III. Književni kritičar Ivo Kozarčanin o jeziku i stilu djelâ i pisaca o kojima je kritički sudio

Predstavljajući pisca rekli smo, između ostalog, da spada i u najproduktivnije i zapažene književne kritičare hrvatskog književnog međuraća. A čitajući njegove kritičke i polemičke radove zamijetili smo da je dosta često, slično kao što su to drugi činili o njemu i njegovu djelu, pozornost svraćao na jezik i stil i djelâ i pisaca o kojima je pisao. Bit će stoga i zanimljivo i korisno sažeto izložiti ta njegova stajališta. Raščlambom njegova jezika i stila kasnije ćemo moći vidjeti što je od onoga zbog čega je prigovarao i sam u svojim djelima izbjegavao, a od onoga što je hvalio unosio u svoja djela. Njegova je, uostalom, misao: »Pisac recenzije, pišući o tuđoj knjizi, traži u njoj elemente bliske sebi i svom gledanju na zadaću književnosti, evokacije, koje njega lično zanose, i zato možda nikada nije sasvim objektivan« (Kozarčanin 1937d).

I u Kozarčaninovim kritikama relativno su najčešće usputne, uopćene primjedbe o jeziku i stilu. Kad hvali, govori o »svježem narodnom jeziku, punom patetike« (1933), o »tajanstvenoj glazbi riječi i rečenica, koje harmoniraju s motivima koje obrađuju« (1938c), ili o »temperamentnom stilu, punom sočnog bogatog kolorita i iskrenog zanosa« (1940e: 251).

Pišući o Narcisu Jenku (alias Eugenu Martiću) konstatira da njegove pripovijesti »imaju dosta pozitivnih kvaliteta jer im je jezik čist i lijep, a kompozicija zaokružena i svježa«. I malo dalje: »Stil je retoričan, staromodan, s romantičnim opisima pejzaža koji u svojoj elementarnoj silovitosti traži drukčije proživljavanje« (1935c: 441). Za Cesarca pak veli da piše »suhim i tvrdim stilom znanstvene rasprave, koji umara« (1939c) kao i da »njegov narativni stil ima nešto od glomaznosti i hrapavosti ruskih klasika satire« (1934b). Nije rijedak slučaj da Kozarčanin u djelima zapaža »vrlo lijep jezik« (1929–1930), »neobično jezgrovit i živ stil« (1938e) ili »novinski stil, gotovo feljtonski« (1931c).

Ma koliko se ovi sudovi činili fragmentarnim bez svoga konteksta, ni s njim ne bi bili mnogo cjelovitiji. Jer je Kozarčanin-kritičar uistinu samo usput iznio i poneku opasku o jeziku i stilu pisca ili djela, uobičajeno uopćenu, na razini prvotnog i neprovjerenog dojma kritičara-čitatelja.

Ponegdje su ti sudovi sustavniji i opširniji, ali ni tada, osim u rijetkim slučajevima, nije prevelik odmak od stežućeg oklopa fraze književne kritike. To najbolje ilustriraju riječi iz njegova suda o rječniku proze L. Perkovića. Kozarčanin doslovno veli: »Treba naročito istaknuti ljepotu Perkovićeva rječnika, koji je bogat i bujan i nigdje se ne ponavlja. U njemu se, kao iskre i kao osamljene zvijezde, javljaju priproste, lijepe narodne riječi, inače nepoznate književnosti. Ljepota pojedine rečenice i pojedine slike još dugo iza čitatelja fosforescira u nama i grije nas toplim kucanjem bila« (1935–1936). Sličan je i sud o prozi Stj. Mihalića: »Pisac “Rakovca u Vinovrhu” piše relativno mnogo i dobro, ima svoj specifičan stil i rječnik, rečenice su mu poetične, i kratke i odmjerene, opisi plastični i bogati, ali ne kićeni i barokni« (1940e).

U svojim kritikama znao je uočiti pokoju lošu osobinu ili nezgrapnost. Tako primjećuje da Dončevićevi junaci »svi govore istim književnim riječima iz ruske proze uoči revolucije, pa u sredini govora iznenada reknu koju svoju riječ, neskladnu i nezgrapnu, bez organske veze s ostalim sadržajem, kao glumci koji su pomiješali uloge« (1938d). Navest ćemo ovdje i jedan odlomak Kozarčaninove kritike jedne zbirke pjesama: »Devčićeve rime su većinom nove i lijepe, ali, u želji da bude originalan, on se služi slabim i sasvim slabim rimama praveći, njima za volju, posve krive oblike (na pr.: svijeće – boleće, luče – goruće, suma – parfuma, gozba – glazba, rđu – ržu i dr.). On donosi čitav kapital novih riječi koje su lijepe i lirske, ali i čitav niz kovanica, koje smetaju, naročito kad se neprestano ponavljaju, kako je često slučaj« (1934c). A. Cetineu prigovara kratko: »Očito je, da je Cetinea zanijela rima i prirodna bujnost riječi koje su u stvari blijede i suhe« (1935b).

U ovim razmatranjima izdvojit ćemo Kozarčaninove sudove o jeziku i stilu trojice hrvatskih književnika. Iz navoda će biti jasno da je prema stvaralaštvu trojice (N. Simiću, H. Kikiću i M. Krleži) gajio stanovite naklonosti temeljene na nekim misaonim podudarnostima i njemu bliskim stvaralačkim postupcima.

O N. Simiću: »Novina, koju je Novak Simić unio u našu književnost, ne ograničuje se samo na formalnu stranu njegove poezije, iako je u tom smislu Simić dao objektivno mnogo. Neiskorišćeni i prebogati bosanski jezični izvori, koji pružaju darovitu piscu veliku mogućnost otkrivanja novih riječi i rečeničnih oblika (…) to su Simićeve osnovne umjetničke komponente, koje daju naročitu boju i smisao njegovom književnom djelu. Rečenica mu je živa i dinamična, dok nosi u sebi misao ili toplu sliku prema određenoj svrsi« (1939d).

Slijedi nekoliko nama relevantnih stavaka iz prikaza Kikićeve »Provincije u pozadini«: 1. »Kikićev način pisanja je tipični ekspresionistički. Učestalo gomilanje riječi, slika, boja i događaja daje dojam valjanja velikih voda, koje prijeđoše brane i obale i nesmetano prodiru u neoivičenu ravnicu.« 2. »Jezik se Kikićev bliža groteski, on je sklizak poput jegulje na koju nalikuje, kad u rečeničnim periodima kroz njega probija zakukuljena misao, kao tajanstvena vizija. Ne postoji takav jezik i takva frazeologija u našoj književnosti. Obilje novih riječi, među kojima ima i nepotrebnih, bodro talasa svijest uspavanu već stereotipnim izrazima, koji se svaki dan čitaju, Kikić je primaran, jedak, surov i strahovito istinit.« 3. Napominjući da Kikićev stil »svuda a specijalno u “K. u. k. govedima” obiluje raskošnim koloritom, sav u treperenju i nijansiranju različitih boja i plein-aira«, Kozarčanin kritički konstatira činjenicu da ni taj stil »nije uvijek nov, u njemu ima starinskih rečenica obrata i oblika, mnogo je kombinacija, koje su već monotone i dosadne« (1935c).

Zajedničko obojici, Kikiću i Simiću, sažeto glasi: 1. obojica su pripadala međuratnom pokretu lijeve literature u Hrvatskoj (Lasić 1971) i 2. obojica su jezično i stilski pod jakim utjecajem Krležina stvaralaštva.54

Evo i nekoliko Kozarčaninovih misli o jeziku i stilu romana Na rubu pameti: »Krležin je analitički i kritički talenat dobro poznat i jedinstven u našoj književnosti. Njegov bridak, prirodan stil i bujan rječnik, koji nitko ne može imitirati, a da ne ispadne smiješan, omogućuju mu, da ponirući u tajne ljudskih života i njihovih međusobnih odnosa iznese materijal, koji obrađuje, u cjelini i bez ikakvih ograda, s iskrenošću i primarnošću, koja fascinira.« U nastavku Kozarčanin ističe: »Naročito je poglavlje Krležin jezik i stil. Ta plahovita bujica riječi, rečenica i virtuoznih rečeničnih sklopova, koji impresioniraju kao pjesma, specijalna muzika, kojom je prožeta Krležina frazeologija, širina i obuhvatnost opisa, invencija i erudicija, bogata i raznolika, sve to daje njegovu djelu naročit ton i kolorit. Za razliku od najvećeg broja beletrista (ne samo naših) Krležine su rečenice pune misli i to misli novih i njegovih. Njegovi su tekstovi puni problema i novih misaonih kombinacija, koje se neprestano dijalektički sukobljuju, što je osobita odlika Krleže kao pisca« (1938b). Ističemo još jednu Kozarčaninovu misao iz ovog prikaza, jednog od najboljih što ih je napisao: »Fragment kajkavskog govora Valentina Žganca, koji je (…) ušao u roman Na rubu pameti iz Balada Petrice Kerempuha, najbolji je dokaz, koliko pojedina poglavlja mogu biti međusobno raznovrsna, pa i disparatna, a ipak ne strše iz cjeline« (1938b).

Istaknuli smo ovu misao jer nas približuje Kozarčaninovim pogledima na ulogu dijalekta u književnom djelu. Pišući o pjesmama P. Ljubića pisao je: »U njegovim je pjesmama (u odnosu na pjesme M. Franičevića – op. M. S.) naglašenija socijalna nota, ali njihova je glavna vrijednost u toplom dijalektu« (1940c). Slično sudi i o pjesmama F. Galovića: »Čudan zakon određuje udes Galovićeva književnog stvaranja: napisao je mnogo štokavskih i malo kajkavskih pjesama, ali te druge vrijede kao sve štokavske zajedno. Danas je sasvim sigurno, da je Galović najbolji hrvatski kajkavski pjesnik (…) Ono duboko, produhovljeno, što karakterizira njegove tako jednostavne i tako iskrene stihove u muzikalnoj i zvučnoj podravskoj kajkavštini, nadmašuje sve naše oficijelne kajkavske lirike« (1940d).

Najduže na tom se problemu zadržao u povodu izlaska Balada Petrice Kerempuha: »Indirektno, glorificirajući kajkavštinu (u “Planetarijomu”) Krleža tangira i Domjanića zbog njegovih sladunjavih, bolećivih kajkavskih štimunga, koji su pisani knjiškom, neživom i iskonstruiranom kajkavštinom i organski ne odgovaraju duhu kajkavštine, koja je jezik Gupca, Gregorića i Pasanca, jezik buntovnih protestanata i siromaha, a ne jezik bogatih šljivara, sentimentalnih spahijskih djevojaka i usidjelica, koje žale za minulom mladošću. To su sigurno do sada najtoplije pisani stihovi o jednom jeziku, koji je službeno proglašen dijalektom i herezom, i kome svi na svaki način hoće da zatru trag, a on ipak živi, buja i ne umire, nego se obnavlja i pročišćuje, da zablista iznova u svojoj punoj snazi i ljepoti« (1936).

Završavajući ovaj pregled Kozarčaninovih misli o jeziku i stilu djelâ i pisaca o kojima je pisao, ponovimo: a. da je često u svojim kritikama i prikazima književnih djela, makar s nekoliko riječi, spominjao jezik, stil, izraz, rečenicu i rječnik; b. da je pritom ostajao na razini uopćene konstatacije kritičara-čitatelja; c. da je podrobnije nastojao ući u bit jezičnostilske problematike u sebi bliskih pisaca i d. da mu nije promakao ni problem dijalektalne književnosti ni uloge dijalekta u književnom djelu.

Koliko su upravo izneseni Kozarčaninovi sudovi bitni za razumijevanje njegova djela, trenutno nije moguće odgovoriti To će biti moguće tek poslije raščlambe u naslovu rada naznačene problematike.