spisom jako pouzdan oblik, razpršuju onu muku, koju imaš kod čitanja moralna djela. Čovjek misli, da se razgovara te kako je razgovor pikantan i raznovrstan, da pri tom često na nas dodje red, da se onaj, koj nas podučava, brini za to opetovati nam: evo ovo onije moja nauka (doktrina), to je moj studijum, priznaje nam svoje slaboće, da nas o naših osvjedoči ter nas popravlja, ali nas ne ponizuje, nikad nas ne umori svojim zabavljanjem. Djelo Montaigneovo je golem repertoire, uspomena i razmatranja postalih timi uspomenami. Njegova neizcrpljiva pamet daje mu sve na dispoziciju, što su ljudi mislili. Njegov sud, njegov ukus, njegov nagon, dapače i njegove kaprice pružaju mu lahko nove misli. O svakom predmetu on počima pripoviedanjem toga, što zna, a šta je bolje, zaključuje tvrdnjom, da to on vjeruje. Taj muž, koj u razpravi citira sve auktoritete, sluša sve stranke, sabere sva mnienja kad napokon hoće da odluči, ne pita za savjet više do lih sebe sama ter kaže svoje mnienje ne kao dobro, nego kao svoje: takov je put dalek, ali je ugodan, poučan, on uči dvojiti, a taj početak mudrosti kadkad je tomu posljednjim ciljem. Zna se, s kojom je postojanošću učio velike veleume staroga Rima, koliko je živio u njihovu obćenju i u njihovoj intimnosti. Je li dakle čudo, da mu djelo nosi tako rekuć njihov biljeg, čineć se barem po slogu, da je pisano pod njihovim diktatom? Često on mienja, modifikuje, izpravlja njihove ideje. Njegov duh nestrpljiv pod jarmom imadjaše brigu, da misli sam sobom, no on čuva bogatstvo njihova jezika i forme njihove dikcije. Sretan nagon, koj ga je vodio, dade mu osjećati, da dajuć svojim spisom značaj trajnosti koja mu je jeziku manjkala, previše nesavršenu, da bi bio mogao već biti ustaljen, trebalo je tu prenašati, naturalizovati nekim načinom krasote drugoga jezika, koj svojom savršenošću bijaše doista neumrlim ili radje običaj učiti remek-djela latinskoga jezika, navede ga, da jih opononaša. On poprimi i ne znajuć njihove forme te postane i nehotice Rimljaninom. Kadkada popravljajuć svoj nepravilni pravac, čini ti se, da oponaša Cicerona. On se lagano razvija bez fraza te je pun biranieh rîeči, koje su poput lanca u harmoničnoj svezi podupiruć i jačeć jedna drugu. Često se poput Tacita duboko zadubi u značenje rieči, izrazi novu misao familijarnim izrazom te u dobro izradjenoj dikciji ostavi gdješto neizgladjena i rutava. Slog je u njega energičan, glas surov, kretanje živo i smiono kao u Sallustija, izraz brz i dubok, sila i sjaj kao u Plinija starijega. Često dajuć svojoj prozi sva bogatstva poezije, razkrili se, oda se s neizcrpljivom lahkoćom poput Ovidija, ili odiše zanesenošću i žestinom Lukrecijevom. Evo raznih boja, koje uzajmljuju sa svih strana, da naslika slike, koje su samo njemu svojstvene. (Montaigne se je proslavio kao filozof i pedagog napose svojim djelom: »Essais« nakon 39. god. gdje ima prekrasnih ulomaka ali nesistematično histor., moral., filos., polit. i literarnoga sadržaja, osobito ob odgojivanju (djece) o roditeljih, o prijateljstvu itd. Prispodobi jako dobro djelo: »Encyclopädie des gesammten Erziehung- und Unterrichtswesens von K. A. Schmid, Rektor des Gymnasiums in Stuttgart; 4. B. s. 834–38. Gotha. A tako i. Die Geschichte der Pädagogik v. Dr. Karl Schmidt, 3. B. s. 317–223. Uz to Abel François Villemain 1790 † 1867. Eloge de Montaigne; discours couronné par l’Academie française, en 1812. Kako je Montaigne djelovao na mnoge potonje velikane pedag., gledaj u Karla Raumera: Geschichte der Pädagogik I. Theil. (Prof. dr. Petar Tomić.)

12. Dante. 1265 † 1321., najveći pjesnik talijan. (Književni karakter.) U poeziji diže se Dante kao orijaš (gorostas) nad ostale pygmeje. On ne samo nadilazi sve pred sobom, nego i zauzimlje mjesto, kojega mu ne može oteti ni jedan od onih, koji budu za njim. Petrarka ga ne nadvisuje 1304 † 1374 ni malo ljubeznim načinom te ne ima ništa, čim bi mu se približio u veliku i izvanrednu. Bez dvojbe škodi često oštrina slogu toga ponositoga organa, što Petrarki uviek laska. Ali u svojih energičkih slikah, gdje ima majstorski svoj slog (stil) ne drži se više te oštrine do li u oponašanju te u najmilijem slikanju daje mjesta svemu onomu, što dražest i frižkoća (živost) čine kolorit najugodnijim i najdražestnijim. Silni i strahoviti slikar Ugolina je takodjer tronutim slikarom Franje Rimini-a. Ali što više? Koliko se u svih partijah njegove pjesni ne obožavaju prispodobe, slike, naivni prikazi najfimilijernih predmeta, a nada sve okoličnih predmeta, gdje milina, harmonija, poetička dražest nadilaze sve, što se pomisliti može, ako se ne čita u izvorniku jeziku! A što mu u tom daje još veliku i dragocienu prednost, jest, što je vazda jednostavan te istinit; nikada ni jedan potez razboriti ne ohladi izražaja čustva ili sliku prirode… Za jedno se je ili dva stoljeća činilo, da mu je u domovini vlastitoj potamnjila slava; prestalo se diviti talentu njegovu, prestalo izučati ga, dapače i čitati. Na taj se način oslabi jezik, pjesničtvo izgubi svoju silu i veličinu. Povratiše se opet velikomu ocu Alighieri-u (tj. Dante-u), te su ga uzkrisiv Alfieri i Parini opet novom silom prouzročili, da oslabile i zamukle dulje vremena žice lire toskanske na novo zuje. (Ginguené Pierre Louis 1748 † 1816. u Parizu franc. spisatelj, pjesnik i akademik. Histoire littéraire de l’Italie g. 1811. u 9 svezaka. Dante je utemeljitelj talijan. nar. knjige i pjesničtva, a ujedno i najveći pjesnik srednjega vieka.)

Karakteristika Danteovoj marljivosti u naukah.

U svojih naukah bijaše Dante jako marljiv, u koliko je imao ijole vremena, na razpolaganje; svaka bi se ga novost, koja se je čula, dojmila. A drugo što neki vjerodostojnici pripoviedaju o tom, zanimao se je svakom stvarju, koja mu se milila. Kad je bio opetovano u gradu Sieni te došav slučajno u neki dućan (štacun), namjeri se tu na neku knjižicu, koja mu je bila prije obećana te koja je jako važna bila, nu koje još nikad do onda vidio nije, neimajuć dakle prostora, da ju odnese drugamo, uzme ju preda se te ju stane najvećom željom čitati. Zatim sašav na ulicu, gdje se je sila svetinje i vitezova bila sgrnula radi svečanosti neke tako da se ni prolaziti ni kretati nije moglo, ali uza sve to Dante ni oka s knjige maknuo nije: tako prodje već deveta ura, prodje večer, sve ga je vidjelo sgurna i stisnuta, no on neprestano čitaj pa čitaj. Kažu, da su da pitali, kako je mogao čitati i uviek a knjigu gviriti, a ne gledati svečanosti, odvrati: da nije ništa opazio i osjećao, što oko njega biva. (Po Boccacciu (čitaj Bokaččo) o Dantu Giovanni Boccaccio 1313 g. rodio se u Parizu od oca Talijana, a matere Francezkinje, umro 1375. Najslavnije njegovo djelo su novele, na broju ih stotina pod imenom Decamerone, a pisao je medju inim: Origine, vita e costumi di Dante Alighieri (g. 1265 † 1321.) e Commento sopra la commedia di Dante. S talij. preveo prof. dr. Petar Tomić.)

13. Nikola Gabrino inače Cola di Rienzi upravo Nikola Lovrinac (Lorenzo) nar. tribun. talijan. 1313 † 1354. Rodjen živim duhom, zanesen, poduzetan, s lahkim shvaćanjem, sigurnom pameću, subtilnim i jasnim veleumom, s velikom lahkoćom za izraživanje, pokvarenim i licemjerskim srcem, slavohlepjem bez granica; dade se na nauke te bude dobar gramatik, bolji retorik, izvrstan humanista. Dneve i noći upotriebi na čitanje; na pamet nauči i znaše. Tita Livija (rim. historika g. 59. pr. Is. † 17. g. ps. Is.), Cicerona govornika: Valerija Maksima povjestnika (za cara Tiberija) i filozofa Seneku (3. g. pr. Is. † 65 ps. Is.) Osobito štovaše Julija Caesara († 44. pr. Is.), koga si je bio uzeo za uzor. Vrieme sprovadjaše odgonetavanjem napisa, koje bi nalazio na mramornih ploćah ili starih razvalinah, te ih je bolje protumačio, no itko drugi.

Često bi klicao: »O bogovi, što su postali ovi veliki muževi! Zar sviet više neće vidjeti pravih Rimljana? Zar je pravda za uviek prognana?« Rienzi bijaše snažan, strog obdržavatelj zakona, sredstvo, kojim se je služio, da si pridobije naklonost puka; lukavac, (lisica), lažac, licemjerac, služeći se vjerom na svoje svrhe, hineć objavljivanja i vizije, da si ugled učvrsti; bezočnik hvalisaše se učvršćivanjem ugleda papinskoga, dočim ga je u isti čas s temelja podkapao; ohol u sreći, očajnik u nesreći; izvan sebe sbog najmanjega poraza, no razborit i kadar poslužiti se najsmionimi sredstvi, da se opet pridigne, ojača. (Bois préaux: histoire de rienzi. Pohrvatio dr. P. Tomić.)

(Nikola Gabrino, prozvan inače Cola- (Nikola) di Rienzi 1313 † 1354. Talijanski rodoljub i narodni tribun, »konzul sirota, udova i siromaha;« velik zagovoritelj i zatočnik nar. prava i republike u Rimu. Pjesniku Petrarki i njegovu prijateljstvu ima mnogo zahvaliti. Da se reformatorski planovi njegovi laglje izvedu, ode u Prag, slavnomu českomu kralju i njem. caru Karlu IV, 1350., da ga predobije za svoje poslanje i izvadjanje; no u Češkoj se dostane tamnice u Roudnici po nadbiskupu Arnoštu Pardubičkom. Domogav se slobode dodje u Rim, gdje se dočepao opet vlade; ali se tudjim imetkom počeo obogaćivati te velik porez puku namitati, zato ga razjaren narod, jer se odrekao narod. prava i svoga programa, razdere nasred kapitola g. 1354. – Da se više misli na dobra djela prve dobe Reinzove, a manje na odpadničtvo i na nedošljednost njegovu, mnogo je tomu doprineo slavni engl. romanista i državnik Sir Ed. Lytton Bulwer 1805 † 1873. svojim romanom (Rienzi) od g. 1835.

14. a) Pascal (čitaj Paskal). Taj izvanredni muž, koji si tako kratak život napuni tolikimi čudesi, negovoreć o njegovoj slavi u znanostih, neopetujuć pohvale njegovu glavnomu djelu: listovi provincijalni (pokrajinski), kojim drzko napadanje na predmet nije nahudilo niti im oslabilo divnosti, zar nije on pokazao svu svoju silu u djelu,31 koje je pripravljao te kojemu je Pope umio sabrati raztresene velike misli?

Gdje se nalazi, gdje će se ikada naći tajna tomu slogu ili stilu, koji te poput misli brzo privlači te nam se ukazuje tako prirodnim, tako živim, da se čini kan da s njom (mišlju) sačinjava nerazdruživu i potrebitu cielinu? Izražaj Pascalov je u isti čas smio i jednostavan, pun i precizan, uzvišen i naivan. Zar se ne čini, da si bira nahvalice najfamilijarnije termine, siguran budući da je učvrsti i uzvisi svojim slogom, te da im utisne sve veličje svoga veleuma? Kakova je to srčano umovanje, koje mu ideje sprovadja do posljednjih resultata te ih ne ostavlja dotle, dok im silom nije dao sve, što sadržaju? Govorničtvo se Bossuetovo razumije uzajmiv od poezije bogate slike, a to je ton nadahnuta čovjeka, koji postavljen izmedju neba i zemlje, hoće da pokrene velikim narodom. Neki su se govornici tako prirodnim, tako živim, da se čini kan da s njom (mišlju) sačinjava nerazdruživu i potrebitu cielinu? Izražaj Pascalov je u isti čas smio i jednostavan, pun i precizan, uzvišen i naivan. Zar se ne čini, da si bira nahvalice najfamilijarnije termine, siguran budući da je učvrsti i uzvisi svojim slogom, te da im utisne sve veličje svoga veleuma? Kakova je to srčano umovanje, koje mu ideje sprovadja do posljednjih resultata te ih ne ostavlja dotle, dok im silom nije dao sve, što sadržaju? Govorničtvo se Bossuetovo razumije uzajmiv od poezije bogate slike, a to je ton nadahnuta čovjeka, koji postavljen izmedju neba i zemlje, hoće da pokrene velikim narodom. Neki su se govornici usudili s daleka sliediti Bossueta: ali tko će pokušati nasljedovati Pascala? Njegov stil nepriliči ni jednomu od starih niti novih pisaca; i čudnovata stvar, on je možda jedini originalni ženi (génie), koga ukus nema skoro nikad prava prisvojiti si; ne da bi se činilo, da traži pravilnost i čistoću jezika već mu se njegove ideje tako jako pokoravaju, da mu se nuždno očituju pod formami, koje njim najbolje pristaju. (Fontanes Louis, marquis président de la sociéte de bounes lettres 1757 † 1821 franc. pjesnik i državnik: gl. Discours préliminaire de la traduction de l’Essai sur l’homme Essay on man engl. original od Popa 1783, a Aleksander Pope 1688 † 1744. je poznati pjesnik i satirik englezki.)

b) Pascal. Bijaše to čovjek, koji je u dvanaestoj godîni dijagonali i šestilom stvorio matematiku, koji u šestnaestoj godini sastavio najučeniju razpravu o čunih (des coniques), koju je sviet vidio poslje staroga vieka; koji je u devetnaestoj godini obnovio i u znanost pretvorio nauku o strojevih, kako se posve nalazi u razumu; koji u dvadesettrećoj godini dokazao fenomene o težini zraka te oborio jednu od najvećih bludnja stare fizike; koji je u toj dobi, gdje drugi ljudi s mukom počimaju pojavljivati se na književnom polju, prošao krug ljudskih znanosti opazi njihovu ništetnost, te obrati sve svoje misli na vjeru (religiju); koji od toga časa do smrti nadošle mu u tridesetdevetoj godini života vazda nemoćan i bolježljiv ustanovi jezik, kojim su govorili Bossuet i Racine, davši mu model najpodpunije ugodnosti kao najjače razboritosti; koji napokon u nakraćoj stanki svojih zala rieši, lišiv se svake pripomoći, jednu od najviših problema geometrije 1649. g. predloženih od oca Marsenne-a) te baci po prilici na papir misli, koje uče tako o Bogu kako o čovjeku. Taj silni veleum zvaše se Blaž Paskal. (Blaž Pascal 1623. g. rodio se u Klermontu, a umro 1662. u Parizu. Jedan od najznamenitijih francezkih spisatelja i učenjaka, i sastavitelj: lettres provinciales, gl. génie du Christianisme tom. III. Fraoçois-RenéAuguste, vicomte de Chateaubriand 1768 † 1848. Gledaj i govor biskupa Štrossmajera kao pokrovitelja jugosl. akademije. Rad I. str. 27–43, gdje reče: »Što se prvoga tiče (mudroslovja) spomenuo sam jurve Blaža Pascala lahko, da je svim (akademikom) poznato djelo njegovo naslovljeno: Les pensées philosophiques.« Ako se pravo veleum orlom nazivlje, to vjerujte mi, gospodo, nigda još bilo nije orla na svietu, koj bi se mišlju svojom više od Pascala uzdigao. Štogod je stari sviet na tom polju proizveo s tim se uzporediti ne da. Ono je lahko sto put preštampano i toliko put tumačeno.« Pohrvatio prof. dr. P. Tomić.)

15. Biskup Jakob Bossuet (1627 † 1704.) kao historik. U »razgovoru o sveobćoj poviesti« (»Discours sur l’histoire universelle« može se diviti veleumu kršćanstva nad veleumom poviesti. Političar poput Thukidida, ćudorednik poput Ksenofonta, riečit poput Tita Livija, tako dubok i tako velik slikar, kako Tacit, biskup de Meux, govori ozbiljnije i uzvišenije, kako mu ne ima premca (para) okrom početka knjige Makabeja. Bossuet je više no historik; otac je on crkveni, svećenik nadahnuti, komu je često trak ognja na čelu poput zakonoše Hevreja. Kako ti prodje zemlju! na tisuće je mjesti na jedan put: patrijarka, pod paomom Tofela, ministar dvoru vavilonskomu, svećenik u Memfisu, zakonoša u Sparti, gradjanin u Atheni i Rimu, vrieme si i mjesto mienja po svojoj volji; brzo i veličanstveno prodje viekove. Šibom zakona u ruci, nevjerojatnim ugledom tjera pred sobom u grob i Židove i pogane, sám napokom glavom ide za sprovodom tolikim generacijam, a iduć poduprt Isajom i Jeremijom stane naricati nad prahom i ostanci roda ljudskoga. (François-René-Auguste vicomte de Chateaubriand 1768 † 1848. Génie du Christianisme, prekrasna knjiga to za svakoga izašla god. 1802. gl. Štrossmajerov govor u I. knj. Rada jugosl. akad. 1867.) Prof. dr. P. Tomić.

16. Jean Babptiste Massillon 1663 †1742. Crkveni govornik propoviednik franc. On se odlikuje kao govornik svoje vrsti tako, da se može prispodobiti svim ostalim u riečitosti, koja mu upravo potiče iz duše, ali koja drma, a da ne ruši, koja zapanjuje, a da ne uvene, te koja proniče, a da ne raztužuje. On ide na dno srdca tražit sakrivene zakutke srdca, gdje se razvijaju strasti, te potajne sofizme, kojimi se one umiju tako vješto služiti, da nas zašliepe i zavedu. Da pobije i razori te sofizme, dovoljno je njemu, da nam je razgali tako gladko i nježno, da nas podjarmljuje manje, no privlači, te pružajûć nam sliku naših zločina, umije nas još k tomu privući i omilit nam.

Dikcija mu vazda lahka, elegantna i čista, svuda je plemenite jednostavnosti, bez koje ne ima ni dobra ukusa, ni pravoga govorničtva; jednostavnost, koja spojena u Massillona u najzavedljivijoj i najsladjoj harmoniji uzajmljuje još nove miline; a ono, što mu najviše očarava taj čarobni slog, osjeća se, da su tolike krasote potekle iz vrela, te nisu ništa stajale onoga, koj ih je proizveo. Kadkada mu se izmakne, to u izrazih, to u okretanju, to u toli dirajućoj melodiji njegova sloga, nemarnost, kakva nepozornost, koja se može sretnom nazvati, jer tako dodje, da ni najmanje ne posumnjaš, e da bi to moglo biti nahvalice i trudno. Tim zapuštanjem, zanemarivanjem sama sebe pribavio si je Massillon toliko slušatelja; on bo znaše, da čim se više čini, da je koj govornik nahvalice išao za tim, da mu se slušatelji dive, tim manji ima uspjeh, a ambiciju ima više propovjednikâ, koji u božju stvar miešaju toli maljušne i sićušne interese svoje taštine. (Alembert Eloge de Massillon. Pohrvatio prof. dr. Petar Tomić.)

17. Descartes, Bacon, Leibnitz i Newton. Kad se traže moderni veliki muževi, kojim bi se mogao prispodobiti Descartes (izgovori Dekart), naći ćeš ih u ovoj trojici: u Baconu, Leibnitzu i Newtonu. Bacon (reci Bakon) prodje svu površinu ljudskoga znanja, on prosudi prošle viekove te podje u viekove budućnosti: no on nareče više velikih stvari, kojih ne izvede; on ustroji temelj ogromnoj sgradi, a prepusti drugim brigu, da sagrade sgradu. Leibnitz bude sve, što htjede biti; on unese u filozofiji veliku visinu razbora, no o prirodnoj znanosti razpravljaše samo djelomice; a njegovi metafizički sistemi čini se, da su više za to stvoreni, da im se čovjek divi te da ga preterečuju, nego li da ga razsvjetljuju.

Newton (reci Njutn) je stvorio novu optiku i dokazao odnošaje teže (gravitatiae). Ja ne idjem ovdje za tim ní s daleka, da omanjim slavu tomu velikomu mužu; no samo naznačujem sve pripomoći, koje je imao za svoje velike obrete. Vidim Galilea (Galilei) 1564 † 1642.), koji mu je dao teoriju težine (gravitas); Kopernika (1473 † 1543.), Keplera (1571 † 1630.), koji su mu dali zakone o zviezdah glede njihovih prevrata nebeskih; Huyghensa astronoma (1629 † 1695.), koji mu je podao kombinaciju i odnošaje o sredotočnih silah i o centrifugalnih silah; Bacona (1561 † 1626.) velikoga načelnika o fenomenih (pojavih) prema uzrokom; Descartes-a (1596 † 1650.) njegovu metodu za umovanje, njegovu analizu o geometriji, nebrojenu množinu upoznajâ sa fizikom i što je može biti više nego sve to, razorenje svih predsuda. Slava dakle Newtonova okoristila se svimi timi prednostmi, da sabere sve tudje sile, da spoji svoje vlastite, koje su bile ogromne, ter da je sve kao lancem sveže kalkuli geometrije toli uvišene koli duboke. Ako sada opet približim i prispodobim Descartesa svim ovim slavnim muževom, usmjelit ću se tvrditi, da je on takodjer imao novih i mnogo većih nazora od Bacona; da je imao sjaj i ogromnost veleuma Leibnicova, ali mnogo više postojanosti i realnosti u svojoj veličini; da je napokon zaslužio, da se o bok postavi Newtonu, jer da je bio sam po sebi stvoren, jer ako je jedan obreo više istina, drugi je otvorio put svim istinam; geometar tako uzvišen, akoprem mu nije nikad toliko rabila geometrija; on je originalniji svojim veleumom, akoprem ga je taj veleum često varao; on je universalniji u svojem znanju kao i u svojih talentih, akoprem je manje mudar i manje siguran na svom putu, imajući možda veličinu tako, kako je imao Newton dubljinu duha; stvoren da shvaća u veliku, ali malo stvoren, da sliedi pojedinosti, dočim je Newton i najmanjim pojedinostim podao veleumlja; manje je bez dvojbe vriedan udivljenja sbog poznavanja nebesa, ali mnogo koristniji rodu ljudskomu svojim velikim uplivom na duhove i na vjekove. (Antoine Léonard Thomas 1731 †1785. Eloge de Descartes kao franc. akademik i prof. retorike. S franc. preveo dr. Petar Tomić.)

18. Descartes i Newton. Dva velika muža, koji se nalaze u tolikoj opoziciji, imadjahu medju sobom velike srodnosti. Obojica bijahu veleumi prvoga reda, rodjeni, da gospoduju nad ostalimi duhovi ter da budu utemeljitelji carstvom. Obojica izvrstni geometri vidjahu potrebu, da se prenese geometrija na fiziku. Obojica temeljivahu svoju fiziku na onoj geometriji, koju je skoro samo njihov pronicavi duh držao. Ali jedan poletiv smelo, htjede se namiestiti na vrelu svega te bude učiteljem prvih načela sa nekoliko jasnih i temeljnih ideja, nepreostajuć mu više do lih sići k fenomenom prirode kao k nuždnim konsekvencijam. Drugi plašliviji i čedniji započe svoj put oslanjanjem na fenomene, da se popne do nepoznatih načela, odlučan dopustiti ih ma kakav mu drago mogli dati savez dosljednosti. Jedan polazi od toga, što sasvim dobro zna, da pronadje uzrok onomu, što vidi; da mu pronadje uzrok, bio jasan bio taman. Jasna načela jednoga ne vode ga uviek do takovih pojava, kakvi jesu; pojavi drugoga ne vode uviek do načelâ dosta jasnih (evidentnih). Granice, koje su na dvama protivnim a putevima mogle zaustaviti dva muža te vrsti, nisu granice njihova duha, nego one duha ljudskoga. (Bernard le Bouyer) Fontenelle, sin sestre slavnoga Corneille-a, r. 1667. umro starac od sto godina g. 1757. Dugoviečni tajnik franc. akademije i spisatelj, historik, govornik filozof i pjesnik. Eloge de Newton. Pohrv. prof. dr. P. Tomić.)

19. Buffon (1707 † 1788) i Linnaeus (1707 † 1778.) Buffon (čitaj Büffon) veliki je povjestnik prirode, plodan, raznolik, veličanstven kao i ona; kako ona (priroda), diže se i on bez sile i bez potresanja, kako ona, tako i on silazi u najmanje pojedinosti nebudući za ništa manje privlačiv ni manje liep. Njegov se stil (slog) napunjuje svimi predmeti te od njih uzima boju: uzvišen (slog), kada nam na očigled razvija ogromnost bićâ i bogatstva stvorenja, kada nam riše prevrate kruglje zemaljske, dobročinstva ili okrutnosti prirode: ukrašen (mu je slog), kada opisuje dubok, kada analizuje, zanimiv, kad nam pripovieda poviest ovih životinja, koje su nam postale prijatelji i dobročinitelji. Pravedan prema onim, koji su pisali o istom predmetu, hvali prirodoslovca Plinija i Aristotela te je rečitiji, nego ova dva velikana. Jednom rieču: njegovo je djelo jedno od liepih spomenika ovoga vicka podignuto sliedećim viekovom te komu stari viek nema ništa slična protustaviti. Prirodopis nebi možda bio tako rano dospio do toli sjajna uspjeha, koji su mu pripravile mudre nauke, da se nisu dva najveća muža, koju prosvietili prošlo stoljeće, natjecali uzprkos svojih protumnienja i karaktera svoga ili dapače baš radi te protivnosti u nazorih podigli su ga brzo i na daleko. Linej i Buffon u istinu se čini, da je svaki u svom predmetu i načinu posjedovao takovih svojstva, da bi nemoguće bilo, da je jedan te isti čovjek u sebi sjedini, ali kojih je ipak zajedinstvo bilo nuždno, da dadu tako brz impuls prirodopisnoj nauci. Obojica zauzeta za svoju znanost i slavu, obojica neutrudljiva u radu, obojica žive čustvenosti, jake imaginacije, pronicava duha, obojica dospješe u karieru naoružani vrelî duboke izobraženosti, no svaki si utre drugi put te podje njim, sliedeć poseban pravac svoga veleuma. Linej spopade s finoćom razlučne poteze bićem: Buffon zagrli najodaljenije razmjere oštroumno. Linej eksaktan i precizan stvori si jezik, da mu budu ideje u svoj krieposti; Buffon obilan i plodan upotrebi sva vrela, da razvije veličinu svojim sastavom. Nitko bolje od Lineja ne dade osjećati ljepote pojedinosti, kojom je stvoritelj obogatio u izobilju sve, što je stvorio, da se radja; nitko bolje od Buffona nikada ne narisa veličanstva stvorenju i imposantnu veličinu zakona, kojim je podložno. Linej prestrašen kaosom ili nebrigom svojih predšastnika ostavio je historiju prirode znajuć jednostavnimi metodami te kratkimi i jasnimi definicijami uvesti red u taj ogromni labirint te olahkotiti poznavanje (izučavanje) pojedinih bića. Buffon preplašen i odbijen suhoparnošću onih pisaca, koji su se većim dielom zadovoljili eksaktnošću, znadijaše nas interesovati za ta pojedina bića čarom svoga skladnoga i poetičkoga jezika. Kadkada utrudjen mučnom studijom Lineja ideš se odmarat Buffonom; ali vazda kad si sladko bio krasnimi slikami ganut, hoće ti se povratiti k Lineju, da si poredaš redom te ljubezne slike, za koje te je strah, da ti nebi ostalo o njih drugo u pameti do lih smetene uspomene; a to nije bez dvojbe najmanja zasluga ovih dvajuh spisatelja, da te podjedno nadahnjuju željom povratiti se od jednoga k drugomu, akoprem ova alternativa reć bi, da dokazuje, pa i u istinu dokazuje, da svakomu od njih nešto manjka.«

(George baron Cuvier slavni franc. prirodoslovac 1769 † 1831., a brat njegov Fridrik rod. 1773 † 1838. Glavni nadzornik škola, ravnatelj zvjerinca i čuvar sbiraka prispodob. anatomije. Prospectus du Dictionaire des sciences naturelles. S franc. preveo prof. dr. P. Tomić.)

20. Petar Veliki, car ruski. Petra su Velikoga sažiljivali u Rusiji svi oni, koje je preobrazio, te ga je dapače i ona generacija smatrala ocem svojim, koja je pristajala uza stare običaje te jih čvrsto branila. Kad su tudjinci uvidjeli, da su sve njegove uredbe stalne, postojano su mu se divili te su priznali, da je nadahnut prije izvanrednom mudrošću, nego li željom, da proizvadja čudnovate stvari. Evropa priznade, da je ljubio slavu, ali nije za nju mario, kad je trebalo dobro tvoriti; da njegove pogrješke nikada nisu oslabile velikih njegovih svojstva. Kao čovjek imadjaše i on mahnâ a kao monark bijaše vazda velik. Svuda je silio u svem narav; u svojih podanika, u sebe sama i na kopnu i na moru: no on ju je silio za to, da ju poljepša. Umjetnosti, koje je on svojima rukama presadio u zemlje, koje su onda bile divlje, učiniv je plodnimi, posvjedočuju njegov veleum te mu ovjekovječuju uspomenu; one se prikazuju originalnimi i u onih zemljah, kamo su donesene. Zakoni, policija, politika, vojnička disciplina, marina, trgovina, manufaktura (rukotvorstvo), znanosti liepe umjetnosti, sve je to usavršivano po njegovih veleumnih nazorih i to takovom osobitošću, kojoj ne ima na svietu para; taj primjer sliedile su bezprimjerno u poviesti četiri žene, koje su poslije njega jedna za drugom zasjele na priestol, rukovodeć sve, što je on izradio te usavršivajuć sve, što je on bio poduzeo. Dužnost je narodnim historikom ruskim ući u sve pojedinosti fundacijam, zakonom, ratovom i poduzećem Petra Velikoga. Tudjincu je dovoljno, što je pokušao pokazati onoga, koji je bio velikim mužem i koji se je naučio od Karla XII. (švedskoga kralja) pobiediti njega kao učitelja svoga, koji je dva puta ostavio svoje carstvo te putovao po tudjini, da bolje vlada, koji je radio vlastitima rukama sve potrebne radnje i umjeće, da u njega ima narod primjer i uzor radinosti i marljivosti ter koji je bio, da u kratko sve rečem: utemeljiteljem i ocem svomu carstvu. (V. Histoire de Pierre-le-Grand.)

(Petar Veliki Aleksjejević, car ruski rodio se g. 1672 † 1725. Sin je cara Alekseja Mihailovića i druge žene mu Natalije Kirilovne, rodjene bojarkinje Nariškinove. S frances. preveo prof. dr. P. Tomić.)

21. Petar Veliki ljubljaše najviše svoje ruske seljake i vojnike. Bolnice i samostane bi sam polazio glavom, da vidi, kako je invalidom, a na bojištu dielio bi sve s prostimi vojnici: i jelo i odielo kao i poleglo (ležnicu). Medju vojnici nemoćnici nalažaše se kod arhijereja nižnji-gorodskoga i jedan stari vojnik po imenu Kirilov. On imaše od samoga cara malenu email-sliku na spomen riedke odlike i vrline. Tu on sličicu namjesti medju ostale svetce, pa bi svakog dana molio pred njom. Arhijerej to dočuv podje sam da vidi, a kad se na svoje oči osvjedoči o tom riedkom štovanju (obožavanju) velikoga cara, reče vojniku: »Što radiš Kirilove?« molim se Bogu. Pravo činiš, odvrati arhijerej, čineći se nevještim. Ali čemu ti ova slika medju svetimi? »To je slika našega oca.« Slušaj me starče! »istina, veliki naš gospodar zaslužio je naše poštovanje, no crkva ga nije uvrstila medju svetce i ugodnike božje, za to se ne smije pred njegovim kipom klanjati niti svieće paliti!«

Na to će starac Kirilov: »To da nebi slobodno bilo! ti ga nisi poznavao, a ja jesam, on bijaše našim angjelom čuvarom, on branjaše nas i otačbinu našu; na putu sve bi neugodnosti dielio s nami, s nami bi jeo, pio, s nami spavao i šalio se te nas ljubio kao otac. Bog mu je sam dao slavu pobjedam, pa ti još kažeš, da se ne molimo pred njegovim kipom!«

Kirilov nije ni pošlje prestao obožavati velikoga cara i oca prosvjetitelja Rusa. Petar bi Veliki svaki put sjašio s konja, ili bi sišao ako je bio na kolih ili na saonicah, kadgod bi mimo prolazio svećenik sa svetotajstvom k bolestniku te bi pokleknuo, a onda bi sproveo svećenika do bolestnika. Pošlje sv. obreda unišao bi i car k bolestniku, te ga pitao za zdravlje i sve ostalo. Bolestnike bi tiem tako obradovao i reć bi preporodio, tako, da je bila u običaj ušla poslovica, da onaj bolestnik ne umre, koga car Petar pohodi.

22. Petar Veliki. Na svom putu po Francezkoj i Parizu, gdje je htio Petar Veliki vidjeti sve, što je znamenitijega i poučna, potraži i gospodju Maintenonovu. Ona je prebivala u samostanu, što ga je sama dala sazidati na jednom od svojih dobara (spahiluka) pokraj Pariza. Tu je odgojivala gradjanske i plemićke djevojke. Car ruski htjede proučiti i vidjeti i zavod i proslulu gospodju, da se i tiem okoristi u Rusiji, s toga ode u taj samostan, gdje je gospodja M. ležala bolestna; no uza sve to ipak si omogući posjet. »Oprostite milostiva gospodjo, što si želim zadovoljiti zvedljivosti. Ja sam došao u Francezku, da razgledam i proučim riedkosti te zemlje, te sam s toga i k Vam došao.« Zatim ju zapita, što joj je i s čega upravo boluje; »sa starosti«, reče Madame Maintenon. »Vaša Vas starost može tješiti i umirivati sbog dobročinstva, na kojih Vam ima biti Francezka blagodarna, pa i poradi ovoga sbora djevojaka, koje odhranjujete i usrećujete za zemlju ovu. Vaša će uspomena biti neumrla.« Blago zemlji i narodu, gdje ima takvih dobročiniteljica!« (Pohrvatio prof. dr. P. Tomić.)

23. Karakteristička crta Napoleona I. Po družtvu se čovjek pozna i sudi. Što i kako jedeš, onakov si, kažu za tielo i zdravlje; a po duševnoj hrani, a ovamo idu na prvom mjestu knjige, pozna se i ravna karakter. Kad je Napoleon I. Buonaparte išao na vojnu u Egipat 1798.–99. uzme sa sobom ne samo mnogo učenjaka raznih struka, nego i ponese i mnogo raznih knjiga, kano ti su: Plutarch, Polybius, Thukydides, Tacitus, Titus Livius, Homer, bibliju i evangjelje, koran, Vedas, Montesquieu (esprit des lois), Virgila, mythologiju, Ossian, Tasso, Fenelon, Lafontaine, Marmontel, Le Sage, Raynal, Rousseau, Voltaire, Goethe, Fridrik II. itd., uz to i Romana i drugih knjiga. Po biblioteci se čovjek sudi. Dobro je znati, što su veliki muževi najradje čitali i čim si duh hranili, njegovali.

24. Dvoboj. Napoleon I. bijaše odrešitim neprijateljem dvoboju. »Dvoboji su mu mrzki, to je junačtvo kanibala (divljih ljudoždera).« Kad je g. 1808. Posjetio Burgos, dočuje, da su se dan prije na mejdanu ogledali pukovnik Filangieri i gjeneral Franceschi, te da je ovaj pao žrtvom. Na to dade na mah preda se pozvati pukovnika F. te mu s najvećom ljutosti i ogorčenosti reče: »Dvoboji, i ništa no dvoboji, ja ih ne trpim, ne dopuštam, moram vas kazniti! Vi znate dobro, da je ja iz dna duše mrzim i prezirem!« Sire (Vaše Veličanstvo, premilostivi gospodaru!) reče pukovnik, »stavite me pred sud, ali me saslušajte!« Što vi meni vezuvska glavo nijedna možete kazati? Već sam vam jedared oprostio duelovanje, a vi opet – (tête de Vesuve) neslogu sijete, te me lišavete tol nuždnih častnika! Jednoga ste mi evo pogubili, a drugoga me lišavate, jer ovdje ne možete više ostati. Za to putujte odmah u Italiju (Filangieri bio rodom Talijan) u tvrdju turinsku, tamo čekajte na moje zapoviedi i odredbe; ili – tražite se po Muratu (kralju) u Napulj, on će vas rado primiti, jer i on ima vezuv-glavu (la tête de Vesuve) Odlazite, putujte!« I tako ode pukovnik F., te se kašnje odlikovao. (Prof. dr. P. Tomić.)

25. Ljudevit XVI. kralj franc. 1774 † 1793. O karakteru svoga predšastnika franc. kralja Burbonca Ljudevita XVI., komu su 21. siečnja 1793. g. na javnom stratištu glavu odrubili, reče car Napoleon Veliki: »Taj nesretni vladar bijaše dobar, mudar i pun znanja. U drugo bi doba bio izvrstnim kraljem, no za prevratnu epoku imao je preveć malo energije. Odlučnost mu je manjkala i postojanost, te nit je mogao pletkam (intrigam) dvora, niti drzovitosti Jakobinaca odolievati, prkositi. Dvorjanici su ga predali Jakobincem u ruke, a po ovih je došao na échafaud (ešafò, stratište). Ja bih na njegovu mjestubio uzjašio vranca, te bih s jedne strane s nekoliko koncesija, a s druge nekoliko šikaca, črvstih i toplih švigara (bičeva) opet bio uzpostavio poredak.«

26. Diete svoje glave i liek proti tomu. Pravom se može pretpostaviti, da imate vi dovoljna znanja završenje dužnosti svoga zanimanja; može se pretpostaviti, da poznajete prirodni tok ljudskoga srdca, da umijete proučiti čovjeka i individuj (ličnost), da znate, čemu naginje djetečja volja kod zanimivih predmeta u svoje doba, te da ga imate na očima pri svem. Vi mi odvraćate, da je to težko, jer diete ima svoju volju (le caprice) ili kapricu, da je svoje glave. To vam nije nikada od prirode u djeteta, nego od zle discipline. Vaše diete neće biti svoje glave. Ali kako pomoći, donieti lieka tomu? pitate me. To može evo biti: boljim ponašanjem i sa mnogo uztrpljivosti. Ja sam bio preuzeo na nekoliko tjedana diete, naučeno imati svoju volju ne samo za se, nego i prama drugim. (To bijaše jedinac sin gospodje Dupinke.) Prvi dan, da prokuša moju uljudnost, htjede se leći spavat oko polnoći. Kad sam ja najjače zaspao, skoči s postelje, uzme svoje odielo te me zove. Ja ustanem, nažgem svieću, ono (diete) neće toga dalje; nakon četvrt sata spopade ga san, te legne opet spavat, zadovoljno (budući) sa svojom kušnjom. Dva dana kašnje ponovi to s istim uspjehom, a bez najmanjega znaka nezadovoljnosti s moje strane. Kad me zagrli iduć spavat, rečem mu posve osbiljno: Moj mali prijatelju, to ide jako dobro, ali da mi ne dodjoste još jedan put. Ta je rieč u njem probudila radoznalost (znatiželjnost), te od sjutra hoteć malo vidjeti, kako bih mu se ja usudio nepokornim biti, ne uzmanjka ustati opet u isti čas i mene zvati. Zapitam, što želi. Reče mi, da ne može spavati. Tim gore, odvratih mu, te zašutim. Ono me zaište, da mu zažgem svieću: čemu to? te ja opet šuti. S toga lakoničkoga uprosa počme biti u neprilici. Po tmici tražaše kremen, kojim da ukreše ognja, a ja se ne mogoh uzdržati od smieha, čuvši kako si je prste pokresao. Napokon osvjedoči se dobro, da ne može postići svrhe (da ukreše ognja) donese mi k postelji ognjilo (le briquet); a ja mu rečem, da ne imam s tim ništa posla, te se okrenem na drugu stranu. Za tim stane skakati bez pameti po sobi vičuć, pjevajuć, bučeć po stolu i stolcih udarajuć tako, da se je jedva moglo u tom umjeriti, te ne prestane vikati u nadi, da me uznemiri. To se sve mene ni malo ne primi (kosnu), te opazim, da, računajuć na liepe opomene, ili na (ljutinu) ljutnju moju, nikako se ne primiri tom hladnokrvnošću.

Medjutim odlučan, da nadvlada moju strpljivost silom tvrdoglavnosti nastavi svoje lupanje (tintamarre) tako uspješno, da sam se napokon uzpalio te unapred sluteć, da bih ljutošću nespretno sve zaprečio, udarim drugim putem. Ustanem, a ni rieči ne progovorim, idem po kremen, koga ne nadjem; zaprosim od njega, ono mi ga da, puno radosti, što je napokon triumfovalo nad menom. Ukrešem ognja, nažgem svieću, uzmem za ruku moga maloga dobričinu, odvedem ga tihano u susjednu sobicu (kabinet), kojoj su prozori spoljašni od ploća (volets) bili dobro zatvoreni, te gdje nije bilo ništa, da razbije: tamo ga ostavim bez svieće, zatim zaključam vrata, povratim se u svoju sobu spavat, ne rekav mu ni rieči. Ne treba moliti, bijaše i bez toga odmah silne buke i halabuke (vacarme); to sam slutio to me nije smelo. Napokon se bura slegne; slušam čujem, gdje se uredjuje i primiruje te se umirim i ja. Sjutra dan stupim u sobicu, nadjem svoga mališu tvrdoglavca na odpočivalištu, gdje tvrdo spava, što mu je od preko nužde moralo biti od tolikoga truda. Buduć, da je to bio jedinac te baštinik svega u obitelji, za to prospi još samo tri noći izvan postelje u toj školi, jer ga mati uzme učitelju, koji se je mjesto nagrade i hvale dostao ukora i svakovrstnih neugodnosti (prošloga vieka). (Milan u Parizu; pohrv. prof. dr. P. Tomić po J. J. R. knj. II. s. 118–21.)